FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Zlatno doba, psihopatija i šesto izumiranje – 3. dio

Zlatno doba, psihopatija i šesto izumiranje – 2. dio

Naime, teorija “panspermije”, to jest prijenosa DNK uz pomoć kometa koji su sijali život na Zemlji, nam može razriješiti evoluciju ljudi na Zemlji, ali nam ne može odgovoriti odakle je ta DNK originalno došla, i na koji način su individue koje su nosile tu DNK evoluirale, ukoliko se argumenti protiv evolucije, koje daju znanstvenici koji podržavaju teoriju panspermije, mogu primijeniti svugdje. Očigledno je da su svi znanstvenici ograničeni na isti način. S druge strane, ovaj problem bi se mogao riješiti gledajući u drugom smjeru: DNK bi mogla biti čista manifestacija svijesti, nešto kao prvi nivo fizikalnosti, sučelje između materijalnih i nematerijalnih svjetova. Čista informacija bi mogla biti u stanju geometrijski se organizirati u formu DNK, i presto! Dobili smo građevne blokove života koji su kompleksni i u stanju inducirati samu svijest u materiju u trenu. Nešto kao mini Veliki prasak sa sviješću koja rukovodi “eksplozijom.”

Astronom Sir Fred Hoyle piše u knjizi The Origin of the Universe and The Origin of Religion:

“Prije više od stoljeća, Alfred Russel Wallace je primijetio da su više kvalitete čovjeka bezuzročne, kao i sam univerzum. Kada se ljudske kvalitete usavršavaju evolucijom i prirodnom selekcijom rezultat je jako mala razlika između individua. Ukoliko imaju jednake mogućnosti za trening, zdravi muškarci od 20 godina se neće puno razlikovati u svojoj sposobnosti trčanja, ta razlika nikad nije viša od 10% između olimpijskog trkača i prosjeka. Ali kad se radi o višim kvalitetama, stvar je mnogo drugačija. Iz upita koje je postavio učiteljima umjetnosti, Wallace je procijenio da na svako dijete koje crta instinktivno i pravilno, dolazi 100 onih koji to nisu u stanju. Omjeri su gotovo isti i u muzici i u matematici. A za one koji se izuzetno ističu na ovim poljima, omjeri su jedan naprama milijun. Nakon što je ovo zaključio, Wallace je tada iznio zapanjujući argument da, dok su naše sposobnosti koje se mogu malo poboljšati, kao što je trčanje, vjerojatno bile od životne važnosti za opstanak primitivnog čovjeka, više kvalitete uopće nisu imale nikakvu važnost za opstanak. Za vrijeme 12 godina koje je proveo u prašumi Amazonije i u šumama Istočne Indije, Wallace je živio s primitivnim plemenima…, te nikada, u cijelom tom iskustvu, nije primijetio situaciju u kojoj bi znanje matematike moglo biti od ikakve pomoći tim primitivnim plemenima. U tih 12 godina, zamijetio je samo nekoliko pojedinaca koji su znali brojati do 10. Njegov zaključak je bio da više kvalitete, tj. kvalitete s visokom varijabilnošću od pojedinca do pojedinca, nisu proizašle iz prirodne selekcije. Sposobnosti koje su proizašle iz prirodne selekcije imaju jako malu varijabilnost. S druge strane, sposobnosti koje nisu nastale iz prirodne selekcije imaju jako veliki opseg varijabilnosti.

Wallace je napisao svoj rad tek desetljeće nakon pojave Maxwellovog uratka o elektromagnetskim poljima, koja su čak i u fizici još uvijek bila smatrana misterioznima. Prema tome, činilo se sasvim razumljivo špekulirati o tome da možda postoji neko univerzalno polje koje djeluje na materiju kako bi proizvodilo inteligenciju nakon što evolucija dostigne odgovarajući stupanj. Ovo je ideja koja se i danas javlja s vremena na vrijeme. Ali danas je to postalo gotovo uvredljivo za određena polja znanja, tako da za mene, u svakom slučaju, nema vjerodostojnosti. Mislim da više sposobnosti moraju biti genetičkog porijekla, isto kao i sve ostalo. Ono što je misterija je to da trebamo biti obdareni važnim genima unaprijed kako bi nam oni mogli koristiti kasnije. Vremenski slijed događaja je obrnut od onoga što bi bilo logično očekivati, koncept koji je, naravno, žuč i pelin respektabilnih mišljenja… U zadnjih par godina, uspio sam zadobiti netrpeljivost respektabilnih društava samo zato jer sam rekao da su prirodne znanosti bile bliže istini u prvoj polovici 19. stoljeća nego što su bile u drugoj polovici.”
[Sir Fred Hoyle, The Origin of the Universe and The Origin of Religion, 1993.]

U svakom slučaju, znamo da se kromanjonac pojavio u arheološkim zapisima sasvim iznenada. Iz svega toga ne možemo shvatiti kako se on odjednom pojavio – utjelovljen ili kao infekcija, da tako kažemo. Ono što znamo je da je to bio najvažniji događaj u ljudskoj povijesti. Neću ni citirati mnogobrojne izjave stručnjaka koji su pisali o tom događaju, jer sve što su napisali samo otkriva njihovu nemoć u pokušajima objašnjavanja. Mnogi od njih su imali dostojanstva to i priznati.

Bilo kako bilo, vratimo se nazad na Zlatno doba kada je, nakon dolaska kromanjonca u Europu, regija postigla neku vrstu civilizacijske nirvane koja je očigledno bila miroljubiva i stabilna preko 25 tisuća godina. Ali što se onda dogodilo? Ako su bili zadovoljni sa svojim načinom života, što se dogodilo da se to promijenilo? Ako su krenuli razvijati tehnološku civilizaciju (ili barem neki od njih) i ako su oni bili odgovorni za mnoge nevjerojatne ruševine gradova koje se nalaze na svim stranama svijeta, što ih je motiviralo da to učine? I jesu li to samo neki od njih učinili samo na nekim mjestima? Jesu li to možda uradili neandertalsko-ljudski hibridi koji su kasnije ušli u mit kao Kain, Tubal-kain i tako dalje? I tada, ako su razvili tu civilizaciju kao što govore mitovi i legende – i mnogi ostaci širom planeta – tko nam može odgovoriti, što ih je vodilo ratovanju, što ih je vodilo do pokušaja dominacije nad planetom? I je li to, samo po sebi, imalo ikakve veze s kataklizmom koja ih je gotovo u potpunosti izbrisala s lica zemlje?

Čini se da sam zagrizla preveliki zalogaj, zar ne? Ali mislim da mogu ponuditi razumna rješenja za ove probleme.

Pojava kromanjonaca je donijela različite tehnološke inovacije i promjene u ponašanju, eksploziju simboličkih artefakata, različite i sofisticirane reprezentacije umjetnosti, i više toga. Sve te promjene su jasno i nerazdvojno povezane s prvom pojavom modernog čovjeka. “Kultura” kromanjonaca je nazvana “Aurignacijska”. Ta aurignacijska tehnologija koja se pojavila bez očiglednog porijekla ili pretka, iznenađujuće je uniformna na cijelom prostranstvu od Europe do Bliskog Istoka. Nema sumnje o tome da pojava aurignacijske kulture odražava prodor esencijalno nove ljudske populacije. I za neko vrijeme, ta nova populacija je živjela usporedno s neandertalcima.

Jedini način da se u potpunosti sazna koliko je nevjerojatna bila nova vrsta ljudi jest pažljivo proučiti stare tipove ljudi, a to je upravo ono što je Paul Mellar učinio u svojoj knjizi The Neanderthal Legacy, i to izvrsno. Njegova knjiga ne ostavlja nimalo sumnje o tome da neandertalci nisu bili naši preci, iako zaista postoji vrlo limitirano genetičko miješanje prema nedavnim studijama DNK. Ove studije sugeriraju da se miješanje dogodilo prije 400 tisuća godina i čini se da se nije dogodilo u Africi, već na gotovo svim drugim dijelovima planete osim u Africi! Dakle, to je problem s kojim se treba baviti.

Rekonstrukcija lica kromanjonca

Pažljivo promatranje neandertalskih karakteristika – od malo onog što nam je poznato, naročito njihovog nedostatka kreativnosti u preko 200 tisuća ili više, godina njihovog postojanja – uz vrlo mali postotak DNK miješanja, može nam zapravo dati naznake o tome što se zaista moglo dogoditi, a što moderna znanost velikim trudom pokušava prikriti sa svojim evolucijskim teorijama: genetska patologija kojom su inficirane individue koje su preuzele kontrolu nad našom civilizacijom i tako je iskvarile svojim mehaničkim, materijalističkim pogledom na svijet.

Sasvim je moguće da su određeni tipovi karakterne patologije među modernim ljudima, kao što su autoritarne osobnosti i psihopatija, nastali zahvaljujući prisutnosti nekih dijelova neandertalske DNK koja se rekombinirala na specifične načine. Evo zašto to sugeriram: ako proučite sav dostupan materijal o neandertalcima, doći ćete do ideje da je njihova osnovna priroda – u emocionalno/spiritualnom smislu – bila psihopatska. Slijede citati iz knjige Without Conscience Roberta Harea, kako bi usporedba bila jasna:

“Psihopati su društveni predatori, koji šarmiraju, manipuliraju i bezobzirno upravljaju svojim putem kroz život, ostavljajući široki trag slomljenih srca i očekivanja, te praznih novčanika. Bez ikakve savjesti i osjećaja prema drugima, sebično uzimaju i čine što god žele, kršeći društvene norme i očekivanja bez i najmanjeg osjećaja krivnje ili žaljenja. Njihove zbunjene žrtve se očajnički pitaju – “Tko su ti ljudi?”, “Što ih čini takvima kakvi jesu?”, “Kako se možemo zaštititi?”…

Psihopati imaju sve što im treba kako bi izvršili prijevaru nad drugima: brzo misle, šarmantni su, sigurni u sebe, opušteni u društvu, hladnokrvni pod pritiskom, ne dira ih mogućnost da bi ih mogli otkriti i potpuno su bezobzirni…

Psihopati su najčešće jako zadovoljni sami sobom i svojim unutarnjim pejzažem, koji je u potpunosti skriven vanjskom promatraču. Ne vide da je išta loše u njima, osjećaju malo ili nimalo osobnog stresa, smatraju da se racionalno ponašaju, a to im godi i zbog toga su zadovoljni; nikada se ne osvrću unazad sa žaljenjem i ne gledaju u budućnost sa zabrinutošću. Smatraju sebe superiornim bićima u neprijateljskom svijetu gdje je svatko svakome vuk, gdje se svi natječu među sobom za moć i resurse. Psihopati smatraju da je sasvim legitimno manipulirati i varati druge kako bi ostvarili svoja “prava”, a svoje društvene interakcije planiraju s ciljem nadmudrivanja zlobe koju vide u drugima.”
[Robert Hare, Without Conscience, Guilford Press, 1999.]

Normalan svijet ljudskih impulsa i reakcija (npr. emocionalno vezivanje, prosocijalni odgovori), konceptualizacija osjećaj, te vrijednosti, esencijalnim psihopatima se čini neshvatljivim i bez ikakvog opravdanja. Ted Bundy je osjećaj krivnje zvao “iluzijom … vrstom socijalno-kontrolirajućeg mehanizma”. Nesposobni su odnositi se prema drugim ljudima kao prema misaonim i osjećajnim bićima.

Dakle, kombinirajte snažno izraženu animalističku instinktivnu prirodu sa spiritualnim, kreativnim, aktivnim, dinamičnim i avanturističkim mozgom kromanjonca i što ćete dobiti? Potrebno je samo zamisliti mješavinu nekreativne, gotovo parazitske neandertalske osobnosti i dinamične, kreativne osobnosti kromanjonca kako bismo dobili predodžbu agresivne, dominantne autoritativne osobnosti koja je lišena kreativnosti, koja nema sposobnost pojmiti vrijeme i prostor, te funkcionira potpuno oportunistički, kao gladni predator. Njegova glad ima nove načine izražavanja i utažavanja, iako se to uvijek može svesti na meso – jesti ili pariti se, ili oboje, na psihički ili fizički način: čisti materijalizam. Možda je ovo istinska “Neandertalska ostavština” (“Neandertal legacy”, op. prev.)?

To ne znači da postoji jedan jedini autoritativni “psihopatski gen”. Ako pročitate knjigu Evil Genes, autorice Barbare Oakley, shvatit ćete da postoje različiti sustavi uključeni u ono što nazivamo B-skupina poremećaja osobnosti, što uključuje i psihopatiju. I svaki od ovih sustava se kontrolira od različitih setova gena. Ovo bi jedino moglo biti prirodno ako govorimo o slučaju miješanja koji se dogodio jako, jako davno. Neuropsihijatar jednog mog poznanika predlaže sljedeće:

“Populacija svake pojedine grupe neandertalaca je vjerojatno bila mala i fokusirana na preživljavanje u teškom okruženju. Dakle, moram ovo objasniti i reći da su neandertalci bili slični psihopatima, jer njihovo ponašanje na to svakako upućuje. Međutim, nešto je neandertalcu nedostajalo, a to su inteligencija i sposobnost prilagodbe da manipulira većim grupama. Pretpostavljam da bi svaka značajnija grupa koja bi se sastojala samo od esencijalnih psihopata bila evolucijski nestabilna. Možda je to razlog zašto su izumrli? Bili su previše nalik na psihopate i nisu imali adaptacijskih mogućnosti.

Preživljavanje neandertalskih gena, uključujući one koji daju sklonost ka nasilju, agresiji i nedostatku empatije, zahtjeva uključivanje gena iz evolutivno stabilne populacije – populacije koja ima veću inteligenciju i sposobnost adaptiranja u svojoj genetici. Ovako nešto bi dovelo do esencijalne psihopatije onako kako je mi danas razumijemo, dakle psihopatija započinje miješanjem. Prije toga to je bilo samo sjeme koje je obuhvaćalo agresiju i nedostatak empatije, no to nisu sve osobine esencijalnog psihopata. Inteligencija je nešto što upotpunjava ovu sliku, na primjer: sposobnost manipulacije u različitim socijalnim situacijama.

Prema radu Richarda Blooma Evolutionary Psychology of Violence – knjizi s kojom se ne slažem baš u potpunosti – čak i bez individualne motivacije da rašire svoje gene u kratkom vremenu, grupe to ipak postignu kroz duži period. Za male grupe agresivnih tipova koje se bore s nepogodama u okolišu i desetkovanom populacijom, bio bi imperativ silovati žene iz drugih stabilnijih grupa čija je populacija u porastu. Vjerojatno je to razlog zašto je silovanje rasprostranjena pojava za vrijeme invazija i općih socijalnih previranja. Postoji brojna dokumentacija o primitivnim društvima koja su napadala i ratovala zbog otimačine žena. U biti, napadači bi bili više motivirani silovati žene upravo zbog povećane vjerojatnosti da oni neće preživjeti bitku. Ali zato će njihovi geni preko tog čina preživjeti u njihovom potomstvu.”

To znači da je ovakvo miješanje stvorilo problem među kromanjoncima. Došlo je do stvaranja hibrida, nije nužno bila riječ o mutaciji. No zasigurno su kroz cijeli spektar postojale i mutacije uzrokovane epigenetičkim faktorima, a da ne govorimo o drugim događajima koji mogu uzrokovati mutacije, poput kozmičkih faktora. Neka istraživanja sugeriraju da se ovo miješanje između neandertalca i gracioznijeg tipa modernog čovjeka dogodilo na Bliskom Istoku. Od tamo se moglo proširiti do sjevernije kromanjonske populacije. Ovo, naravno, sugerira da je čisti kromanjonac u stvari došao s pete planete fizički, a ne kao produkt brze mutacije. Postoje tu još mnogi faktori koji se trebaju istražiti, zaista je sramotno da evolucionisti kontroliraju znanost i sprječavaju nas u otvorenom traganju za rješenjima problema našeg svijeta.

Nedavno sam pročitala zanimljiv rad, Neanderthal Settlement Patterns in Crimea: A landscape approach (Ariane Burke, Journal of Anthropological Archaeology, 25:4, prosinac 2006., str. 510-523), koji daje dokaze da su neandertalci bili toliko tupavi da se nisu mogli orijentirati u okolini bez jasnih, upečatljivih i izdaleka vidljivih obilježja, koji bi im pomogli da se vrate kući nakon traženja hrane. Pretpostavlja se da je ovo razlog zašto nikada nisu lutali daleko od svoje glavne baze, nisu naseljavali područja koja su bila “nečitljiva”, te zašto je njihovo društvo bilo toliko statično. Autor demonstrira da su neandertalski logori bili locirani pored upečatljivih prirodnih obilježja što navodi na zaključak da su ove lokacije izabrane jer su se lako mogle pronaći. To također sugerira da se ni nakon 200 tisuća godina postojanja, neandertalci nisu mogli orijentirati u prostoru uz pomoć sunca, mjeseca ili zvijezda.

Rekonstrukcija neandertalskog čovjeka. Primjećujete li veliku nosinu?

Jedna od najkorisnijih knjiga koja objašnjava na koji način su neandertalci koristili svoj um je The Prehistory of the Mind, autora Stevena Mithensa. To je fascinantna knjiga, iako je napisana od strane evolucionista koji nastoji čitatelju nametnuti svoje stajalište. Ali dijelovi kognitivne znanosti koje je uključio u ovu knjigu su odličan materijal za razmišljanje. Tu je i povelik dio koji je posvećen analiziranju društava primata kao što su čimpanze i veliki majmuni, u svrhu usporedbe funkcioniranja njihovog uma s funkcioniranjem ljudskog uma, što služi za teoriziranje o tome na koji način se razvilo ljudsko razmišljanje. Autor se bavi i neandertalskim pitanjem, te se čini očiglednim da je neandertalska zajednica vrlo nalikovala zajednici čimpanzi – ponekad toliko da je to uznemirujuće. Možda zaista ima istine u tome da su oni potomci majmuna. U njihovom slučaju, to doslovno može biti istina, no ne nužno i istina za sve nas! Sve ovisi o tome kako je bačena genetska kockica.

Postoje brojni dokazi koji potvrđuju javljanje mutacija za vrijeme kometarnih događaja, a prikupljeni su u knjizi The Diluvian Impact, autora Heinricha Kocha, te u knjizi Man and Impact in the Americas, autorice E. P. Grondine. Ovi se dokazi nalaze u obliku legendi o mutantima koji su se počeli pojavljivati nakon kometarnih udara. Većina ovih legendi govori o promjenama u veličini tijela (obično su to divovi ili patuljci) i o žestokom kanibalizmu. Ove dvije mutacije izgleda idu rukom pod ruku. Moguće je da ove legende govore o periodima kada su se događala zagađenja DNK, a to može uključivati i događaje između kromanjonca i neandertalca ili drugih hominida. Neandertalci su bili jako niski, a kromanjonci jako visoki, dakle njihov hibrid je mogao biti ili/ili, a oba fizička izgleda su mogla nositi osobnost neandertalca u kombinaciji s inteligencijom i kreativnošću kromanjonca. Kanibal umjetnik, nije ugodna pomisao.

Ono što je također zanimljivo je činjenica da su crvenokosi pojedinci bili poseban objekt žrtvovanja u određenim dijelovima Južne Amerike. Poznato je iz genetičkog mapiranja da su neandertalci bili crvenokosi i blijede puti. Jesu li domoroci susretali neke od ovih hibrida i na takav ih se način jednostavno rješavali? Ili, još gore, jesu li neki od tih hibrida zavladali nad običnim ljudima, te ih učili svojem kanibalističkom načinu života? Ovo je, naravno, pod pretpostavkom da je povijest Amerika mnogo starija od onoga što je trenutno dozvoljeno po evolucionističkoj shemi. O tome su Richard Firestone i drugi, napravili jako zanimljivu seriju komentara u The Cycle of Cosmic Catastrophes:

“Naši rani preci su imali samo krvnu grupu 0. Otprilike prije 40 tisuća godina su se vjerojatno dogodile mutacije koje su kreirale grupe A i B. Tipovi A i B nastaju iz dominantnih gena, stoga su se proširili među populacijom i postali uobičajeni.

DNK dokazi sugeriraju da je krvna grupa B najvjerojatnije nastala u Centralnoj Aziji ili Africi, gdje je postotak uniformno najviši. Zbog toga što je postotak za ovu grupu najmanji u Australiji i Amerikama, čini se malo vjerojatno da su nastale na ovim mjestima. Neki genetičari zaključuju da je tip B najmlađa krvna grupa, te da se pojavila najranije prije 15 tisuća godina, a najkasnije prije 45 tisuća godina, a ako je to točno, onda se ova distribucija čini nekonzistentnom s ranim Amerikancima za koje se smatra da su potekli iz Azije i prešli preko Beringovog tjesnaca. Ako se to tako dogodilo, onda bi krvne grupe B bilo mnogo više u Amerikama.

Za krvnu grupu A slika je mnogo kompliciranija, smatra se da je nastala u Europi, Kanadi i Australiji. Opet, ima malo dokaza da se tip A proširio iz Azije u Amerike. Umjesto toga, paradoksalno, čini se da je iz Europe stigla u Amerike mnogo prije Kolumba.

Je li moguće da Indijanci potječu iz Europe? Ova ideja izgleda dosta nategnuta po tradicionalnim gledištima, a ipak, prema Dennisu Stanfordu sa Smithsoniana, te prema Bruceu Bradleyu, postoje intrigantni dokazi koji povezuju Clovis tehnologiju pravljenja kremenih vrhova strijela sa solutreanskom kremenskom tehnologijom u Španjolskoj na kraju ledenog doba. K tome, Clovis vrhovi strijela se jako razlikuju od onih iz Azije, navodno njihove zemlje porijekla. Budući da krvne grupe pokazuju vezu s Europom, možda je ona i vjerojatnija nego Azija, možda su Solutreanci zaista otkrili Novi svijet – ili su možda drugi uspjeli u tome, jer, začuđujuće, nedavna proučavanja lubanja iz rane Južne Amerike sugeriraju aboridžinsko ili afričko podrijetlo.

Iako je krvna grupa 0 uobičajena svugdje, gotovo je univerzalna među Indijancima Južne i Centralne Amerike, te je mnogo više uobičajenija u Sjevernoj Americi nego u Aziji ili Europi. Ako su ljudi naselili Amerike i Aziju na kraju Ledenog doba – nakon što su se pojavile krvne grupe A i B, onda su ti ljudi zanemarili sa sobom donijeti svoju normalnu distribuciju krvnih grupa.

Još jedan sustav određivanja krvne grupe je korišten za dokazivanje azijskog porijekla Indijanaca. Nazvan Diego, nedavno je evoluirao kao mutacija i svi Afrikanci, Europljani, Indijci, australski Aboridžini i Polinežani su Diego negativni. Istočni Azijati i američki domoroci su jedini ljudi koji su Diego pozitivni. Ali Diego pozitivni uzorci su više uobičajeni kod američkih domorodaca nego kod istočnih Azijata, što postavlja pitanje, tko je prvi dobio ove gene? Ako se zaključuje po samoj krvi onda se može zaključiti da su najstariji autohtoni ljudi u stvari američki domoroci!”
[Firestone et al., The Cycle of Cosmic Catastrophes]

Gore navedeni tekst može izgledati kao da samo zbunjuje cijelu materiju, ali ako ćete pročitati knjigu Cataclysm, autora Allana i Delaira, sve će vam postati jasnije!

Vratimo se na neandertalce. Zanimljivo mi je primijetiti da su također imali dugačke glave ‘u obliku štruce kruha’ s produžetkom pozadi poput “punđe”. Možda je to ‘Kainov znak’? Ovo nas navodi da se zapitamo o Ica lubanjama iz Južne Amerike, kao i o lubanjama poput onih kod Nefertiti i njezine djece, te kako bi to moglo biti povezano s uspostavljanjem monoteizma. Periodi okolišnog stresa su omogućili patološkim tipovima da se uzdignu na vrh, a iskoristili su religiju kako bi ostvarili svoje krvave fantazije. Zaista mislim da psihopat – ekstremni oblik autoritarne osobnosti – nalazi zadovoljstvo u ljudskoj patnji.

Andrew Łobaczewski, autor Političke Ponerologije (Red Pill Press, 2006.), piše: “Prirodne ljudske reakcije … su psihopatima čudne, zanimljive, pa čak i komične. Zato nas promatraju… Oni postaju stručnjaci za naše slabosti i ponekad provode bezosjećajne eksperimente.”


Glava egipatske princeze. Je li ona bila dio ‘elite’, neandertalsko-kromanjonski hibrid?

Zatim moramo uzeti u obzir i takve stvari poput deformacije lubanje i obrezivanja. Kada se čitaju studije ove vrste, jasno je da mnogi slučajevi koje se citira u literaturi (Nefertiti i njezina djeca, na primjer) nisu bili umjetne deformacije, već prirodne, a možda ove bizarne dolikocefalične glave s ekstremnim produžetkom glave prema nazad i prema gore, označavaju biblijski ‘Kainov znak’ – ubojicu. Budući da postoji veza između deformacije lubanje i obrezivanja, zanimljivo je da je obrezivanje također rađeno kao “imitacija” ‘nove elite’, tih hibridnih bića bez duša. I ako je tako, kakva je bila njihova genitalna struktura? Jesu li genitalije neandertalca bile tada drugačije na neki način, nešto što se izgubilo u mnogim generacijama genetskih rekombinacija od tih drevnih vremena – a obrezivanje je bio pokušaj da izgled organa normalnog muškarca nalikuje onome neandertalskog hibrida? Postoji stanje koje se naziva apostija, u kojem se muško dijete rađa bez prepucija. Midrash iz Ki-Tetze piše da se Mojsije rodio apostičan. Drugi izvori nam govore da su Jakov, njegov sin Gad i David također rođeni apostični. Izgleda da je David Levy, prijašnji izraelski ministar vanjskih poslova i član Knesseta, također rođen kao apostik. Autorizirana biografija Levya koju je napisao Arye Avneri 1983. godine bilježi sljedeće:

“Kada se David Levy rodio, njegova majka Sima je odmah primijetila da je drugačiji od ostalih muških beba. On se rodio već obrezan, jer je kožica u potpunosti nedostajala.”

U svakom slučaju, u nekoj točki, zmija je ušla u Eden, vjerojatno u formi psihopatologije iz koje se izrodila grupa elite i ljudi su počeli stiskati glave svoje djece i ozljeđivati njihove penise kako bi nalikovali na vladare ili kako bi ‘zadovoljili boga’. Nakon izučavanja ove teme (a deformiranje lubanje je bila raširena pojava i prakticirala se sve do unazad 50 godina u nekim mjestima, uključujući – vjerovali ili ne – Europu), počela sam razumijevati na koji način su ljudi postali tako izopačeni i pitam se kako bilo koje normalno ljudsko biće, koje je prošlo kroz ove procese kao beba, može uopće odrasti u normalnu osobu. Ako im se osobnost nije poremetila u samom početku, takvima su mogli postati nakon što su ih vezali i pritiskali njihove glave u prve dvije godine života, a k tome dodajmo i faktor genitalnog sakaćenja (koje je mnogo gore u žena! Moj bože!). (Pročitajte: Saharasia Jamesa DeMea i Artificial Cranial Deformation autora Erica J. Dingwella.)

Jedna stvar o kojoj se treba govoriti je činjenica da su brojni povijesni autori revizionisti stvorili neke prilično bizarne fantazije o neandertalcima po kojima su oni bili nježna djeca cvijeća koju su desetkovali zli i tehnološki nadmoćniji kromanjonci. Ove bajke se baziraju na senzacionalističkom novinarstvu. Reći ću samo ovo: izjave o neandertalskoj “ljudskosti” su zaista preuveličane. Kada pažljivo proučite originalne izvještaje prilično je jasno da neandertalci nisu imali vjeru ili rituale, a jedan ili dva slučaja “brige o starijima i nemoćnima” su mogući u vrlo kasnim kontekstima, najvjerojatnije zbog imitacije kao rezultata izlaganja kromanjonskom čovjeku.

Socio-antropolozi ukazuju na zapanjujuću raznolikost u društvima modernog čovjeka – u kontrastu sa stabilnim, homogenim društvom kromanjonaca – kao dokazu plastičnosti ljudske psihologije. Različita društva imaju različite standarde, običaje, religiozna uvjerenja, rituale i još puno toga. Pitanje je kako je tolika raznolikost uopće moguća? Nevjerojatna je činjenica da ljudska bića, za koja se tvrdi da su svi pripadnici iste vrste, imaju toliko različitih načina na koje uređuju svoje živote. Niti jedna druga vrsta nema ovu varijabilnost. Jedna od stvari na što ovo ukazuje jest da vrste koje su sposobne za ovakvu raznolikost u prostornim okvirima, mogu također biti sposobne za veliku raznolikost i u vremenskim okvirima. To jest, mogu se mijenjati, a to može značiti rast ili nazadovanje.

Također je važno i ovo: očigledno je da općenito ljudska bića nisu genetski programirana da budu članovi jedne ili druge specifične društvene grupe, iako mogu postojati neke genetske implikacije u tome (naročito kada se uzme u obzir genetsko miješanje između kromanjonaca i neandertalaca). Ono što se primjećuje je to da dijete koje je rođeno u jednom društvenom poretku može od najranije dobi odrasti u nekom drugom društvenom poretku i naučiti kako savršeno funkcionirati u tom novom prisvojenom okruženju.

Svaka društvena grupa kreira svoja vlastita ograničenja koja nameće svojim članovima. To znači da postoje mnoge razlike koje se mogu primijetiti među različitim društvenim grupama, ali razlike unutar same grupe se ne toleriraju jako dobro! (Sjećate li se značajki autoritativnih osobnosti koje smo spomenuli ranije?) Ako kao član jedne grupe prijeđete u drugu, morate promijeniti način na koji razmišljate, adaptirati se na drugačiji skup ograničenja koja vam nameće grupa među kojom živite.

Naravno, neki ljudi se mogu premjestiti iz društvene grupe u kojoj su se rodili u neku drugu s priličnom lakoćom, jer su rođeni s mentalnim sklopom koji je sasvim normalan za tu drugu grupu. Antropolozi nisu baš upoznati s najnovijim otkrićima iz kognitivne znanosti.

To znači da postoji genetski potencijal za diversifikaciju vezanu za razmišljanje i ponašanje koji je urođen u svako pojedino ljudsko biće, potencijal koji dozvoljava rast u bilo kojem pravcu, koji može biti inhibiran i/ili oblikovan od strane društva. Pitanje je, kako?

Jedna teorija o ljudskom društvu je i ona o ‘društvenom ugovoru’ – grupa individua se skupi i napravi sporazum koji je u njihovom zajedničkom interesu i koji će svi poštovati – i tako je stvoreno ‘društvo’. Problem s ovom teorijom je to što je cirkularna – pretpostavlja stvar koju nastoji objasniti kao već postojeću, tj. da su ljudska bića već ustrojena po nekim vrijednostima koje im omogućavaju da se okupe kako bi uspostavili taj navodni ugovor. Takva grupa je već morala biti u stanju pojmiti situaciju u budućnosti u kojoj će imati koristi iz svoje vezanosti za te druge ljude preko ugovora. (Imajte na umu da ovdje opisujem razmišljanja evolucionista!) Ernest Gellner je iznio osnove teorije antropologije o tome kako su formirana društva. Napisao je:

“Način na koji ćete ograničiti ljude da ne čine raznovrsne stvari, koje nisu u skladu s društvenim ustrojem čijeg su članovi, je taj da ih potčinite ritualu. Proces je jednostavan: nagovorite ih da plešu oko totema dok ne podivljaju od uzbuđenja i dok ne postanu poput želea u histeriji kolektivne pomahnitalosti; pojačate njihovo emocionalno stanje na bilo koji način, sa svim mogućim audiovizualnim pomagalima, drogama, plesom, muzikom i tako dalje; i jednom kada su stvarno drogirani, u njihove umove utisnete vrstu koncepta ili ideju s kojom oni naposlijetku postaju porobljeni. Sljedeće jutro, divljak će se probuditi s jakim mamurlukom i duboko usađenim konceptom. Ideja je u tome da je centralna značajka svake religije ritual, a središnja uloga rituala je “opskrbljivanje” pojedinaca s prinudnim konceptima koji simultano definiraju njihov socijalni i prirodni svijet, te ograničavaju i kontroliraju njihove percepcije i ponašanja na međusobno podupiruće načine. Ovi duboko internalizirani utisci ih nadalje obvezuju da djeluju unutar propisanih ograničenja. Svaki koncept ima sadržaj obvezujućih normi, kao i neku vrstu organizacijskog opisnog sadržaja. Konceptualni sustav kreira društveni red i nužan način ponašanja, te inhibira sklonosti prema mislima ili ponašanju koje bi prekoračilo svoje granice.

Ne vidim niti jedno drugo objašnjenje koje se odnosi na to kako se socijalni ili konceptualni ustroj i homogenost održavaju unutar društava koja su, u isto vrijeme, toliko nevjerojatno drugačija jedna od drugih kada se međusobno usporede. Jedna vrsta je nekako pobjegla od autoriteta prirode, te više nije genetski programirana da ostane u relativno uskom rasponu ponašanja, tako da su toj istoj vrsti potrebna nova ograničenja. Fantastičan raspon genetski mogućih ponašanja je ograničen u bilo kojem ‘krdu’, te se obvezno poštivaju društveno označene granice. Ovo se može postići jedino uz pomoć konceptualnih ograničenja, koja se opet nekako moraju utisnuti u umove članovima društva. Semantička i kulturno prenosiva ograničenja su nekako nametnuta ljudima…”
[Ernest Gellner, Anthropology and Politics, Blackwell, 1995.]

Iako se jako divim Gellneru i njegovom radu, moram naglasiti da je ta teorija o tome kako kontrolirati ljudska bića bila shvaćena na taj način i prije mnogo tisuća godina. Dok sam čitala razne stvari, pod ruku mi je došao prevedeni dio teksta s arheološke iskopine – hetitske ploče – gdje je kralj zapisao da je svećenstvo trebalo kralja kako bi on uspostavio njihov religijski autoritet i da je kralj trebao svećenike kako bi oni uspostavili njegovo pravo na vladanje. Ta vrsta kontrole je očigledna u krivotvorenju povijesti. Povijest, sama po sebi, postaje dio kontrole. Uostalom, kontrola nad svakodnevnim informacijama je upravo sama povijest u nastajanju. O tome kako ovaj proces funkcionira na nivou pojedinca možete vidjeti iz dijela teksta knjige Evil Genes koju je napisala Barbara Oakley i u kojoj se opisuje što ‘ples oko totema sa svojom društvenom grupom’ čini ljudskom mozgu – uključujući i znanstvenike i kreacioniste, koji imaju vrlo snažnu privrženost svojim sustavima uvjerenja:

“Nedavna slikovna studija koju je napravio psiholog Drew Westen i njegovi kolege sa sveučilišta Emory pruža čvrstu potporu za dokazivanje postojanja emocionalnog rasuđivanja. Neposredno prije ‘Bush-Kerry’ predsjedničkih izbora 2004. godine, dvije grupe subjekata su okupljene – 15 zagriženih demokrata i 15 zagriženih republikanaca. Svakome od njih su prezentirane konfliktne i naizgled štetne izjave o njihovim kandidatima, te također o metama koje su više neutralne, na primjer glumac Tom Hanks (koji je, čini se, dopadljiv tip za ljude svih političkih uvjerenja). Kao što je i očekivano, kada su sudionike pitali da naprave logične zaključke o kandidatima iz druge – “krive” – političke stranke, sudionici su našli način kako stići do zaključka koji će kandidata prikazati lošim, iako je njihova logika trebala nadići te posebne okolnosti i dozvoliti im da dođu do drugačijeg zaključka. Ovdje situacija postaje zanimljiva.


Vjerovanja u lažnu dijalektiku oko politike i religije čine čudne stvari ljudskom mozgu.

Kad se ova “emocionalna kontrola” počela pojavljivati, dijelovi mozga koji su normalno uključeni u rasuđivanje nisu bili aktivirani. Umjesto toga, cijeli skup aktivacija se pojavio u istim dijelovima mozga gdje se kazna, bol i negativne emocije osjećaju (to jest, u lijevoj insuli, bočnom frontalnom korteksu, te ventromedijalnom prefrontalnom korteksu). Jednom kada se pronašao način za ignoriranje informacija koje se ne mogu racionalno odbaciti, područja u mozgu za neuralno kažnjavanje su se ugasila, a sudionici su iskusili udarni val aktivacija u sklopovima vezanim za osjećaj nagrađenosti – slično osjećajima koje iskuse i ovisnici o drogama nakon što uzmu svoju dozu.U biti, sudionici nisu dopuštali da činjenice stanu na put njihovom brzom donošenju odluka – kao da su pritisnuli tipku koja im je dala brzi osjećaj nagrađenosti. “Nijedan od sklopova koji obuhvaćaju svjesno rasuđivanje se nije nešto naročito aktivirao”, rekao je Westen. “Naime, čini se kao da su fanatici okretali kognitivni kaleidoskop dok nisu dobili zaključke koje su htjeli, a onda su ih snažno učvrstili, uz otklanjanje negativnih emocionalnih stanja i aktivaciju pozitivnih”…

Na koncu su Westen i njegovi kolege došli do zaključka da ’emocionalno pristrano rasuđivanje vodi do “utiskivanja” ili pojačavanja obrambenog uvjerenja, asocirajući na sudionikovu “revizionističku” procjenu podataka s pozitivnom emocijom olakšanja i eliminacije nemira. Rezultat toga su zabetonirana fanatična uvjerenja, a tada osoba može naučiti vrlo malo iz novih podataka’, rekao je Westen. Westenova zadivljujuća studija je pokazala kako je procesuiranje neuralnih informacija koje su povezane s onim što on naziva ‘motivirajuće rezoniranje’ …, čini se, kvalitativno drugačije od rasuđivanja kada osoba nema snažan emocionalni ulog u zaključcima koji se trebaju donijeti.

Ova studija je stoga prva koja opisuje neuralne procese koji čine podlogu političke prosudbe i donošenja odluka, a također opisuje i procese koji su uključeni u kontrolu izražavanja emocija, psihološke obrane, potvrdne pristranosti i nekih formi kognitivne disonance. Značaj ovih otkrića se proteže i izvan istraživanja o politici: ‘Svi ljudi počevši od menadžera i sudaca do znanstvenika i političara će rasuđivati emocionalno pristrano ako imaju postojeći interes o tome kako interpretirati “činjenice”‘, smatra Westen.”
[Barbara Oakley, Evil Genes, Prometheus Books, 2008.]

Ukratko, ljudski mozak koji je zabetoniran u sustavu uvjerenja – vjerujući u to nešto zato što njihova društvena grupa, vršnjaci i obitelj također vjeruju u to – doslovno osjeća bol ako pokušaju otvoriti svoje umove i razmišljati na neograničen i nepristran (objektivan) način. Ista stvar se mora dogoditi i osobi koja pokušava shvatiti različita društvena ograničenja koja su prihvaćena kao savršeno normalna u drugačijoj kulturnoj grupi. Implikacije su zaista enormne. To također može objasniti zašto je znanost toliko iskvarena! Ovo je, u biti, unutarnji pregled mozga autoritarne osobnosti.

Ali tu ima mnogo više toga nego li se čini. John Schumaker, u svojoj knjizi The Corruption of Reality, ističe da ljudska bića, čini se, već imaju prirodno umreženu potrebu za disocijacijom. Mislim da je to u stvari potreba za ostvarivanjem kontakta sa svojim višim Ja – poljem informacija, takoreći, koje je transducirano preko naše DNK. Neki od nas imaju DNK koja nas povezuje s kreativnim izvorom, koju smo naslijedili od naših kromanjonskih predaka, a neki od nas možda imaju DNK koja nas povezuje s našim neandertalskim precima – ovisno o kombinaciji bačenih DNK kockica, u većini slučajeva. (Pogledajte The Prehistory of the Mind, koju je napisao Mithen, za uvid o detaljima iz kognitivne znanosti.) U osobi u kojoj prevladavaju neandertalski geni (uzmimo to kao hipotezu), sposobnost mozga da se disocira može jednostavno biti normalan način rada – mozak bez nadglednika ili potpune ljudske svijesti koja omogućuje usklađivanje raznih dijelova i funkcija mozga. To također može rezultirati i drugim mentalnim poremećajima. U individui s kromanjonskom – potpuno ljudskom DNK konekcijom, kapacitet mozga za disocijaciju ima potencijal biti korišten na potpuno drugačiji način: kao sredstvo pristupanja i povezivanja s arhetipskim područjima, područjima čiste svijesti.

U svakom slučaju, čini se potpuno jasno iz dokaza koje prezentira Schumaker da je upravo ova umrežena funkcija u svim tipovima ljudskih bića ona koja ih čini podložnima iskorištavanju od strane bilo kojeg prodavača zmijskog ulja koji se pojavi uz put. Također je sasvim očito da oni koji ne koriste ovu sposobnost mozga – oni koji je potiskuju – pate od mnoštva psiholoških poremećaja.


Pozitivna disocijacija je esencijalna za zdravlje ljudskih bića i za zdravlje ljudskog društva.

U svijetu danas vlada epidemija koja ni izbliza ne dobija dovoljno pažnje: epidemija stresa. Prema najnovijim statistikama, današnji ljudi imaju 100 puta veću mogućnost za značajne emocionalne/mentalne probleme nego ljudi koji su rođeni prije 100 godina. Broj odraslih koji pate od depresije i tjeskobe se utrostručio od 1990.!!! Preko 80% ljudi koji posjete liječnika zbog psiholoških smetnji se također žali na prekomjerni stres. Ovi problemi se konstantno povećavaju tolikom brzinom da će, za desetak ili više godina, glavni uzrok smrtnosti i invaliditeta biti stres, te će nadmašiti druge bolesti, nesreće i nasilje. Dakle, radi se o ozbiljnom problemu. Moja procjena je da se to događa zbog psihopatskog (tj. neandertalsko dominantnog) nastojanja da se eliminira bilo koji koncept duhovnosti iz našeg realiteta. Ovo je, esencijalno, u osnovi evolucijske teorije i razlog zbog kojeg ona dominira današnjom znanošću. Znanošću vladaju neandertalsko-dominantne individue koje nalikuju na ljude i koje u biti nemaju spiritualnu prirodu iako imaju više moždane funkcije sa spiritualnim konekcijama koje ne vode nikamo; i bez mogućnosti razvitka savjesti.

Łobaczewski ističe da psihopati sasvim prirodno prisvajaju materijalistički, evolucijski svjetonazor (jer je to sve što mogu pojmiti). Također primjećuje: “Specijalisti u području psihologije i psihopatologije bi analizu ovog sustava zabrana i preporuka (na znanstvenom području) smatrali vrlo zanimljivom. To je jedan od puteva kojim se može doći do same srži materije ili prirode makro-socijalnog fenomena. Zabrane su nametnute dubinskoj psihologiji, analizi ljudskog instinktivnog substratuma, kao i analizi snova.” Čak je i psihologija sparivanja ljudi pod embargom, inače bi žene mogle naučiti kako izbjeći psihopatske muškarce!

Također je zabranjena i studija psihopatologije (naročito psihopatije). Kao što on primjećuje, svako dobro razrađeno razumijevanje psihopatije bi neizbježno dovelo do dijagnoza u samom sustavu, a to patološka elita ne može dozvoliti. Dakle, “namjeran i svjestan sustav kontrole, terora i diverzije je već na djelu… Zloupotreba psihijatrije u svrhe koje su nam već poznate, proizlazi iz same prirode patokracije kao makrosocijalog psihopatološkog fenomena.”

Ovo nam daje naznaku o tome što se nalazilo u samom korijenu kromanjonske religije, ono što ih je činilo smirenima, kohezivnima, kreativnima i homogenima bez prisile ili dominacije. Rješenja za probleme s kojima se mi suočavamo mogu ukazati na to kako su se oni s njima suočavali. Dakle, primijetili smo da ljudi moraju znati kako 1) se nositi sa stresom na zdrav način, to jest koristiti disocijativne tehnike pozitivno se fokusirajući na nematerijalne realitete kako bi povećali sposobnosti objektivnosti kad se fokusiraju na materijalan svijet; 2) koristiti disocijativne tehnike da bi sjedinili razne aspekte svjesnog uma dok, u isto vrijeme, prave direktan kontakt sa svojim višim Ja.

Činjenica da neke tehnike zaista pomažu u postizanju ovih stvari nam ukazuje na koji je način ljudski rod okupiran i naveden na siguran put do uništenja. Te stvarne i izvodljive tehnike (koje djeluju zbog uspostavljanja novih konekcija u mozgu) su korištene na predatorski način od strane neandertalskih hibrida – prodavača zmijskog ulja – kako bi napunili svoje vlastite džepove, te kako bi u ljude usadili ideje i vjerovanja koja su očigledno lažna i koja nemaju veze s realnošću. Koristili su te tehnike kako bi okrenuli velike grupe ljudi jedne protiv dugih zbog vlastitih interesa – interesa raznih tipova prodavača zmijskog ulja i njihovih suradnika (brak između religije i politike je drevan), te kako bi nadahnjivali ratove, pogrome, progone, i tako dalje.

To je uvijek uspijevalo jer to je način na koji je ljudski mozak umrežen, a veze u toj mreži su rezultat ljudske evolucije. U vrlo dugom vremenu naše evolucijske povijesti bila je velika prednost što smo imali ove sposobnosti koje sada protiv nas koriste patološki tipovi. Łobaczewski je vrlo rijedak primjer psihologa koji prihvaća “spiritualnu” poveznicu u mozgu kao prirodnu, iako nerazvijenu kod većine ljudi.

Uzimajući u obzir sve što je gore napisano, zaista nije teško primijetiti na koji način se odvija korupcija unutar znanosti i što to znači za ljudski rod. Psihopati, jednom kada se nađu na pozicijama od moći i utjecaja, zabranjuju dijelove znanosti za koje znaju da su prijetnja njihovim pozicijama. Prirodnom progresijom stvari, to se primijenjuje i na istraživanje svijesti. Oni promiču svoj vlastiti unutarnji krajolik (materijalizam) kroz znanost i projiciraju ga na cijelo čovječanstvo, u biti sprečavajući otkrivanje načina kojim bi ih identificirali kao abnormalne. Kreiranjem takvih semantičkih barijera mogu kočiti i oblikovati naš “genetički potencijal za raznolikost misli i ponašanja” u pravcu koji god izaberu. Mi na taj način gubimo potrebne alate kojima možemo otkrivati pravo porijeklo njihove patologije, te istinske potencijale unutar normalnih ljudi. Negiranjem postojanja uređenih principa svijesti, oni negiraju i postojanje bilo kojeg potencijalnog ustroja kojem možemo težiti. Blokiraju naš povratak u Zlatno doba.

Dakle, kako im je to pošlo za rukom? Kako su se patološki hibridi uspjeli infiltrirati u stabilno, miroljubivo, homogeno društvo koje je kao takvo postojalo kroz, doslovno, tisuće godina? Pretpostavljam da se to dogodilo kroz seks – neki od ovih hibrida su iskoristili svoje predatorske vještine kako bi proširili svoje gene u populaciju kromanjonaca.

Ovo je problem o kojem sam puno razmišljala. Dovoljno je lako reći da su hibridi išli uokolo silovajući žene i tako širili svoje gene, što se zasigurno i događalo ponekad. Ali kad uzmete u obzir miješanje genetičkih tipova, shvatit ćete da su definitivno postojali neki od njih koji su svoju predatorsku glad za materijalnim dobrima i ženama koristili na kreativnije načine zahvaljujući mentalnoj snazi koja je nastala kroz miješanje. Osim toga, djeca koja su nastala kroz takva silovanja su vjerojatno bila umorena ukoliko nije bilo neke osobite kvalitete koja bi to spriječila. Dakle, očiti patološki tipovi su izumirali, a psihopatija je nastavila postojati prirodno odabirući određene primamljive kvalitete koje su dizajnirane kako bi osigurale preživljavanje potomstva.

Kad sam čitala Women Who Love Psychopaths, knjigu koju je napisala Sandra Brown, shvatila sam da su taktike psihopata, stvari koje im uspijevaju pri mamljenju, zarobljavanju, stvaranju veza sa ženama, očite karikature stvari koje bi se inače trebale manifestirati na pozitivan način. Na primjer: psihopat može koristiti svoje oči i riječi kako bi očarao i namamio ženu u svoj krevet u kojem će se “povezati” s njom kroz “super seks”. On koristi nježne, romantične riječi, geste, obećanja, i tako dalje.

S druge strane, normalni momci se baš ne osjećaju ugodno zureći u oči voljenih osoba, niti se osjećaju ugodno govoreći romantične riječi, izvodeći divlje romantične geste i naravno, većina muškaraca je seksualno inhibirana ili se u seksu ponaša djetinjasto. Također ne shvaćaju seks onako kako bi trebao biti shvaćen, kao jednu od najboljih prilika za povezivanje sa svojim partnericama tijekom života. Ovo negativno i djetinjasto ponašanje muškaraca prema ženama je nametnuto kulturom, naročito kroz religiju – ali tu je samo početak. Kako bi u potpunosti razumjeli koliko je naše društvo poremećeno po pitanju seksa i seksualnosti pročitajte knjigu Hervey Cleckleya pod nazivom Caricature of Love. Vrlo teška knjiga, ali ako je pročitate, bit će vam drago što jeste – osim, naravno, ako ste psihopat. I vidjet ćete pravi opis samog “umjetnika kanibala” o kojem sam hipotezirala iznad u tekstu!

Psihopat promatra svoj plijen, čini sve stvari za koje zna da će je osvojiti, a zatim je podčini svojoj zloj volji. Zašto normalni muškarci promatraju svoje partnerice kao plijen, a ne kao objekt privrženosti i davanja? Zašto ne nauče sve o njoj, što ona jeste, što ona želi, što ona treba, a zatim joj daju to kao čin ljubavi?

To je jedna stvar koju sam primijetila. A razlog zašto to spominjem, kao što sam rekla, je zbog toga što je interakcija između psihopata i njegove lovine karikatura onoga što je bio dio kromanjonskog religioznog pogleda na svijet koji je dominirao u Zlatnom dobu, a to je nešto što smo u potpunosti izgubili. Ako su priče o Sodomi i Gomori zamagljena sjećanja o uništenju Atlantide (sjedinjena s kasnijim kometarnim udarima) kao što sumnjam, te ako uzmemo u obzir drevne priče koje povezuju Potop s nekom “ritualnom krivnjom” ili seksualnom neumjerenošću, tada kroz izmaglicu počinjemo uviđati što se zapravo događalo. Također, sve to nam daje potpuno novo značenje priče o Nefilima:

1Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, 2opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli… 4U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi. 5Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji.”
[Knjiga postanka 6:1-5, izvodi]

John Van Seters smatra da je Biblija u stvari napisana dosta kasnije nego li se misli, te da u njoj ima jako puno utjecaja grčke mitologije. Drugi se eksperti slažu s tim stavom. Zar je to samo imitacija grčkih herojskih priča o nekim ozbiljno poremećenim ljudima? I jesu li te antičke priče preuređena sjećanja na kataklizmička vremena? (Još jednom, pogledajte The Diluvian Impact i Man and Impact in the Americas gdje su stvarne priče i mitovi prilično opsežno pokriveni.)

Vratimo se nazad na problem karikature. Kao što sam rekla, mislim da je ono što psihopati rade karikatura normalne ljubavi između spiritualnih ljudi, načina na koji smo evoluirali u međusobnoj emocionalnoj interakciji.

Postoje mnogi ljudi koji jasno osjećaju ovaj nedostatak razumijevanja u našem svijetu, koji žude za smislenim jedinstvom, za “pripadanjem” svojoj “vlastitoj vrsti” takoreći. Ovaj duboki impuls je ono čime razni crni magovi poput psihopatskih religijskih i političkih lidera manipuliraju kako bi postigli svoje entropijske ciljeve. Ova žudnja za sjedinjenjem s drugom dušom koja razumije i prihvaća nekoga bezuvjetno, sjedinjenjem u kojem se jedno drugom daju u potpunosti, je suština žena koje vole psihopate. To je i suština mnogih ljudi koji postanu sljedbenici religija i ideologija, čija “strast” je zloupotrebljena kako bi postali fanatici i “radikali”.

Ukratko, čini mi se da psihopati uspijevaju jer promatraju žene i znaju što trebaju raditi kako bi ih namamili i zarobili. A to uspijeva jer te žene imaju “nešto određeno” u sebi što traži pravu ljubav i zato greškom zamijene karikaturu za pravu ljubav, jer nisu svjesne činjenica o psihopatiji. Ne shvaćaju da imaju “receptore za spiritualnu ljubav” na koje se može povezati i “droga” (to jest psihopat), a to ne djeluje onako kako bi prirodni neurokemijski proces trebao djelovati (to jest, prava spiritualna ljubav s čovjekom koji može dati i primiti istinsku ljubav). Ta ideja otkriva mnoge probleme, a jedan od njih je što to pravi spiritualan muškarac treba činiti kako bi nadišao svoje slabosti i naučio davati na svim nivoima: mentalno, emocionalno, fizički i spiritualno; i žene koje trebaju naučiti kako razlikovati istinito od lažnog.

Vratimo se na naše istraživanje o tome što je to vodilo čovječanstvo iz Zlatnog doba u vrstu društva koje može stvoriti toliku kozmičku neravnotežu da se i sama nebeska tijela aranžiraju kako bi ga uništila. Ernest Gellner smatra – budući da su društvene konstrukcije tek nešto više od “semantičkih ograničenja” koja se nameću ljudima izvana, promjena je moguća. Ali on također primjećuje da to mora biti kumulativno, slično polaganom zagrijavanju žabe u loncu s vodom.

“(To) također socijalne promjene čini mogućima, promjene koje nisu bazirane na genetičkim transformacijama, već koje su više bazirane na kumulativnom razvoju u određenim smjerovima, koji se sastoje od izmjene semantičkih, a ne genetskih sustava ograničenja… Očuvanje reda je mnogo važnije za društvo od postizanja korisne promjene. … većina promjena uopće nije korisna; većina njih će poremetiti socijalni red bez odgovarajućih blagodati (prednosti).”
[Gellner, Anthropology and Politics, Blackwell, 1995.]

Ovdje pronalazimo ključ za razumijevanje korupcije znanosti, a time i društva, te njegovog razumijevanja svijeta kojeg je Zinoviev opisao. Čini se da je nova semantička konstrukcija na djelu od vremena renesanse. Začuđujuće je da je renesansa iznjedrila ovaj novi način razmišljanja gledajući 2000 godina u prošlost prema velikim umovima iz klasične Grčke i Rima – zbog njihovih matematičkih, filozofskih i logičkih pristupa! (Naravno, Fomenko sugerira, s jakim dokazima koji to podupiru, da su “antički tekstovi” iz klasičnog doba u stvari napisani za vrijeme same renesanse, te da se zapravo radi o majstorskim krivotvorinama!)


‘David’ – djelo Michelangela – primjer vrhunske renesansne umjetnosti

“Evolucijska prijelomna točka” iz devetnaestog stoljeća je označila kulminaciju postupnog prijelaza društva kojim dominira religija, ka društvu kojim dominira “racionalno razmišljanje” i znanost. Novi način razmišljanja je tvrdio da je upotreba čistog razuma krajnji autoritet, a ne iskustvo, autoriteti ili spiritualna uvjerenja. To je uzrokovalo promjenu načina na koji su učenjaci doživljavali sebe i ostatak čovječanstva. To je generalno, bio pozitivan trend. Ta metoda je postavila temelje za stvaranje pravih znanstvenih metodologija i načina spoznavanja. Međutim, taj stav je također potaknuo vrlo skeptičan stav prema prijašnjim sustavima vjerovanja i povijesti. Drevne civilizacije su bile smatrane primitivnima usprkos očiglednoj sofisticiranosti ostataka koji su otkriveni, a priče o Zlatnom dobu su bile u potpunosti odbačene. Usput se tu umiješao i Darwin sa svojim idejama koje su se ukorijenile u sva područja znanosti. Dakle, ustaljeno primjenjivanje materijalističko-evolucijskog načina razmišljanja je ono što je dovelo do objašnjenja poretka univerzuma, koje danas prevladava. Bez sumnje je da, u cijelom tom sklopu, postoje psihopati koji djeluju kao siva eminencija iza scene znanosti – koja kontrolira većinu naših društvenih konstrukcija i institucija – jer zasigurno ne možemo reći da su svi znanstvenici, ili većina njih, psihopati. Profesija sama po sebi zahtijeva superiorni intelekt što isključuje većinu psihopata. Međutim, zasigurno uključuje mnoge koji posjeduju autoritarne osobnosti.

Postoje i drugi načini kojima se utječe na ljudsko društvo, a jedan od njih je upotreba šokova – emotivnih ili fizičkih – na ljudski sustav koji se, ukoliko je šok dovoljno jak, “rastaljuje” i postaje dovoljno plastičan za preoblikovanje u novu konfiguraciju društvenih uvjerenja (ili što god se želi usaditi kao kontrolni sustav u ljudski mozak). Pavlov ovo naziva “transmarginalna inhibicija”. Društveno nasilje je provjerena i pouzdana metoda kojom elita “tali” populaciju kako bi je učinila prijemčljivom za promjene koje inače prije toga ne bi prihvatili. Međutim, postoji problem, elita ne može ovo činiti otvoreno protiv svoje populacije jer ne bi bilo tolerirano, bilo bi viđeno kao nasilje unutar grupe. I stoga, nasilje mora biti predstavljeno kao da dolazi od “neprijatelja”, ili neke druge društvene grupe.

Naravno, postoje promjene koje se javljaju u društvu kao posljedica remećenja ili uništenja njihove organizacije preko rata – neprijateljskog napada – što u nekim slučajevima samo dovodi do jačanja odlučnosti napadnute društvene grupe da još više brani svoje društveno uređenje. Ovo također može dovesti i do promjena u društvenim vrijednostima uključujući i takvu nužnost obrane poput transformacije miroljubivih ljudi u hrabre borce za slobodu pod opresijom okupacije.

Obično okupirajuće snage nastoje eliminirati individue koje su u stanju pružati otpor kako bi preoblikovanje društva ili, kako to nazivaju, “smirivanje” društva išlo lakše. Poljska pod Hitlerom i kasnije pod Sovjetima je upravo takav slučaj. Nijemci su smatrali Poljake inferiornom rasom, kao i sve druge slavenske narode. Dakle, prema određenom planu, Poljaci su trebali biti razvrstani prema strogo rasističkim kriterijima. Poljaci njemačkog porijekla su trebali biti preklasificirani u etničke Nijemce. Plan je bio da se Poljska transformira u njemačku provinciju tijekom kratkog perioda od 25 ili 30 godina. Dakle, nikakva milost nije smjela biti ukazana toj populaciji. Kako bi se osigurao uspjeh ovog plana za brzo prisvajanje Poljske, bilo je potrebno likvidirati inteligenciju. “Zvuči okrutno”, navodno je Hitler rekao Hansu Franku, “ali takav je zakon života”.

Poslužimo se društvenom antropologijom kako bismo pokušali saznati kako je izgledalo kromanjonsko društvo. Ernest Gellner smatra da se prvo morala razviti sposobnost “slaganja s drugima” – izbjegavanja kaosa potencijalnog nedostatka samokontrole ljudskog bića, te pronalaženja načina kako primijeniti duboko internalizirane koncepte. Zatim se pita – što je nastupilo prije – ova izvanredna sposobnost samoregulacije društvenim dogovorom uz svu raznolikost načina kojima se to može postići ili jezik koji je neophodan za uopće učiniti sve te stvari? Te dvije sposobnosti su očito međuovisne. Kada netko ima mogućnost neograničenog raspona mogućih načina ponašanja, to ponašanje se mora ograničiti kako bi se postigla sloga s drugima, mora postojati nekakva vrsta sustava znakova koji ukazuju na granice, pa makar to bilo samo u vlastitoj glavi! Jezik je set znakova koji oblikuju granice našeg ponašanja pri ophođenju s drugima, to jest, jezik je nadomjestio genetski uvjetovane granice u ponašanju.

To znači da su vjerovatno brojni faktori nastupili zajedno odjednom: mogućnost širokog raspona načina ponašanja, način signaliziranja opcija i optimalnih načina ophođenja među članovima grupe, te prisutnost sustava koji će usaditi individue u sam sustav, jednom riječju – rituala. Taj skup značajki je morao doći zajedno, a to je veliki problem za znanost kada se evolucija pokušava koristiti kao objašnjenje.

U to isto vrijeme je došlo i do razvoja još jedne grupe kvaliteta. Za većinu vrsta, vatra znači opasnost. Isto je i s direktnim gledanjem oči u oči, te otvaranjem usta i pokazivanjem zubi. Ukoliko ovim elementima dodamo i hranu u grupi individua u kojoj se ne radi samo o roditeljima i njihovom potomstvu, dobit ćemo siguran recept za sukob i nasilje u bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti. Međutim, sasvim je jasno da je u određenom trenutku neka grupa ljudi preokrenula sve ove signale i transformirala ih u samu esenciju čovječanstva. Ova promjena u ponašanju je dokazana prisustvom centralnih ognjišta oko kojih se jelo u krugu. U međusobnom dijeljenju hrane i popratnim ljubaznostima ljudi pokazuju temeljnu razliku i odvojenost od ostatka životinjskog carstva.

Od svega što ljudi čine, dijeljenje hrane je najmanje ‘evolucijski’. Niti jedna druga vrsta nije slijedila ovaj put uzajamnog dijeljenja i podrške, koji podrazumijeva biti u stanju apstraktno pojmiti koncepte vremena i prostora. Koja logika prirode, kao što svjedočimo tome u životinjskom carstvu, bi slijedila takav put toliko stran prirodnom svijetu?

Inače, zajednički objed je važan simbol za većinu drevnih religijskih sustava. Dijeljenje hrane predstavlja najtemeljniju razliku između čovječanstva i svijeta koji ga okružuje. Možda ovdje možemo vidjeti konflikt između kromanjonaca i neandertalaca. Mislim da je paleolitski ritual bio ono što se prenosilo dalje kao način otkrivanja tko je i tko nije bio patološki tip u ona drevna vremena. Sjetite se samo “Posljednje večere” i njenog mogućeg značaja. Što je to bilo toliko važno u dijeljenju hrane da je postalo centralni dio religije? Je li bilo nečeg u tome što je bilo starije od kršćanstva kakvog poznajemo? Možda “Posljednja večera” nosi poruku: “jedite zajedno, dijelite hranu u uspomenu na mene – vi niste životinje, vi ste duhovna bića”. Tijekom milenija kruh je zamijenio originalno dijeljenje mesa oko vatre, ali simbolika je i dalje bila ista. Čini se da su se najveći mozgovi i većina ‘ljudskog’ ponašanja pojavili među onima koji su kuhali i jeli meso.


Da Vincijeva “Posljednja večera” – primjer naglašavanja važnosti zajedničkog objedovanja.

Suština stvari je u tome da je morao postojati početak – na ovoj Zemlji – ili na Petom planetu ili Marsu – i svatko tko želi razumjeti ljudsku dilemu ne može odvraćati svoj pogled od pitanja kako je sve to započelo. Vidimo da su ljudi otuđeni sami od sebe, i jedni od drugih, i očajnički nam je potrebno da shvatimo zašto – u punom smislu, a ne samo u teorijskim fragmentima. Naravno, to u samom startu podrazumijeva da čovjek posjeduje neku ‘esenciju’.

Paleontologija pokušava otkriti korake koji bi doveli životinje do potpuno ljudskog ponašanja. Možda to nisu koraci, možda je to jednostavno razlika između onoga što je animalno i onoga što je zaista ljudsko? Ipak, istraživanje nam je korisno u analizi različitosti. Antropologija pokušava otkriti na koji način smo od društva koje je bilo manje više stabilno, zahvaljujući ritualima, stigli do društva gdje se ljudi svojevoljno opredjeljuju – apstraktno i preko udaljenosti – prema specifičnom ponašanju koje nije uvjetovano genetikom, tj. takozvani “socijalni ugovor”.

Gellner je vjerovao da živimo upravo u takvom društvu – društvu socijalnog ugovora. Osjećao je da ritualima ograničeno društvo nije normalno niti prihvatljivo. Međutim, propustio je primijetiti mnoštvo načina na koje je plesanje oko totema zamijenjeno drugim, jednako efikasnim načinima za utiskivanje grupnog identiteta u individuu – autoritarnu dinamiku koja po svemu sudeći potječe od psihopata, kao i semantičke blokade koje postavljaju na čovječanstvo kroz promidžbu određenih znanstvenih disciplina, dok stavljaju embargo na druge.

Prema uvriježenom znanstvenom stajalištu, neolitska revolucija – prijelaz na poljoprivredu – je bio jedan od koraka koji nas je doveo tu gdje danas jesmo. Ovaj korak je sadržavao razvoj sustava za proizvodnju i skladištenje hrane. Ljudsko društvo koje je već bilo prilično raznoliko, te u procesu promjene ka društvu koje proizvodi i skladišti hranu – prema Gellneru i drugima – je već bilo ‘ritualno ustrojeno društvo’.

“Ali poljoprivreda je također bila i velika zamka. Glavna posljedica usvajanja proizvodnje i skladištenja hrane je bila sveprožimajuća politička dominacija. Izreka koja se pripisuje proroku Muhamedu tvrdi da ‘podčinjenost ulazi u kuću preko pluga’. To je duboko istinito. Onoga trenutka kada postoji višak i skladištenje, prisila postaje društveno neizbježna, dok je prethodno bila opcionalna. Višak se mora zaštititi. Također ga treba i podijeliti. Ne postoji način podjele koji je samoopravdajući, niti koji se sam može izvršavati – netko ga mora izvršiti na neki način.

Ovo razmatranje, zajedno s jednostavnim principom preventivnog nasilja koje potvrđuje da ti trebaš biti prvi koji će učiniti drugima ono što će oni učiniti tebi ako im se pruži prilika, neizbježno pretvara ljude u suparnike. Nasilje i prisila jesu postojali i u pretpoljoprivrednim društvima, ali to su bili izolirani slučajevi. Nisu bili, takoreći, ugrađeni u društvo kao što je to nužno slučaj s agrarnim društvima…

Potreba za proizvodnjom i obranom također potiče agrarna društva da cijene potomstvo, što znači da, zbog poznatih maltuzijanskih razloga, njihove populacije često dolaze blizu opasne točke… Članovi agrarnih društava su svjesni okolnosti u kojima se nalaze, ali i ne čekaju da ih pogodi katastrofa. Organiziraju se na takav način kako bi se zaštitili, ako je moguće, od toga da ne budu na posljednjem mjestu čekanja u redu.


S poljoprivredom je stigla i dominacija.

Dakle, najvećim dijelom, agrarno društvo je autoritarno i snažno podložno dominaciji. Čini ga sustav zaštićenih i branjenih skladišta, s unaprijed određenim (diferencijalnim) i zaštićenim pravom pristupa. Disciplina je nametnuta, ne toliko stalnim direktnim nasiljem, nego prisilno diferencijalnim pristupom skladištima hrane. Prisila ne samo da osigurava mjesto u redu, prijetnja nazadovanjem ili nada u napredovanje na listi reda čekanja također osiguravaju disciplinu. Na taj način prisiljavanje postaje indirektno. Goli mač se koristi samo protiv onih koji u potpunosti prkose gospodarima reda…… velika većina agrarnih društava su u stvari sustavi nasilno ustrojenog skladištenja viškova, te njihove zaštite… Politička centralizacija općenito, iako ne i univerzalno, slijedi nakon viškova u proizvodnji i njihovog skladištenja. … Formalizirana mašinerija prisilnog ustroja nadopunjuje ili djelomično zamjenjuje ritual.”
[Gellner, Anthropology and Politics, Blackwell, 1995.]

Sljedeći korak je, naravno, pisanje, jer zapisivanje je neophodno kako bi se vodila evidencija o onome što je uskladišteno, tko je u redu čekanja, na kojoj poziciji, i tako dalje. Pisanje zatim vodi nečemu drugom što je također interesantno: šifriranju značenja i skladištenju tih šifri, generalno dogmatskih ideja. To znači da se ideje mogu prenositi kroz vrijeme i prostor. Ukoliko je doktrina centralizirana i obdarena jedinstvenim vrhom/porijeklom, kao npr. jedan ekskluzivni i ljubomorni bog, to može imati vrlo loše i dalekosežne posljedice. Vodi do manipulativnih semantičkih tehnika s dodatnim ojačanjem – postane široko rasprostranjeno i centralizirano – u rukama malobrojne vladajuće elite. Tu se nalaze specijalisti – svećenici – koji ozakonjuju vjerovanja, te specijalisti nasilja – koji ta vjerovanja ustrojavaju u društvo. Svojom “superiornošću” (kao činjenici) ukazuju društvu u kojoj mjeri je održavanje socijalne discipline problematično i da je gotovo nedostižno bez njih.

Društvo koje je zasnovano na principima agrarnih viškova i njihovog skladištenja ne može funkcionirati bez pomoći elite, a jednom kad se ta elita formira, postane vrlo, vrlo teško oduprijeti se njihovim rastućim zahtjevima (pohlepi), te još teže riješiti ih se. Povrh toga, agrarno društvo koje se bazira na akumulaciji, skladištenju i raspodjeli materijalnih dobara se lako može transformirati u industrijsko društvo, što se i dogodilo. Antropološki i sociološki gledano, ovo je skraćena verzija na koji način se sve to dogodilo. Nekim čudom, čovjek s potpuno razvijenim sposobnostima za konceptualizaciju je odjednom iskočio na scenu povijesti i započeo plesati oko totema – i u stvari nije nikada ni prestao. I to evolucija, zar ne?

Dakle, što ja mislim o tome kakvo je bilo društvo u Zlatnom dobu? Opet, odgovor se može pronaći u socijalnoj antropologiji.

Prema najnovijim arheološkim i paleontološkim istraživanjima, najstariji oblik religije koji se može identificirati s kromanjonskim čovjekom je bilo obožavanje Nebeske Majke Boginje. Oblikovane figurice iz paleolitskog doba su, na neki način, direktno povezane s današnjim prikazima Djevice Marije koja bi, u pojmovima iz mog prethodnog članka, bila prvoklasna ‘vještica’ ili sveta osoba. Stoga se čini da postoji kontinuirano prenošenje ovog upečatljivog koncepta kroz ljudsku povijest. Nedvosmislena poruka ovog prikaza boginje je vizija cjelokupnog života kao živućeg Jedinstva. Taj ženstveni lik je poput leća koje fokusiraju našu percepciju na svemir kao svetu cjelinu, živuću i davajuću, a mi na Zemlji smo djeca Kozmosa. U ovom kontekstu, moglo bi se reći da je Sveti gral zapravo religija Boginje – kao religija u svom izvornom obliku, nešto što povezuje ljude. Zemlja i sva kreacija su od iste materije kao i Boginja, a božansko je sveprisutno kao Kreacija.


Venera iz Willendorfa – primjer majke božice iz paleolitskog doba.

To je ono što smo izgubili. Nigdje u našem današnjem Mračnom dobu nema lika boginje – leća Svetog grala kroz koje bi promatrali naš svijet. Lik Djevice Marije nije i lik Kraljice Zemlje, ona je, a što je značajno, samo ‘Kraljica Neba’. Budući da mitološki prikazi oblikuju kulturu, a mi već mnogo tisuća godina imamo kulturu koja srozava ženski princip, ovdje pronalazimo korijen – porijeklo užasa naše stvarnosti: mi smo oskrnavili Prirodu. Zemlju više ne doživljavamo kao živo biće, umjesto toga, zagađujemo je skoro do točke uništenja. ‘Polucija’ je u prvobitnom značenju bila skrnavljenje nečeg što je sveto – stoga je taj termin sasvim prikladan (u engleskom jeziku ‘pollution’ = zagađenje, onečišćenje; nap. prev.).

Ovdje moramo razmotriti organizirajući princip kromanjonskih ljudi, bez obzira odakle su došli. U jednom trenutku se pojavio impuls za formiranje zajednica, bilo to zbog spontanog generiranja DNK ili duge, spore i bolne evolucije negdje, u nekom vremenu i na neki način. Nije bitno koje je od toga, princip je i dalje isti. Očito se nešto posebno dogodilo životinjama da postanu ljudi, nešto što je razlikovalo čovjeka od njegovih protoljudskih predaka (a do ovog trenutka, evolucija, onako kako je formulirana danas, je strašno neadekvatna u objašnjavanju toga).

Možemo i promotriti društvo neandertalaca – kako bi vidjeli kakvo društvo kromanjonaca nije bilo! Praljudske grupe neandertalaca su bile male, kohezivne i rukovođene nasiljem. Snažni su vladali nad slabijima, ali su morali biti složni kako bi preživjeli. To je bilo gadno i vulgarno nadmetanje za resursima – hranom i ženkama. Sloga je bila nametnuta, nalik vladavini huliganstvom. Takvo okruženje nije pogodno za bilo kakvu vrstu inovacije, poput stvaranja i razvitka oruđa, ili ideja koje bi vodile do oruđa. Proučavanje povijesti neandertalskog čovjeka nam zaista govori o upravo ovakvom životu u neandertalskom logoru. Dvije stotine tisuća godina istog starog seta oruđa bez ikakve inovacije.

Inovativne individue, onako kako ih znamo iz vlastitih društava, vrlo često nisu fizički snažne ili agresivne. Možda koriste svoj um jer su manje sposobne djelovati u svijetu fizički, ili možda postanu manje agresivne jer toliko puno razmišljaju. Takve individue svakako ne bi preživjele u razbojničkom društvu, jer nasilnici ne samo da bi krali njihove inovacije od njih (i bili nesposobni sami ih reproducirati), nego ih ne bi niti hranili. Prema tome, takvo – ‘svatko je svakome neprijatelj’ – društvo nije mjesto gdje kreativnost i inovacija mogu procvasti.


Prikaz neandertalskog života u krapinskoj pećini u Hrvatskoj.

Kromanjonska društva su imala zajednička ognjišta, zajedničke aktivnosti, a nalazišta ukazuju da su postavljena i određena područja sastrane gdje su grupe ljudi izvršavale različite zadatke za dobrobit grupe kao cjeline. Marksistički socijalni antropolog Yuri Semenov stoga predlaže da je komunizam (prava vrsta kako su ga prakticirali rani kršćani, ne sovjetska verzija koja je bila totalitarizam s prikačenim nazivom ‘komunizam’) bio nešto što su prakticirali najraniji istinski ljudi – ono što ih je činilo ljudima ili je barem izražavalo njihovu humanost – i nešto što je bila esencija samog života.

U komunističkom društvu jednakosti, u kojem se sve dijeli i gdje se brine o svakom pojedincu koji zauzvrat daje nazad ono što je u stanju dati, inovatori mogu cvjetati. Jedan vrlo pojednostavljen primjer – izrađivač oruđa koji ne može loviti bude nahranjen u zamjenu za izradu lovačkog oružja. Suma svega je da, bez ovakvog komunističkog sustava u primjeni, ljudska rasa ne bi nikad napredovala. Problem jeste taj što smo od rođenja uronjeni u psihopatsku stvarnost, i svi naši misaoni procesi (ili programi, ako vam tako više odgovara) se razvijaju u određenom smjeru kao način opstanka u takvoj stvarnosti. Ovi programi uključuju i usađivanje kompetitivnog, i autoritarnog – ‘čovjek je čovjeku vuk’, ‘mi protiv njih’ – mentaliteta, od rane dobi. Nama je jednostavno nemoguće zamisliti život u jednom drukčijem svijetu gdje brižnost zamijenjuje nadmetanje, gdje nitko nikada ne pita ‘moram li ja čuvati svoga brata’, jer od rođenja svi razumiju da ‘ja jesam svoj brat’. To je zato što psihopati nemaju ove esencijalne ljudske kvalitete koje njeguju društvene veze, dijeljenje, vezivanje, brigu (ono što je Łobaczewski nazvao “prirodni sintonički refleksi” koji su produkt našeg ljudskog instinktivnog supstrata).

Komunizam svakako može objasniti kako su rani ljudi mogli preživjeti i razviti društva. Vidimo da je takav ustroj bio neophodan, ali ne možemo vidjeti kako je nastao. Što bi pretvorilo animalno stvorenje koje jedino zanima hrana, parenje, moguće toplina, te malo toga drugog – u nježnog, brižnog i jakog čovjeka koji se brine o slabijim članovima vlastitog društva?

Znanost nema zadovoljavajući odgovor na to pitanje. Oh, da, oni koriste ‘prirodnu selekciju’ kao boga koji je ljude obdario određenim skupom karakteristika, eliminirajući one koji ih nemaju, ali i dalje preostaje isti problem: cijeli skup karakteristika bi se morao pojaviti potpuno formiran na povijesnoj pozornici – odjednom. Potpuno je apsurdno slijediti evolucijsku liniju rasuđivanja o ovom pitanju, gdje je rečeno da je prirodna selekcija operirala nad grupama individua, a ne nad individuama pojedinačno, jer to bi već podrazumijevalo da je grupa praljudi uključivala pojedince koji su se ponašali istinski ljudski. Imajte na umu da ja ni na koji način ne opovrgavam djelovanje evolucije u generalnom smislu – jasno je da evolucija jeste veliki dio životnih procesa, ali tu postoji još nešto osim onog što strogo materijalistička verzija prihvaća.

Poljoprivreda ide ruku pod ruku s dominantnim, kažnjavajućim Bogom. Počevši od babilonske mitologije (nesumnjivo i prije, ali ovo je najranije što je zabilježeno), Priroda se počinje opisivati kao kaotična sila koju treba savladati, a bog preuzima ulogu pokoravatelja i donosioca reda u kaos. Boginja je postala gotovo isključivo vezana uz Prirodu, a Bog je preuzeo kvalitet suprotnog ‘duha’ – opozicija koja prije nije postojala. Kao posljedica toga, čovječanstvo i priroda su postali polarizirani – u međusobnoj opoziciji – a judeo-kršćanska mitologija je ta koja je sebi pripojila babilonske mitove i time izazvala naše današnje patnje.

Taj stav je uočljiv i u pretpostavci da su duhovni i fizički svjetovi različiti i u suprotnosti, što je opet dovelo do drugih rascjepa u našem razmišljanju, rastavljajući um od materije, dušu od tijela, razmišljanje od osjećanja, intelekt od intuicije, čineći stvari crnim i bijelim, zlim i dobrim, bez ikakvog shvaćanja treće sile – konteksta.

Ženski principi spontanosti, instinkta i intuicije su izgubljeni kao naši vodiči koji nam mogu pomoći iskusiti svetost i jedinstvenost cjelokupnog života. U judeo-kršćanskoj misli ne postoji ženstvena dimenzija i naša kultura se formirala na sliku muškog boga koji izdaje sve naredbe izvan same kreacije gdje je, naravno, Djevica Marija pod njegovom kontrolom. Tek 1950. godine, uslijed masovnih zahtjeva, Djevica Marija je konačno priznata kao “Uznesena na Nebo, Tijelom i Dušom”.

U drugim mitskim tvorevinama, boginja nije u potpunosti nestala, čak i ako je bila degradirana; na primjer, Zeus (i drugi bogovi) su ‘ženili’ boginje i one su zadržale svoje pozicije u izvjesnoj mjeri, vladajući nad plodnošću, porodom, domom, te čak i duhovnom transformacijom.

Međutim, hebrejska mitologija – koju je usvojilo kršćanstvo – je u potpunosti protjerala boginju u podzemlje gdje ona postaje zmajevima – Levijatan i Behemot – ili zla kananitska boginja Astarte, te apstraktnije – postaje mudrost Yahvina – Sofija – ili njegova prisutnost – Šekinah. Eva, koja dovodi u iskušenje, je bila čovjek i podložna zlu, a Adam joj je dao ime boginje: “Eva, majka svega živućeg”. Ovo malo izvrtanje je bilo fatalno i ograničavajuće za ženski princip.

Ali stvarnost ženskog principa je uvijek prisutna, “vreba” u podsvijesti čovjeka. Djela boginje, zanijekana u formalnoj doktrini, djeluju implicitno i indirektno, nepriznata, ali uporna i često iskrivljena. Ovaj pokušaj da se istrijebi ženski princip je jednak pokušaju uništavanja polovice čovječanstva, a da ne spominjem polovicu psihe u svih ljudi, uključujući i muškarce.

Kromanjonski čovjek je od negdje stigao i nešto je iskvarilo njegov svijet. Što god je bilo to što je vodilo miroljubivog lovca-sakupljača do stvaranja kompleksne tehnološke civilizacije koja je zatim odvela ljude svijeta u ponor, je vrlo lako moguće još uvijek prisutno u našem vlastitom društvu. I čini sve da uništi jedinu stvar koja bi nas mogla spasiti – Istinsku Znanost.

Upravo se u znanstvenim otkrićima boginja prvo počela ponovno pojavljivati. Ista onakva kakva je bila u drevnim vremenima, ne personalizirano biće, već vizija svetog života, cjelina, u kojoj sva živa bića sudjeluju i u dinamičnoj su međusobnoj vezi. Fizika je demonstrirala da se u subatomskom univerzumu nalazio kaos koji je čekao i bio voljan postati stvaran u vezanosti s promatračem, na neki način kao ljubav između ljubavnika i ljubljene. Mreža prostora i vremena je karakteristična slika starih mitova o boginji u kojima je jednom majka boginja isprela kozmos kao mrežu iz svoje vječne maternice uz pomoć vretena, kako bi nastala kozmička mreža života. Ocean neograničene energije je slika svih majki boginja koje su rođene iz mora. Ali naravno, čak i u fizici, boginja je napadnuta cijepanjem atoma. Ukratko, dominantna mitska slika Mračnog doba – bog bez boginje – nastavlja održavati i podupirati opozicijsku i mehaničku paradigmu koju sama znanost odbacuje. Učinci ovoga na umove ljudskih bića nas vode prema neviđenoj katastrofi.

Dva esencijalna aspekta ljudskog duha su i dalje u međusobnoj opoziciji, i ljudski um je izgubio svoj put. Mitske slike imaju izrazit učinak na ljude, individualno i kolektivno, a ovo je jasno prikazano u dubinskoj psihologiji koja otkriva koliko radikalno smo pod utjecajem, te motivirani preko onog što leži ispod površine naše budne svijesti. Upravo zbog toga je to jedno od znanstvenih područja koje je ismijavano i zabranjeno od ‘službene’ (psihopatske) znanosti.

U današnje vrijeme, visoka tehnologija se smatra glavnim obilježjem visoke civilizacije. Tako mi prosuđujemo i drevne pretke po našim standardima. Međutim, kako su put u svemir, kompjuteri, digitalna animacija ili presađivanje srca poboljšali naše živote? Na koji način nam je društvo utemeljeno na teoriji evolucije donijelo mir i prosperitet za cijelo čovječanstvo? Danas nam, više nego ikad, nedostaju smisao i svrha iako imamo sve što možemo poželjeti kad je tehnologija u pitanju. Jednom sam imala snažan san u kojem je glas došao iz svjetla i rekao mi da bilo koja tehnologija koja ne zahtijeva podjednak doprinos od strane ljudi kako bi bila funkcionalna, ne vodi ničemu drugome nego entropiji, vodi do propadanja i nereda u svemiru.

Naši preci iz paleolitskog Zlatnog doba su izgleda imali mnoge tehnologije koje mi danas nemamo. Te tehnologije su bile suptilne, radile su s prirodnim energijama, te u skladu sa svijetom i ljudima, bez pokušavanja da ih se nadvlada.

Danas ljudi vrednuju svoja posjedovanja i lagodnost dobrog života kao znak uspjeha. Imaju aute, kuće, gotovinu, dionice, vikendice, i tako dalje, te se pitaju zašto se Zemlja okrenula protiv njih.

Znamo iz mitologije da su ‘mir i obilje’ bila glavna obilježja Zlatnog doba. Čini se da se status pojedinca mjerio po znanju i prosvijetljenošću, čast se odavala bardima, mudracima i šamanima. Da, stavljali su naglasak na spiritualnost, ljubav i poštovanje prema Prirodi i Kozmosu, ali zasigurno im nije manjkalo i materijalnih udobnosti. Arheološke studije pokazuju da su dobro živjeli, dobro jeli, bili zainteresirani za astronomiju, matematiku, religiju, te su bili sposobni proizvoditi luksuzna dobra koja su bila ravnomjerno raspodijeljena među populacijom. Kvaliteta i količina prvoklasnog nakita koji datira iz najdrevnijih vremena je zapanjujuća. Udobnosti u kojima su uživali kromanjonski ljudi neprekidno iznenađuju arheologe, te je sigurna činjenica da su bili okruženi najsofisticiranijom i najočaravajućom umjetnosti koju ikad poznamo. Također postoje brojni pokazatelji da naši preci iz Zlatnog doba nisu samo živjeli bogate i udobne živote, nego su također i živjeli duže živote.

Kako bih privela ova razmatranja kraju, htjela bih reći da je znanost – istinska znanost koja je dovoljno otvorena da istraži čak i naše spiritualne realitete – naša jedina nada. Jedino smo preko znanstvenog istraživanja pronašli razbacane dijelove izgubljene civilizacije, univerzalnu pretpovijesnu kozmologiju koja je održavala Zlatno doba kroz mnogo tisuća godina. Još uvijek imamo neke ideje i priče o prirodi i porijeklu čovjeka, ideje i priče koje su nekad bile pravo svih ljudi na planetu Zemlji koje se sticalo samim rođenjem.

Ukoliko prihvatimo mogućnost da su neke forme svijesti upletene u evoluciju, onda moramo prihvatiti da te forme mogu biti brojne i različite. S obzirom na veliku raznovrsnost prirode, možemo pretpostaviti da su spiritualne forme jednako raznovrsne kao i životne forme na Zemlji. Arhanđeli, anđeli i demoni su poznate klasične ideje koje se danas smatraju zastarjelima među monoteističkim bogovima kreacionizma i evolucionizma. Ali postojanje ovih brojnih spiritualnih entiteta je bilo jasno artikulirano od strane drevnih ljudi. Možda su bili u pravu i u tome, kao što se pokazalo da su bili u pravu u toliko mnogo drugih stvari?

I tako, evo nas ovdje, stojimo sasvim moguće na pragu novog doba, možda čak i novog Zlatnog doba, čiji je pravi potencijal vrlo teško u potpunosti razumjeti. Da, vrlo vjerojatno će biti još jedan događaj izumiranja, ali kao što obično biva kod takvih događaja, neki prežive.

Sve drevne priče o preživjelima imaju jednu zajedničku stvar: oni koji su mogli prepoznati znakove i koji su znali što dolazi, su bili spremni. Kao što je bilo u dane Noe…

‘Večer pred potop’ – autor William Bell Scott