“Patokracija” – od grčkog: pathos, što znači “osjećati, patiti”; i kratos što znači “vladati”.
Patokracija je totalitarni oblik vladavine u kojoj se zlorabi apsolutna politička vladavina koju vodi psihopatska elita.
Patokracija može imati mnoge oblike i može se ubaciti u bilo koji naizgled pravedan sustav ili ideologiju. Kao takva se može maskirati u privid demokracije ili teokracije, kao i u mnogo otvorenije opresivne režime.
Termin patokracija je kreiran od strane poljskog psihologa Andrzeja M. Łobaczewskog kao rezultat njegove studije ponerologije. Riječ reflektira Lobaczewskovo ispitivanje fenomena koji ima poveznice s bolešću ili patologijom na makro-kozmičkom nivou.
Karakteristike:
- Supresija individualizma i kreativnosti.
- Osiromašivanje umjetničkih vrednota.
- Osiromašivanje moralnih vrednota: socijalna struktura bazirana na samointeresu i kultu ličnosti, a ne na altruizmu.
- Fanatična ideologija: često u korumpiranoj formi održivih vrijednosti “trojanske” ideologije koja je postala perverzna patološka forma, ima malo sličnosti s originalom.
- Netolerantnost i sumnjičavost prema svakome tko je drugačiji, ili tko se ne slaže s državom.
- Centralizirana kontrola.
- Korupcija.
- Tajne aktivnosti unutar vlade, i nadgledanje populacije u cijelosti. (Za razliku od zdravog društva koje ima transparentne procese vladanja, i respekt prema privatnosti individualnih građana).
- Paranoidna i reakcionarska vlada.
- Prekomjerne, arbitrarne i nepoštene, nefleksibilne zakonske norme; moć odluka je reducirana/pomaknuta iz svakodnevnog života građana.
- Licemjeran stav koji demonstriraju akcije vladajuće klase, prema idealima za koje tvrde da ih prate, a za koje se predstavljaju građanima da ih reprezentiraju.
- Kontrolirani mediji, njima dominira propaganda.
- Ekstremna nejednakost između najbogatijih i najsiromašnijih.
- Endemično korištenje korumpiranih psiholoških rezoniranja kao što je paramoralizam, konverzivno razmišljanje i dvosmislenost.
- Vladanje uz pomoć upotrebe sile ili uz pomoć zastrašivanja silom.
- Ljudi se smatraju “resursom” da bi se iskorištavali (po tome imamo izraz “ljudski resursi”), umjesto vrednovanja svake individue po njegovim vrijednostima.
- Spiritualni život je ograničen na nefleksibilne indoktrinirane sheme. Svatko tko pokuša poći iza ovih granica se smatra heretikom ili luđakom, i zbog toga se klasificira kao opasan.
- Arbitrarna podjela populacije (po klasama, etničkom opredjeljenju, rođenju) što stvara konflikt među različitostima.
- Supresija slobode govora – javnih debata, demonstracija, protesta.
- Povreda osnovnih ljudskih prava, na primjer: restrikcija osnovnih životnih potrepština kao što su hrana, voda, stanište; zatvaranje bez suđenja; mučenje i zlostavljanje; robovski rad.
Životni ciklus
Rođenje
Studije su demonstrirale [1] da ljudska populacija sadrži postotak (otprilike od 6%) stanovništva koji su esencijalni psihopati, tj. ljudi bez savjesti. Određeni tipovi psihopata instinktivno naginju prema pozicijama moći nad drugima – ako im se dopusti da nesmetano operiraju, oni će uvijek donositi odluke koje će ih ojačavati u daljem manipuliranju ljudima oko sebe. I tako sjeme patokracije postoji u ovim psihološkim devijantima.
Lobaczewski opisuje proces kao dio histeroidnog ciklusa, u kojemu se za dugog perioda “dobrih vremena”, neznanje i samozadovoljstvo razvija unutar društva, do točke kada ti psihopati, koji prirodno gravitiraju ka pozicijama vlasti, doista mogu dobiti funkcije upravljanja društvom i to potpuno neprimjetno.
“Sve što je dovoljno da bi zlo trijumfiralo, je da dobri ljudi ne čine ništa.” – Edmund Burke
Rast
Snaga kojoj je potrebna patokraciji da bi rasla, se dobiva procesima koji su slični infekciji ili ponerizaciji – to se postiže histerizacijom društva, procesom koji nalikuje slamanju imunološkog sustava, što uzrokuje povećanu osjetljivost na takvu infekciju. Postepeno se povećava postotak populacije koja je zavedena patološkim egoizmom kroz psihološku indukciju. Ovo je proces u kojemu histerično i patološko ponašanje jedne osobe inhibira normalne psihološke procese ljudi koji su u dodiru s takvom osobom, i tako bilo koja osoba se sve više i više pritišće patološkim ponašanjem koje smanjuje kognitivne mogućnosti iste da normalno funkcionira. Ovaj proces se omogućava kroz razne tehnike propagande, naročito one usmjerene na psihološke slabosti (gledano s psihopatskog stanovišta) normalnih ljudi, kao što su podložnost emocionalnom manipulacijom kroz pozivanje na savjest: moralizirane interpretacije, paramoralizmi, reverzne blokade, selekcija i zamjena informacija.
Kako se ovi procesi ubrzavaju, progresivna negativna selekcija se stvara u društvu – to jest ljudi koji su najpogodniji za određene uloge se polako zamjenjuju onima koji imaju naprednije patološko ponašanje. Ovo se jasno može vidjeti u zapadnjačkom kapitalizmu, gdje da bi “napredovali” gotovo je obavezno da osoba mora biti bezosjećajna i amoralna.
Smrt
Zbog inkrementalne supresije u svim formama kreativnosti, patokracija je urođeno nestabilna, i u određenoj točki mora kolabirati pod svojom vlastitom težinom. Pa ipak, moguće je da patokracija dobije ogromnu moć i destruktivne potencijale prije nego li se ovo dogodi, zbog svoje progresivne centralizacije resursa i kontrole. Zato, ako se patokraciji ostavi da izgori u svojoj vlastitoj vatri, ona može uništiti veliki dio svijeta koji je okružuje za to isto vrijeme.
Patokracija se često uništava iznutra, zbog karakterističnog nedostatka “kretivnog predviđanja” od strane vladara.
“Virusi nisu svjesni da će biti živi zakopani zajedno s tijelom onoga čiju su smrt uzrokovali” – Political Ponerology; str. 199.
Prevencija i liječenje
Primarno sredstvo liječenja koje predlaže Łobaczewski leži u širenju sveobuhvatne psihološke edukacije, naročito vezane za ponašanje koje patokraciju čini stabilnom. Kada opći nivo svjesnosti o manevrima poput “reverzibilne blokade” naraste, oni tada neće imati toliku moć jer će populacija moći da prepozna te “trikove”.
Za dugoročnu prevenciju Lobaczewski sugerira da pogledamo primitivnija društva kao što su australski Aboridžini koji su preživjeli kroz milenije uglavnom nepromijenjeni i na potpuno drugačijim osnovama od zapadnjačkog društva. Ključne razlike su slijedeće:
- Decentralizirana vlast i donošenje odluka.
- Proces “psihološke imunizacije“ kao dio rituala prolaza, gdje se treba otrpjeti neka teška tegoba ili iskušenje, da bi se omogućilo učesnicima da dobiju bogatije shvaćanje života (na primjer aboridžinski “walkabout”: period kada aboridžini prelaze velike udaljenosti i prostranstva da bi se približili prirodi i duhovno obogatili, što može trajati godinama, op.prev.)
Primjeri iz fikcije
Klasična fikcija sadrži mnoge primjere patokracije na djelu. Fikcija često može biti korištena da bi ilustrirala vrijedne koncepte socijalne opservacije koje bi bile osobno preopasne za autore da predstavljaju stvarne događaje. Era hladnog rata je producirala mnoge primjere distopijskih vizija:
- Ray Bradbury – Farenheit 451 (1953.)
- Joseph Heller – Catch-22 (1961.)
- Aldous Huxley – Brave New World (1932.)
- George Orwell – Nineteen Eighty-Four (1948.)
Primjeri iz povijesti
- Drevni Egipat
- Rimsko carstvo
- Mongolsko carstvo
- Britansko carstvo
- Nacistička Njemačka
- Izrael
- Sjedinjene Američke Države [2]
Reference:
- Hare, Cleckley, Stout, Salekin, Trobst, Krioukova
- Fascist America, in 10 easy steps, The Guardian UK., travanj 2007.
- Dr. Andrew M. Lobaczewski – Political Ponerology: A Science on the Nature of Evil Adjusted for Political Purposes – Red Pill Press (2006.) – ISBN 1-897244-18-5
- Dr. Martha Stout – The Sociopath Next Door – Broadway Books (2005.) – ISBN 0-7679-1581-X
- Dr. Robert Hare – Without Conscience – Guildford Press
- Paul Babiak; Robert D. Hare – Snakes in Suits : When Psychopaths Go to Work – HarperCollins – ISBN10 0060837721
- Dr. Hervey Cleckley – The Mask of Sanity (1941.) – ISBN 0-9621519-0-4