FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Ratovi, pošast i vještice

Laura Knight-Jadczyk
15. siječanj 2008.

© nepoznato

 

Bilo je toplo, vedro poslijepodne u glavnom gradu. Užurbanost gradskog trgovanja i turizma je ispunila ulice. Mala plovila su nakitila zaklonjene vode unutar vidokruga vladinih zgrada, ploveći na nježnom južnom povjetarcu. Sunce se zrcalilo na blagim valovima, posuđujući blistav sjaj makovima i tulipanima koji se njišu u parkovima uz rub vode. Sve je bilo u skladu.

Ali odjednom, nebo je posvijetlilo kao da je tu drugo, još sjajnije sunce. Drugi skup sjena se pojavio; isprva duge i slabe, a zatim brzo skraćene i izoštrene. Čudan pištavi i zujajući zvuk se činio kao da dolazi iz svih smjerova odjednom. Tisuće ljudi je okrenulo svoj vrat i pogledalo prema gore, tražeći na nebu novo sunce. Iznad njih, ogromna bijela vatrena kugla je cvjetala, poput otvaranja prostranog papirnatog cvijeta, ali sada zasljepljujuće blještavo. Nekoliko sekundi je žestoka vatrena kugla dominirala nebom, posramljujući sunce. Nebo je izgaralo žarko bijelo, a zatim je polako blijedilo kroz žutu i narančastu prema poprijeko gledajućoj bakreno-crvenoj. Grozan pištavi zvuk je nestao. Promatrači, zaslijepljeni bljeskom, opečeni njegovom žestokom vrućinom, prekrili su svoje oči i ustuknuli u užasu. Oni koji su boravili u uredima i apartmanima su pohrlili prema svojim prozorima, tražeći na nebu izvor blistave baklje koja je osvijetlila njihove prostorije. Veliki pokrivač vrtložastog i bakrenastog oblaka je ispunio pola neba iznad glava. Za tucet otkucaja srca, grad je bio pun straha, omamljen i tih.

Tada, bez upozorenja, silan prasak je pogodio grad, rušeći pješake na tlo. Zatvorena vrata i prozori su razneseni; ograde, zidovi i krovovi su zastenjali i popucali. Udarni val je projurio preko grada i njegovih vodenih putova, prevrnuvši jedrilice na vodi. Vrući, sumporasti vjetar poput otvorenih vrata koja vode u pakao, dah peći kozmičkog kovača željeza, s neba potisnut prema dolje, ispunjen s beskrajnom jekom nevidljivih odrona zemlje. Zatim je vrući dah usporio i zastao, normalni povjetarac se vratio s obnovljenom jedrinom, a hladan zrak s juga zapuhao je preko grada. Nebo iznad glava je sada blijedilo u tamno sivu, a zatim u kobno crnu. Crni vrtložast oblak poput zgužvane plahte se činio kako se spušta s nebesa. Fina crna prašina je počela padati, polagano, nježno, lebdivši i vrtložeći se pod utjecajem povjetarca. Sat ili više crna prašina je padala, sve dok je povjetarac nije razrijedio i raspršio, a oblak izblijedio iz vida.

Mnogi su mislili da je kraj svijeta…

[Rekonstrukcija događaja u Konstantinopolu, 472. godina
“Rain of Iron and Ice” (1996.), John S. Lewis, profesor planetarnih znanosti u Lunarnom i Planetarnom laboratoriju, jedan od direktora u Istraživačkom centru za svemirski inženjering NASA-e i Sveučilišta Arizona, te povjerenik državnog povjerenstva za svemir države Arizona.]

Nastavivši kopati po ovoj temi, potaknuta čitanjem rada Victora Clubea: The Hazard to Civilization from Fireballs and Comets, zaista se čini da sam otvorila “konzervu crvi”. Mogu izvijestiti dvije stvari u ovom trenutku: 1) postoji mnogo skrivenog istraživanja koje se odvija o ovoj temi; 2) čini se kao da je sam Victor Clube nestao. Imamo neke istraživače koji trenutno kopaju po tome, a kasnije ću vas daljnje izvijestiti. Možda se čovjek samo umirovio, ali trenutno, zaista se čini pomalo misteriozno s obzirom na stvari koje je napisao o predmetu pri ruci.

U svakom slučaju, jednom kad povučeš crva van iz konzerve, cijela hrpa drugih međusobno isprepletenih također izađe van, te se počinješ pomalo zbunjeno pitati kojeg bi trebao povući prvog! A tek stvari koje otkriješ kada započneš s temom poput ove! Zadivljujuće! Na mom stolu je više od pola metra naslaganih knjiga i papira!

U svakom slučaju, prema dr. Lewisu, čiji je maštovit scenarij o tome kako bi svjedoku mogla izgledati nadzemna eksplozija krhotine kometa citiran gore u tekstu, naša Zemlja zapravo doživljava ove tipove događaja prilično često, čak i ako je to pomalo neredovito. Eksplozije na nebu – neke od njih ogromne – su prema njemu i mnogim drugim znanstvenicima duboko utjecale na povijest čovječanstva. Čudnovato, povjesničari, kao grupa, ne pričaju o takvim stvarima. To je jedna od stvari koja čini ovo istraživanje toliko teškim. Ne radi se samo o tome da uzmeš i čitaš povijesnu knjigu gdje autor kaže nešto poput: Pa, 325. godine, Konstantin je bio užasnut zbog nadzemne eksplozije kometa što je rezultiralo tim da je odlučio usvojiti kršćanstvo i učiniti ga državnom religijom.

Kako je ovo utjecalo na povijest?

Preobraćenje cara na kršćanstvo sigurno ne bi moglo promijeniti uvjerenja i praksu većine njegovih podanika. Ali on je mogao – i jest – odabrao dodijeliti pogodnosti i privilegije onima čiju je vjeru prihvatio. Izgradio im je crkve, oslobodio je svećenstvo od građanskih dužnosti i poreza, dao je biskupima svjetovnu moć nad poslovima pravosuđa i postavio ih za suce protiv kojih nije bilo mogućnosti žalbe.

Zvuči kao fašistički režim, zar ne?

Rano kršćanstvo je imalo vrlo zasebne i nove ideje koje su bile nakalemljene na judaizam. Kršćanstvo je održalo i proširilo na zarazan način određene ideale judaizma koji su stvorili temelj na kojem naša današnja kultura počiva.

Glavni predložak kršćanstva – koji je primljen izravno od judaizma – je onaj o GRIJEHU.

Povijest GRIJEHA od tog trenutka do sada – je priča o njegovom trijumfu.

Svjesnost o prirodi GRIJEHA je dovela do industrijskog rasta u posredovanju i tehnikama za suočavanje s njim. Ta posredništva su postala centri ekonomske i vojne moći, kakvi su i danas.

Kršćanstvo – promoviranje ideala judaizma pod tankim okriljem “Novog zavjeta” – je promijenilo načine interakcije između muškaraca i žena. Promijenilo je stav prema jedinoj neizbježnoj stvari u životu: smrti. Promijenilo je stupanj slobode s kojim su ljudi mogli prihvatljivo izabrati što će misliti i vjerovati.

Pogani su bili netolerantni prema židovima i kršćanima čije religije nisu tolerirale druge bogove osim njihovog vlastitog. Rastuća dominacija kršćanstva je stvorila puno oštrije sukobe između religija, a religijska netolerancija je postala norma, a ne iznimka.

Kršćanstvo je također donijelo otvorenu prisilu na vjersko uvjerenje. Čak bi se moglo reći da je, prema modernoj definiciji kulta kao grupe koja koristi manipulaciju i kontrolu uma kako bi potakla obožavanje, kršćanstvo Majka svih kultova – u službi mizoginističkih, fašističkih ideala judaizma!

Rastuća kršćanska hijerarhija Mračnog doba je bila brza pri mobiliziranju vojnih snaga protiv onih koji su vjerovali u druge bogove, a posebice protiv drugih kršćana koji su promovirali blaže sisteme uvjerenja. Oni su vjerojatno uključivali originalne kršćane i originalna učenja.

Promjena zapadnog svijeta s poganskog na kršćanski je efektivno promijenila način na koji su ljudi promatrali sebe i svoje interakcije s vlastitom stvarnošću. Mi danas živimo u plodovima tih promjena: Rat Bez Kraja.

Sada, na temelju čega možemo povezati dominaciju kršćanstva s nadzemnim eksplozijama kometa?

U nedavnom izdanju časopisa New Scientist, (vol. 178, tom 2400, 21. lipanj 2003., str. 13) postoji članak koji izvještava o otkriću kratera na Apeninima, nastalog udarom meteorita, a datira iz 4. ili 5. stoljeća. Krater je sada “sezonsko jezero” približno kružnog oblika, promjera između 115 i 140 metara, koje ima izrazito povišen rub bez ulaznog i izlaznog otvora, te se puni isključivo kišnim padalinama. Tamo je i 12-ak puno manjih kratera u blizini, kakvi bi nastali kada bi se meteorit promjera oko 10 metara rasprsnuo prilikom ulaska u atmosferu.

Tim vođen švedskim geologom Jensom Ormom, vjeruje da je krater nastao udarom meteorita na tlo jačine 1 kilotone – što je ekvivalentno vrlo maloj nuklearnoj eksploziji – proizvodeći udarne valove, potrese i oblak u obliku gljive.

Uzorci s ruba kratera su datirani na 312. godinu – plus/minus 40 godina, ali zbog malih količina onečišćenja u nedavno prikupljenom materijalu taj datum bi mogao biti znatno kasniji od 312. godine.

Legenda o padajućoj zvijezdi je postojala u Apeninima još od rimskih vremena, ali događaj koji ona opisuje je ostao misterija. Drugi iskazi iz 4. stoljeća opisuju kako su barbari stajali pred vratima Rimskog carstva, dok je kršćanski pokret prijetio njegovoj stabilnosti iznutra. Car Konstantin je vidio zapanjujuću viziju na nebu, preobratio se na kršćanstvo na licu mjesta i poveo svoju vojsku u pobjedu pod znakom križa. Ali što je on vidio?

Bi li udar meteorita u talijanske Apenine mogao biti znak na nebu koji je ohrabrio cara Konstantina da prizove kršćanskog Boga u svojoj odlučujućoj bitci 312. godine kada je porazio cara Maksencija kod Milvijskog mosta?

Ovo nas podsjeća na izvještaj povjesničara Herodijana koji je opisao Maksiminovu opsadu Akvileje 230-ih godina, tijekom koje su vojnici vidjeli “boga Apolona” kako se “često” pojavljuje iznad grada i bori se za njega. Herodijan nije bio siguran jesu li ga vojnici ZAISTA vidjeli ili su samo to izmislili kako bi objasnili svoj poraz. Uobičajeno objašnjenje je, naravno, da je bilo zajedničko generalima da potvrđuju “pojave” kako bi potakli srčanost svojih trupa. Ali možda, ponekad, oni ZBILJA JESU nešto vidjeli?

Ovo me podsjeća na nešto drugo: Nedavno sam čitala novinski članak o čovjeku kojem je meteorit prošao kroz krov njegove kuće dok je on bio na poslu. Njegova reakcija je bila jako zanimljiva: objavio je da je to bio “znak od Boga” koji mu je trebao kako bi krenuo u crkvu i obnovio svoju vjeru.

Što reći na to?

Clube piše:

… [U]nutar zadnjih nekoliko godina otkriveno je da postoji veliko jato kozmičkih krhotina koje kruže u potencijalno opasnoj orbiti i točno presijecaju Zemljinu orbitu u lipnju (i studenom) svakih nekoliko tisuća godina. Što je možda još i više iznenađujuće, otkriveno je da su dokazi za ove činjenice u prošlosti namjerno skriveni. Međutim, kada se orbite točno presijecaju, postoji veliki porast vjerojatnosti od prodiranja jezgre jata, odgovarajuće pojačan protok vatrenih kugli koje dosežu Zemlju i uvelike podignuta percepcija da je kraj svijeta blizu. Ta percepcija je također podložna podizanju i u drugim vremenima, kad god se novo jato oblikuje, ali duboka prodiranja se jesu dogodila tijekom 4. tisućljeća pr. Kr., zatim ponovo tijekom 1. tisućljeća pr. Kr., završavajući u vrijeme Krista i vjerojatno će opet nastupiti tijekom sljedećeg tisućljeća.

Prema tome, kršćanska religija je započela dovoljno prikladno, s apokaliptičnom vizijom prošlosti, ali u razdoblju poslije zadnjeg prodiranja, kad je očita opasnost prošla, u rukama revizionističke crkve istina je pretvorena u mitologiju, a takvo već postojeće prethodno znanje o jatu, koje nam sada dolazi kroz radove Platona i drugih, je kasnije sustavno zatajeno.

Nakon toga, kršćanska vizija o trajnom miru na Zemlji ni na koji način nije bila univerzalno prihvaćena i uslijedilo je nekoliko faza “prosvjetljenja” prije nego što se dosegao vrhunac s našom današnjom sekularnom verzijom povijesti s kojom se i sama znanost slaže, uviđajući malo ili nimalo opasnosti s neba. Nedostatak opasnosti je iluzija, međutim, duga ruka ranokršćanske obmane još uvijek ima svoj utjecaj. […]

Ideja o strašnoj kazni koja visi nad čovječanstvom nije, naravno, nova. U prošlosti je strah od apokalipse bio rasprostranjen i općenito se vjerovalo da će nastupiti u sadašnjem tisućljeću. Tijekom posljednjih tisuću godina, štoviše, obično je reformirajuća crkva bila ta koja je oživljavala strah. Ali takve ideje, kad god su se pojavile, uvijek su naišle na oštro protivljenje. Ponekad bi zagovornici takvih ideja pobjegli u novootkrivene zemlje gdje bi se u dogledno vrijeme susreli s opozicijom domaće vrste. U SAD-u, primjerice, unatoč slobodi govora, stare narodne predaje o kozmičkim katastrofama se pojavljuju s vremena na vrijeme, čak i u sadašnjem stoljeću, ali naposljetku se suočavaju s pavlovijanskim bijesom autoriteta. U tom slučaju, možda je ironično da se izbori u SAD-u uobičajeno održavaju u studenom, slijedeći tradiciju drevnog sazivanja plemena u to doba godine, što je vjerojatno imalo svoje korijene u istinskom strahu od kraja svijeta kada su Zemlja i jato kometa križali svoje putove.

U Europi je došlo do odbacivanja milenijske ideje (straha od kraja svijeta) kad se razvio službeni “sretan” pogled na svijet kao suprotnost idejama iz vremena Reformacije. Imati suprotan stav je zaista u to vrijeme postalo poput krivovjerja, a oni koji su uznemiravali masu s pričom o kraju svijeta (dolazak tisućljeća) su bili oštro osuđivani. Kozmička zima i apokalipsa imaju zajedničke aspekte, pa prema tome, ogorčenost autoriteta nije iznenađujuća. […]

Prosvjetljenje se, naravno, gradi na “sretnom” pogledu i postupa s kozmosom kao s bezopasnom pozadinom za ljudske poslove, pogled na svijet za koji akademska zajednica sada često smatra svojim poslom da treba podržavati i kojem se protureformacijska Crkva i država drage volje pridružuju. Zaista se čini da se ponavljajući kozmički stres – natprirodno prosvjećivanje – namjerno izprogramiralo van kršćanske teologije i suvremene znanosti, koje su uvjerljivo dva najutjecajnija doprinosa zapadne civilizacije prema kontroli i dobrobiti čovječanstva.

Kao rezultat toga, sada razmišljamo o globalnoj katastrofi, bilo da nastupi kroz nuklearni rat, ozonske rupe ili efekt staklenika, kao o mogućnosti koja dolazi isključivo od nas samih; i zbog toga, zato što smo suočeni s “autoritetima” koji nikada ne gledaju više od vrhova krovova, vjerojatni udar kozmosa se ne uklapa u nacionalne planove. […]

Velika iluzija o kozmičkoj sigurnosti je stoga obuhvatila čovječanstvo, a koju “ustanove” Crkve, države i akademske zajednice ne žele mijenjati. Uporno vjerovanje u takvu iluziju neće pomoći pri ublažavanju sljedećeg Mračnog doba kada ono nastupi. Ali ta se iluzija lako uništi: pojedinac samo treba pogledati u nebo.

Šok i bijes, stoga, izvire iz neponovljivo kratkovidnog stava koji sada može svrstati ljudsku vrstu na malo viši stupanj od noja, iščekujući sudbinu dinosaura.
[V. Clube, The Cosmic Winter, 1990.]

U članku Cosmic Turkey Shoot ove serije, smo pogledali u sažeti izvještaj zaključaka koje je iznio Victor Clube, a koji se temelje na njegovom dužem izvještaju pod nazivom: Narrative Report on the Hazard to Civilization due to Fireballs and Comets koje je napisao pod sponzorstvom ratnog zrakoplovstva SAD-a i Odjela za fiziku Sveučilišta Oxford. U sažetku Clube piše:

Otprilike svakih 5-10 generacija, tijekom jedne cijele generacije, čovječanstvo podliježe povećanom riziku od globalne povrede kroz jednu drugu vrstu kozmičkog djelovanja.

Svakih 5 do 10 generacija? To je prilično šokantna izjava. Ako je istinita, zašto onda mi ne znamo o tome? Zašto povjesničari ne znaju za to? Zašto prosječni ljudi koji uče povijest u školi, ne znaju o tim stvarima?

Malo sam kopala uokolo slijedeći Clubeove reference i pronašla sam da stvarno postoji grupa koja promatra ove stvari, ali mislim da oni to ne čine kako bi informirali opću javnost, niti da imaju najbolje interese javnosti na umu. Pogledajte na INSAP-ovu web stranicu (engl. The Inspiration of Astronomical Phenomena – Inspiracija astronomskih fenomena) i slijedite neke od njihovih linkova. Njihova prva konferencija, kojoj je prisustvovao Clube i iz koje je indirektno povukao poveznice za svoj izvještaj na temu Hazards to Civilization (Opasnosti za civilizaciju), održana je u kongresnom centru Mondo Migliore pod sponzorstvom vatikanskog opservatorija, Rocco di Papa, Italija, od 27. lipnja do 2. srpnja 1994. godine. Njihovo ovlaštenje glasi:

INSAP konferencije istražuju raskošne i različite načine kojima ljudi prošlosti i sadašnjosti priključuju astronomske događaje u književne, vizualne i izvedbene umjetnosti. Ovaj značaj razlikuje INSAP od drugih konferencija koje se fokusiraju na arheoastronomiju, etnoastronomiju ili kulturalnu astronomiju. INSAP omogućuje mehanizam za široko uzorkovanje umjetnika, pisaca, glazbenika, povjesničara, filozofa, znanstvenika i drugih, kako bi govorili o raznolikosti astronomske inspiracije.

Ovo me, naravno, podsjeća na nedavni neobični novinski članak o novom papi koji je istjerao jezuite iz papinske ljetne palače. Pogledaj: Pope tells astronomers to pack up their telescopes (Papa kaže astronomima da spakiraju svoje teleskope).

Slijedeći tu priču pronalazimo ovo: Italian scientists attack Pope’s equivocation on Galileo trial (Talijanski znanstvenici napali papinu dvosmislenost u vezi Galileovog suđenja)

Papa Benedikt XVI je bio prisiljen otkazati posjet prestižnom Sveučilištu La Sapienza u Rimu nakon što su predavači i studenti izrazili ogorčenje zbog njegovog ranijeg opravdavanja postupaka katoličke crkve protiv Galilea.

Papa je imao obvezu održati govor na sveučilištu u četvrtak, 17. siječnja 2008. godine. […]

67 akademika je reklo da je papa efektivno odobravao suđenje iz 1633. godine i osudu astronoma Galilea za herezu, u izjavama koje je dao dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, nasljednice ozloglašene inkvizicije.

Kao kardinal Joseph Ratzinger, papa Benedikt je rekao da je ispalo da je Galileo bio u pravu što se tiče Zemljinog okretanja oko Sunca i da su kasniji biblijski naučnici odbacili doslovno čitanje tekstova koje je Crkva uzela kako bi porekli Zemljinu revoluciju.

Unatoč tome, rekao je, Galileo je bio dogmatski i sektaški nastrojen u svojim izjavama u to vrijeme, te su autoriteti Crkve postupili razumno s obzirom na razine znanja tada dostupne.

Ali znanstvenici kažu da je to “uvredljiva” i neprihvatljiva dvosmislenost. Crkva je bila nepravedna, iracionalna i nepoštena u svom tretiranju njihovih prethodnika, te u svom potpunom odbacivanju kopernikanske teorije, kažu.

Zbilja! U svakom slučaju, prije nego što je Ratzinger odabran da vodi katoličku tvornicu obmane, izgleda da su jezuiti bili prilično zainteresirani otkriti što se događa na ovom plavom našem plavom planetu – u koje svrhe, možda nećemo nikada saznati.

Clube je bio tamo na jednom od njihovih sastanaka i prezentirao je rad koji je toliko zanimljiv da sam uzela vremena kako bi ga pretvorila u tekst i stavila u Sott bazu podataka: The Nature of Punctuational Crises and the Spenglerian Model of Civilization. Neki dijelovi su pomalo grubi, ali je zaista vrijedno uloženog napora pročitati sve do samog kraja – možda i više puta – i treba dobro razmisliti o implikacijama onoga o čemu piše, posebice što se tiče bilo kojih grupa ljudi koji pokušavaju iskopati ovakvu vrstu informacija i predstaviti ih javnosti. Clube čini savršeno jasnim zašto se ovo mora smatrati revolucionarnom aktivnošću!

Da se vratimo nazad na njegovo narativno izvješće koje je napisao za Oxford i USAF (ratno zrakoplovstvo SAD-a) u kojem kaže:

Niz događaja koji utječu na obuhvaćene generacije je potencijalno oslabljujuć, jer bio rizik shvaćen ili ne, civilizacija općenito prolazi kroz nasilne tranzicije, tj. revoluciju, migraciju i kolaps.

Ukratko, bilo ili ne ikakvih udara tijekom tih perioda kada je “nešto tamo vani, prilično blizu i prijeteće”, ljudi polude kada počnu osjećati da žive na meti u kozmičkoj streljani. Da, zaista, znanje o tome da zemlja pod našim nogama možda nije tako čvrsto i mirno utvrđena u prostoru napada naše najdublje osjećaje sigurnosti. To je gotovo kao da Clube kaže da postoji neka vrsta zaraznog ludila, pomahnitali stampedo ljudskih bića, umalo, poput krda stoke koje juri preko ruba litice jer je netko slučajno (ili namjerno) opalio hitac u zrak. To čak nije loša metafora jer, kao što ćemo vidjeti u današnjem nastavku, čini se da vladajuća elita ZAISTA smjera iskoristiti povoljan položaj u takvih uvjetima za svoje vlastite svrhe, koje su uglavnom zgrabiti još više moći i pljačkanje.

Naknadno shvaćeno kao besmisleno, takve tranzicije [revolucija, migracija i kolaps] su obično sramota za nacionalne elite koje idu čak toliko daleko da povijesne i astronomske dokaze o riziku izvrgavaju ruglu i prikrivaju.

Doista, kada se ludilo stiša i ljudi počnu shvaćati kakvim budalama su sebe napravili i, još važnije, kakve budale su njihove vođe, kada vide koliko smrti i uništenja se dogodilo bez ikakvog dobrog razloga osim zbog ludila, sigurna sam da elite sve to žele samo gurnuti pod tepih i navesti sve na zaborav da se to ikad dogodilo kako bi zadržali svoje ruke na uzdama moći. Kao što ćemo vidjeti, ovo ne ispadne baš uvijek tako. Ponekad su ljudi toliko neprijateljski nastrojeni kada vide kako su bili zlostavljani od strane svojih vođa što rezultira tim da vođe plate vrlo visoku cijenu… ponekad i svojim vlastitim glavama!

Nakon ponovnog oživljavanja rizika, međutim, takvo “prosvjetljenje” postane poticaj za nasilnu tranziciju budući da su povijesni i astronomski dokazi tada u potražnji.

Takva promjena i promjena što se tiče uvrede je očito samo-poražavajuća i zahtjeva postupak za eliminaciju rizika.

Pojam “prosvjetljenje”, upotrijebljen iznad, upućuje na ljude koji postaju svjesni o tome što se moguće događa tamo vani u svemiru. Okretanjem na 2. stranicu punog izvještaja, gdje se razmatraju potencijalni udari ostataka ogromnog kometa, čitamo da je…

…njihova prisutnost sasvim lako uočljiva preko zodijačke prašine koja se nastavlja nakupljati u ravnini ekliptike i po prilično iznenadnim susretima sa Zemljom otprilike svako drugo stoljeće, u trajanju od nekoliko desetljeća… Ti susreti stvaraju pregršt vatrenih kugli (meteorita) koje prodiru kroz Zemljinu atmosferu, što podrazumijeva i povećanu vjerojatnost od bombardiranja krhotinama manjim od 1 kilometra, KAO i povećan rizik od Zemljinog prodiranja u jezgru manjeg dezintegrirajućeg toka poput Shoemaker-Levy.

Mnoštvo vatrenih kugli i ponovljenih viđenja kometa očito pokreće mnogo “eskatološke” aktivnosti – predviđanja da svijet dolazi svome kraju – što može dovesti do svakakvih vrsta društvenih nemira što je, kako Clube ističe, jako nepoželjno za vladajuće elite. Nakon svega, ako ljudi misle da će doći kraj svijeta, obično za to krive svoje vladare zbog njihove korupcije i zla! Način na koji oni rješavaju takve stvari je da stvore prividnog neprijatelja koji je odgovoran za sve to, pokrenu rat koji zadovoljava svačiju “pjesmu za kraj svijeta” i ubiju većinu njih u pogodbi! Pametni su, zar ne?

Sada se, međutim, želim vratiti na Clubeov komentar “otprilike svako drugo stoljeće”, gdje kaže da se ovo događa, a zatim zataškava od strane “vladajućih elita” koje su osramoćene. Što, dovraga? Kako slijedi, dalje u priči pronalazimo na koja to razdoblja on upućuje:

Bilo je pet produženih epoha još od renesanse kada se Zemlja očito susrela s krhotinama raspadnutih, prethodno neprimijećenih kometa.

Pa, znamo iz rada Mikea Bailliea da je razdoblje oko 540. godine vrlo sumnjivo kao što je i razdoblje oko Crne smrti. Događaji za koje Baillie predlaže da su se događali tijekom tih razdoblja su podržani s vrlo snažnim znanstvenim podacima. Ali to nisu razdoblja o kojima Clube ovdje govori. On kaže “još od renesanse”. Renesansa je, naravno, slijedila tijesno za petama Crne smrti za što Baillie smatra da je bio period bombardiranja kometa u kojem je poginulo gotovo pola čovječanstva! (Tako izgleda prema statistikama za ona područja za koja su statistike bile dostupne.) U najširim pojmovima, renesansa pokriva 200 godina između 1400. i 1600. godine, iako se stručnjaci ne slažu o točnim datumima. Crna smrt je počela 1347./1348. godine, 50 godina ranije, tako da se čak može izvesti zaključak da je Crna smrt bila razdoblje inkubacije za renesansu ili da se renesansa dogodila kao reakcija na Crnu smrt.

U svakom slučaju, ono što sada vidimo je da Victor Clube sugerira da se puno više toga događalo u našoj zabilježenoj povijesti nego što mi znamo, te da uspon i pad naroda i civilizacija može biti usko povezan s onim što se događa vani u svemiru! Da nastavimo:

Tijekom ovih epoha, koje se uglavnom podudaraju sa Stogodišnjim ratom, Reformacijom, Tridesetogodišnjim ratom (uključujući engleski građanski rat), periodom francuske revolucije (uključujući američki rat za neovisnost) i revolucionarnom krizom u Europi sredinom 19. stoljeća [uključujući američki građanski rat], razni nacionalni autoriteti su mogli malo učiniti kako bi obuzdali javni nemir u suočavanju s uočenom opasnošću.

Dobro, sada imamo neka specifična razdoblja gdje Clube, i drugi, vjeruje da su se čudne stvari odvijale u prostoru oko našeg planeta. Moglo bi nam pomoći da bolje razumijemo naš vlastiti vremenski period gledajući u prošla vremena.

Stogodišnji rat pokriva razdoblje od 116 godina od 1337. do 1453. godine, Crna smrt 1347./48.-1351. godine, a zatim Renesansa: 1400.-1600. godine. Neke doista ružne stvari su se odvijale tada! Inače, što se tiče samog rata, to je bio sukob između Francuske i Engleske, oko polaganja prava engleskog kralja na francusko prijestolje. Bio je isprekidan kroz nekoliko kratkih i dva duža razdoblja mira prije nego je Crna smrt pala na Europu. Ako ste imali jače religijske sklonosti, možda bi čak htjeli reći da je Božja ruka kaznila čovječanstvo zbog ratobornosti. To je vjerojatno ono što su ljudi tog vremena mislili i sumnjam na to da ovo nije bilo povoljno mišljenje za mase, s kojim bi pristupile svojim vođama.

Stogodišnji rat je također bio vrijeme Ivane Orleanske koja je trčala uokolo čujući glasove i okupljajući ljude pod apokaliptičnim barjakom.

© nepoznato
 
Ivana Orleanska, vještica i heretik.

Nevjerojatna opustošenost je bila u Francuskoj, a krajnji rezultat tog rata je bio da je pomogao uspostaviti osjećaj nacionalizma u Francuskoj, okončao je sva engleska potraživanja na francuski teritorij, te je omogućio nastanak centraliziranih upravnih institucija i apsolutnu monarhiju. Jedan komentator bilježi:

Stogodišnji rat je zapravo bio nekoliko desetaka manjih ratova, te stotine bitki i opsada koje su trajale više od stoljeća (1337.-1453. godine), sve do iscrpljenja obiju strana. Iako nijedna strana nije pobijedila u bilo kojem stvarnom smislu, krajnji rezultat je bio da dok su na početku rata bila dva kraljevstva, na kraju rata su bile dvije nacije.

Kada netko usporedno proučava povijest Crne smrti i Stogodišnji rat, ono što se ističe je da štogod se događalo tada, tamo je bilo nesavjesnih ljudi koji su iskorištavali stanje pomutnje i terora. Na primjer, čitamo sljedeće:

To je rat opustošenja. Sela i usjevi su spaljeni, voćnjaci su posječeni, stoka je zaplijenjena, a stanovnici opljačkani. Pri Edwardovom ulasku u Francusku, proveo je tjedan dana paleći Cambrai i njegovu okolinu. Više od 1000 sela je uništeno. Francuska je učinila što je mogla u Engleskoj, na početku rata pomorci su se odvažno zaputili do jugoistočne obale Engleske kako bi tamo palili i pustošili. Mnogo plijena je odnešeno natrag u Englesku, a pomisao na pribavljanje nečasno stečene dobiti je primamila mnoge na podupiranje rata. Otkupnina je bila još jedan način monetarne dobiti, te su kralj, plemstvo, vitezovi, pa čak i građani bili otimani.

Okrutnost je obilovala. Nakon što je grad Limoges osvojen i spaljen, Edward je naredio pogubljenje građana. Veći dio pokrajina Artois, Bretanje, Normandije, Gaskonje i drugih, su bile svedene na pustoš (oko 1355.-1375. godine), a Francuska je učinila to isto pokrajinama koje su graničile s Engleskom. Gradovi opasani zidinama su bili sigurni tijekom ranog perioda rata, ali crkve, samostani, sela i ruralna područja su bili uništeni.

Primirje i sporazum nisu ispoštovani. “Slobodne družine” su krenule u akciju, engleski i francuski razbojnici ili unajmljeni plaćenici predvođeni zapovjednicima koji su dominirali velikim područjima i nametali poreze gradovima, selima i crkvama. Također su otimali žene, uzimali svećenike kao knjigovođe i dopisničare, djecu za sluge, te pljačkali.
[Edward P. Cheney, The Dawn of a New Era 1250-1435, 1936.]

Drugi izvor nam kaže:

U prvih nekoliko godina rata nije bilo puno događaja osim engleskih upada u Francusku i Flandriju. Zatim, 1340-ih godina, Engleska i Francuska su zauzele suprotne strane u dugotrajnom građanskom ratu oko pitanja tko bi trebao biti vojvoda Bretanje. To je rezultiralo francuskom invazijom Gaskonje 1346. godine i slamajućim porazom Francuza kod Crecya. Englezi su zatim bješnjeli kroz zapadnu Francusku, sve dok primirje nije potpisano 1354. godine (donešeno zbog pustošenja kuge koja je teško pogodila Francusku 1347.-1348. godine).

Primirje nije potrajalo. 1355. godine rat je opet počeo. 1356. godine još jedna velika bitka se vodila kod Poitiersa i francuski kralj je zarobljen. Engleski upadi i pljačkanja su se nastavili sve do 1360. godine kada je potpisano još jedno primirje.

Kao dodatak svom tom ratovanju koje se odvijalo, kugi, itd., vrijeme je bilo poludjelo! Clube piše:

Najmanje jedan kroničar izvještava o najizravnijem uzroku kuge 1345. godine – da je “između Cathaya (Kina, op. prev.) i Perzije padala nepregledna kiša vatre; padajući u pahuljicama poput snijega i paleći planine, ravnice i druge zemlje, s muškarcima i ženama; zatim su se uzdigle velike mase dima; i tkogod je to gledao umro je u roku pola dana…” Također se čini gotovo nesumnjivo da je hlađenje Zemlje širom svijeta imalo fundamentalnu ulogu u tom procesu. Arktička polarna kapa se proširila, mijenjajući ciklonski obrazac, što je dovelo do niza katastrofalnih žetvi. To je zauzvrat dovelo do rasprostranjene gladi, smrti i socijalnog poremećaja.

U Engleskoj i Škotskoj postoji uzorak napuštenih sela i farmi, rastućih cijena žita i opadajućeg stanovništva.

U istočnoj Europi se dogodio niz zima nezabilježenih oštrina i dubina snijega. Kronike samostana u Poljskoj i Rusiji nam govore o kanibalizmu, zajedničkim grobnicama prepunjenim truplima, te o migracijama na zapad.

Čak i prije nego što je Crna smrt došla, ljudska katastrofa ogromnih razmjera je bila u tijeku u kasnim srednjovjekovnim vremenima. Uistinu je hladni val trajao i poslije perioda … kuge. Mnogo takvih fluktuacija se može pronaći u povijesnim zapisima, a postoji i dobri dokazi da su ovi klimatski stresovi povezani ne samo s gladi, nego također i s vremenima velikih društvenih nemira, ratova, revolucija i masovnih migracija.
[V. Clube, The Cosmic Winter]

Zvuči iznenađujuće slično našem dobu, zar ne? Postoje razlike u detaljima i opsegu, ali dinamika poludjelog svijeta, nevjerojatna okrutnost koja se neobuzdano širi i globalne klimatske fluktuacije su iste kao što to vidimo pred nama sada.

Prirodno je zapitati se zašto bi mase ljudi trpjele takvo stanje stvari budući da su oni – a ne elita – preuzeli svu težinu strahota. Tadašnji odgovor je isti kao i sada. Mase običnih ljudi podupiru svoje vođe u ratovima, zbog propagande. Za vrijeme rata, crkva i država općenito formiraju savez i domoljubne izjave se koriste u crkvenim propovijedima u svrhu pružanja potpore vladajućoj eliti. Cilj vlade je uvijek da mase mrze neprijatelja kojeg vođe žele uništiti (ili barem da skrenu pozornost sa svojeg vlastitog nasilja nad društvenim tijelom). Uz propagandu crkve i države, vlade će ponuditi veće plaće i nove prilike onima koji se bore u ratu (plaćenici poput Blackwater-a danas). Kriminalci su često pušteni iz zatvora kako bi se borili. Tada i sada, ljudima se obećavaju zemlja, dobra, koristi svih vrsta, ako se pridruže u ratu. U nekim slučajevima, ono što se nudi običnim ljudima je da će ih se ostaviti na miru u njihovom “normalnom životu”, a ne uznemiravati i ismijavati. Sve ovo su načini kako su se ratovi podržavali od pamtivijeka i ništa se nije promijenilo. Privlačnost moći i dobara čini ljude koji su bez savjesti ili koji su nisko na društvenoj ljestvici, entuzijastičnim da se pridruže u ubijanju drugih ljudi poput njih samih.

Kalvinizam je bio jedan od razvitaka koji su proizašli iz ovog perioda. Kao što Clube primjećuje, protestantska reformacija je nastala djelomično zbog činjenice da su moćnici tog vremena, Katolička Crkva, izgradili svoj kontrolni sistem koji se temelji na aristotelijanskom sistemu “Bog je na svojim nebesima i sve će biti u redu sa svijetom ako si dobar kršćanin.” Očito nisu htjeli razgovarati o pobješnjelom kozmosu nad kojim njihov hvalisavi bog nije imao kontrolu. I činjenica da su stvari divljale izvan kontrole i da crkva nije mogla išta učiniti oko toga (da ne govorimo o korupciji crkve koja je bila očita masama) je dala streljivo reformatorima koji su tada bili u mogućnosti privući mnogo sljedbenika kao što je kršćanstvo privuklo Konstantina u vrijeme kada se poganski bogovi nisu činili sposobnima pomoći u suočavanju s bombardiranjem kometa.

Protestanti su stoga bili u mogućnosti iskoristiti situaciju u svoju prednost, sugerirajući da dolazi “kraj vremena” i da je sve to bilo dio plana, te da bi ljudi bili spašeni samo kad bi prešli na protestantsku stranu!

Naravno, jednom kad su protestanti takoreći “osvojili svoje mjesto”, oni su također morali uspostaviti autoritet i prisvojiti aristotelijanski pogled! “SADA, Bog je na svojim nebesima i sve će biti u redu i neće više biti katastrofalnih poremećaja sve dok svi idu u crkvu, davaju priloge i pokoravaju se postavljenim autoritetima!”

Još jedna bizarna stvar koja je proizašla iz ovog vremenskog razdoblja je bio progon vještica. Od ranih desetljeća 15. stoljeća sve do 1650. godine, kontinentalni Europljani su smaknuli između 200 i 500 tisuća vještica (prema konzervativnim procjenama), a više od 85 posto njih su bile žene. (Ben-Yehuda, 1985. godina) Ljudi tog vremena – pa čak i kasnije – su zaista vjerovali u stvarnost vještičarenja i zlih demona. Ljudi kao Newton, Bacon, Boyle, Locke i Hobbes su čvrsto vjerovali u stvarnost zlih duhova i vještica. Kao što je Russell rekao:

Deseci tisuća suđenja [vješticama] su se nastavljali širom Europe iz generacije u generaciju, dok je Leonardo slikao, Palestrina skladao, a Shakespeare pisao. (1977. godina)

Kako bi razumjeli ovaj dio o tome što se događalo kroz ta problematična vremena, moramo se malo odmaknuti.

Vračanje i vještice su postojali kroz povijest, ali u kontekstu potpuno drugačijem od onog kako je to bilo podrazumijevano tijekom križarske kampanje protiv vještica. Stari zavjet prilično ignorira ovu temu, osim kako bi izvijestio o susretu kralja Šaula i vještice od Endora, te uključio zakon: “Vještici ne daj da živi”. Ali, osim toga, na način koji se čini da bizarno proturječi tom zakonu, priče o vješticama u Bibliji su iznenađujuće neutralne. Nema konceptualizacije ili detaljnog izlaganja o vješticama, vragovima ili bilo kojoj vrsti iz demonskog svijeta.

U drevnoj Grčkoj i Rimu, magija se koristila za stvaranje kiše, sprečavanje olujne tuče, rastjeravanje oblaka, smirivanje vjetra, plodonosnost zemlje, rast bogatstva, liječenje bolesnih, i tako dalje. Također se mogla koristiti protiv neprijatelja kako bi im uskratila te poželjne učinke. Ta vjerovanja su bila rasprostranjena širom drevnog svijeta i uglavnom je “dobra magija” bila zakonita i potrebna, a “loša magija” se osuđivala i kažnjavala. Država je čak podupirala one koji su navodno mogli izvoditi “dobru magiju”. Ovisilo je o perspektivi jesi li bio “dobar magičar” ili “loš”. Vjerojatno su zbog toga Englezi osudili Ivanu Orleansku kao vješticu, a Francuska se okrenula i kanonizirala ju.

Grčko-rimski religiozni univerzum – natprirodni svijet – nije bio podijeljen na ektremno dobro ili ekstremno zlo. Bio je ispunjen sa svakom nijansom i kombinacijom svih kvaliteta upravo tako kako su one postojale u ljudskom društvu. (Samo u judeo-kršćanskoj religiji je Bog postao pravo oličenje apsolutne dobrote i čistoće, a vrag je izmišljen da bude njegova suprotnost.) U drevnom svijetu, magija je jednostavno bila pokušaj da se upregne moć Nevidljivog, dok se religija bila usredotočena na poštovanje i zahvalnost prema Prirodi i njezinim izaslanicima zbog učinaka. Na taj način, molitve i čarolije su se mogle lako kombinirati.

Vještica ili čarobnjak je bila osoba koja je imala metodu – tehnologiju – koja se mogla upotrijebiti za upregnuće i aktiviranje natprirodnih moći u korist sebe ili drugih. On je mogao “kontrolirati” sile prirode. (Tako su barem oni vjerovali.)

Dakle, dvije točke su važne ovdje: 1) vještičarenje/čarobnjaštvo je bila tehnologija i 2) postojala je definitivna razlika između dobre magije i loše magije.

Ovo se drastično promijenilo tijekom 15. stoljeća, u vrijeme kada su sile prirode podivljale, za što je zasigurno netko morao odgovarati nakon što se sve završilo! Protestantizam je rastao, a nije izgledalo mudro proganjati majku Crkvu koja je još uvijek posjedovala mnogo moći, te se stoga morao pronaći neki drugi krivac. Razlika između dobre i loše magije je nestala i vještičarenje je postalo nešto potpuno zlo. Pluralistička koncepcija natprirodnog svijeta je također nestala i ostavljeni smo samo s jako dobrim bogom koji je, međutim, naizgled bio nemoćan u suočavanju s ortaštvom zlog čovječanstva i jako zlog đavla. Pa, ne baš točno “čovječanstva”, uglavnom “ženskog roda”!

Jedan od rezultata ove promjene u stavu je bio stvaranje vještičarstva kao sistematične anti-religije; postala je suprotnost svega što je kršćanstvo – i katoličko i protestantsko – predstavljalo. Vještičarstvo kao razrađeni sistem religije nije bilo poznato prije 15. stoljeća. Ovo je bio period u kojem se teorija o natprirodnim demonima izmislila i kristalizirala kao objašnjenje za zla koja su pala na čovječanstvo. Kako drugačije objasniti Crnu smrt koja je neselektivno ubijala unatoč molitvama i preklinjanju svećenika kršćanske crkve – i katoličke i protestantske?

Još jedna točka za zabilježiti je da vještice više nisu bile smatrane bićima koja mogu koristiti tehnologiju kako bi kontrolirale moći prirode; one su postale bića koja su kanalizirala zlo u svijet, jer su bile pod kontrolom Nečastivog. Sve su u potpunosti bile Sotonine lutke i nikakvo dobro nije moglo ikada iz njih doći. Malleus Maleficarum specifično spominje da se “vještičarenje uglavnom pronalazi kod žena”, jer su one više lakovjerne i imaju slabu memoriju”, te zato što “vještičarenje dolazi iz tjelesne požude, koja je u žena nezasitna”. (Sprenger i Kramer, Malleus Maleficarum, 1968., str. 41-48.)

Ukratko, “vještičji mit” je stvoren u kasnim 1400-tim godinama kao reakcija na Crnu smrt, a sastojao se od potpunog, koherentnog sustava vjerovanja, pretpostavki, rituala i “svetih tekstova” koji nikada nije postojao sve do tog vremena. Dominikanci su razvili i popularizirali koncepcije o demonologiji i vještičarstvu kao negativnu sliku takozvane “istinske vjere”, a protestanti su bili jednako zaposleni!

Kada su Kramer i Sprenger (obojica članovi dominikanskog reda i inkvizitori za katoličku Crkvu) napisali Malleus Maleficarum i predali ga teološkom fakultetu Sveučilišta u Kölnu 9. svibnja 1487. godine, tražeći njegovo odobrenje, to je bilo naširoko osuđeno kao neetično i nezakonito. Katolička Crkva je zabranila knjigu 1490. godine, svrstavajući ga pod Index Librorum Prohibitorum. Kako bi razumjeli zašto, ponovo se moramo malo odmaknuti.

Poslije raspada Rimskog carstva i uspona kršćanstva, mnogi misionari, pri otkriću da su pogani imali svoj spektar lokalnih božanstava i uvjerenja, su često preobraćivali jednostavnim lukavstvom kanoniziranja lokalnih božanstava kako bi ih domaća populacija mogla nastaviti štovati pod okriljem kršćanstva. Postali su “kršćanskim svecima”, upotpunjenim s izmišljenom hagiografijom. Stari hramovi su pretvoreni u crkve kako bi pogani išli na poznata mjesta štovanja čuti misu i moliti se svojim “svecima” baš kao i uvijek. Prakticiranja magije su se tolerirala, jer se smatralo da će ljudi prirodno odustati od toga tijekom vremena jednom kad budu postali pravim kršćanima.

Službena politika crkve je smatrala da je svako vjerovanje u vještičarenje iluzija. U slavnom, ali misterioznom Canon episcopi čitamo:

Neke zle žene, izopačene vragom, zavedene iluzijama i sablastima demona, vjeruju i ispovijedaju se u noćnim satima, da jašu na određenim zvijerima s Dijanom, božicom pogana, te s bezbrojnim mnoštvom žena, te u mrtvoj tišini noći kako bi prešle velike prostore zemlje, te da slušaju njezine zapovijedi kao svoje gospodarice, te da su sazivane u njenu službu na određene noći. Ali, da su bar one same iščeznule u svojoj bezvjernosti i da nisu povukle mnoge za sobom u uništenje nevjernosti. Jer bezbrojno mnoštvo, prevareno ovim lažnim uvjerenjem, vjeruje da je ovo istinito, te vjerujući tako, udaljava se od prave vjere i obezvrijeđeno je u pogrešci pogana…

Zbog toga bi svećenici kroz svoje crkve trebali propovijedati sa svim inzistiranjem … da znaju da je to lažno i da su takve sablasti nametnute i poslane od zloćudnog duha… koji ih obmanjuje u snovima…

Tko još postoji, a da nije izveden izvan sebe u snovima, i vidi tako u spavanju ono što nikada nije vidio [dok je bio] budan? …

I tko je tako glup i budalast da misli da se sve ove stvari, koje su učinjene samo u duhu, događaju i u tijelu?

Stoga će se javno proglasiti svima da tkogod vjeruje u takve stvari… izgubio je svoju vjeru.

[Na engleski preveli Kors i Peters, str. 29-31. Porijeklo ovog dokumenta nije jasno. Kors i Peters (1972.) ga datiraju u 1140. godinu. Pripisano je nejasnom sastanku, koncilu u Anquirei, održanom moguće u 4. stoljeću. Iako ne postoji zapis o ovom koncilu, izvještaj o vještičarenju su kasniji kanonisti usvojili kao službenu politiku. Ben-Yehuda, 1985. godina]

Dakle, više od šest stoljeća je ovo bio službeni stav crkve prema vješticama – da je to bila iluzija ili zabluda ili samo proizvod snova. Čak se proglasilo:

“Tkogod je bio ‘tako glup i budalast’ da vjeruje u takve fantastične priče je nevjernik.”

1450. godine, 100 godina nakon što je Crna smrt uništila oko pola europskog stanovništva, Stogodišnji rat se bližio kraju i netko je morao biti okrivljen, (definitivno NE kometarne eksplozije!), a i takozvana Renesansa je započela, Jean Vineti, inkvizitor u Carcassonu, je izjednačio vještičarenje s herezom. 1458. godine, Nicholas Jacquier, inkvizitor u Francuskoj i Bohemiji (današnja Češka, op. prev.), identificirao ju je kao NOVU vrstu hereze. Kada je Jacquier napisao svoju knjigu o vještičarenju, morao je prvo odbaciti Canon episcopi. Drugi pisci tog vremena su također uvidjeli da je potrebno umanjiti ovu službenu crkvenu politiku kako bi uopće omogućili “vještičje ludilo”. Dakle, prvi napadi su učinjeni na samu valjanost dokumenta. Zatim, tvrdilo se da su tadašnje vještice drugačije od onih o kojima nam dokument govori. 1460. godine, Visconti Girolamo, profesor inkvizitor i provincijal Lombardije je izjavio da je sam čin branjenja vještičarstva (ili vještica) također hereza. Od 1484. do 1486. godine, Sprenger i Kramer su objavili Malleus koji je istumačio kristaliziranu teoriju vještičarstva koja je zadržala utjecaj idućih 300 godina. Tiskarski stroj Johannesa Gutenberga – proizvod renesanse – je omogućio da se djelo brzo proširi diljem Europe. Ta kristalizacija je ono što je rezultiralo u samom početku vještičjeg ludila.

Uzimajući u obzir ratove tog vremena i ubijanja toliko mnogo muške populacije, moglo bi se pretpostaviti da je postojao porast neudanih žena. Ukratko, žene su postajale samostalne udovice kao posljedica toga. Dakle, nekolicina od psihopatske vrste (čini se da psihopati stvarno mrze žene – ne znam zašto, ali tako je) – Sprenger, Kramer i drugi – se pojavila i postala agresivna oko toga, te napisalo knjigu opisujući zdrave, sposobne i inteligentne žene kao vještice, i eto ga! Problem riješen. Svog viška žena se može riješiti; sa svim samostalnim ženama s posjedom se može izaći na kraj, te zaplijeniti njihove posjede; i istovremeno, psihološka kontrola muškaraca nad ženama, ponovno uspostavljanje pokornosti žena i Crkve, sve se može postići u jednom rušilačkom naletu! Mislim da je snažan faktor u suđenjima vješticama također bila psihopatija – ponerologija. Momci koji su napisali Malleus zvuče poput tipičnog šizoidnog psihopata. Vraški pametni, kažem vam! (Čini se da treba razmotriti i uništenje mnogih genetskih linija moćnih žena u ovom procesu koji je bio u tijeku.)

Još jednom ističemo da je najspektakularnija “vještica” bila Ivana Orleanska kojoj se sudilo, te koja je bila osuđena i spaljena 1431. godine, tri godine prije masovne panike u Europi oko vještica koja je započela u Valaisu gdje se sudilo više od stotinu ljudi od strane sekularnih sudaca – ne religioznih – za “ubojstvo pomoću vračanja”. Kako se ludilo širilo Europom, doslovno stotine tisuća žena su spaljene na lomači. Djeca, žene, pa čak i cijele obitelji su poslane na spaljivanje. Povijesni izvori su puni užasnih opisa mučenja kojima su ti jadni ljudi bili podvrgnuti. Cijela sela su bila istrijebljena. Jedan zapis kaže da je cijela Njemačka bila prekrivena lomačama, te da su Nijemci bili potpuno zaokupljeni građenjem lomača kako bi spalili žrtve. Izviješteno je da je jedan inkvizitor rekao: “Volio bih da (vještice) imaju jedno tijelo, kako bi ih mogli spaliti sve odjednom, u jednoj vatri!” (Trevor-Roper, 1967., str. 152.)

1580-ih godina, katolički protureformatori su se posvetili lovu na vještice, loveći uglavnom protestante. U Francuskoj se dogodilo da su većina vještica bile Hugenoti. Bilo je mnogo slučajeva “političkih” smaknuća pod krinkom spaljivanja vještica. Jedna žrtva je bio sudac koji je spaljen 1628. godine zbog pokazivanja “sumnjive blagosti”. Kako se ludilo širilo, zloba i divljaštvo napada su rasli. Upravo spomenuti sudac, dr. Haan, pod mučenjem je priznao da je vidio pet gradonačelnika Bamberga na vještičjem sijelu, te su oni također smaknuti. Jedan od njih, Johannes Julius, pod mučenjem je priznao da se odrekao Boga, predao vragu, te vidio 27 svojih kolega na sijelu. Ali je kasnije, iz zatvora, uspio prokrijumčariti pismo i poslati ga svojoj kćeri Veronici, dajući puni izvještaj svojeg suđenja. Napisao je:

Sada moje najdraže dijete, tu imaš sva moja djela i priznanja, zbog kojih moram umrijeti. To je sve laž i izmišljotina, tako mi Bog pomogao… Nikada ne prestaju s mučenjem dok netko nešto ne kaže. Ako Bog ne omogući način donošenja istine na vidjelo, naš cijeli rod će biti spaljen.”
[Trevor-Roper, 1967., str. 157.]

Protestanti i katolici su se međusobno optuživali, a rana desetljeća 1600-ih godina su bila zaražena pravom epidemijom demona! Ovo je trajalo sve do kraja Tridesetogodišnjeg rata. Rečeno je da ako je objavljivanje Maleus Maleficaruma bio početak terora, vestfalski mir 1648. godine je bio kraj. U novije vrijeme, Malleus je bio kritički proučavan, iako ne od pojedinaca s ikakvom sviješću o kozmičkim događajima tog vremena. Unatoč tomu, ono što su uočili ima utjecaj na našu temu ovdje: Sexy Devils

Jedne večeri prije 10 godina, Walter Stephens je čitao Malleus Maleficarum. Malleus, kako ga učenjaci nazivaju, ne bi bio svačiji izbor za kasnonoćnu knjigu. Obično preveden kao Vještičji malj, prvo je bio objavljen u Njemačkoj 1487. godine kao priručnik za lovce na vještice tijekom inkvizicije. To je zastrašujući tekst – korišten 300 godina, duboko u Doba razuma – koji opravdava i detaljizira identifikaciju, uhićenje, ispitivanje i smaknuće ljudi optuženih za druženje s demonima, potpisivanje ugovora s vragom, te izvođenje maleficije ili štetne magije.

“Bilo je 11 sati navečer” Stephens se prisjeća. “Moja žena je otišla u krevet, a na prvoj stranici [Malleusa] je bila ta čudna rečenica o ljudima koji ne vjeruju u vještice i ne vjeruju u demone: ‘Stoga griješe oni koji kažu da ne postoji takva stvar kao vještičarenje, nego da je to čisto imaginarno, čak iako ne vjeruju da đavli postoje osim u mašti ignorantnih i vulgarnih, te da prirodne nesreće koje se dogode čovjeku, on pogrešno pripisuje nekom navodnom vragu.’

Ta zamršena rečenica je povezana sa zanimljivim tekstom kojeg je Stephens znao iz Il messaggiera, rada talijanskog pjesnika Torquata Tassa iz 1582. godine: “Ako čarobnjaci, vještice i opsjednuti postoje, tada i demoni postoje; ali ne može se sumnjati u to da su primjerci ova tri bili pronađeni u svakom dobu: stoga je nerazumno sumnjati i da se demoni nalaze u prirodi.”

Stephens, profesor na katedri Charles S. Singleton talijanskih studija na odjelu Hopkins za romanske jezike, je književni kritičar, te je osjetio da se nešto intrigantno događa ispod površine teksta sa stranice. Tasso, te posebice autor Malleusa, dominikanski teolog i inkvizitor po imenu Heinrich Kramer, su u svojim radovima uložili izvanrednu količinu energije u pobijanje sumnje o postojanju demona. O čemu se tu radi?

Stephens je u sljedećih osam godina pročitao svaki traktat o vještičarstvu koji je mogao pronaći, kao i izvješća s ispitivanja, teološke rasprave, te druge radove (njegova bibliografija sadrži 154 primarna, te više od 200 sekundarnih izvora). Većina od 86 traktata o vještičarstvu koje citira je bilo napisano u zapadnoj Europi tijekom 15., 16. i 17. stoljeća, te jedan za drugim (uključujući Malleus) sadrže zapise o seksualnim odnosima sa sotonskih duhovima. Zašto? Jesu li autori bili nemilosrdni ženomrsci, čvrsto odlučni u prikazivanju žena u najgorem mogućem svjetlu? Jesu li bili jezivi, suzdržani neženje koji su strahovito uživali pišući izvještaje o demonskom seksu? Stephens nije mislio tako; tekstovi, u njegovom pogledu, nisu podržavali takvo iščitavanje. Na drugom je mjestu u Malleusu pronašao ključnu referencu na optužene vještice pod mučenjem, tj. da su one “stručni svjedoci stvarnosti tjelesne interakcije između ljudi i demona”. Ovi momci pokušavaju izgraditi dokaze da demoni postoje, pomislio je. Pokušavaju uvjeriti skeptike. Zatim je pomislio – Pokušavaju uvjeriti sebe.

Stephensova teza duboko preispituje konvencionalnu mudrost o stoljećima okrutnosti i nepravde. Veliki europski lov na vještice, kaže, je bio izdanak ozbiljne krize vjere. Ljudi koji su pisali knjige kao što je Malleus, ljudi koji su odobrili mučenje i spaljivanje na desetke tisuća nevinih ljudi, očajno su htjeli vjerovati u vještice, jer ako su vještice stvarne, tada su i demoni stvarni, te ako su demoni stvarni, tada je Bog stvaran. Ne samo stvaran, nego prisutan i pozoran. Pažljivo čitajte radove koje su sastavili autori vještičarstva, Stephens kaže, i vidjet ćete kako su duboko uznemireni ti obrazovani i pismeni ljudi bili sa svojim nakupljajućim sumnjama o tome da ako Bog uopće postoji, On ne obraća previše pažnje na Adamove potomke. […]

Odobrena, organizirana potjera i proganjanje vještica, koja je bila na vrhuncu od 1560. do 1630. godine, te koja je u potpunosti bila zapadnoeuropski fenomen, je počela tijekom vremena ozbiljne zabrinutosti u rimokatoličkoj crkvi. Europski svijet je ranih 1400-ih godina bio ruševina. Prethodno stoljeće je po povjesničarki Barbari Tuchman bilo označeno kao “razorno”, što nije pretjerivanje. Počevši oko 1315. godine, velika glad je opustošila veći dio zapadne Europe. Od 1347. do 1352. godine Crna smrt je ubila više od trećine stanovništva kontinenta. Druge bolesti, te dodatna izbijanja kuge su pustošili oslabljene preživjele. Kao da prirodne katastrofe već nisu bile dovoljne, Engleska i Francuska su odlučile voditi Stogodišnji rat od 1337. do 1453. godine, najduži rat u povijesti. Sama Crkva se razlomila, iskidana masivnim organiziranim herezama, te raskolom koji je doveo do toga da čak tri čovjeka istovremeno polažu pravo da su pravi pape. Kako bi svijet stvoren od pozornog, dobronamjernog i aktivnog Boga mogao biti u takvom neredu?

Doista. Nesreće tog vremena – BILO KOJEG vremena – napadaju religijsku vjeru. I svatko tko razgovara o takvim nesrećama na razuman i činjeničan način, o tome što Priroda čini, te ako to podrži sa znanstvenim podacima, MORA biti utišan jer je prijetnja samom temelju zapadne civilizacije: kršćanstvu, uniformitarijanizmu i fašističkoj kontroli čovječanstva!

Čini se da su takva proganjanja mogla vrlo lako biti pokrenuta kao način kontroliranja onih koji izuste “herezu” protiv “sretnog” poretka univerzuma uspostavljenog preko Crkve i Države, poput ukazivanja na to da povećani broj vatrenih kugli i viđenja kometa može vrlo lako biti nagovještaj da su planet i njegovi stanovnici u potencijalnoj opasnosti. Ovo je naposljetku bilo vrijeme Galilea, a on je bio optužen da je “heretik” zbog ne podržavanja moći Boga Svemogućega. U današnje vrijeme, to je jednako kao biti optužen da si “kult” ili “sekta”. Također primjećujemo, kao što je iznad spomenuto, da se Crkva vraća u isto stanje uma koje je prevladavalo tijekom drugih “eshatoloških” razdoblja.

Ono što mi se čini kao osobito smiješno je način na koji se Američka škola asteroidnih udara ponaša u vezi ovoga. Očevidno, pod utjecajem Britanske škole kometarnog bombardiranja, razmišljaju o svim ovim stvarima. Također se čini vrlo vjerojatno da je cijeli rat protiv terorizma samo odvlačenje pažnje od onoga što se zaista događa “tamo vani”. U svakom slučaju, s nedavne konferencije AIAA 2007 Planetary Defense Conference saznajemo što ih najviše smeta:

Udar asteroida se može dogoditi bilo gdje na Zemlji i u bilo koje vrijeme, stoga planetarna obrana ima implikacije za cijelo čovječanstvo. Svi narodi na Zemlji bi trebali biti pripremljeni za ovu potencijalnu katastrofu, te raditi zajedno kako bi spriječili ili ograničili štetu. Međutim, trenutno postoji jako malo rasprave ili usklađivanja napora na nacionalnim ili međunarodnim razinama. Niti jedna organizacija, u bilo kojoj zemlji, nema odgovornost djelovati u smjeru skretanja objekata bliskih Zemlji, a agencije za rukovođenje pri katastrofama nisu provele simulaciju ovakve vrste katastrofe.

Dugoročno omogućavanje novčanih sredstava se također smatra izazovom. Većina rada u gotovo svim područjima planetarne obrane je učinjena u slobodno vrijeme i na inicijativu pojedinaca. Postoji potreba za kontinuiranim studijama i znanstvenim recenzijama kako bi poboljšali naše znanje u ovom području, a također i potreba za jačanjem vjerodostojnosti predmeta i javnog povjerenja u našu sposobnost reakcije. Činjenica je da skretanje objekata bliskih Zemlji ili napori ublažavanja katastrofe možda neće biti potrebni desetljećima ili dulje, te stoga vlade, koje su usredotočene na više neposrednije brige, možda neće biti voljne omogućiti dovoljno sredstava za pomoć ovoj vrsti rada. Određivati primjerenu razinu ovog rada i dugoročno financirati takve aktivnosti se smatra velikim problemom.

Povrh toga, velika zakonska i politička pitanja vezana uz planetarnu obranu se moraju riješiti. Primjerice, odgovornost za predviđanja koja se pokažu pogrešnima ili misije skretanja koje samo djelomično uspiju ili dožive potpuni neuspjeh, rezultirajući udarom. Drugi primjeri uključuju:

  • Napravi se predviđanje da je moguć udar u određeno područje, te stanovnici i posao odu iz tog područja. Postoji li odgovornost u vezi pada vrijednosti zemljišta ako se pokaže da je predviđanje pogrešno?
  • Određena nacija pokuša skrenuti dolazni objekt, no ne uspije dovoljno promijeniti putanju objekta kako on ne bi udario u Zemlju, Je li ta nacija sada odgovorna za nastalu štetu?
  • Prijetnja objekta bliskog Zemlji zahtijeva upotrebu nuklearne opcije, ali mišljenje javnosti je da je mogućnost neuspjelog lansiranja i štete koja bi uslijedila ozbiljnija od prijetnje objekta. Koje su odgovornosti i političke implikacije vezane uz neuspjeh lansiranja tijekom misije skretanja?

O pitanjima ovakve vrste bi se trebalo raspravljati i riješiti ih prije nego budu podignuta ozbiljnom prijetnjom.

Tako je, o tome se oni brinu! Zakonska odgovornost!

Nevjerojatno.

U svakom slučaju, na kraju Stogodišnjeg rata i Crne smrti, proganjanja vještica se upotrijebilo za potpuno ušutkavanje svake aluzije na to da Zemlja nije sigurno pozicionirana u svemiru, a povijest i istina su ugušene krvlju i gorućim ljudskim mesom.

 

Related Articles: