FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Zaboravite na globalno zatopljenje, na jedan korak smo od izumiranja!

© S. Deiries/ESO

Često, neke od najvažnijih vijesti dolaze iz lokalnih novina, priče koje ne završe na vrhu hranidbenog lanca informativnih tokova, glavnih novina ili noćnih vijesti. To mogu biti vijesti koje na prvi pogled izgledaju kao da nemaju nacionalni ili internacionalni utjecaj. Drugi pogled, te dobro pamćenje, mogu otkriti da taj utjecaj može biti jako značajan.

Neki dan nam je čitatelj poslao link članka kojeg je našao na drugoj web stranici alternativnih vijesti: Loše vijesti – mi smo prošli naš datum ‘za izumiranje’.

Budući da smo objavili istu priču kad je prvi put izašla, pomislili smo “Da! Sjećamo se!” Uostalom, sa svom pričom o globalnom zatopljenju, poslužila je kao podsjetnik čitateljima da ljudski uzrokovane razine CO2 nisu sve ono što se danas događa ovdje na Velikoj plavoj kugli.

Kasnije navečer, razgovarali smo ovdje u SOTT sjedištu o ovom članku i kako je povezan s knjigom koja se trenutno prenosi iz ruke u ruku ovdje u našoj kući: Ciklus kozmičkih katastrofa: poplave, vatra i glad u povijesti civilizacije koju su napisali Richard Firestone, Allen West i Simon Warwick-Smith. Ta knjiga je o “Događaju” koji se dogodio otprilike prije 12 000 godina, a koji je različito zabilježen u mitovima i legendama kao Pad Atlantide i Noina poplava.

Platon opisuje uništenje koje se dogodilo u jedan dan i noć, a Biblija pripovijeda priču o obilnim pljuskovima i ogromnoj poplavi u kojoj je većina života na zemlji iščezla. Postoji također bogata literatura američkih domorodaca o kataklizmi požara diljem svijeta, praćenoj poplavama i smrti koja je padala s neba. Oko pedeset različitih kultura svijeta je zabilježilo verzije ove priče, a fizičar Firestone i njegovi suradnici geolozi su zajedno složili knjigu, baziranu na čvrstim znanstvenim dokazima, opisujući kozmički lanac događaja za koji vjeruju da je dosegnuo vrhunac globalnom katastrofom prije 12 000 godina. Vjeruju da je Događaj pokrenula obližnja supernova koja se dogodila prije 41 000 godina.

Redoviti čitatelji SOTT.net-a su upoznati s mojom Cassiopaea web stranicom i eksperimentom u superluminalnoj komunikaciji koji sam započela 1992. godine, a koji je napokon urodio plodom 1994. godine na dan kada su fragmenti kometa Shoemaker-Levy počeli udarati u planet Jupiter. Zanimljivo nam je kako je istovremeno jedna od tema Kasiopejskih informacija planetarno uništenje skupinom kometa koji ciklički prolaze kroz solarni sustav svakih 3600 godina kao posljedica orbite našeg Sunčevog solarnog Pratioca, manjeg, tamnog, Sunčevog blizanca. Firestone, West i Warwick-Smith također pričaju o bombardiranju planeta Zemlje doslovno tisućama asteroida, kometa i drugih krhotina, iako oni to pripisuju supernovi 28 ili 29 tisuća godina ranije; toliko dugo je trebalo onome što je izbacila supernova – zajedno s krhotinama koje je izbacila iz Oortova oblaka – da stigne do Zemlje.


Fragmenti kometa Shoemaker-Levy poredani za udar u Jupiter.

S idejom da postoji Ciklus kometarnog bombardiranja, mi smo naravno obratili pozornost na činjenicu da je u zadnjih nekoliko godina porastao broj dokaza da je ova teorija vrlo vjerojatno i točna. Dokazi uključuju fantastičan porast u broju “mjeseca” pričvršćenih za Jupiter koji su nedavno “otkriveni”, kao i porast u učestalosti kometa u zadnjih nekoliko godina, zajedno sa zapanjujućim porastom meteora i vatrenih kugli koje ulaze u Zemljinu atmosferu i padaju na Zemlju. U nekim slučajevima, ovi događaji su rezultirali u nanošenju štete ljudskim bićima i njihovoj imovini, a jedan noviji slučaj je čak rezultirao smrtnim slučajevima kao što ćemo vidjeti u nastavku…

Uglavnom, da se vratimo našem razgovoru o čovječanstvu koje je prošlo datum “izumiranja”, razmišljala sam da svatko s otvorenim očima i ušima i malo znanstvenog znanja može pogledati uokolo i vidjeti da se nešto događa “tamo vani”. U vijestima je svaki dan, samo trebate potražiti (ili čitati SOTT.net: mi tražimo za vas). Problem je, naravno, da su mase čovječanstva tako ometane svim brigama svakodnevnog života – mnoge koje su jako ozbiljne ovih dana, posebice prijetnja nuklearnim ratom koju su nam donijeli George W. Bush i Ciokoni – da mnogi od njih nemaju pojma da se vjerojatno ne trebaju brinuti o globalnom zatopljenju. (I samo zato što ja kažem da se ljudi ne trebaju brinuti o globalnom zatopljenju ne znači da se ne trebaju brinuti!) Dokazi koji su svuda oko nas danas, čak nam pomažu da shvatimo da nije bilo ničeg zaista magičnog ili misterioznog oko Noine priče. Biblija nam kaže da je Bog rekao Noi da se nešto događa, da nešto dolazi, te da bi on trebao izgraditi arku i to će omogućiti njemu, njegovoj obitelji i nekolicini životinja da prežive. Ali očito, ovih dana i u ovom vremenu, nama zaista ne treba Bog da nam kaže da nešto opako ide prema nama. Noi vjerojatno isto nije trebalo.

© SOTT.net

Zatim mi je, naravno, bilo istaknuto to da su mi Cs (skraćeno od Cassiopaeans – Kasiopejci, op. prev.) rekli o ciklusu kometarnih katastrofa. Razmislila sam o tome na trenutak i rekla, “pa, djelomično”. Ja jesam pisala o svemu tome u mojoj knjizi The Noah Syndrome 1985. godine, mnogo prije nego što su se Cs odgovarajuće predstavili. (Ova knjiga nije bila objavljena do trenutka pisanja ovog članka, ali veliki dio nje je uklopljen u knjigu Secret History.) Naravno, u to vrijeme sam započela s potpuno metafizičkim pitanjem: “Hoće li biti kraj svijeta kakav je opisan u Bibliji, te ako je tako, što to zapravo znači?” To je bilo pitanje koje je vodilo do dubokog proučavanja Biblije, koje je zatim dovelo do spoznaje da je uništenje koje je opisano u knjizi Otkrivenja skoro identično onome što je opisano u priči Izlaska, te što god se dogodilo tada, bilo je predviđeno da će se dogoditi ponovno. Tek kad sam pročitala knjigu Velikovskog – Worlds in Collision, shvatila sam da se tu vrlo vjerojatno radilo o bombardiranju Zemlje kamenjem i meteorima iz svemira. Velikovsky je, naravno, to pripisao lutajućem planetu Veneri koji je uletio u solarni sustav, kao što je i Firestone (i drugi) to pripisao supernovi koja se dogodila prije 41 000 godina. Objašnjenje o cikličnoj skupini kometa povezanoj sa Sunčevim pratiocem se bolje uklapa u sve te podatke, iako bi i supernova također mogla biti uključena kao “pridošlica” Sunčevom sustavu. Čitanje Velikovskog promijenilo je okus mog istraživanja iz metafizičkog u znanstveno, a rezultat je bio The Noah Syndrome.

U svakom slučaju, ono što je savršeno jasno je da su priče o Noi i Atlantidi neautentične: mnoge male grupe ljudi diljem svijeta su tu i tamo preživjele događaj od prije 12 000 godina, a vrlo vjerojatno je mnogo od njih preživjelo zato što su shvatili što dolazi – oni su “pročitali znakove”. Nakon toga, u svojim pričama i legendama njihovi potomci su pripisali njihovo preživljavanje intervenciji svojeg specifičnog božanstva kako bi dali tom božanstvu više autoriteta. Radi se o tome da – danas svi mogu biti Noa ako su informirani i ako obraćaju dovoljno pažnje na ono što se događa.

Vratimo se na članak koji je započeo ovu raspravu: Loše vijesti – mi smo prošli naš datum ‘izumiranja’, u kojem nam je rečeno:

Neki kažu da će svršetak svijeta biti u vatri, neki kažu u ledu, napisao je Robert Frost. Ali kakva god da će biti naša sudbina, već se trebalo dogoditi.

Nakon što su analizirali istrebljenje milijuna drevnih vrsta, znanstvenici su saznali da se masovno izumiranje može dogoditi svakog trenutka.

Njihovo istraživanje je pokazalo da su svakih 62 milijuna godina – plus ili minus 3 milijuna godina – bića izbrisana s površine našeg planeta u ogromnim brojevima. Još gore, znanstvenici nemaju pojma o izvoru tog događaja.

‘Nema sumnje u postojanje ovog ciklusa masovnog izumiranja svakih 62 milijuna godina. To je vrlo, vrlo očito iz analize fosilnih zapisa,’ rekao je James Kirchner, profesor sa Sveučilišta u Kaliforniji, Berkeley, SAD. ‘Nažalost, svi smo potpuno zbunjeni oko uzroka.’

Ovaj dio članka je zapravo prilično neiskren. Dobro je poznato da postoje druga velika izumiranja i da ciklus nije SAMO svakih 62 milijuna godina! Postoji također vrlo jak signal za ciklus izumiranja od 25 milijuna godina. Drugačije procjene broja velikih masovnih izumiranja u zadnjih 540 milijuna godina su većinom zbog onoga što pojedini istraživač odabere kao prag za nazivanje događaja izumiranja kao “veliko”, kao i koji skup podataka on odabere kao odlučujuću mjeru o raznovrsnosti prošlosti. Podaci o događaju prije 62 milijuna godina dolaze uglavnom preko dokaza iz morskih fosila.

Izvještaj koji je objavljen u trenutnom izdanju časopisa Nature su iznijeli profesor Richard Muller i Robert Rohde, također s Berkeley kampusa. Proučavali su nestanke tisuća različitih morskih vrsta (čiji su fosili bolje očuvani nego oni zemaljskih vrsta) kroz zadnjih 500 milijuna godina.

Njihovi rezultati su bili potpuno neočekivani. Zna se da su se masovna izumiranja događala u prošlosti. Tijekom permskog izumiranja, prije 250 milijuna godina, više od 70 posto svih vrsta je izbrisano, na primjer. Ali većina istraživanja je sugerirala da su ta izumiranja povezana s asteroidnim sudarima i drugim nasumičnim događajima.

Ali Muller i Rohde su saznali da se, daleko od toga da je nepredvidivo, masovna izumiranja događaju svakih 62 milijuna godina, uzorak koji je ‘upečatljiv i uvjerljiv’ po riječima Kirchnera.

Ali što je odgovorno? Ovdje su istraživači naišli na probleme. Razmotrili su prolazak Sunčevog sustava kroz oblake plina koji prožimaju galaksiju. Ovi oblaci bi mogli pokrenuti klimatski kaos. Međutim, ne postoji poznati mehanizam koji bi objasnio zašto bi se prolazak mogao događati samo svakih 62 milijuna godina.

Alternativno, Sunce možda posjeduje neotkrivenu zvijezdu pratioca. Mogla bi se približiti Suncu svakih 62 milijuna godina, istjerujući komete iz vanjskog Sunčevog sustava i bacajući ih prema Zemlji. Takva zvijezda pratioc nikad nije viđena, međutim, u svakom slučaju bi takva dugačka orbita bila nestabilna, Muller kaže.

Ili možda neki unutarnji geofizički ciklus pokreće masivnu vulkansku aktivnost svakih 62 milijuna godina, pitali su se Muller i Rohde. Oblaci pepela i plina bi tada okružili planet i doveli do razarajućeg pada temperature koja bi smrtno smrznula većinu bića.

Nažalost, znanstvenici ne znaju za takav geološki ciklus.

‘Pokušali smo sve čega smo se mogli sjetiti kako bi našli objašnjenje za ove čudne cikluse bioraznovrsnosti i izumiranja’, rekao je Muller. ‘Za sada smo neuspješni. I, da, jedan nam slijedi uskoro, ali ja još ne bih paničario.’

Pa, oni imaju problem, zar ne? Oni misle da dolazi, te bazirano na drevnim legendama, to se dogodi jako brzo i skoro bez upozorenja.

Klasičnih “Velikih pet” masovnih izumiranja koje su identificirali Raup i Sepkoski 1982. godine (zanimljivo, u skoro isto vrijeme kada sam počela postavljati pitanja o kraju svijeta kao što je prorokovano u Otkrivenju i što je doseglo vrhunac u The Noah Syndrome 1985. godine!) su široko prihvaćeni kao neki od najvažnijih. Oni su:

Kasni period Ordovicija (prije oko 438 milijuna godina) – 100 obitelji izumrlo – više od polovice vrsta mahovnjaka i ramenonošaca je izumrlo.

78 milijuna godina kasnije:

Kasni Devon (prije oko 360 milijuna godina) – 30% životinjskih porodica izumrlo.

106 milijuna godina kasnije:

Na kraju razdoblja Perm (prije oko 245 milijuna godina) – Trilobiti su izumrli. 50% svih životinjskih porodica, 95% svih morskih vrsta, te mnoga stabla, su izumrli.

37 milijuna godina kasnije:

Kasni Trijas (prije oko 208 milijuna godina) – 35% svih životinjskih porodica izumrlo. Većina ranih porodica dinosaura je izumrla kao i većina sinapsida (osim sisavaca).

143 milijuna godina kasnije:

Na granici Kreda-Tercijar (K-T) (prije oko 65 milijuna godina) – oko polovice svih životnih oblika je izumrlo, uključujući dinosaure, pterosaure, pleiosaure, mosasaure, amonite, mnoge porodice riba, školjki, puževa, spužvi, ježinaca, te mnogih drugih.

Kao što može vidjeti iznad, koristiti se brojem “62 milijuna godina” i izgraditi teorije na tom broju je malo obmanjujuće.

Raup i Sepkoski su spomenuti kao odgovorni za identificiranje “Velikih pet”, ali činjenica je da je Sepkoski, paleontolog Sveučilišta u Chicagu, SAD, zapravo predložio da je izumiranje dinosaura prije 65 milijuna godina bio dio ciklusa od 26 milijuna godina!! Međutim, željela bih spomenuti da ako pomnožite broj 26 dobijete zanimljive rezultate kao što su: 3×26 je 78 – što je baš vrijeme između ordovicijskog i devonskog izumiranja; 4×26 je 104 – što je vrlo blizu 106 milijuna godina između devonskog i permijskog izumiranja, te 5×26 je 130, što (kad radite s ovakvim brojevima) je dovoljno blizu praznini između trijasa i K-T izumiranja da ima značaj. Stoga, možda ipak ima nešto u ovom ciklusu od 26 milijuna godina, samo što svako “vraćanje” ima promjenjive efekte bazirane na mnogim drugim varijablama Sunčevog sustava. Zvijezda pratioc s orbitom od 26 milijuna godina bi mogla biti stabilnija, budući da je Muller predložio da je orbita od 62 milijuna godina prevelika da bude stabilna.

Ako pretpostavimo orbitu od 26 milijuna godina za zvijezdu pratioca, koristeći se s pet velikih izumiranja kao polazištem, saznali bismo da je povratak trebao biti prije oko 39 milijuna godina, te još jednom prije 13 milijuna godina, što bi nas trenutno stavilo na pola puta u ciklusu orbite zvijezde pratioca. Pitanje: je li tih pola puta afel ili perihel? Gdje god da je teoretizirani Sunčev blizanac u ovom trenutku, ono što znamo je da postoje drugi događaji izumiranja velike magnitude koji se čine da imaju malo toga sa samim ciklusom od 62 milijuna godina, a puno više s nekim drugim ciklusom. Još jedna činjenična stvar je da se događaji izumiranja događaju puno češće nego što je javnost svjesna – i da, već smo prošli datum kada se trebalo dogoditi.

Ostavimo moguće pokretače masovnih izumiranja na trenutak, te pogledajmo kako se neka izumiranja mogu dogoditi. Slijedi korisni sažetak problema:

Načini na koje je moguće uništiti život

Od svih načina koje su znanstvenici predložili kao uzrok masovnog izumiranja, evo nekoliko glavnih. Konceptualno postoje 4 glavna načina:

  1. Zalediti ga (Zemlja-snježna kugla)
  2. Skuhati ga (Zemlja-staklenik)
  3. Baciti meteor na njega (udar meteora)
  4. Pokriti ga pepelom i lavom (divovska vulkanska erupcija)

Važno je shvatiti da su brojevi 3. i 4. esencijalno načini koji su postavljeni kako bi objasnili brojeve 1 i 2, iako su Zemlja-snježna kugla i Zemlja-staklenik još uvijek teorije, jer su one donekle samo-replicirajuće, tj. zaglavimo u groznim krugovima, jer što više zagrijavamo Zemlju, više stakleničkih plinova možemo potencijalno ispustiti, (barem u teoriji).

To je sve u redu i dobro, ali kako ovi fizički utjecaji [1. i 2.] uzrokuju masovna izumiranja?

Jednostavan odgovor na to je klima. Svaka vrsta koja živi na Zemlji danas, a vjerojatno i u prošlosti, prilagođena je određenom rasponu uvjeta. Da smo iznenadno prebačeni na Sjeverni pol i da se od nas očekuje da živimo tamo godinu dana s vunenim džemperom i Mars čokoladicom, zasigurno bi umrli. Isto je kod događaja izumiranja, klimatske zone se esencijalno mijenjaju diljem Zemlje (tako da naše premještanje na Sjeverni pol i nije tako nategnuto kao što ste prvo pomislili), te su ekosustavi lišeni svjetla i hranjivih tvari. To rezultira time da su biljke i životinje izvan ravnoteže sa svojom okolinom, a to ne samo da uzrokuje smrt pojedinaca nego čitavih vrsta. Sa smrću vrsta dolazi praznina u hranidbenom lancu, tako da i životinje koje su se prilagodile novoj klimi ostanu bez hrane, te izumiru, i tako dalje.

PROBLEMI IZUMIRANJA U STRANOM EKOSUSTAVU

Ako razmotrimo primjer nas na Sjevernom polu, ali ovaj put s čitavom kutijom Mars čokoladica, pretpostavljajući da se nismo smrznuli na smrt prvog dana, polako bi postali bolje naviknuti na hladnoću, možda bi pronašli zaklon od hladnoće, u svakom slučaju čim bi naš plijen (Mars čokoladice) nestao, osim ako bi pronašli alternativni izvor hrane, umrli bi od gladi. Kako bi stvorili dinamičniji ekosustav, pretpostavimo da osiguramo izvor hrane za drugi organizam kao što je polarni medvjed, te ako umremo, što bi polarni medvjed jeo?

Nažalost, moj se primjer ovdje raspada, jer nitko neće vjerovati da bi se bez našeg konzumiranja Mars čokoladica oni razmnožavali nekontrolirano. Međutim, u našem ekosustavu Mars čokoladica, nas i polarnih medvjeda, pretpostavimo da nađemo dodatnu odjeću i sklonište, tako da hladnoća više ne kontrolira broj nas samih, te da uspijemo pronaći recept i sastojke za Mars čokoladice (i da nas one nekom jako čudnom slučajnošću osiguraju svim esencijalnim hranjivim tvarima potrebnim za život), u ovom slučaju bi polarni medvjedi upravljali našim brojem budući da su oni naši direktni predatori. Da su polarni medvjedi izbrisani, onda broj nas samih više ne bi bio kontroliran, tako da bi naša populacija tijekom mnogo generacija rasla, sve dok se na kraju više ne bi mogli opskrbljivati Mars čokoladicama, ili smo možda čak i pojeli sve Mars čokoladice na svijetu. Ovo bi izazvalo veliki pad populacije, a možda i izumiranje ljudske rase (ili barem onih ovisnih o Mars čokoladicama). Ovaj dosta apstraktan primjer pomaže objasniti poantu da sve prehrambene razine hranidbenog lanca (ili mreža) moraju biti na mjestu, inače će postojati nestabilnost u svim drugim populacijama.

Gore navedeni opis o tome kako globalno zatopljenje ili zahlađenje može uzrokovati masovna izumiranja je pametan, ali ne uzima u obzir kreativnost ljudskih bića. Doista, može doći do masovnih smanjenja ljudske populacije kao posljedica globalnog zatopljenja ili zahlađenja, ali je malo vjerojatno da bi to izazvalo masovno izumiranje poput onih u prošlosti za koje imamo dokaz. Dopustite mi da citiram malo iz Secret History:

Nazad u 1940-im godinama, Dr. Frank C. Hibben, profesor arheologije na Sveučilištu u New Mexicu, SAD, je vodio ekspediciju na Aljasku kako bi tražio ljudske ostatke. Nije našao ljudske ostatke; našao je milje i milje ledenog mulja nakrcanog samo s mamutima, mastodontima, te nekoliko vrsta bizona, konja, vukova, medvjeda i lavova. Odmah sjevernije od Fairbanksa, Aljaska, SAD, članovi ekspedicije su u užasu gledali dok su buldožeri gurali poluotopljeni mulj u provodne kutije za ekstrakciju zlata. Životinjske kljove i kosti skupljene ispred oštrica “kao strugotine ispred divovske tokarilice”. Leševi su pronađeni u svim stadijima smrti, većina njih “rastrgana nekim neobjašnjivim pretpovijesnim katastrofalnim poremećajem”.
[Frank Hibben, The Lost Americans, New York: Thomas & Crowell Co., 1946.]

Vidljivo nasilna smrt ovih masa životinja, zajedno sa smradom raspadajućeg mesa, je bila skoro nepodnošljiva za gledati, te razmatrati što je mogao biti uzrok. Polja smrti su se protezala doslovno stotinama milja u svim smjerovima. [ibid] Bilo je stabala i životinja, slojeva treseta i mahovine, uvrnutih, zapletenih i raskomadanih zajedno kao da ih je neki kozmički mix master sve usisao prije 12 000 godina, a zatim ih odmah zaledio u čvrstu masu.
[Ivan T. Sanderson, Riddle of the Frozen Giants, Saturday Evening Post, br. 39, 16. siječanj 1960.]

Odmah sjeverno od Sibira čitavi otoci su formirani od kostiju pleistocenskih životinja koje su pometene sjeverno od kontinenta u smrzavajući Arktički ocean. Jedna procjena predlaže da je nekih deset milijuna životinja možda zakopano uz rijeke sjevernog Sibira. Tisuće i tisuće kljova su stvorile masivnu trgovinu bjelokosti za stručne klesare Kine, sve od smrznutih mamuta i mastodonata Sibira. Poznati Berezovka mamut je prvi privukao pažnju na zaštitne karakteristike brzog zaleđivanja kad su našli cvijeće u njegovim ustima.


Slika Berezovka mamuta, u originalnom položaju prije iskopavanja.

Kakav grozni događaj je pogodio milijune ovih bića u jednom danu? Pa, dokazi sugeriraju na ogromni tsunami koji je poharao kopnom, prevrćući životinje i vegetaciju zajedno, kako bi se na kraju brzo zaledili na sljedećih 12 000 godina. Ali izumiranje nije bilo ograničeno na Arktik, iako je smrzavanje na hladnijim područjima očuvalo dokaze bijesa Prirode do sadašnjeg vremena.

Paleontolog George G. Simpson smatra da je izumiranje pleistocenskog konja u Sjevernoj Americi jedno od najmisterioznijih epizoda u zoološkoj povijesti, te priznaje, “nitko ne zna odgovor”. Također je dovoljno iskren da prizna da postoji veći problem izumiranja mnogih drugih vrsta u Americi u isto vrijeme.
[George G. Simpson, Horses, New York: Oxford University Press, 1961.]
Konj, divovske kornjače koje su živjele na Karibima, divovski ljenjivac, sabljasti tigar, gliptodont i toksodont. Ovo su sve bile tropske životinje. Ove životinje nisu uginule zbog “postupnog nastupanja” ledenog doba, “osim ako netko želi pretpostaviti smrzavajuće temperature diljem ekvatora, takvo objašnjenje očito postavlja pitanje.”
[P. S. Martin & J. E. Guilday, Bestiary for Pleistocene Biologists, Pleistoceno izumiranje, Yale Sveučilište, 1967.]

Masovne gomile kostiju mastodonata i sabljastih tigrova su otkrivene na Floridi, SAD.
[Valentine, citirao Charles Berlitz, The Mystery of Atlantis, New York, 1969.]
Mastodonti, toksodonti, veliki ljenivci i druge životinje su pronađene u Venezueli u brzo zamrznutom stanju u planinskim ledenjacima. Dlakavi nosorozi, divovski pasanci, divovski dabrovi, divovski jaguari, kopneni ljenivci, antilope i brojne druge čitave vrste su potpuno izbrisane u isto vrijeme, na kraju pleistocena, prije približno 12 000 godina.

Događaj je bio globalan. Mamuti Sibira su izumrli u isto vrijeme kao i divovski nosorozi Europe; mastodonti Aljaske, bizoni Sibira, azijski slonovi i američke deve. Očito je da je uzrok ovih izumiranja morao biti zajednički objema hemisferama, te da nije bio postupan. “Uniformitarijanska glacijacija” ne bi uzrokovala izumiranja, jer bi razne životinje jednostavno migrirale na bolje pašnjake. Ono što se vidi je iznenađujući događaj nekontrolirane nasilnosti.
[R. Cedric Leonard, Dodatak A u A Geological Study of the Mid-Atlantic Ridge, Posebni članak br. 1, Bethany: Cowen Publishing, 1979.]

Drugim riječima, prije 12 000 godina, vrijeme koje smo upoznali prije i koje ćemo susresti ponovo i ponovo, nešto se grozno dogodilo – tako grozno da je život na Zemlji skoro izbrisan u jednom danu.

Harold P. Lippman priznaje da veličina fosila i kljova u sibirskom permafrostu predstavlja “nepremostivu teškoću” teoriji uniformitarijanizma, budući da nijedan postupni proces ne može rezultirati očuvanjem na desetke tisuća kljova i čitavih pojedinaca, “čak i da su umrli po zimi.”
[Harold E. Lippman, Frozen Mammoths, Physical Geology, New York, SAD, 1969.]
Ovo je istina posebno zbog toga što mnogi od ovih pojedinaca imaju neprobavljenu travu i lišće u svojim želucima. Pleistocenski geolog William R. Farrand s Lamont-Doherty geološkog opservatorija, koji se protivi katastrofizmu u bilo kojem obliku, kaže: “Iznenadna smrt je pokazana snažnim stanjem životinja i njihovim punim želucima … životinje su bile snažne i zdrave kada su uginule.”
[William R. Farrand, Frozen Mammoths and Modern Geology, Science, vol. 133, br. 3455, 17. ožujka 1961.]
Nažalost, unatoč ovom priznanju, izgleda da se ovaj jadni čovjek nije mogao suočiti sa stvarnošću svjetske katastrofe koju predstavljaju milijuni kostiju položenih po čitavom planetu točno na kraju pleistocena. Hibbens sažima situaciju u jednoj rečenici: “Period pleistocena je završio smrću. Ovo nije bilo obično izumiranje nejasnog geološkog perioda, koji je dočekao nesiguran kraj. Ova smrt je bila katastrofalna i sveobuhvatna.
[Hibben]

Zaključak je, ponovno, da je završetak ledenog doba, pleistocensko izumiranje, kraj gornjeg paleolitika, magdalenijana, perigordijana i tako dalje, te kraj “vladavine bogova”- sve došlo do globalnog, katastrofalnog kraja otprilike prije 12 000 godina.
[The Secret History of the World]

Ovo je događaj o kojem Firestone, West i Warwick-Smith razgovaraju u svojoj knjizi, The Cycle of Cosmic Catastrophes: Flood, Fire, and Famine in the History of Civilization, spomenutoj gore.

Ali ako su gore navedena izvješća rezultat takve katastrofe, kakva bi sama katastrofa mogla biti? Ono što slijedi je sažeto i prilagođeno iz 11. poglavlja knjige autora Firestone, West i Warwick-Smith:

Počinje s meteorima koji padaju kao kapi kiše, nekoliko ovdje, nekoliko ondje. Možda ih nekolicina pogodi Sunce, izazivajući solarne baklje. Solarne baklje izazivaju raznobojne aurore na nebu, čak i po danu. Onda dan kometa stigne. Od horizonta do horizonta, sve veći svake sekunde, uletjeli su u atmosferu, zasvijetlili blistavije od Sunca.

Zagrijana do ogromnih temperatura svojim prolaskom kroz atmosferu, smrtonosna skupina meteora je eksplodirala u tisuće blokova veličine planina i u oblake strujajuće ledene prašine. Manji dijelovi su eksplodirali visoko u atmosferi, stvarajući višestruke detonacije koje su pretvorile nebo u narančasto i crveno.

Tada je najveći komet razbio ploču leda koja je pokrivala dio sjeverne hemisfere u dijelu koji je danas poznat kao Hudson Bay, SAD. Drugi kometi su pogodili jezero Michigan, Kanadu, Sibir i Europu. Onda su nastupili udarni valovi na tlu, tresući zemlju nasilno deset minuta u velikim kotrljajućim valovima i podrhtavanjima. Otvorile su se pukotine, stabla su se tresla i padala, a rijeke i potoci su nestali u napukloj zemlji.

U sekundama nakon udara, mlaz iznimno zagrijanog zraka se proširio prema van, brzinom većom od 1000 milja na sat, harajući krajolikom, čupajući stabla iz zemlje i bacajući ih u zrak, otkidajući kamenje s padina planina, te u trenutku pržeći biljke, životinje, zemlju i ljude koji su se našli na putu. Jedina bića koja su preživjela su bila ona koja su potražila sklonište pod zemljom ili vodom.

Kroz gornji dio Sjeverne Amerike i Europe, ogromna energija od višestrukih udara je stvorila seriju stalno-širećih, divovskih, preklapajućih mjehura koji su odgurali atmosferu u stranu kako bi stvorili skoro bezračni prostor. Dok su mjehuri prolazili, tlak zraka se spustio tako da je postalo teško disati. Iza širećeg ruba mjehura, Zemlja je lišena obrambenog štita atmosfere. Eksplozija je izbacila malena, brza zrna u svim smjerovima kroz prorijeđeni zrak. Neka su se zabila u stabla, biljke i životinje, dok su druga otišla u vis samo da bi ponovno pala na zemlju nevjerojatnom brzinom jer nije bilo atmosfere koja bi usporila njihov pad. U istom trenutku, brze kozmičke zrake su bombardirale područje radijacijom. Životinje i ljudi su na mjestu pali mrtvi. Beživotni objekti su izgledali kao da su oživjeli dok su podrhtavali i tresli se na zemlji.

Kad se udarni val prestao širiti, vakuum je počeo povlačiti zrak. Dok je proširena atmosfera jurila nazad prema mjestu udara, mjehuri su se raspali, usisavajući bijelo-vruće plinove i prašinu prema unutra brzinom tornada, a zatim ih usmjeravajući prema gore udaljavajući ih od Zemlje. Nešto prašine je pobjeglo iz Zemljine atmosfere, dok je ostatak tekao kao crveni oblak oblika gljive koji se u ravnini širio tisućama milja preko gornje atmosfere, blokirajući sunce i obuzevši Zemlju tamom.

Prašina i ostaci koji su bili preteški su počeli padati na Zemlju. Još uvijek iznimno vrući od eksplozije, moćno su sjajili poput lave. Dijelovi su sletjeli na kontinentalni ledeni pokrivač, instantno otapajući neviđene količine vode koji su krenuli od ledenog pokrivača u svim smjerovima izazivajući poplave.

Divljajući mlaz zraka koji se kretao prema gore kroz šuplje mjehure stvorio je jednako moćni ledeni mlaz zraka koji se kretao prema dolje, zrak visoke nadmorske visine, putujući stotinama milja na sat. S temperaturama koje su bile niže od -100°C, silazni mlaz zraka je pogodio Zemlju, šireći se prema van u svim smjerovima iz mnogih takvih udarnih područja, u sekundama zaleđujući sve što dotakne. Urlajuća, ledena eksplozija je pretvorila stabla i biljke u krhke ledene kipove, te zaledila mastodonte i mamute s hranom u njihovim ustima, a koje smo otkrili još zaleđene u Sibiru.

Brze temperaturne fluktuacije su značile kraj za milijune biljaka i životinja…. ali uništenje je bilo samo početak.

Udari i udarni valovi su izazvali ogromne potrese duž postojećih rasjeda od Karolina do Kalifornije, SAD, dok su s podrhtavanjima probudili neaktivne vulkane od Islanda pa sve do Tihog oceana. Eruptirajući žestokom aktivnošću, izbacivali su vruću lavu diljem krajolika, te štetne kemikalije u zrak, doprinoseći već gustom oblačnom pokrivaču.

Udari, udarni valovi i erupcije su prouzročili tisuće požara gdje god je to bilo moguće, a nekolicina ih je nastavila goriti danima. Brzi, vjetrom poticani požari su oblikovali spiralne jezike divljih plamenova koji su se uvijali tisućama stopa u zrak, a vatrena stihija je jurila kroz šume brže nego što su ptice i životinje mogle pobjeći. Tutnjava vatre je tresla tlo, a bijesna vrućina je raznijela drveća poput bombi, rasprskavajući kamenje poput šrapnela granata, te je pokrenula eksplozije pare gdje god je brza vatra skakala preko zamrznutih jezeraca i potoka. Kad su vatre konačno prestale, malo toga je ostalo osim tinjajućih panjeva i razasutog drvenog ugljena diljem kontinenata.

Štetne kemikalije u atmosferi su pale nazad na zemlju kao otrovna kiša. Zrak je u nekim područjima bio previše otrovan, te nije imao dovoljno kisika da podrži život.

Udar u Hudson Bayu, SAD, je poslao u zrak 200 000 kubičnih milja ledenjaka, razbacivajući krhotine leda koje su pratile dijelove kometa, preko kontinenta. Kiša užarenih krhotina i komada isparavajućeg leda je pljuštala po tlu preko većine Sjeverne Amerike, Europe i Azije. Unutar minuta, masivni, nisko leteći grumeni su udarili u Karoline i istočnu morsku obalu, eksplodirajući u vatrene kugle i izdubivši Carolina Bays, SAD, njih preko 500 000. Drugi komadi su eksplodirali preko ravnica, od Nebraske i Kansasa do Arizone.


Zračni pogled na dijelove Carolina Bays, SAD, fotografirano 1930. godine.

Dijelovi letećeg leda i krhotina, mali i veliki, su pali od Atlantskog do Tihog oceana, od Meksičkog zaljeva do Arktika, od Europe do Azije, pa čak i dalje do Afrike. Više od jedne četvrtine planeta je bilo pod opsadom.

Ali čak ni to nije bilo sve.

Udar koji je probio ledenjak Hudson Baya, SAD, je poslao jako brzu otopljenu vodu u stanje velike uzburkanosti ispod ledenog pokrivača. Navale su podigle i pokrenule velike dijelove leda, uzrokujući klizanje monolitskih ledenih blokova prema jugu zajedno sa stotinama milja vanjskih dijelova ledenog pokrivača. Krećući se skoro istom brzinom kojom konj može trčati, blokovi su orali kroz šume, sječući drveće.

Oceani su također bili mete. Tisuće ledenih komada i oblaka bljuzgave vode su pogodili Atlantik, eksplodirajući kolosalnim detonacijama. Višestruki potresi su pokrenuli ogromna podvodna klizišta zemlje pored Karolina i Virginije, otpuštajući tisuće kubičnih milja blata. Slijedom toga, blato je oslobodilo 1000 stopa (300 metara, op. prev.) visok plimni val koji je jurio prema Europi i Africi brzinom od 500 milja na sat.

Devet sati kasnije val je pogodio [Europu], 1000 stopa visok i brzine 400 milja na sat, vjerojatno uzimajući sa sobom neke preživjele iz prvih eksplozija. Val se probijao stotinama milja unutar kopna, razarajući sve na svom putu. Sve što je živjelo na obali je trenutno ubijeno.

Kad se zamah potrošio, uzburkana voda je pauzirala nakratko, a zatim je počela juriti nazad prema obali, povlačeći sa sobom izudarane ostatke biljaka i životinja. Navala je pri povratku izazvala priobalno odronjavanje zemlje u Europi i Africi, šaljući drugu rundu mega valova nazad prema Sjevernoj i Južnoj Americi. Milje obalnog područja su pogođene sa 100 stopa visokim valovima koji su pokrenuli još jedan val tsunamija pogodivši Europu i Afriku još jednom. Ali malo toga je ostalo za oštetiti.

Minutama nakon udara, kombinacija zraka temperature ispod nule i rastuće vodene pare je proizvela teški snijeg i susnježicu koja je dosegla južno do Meksika, Kariba i sjeverne Afrike. Na jugu, snijeg se pretvorio u kišu i sjeverna hemisfera je bila pod nepomičnim pljuskom mjesecima, pljuskom zagađene i smrtonosno štetne vode. Oni sretnici koji su preživjeli, su sada bili potencijalne žrtve kiseline, otrovnih metala, cijanida, formaldehida i arsena, kombinacija koja bi mnoge ubila, a druge učinila teško bolesnima.

Otopljena voda ledenjaka je imala još jedan učinak: preplavljivanjem u sjeverni Atlantik, prekinula je oceansku struju koja je donosila toplu vodu sjevernim klimama. Prekidanje struje, zajedno s oblacima prašine koji su blokirali Sunce, je uzrokovalo drastičan pad temperature. Unutar dana ili tjedana nakon udara, kontinentalne temperature su pale dosta niže od točke smrzavanja, a brutalna hladnoća ledenog doba se opet proširila preko Zemlje, ostajući na mjestu sljedećih tisuću godina.

I sve to u jednom trenutku, u manje vremena nego što je potrebno za skuhati jelo ili napisati e-mail.

© nepoznato
 
Prije 65 milijuna godina, dinosaur susreće svoju propast: Jesmo li mi sljedeći?

Primijetit ćete, naravno, da je “prije 12 000 godina” samo gruba procjena zato što su neki datumi kod njihovih podataka određeni na 14 tisuća godina starosti, a neki na bližih 10 tisuća godina starosti. Kada razmatramo 3600-godišnji ciklus skupine kometa, ovaj raspon može pokrivati više od jednog događaja. Ali ono što je važno je da se glavni događaj jeste, očevidno, dogodio u jednom danu i, temeljeno na znanstvenim podacima koje su prikupili Firestone i drugi, to je bio jedan od najstrašnijih događaja koji se ikada dogodio na planetu Zemlji otkad su se moderni Homo sapiensi pojavili.

Zašto stalno spominjem ciklus od 3600 godina? Pa, osim toga što je razjašnjen unutar konteksta Kasiopejskog eksperimenta, čini se da je ovaj 3600-godišnji period bio dovoljno važan određenim drevnim ljudima da je bio baza njihove matematike.

Oko 3200 godina pr. Kr., Sumerani su izumili svoj numerički sustav označavanja, dajući specijalne grafičke simbole jedinicama 1, 10, 60, 600, 3600. To jest, nalazimo da Sumerani nisu računali u deseticama, stoticama i tisućicama, nego da su primijenili bazu 60, grupirajući stvari u šezdesetice, te množili sa šezdeset.

Naša civilizacija koristi znakove baze 60 u načinima na koje računamo vrijeme u satima, minutama i sekundama, te u stupnjevima kruga.

Šezdeset je velik broj da bi se koristio kao baza brojevnog sustava. Opterećuje pamćenje, jer je potrebno znati šezdeset različitih znakova (riječi) koji stoje za brojeve od 1 do 60. Sumerani su se nosili s time koristeći 10 kao posrednik između različitih redova veličina osnovanih na broju 60: 1, 60, 602, 603, itd. Riječ za 60, geš, je ista riječ kao za jedinstvo. Broj 60 je predstavljao određenu razinu, iznad koje su višekratnici broja 60, sve do 600, izraženi koristeći se sa 60 kao novom jedinicom. Kada su došli do 600, s novom razinom se postupalo kao s još jednom jedinicom, s višekratnicima do 3000. Broju 3600 ili šezdeset šezdesetica, dano je novo ime: šár, a ovo je, zauzvrat, postalo još jedna nova jedinica.

Dakle, zagonetka je: zašto su Sumerani brižljivo čuvali broj 60 – i njegov višekratnik 60×60 – u svojem brojevnom sustavu?

Zecariah Sitchin je vjerovao da je to zbog toga što je postojao deseti planet u našem solarnom sustavu koji je imao orbitu dugu 3600 godina, te da su oni bazirali svoj brojevni sustav na ciklusu tog događaja. Ali dokaz za deseti planet – kao planet – i njegove ideje vezane uz to, je jako oskudan, dok dokaz za bombardiranje Zemlje mnoštvom kometarnih krhotina raste svaki dan. Proučavajući konkretne podatke, ne treba biti genij da bi se shvatilo da ako postoji nešto što se vraća svakih 3600 godina, vjerojatnije je da je to skupina kozmičkih tijela nego deseti planet.

A to su loše vijesti.

© Dartmouth, Odjel klasične kulture.
 
Santorini. Pogled istočno od Nea Kammeni vulkana do Phirïe na rubu kratera.

KOMETI I KATASTROFA U BRONČANOM DOBU

U određenom trenutku u našoj povijesti, velike civilizacije svijeta su se raspale, istovremeno, čini se. Akadsko carstvo u Mezopotamiji, Staro egipatsko kraljevstvo, civilizacija Ranog brončanog doba u Izraelu, Anatolija i Grčka, a također civilizacija doline Inda u Indiji, Hilmand civilizacija u Afganistanu i Hongshan kultura u Kini – prve urbane civilizacije u svijetu – sve su propale u više-manje isto vrijeme. Nedugo nakon toga, u arheološkom pogledu vremena, nesreća je pogodila Mikence u Grčkoj, Hetite u Anatoliji, egipatsko Novo kraljevstvo, Izrael Kasnog brončanog doba, te Shang dinastiju Kine.

Razlozi za ove rasprostranjene i očevidno istovremene katastrofe – koje se podudaraju također s promjenama u kulturama i društvima drugdje, kao u Britaniji – su dugo bili fascinantna zagonetka. Tradicionalna objašnjenja uključuju ratovanje, nestašicu hrane, te u novije vrijeme ‘slom sustava’, ali očevidni nedostatak direktnog arheološkog ili pisanog dokaza za uzroke, nasuprot efektima, naveo je mnoge arheologe i povjesničare u rezigniranu pretpostavku da nije moguće naći definitivno objašnjenje.

Prije nekoliko desetljeća, lov na tragove je prešao većinom u ruke prirodnih znanstvenika. Koncentrirajući se na raniji skup krahova Brončanog doba, istraživači su počeli nalaziti niz dokaza koji su ukazivali da su prirodni uzroci, prije nego ljudska djela, možda bili početno odgovorni. Počeo je razgovor o klimatskim promjenama, vulkanskim aktivnostima i potresima – a nešto od ovog materijala je sada našlo svoj put u standardne povijesne prikaze tog perioda.

Dogovora, međutim, nikad nije bilo. Neki istraživači su više voljeli jedan tip prirodnih uzroka, dok su ostali voljeli drugi, te je ostao problem da nijedno pojedinačno objašnjenje nije moglo objasniti sve dokaze.

Tijekom zadnjih 15-ak godina, međutim, o novom tipu ‘prirodne katastrofe’ se mnogo raspravljalo, te se on počinje smatrati, od strane mnogih učenjaka, kao najvjerojatnije pojedinačno objašnjenje za rasprostranjen i istovremen kulturalni krah, ali ne samo u Brončanom dobu, nego i u drugim vremenima također. Novu teoriju su unaprijedili većinom astronomi, te ostaje skoro potpuno nepoznata među arheolozima (nekoliko značajnih iznimki uključuje profesora Mike Bailliea, dendrokronologa sa Sveučilišta Queen’s u Belfastu, Irska, te dr. Euan MacKie sa Sveučilišta Glasgow, Škotska). Nova ideja je da su ove masovne kulturalne katastrofe bile izazvane udarima kometa ili drugih tipova kozmičkih krhotina na Zemlju. […]

Ali što je bio uzrok ovih potresa, erupcija, plimnih valova, vatrenih eksplozija i klimatskih promjena? Kasnih 1970-ih godina, britanski astronomi Victor Clube i Bill Napier sa Sveučilišta Oxford, su počeli istraživati udare kometa kao glavni uzrok… Zatim su 1980. godine nobelovac Luis Alvarez i njegovi kolege objavili svoj poznati rad u časopisu Science gdje se argumentiralo da je kozmički udar doveo do istrebljenja dinosaura. On je pokazao da su velike količine elementa iridija koji je prisutan u geološkim slojevima, a datira iz oko 65 milijuna godina pr. Kr., imale kozmičko porijeklo.

Alvarezov rad je imao ogroman utjecaj i potaknuo je daljnje istraživanje takvih britanskih astronoma kao što su Clube i Napier, prof. Marka Baileya s opservatorija Armagh, Duncana Steela sa Spaceguard Australia, te britanskog najpoznatijeg astronoma Sir Freda Hoylea. Svi oni sada podržavaju teoriju kometarnog udara i čine ono što je sada poznato kao Britanska škola dosljednog katastrofizma. […]

Ovi učenjaci zamišljaju “vlakove” kometarnih ostataka koji uzastopno susreću Zemlju. Znamo da sitne čestice kozmičkog materijala prodiru kroz atmosferu svakog dana, ali njihov udar je beznačajan. Ali povremeno, kozmičke krhotine veličine između jednog i nekoliko stotina metara u promjeru pogode Zemlju, te one mogu imati katastrofalne učinke na naš ekološki sustav, kroz multi-megatonske eksplozije vatrenih kugli koje uništavaju prirodne i kulturalne značajke na površini Zemlje putem poplavljujućih plimnih valova (ako krhotine padnu u more), vatrenih eksplozija i seizmičke štete.

Ovisno o njihovim fizičkim karakteristikama, asteroidi ili kometi koji probiju atmosferu mogu pogoditi Zemljinu površinu i ostaviti udarni krater, kao što je dobro poznati Barringer krater u Arizoni, SAD, kojeg je izazvao asteroid izgrađen od željeza prije nekih 50 000 godina. Barem deset udarnih kratera diljem svijeta datiraju iz razdoblja poslije zadnjeg ledenog doba, te ne manje od sedam od njih datiraju otprilike iz trećeg tisućljeća pr. Kr. – datum rasprostranjenih slomova Ranog brončanog doba – iako se nijedan nije dogodio na Bliskom istoku.

Alternativno, kometi i asteroidi mogu eksplodirati u zraku. Nedavni primjer – poznat kao eksplozija u Tunguskoj, Rusija – dogodio se 1908. godine iznad Sibira, kad je meteor izgrađen od kamena eksplodirao oko 5 km iznad zemlje, te kroz eksplozije vatrene kugle potpuno uništio područje od nekih 2000 kvadratnih kilometara. Kozmičko tijelo, iako su mislili da je bilo samo 60 metara u promjeru, je imalo energiju udara oko 20 do 40 megatona, do tri puta više nego primjer u Arizoni (oko 15 megatona), te je bio istovjetan eksploziji od oko 2000 Hiroshima nuklearnih bombi – iako nije bilo stvarnog fizičkog udara na Zemlju. […]

Do nedavno, astronomska glavna struja je bila jako kritična prema hipotezi o divovskom kometu Clubea i Napiera. Ali, pad kometa Shoemaker-Levy 9 na Jupiter 1994. godine, je doveo do promjene u stavovima. Komet, kojeg su gledale zvjezdarnice diljem svijeta, prelomio se u 20 dijelova i udario u različite dijelove planeta u periodu od nekoliko dana. Sličan udar na Zemlju, ne treba ni spominjati, bi bio razoran.

Prema trenutnom znanju, udari tipa Tunguskea se događaju svakih 100 godina ili slično. Nije, dakle, suludo hipotezirati da se super Tunguska može dogoditi svakih 2000, 3000 ili 5000 godina, te da bi bila sposobna izazvati ekološke krize u kontinentalnim ili čak globalnim razmjerima. U prošlosti su skeptici zahtijevali dokaz kratera prije nego što bi prihvatili argument o kozmičkom udaru, ali sada je priznato da nije potreban krater za katastrofalne posljedice. Međutim, teškoća koja se nameće učenjacima je da kod događaja tipa Tunguske nije ostavljen direktan dokaz. Može biti nemoguće dokazati da se uopće i dogodio u daljoj prošlosti.

Razmjer do kojeg su prošli kometarni udari bili odgovorni za slom civilizacija, kulturalne promjene, čak i razvoj religije, mora ostati hipoteza. Ali u vidu astronomskih, geoloških i arheoloških dokaza, ovu hipotezu ‘divovskog kometa’ arheolozi ne bi trebali više odbacivati na stranu.
[dr. Benny J. Peiser: BRITISH ARCHAEOLOGY, prosinac 1997., br. 30, str. 6-7.
Dr. Benny J. Peiser je povjesničar i antropolog sa Sveučilišta John Moores u Liverpoolu, Engleska. Zajedno s Markom Baileyem i Trevorom Palmerom uređuje Prirodne katastrofe tijekom civilizacija Brončanog doba (Oxford: British Archaeological Reports, u pripremi)]

Između mnogih nuspojava kometarnog bombardiranja su potresi, tsunamiji i vulkanske erupcije. Naime, dogodio se važan vulkanski događaj u vrijeme sloma civilizacije Brončanog doba koji nam daje čvrsto utvrđen datum: Thera. Nedavna otkrića objavljena u izdanju časopisa Science iz travnja 2006. godine utvrđuju datum erupcije između 1627. i 1600. god. pr. Kr. s 95% sigurnosti. To je, naravno, odbijeno od strane mnogih arheologa zato što su oni proveli svoje cijele karijere pokušavajući datirati stvari prema Bibliji, a najteža stvar za njih je prihvatiti da su trčali za iluzijom.


Udarni krater s Marsa: pola milje širok krater Victoria pronađen u regiji Meridiani Planum, istraživao ga je robot Opportunity kroz dvije godine, završavajući u kolovozu 2008. godine.

Yoshiyuki Fujii i Okitsugu Watanabe su demonstrirali da je “moguće da su se opsežne ekološke promjene dogodile na Južnoj hemisferi sredinom holocena”.
[Koncentracija mikročestica i električna provodljivost ledene jezgre A 700m s Mizuho stanice Antarktik, objavljeno u Anali glaciologije (1-, 1988. god.) str. 38-42]
(Unutar zadnjih 10000 godina). Njihovi dubinski profili koncentracije mikročestica, električne provodljivosti, te kisika 18 iz oko 1600. godine pr. Kr., ukazuju na visoka očitanja svih ovih elemenata. Dokazi pokazuju da je ovaj poremećaj pokrivao ovo određeno razdoblje, ali s “ogromnim vrhuncem” 1600. godine pr. Kr.

Slični dokazi postoje o vremenu 5200 godina pr. Kr. Taj period pokazuje manje snažan, ali sličan klimatološki nemir. Profil kisika 18 je blizu normale, ali postoji vidljivi pojas vulkanskog blata. Datiranje ovog segmenta nije tako blizu, jer je očito da nitko ni ne traži ovaj ciklus, ali čini se da se poklapa s pojasom pepela jezgre Byrd postaje.
[pogledaj G. Cope Schellhorn, Ph.D.:Evidence of Cyclical Earth Changes, iz When Men are Gods]
U članku časopisa Nature iz studenog 1980. godine, C. U. Hammer, H. B. Clausen i Dansgaard datiraju poremećaj ledene jezge iz Camp Centuryja na 5470 godina pr. Kr. +/- 120 godina. To se uspoređuje s predloženom Hekla erupcijom koja je datirana radiokarbonski na 5450. god. pr. Kr. +/- 190 godina. Postoji primjetno visok signal kiselosti u ovim presjecima jezgre što ukazuje na visoku razinu vulkanske aktivnosti – ponovno, točno na oznaci ciklusa od 3600 godina.

Sluti se da ciklus prolazi neopaženo zbog dugoročnih posljedica, kao što je hladna klima, kao i činjenica da svaki ciklus ima veći ili manji utjecaj na Zemlju, ovisno o određenim dinamičkim interakcijama unutar Sunčevog sustava.

Ono što je jasno je da se nešto dogođa na intervalima od 3600 godina kao što pokazuju ledene jezgre, te je sposobno pokrenuti dugotrajna razdoblja zemaljskih promjena koje su iznad razine običnih uniformitarijanskih geoloških i klimatoloških promjena.

Gledajući dalje: Michael R. Legrand i Robert J. Delmas s Laboratorija glaciologije i geofizike okoliša su objavili članak Topljive nečistoće iz četiri ledene jezgre tijekom zadnjih 30000 godina.
[Anali glaciologije, 10, 1988., str. 116-120]
U članku su grafički prikazali varijacije kisika 18 i ionske sastojke Na, NH4; Ca2; H; Cl; NO3; SO4. Vremenski razmjer za razinu svakog ionskog sastojka kao i za razine O18 se proteže unazad 30 000 godina. Grafikon prikazuje korelacije s vrhuncima u 5200. god. pr. Kr., 8800. god. pr. Kr., 12 400. god. pr. Kr., cca. 16 000. god. pr. Kr., te cca. 19 600. god. pr. Kr. Sve to su bila vremena velikih geoloških stresova.

Kada gledamo u podatke i uzmemo u obzir priznate nepreciznosti u datiranju (neki rasponi u datumima mogu biti do 100 godina u bilo kojem smjeru vrhunca, iako su vrhunci regularni i ritmički) nama bližih datuma, te odstupanje od 300 do 600 godina za starije datume – posebice kad razmotrimo da su ovo opće analize i da nitko nije tražio nešto određeno – oni su samo rekli “vau! pogledajte tu valovitu liniju!” – nalazimo da jezgre leda s juga ne bilježe uvijek jednako onim sa sjevera. Događaj iz 1628. god. pr. Kr., koji je zaista ostavio pečat u godovima drveća Sjeverne hemisfere, ne pokazuje skoro nikakvi zapis u jezgrama Antarktike u smislu vulkanske aktivnosti. Ali sjeverne jezgre pokazuju aktivnost s početkom u 1644. god. pr. Kr.

Dokaz za događaj iz 5200. god. pr. Kr. je jak u Kupola C jezgri. Događaj iz 8800. god. pr. Kr. je dobro zabilježen – u stvari, čini se da je on najjači od svih. Prisjetite se da je to bilo prije 10 800 godina – točno unutar dosega datuma o kojima su izvijestili Herodot i Platon. Varijacija izotopa kisika 18 je primjetljiva, porast morske soli, povišene razine C1 i C1/Na. Postoji ekstremni vrhunac u SO4 i H očitanjima što ukazuje na rasprostranjenu vulkansku aktivnost – velike zemaljske promjene su se događale u to vrijeme, a ostale su zabilježene u klimi, oceanima, te očuvane u ledu.

Događaj iz 12 400. god. pr. Kr. je također ekstremno istaknut u jezgrama. Grafikoni prikazuju brzu, veliku promjenu uključujući kraj Wisconsin ledenog doba. Postoji velika varijacija izotopa kisika 18 kao i vrhunci Na, te vrlo izraženi vrhunci Ca, SO4 i H.

Nema sumnje da se Santorini događaj dogodio. Signal kiseline u ledenim jezgrama je jako snažan. Što znači da ima jako malo sumnje o tome kad se dogodio. Nešto vrlo neobično i specifično se tada dogodilo, počevši 1644. pr. Kr. i dosegnuvši vrhunac u velikoj kataklizmi, te se čini da je pregazilo područje Egeja i Anatolije, ostavljajući tragove koje je nemoguće promašiti. Nemoguće za ikoga, to jest osim egiptologe i druge njihove vrste.

Diljem Mediterana su postojala kraljevstva i kulture koje su komunicirale i međusobno trgovale. Čitajući mnoge knjige o svakoj regiji koje su napisali razni stručnjaci o različitim kulturama, uzastopno se susrećemo s činjenicom da je period teškog poremećaja zabilježen u povijesnim i arheološkim zapisima. Na neki način, takav događaj u jednoj regiji nije nužno povezan sa sličnim događajem u drugoj regiji. Ideja da su svi poremećaji u određenom okvirnom vremenskom razdoblju možda istovremeni se ne može uzeti u obzir zato što bi to poremetilo pažljivo izgrađenu kronologiju koja se temelji na beskrajnim radnjama tetrafiloktomije. [Cijepanje dlake na četiri dijela; termin kojeg je osmislio Umberto Eco u Foucaultovom njihalu].

U njegovoj knjizi Stratigraphic Comparée et Chronologie de l’Asie Occidentale, [London, tisak Sveučilišta Oxford, 1948.] Claudeovo Shaefferovo životno arheološko istraživanje ga je dovelo da predloži da je velika prirodna katastrofa uzrokovala kraj Srednjeg egipatskog kraljevstva, te da je također vatrom i potresom uništila skoro svaku drugu naseljenu regiju Krete, Cipra, Kavkaza, Sirije, Palestine, Perzije i Male Azije općenito. To je jedan pakleni “lokalni događaj.” Jedino je logično zaključiti da su Santorini događaj i kraj Srednjeg brončanog doba jedan te isti događaj.

I dogodilo se prije malo više od 3600 godina.

Drugim riječima, mi smo već prošli datum kada se izumiranje trebalo dogoditi.

Sada se vratimo onome što sam spomenula iznad – o tome da smo na pola puta od 26 milijuna godina orbite zvijezde pratioca. Stvarno nemamo pojma gdje je to teoretizirano “stvorenje” ili što radi, ali imamo neke naznake. Ali prvo pitanje koje želimo postaviti je – koja je relacija između ove zvijezde pratioca (Nemesisa) i izumiranja? Kako može zvijezda, daleko izvan Sunčevog sustava, imati utjecaj na treći kamenčić od Sunca?

Daleko iza orbite Plutona leži Oortov oblak.


Oortov oblak

Oortov oblak (ponekad se naziva i Öpik-Oortov oblak) je pretpostavljeni sferni oblak kometa na udaljenosti od oko 50 000 do 100 000 AJ od Sunca. Ovo je približno za 2000 puta veća udaljenost od Sunca do Plutona ili, grubo rečeno, jedna svjetlosna godina, skoro četvrtina udaljenosti od Sunca do Proxima Centauri, Suncu najbliže zvijezde.

Kliknite na sliku iznad kako biste proučili veći primjerak. Solarni sustav je potpuno okružen ovim oblakom koji sadrži milijarde kometa. Zamislite što bi se dogodilo da zvijezda prođe kroz taj oblak, udarajući komete na isti način kojim kugla za kuglanje razbacuje čunjeve u svim smjerovima. Zamislite tada kako se određen broj tih kometa kreće prema središtu oblaka – našem Suncu i njegovom solarnom sustavu. Sunce, koje je najveći objekt u susjedstvu, bi bilo točka privlačenja. Kometi u nadolazećem oblaku bi bili povučeni u orbitu oko Sunca.

Iako ne postoje direktna promatranja takvog oblaka, vjeruje se da je on izvor većine ili svih kometa koji ulaze u unutarnji Sunčev sustav (neki kratkotrajni kometi mogu doći iz Kuiperovog pojasa), bazirano na opažanjima orbita kometa.

Do sada, otkriven je samo jedan potencijalni objekt iz Oortovog oblaka; 90377 Sedna. S orbitom koja varira u rasponu od otprilike 76 do 928 AJ, puno je bliže nego što je prvobitno očekivano i može pripadati “unutarnjem” Oortovom oblaku. Ako Sedna doista pripada Oortovom oblaku, to može značiti da je Oortov oblak i gušći i bliži Suncu nego što se prije mislilo.

Dakle, imamo mehanizam koji hipotetski može pokrenuti lansiranje skupine kometa u Sunčev sustav. Orbita pretpostavljenog binarnog blizanca našeg Sunca odgovara ciklusima velikih izumiranja na Zemlji. Ali to je još uvijek hipoteza. Još važnije, možda se pitate, čak i ako dodijelimo visoku vjerojatnost istinitosti toj hipotezi, ako se ovi ciklusi događaju svakih 26 milijuna godina, kakve dokaze imamo da ćemo biti živi tijekom jednog od, da kažemo, nesretnih perioda?

Jedan od zaključaka Nemesis teorije je da tamni pratioc možda može postati vidljiv kao drugo sunce na nebu kad bude najbliže Suncu. Postoje li dokazi koji možda upućuju da su ljudi ikada vidjeli “drugo sunce”?

U svojoj knjizi Comets and Popular Culture and the Birth of Modern Cosmology, Sara J. Schechner piše:

Sunčana dispozicija vremena tijekom krunidbe (Karla II) viđena je kao ispunjenje proročanstva. 1630. godine, tijekom Karlovog rođenja, podnevna zvijeda ili sunce suparnik navodno se pojavilo na nebu. […]

Aurelian Cook u Titus Britannicus objasnio je njegovu važnost: ‘Čim je rođen, Nebo ga je primijetilo, te ga promatralo kroz zvijezdu, koja se pojavila prkoseći Suncu u podne…’

Za Cooka, dodatno sunce je najavilo da Karlo vlada božanskim pravom. Povrh toga, vrijeme Karlovog ulaska u London na svoj rođendan, politički je proračunato da ispuni ono što je predviđeno pri njegovom rođenju. Abraham Cowley, pjesnik, diplomat i špijun za dvor napisao je: ‘Nijedna Zvijezda između svih vas, vjerujem, nije tako snažnu pomoć dala, kao ona koja je prije trideset godina, pri Karlovom rođenju, usprkos ponosnom Sunčevu meridijanskom svijetlu, njegovu buduću slavu, u toj godini predvidjela.’

Edward Matthew je posvetio čitavu knjigu ispunjenju proročanstva proglasujući Karla “određenim da bude Najmoćniji monarh u svemiru…”

Karlov povratak je viđen kao ponovno rođenje Engleske i to je zabilježeno u knjizi statuta, gdje je proglašeno da je 29. svibnja nezaboravan dan rođenja, ne samo njegova veličanstva kao čovjeka i princa, nego i kao pravog kralja…

Pa, to definitivno zvuči kao prikladno: prije 377 godina drugo sunce se pojavilo i nitko, koliko ja znam, nije ovo povezao s kometom ili supernovom. Interesantno je da je trideset godina kasnije to popraćeno viđenjem nekoliko kometa.

Ali 17. stoljeće je bilo zanimljivo zbog još jedne anomalije koja uključuje naše Sunce: Maunderov minimum. Između 1654. i 1715. godine, naše Sunce je bilo u periodu solarnog minimuma.

Tijekom jednog 30-godišnjeg perioda unutar Maunderovog minimuma, na primjer, astronomi su uočili samo 50 Sunčevih pjega, nasuprot tipičnom broju od 40 000–50 000 pjega. Maunderov minimum se podudarao sa srednjim – najhladnijim dijelom – takozvanog Malog ledenog doba, tijekom kojeg su Europa i Sjeverna Amerika, a možda i većina ostatka svijeta, bili izloženi jako neugodnim hladnim zimama. Nedavno objavljeno istraživanje upućuje na to da se Sunčeva rotacija usporila sredinom Maunderovog minimuma (1666.-1700. godine). Prema našoj sadašnjoj razini shvaćanja solarne fizike, veće i sporije Sunce nužno podrazumijeva i hladnije Sunce koje dostavlja manje topline na Zemlju.

Možda je blisko približavanje tamnog pratioca, govoreći astronomski, bio uzrok ove prigušenosti. Smanjena solarna aktivnost tijekom Maunderovog minimuma također je utjecala na količinu kozmičke radijacije koja je dosezala na Zemlju. Rezultirajuća promjena u proizvodnji C14 tijekom tog perioda izazvala je netočnost u radiokarbonskom datiranju sve dok ovaj efekt nije pronađen.

Sveukupno, analize ugljika 14, kao i studije godova drveća i ledenih jezgri, ukazuju da je bilo 18 perioda s minimalnom količinom Sunčevim pjegama u zadnjih 8000 godina, a studije pokazuju da Sunce trenutno provodi četvrtinu svog vremena u ovim minimumima. Možemo samo nagađati trenutno, imaju li ovi ciklusi vezu s našim tamnim pratiocem i/ili njegovom kometarnom djecom.

Vraćajući se na našu hipotezu, ako smo u pravu, tamna zvijezda je viđena prije 377 godina. Ako je to stvarno bio pratioc, Nemesis, onda bi kometi koji idu prema unutrašnjem solarnom sustavu trebali ići u našem smjeru. Ovisno o lokaciji i orbiti u Oortovom oblaku, postojale bi razne grupe – s varijacijama u veličini i vremenu dolaska. Postoje li dokazi za to?

Treće izdanje sveučilišnog udžbenika Exploration of the Universe, kojeg je napisao George O. Abell, objavljenog 1975. godine, informira nas da Jupiter od 1974. godine ima 9 mjeseca. Piše:

Vanjskih sedam, doduše, imaju donekle ekscentričnu orbitu, neki od njih imaju veliki nagib prema Jupiterovom ekvatoru. Četiri najudaljenija satelita okreću se od istoka prema zapadu, suprotno gibanju većine drugih objekata u solarnom sustavu. Oni bi mogli biti prijašnji manji planeti koje je uhvatio Jupiter. [str. 324]

Primijetite da Abell predlaže da su neki od Jupiterovih mjeseca zarobljeni Jupiterovom gravitacijom.

Sada putujmo kroz vrijeme u budućnost, te pogledajmo što nam najnovije informacije govore o Jupiterovim mjesecima:

Jupiter sada ima 63 satelita. 47 od tih satelita je otkriveno nakon 1999. godine. Što ako oni nisu prije bili tamo?

A što je sa Saturnom? Naš tekst iz 1975. godine nam govori da Saturn ima 10 satelita. A u 2007. godini? Pa ima ih toliko puno da pojedini izvor odbija dati precizan broj!

Međutim, brojeći imenovane satelite na vremenskoj liniji otkrivanja planeta Sunčevog sustava i njihovih prirodnih satelita, daje nam broj od 62 mjeseca, s 41 satelitom otkrivenim od 2000. godine, te još deset u ’80-ima i ’90-ima.

Dolazimo do Urana, kojem je 1975. godine pripisano pet satelita, a sada ima 28, 10 otkrivenih u ’80-ima, 6 u ’90-ima, a 7 je otkriveno od 2000. godine.

Neptun je 1975. godine imao dva satelita, a sada ima 13.

planet 1975. 2005.
Jupiter 9 63
Saturn 10 62
Uran 5 28
Neptun 2 13

Tablica 1. Broj satelita

Objašnjenje koje se najčešće daje za ovaj veliki porast u broju satelita tih planeta je da su teleskopi postali bolji. To jest, možemo vidjeti dalje, s više detalja, te možemo stoga naći stvari koje prije nismo mogli vidjeti. To je objašnjenje koje ima smisla. Jedan mali problem s ovom teorijom je da su se “novi” mjeseci Neptuna i Urana pojavili prije novih mjeseca Jupitera i Saturna. Netko bi pomislio da bi moćni teleskopi, koji su sposobni za pronalazak mjeseca toliko daleko kao što je sedmi ili osmi planet, teško mogli promašiti mjesece petog i šestog planeta.

Drugo moguće objašnjenje, ono koje se najbolje uklapa u pojavljivanje novih mjeseca oko Neptuna i Urana prije pojavljivanja oko Jupitera i Saturna, je da su ovi novi mjeseci, ili neki od njih, objekti koji su zarobljeni u orbite oko ovih planeta tek nedavno, te da su zarobljeni gravitacijom ovih planeta i maknuti iz nadolazećeg kometarnog oblaka. Prolazeći najprije orbite vanjskih planeta, stigli bi kasnije do unutrašnjih planeta.

Također napominjemo da ismijani Immanuel Velikovsky, u svojoj knjizi Worlds in Collision, daje vremenski okvir od devet godina kao vrijeme koje bi trebalo kometu da prijeđe udaljenost između Jupitera i Zemlje. Novi jovijanski mjeseci su otkriveni početkom kasnih devedesetih godina.

Izračunajte.

To nas dovodi do serije lokalnih priča koje udarima daju manje nego metaforičko značenje.

U petak, 16. veljače 2007. godine, SOTT.net stranica donijela nam je ovu priču: Čudna buka je možda bila od meteora

Napisao JIM SABIN
Newark Advocate

NEWARK – Nešto se dogodilo oko 21:00, u srijedu, što su mnogi ljudi čuli ili čak osjetili.

Što je to bilo, međutim, možda će zauvijek ostati zagonetka.

“To” je bio jak udarac, nešto tako glasno da se čulo preko južnog i centralnog Ohija, SAD, te dovoljno glasno da se mali objekti u kući pomaknu. Izvješća su stizala u The Advocate od Hanovera do Healtha, od Buckeye Lakea do Granvillea, a NBC4 je čuo izvješća iz Muskinguma, Fairfielda i Pickaway okruga.

Kruže glasine o potresu i meteorskom udaru, te da je zvučni udar nastao od nečega povezanog s ledom. […]

Jeff Gill iz Grainvillea je rekao da je vidio meteor s relativno dugačkim repom, s crvenim, zelenim i zlatnim bojama. Kretao se od istoka prema zapadu i trajalo je oko tri sekunde; nakon što je nestao, osjetio je zvučni udar, rekao je.

“Ja sam ga prvi vidio. Bio je jezovit, kul, strašan i čudesan. Samo se vidi taj zmajev rep kako ide kroz nebo,” rekao je Gill, koji također piše religijsku kolumnu za The Advocate. “Odjednom je sve prožela eksplozija.” […]

Izvješća su pristizala od Ohija do New Jerseya, SAD.

Primijetite usporedbu sa zmajevim repom. Mogu li izvješća o meteorima biti baza za neke od drevnih mitova o zmajevima koji lete po nebu? Pogledajte knjigu Mikea Bailliea Exodus to Arthur za više o toj temi.

Prije nekoliko tjedana, dok je većina SAD-a gledala XLI Super Bowl, neki ljudi na srednje-zapadnom dijelu SAD-a su gledali drugi tip spektakla: Lokalni stanovnici svjedoče vatrenom bljesku meteora.

Ako ste vidjeli jarku svjetlost s vatrenim repom kako se spušta na Zemlju u nedjelju navečer, možda ste vidjeli manji meteorski pljusak, prema izvještajimaa iz Wisconsina, Illinoisa i Iowe.

James T. Luedke iz Ripona, SAD, je rekao da se vozio u Green Lake Countyju između 19:30 i 20:00 sati u nedjelju kad je vidio “vatrenu kuglu veličine pola dolara kako pada brzo prema Zemlji” na južnom nebu.

On ju je opisao kao okruglu, narančastu vatrenu kuglu s plavim/zelenim repom.

Kay Diederich iz St. Clouda je vozila izvan sela oko 19:50 s prijateljicom kada su vidjele “kuglu vatre” kako pada prema jugu.

“Skoro pa je izgledalo kao pad aviona,” rekla je. Njezina prijateljica je medicinska tehničarka hitne službe i slušala je svoj skener, ali nije bilo izvješća.

Ljudi diljem Srednjeg zapada SAD-a su prijavili viđenje kugli vatre koje prolaze nebom u nedjelju navečer, prema izvješćima državnih vijesti.

Prethodno izvješće spominje da su objekti došli od meteora. Većina izvješća opisuje objekte kao jarka svjetla s gorućim repom. Nekoliko objekata je viđeno kako eksplodiraju pri udaru u Zemlju, prema izvještaju WEAU-a. […]

Viđenja su prijavljivana od Minnesote do Missourija, te na istoku do Illinoisa, SAD.

Onda imamo izvješće od 7. veljače 2007. godine iz Ujedinjenog Kraljevstva: Meteor osvjetljuje nebo.

Napisala Rachel Pegg
The Argus

Meteor je viđen kako pada na Zemlju.

Zvijezda padalica je bila prožeta jarkim plamenovima dok je padala prema tlu iznad Hangletona, Hove, jučer oko 20:15. […]

Da ne spominjem izvješće iz Turske: Meteorit sletio u Didim.

Petak, 02. veljače 2007.
Voices

POLICIJA je bila opterećena brojnim pozivima ljudi od Didima do Bodruma, Turska, nakon što su čuli jak udar i vidjeli bljesak svjetla na nebu.

Unatoč tome što policajci nisu mogli objasniti bljeskove zelenog, žutog i crvenog svijetla, Voices je riješio problem.

Nije to bio NLO, nego meteorit koji se probio kroz Zemljinu atmosferu i sletio u Yeşilkent.

Iznenađeni Abdullah Aritűrk otkrio je da je kamen probio rupu u zemlji kod Green Park Complexa, u Yeşilkentu, tijesno promašivši njegovu kuću za deset metara.

Policija je izvijestila da su ljudi iz Bodruma, Milasa i Didima čuli udarac i vidjeli bljesak svjetla preko neba oko 17:30 u četvrtak (31. siječnja).

Gospodin Aritűrk je rekao: “Mislio sam da je to kraj. Mislio sam da je apokalipsa. Vidio sam udarac i bljeskove svijetla, i ovaj kamen je udario u zemlju blizu mene. Bilo je jako strašno.”

Nakon što je ispričao svoju priču Voices-u, gospodin Aritűrk sada čeka znanstvenike iz Aegean Sveučilišta, u Izmiru, Turska, da preuzmu meteorit radi pobližeg istraživanja.

Na sreću, nitko nije ozlijeđen s ovim meteorima, ali ljudi u Indiji nisu bili tako sretni: Troje poginulih u padu meteorita u Rajasthanu u Indiji.

DPA
8. veljače 2007.

Troje ljudi je poginulo i četvero je ozlijeđeno u misterioznoj eksploziji u selu u indijskoj sjevernoj saveznoj državi Rajasthan u četvrtak, za što mještani tvrde da je uzrok meteorit, kažu novinski izvještaji.

Stanovnici sela Banchol u distriktu Bundi, oko 200 km južno od Rajasthanskog glavnog grada Jaipura, su rekli da su žrtve sjedile s otpacima željeza na otvorenom polju kada je “objekt” pao s neba i pogodio ih, izvijestila je novinska agencija IANS.

“Slučaj je pod istragom. Znamo da je bila eksplozija, ali gledajući krater ne čini se da se dogodilo zbog meteorita,” IANS citirao je policijskog službenika iz Bundija.

On je rekao da je krater samo 8-10 inča (20-25 cm, op. prev.) u promjeru i 2 inča (5 cm, op. prev.) dubok. Tim iz državnog forenzičkog znanstvenog laboratorija u Jaipuru je skupljao dokaze s mjesta događaja, rekao je službenik.

Onda imamo meteorit koji je nedavno probio kuću u New Jerseyu, SAD, te se usadio u zid: Mogući pad meteorita kroz kuću u New Jerseyu.

Napisao Chris Newmaker
Associated Press
4. siječnja 2007.

Freehold Township, New Jersey – Vlasti su pokušavale identificirati misteriozni metalni objekt koji je probio krov kuće u istočnom New Jerseyu.

Nitko nije ozlijeđen kada je objekt veličine golf loptice, težine skoro kao limenka juhe, pogodio dom i usadio se u zid u utorak navečer.

© AP/Det. R. Gelber

Federalni službenici koji su poslani na scenu su rekli da nije od zrakoplova.

Objekt grube vanjštine, s metalnim odsjajem, izložen je u srijedu od strane policije.

“Postoji veliki interes za ovo što imamo ovdje,” rekao je narednik Robert Brightman. “Jako je neobično. Nikad u karijeri nisam vidio ništa slično.”

Rekao je da se nada da će se objekt identificirati unutar 72 sata, ali je odbio dati imena drugih agencija čiju je pomoć zatražio.

Otprilike 20-50 kamenolikih objekata padne svaki dan diljem planeta, rekao je Carlton Pryor, profesor astronomije na Rutgers Sveučilištu.

“Nije baš tako neuobičajeno da kamenje pada s neba,” rekao je Pryor, koji nije vidio objekt koji je pogodio kuću u Manmouth Countyju. “Obično su kameniti ili mješavina kamena i metala.” […]

I koliba uništena meteoritom u Njemačkoj u listopadu 2006.: Njemačka koliba uništena meteorom.

Reuters
20. listopada 2006.

BERLIN (Reuters) – Vatra koja je uništila kolibu blizu Bonna i ozlijedila 77-godišnjaka vjerojatno je uzrokovana meteorom, a svjedoci su vidjeli luk blještećeg svjetla na nebu, njemačka policija je izjavila u petak.

Burkhard Rick, glasnogovornik policije u Siegburgu istočno od Bonna rekao je da je vatra progutala kolibu i teško opekla čovjekove ruke i lice u događaju 10. listopada.

“Potražili smo pomoć s Bochum zvjezdarnice i oni su primijetili da je u tom određenom trenutku Zemlja bila blizu polja krhotina meteorita i može se pretpostaviti da su čestice ušle u atmosferu,” rekao je.

“Čestice većinom ne dosegnu površinu zato što se raspadnu u atmosferi,” dodao je. “Ali neke mogu doprijeti do tla. Mi vjerujemo da je ovo bolid (meteorska vatrena kugla) veličinom ne većom od 10 mm.”

I padajući led koji je pogodio auto u Floridi: Misteriozni, veliki blok leda je pao na auto čovjeka iz Tampe.


Komad padajućeg leda razbio automobil u Tampi, Florida, SAD – samo još jedan “Fafrotskies” (izvedenica od “falls from the skies” (“pada s neba”, op. prev.), termin koji je skovao kriptozoolog Ivan T. Sanderson.)

28.01.2007., izvještaj u 23:00

TAMPA, FL (AP) – Raymond Rodriguez je mijenjao gumu kada je komad leda od 18 inča (45 cm, op. prev.) pao s neba praćen probadajućim zviždukom, a onda se čulo metalno škripanje. Ledeni komad je razbio krov obližnjeg Ford Mustanga u nedjelju ujutro. Nitko nije ozlijeđen.

“Bio sam uplašen,” rekao je Rodriguez, koji je bio samo nekoliko stopa od auta, “To je ludo, čovječe.”

Federalna zrakoplovna administracija pregledava raspored letova kako bi vidjeli je li led pao iz aviona. Led nije imao plavu boju koja bi ukazivala da je došao iz zahoda aviona. Nacionalna vremenska služba je rekla da uvjeti u Tampi nisu bili pogodni za formaciju velikih kugli leda, poznatih kao mega-krio-meteori.

“Nije to božje djelo,” rekao je Carlos Javage, otac čovjeka kojem je misteriozni led uništio auto. “Ovo je došlo iz aviona.”

Dakle, kako gledati na ovo iznenadno pojavljivanje toliko mnogo meteora, koji se događaju “jednom u životu”, širom globusa? Bilo što? Slučajnost? Ili nešto drugo?

Sastavit ćemo pregled podataka koje smo skupljali i istaknuti radnu hipotezu koju moramo objasniti. Nemamo puno nade, da vam odmah u početku kažemo. Vrlo lako bi Tunguska u usporedbi mogla izgledati poput petarde. Tunguska eksplozija je opisana ovako:

Eksplozija je vjerojatno uzrokovana detonacijom meteorita ili kometa na visini od 6 do 10 kilometara iznad Zemljine površine. Energija udara je kasnije procijenjena na 10-15 megatona TNT-a, a što bi bio ekvivalent bombi Castle Bravo – najsnažnijoj nuklearnoj bombi ikada detoniranoj od strane SAD-a. Procijenjeno je da je srušila 60 milijuna stabala na površini od 2150 kvadratnih kilometara.

Dvojni sustav

Kada gledamo naše nebo vidimo samo jedno sunce. Mi naravno zaključujemo da naš zvjezdani sustav uključuje samo jednu zvijezdu. Ipak, dvojni zvjezdani sustavi su jako česti.

Postoji hipoteza koja argumentira da je naše Sunce dio takvog binarnog sustava. Sunčev hipotetski pratioc nazvan je, kako je već spomenuto iznad, “Nemesis”. Projicirana orbita Nemesisa je 26 milijuna godina, manje ili više ovisno o vremenu potrebnom za rast ili pad nekoliko civilizacija.

Studije fosilnih podataka od strane Davea Raupa i Jacka Sepkoskija pokazale su da postoji cikličko ponavljanje razdoblja izumiranja. Nemesis teorija je korištena kako bi se objasnio ciklus izumiranja.

©Raup & Sepkoski
 
Dijagram ciklusa izumiranja od 26 milijuna godina.

Ne možemo ponuditi dokaze za radnu hipotezu koja je navedena gore. Radimo s ograničenim skupom podataka. Najviše što možemo reći je da se može argumentirati predlažući sljedeći scenarij:

Sunčev tamni pratioc, na svojoj orbiti od 26 milijuna godina, došao je blizu Sunčevog sustava prije 377 godina, otkrivajući se i gurajući ispred sebe komete, nekolicina kojih se pojavila prije trideset godina nakon pojave same tamne zvijezde 1630. godine. Prolazak pratioca kroz Oortov oblak, povlačeći stotine tisuća drugih tijela u svom pojavljivanju, zaljuljao ih je u svojoj orbiti, te poslao skupinu njih prema nama, putujući sada skoro četiri stotine godina. Članovi te skupine pokupljeni su gravitacijskim poljima vanjskih planeta, povećavajući broj mjeseca posljednjih godina. Ako je skupina prošla Jupiter, onda možda dolazi ovdje jako brzo.

Jesu li članci izvučeni iz novina diljem svijeta zadnjih nekoliko mjeseci najava njihovog dolaska?

Jedna završna pojedinost. Postoje izvješća da Zemlja nije jedini planet koji je pogođen “globalnim zatopljenjem”. Je li moguće da je ova naoko dalekosežna promjena u “klimi” u Sunčevom sustavu, povezana s nadolazećim kometarnim oblakom? Ne znamo i krajnje nam nedostaje sredstava da pribavimo podatke kako bi rafiniralli ili odbili radnu hipotezu. Možda netko drugi tamo vani ima mogućnosti. Kakvo god da je objašnjenje za generalizirano zatopljenje nekoliko planeta, jasno je da znamo jako malo o osnovnim mehanizmima iza toga. Mi smo mrlja u svemiru, kap u oceanu većem, složenijem i misterioznijem nego što možemo zamisliti.

Za kraj, želim citirati iz zadnjih stranica knjige Ciklus kozmičkih katastrofa: poplave, vatra i glad u povijesti civilizacije zato što te riječi trebaju imati značenje za sve nas.

© V. Winter (ICSTARS)

NE BAŠ TAKO BEZOPASNE ZVIJEZDE PADALICE

Ako želite više dokaza o onome što se dogodilo mamutima, samo trebate pogledati u vedro noćno nebo. U gotovo svakom mjesecu možete vidjeti zvijezde padalice iz jedne od mnogih kiša meteora. Gotovo svaki vatreni trag na nebu je mali ostatak nekog divovskog kometa koji se raspao u mnogo manjih dijelova. Naravno, najveći dio tih dijelova je mikroskopske veličine, ali takav nije bio i njihov roditeljski komet – on je imao divovske razmjere. Astronomi znaju da čak i danas, skrivene u tim svemirskim oblacima sitnih ostataka, jure i neke ogromne gromade dijelova kometa. Svake godine prolazimo kroz njihove oblake poput mehanizma sata, tako da ćemo se na kraju i sudariti s nekim od većih dijelova.

Godine 1990., astrofizičar Victor Clube i astronom Bill Napier su objavili zajednički rad pod nazivom Kozmička zima, knjigu u kojoj su opisali izvođenje orbitalnih analiza nekoliko meteorskih rojeva koji pogađaju Zemlju svake godine. Koristeći sofisticiranu računalnu opremu i programe, pažljivo su gledali na tisuće godina u prošlost, ucrtavajući orbite kometa, asteroida i meteorskih rojeva, sve dok nisu naišli na nešto zapanjujuće. Mnogi su meteorski rojevi povezani jedan s drugim, poput Taurida, Perzeida, Piscida i Orionida. Osim toga, povezani su i neki veoma veliki svemirski objekti: kometi Encke i Rudnicki, asteroidi Oljato, Hefest, te oko stotinu drugih. Svako od tih više od stotinu svemirskih tijela ima promjer od najmanje 800 metara, a neki od njih su široki i kilometrima. A što im je svima zajedničko? Prema ovim znanstvenicima, svaki od njih je potomak istog golemog kometa, koji je ušao u naš sustav prije manje od 20 000 godina! Clube i Napier su izračunali da je taj komet izvorno morao biti divovske veličine, kada bi mu se pridodao sav onaj otpad koji su pronašli kao njegov trag po čitavom Sunčevom sustavu.

Je li to bio ubojica mega-faune za kojim tragamo? Sve se poznate činjenice uklapaju. Komet je mogao stići na valu supernove, [ili ga je zvijezda pratioc gurnula u Sunčev sustav – Laura Knight Jadczyk], a zatim krenuti u orbitu oko Sunca prije manje od 20 000 godina; ili, ako je već bio ovdje, tada ga je materijal supernove mogao skrenuti na putanju koja je presijecala Zemljinu orbitu. U svakom slučaju, kad god pogledamo u noćno nebo i prelijepu, blještavu predstavu koju nam priređuju zvijezde padalice, moramo se prisjetiti da ta ljepota ima i svoju ružnu stranu. Vrlo je vjerojatno da pritom gledamo u ostatke krhotina čudovišnog kometa, koji je prije 12-13 tisuća godina pobio 40 milijuna životinja na našem planetu.

Clube i Napier su također izračunali da zbog finih pomaka i promjena u orbiti Zemlje i orbiti preostalih svemirskih krhotina, Zemlja prolazi kroz najgušći dio divovskih oblaka kometa otprilike svakih 2000 do 4000 godina [ili 3600 godina?]. Pogledamo li na ritam promjena klime i tragove u ledenim jezgrama, možemo vidjeti taj obrazac događanja. Primjerice, čini se da iridij, helij-3, nitrat, amonijak i druga ključna mjerenja zajedno rastu i padaju, stvarajući uočljive vrhunce prije otprilike 18 000, 16 000, 13 000, 9000, 5000 i 2000 godina. U tim obrascima vrhunaca svakih 2000 do 4000 godina, možda možemo vidjeti “nagovještaje” povrataka tog mega-kometa.

Na našu sreću, izgleda da su se najteža bombardiranja događala u vrijeme onih najstarijih vrhunaca, te da je od tada postajalo sve mirnije kako su se ostaci kometa na svom putovanju razbijali u sve manje dijelove. No, opasnost još nije prošla. Neki od tih razlomljenih kilometarskih komada su dovoljno veliki da učine ozbiljnu štetu našim gradovima, klimi i globalnom gospodarstvu. Clube i Napier su 1984. godine predvidjeli da će od 2000. godine Zemlja ući u novo, vrlo opasno razdoblje, koje će potrajati idućih 400 godina. U tom će nas razdoblju promjena orbite planeta dovesti na moguću putanju sudaranja s najgušćim dijelovima oblaka koji sadrže i vrlo velike krhotine. Dvadeset godina nakon njihovog predviđanja, upravo smo ušli u opasnu zonu. Široko je prihvaćena činjenica da neki od tih velikih objekata upravo u ovom trenutku presijecaju putanju Zemlje, a jedina neizvjesnost je hoće li nas promašiti, što je najvjerojatnije, ili će ipak udariti u neki dio našeg planeta.

To se može činiti kao loša vijest, no također postoji i tračak dobre vijesti. Po prvi put u poznatoj povijesti čovječanstva imamo načine za pravodobno otkrivanje ovakvih opasnosti i pronalaženje takvih objekata, te ih stoga možemo i spriječiti da nas iznova pogode. Jedno od takvih nastojanja je projekt pod nazivom Spaceguard, zajednički pokušaj više naroda da se pronađu takvi objekti koji prijete Zemlji, a drugi slični programi uključuju teleskop NEAT ili Near-Earth Asteroid Tracking, te projekt Spacewatch kojim se bave na Sveučilištu Arizona, SAD. Nažalost, ovi projekti zasad ne raspolažu sredstvima dostatnim da bi se taj posao obavio kroz dugi niz godina, premda se neprestano radi na tome.

Nitko ne zna točno koliko je opasnih kometa i asteroida tamo vani, ali su astronomi sigurni da na tisuće njih ostaje neotkriveno. Najgore je to što su mnogi od tih svemirskih objekata toliko tamni da ih je teško zamijetiti prije nego se sasvim ne približe, a tada bi ionako bilo prekasno. Sigurno je i to da je jedno od ovih čudovišta na sudarnoj putanji sa Zemljom – samo, ne znamo daljnje pojedinosti. Je li udaljeno danima ili stotinama godina od današnjeg dana? Čak i kad bi bili sigurni da dolazi, trenutno bi u vezi s tim mogli učiniti vrlo malo.

Još smo godinama udaljeni od trenutka kada ćemo biti u stanju nadzirati vlastitu sudbinu što su nam je dosad krojile supernove, golemi kometi i asteroidi, ali znanstvenici rade na rješenjima. Međutim, svjetske vlade ovo ne smatraju visokim prioritetom, one tipično daju prednost suočavanju s ovozemaljskim, a ne svemirskim prijetnjama. Kako bismo spriječili udar jednog od tih divovskih objekata u Zemlju, svi zajedno u svijetu trošimo oko 10 do 20 milijuna dolara godišnje, količinu koja je manja od troška proizvodnje jednog ili dva sofisticirana borbena zrakoplova. Na otkrivanje prijetećih supernova ne troši se gotovo ništa novca.

Naši političari ozbiljno podcjenjuju ove velike prijetnje koje su u stanju uništiti našu vrstu na isti onaj način na koji su prije 13 000 godina istrijebile mamute, što je samo treptaj oka promatramo li u kozmičkim mjerilima. Postoji nekoliko prijetnji ovih razmjera s kojima se danas susrećemo. Preživljavanje čovječanstva nije ozbiljno ugroženo od ptičje gripe, napada Al-Qaede, završetka naftnog razdoblja, čudovišnih uragana, snažnih zemljotresa ili strahovitih tsunamija; kada bi se išta od toga dogodilo ovoga trena, većina nas bi nastavila normalno živjeti. Nadalje, opće je prihvaćeno da ništa od spomenutoga nije u prošlosti uzrokovalo izumiranja diljem svijeta. No, to ne možemo reći i za supernove ili masivne [kometarne] udare. Ova dva kozmička događaja su upletena u mnoga od najvećih izumiranja na našem planetu tijekom posljednjih milijuna godina. Srećom, preživjeli smo ih, ali mnoge od drugih vrsta na Zemlji nisu. Možda će sljedeće zahvatiti baš ljude, možda upravo mi nećemo preživjeti. Stoga se razumnim čini prijedlog, da se svake godine odreknemo nekoliko vojnih borbenih zrakoplova, te tako smanjimo mogućnost da nas neka supernova ili komet izbrišu s lica Zemlje.

Dakle, zaista, čovječanstvo je prošlo datum kada je trebalo biti “istrijebljeno” i, kao što je bilo u dane Noe…

Jeli su, pili, ženili se i udavali, sve do dana kad je Noa ušao u korablju, a tada je došao potop i sve ih uništio.

Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili.
A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome, zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi.

©Sveučilište Beloit
 
Na neki način, mislimo da nije riječ o brodu…

SOTT.net je objavio članak Ivana Elanda, u kojem je on rekao:

Trošiti sav taj novac za obranu od prijetnje koja je rijetka kao i katastrofalni komet koji pogađa SAD ima malo smisla. Kad bi NASA bila u mogućnosti koristiti iste taktike zastrašivanja kao DHS (Ministarstvo domovinske sigurnosti, op. prev.), možda bi svemirska agencija mogla uvjeriti nevoljki Kongres da im da bijednih milijardu dolara (u usporedbi) za svoj podjednako besmislen Spaceguard Survey program, koji prati asteroide i komete koji imaju jednaku vjerojatnost da ubiju Amerikance kao i teroristi.

Kao što možete vidjeti iz članka iznad, gospodin Eland ne zna o čemu priča. Ali koliko ljudi na planeti zna? Koliko naših sugrađana ima ikakvog pojma da je ljudska vrsta prošla svoj datum izumiranja? Razmislite o tome kad sljedeći put vidite zvijezdu padalicu ili pročitate o vatrenoj kugli u novinama…
 

Related Articles: