FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Najopasnija ideja na svijetu

Prije par dana primili smo jedan email od magazina Parabola  u kome nas oni obavještavaju da odbijaju da objave plaćenu reklamu za moju knjigu The Secret History of the World. Čini se da ta reklama ne ispunjava njihove kriterijume za jednu prihvatljivu publikaciju. Taj magazin nam je bio preporučen od strane jednog našeg prijatelja kao dobro mjesto za promociju knjige, i mada mi on prethodno nije bio poznat, ja sam ipak sastavila jedan oglas i poslala ga njima. Ubrzo nakon toga stigla je odbijenica. Mene to nije mnogo zabrinulo s obzirom da je sama cijena oglasnog prostora bila prevelika a ni tiraž tog magazina nije bogzna koliko velik. Pored toga, mi smo već objavili nekoliko oglasa u drugim medijima i već sada teško stižemo da isporučimo sve poručene knjige. MEĐUTIM, ova odbijenica je izazvala u meni veliku radoznalost, jer na osnovu glavnih naslova na njihovom vebsajtu stiče se utisak da se i oni, da tako kažem, bave sličnom tematikom.

Pogledala sam jedan primjerak tog magazina čisto da vidim kakva je to vrsta oglašavanja koju Parabola smatra “prihvatljivom”. Tako već na drugoj strani možemo da nađemo jedan oglas od Pacifica Graduate Institute gdje možemo da studiramo Duboku Psihologiju. To mi se čini u redu. Na kraju krajeva, može se reći da je pristup ovoj realnosti uz pomoć “Četvrtog Puta” takođe neka vrsta Dublje Psihologije, a to je upravo i ono područje za čije je proučavanje veoma zainteresovana naša Quantum Future Grupa.

Dalje, na strani 101, nalazimo oglas “Jedna Nova Amerika: Probuđena budućnost je na horizontu,” objavljen preko cijele stranice. Njihov vebsajt je Positive Future Consulting. Letimičan pregled ovog vebsajta indicira veoma bujnu maštu, u najboljem, ili dezinformisanje, u najgorem slučaju.

Onda, tu je i oglas koji promoviše nekoliko knjiga objavljenih od strane izdavačke kuće Llewellyn, koja je poznata po raznim vrstama “čudnih” knjiga uključujući Kronovu Knjigu Zavođenja i Bajanja i Kundalini za Početnike. U magazinu Parabola, oni takođe oglašavaju i “jedan širi pogled na Kabbalu… Pažljivo ispitivanje Isusa i njegove kulturološke sredine… jedno sveobuhvatno predstavljanje Drveta Života…” itd. Ohoo.

Nadalje, tu je i Fondacija Swedenborg koja oglašava jednu knjigu na temu Kontrakulture Osamnaestog Vijeka, uključujući Swedenborga i Mesmera…

Naropa Univerzitet iz Bouldera oglašava svoje programe studija religije.

Izdavačka kuća Pingvin oglašava knjige Istorija Rata Između Monoteizma i Politeizma, Obnavljanje Judaizma i Čija je Ovo Biblija (povezivanje Hrišćana i Jevreja).

Tu nalazimo i jedan video na temu Gurđijeva u režiji Parabole, a naravno i obavezne oglase Rozenkrojcerskog Reda, Instituta Rudolfa Steinera, Zlatnog Sufi Centra, Budista, Teozofa, Sufija, itd. itd.

U svakom slučaju, s obzirom da se knjiga The Secret History of the World bavi istom tematikom, (mada ne možda na isti način kao što je to slučaj s magazinom Parabola), čovjek bi pomislio da nema razloga zašto bi se odbili oglasi koji promovišu tu knjigu.

Na kraju, na jednoj od stranica tog magazina nalazimo i oglas za “učenje sa distance”, što podrazumijeva dobijanje diploma bez posjećivanja predavanja. Ukoliko bih i ja na takav način dobila doktorsku titulu, onda bi možda magazin Parabola objavio reklamu za moju knjigu!

Međutim, čini se da ovdje nedostatak nekog akademskog kredibiliteta nije primarni problem.  Na kraju krajeva, moj muž je jedan od svjetskih eksperata u Hiperdimenzionalnoj matematici i fizici, i mnogo toga što se nalazi u toj knjizi bazirano je na idejama na koje smo naišli tokom naših mnogobrojnih diskusija. Pored toga, učestvovala sam u mnogobrojnim diskusijama na ovu tematiku sa ekspertima čije najinteresantije ideje nikada ne ugledaju svjetlost dana zbog toga što izdavačke agencije veoma dobro poznaju “pravila” Policije Naučnog Razmišljanja.  (Pogledaj foto album sa nedavne Clifford Algebra Konferencije u mjestu Toulouse, u čijoj organizaciji je učestvovao Ark i gdje je on održao plenarno predavanje.  Na poslednjoj fotografiji možete vidjeti i mene kako šetam sa Waldyr Rodriguesom, koji je još jedan od eksperata na području hiperdimenzionalne i superluminalne fizike. Jednog dana, možda, on će mi dozvoliti da objavim predmete naših razgovora.)  Pogledajte takođe i vebsajt dobitnika Nobelove Nagrade, Briana Josephsona i The Center for Fundamental and Anomalies Research.

U suštini, radi se o tome što ovaj mali incident samo potvrđuje ono što mi ovdje u QFG već odavno znamo: iz nekog razloga, naš mali Eksperiment u Superliminalnoj Komunikaciji je jednostavno – pa, opasan.

A on nije opasan samo za tzv. New-age zajednicu koja čita Parabolu.

Ja ne govorim sve ovo zbog Parabole, nego što je to samo jedna pogodna platforma sa koje se može pokrenuti ova diskusija. Činjenica jeste da je, kako primjećujemo tokom poslednje tri godine našeg “političkog aktivizma”, naš vebsajt postao “zabranjena zona” za mnoge aktiviste koji dijele slična mišljenja s nama. To obično nije direktno proglašavano, ali je postalo očigledno zbog “izbjegavanja”. Mi smo objavili i neke materijale za koje bi se očekivalo da će ih prenjeti i mnogi vebsajtovi koji se bave “alternativnim vijestima”. Međutim, to nije slučaj. Doduše, neki entuzijasti su pokupili neke materijale sa našeg vebsajta i promovisali su ih neko vrijeme, ali nisu ostavljali link za naš sajt, ili su ga u nekim slučajevima pogrešno upisali. Tu se radi o sajtovima koji normalno ne prave takve greške. Medutim, u našem slučaju, takve greške su se često pojavljivale. Interesantno. (Naravno, to nije bio uvijek slučaj, međutim, ta pojava je toliko česta da smo je morali primjetiti.)

Jedan od primjera je i taj što naš video Napad na Pentagon nije prisutan na mnogim vebsajtovima koji promovišu upravo iste poglede koje i mi imamo, politički govoreći. To je interesantno pogotovo zbog toga što je ova stvar još uvijek, 8 mjeseci nakon što je puštena u opticaj, toliko popularna da SVAKODNEVNO privlači 20 do 30 hiljada posjetilaca. Većina tih posjetilaca ga daunlodiraju a onda prosljeđuju svojim prijateljima i rodbini! On je već preveden na 9 jezika a mi svakodnevno dobijamo pisma od gledalaca koji zbog tog malog video snimka posjećuju naš vebsajt. Čini se da on promoviše samog sebe, bez pomoći drugih vebsajtova. (I ja bih takođe trebala ovde napomenuti da mi dobijamo puno narudžbi knjiga preko videa, tako da nemojte dobiti ideju da se ja ovdje žalim, ja sam primjećujem stvari i špekulišem.)

Primjetili smo i to da se on pojavio na nekoliko alternativnih vebsajtova dan dva nakon što je bio pušten, ali kad su imali dovoljno vremena da primjete da se na tom videu nalazi link za naš vebsajt, taj video je odmah bio sklonjen. To naravno nije napravilo neku veću štetu jer je njega već do sada vidjelo više od 300 miliona ljudi. Već sada je teško naći grupu ljudi u bilo kom socijalnom kontekstu a da neki pojedinac iz nje nije vidjeo video Napad na Pentagon.

Takođe je bitno napomenuti da je taj video, Napad na Pentagon, bio prvi produkt “alternativnih” vebsajtova koji je privukao veliku pažnju zvaničnih medija. Zbog toga što se prenosio kao “virus,” on je s njihove strane bio smatran velikom prijetnjom, tako da je i Washington Post bio poslan da “sanira nanesenu štetu”, a kratko nakon toga, primjetili smo jednu organizovanu grozničavu kampanju na internetu i zvaničnim medijima u pokušaju da se diskredituje teorija da u Pentagon nije udario avion tipa Boeing. Ono što je sigurno, stali smo nekome na nogu!

Donekle je ironično to što je naš rad, koji je inače zapostavljan i prećutan od strane mnogih vebsajtova koji se bave alternativnim vijestima, bio upravo ono što je istjeralo mečku iz brloga. Neko bi pomislio da bi one individue ili grupe individua čije su ideje slične s našima po ovom pitanju poželjele da kapitaliziraju na ovoj vrsti efektivnosti u komuniciranju vis a vis ljudskih masa. Mi nismo škrtice. Mi dijelimo, mi povezujemo, mi smo veoma pažljivi kad se radi o pripisivanjima zasluga ali odajemo priznanja onima koji ih zaslužuju. Na kraju, mi smo sigurni da je mnogo više složnosti potrebno, ukoliko želimo da se ikada išta pozitivno desi.

Tamo negdje krajem 2002. godine, kad sam bila u stanju da jasno vidim ono što Bush planira i kad mi je bilo jasno da je jedan ujedinjeni front i mudra strategija od suštinskog značaja, ukoliko se išta može uraditi kako bi se zaustavila ratnohuškačka kampanja, pisala sam cijeloj jednoj gomili “alternativnih istraživača” pitajući ih da li bi bilo moguće da organizujemo jedan brzi sastanak, ili konferenciju, da prodiskutujemo sve ove stvari, da kritički preispitamo sve činjenice kako bi bili u stanju da se složimo oko glavnih tačaka i formulišemo jedan sistematski pristup problemima s kojima se naš svijet momentalno suočava.

Nisam dobila ni jedan jedini odgovor.

Prošle godine pokušala sam ponovo, sugerišući da je sada očigledno da je jedan sistematski, zajednički pristup prijeko potreban, i dobila sam samo DVA odgovora. Jedan od njih je sugerisao da odgovor na sve ove probleme leži u pristupanju jednoj višeslojnoj marketinškoj jedinici!

U januaru ove godine posjetio nas je jedan delegat Thierry Meyssan-a iz slavnog “La Pentagate”. Oni su bili toliko impresionirani našim videom Napad na Pentagon da su poželjeli da se pridružimo njihovim snagama. (Oni su u najmanju ruku shvatili potencijal ideje “viralnog marketinga” kao i potrebu za osnivanjem jednog ujedinjenog fronta). Međutim, tu je bio i jedan uslov: mi smo trebali da prestanemo da pričamo o NLO-ima i hiperdimenzionalnim realitetima!

Odbili smo njihovu ponudu. Mi pričamo o svemu onako kako mi to vidimo i nismo za prodaju.

Možete lako primjetiti da je vebsajt Jeff Rense-a, koji slobodno priča o temama kojima se i mi bavimo, uključujući NLO-e i čudne fenomene, naveden od strane mnogih drugih “alternativnih” vebsajtova.

Ali Cassiopaea nije. Cassiopaea je previše opasna.

O kakvoj se razlici tu radi? O čemu mi to govorimo a Rense ne?

Pa dobro, postoje dvije stvari koje prvo padaju na pamet: Prvo, mi gledamo na sve sa jedne hipotetične “hiperdimenzionalne” tačke gledišta koja uključuje Vremenske Petlje; i drugo, mi smo se usudili da eksperimentišemo u komunikaciji sa navedenim oblastima postojanja (što ne znači da mi vjerujemu svemu što je rečeno u pomenutim komunikacijama, što ću pokušati objasniti kasnije), a to je generalno rezultiralo jednim negativnim pogledom na religiju, uključujući i tzv. nju-ejdž varijacije.

Kasnije sam primjetila da se Thierry Meyssan udružio sa Jimmy Walterom u projektu “Re-Open 9/11 European Tour.” Kako ovaj članak kaže: “Iz SAD njima su se pridružili William Rodriguez, heroj iz nebodera STC-a,  filmski producent Penny Little, advokat Philip Berg (koji trenutno tuži Bush-ovu administraciju po osnovu RICO statuta), Lisa Pease, autor knjige Atentat na Kennedy-ja, žrtva napada na STC, Rachel Hughes, i pisci Chris Bollyn, Eric Hufschmidt, i Webster Tarpley.” Primjećujemo da je ukupan broj posjetilaca u Amsterdamu bio 800 – a u Parizu 550. To je prilično loš odaziv, ako mene pitate.

U svakom slučaju, u Tarpley-ovom članku saznajemo da je Meyssan “uporedio francuske intelektualce koji odbijaju da dovode u pitanje Bush-ove laži u vezi slučaja 9/11 sa članovima francuskog anti-fašističkog komiteta iz 1936.g. koji su odbili da prihvate jasne dokaze da je paljevina berlinskog Reichstaga (njemacka Skupština, prim. prev.) u 1933. godini, bila provokacija organizovana od strane samih nacista. Tek oko 1960.g. akademici su prihvatili istinu o pozadini požara u Reichstagu.”

Evo sada nešto što počinje da iritira. Vidite, naša “hiperdimenzionalna persepektiva” gledanja na stvari, omogućena uz pomoć “inspirativne komunikacije” sa “nama iz budućnosti”, indicirala je još 1995. godine, znači, još prije deset godina, da su događanja u nacističkoj Njemačkoj bila samo jedna “generalna proba” za ono što će sada uslijediti na našoj planeti. Kasiopejci se inače uzdržavaju predskazivanja budućnosti, oni sami naglašavaju da je “Budućnost Otvorena” i da ona u velikoj mjeri zavisi od nas, međutim, tema generalne probe nacista kao jednog modela za današnja događanja je jedna od najkonzistentnijih postavki koje su bile zastupljene tokom cijelog ovog eksperimenta. Drugim riječima, mi već 10 godina govorimo da će se to dogoditi i to se događa SADA upravo onako kako je to opisano (iako, u to vrijeme, nama jednostavno nije moglo pasti na pamet kako će se to moći stvarno manifestovati! Ko je mogao zamisliti da će oni izvesti nešto slično napadu na zgrade STC-a?!), a to nam sugeriše da su možda i neke druge stvari koje su Kasiopejci pomenuli takođe bitne kao i to da mi treba da obraćamo pažnju na ono što se dešava oko nas. Naposlijetku, tipovi ljudi koje Parabola reklamira – cijela ta “nju-ejdž gomila” – nikada nije pomenula niti će pominjati takve stvari kao što su to rekli Kasiopejci, a Parabola još nastavlja, suočena sa ovim imperijalističkim težnjama Bush-ovog rajha, da promoviše temu “Jedna Nova Amerika: Probuđena budućnost je na horizontu.” Činjenice nimalo ne podržavaju ove maštarije.

Pored svega toga, mi smo ovdje često meta napada od strane nju-ejdžera, kao i od strane pripadnika standardnih religijskih kultova (kao što su Hrišćani, Jevreji, Muslimani), pa onda od strane kojekakvih materijalista, COINTELPRO bandi, dok nas druge raznorazne “alternativne” grupe smatraju “otkačenim”; a sve zbog našeg jednog i jedinog stava:  da su hiperdimenzionalni realiteti ISTINITI i da oni POSTOJE – da oni imaju svoju fizičku realnost – i da bi oni mogli da budu “postojbina” STVARNIH Kontrolora ovog našeg Svijeta, kao i to da postoji mogućnost komunikacije kroz dimenzionalne barijere. U mojoj knjizi, The Secret History of the World, na ovu temu, napisala sam sljedeće:

Postoji određena sličnost između dva osnovna načina fundamentalnog istraživanja u modernoj teoretskoj fizici, kao i dvije realnosti koje uzimamo u obzir: materija i svijest. Isto kao što se i kod istraživanja psi-fenomena nastoji da se povežu ili objedine materija i svijest, isti je slučaj i u naprednoj fizici gdje bez obzira na to što je bilo ozbiljnih pokušaja u poslednje dvije dekade da se iznađe jedna Ujedinjena Teorija koja inkorporira oboje, kvantni pristup (“materija”) i pristup polja (“svijest”), još uvijek ne postoji ni jedna teorija koja uspješno obuhvata ovo dvoje i objašnjava bilo koju od te dvije grupe problema. Kvantna mehanika se primarno bavi sub-mikroskopskim svijetom elementarnih čestica. Ona je bazirana na vjerovatnoćama događaja koji se odigravaju ne-deterministički, prije nego nekim deterministički poznatim stanjem, koje bi se moglo kalkulisati koristeći klasične jednačine kretanja.

Kada imamo jedan određeni broj mogućih stanja, od kojih svako može da bude rješenje unutar određenih okvirnih stanja, onda nailazimo na određene probleme kad pokušamo da prebacimo ove koncepte u klasične realitete. Vektor određenog stanja podrazumijeva skupinu svih mogućih pre-kolapsnih stanja i on predstavlja jedan sistem u kome određeni događaj egzistira u svim stanjima simultano. Jednom kad se taj događaj desi, ili kada se ono što se naziva “mjerenje” dogodi, taj sistem ruši vektora stanja u jedno vjerovatnoćom određeno stanje. Dok se taj kolaps ne dogodi, vektor stanja koji se razvio u vremenu deterministički specificira taj sistem kolektivno. Ova interpretacija je u kvantnoj mehanici poznata kao Kopenhagen Interpretacija i ona je dominantna, sa manjim varijacima, u kvantnoj mehanici koja se danas koristi. Ona je karakteristična po tome što nije u skladu sa klasičnom fizikom gdje uzrok vodi ka posljedici.

U isto vrijeme, teorija polja, (Ajnštajnova generalna teorija relativiteta) igra vodeću ulogu kada uzimamo u obzir istinski svijet fizičkih realiteta. Čini se da ova teorija polja prostiče iz klasičnih pogleda u vezi uzroka, posljedice i determinizma. Klasična mehanika se bavi sa jednačinama kretanja koje se mogu riješiti u slučaju specifičnih događaja kada su poznati početni parametri, kao što su pozicija i brzina, ili početna i završna stanja. Tako, polje predstavlja jedan određeni međusobni odnos zajednički dejstvujućih sila između različitih događaja (tj. čestica), što se može odrediti uz pomoć prenošenja tih vrijednosti u polja jednačine.

Obe ove teorije, teorija polja i kvantna, posjeduju specijalne karakteristike koje su korisne u fizičkoj teoriji psi-fenomena. Međutim, isti problemi se pojavljuju kada se pokuša kombinovati kvantna teorija sa (relativnom) teorijom polja: još uvijek nije uspostavljen takav jedan sistem koji može objasniti sve fenomene.

U današnje vrijeme, međutim, čini se da je kvantna teorija polja najuspješniji pokušaj u ovom poduhvatu. […]

Postoje mnoge interpretacije kvantne teorije koje mogu biti relevantne za psi i koje bi mogle pomoći u postizanju razumijevanja toga kako se odvija interakcija između svijesti i materije.  Većina novih teorija je bazirana na uvođenju jednog novog nivoa dualiteta u prirodi u kome svijest ima jednu zasebnu talasnu funkciju od one normalne talasne funkcije koja predstavlja materiju u fizičkom realitetu u kvantnoj teoriji, to je neka vrsta tro-talasnog sistema, što je nešto slično bioritmu, gdje, kad se ukrste sve linije – nešto se desi.

Ono što ovdje želim da naglasim je da nam je prijeko potreban jedan naučno prihvatljiv konceptualni okvir unutar koga bi parapsihološki fenomeni mogli da se razumiju kao dio prirode i ljudskog života u svojoj cjelokupnosti. […]

Kod generalne teorije relativiteta, nauka obično koristi jedan četvorodimenzionalni prostorno-vremenski kontinuum. U klasičnom generalnom relativitetu, metričke osobine tog kontinuuma su specifične samo za njega samog, međutim, jedna peta dimenzija u kojoj je naš prostor-vrijeme kojeg normalno osjećamo upleten može takođe da se koristi za opis krivina i osobina fizičkog prostora. U prostorno-vremenskom kontinuumu, može se reći da svi dijelovi četvoro-dimenzionalnog svijeta postoje simultano, u smislu matematičkog formalizma, a to će onda prirodno da vodi do jednog potpunog rušenja filozofske postavke o uzročnosti.

Međutim, mnogi naučnici koji rade na ovim postavkama ne smatraju ovaj kontinuum ‘istinskim’ u fizičkom smislu, tako da se fizički entiteti mogu kretati u njemu naprijed-nazad po svojoj volji u vremenu i izvan njega, isto tako lako kao što je to promjena pravca kretanja u tro-dimenzionalnom prostoru.  Mi, međutim, tvrdimo da je tako nešto ne samo moguće, nego i vrlo vjerovatno, što je bazirano na određenim opservacijama.

Prema teoriji relativiteta, vremenski intervali izmedu događaja nisu potpuno fiksni u odnosu na sisteme koji se kreću ili referentne okvire. To je dovelo i do određenih špekulacija da bi moglo biti neke analogije između prekognicije i anomalija. Međutim, “dilatacija vremena”, kontrakcija vremenskih intervala između referentnih okvira koji se nalaze u stanju kretanja, je previše mala da bi omogućila prekogniciju i još uvijek zahtijeva da se prenos informacija obavlja brzinom većom od brzine svjetlosti; a teorija relativiteta, kad se usko interpretira, ne dozvoljava fizičko putovanje unazad u vremenu, mada je ona prebacila ovaj koncept u imaginarni matematički formalizam.

Mada je skoro zabranjeno dovoditi u pitanje Ajnštajnove restrikcije što se supeluminalnih putovanja tiče, on jeste jednom prilikom predložio uzimanje u obzir hiperdimenzionalnog svijeta kao jednog “istinskog” svijeta. U 1938.g., zajedno sa P. Bergmannom on je napisao jedan naučni rad pod naslovom O generalizaciji Kaluzine Teorije Elektricteta:

Do sada su učinjena dva prilično jednostavna i prirodna pokušaja da se poveže gravitacija sa elektricitetom uz pomoć teorije ujedinjenih polja, prvi je bio Weyl, a drugi Kaluza. Nadalje, bilo je i nekoliko pokušaja da se Kaluzina teorija predstavi formalno kako bi se izbjeglo uvođenje pete dimenzije fizičkog kontinuuma. Ova teorija koja je ovdje prezentirana razlikuje se od Kaluzine po jednoj suštinskoj tački; mi pripisujemo petoj dimenziji fizičku realnost dok je u Kaluzinoj teoriji ta peta dimenzija uvedena samo da bi se mogle dobiti nove komponente metričkih tenzora koji predstavljaju elektromagnetno polje. [Einstein, A, Bergmann, P., Annals of Mathematics, Vol. 38, No. 3, July 1938.]

Mi vjerujemo da je Ajnštajn slijedio put koji se kasnije pokazao kao veoma plodonosan. Međutim, čini se da je Ajnštajn bio pomalo nervozan u vezi te ideje, ali on ju je ipak i dalje slijedio, nastavljajući dalje u svome naučnom radu:

Ukoliko Kaluzin pokušaj predstavlja jedan stvaran korak naprijed, onda je to zbog uvođenja peto-dimenzionalnog prostora. Do sada je bilo mnogo pokušaja da se dobiju isti rezultati koje je postigao Kaluza, bez žrtvovanja četvero-dimenzionalnog karaktera fizičkog prostora. To nam posebno pokazuje koliko se živopisno naša fizička intuicija opire uvođenju pete dimenzije. Međutim, uzimajući u obzir i upoređujući sve ove pokušaje, čovjek obavezno dolazi do zaključka da ni jedna od tih avantura nije popravila situaciju. Čini se da je nemoguće formulisati Kaluzine postavke na jedan jednostavan način bez uvođenja pete dimenzije.

Odatle, mi moramo uzeti petu dimenziju sasvim ozbiljno iako nam naša uobičajena iskustva ne ukazuju na tako nešto.  Dakle, ukoliko nas, kako se čini, sama struktura prostora tjera da prihvatimo peto-dimenzionalnu prostornu teoriju, onda se pitamo koliko je razumno prihvatanje rigoroznog svođenja na četvero-dimenzionalni prostor. Mi vjerujemo da bi odgovor trebao biti “ne”, pod uvjetom da je moguće razumeti, na drugi način, kvazi-četvero-dimenzionalni karakter fizičkog prostora uzimajući kao osnovu peto-dimenzionalni kontinuum i time pojednostavljajući osnovne geometrijske pretpostavke. […]

Najvažnija tačka naše teorije je zamjena… rigorozne cilindričnosti pretpostavkom da je prostor zatvoren (ili periodičan). […]

Kaluzina peto-dimenzionalna teorija fizičkog prostora pruža nam jedno unitarno predstavljanje gravitacije i elektromagnetizma. […] Mnogo više odgovara to da se peta dimenzija uvede ne samo formalno, nego da se njoj pripiše i određeni fizički značaj. [Einstein, A, Bergmann, P., Annals of Mathematics, Vol. 38, No. 3, July 1938.]

Čitalac mora imati na umu da kad razgovaramo o teoriji polja, onda je bitno razlikovanje između 1.) Čiste teorije polja kao što je gravitacija, i električna i magnetna polja i 2.) Kvantne teorije polja. Polja kao što su elektromagnetno i gravitaciono polje su neprekidna i prostorna, dok su kvantna polja kvantizirana, tj. razbijena na odvojene sekcije određene supstance ili energije. Baziranje psi-teorije na gravitaciono polje djelomično se oslanja na činjenicu da gravitacija nije podložna maksimalnoj brzini svetlosti zbog toga što se ona ne kreće/putuje, ona je strukturalne prirode. Nalazi Vasilijeva i drugih ukazuju na to da je i psi takođe nezavisna od brzine svjetlosti.

Međutim, generalni relativitet je obavezao nauku da napusti postavke u vezi “dejstva sa distance”, što je dovelo i do napuštanja teorije ‘sila sa distance’, i tako podvrglo gravitaciju maksimalnoj brzini svjetlosti. Bez obzira na to, Margenau je predložio da se generalni relativitet treba prihvatiti kao „formalni“ princip poput Paulijevog Principa Ekskluzivnosti. U tom slučaju, gravitacija bi bila ne-energetske prirode, na nju se ne bi odnosila nikakva maksimalna brzina i ona bi služila kao sprovodnik za fizičke fenomene.” [Forwald, Haakon, Mind, Matter and Gravitation: A Theoretical and Experimental Approach, Parapsychology Monographs, Number 11 (New York: Parapsychology Foundation 1969).]

Ove ideje su prihvaćene od strane mnogih pisaca koji se bave “alternativnim naukama” i oni su njih povezivali sa građevinama, energetskim poljima, svjetlosnim bićima, energetskom mrežom oko naše planete, itd. Tu se mahom radi o besmislicama, mada činjenica jeste da na ovoj planeti stvarno postoje lokacije na kojima se mogu lakše “dosegnuti” određene energije. Međutim, fenomen o kojem sve ove ideje direktno govore je taj da hiperdimenzionalne oblasti postoje gdje su mentalne ili energije svijesti pojačane i one mogu biti interaktivne sa prirodnom okolinom. Tu je moguća i određena tehnologija koja omogućava ne samo transport koji je djelomično fizički a djelomično “eterički”, koja omogućava komunikaciju koja je takođe djelomično fizička a djelomično eterička, kao i moć “manifestacije” što se nama, u našem trenutnom tehnološkom stanju, može činiti nemogućim. Sve ove osobine pripadaju hiperdimenzionalnoj egzistenciji, a takva stanja bivstvovanja se već milenijumima označavaju kao “oblasti bogova”.

To je najopasnija ideja na svijetu.

Sigurno je to da se još mnogo mora raditi na ovim postavkama kako bi bili u stanju da budemo malo direktniji, međutim, ono što sam prethodno već navela trebalo bi da pokaže čitaocu da se ove stvari već odavno diskutuju među naučnicima i da se ovdje ne radi ni o kakvoj “konspirativnoj teoriji”. Koliko “ekstra-dimenzija” postoji? To je takođe jedna od stvari o kojima se još uvijek diskutuje.

Jednostavnije rečeno, radi se o tome da izvan našeg prostora i vremena, izvan granica normalne svijesti, postoji jedna mnogo šira realnost ili oblast postojanja, koja može biti dosegnuta i upoznata uz pomoć jedne drugačije, proširene svijesti. Čak i mnogi naučnici koji istražuju mogućnosti ekspanzije strukture vremena-prostora previđaju činjenicu da se i sama svijest mora proširiti. Postoji mnogo opisanih slučajeva spontane “ekspanzije svijesti” a i mnoge religije (uključujući New-age) tvrde da posjeduju tehnike i metode ostvarivanja toga, međutim, generalno govoreći, još uvijek nije poduzeto ni jedno ozbiljnije istraživanje na osnovu kojeg možemo saznati šta od svega toga stvarno funkcioniše.

Ono što se čini kao tačno je to da – kad god je u istoriji došlo do proširenja našeg pogleda na svijet, to je bilo zbog postojanja konfliktnih podataka koji se nisu više mogli ukomponovati u stari model, tako je stari model morao biti proširivan kako bi ih mogao akomodirati. Ignorisanje konfliktnih podataka danas postaje sve teže i teže zbog ove globalne komunikacione mreže. U prošlosti je bilo mnogo lakše zataškavati informacije.

Ajnštajn je govorio da je samo jedna kontradiktorna činjenica dovoljna da bi se srušila neka naučna teorija. To znači da ako je samo jedan izvještaj o npr. NLO-u koji pobija “pravila” našeg vremensko-prostornog okvira istinit, i ako naš standardni model nije u stanju to da objasni, onda nam treba jedan drugi, širi, okvir koji će to moći. A sve to važi i za sve druge anomalije u našoj istoriji. Činjenica je da ljudska bića ne napreduju u razvoju svoje svijesti u istoj mjeri kao što napreduju u tehnološkom smislu.

Postoje tri različita nivoa svijesti na Zemlji: osjetilnost, jednostavna svijest i samo-svijest. […] Svaka od njih ima svoj vlastiti vremensko-prostorni okvir. Kao prvi primjer uzećemo puža. On živi u svijetu od jedne prostorne dimenzije plus vrijeme. Druge dvije prostorne dimenzije oko njega su prevedene, njegovom sposobnošću osjetilnosti, u jednu dimenziju prostora ili vremena.

Međutim, jedna viša životinja kao što je pas, sa jednom višom sposobnošću i jednostavnom sviješću, mentalno izvlači iz vremena još jednu dimenziju prostora i tako živi u jednom većem svijetu od dvije dimenzije plus vrijeme. Da li ste stekli sliku? Vrijeme je skup ekstra dimenzija prostora koje se ne dosežu svojim čulima ili se nepotpuno dosežu; svaki nivo svijesti njih vidi malo po malo, stalno se krećući pored njih, stopljen sa vremenom. Tako je to i sa psom i trećom dimenzijom. Njegova prosta svijest prevodi treću dimenziju prostora ili u jednu od druge dvije, ili u vrijeme.

Međutim, mi imamo jednu višu mentalnu sposobnost, samo-svijest. Uz pomoć nje mi smo izvukli još jednu prostornu dimenziju iz vremena… Mi živimo u jednom svijetu od tri dimenzije plus vrijeme. Sada se postavlja pitanje: da li postoji još jedna viša sposobnost koja može izvući još jednu prostornu dimenziju iz našeg vremena? I ukoliko postoji, da li će onda ono što mi smatramo paranormalnim, u ovom proširenom okviru, postati normalno?

Postoji jedan takav četvrti nivo svijesti […] On ide zajedno ruku pod ruku sa poimanjem četvrte dimenzije prostora koja je izvučena iz vremena. Jedan kratak okus te sposobnosti je neko mistično iskustvo u kome se nečija svijest nakratko proširi i spozna jedan mnogo širi kontinuum prostora i vremena. Manje obrise ovih sposobnosti predstavljaju tzv. intuicija, telepatija, proricanje, vidovitost. Ta viša sposobnost se začinje na jedan način izvan osjetilnosti, jednostavno – i samo-svjesno – logika, koncepti, pa čak i jezik. … I još neki elementi ove više sposobnosti su odgovorni za neke druge psi-fenomene, kao što su npr. psihokineza, itd…

Sada, šta ako postoji jedna rasa bića na nekoj drugoj planeti koja je potpuno dosegla te sposobnosti. Oni bi nama izgledali kao bogovi, koji bi se nalazili onoliko iznad nas koliko smo mi iznad životinja. Oni bi živjeli u jednom drugačijem, većem svijetu prostora-vremena. Koristeći tu ekstra dimenziju oni bi mogli činiti stvari koje bi nama ličile na magiju, pojavljujući se i nestajući iz našeg prostora prema svom nahođenju. […]

Na kraju, ako je naš svijet samo dio jednog većeg svijeta, onda svako od nas mora imati i jedno svoje veće JA koje obitava u tom svijetu. […]

Zaključak je u tome da – NLO fenomeni ne postoje sami po sebi, nema ni psi-fenomena, niti fenomena kod doživljaja bliske smrti, a ni mističnih fenomena. Postoji samo jedan fenomen realnosti. Naš svijet je obavijen jednim većim svijetom, čije funkcionisanje se nalazi izvan naših čula i nivoa svijesti, tako da kad se sretnemo s tim mehanizmima – mi njih tretiramo kao paranormalne. […]

Istorija čovjeka nam kazuje da smo mi cijelo vrijeme precjenjivali našu poziciju u ovom univerzumu, ne samo potcjenjivanjem njegove veličine, nego takođe smatranjem naše lokacije njegovom fokusnom tačkom. Prihvatanje činjenice da zemlja nije centar cjelokupnog kosmosa predstavljalo je jedan veliki udarac za naš ego. Ono što sada moramo da prihvatimo, to je da Čovjek nije više centar svesnog ili fizičkog svijeta nego da on samo pripada fizičkom svijetu. [Extra-Dimensional Universe, John R. Violette, 2001, Hampton Roads, VA]

Ono što je stvarno interesantno je činjenica da smo tokom poslednjih par godina bili kontaktirani od strane mnogih akademika, naučnika i eksperata na mnogim poljima matematike, fizike, hemije i istorije – koji su nam zahvaljivali što smo skupili hrabrost da obrađujemo ovu tematiku, a u nekim slučajevima i – što smo im pružili ključeve za razumijevanje njihovog ličnog rada, (iako to oni još uvijek ne mogu i javno da priznaju!) Drugim riječima, ova hipoteza stvarno rješava probleme kao što bi to i trebala da čini jedna dobra hipoteza.

U vezi eksperata, čitalac bi trebao da pogleda ovaj nedavni tekst objavljen na Rense-ovom vebsajtu o radu matematičara A. K. Dewdney-a na temu slučaja 9-11 (septembarski napad na STC, prim.prev.) i kako je on sada takođe “istjerao mečku iz brloga”. Ovaj članak demonstrira činjenicu da Prof. Dewdney dobija isti tretman od strane Washington Posta:

U ponedeljak 23. maja 2005, FOX je poslao Patrika Frasera, koji ima diplomu iz žurnalizma sa UF-Gainsville, da se pozabavi naučnikom Dr. A.K. Dewdney-om u vezi 9/11 Pentagon slučaja. Dr. Dewdney: “Ukoliko smo mi u pravu, onda su implikacije veoma dalekosežne.” Reporter: “U pravu ili ne, zdrava logika nam kaže da sve to ne može da bude tačno. U stvari, zdrava logika nam kaže da sve to ne samo da je nečuveno – nego je i besmisleno a jedan dobar skeptik ima još jedan opis za to, to je – smiješno.” […]

Koristeći se Naučnim Metodama, Dewdney je zadao smrtonosan udarac zvaničnoj verziji septembarskog napada na Pentagon i STC, tvrdeći jasno i nedvosmisleno:

1. Pentagon nije bio pogođen velikim putničkim avionom.
2. Pozivi mobilnim telefonom iz aviona, koje su navodno napravili neki putnici, su u suštini nemogući.

S naše tačke gledišta, mnogo više naučnika bi trebalo da se pozabavi ovim problemom i mi koristimo svaku priliku kako bi to naglasili. Ukoliko bi naučna zajednica, tj. ukoliko bi se oni od njih koji su zainteresovani za istinu i budućnost naše vrste međusobno povezali u vezi ovih stvari, onda bi sigurno Thierry Meyssan i Jimmy Walters imali mnogo više materijala za prezentaciju svojim posjetiocima, a shodno tome i posjetilaca bi takođe bilo mnogo više. Ovo opet naglašava potrebu za jednim ozbiljnim ujedinjavanjem onih koji traže istinu, a ta istina se mora tražiti bez predubjeđenja.

Ovo nas opet vraća nazad na ono što bi se moglo nazvati predubjeđenjima u vezi našeg vlastitog rada, što je opet većinom bazirano na vjerovanjima koja su nam nametana tokom milenijuma. Čak iako ljudi kao što je Thierry Meyssan nisu podložni religiji, on i mnogi drugi na ovoj planeti se još uvijek nalaze pod jakim uticajem “kulturalnih normi” koje su uspostavljene u istom kontekstu kao i religijska vjerovanja, uključujući i otpor u smislu prihvatanja mogućnosti postojanja jedne “dublje realnosti”.  Čudno je to što je monoteizam – ili reakcija na njega – postavio u suštini temelje za materijalistički pogled na ovaj univerzum. Ovakav jedan pogled je dobro izražen u sljedećem komentaru jednog poznatog borca za mir i kolumniste (kojeg sam malo izmjenila kako bih uklonila lični kontekst u kojem je nastao):

Svijest ne postoji bez fizičkog tijela. Kad fizičko tijelo ode, onda je i svijest otišla. A sve ostalo – duše, vanzemaljci, bogovi – to su samo fantazme konstruisane od strane vaše svijesti koja pokušava da odagna strah od fizičke smrti. Oni u stvarnosti ne postoje. Cijela bitka odvija se upravo ovdje ispred nas. Ona nije nigdje drugo. Sve religije su fikcija. Ljudi koji za sebe tvrde da ih upražnjavaju su svi hipokrite; njih jedino interesuje novac. To je bitka koju mi treba da dobijemo. Ukoliko se koncentrišemo na te fantazije, onda gubimo fokus na realnost. Zbog svih tih fantastičnih priča, mi ćemo izgubiti našu budućnost, a možda i cijelu našu planetu.

Problem je u tome što AKO su ti hiperdimenzionalni realiteti bitni, kao što je to vrlo vjerovatno, onda zauzimanje jednog ovakvog stava može lišiti čovjeka perspektive koja je potrebna kako bi se saznalo gdje se i na koji način ova bitka odvija. Ukoliko ne poznajete vašeg neprijatelja, onda ne možete ni organizovati strateški uspješnu odbranu. To je veoma jednostavno.

Međutim, moramo imati na umu da se ovdje radi samo o jednoj hipotezi. Mi ne tvrdimo da je to “istina”. Tu se radi samo o jednoj pretpostavci koja se, bar do sada, pokazala veoma korisnom u sklapanju mozaika, odgovoranju na pitanja i objašnjavanju “poretka u ovom univerzumu”. Međutim, nisu svi problemu time riješeni i još uvijek ima mnogo toga na čemu treba da se radi.

Bez obzira na sve, ukoliko ove pretpostavke uzmemo kao jednu “radnu hipotezu”, ono što neprestano viđamo to je da hrabri “ratnici” koji se bore za slobodu čovječanstva stalno bivaju “neutralisani” samo zato što dejstvuju u okvirima “starog modela”. Koristeći model mi možemo povećati naše razumijevanje moguće istinske prirode naše opozicije, koja ima na raspolaganju sredstva i oružja koja daleko prevazilaze – i čine zastarjelim – uobičajene ljudske mahinacije.

Naš gore navedeni novinar shvata činjenicu da religije predstavljaju barijere, da su one zatvorska ograda za ljudska bića i da su one uzrok velikog dijela ljudske patnje. Pitanje koje bi se tu moralo postaviti, a koje njemu nikako ne pada na pamet je – ZAŠTO? Uz malo promišljanja, mi možemo razumjeti da bi religije – kao i nju-ejdž varijacije – mogle veoma lako da budu “strateški manevri” hiperdimenzionalnih bića koja se trude da kontrolišu čovječanstvo. Jednom kad se dosegne ova teoretska tačka, i razmišljajući na način vojnih stratega, čovjek može početi da nagađa šta bi to stvarno moglo da bude skriveno od strane religije kao i da potraži odgovor na pitanje kako je to religija korištena kao bi se stvorio i jedan “suprotan” stav, odnosno, njeno potpuno odbacivanje. Jacques Vallee je jednom primjetio u vezi toga da postoje dva načina da se zaustavi jedna zamisao: ako je ne možeš zaustaviti, onda je guraj tako silovito i daleko, kao lokomotivu sa punim parnim kotlom, sve dok ne iskoči sa kolosijeka. To je standardna operativna procedura za dezinformisanje.

Ja ovdje, naravno, ne govorim o prolaznim “psi”-silama, demonima ili nečemu sličnom. Ja samo kažem da bez jedne radne hipoteze o hiperdimenzionalnoj prirodi kontrolnog sistema, čini se da ne postoji nikakva nada da se može pobijediti u ovom ratu. Razmišljajući u smislu vojne strategije, mi počinjemo sve više da shvatamo da najveću prevaru od svih predstavlja zamisao da negativne sile ne postoje, mada mi svakako moramo pažljivo razmotriti koje su to tačno sile, kakve su njihove sposobnosti, kao i smisliti jednu efektivnu strategiju.

Religije, uključujući nju-ejdž varijacije kakve promoviše magazin Parabola, podučavaju nas da posvećivanje pažnje otkrivanju istinske prirode oponenata “daje njima energiju”. To je tačno samo ukoliko se neko posvećuje njima s namjerom participacije. Međutim, jedno sveobuhvatno razumijevanje ovih sila je apsolutno potrebno kako da bi se saznalo kako im davati što manje energije. “Jedina stvar koja je potrebna da zlo pobijedi, to je da dobri ljudi ništa ne poduzimaju.”

I stvarno, u jednom smislu, onaj novinar je u pravu: mi moramo da se koncentrišemo na našu realnost, OVDJE i SADA, zato što je upravo ovdje i sada mjesto – gdje se KUJE BUDUĆNOST. To je jedna od stvari koje su veoma jasno naglašene od naših “duhovnih učitelja”, koji su nam rekli:

“Život je religija. Životna iskustva čovjeka odražavaju u kakvoj vrsti interakcije se on nalazi s Bogom. Oni koji spavaju su oni koji nemaju nimalo vjere, u smislu svoje interakcije sa Svim Što Jeste. Neki ljudi misle da ovaj svijet postoji kako bi ga oni prevazišli, ignorisali ili isključili. Za takve pojedince svi svijetovi će prestati da postoje. Oni će postati upravo ono što su i dali životu. Oni će postati jedan obični san iz ‘prošlosti’. Ljudi koji obraćaju striktnu pažnju na objektivnu realnost sa svoje lijeve i desne strane, postaće realnost ‘Budućnosti.’”

Posvećivanje striktne pažnje nečemu ne podrazumijeva “znanje,” jer je znanje beskorisno ukoliko se ne primjenjuje. Međutim, ova veoma, veoma važna poruka je kompletno zamagljena refleksima koji su instalirani u nas uz pomoć tzv. “kulturalnih normi” koje su uspostavljene uz pomoć religija i njihovih uticaja na našu materijalnu realnost. Mnogo više energije se posvećuje “životu poslije smrti”, bilo njegovoj hrišćanskoj verziji, bilo nju-ejdž verziji “uskrsnuća” na neki drugi svijet, oblast postojanja, dimenziju ili nešto slično.

Istorija religije je jedna istorija sunovrata čovječanstva u opšte ludilo. To je čak postalo još očiglednije u ovoj tehnološkoj eri, eri za koju mogu da kažem da je “skrojena” uz pomoć monoteističkog pogleda tipa – “Zemlja je Gospodova” i on je može dati onima kojima on hoće i oni je mogu zloupotrebljavati kako se to njima sviđa.

Uticaj religije nije učinio ništa osim što je naveo ljudska bića da se razvedu od realnosti, da se podvijenog repa povuku u iluziju i deluzije u vezi drugih svijetova, i da tako napuste našu Zemlju.

Da, to jeste pogled koji nam je prezentiran od strane našeg tzv. “vanzemaljskog” izvora informacija! Pretpostavljam da jedna ovakva perspektiva nije dovoljno “spiritualna” za Parabolu.

Sve što mogu sada da kažem je to da vjerujem da jedini izlaz iz ove gungule u kojoj se naša planeta trenutno nalazi, leži u eliminaciji oblaka mitova i distorzije koji obavija istinsku prirodu ljudskih bića na ovoj planeti i u otkrivanju onih istinskih moći koje mi stvarno imamo. Mi se moramo ujediniti uzdižući se izvan svih ovih naših krvavih prepirki koje su inducirane uz pomoć produkcije religijskih fantazija i nju-ejdž mambo-džamboa, kao i uz pomoć suprotnih ideja da svijest ne postoji i da je materijalni život sve što jeste. Jedna jednostavna, strateška, vojna analiza ove situacije, govori nam da se sigurno ne bi uložilo toliko vremena i truda na proizvodnju i promociju ovih fantazija i vjerovanja i marginalizaciji ideje da se one podvrgnu jednom naučnom istraživanju, da ne postoji nešto što neko želi da ostane potpuno sakriveno.
A sada dopustite mi da kažem šta je to stvarno posebno u vezi ovog našeg eksperimentalnog rada u transdimenzionalnim komunikacijama, koji “odbija” one malo pragmatičnije čitaoce, odnosno, koje su to stvari koje su uzrok marginalizacije našeg rada.

Ark piše: Ime Cassiopaea je dato od strane jednog svjesnog “kanaliziranog izvora” s kojim je Laura uspostavila kontakt 1994-te godine, nakon dvije godine eksperimentalnog rada.  Taj izvor je identifikovao sebe ovim riječima: “mi smo vi iz budućnosti“.

Moderna fizika nam ne obezbjeđuje praktična sredstva za ovaj vid komunikacije, a teorije u vezi ove tematike nisu mnogo razvijene; one su u stvari neodređene i kontroverzne. Kad interpretiramo ovu postavku “mi smo vi u budućnosti” na jedan pojednostavljen način, susrećemo se sa uzročnim paradoksima. U drugu ruku, iz teoretskih naučnih radova objavljenih u žurnalima fizike možemo vidjeti, uz jednu pravilnu i pažljivu interpretaciju i uzimajući u obzir kvantne neizvjesnosti, da komunikacija sa prošlošću ne mora biti odbačena kao nešto što je nemoguće.

Nevjerovatno je možda pravilnija riječ, međutim, postoje mnoge stvari koje su nevjerovatne pa se ipak dese. Što je jedan određeni fenomen nevjerovatniji, utoliko nam više informacija donosi njegova pojava, a i mi tako možemo mnogo toga naučiti proučavajući ga. To je razlog zašto mi nismo odbacili ono “mi smo vi iz budućnosti” kao nešto nemoguće, odnosno, ignorisali cijelu stvar. Umjesto toga, mi smo nastavili sa ovim “komunikacijama” kao jednim oblikom kontrolisanog eksperimenta u “superluminalnom prenosu misli” – mada je jasno to da ovaj termin treba smatrati jednom privremenom indikacijom samo jedne od nekoliko mogućih interpretacija.

Informacije primljene uz pomoć ovog eksperimenta prezentirane su u kontekstu jednog šireg istorijskog, naučnog i drugog metafizičkog materijala. On nudi naznake koje su nas navele da prezentiramo određeni pogled na svijet uz pomoć mnogobrojnih publikacija na našem vebsajtu i u štampi. Možda je sve to samo naš “podsvjesni um” koji nam se predstavlja kao “izvor”, međutim, čak ako je to stvarno tako, da li nam to govori nešto više? Da li mi stvarno znamo šta je to naš “podsvjesni um” i kakve su njegove mogućnosti?

Postoji mnogo individua koje misle, a priori, da je sav inspirativni materijal jedna 100%-tna glupost ili da on ima jedan tako nizak procenat korisnosti da ga nije vrijedno uzimati u obzir. Dok se mi slažemo s tim da mnogo, ako ne i većina, kanaliziranog materijala jeste ili dio programa stvorenog od strane čovjeka ili dio uticaja negativnih sila (bilo ljudskih ili nekih drugih, što ne možemo tvrditi sa sigurnošću), mi vjerujemo da smo uzeli u obzir te sile u našem vlastitom eksperimentalnom radu na proširenim stanjima svijesti.

Šta su činjenice? Šta su mogućnosti?

Naravno, postoji mogućnost da jedan dio (većina?) čanelinga (kanaliziranja, prim.prev.) DANAS dolazi preko satelita ili nekih drugih načina programiranja. To JESTE moguće. Čak je vjerovatno.

Iduće pitanje je: ZAŠTO?

Očigledan odgovor je: da bi se izopačavalo, da bi se dezinformisalo, da bi se sakrivala ISTINA, koja MOŽDA može da bude dostupna uz pomoć nekog oblika inspirativne komunikacije.

Da li informacije Kasiopejaca takođe mogu biti slično ‘kontaminirane’ ili izvitoperene?

To već nije tako lako. Mi nismo naivni. Mi smo kritički nastrojeni. Mi razmišljamo, mi analiziramo. Mi vršimo ispitivanja i istraživanja.

Da li se na jedan DIO naših “komunikacija” može uticati na jedan takav način?

DA. Postoji takva mogućnost. Da li se SVE, ili čak 95% tih informacija mogu primati na takav način?

NE. Zato što postoji previše instanci gdje su Kasiopejci pružali odgovore na pitanja na koja jedan normalni “satelitski tip” inteligencije, bez istovremene sposobnosti da čita um svakog čovjeka na planeti, ne bi mogao da odgovori. Odatle, mislim da tvrdnja kako je SAV čaneling glupost i dezinformacija, i da 95% toga dolazi preko satelita, jasno ukazuje na to da individua koja tako nešto tvrdi:

a) nije u stanju da logički razmišlja,

b) nije zainteresovana za otkrivanje istine

To je, ujedno, i glavna razlika između našeg pristupa i pristupa istinskih vijernika koji slijepo vjeruju u svaku glupost koja im se prezentira kao “inspiracija” ili potpunih skeptika koji ne žele odvojiti vrijeme ili uložiti trud da stvarno ispitaju, sa jednom otvorenom sviješću, neke drugačije mogućnosti.

Dok smo mi spremni da ispitujemo sve, i dok se mi UVIJEK nalazimo u potrazi za novim činjenicama, druge individue – skeptici, kao i istinski vijernici – tvrde “MI ZNAMO ISTINU”. Evo je ovdje! A onda tu nailazimo na ovu ili onu besmislenu postavku za koju se tvrdi da je apsolutno istinita, pa to onda diskreditira i sve ostalo što oni tvrde.  Đavo je, kao i uvijek, u detaljima.

Za slučaj paralelnih realnosti; da, to je vjerovatno jedna naznaka.

Za satelite koji pokušavaju s vremena na vrijeme da izvedu poneki prljavi trik – da, i to je moguće; mi i to takođe uzimamo u obzir.

Međutim, mi UVIJEK na sve to pokušavamo da primjenimo naše logičko razmišljanje, naše kritičko “prosuđivanje” i skupljanje podataka uz pomoć jedne mreže istraživača. Ovakva provjera realnosti nije NIKADA DOVOLJNA kad imamo posla s mogućim hiperdimenzionalnim silama, međutim, ona je UVIJEK POTREBNA. U praktičnom smislu, to znači:

1) UVIJEK TO KORISTI DO MAKSIMUMA.

2) NIKADA NE POMIŠLJAJ DA SE MOŽEŠ SAMO NA TO OSLONITI!

Ono što želim jasno da izrazim to je sljedeće: ova komunikacija, Kasiopejska transmisija, JESTE drugačija od ostalog tzv. čanelinga. Ona je bila drugačija od svog samog početka a drugačija će i ostati. Mi joj možemo dati ime: Kritička Superluminalna Komunikacija. Ona je takva s namjerom, a ne nekim slučajem. To je jedna komunikacija u kojoj je onaj koji donosi poruku isto toliko važan kao i sama poruka; oni su neraskidivo isprepleteni na jedan kvantni način; radi se o jednoj interferentnoj kvantnoj amplitudi; oni formiraju jednu cjelinu, jednu kompletnu cjelinu. Odvajanje poruke od pošiljaoca bilo bi u ovom Kasiopejskom kvantnom eksperimentu slično zatvaranju jedne rupe u onom eksperimentu duplih proreza; ako zatvorite jednu rupu, onda je cijeli uzorak drugačiji, a ne samo jedan njegov dio.

Šta je to “Kritička Superluminalna Komunikacija?” Na koji način se ona razlikuje od drugih inspirativnih komunikacija? Uzelo bi mnogo vremena i prostora da bi se to u detalje opisalo. Jednog dana ćemo i to uraditi. Međutim, za sada, dopustite mi da napravim sljedeću opservaciju: Kasiopejska komunikacija ima karakteristike jednog naučnog eksperimenta. Zamislite naučnike u laboratoriji koji rade na fundamentalnim zakonima univerzuma; oni izvode jednu važnu seriju eksperimenata; oni su vrlo obrazovani profesionalci, oni poznaju tu materiju, oni dobro poznaju njihovu laboratorijsku opremu kao i sve njene nedostatke. Međutim, oni su takođe ljudska bića. (U ovoj realnosti, to se ne može zanemariti). S vremena na vrijeme neki od njih će se i našaliti; ponekad će oni morati odbaciti cijelu seriju rezultata jer su miševi tokom noći oštetili laboratorijske instrumente.

Sada, zamislite kakve bi koristi oni mogli imati ukoliko bi napisali neki vic u svom naučnom izvještaju ili uključili u njega pogrešne podatke, usljed štete nanesene od strane miševa, mrlje od tinte itd. itd.  To nije ono kako se u nauci radi. Isto tako i Kasiopejska komunikacija se odvija na jedan naučan način, sa naučnim standardima na umu. Mi ćemo ispitivati, provjeravati, eksperimentisati i odbacivati sve ono što je neprihvatljivo a koristićemo ono što je prihvatljivo. Tu NEMA nikave “deifikacije” niti će je biti!

Ova Kasiopejska komunikacija je Kritička Superluminalna Komunikacija. To je jedan pogled po kome je ona RAZLIČITA od ostalog čanelinga. Ona će takva i ostati. Razlika se nalazi u pristupu. Mi se nalazimo u potrazi za istinom i mi ne odlučujemo, a priori, kako ona treba da se traži.

Oni koji su sigurni da SAV inspirativni materijal treba biti odbačen, pokušavaju da nametnu jednu barijeru drugim ljudima i samom univerzumu, ili pokušavaju manipulisati drugim ljudima da ovi nekritički povjeruju u sve što oni kažu. Mi pokušavamo da dijelimo naše misli i ideje, a kad je to potrebno, mi smo spremni da učimo i da se PROMIJENIMO. To je upravo ono što je veoma bitno: taj stav otvorenosti.

Mi još uvijek moramo postaviti pitanje: Šta ako je tačno da je SAV inspirativni materijal jedno obično smeće? Čak iako ja smatram da je to malo vjerovatno, šta ako je to tačno? Da li to može biti tačno?

Naravno, s obzirom da sam naučnik i da koristim svoj mozak za prosuđivanje, ja moram da uzmem u obzir i tu mogućnost, koliko god nemogućim da mi se to činilo, u opštem smislu. Na kraju, zaključio sam da to ne može biti tačno. Evo kako sam rezonovao: to ide uz pomoć “reductio ad absurdum” – što se često koristi u logici i matematičkim dokazivanjima. Vi pretpostavite da je nešto tačno, a onda uz pomoć logičkih dedukcija dolazite do zaključka da vaša pretpostavka ne može biti istinita. To je ponekad teško za izvesti – ali je korisno.

Primjenimo tu metodu na tvrdnju da je “sav čaneling 100% dezinformacija zato što stiže preko satelita, (ili od strane negativnih sila, deluzije, itd.); sada ćemo krenuti od pretpostavke da je to tačno. Da bi to bilo tačno, onda bi takav jedan satelit, (ili sile ili deluzije) morali biti sposobni da čitaju i kontrolišu SVAČIJI um CIJELO vrijeme. Međutim, ukoliko je to slučaj, zašto bi onda oni koji tvrde da je to istina bili izuzetak, odnosno, izvan ove kontrole?

Odatle, njihovom vlastitom logikom, takve individue su takođe pod programskim uticajem satelita (ako je svako, onda su i oni). Ako je tako, onda su i tvrdnje tih individua iskrivljene. A iz razloga što su oni koji tvrde takve stvari često veoma glasni, i obično bez nekog validnog razloga, kad se stvar malo dublje ispita, onda se nameće logičan zaključak da ono što oni tvrde NIJE tačno, tj. da je to samo jedna dezinformacija.

Tako, krećući od pretpostavke da je tačno da je sav čaneling smeće zato što dolazi sa satelita ili od strane zlih sila ili deluzivnih stanja svijesti koje utiču na svakoga, mi dolazimo do zaključka da je netačno ono što jedna takva osoba govori, zato što on ili ona samo ponavlja dezinformaciju koja dolazi iz takvih izvora.  Tako da ovdje imamo reductio ad absurdum.

Međutim, mi možemo čak ići i dalje. Da li možemo vidjeti razlog zašto se tvrdnja da je sav čaneling glupost toliko naširoko propagira među inteligentnijim i razboritijim individuama koji bi bili najkvalifikovaniji da se upuste u jedno inteligentno ispitivanje tog inspirativnog materijala? Zašto?

Pa, ovdje sada imamo još jednu hipotezu. Ako, kako vidimo iz gornje analize, SVA inspiracija ne potiče sa satelita ili deluzija ili od strane ‘zlih sila’, onda jedan dio nje nam može pružiti istinske informacije od strane “benevolentnih viših bića”, od “nas iz budućnosti”, ili “Božjeg-uma i Nad-duše”, kako god hoćete da to nazovete.  U tom slučaju, sasvim je prirodno da će postojati sile koje će pokušati da diskredituju ovu ideju, kako bi spriječile one koji su najsposobniji za kritičko ispitivanje i potencijalno rješenje problema, da to i učine.

Postoji još jedna vježba u logičkom rezonovanju i kritičkom razmišljanju koja nam pada na pamet. Mnoge individue koje tvrde tako nešto, nisu načisto šta je to “čaneling”, što ću pokušati objasniti na primjeru korištenja Ouija ploče, koja je opisana na našim stranicama.

Zašto mi koristimo uređaj koji je sličan Ouija ploči?

Da bi se zaštitili od vanjskih smetnji; posebno da bi otežali stvar satelitima, ili drugim programskim signalima koji se šalju od strane ljudske i/ili hibridne tehnologije i koji su, ukoliko su prisutni, sposobni negativno da utiču na poruke. Tu su najmanje dvije osobe potrebne, nema nikakvog ritualnog mamba-džamba, uređaj se koristi kao laboratorijski instrument; kritičko razmišljanje u svakom momentu, ponekad vicevi, često kafa, svježi umovi, glasne diskusije, literatura i ploča – kao jedan “ljudski mašinski interfejs” sa “drugim realitetima”. Laura je pisala o ovoj vrsti instrumenta sljedeće:

U današnje vrijeme, pod uticajem racionalne zapadnjačke tehnologije, pomisao da svako može tek tako sjesti i početi da kanalizira je vrlo slična pomisli da prevodi sa stranih jezika mogu da se obavljaju uz pomoć mašina, bez učešća čovjeka. To je jedna veoma suptilna tačka.

U slučaju jednog kompjuterskog programa koji prevodi sa jednog jezika u drugi, i mnogih tzv. medijuma (ljudi koji kanaliziraju poruke, prim. prev.) primjećujemo da program pokušava da upotrijebi jedan algoritam ili seriju algoritama za svrhu skupljanja podataka, zacrtavanja smijera dejstvovanja, dajući jednu seriju naredbi a onda on izvršava te naredbe. Sami rezultati su onoliko dobri koliko su dobri algoritmi.

Iz literature vidimo da fenomen čanelinga, onako kako se on normalno upražnjava, odstranjuje rezon iz algoritma.

Ne postoji nikakav mehanizam povratne sprege u smislu daljnih istraživanja, ispitivanja, provjere podataka, te tako nema ni mogućnosti za jedno precizno podešavanje.

Isključivanje Rezona i mogućnosti konkurentnih sila rezultiraće u jednom algoritmu tipa: “Ja sam tvoj Gospod Bog i ne postoji nijedan drugi bog, zato što sam ja to tako rekao! A ako mi ne budeš vjerovao, onda ćeš gadno proći!”  Ne baš konstruktivno, moglo bi se reći.

Međutim, čaneling se ne može obavljati uz pomoć mašine, isto kao što ni prevodi ne mogu da budu obavljeni isključivo uz pomoć mašina. Činjenica je da su već mnogi naučnici jako očajni uzaludno pokušavajući da programiraju mašine koje bi bile sposobne da naprave profesionalno kvalitetne i upotrebljive prevode bez ljudske pomoći.

Na isti način, nemoguće je dobiti kvalitetan kanaliziran materijal koji bi bio od neke koristi bez potpunog uzimanja u obzir konkurentnih sila, kao i aplikacije algoritma Rezonovanja, kad se s njima ima posla. Bez aplikacije znanja i jedne direktne i brze povratne sprege, veoma su male šanse da će se tu pojaviti nešto od čega bi moglo biti neke koristi. Čini se da je s tim takav slučaj. (Naravno, ovdje isključujemo narcisoidne deluzije nekih individua, namjerne prevare i patološke slučajeve osoba koje pate od sindroma mnogobrojnih personaliteta.)

Na kraju, oni mašinski sistemi za prevođenje koji zaista funkcionišu, su efektivno – kibernetički sistemi prevođenja: oni zahtijevaju čovjek-mašina interfejs.

U naučno fantastičnim filmovima, često vidimo “mašine za prevođenje” koje omogućavaju svemirskom putniku da se priključi s njom uz pomoć nekakvih moždanih elektroda, i onda automatski da priča na jeziku planete koju je posjetio. Riječi se mogu rađati u njegovom vlastitom mozgu i na njegovom jeziku ali do onog momenta kad one počnu da izlaze iz njegovih usta, mašina je već pretvorila nervne impulse do organa govora, navodeći ih tako da oni stvaraju ispravne riječi na stranom jeziku. Naravno, ta mašina radi i obratno, tako da svemirski putnik može čuti riječi izgovorene na nepoznatom jeziku ali ih “doživljava” kao svoje vlastite.

Ono što je tu interesantno je to da se ovdje radi o jednom protetičnom (pomoćnom, prim.prev.) uređaju koji preobraća svemirskog putnika u kibernetičkog prevodioca koji postaje sposoban da “kanalizira” strani jezik.

Ono što želim da kažem uz pomoć ove analogije je da uz pomoć korištenja ovakve protetike mi dolazimo u poziciju da upotrijebimo jedan algoritam koji uključuje rezon i povratnu spregu! Rezon, kad se pravilno upotrijebi, može da oblikuje, usmjerava, reguliše i kontroliše prevođenje informacija između realiteta, tj. različitih oblasti postojanja. Rezon, koji obuhvata istraživanje, je sam po sebi jedan dio tog algoritma.

Čovjek koji uz pomoć jednog dugog i intezivnog proučavanja nadođe na pomisao da postoji mogućnost komunikacije sa višom sviješću, ili između realiteta, pa onda formuliše jednu hipotezu kako se to može raditi, te eksperimentiše s tom hipotezom, prilagođavajući je i modificirajući je tokom tog procesa, biva pri svemu tome, u određenom smislu vođen od strane jednog kompleksnog izvora i jedne duboke želje da komunicira nove i kompleksne koncepte. Na taj način Kosmos, preko Rezona i Znanja i radoznalog duha usađenog u ljudski oblik, “pozdravlja” potencijalnog prevodioca istinskih viših realiteta.  Riječi: prevoditi (“translate”), prenositi (“transfer”) i transducirati (“transduce”), sve imaju isti korijen na Latinskom jeziku. A u samoj ulozi prevodioca otkrivamo da nije dovoljno samo se “priključiti i uključiti mašinu”.

Prevodioci moraju biti dobro obrazovani i uvježbani; oni ne samo da moraju poznavati drugi jezik, oni moraju takođe znati i kako da regulišu stepen vijernosti prevoda sa izvornim tekstom, moraju znati da odrede koji stepen vijernosti je pogodan u specifičnom kontekstu, kako da prime, interpretiraju i prenesu prevedeni materijal, kako da nađu pomoć u vezi terminologije, itd. Sve to zahtijeva jedan dug period obuke i pripreme. Prevodilac je neko ko je studirao tu materiju, koji poznaje tu materiju i ko, što je najvažnije, vlada svojim prevodilačkim sposobnostima u skladu sa određenim znanjem. To znanje je ideološke prirode. Ono je kontrolisano Kosmičkim ideološkim normama. Ukoliko želite da postanete prevodilac, onda se morate povinovati prevodilačkoj ulozi u učenju ovog jezika u stilu jednog eksperta; morate se povinovati tome da budete vođeni onim o čemu vas Kosmičke ideološke norme informišu, što je ujedno i istinski duh izvornog autora. Vi onda morate prevesti taj duh, neizmijenjen, u ciljani jezik.

To je tako. Imajući na umu sve ove obzire ja sjedam pored instrumenta tipa jedne ploče koji je ujedno i najbolji način za rad s tim stvarima. To je protetički uredaj koji dozvoljava jednu stalnu povratnu spregu između algoritma “mašinskog prevođenja” u podsvijesnom/nesvjesnom, i ljudskog interfejsa svjesnog uma koji mora stalno upotrebljavati rezon u procesu podešavanja/”tjuniranja”.  Tako nešto je moguće samo uz pomoć ploče zbog činjenice da prevodilac tu mora da koristi jedan svjestan bajpas (premoštavanje, prim. prev.) za recepciju (prijem, prim.prev.), dok istovremeno mora da održava stalni integritet svjesnosti. Imajući cijelo vrijeme potpunu kontrolu nad svojom vlastitom sviješću kao i sposobnost opservacije i kontrole nad prihvatanjem ili odbacivanjem određenog materijala ili osjećanja u svakom momentu, mi uvodimo rezon kao jedan dio tog algoritma. Drugim riječima, ukoliko se pravilno koristi od strane neke individue koja posjeduje izvjesno znanje o materiji koja je predmet diskusije, kao i o klinički demonstriranim realnostima “drugih realiteta” (oblasti postojanja, prim. prev.), onda je to najbolja alatka koja postoji za ovakvo eksperimentisanje. Ovakav tip uređaja dozvoljava čovjeku da stvori jednu “zasebnu liniju”, da tako kažem, jednu “komandnu ploču” gdje je uspostavljeno jedno novo strujno kolo uz pomoć jednog tankog konca svijesti, bez gubljenja kontrole na bilo koji način. To traži vremena, a svaki djelić informacije mora da se izloži ispitivanju, provjeri  i validaciji.

Isto kao što su se kumunikacije spiritističkog tipa označavale kao “glupost i besmislice” od strane većinske zajednice, (bez obzira na to što većina njih redovno ide u crkvu i priklanja se nečemu što nije ništa drugo do “kanalizirane” poruke koje su istinski nečuvene), tako je i “alternativna” zajednica zauzela sličan stav u vezi korištenja protetike (pomagala, pomoćna sredstva, prim. prev.). (Ovdje opet moramo imati na umu da je ovo samo jedna indikacija nedostatka znanja na ovom polju.) Čini se da je zbog uticaja filma “The Exorcist” (Istjerivač Đavola),  ouija ploča stekla negativnu reputaciju. Međutim, to nije uvijek bio slučaj! Interesantno je to kako cijela jedna “doktrina” može da bude stvorena od strane Holivuda i kako ljudi mogu da je prihvate kao neko jevanđelje. Ono što ovdje bode oči je to da je ovo predubjeđenje veoma vjerovatno dizajnirano da posluži kao dezinformacija koja ima za cilj da potencira “satelitsko kanaliziranje” dok istovremeno negira Kritičku Superluminalnu Komunikaciju.

Ark opet: Uzimajući u obzir mogućnost da je kvantna fizika uključena u interakciju uma i svijesti, jasno mi je da su metode koje mi koristimo pouzdanije i da imaju veće šanse da nas zaklone od namjernog bombardovanja spolja signalima za kontrolu svijesti. U drugu ruku, direktna konverzacija sa “Umom-Bogom” koju “istinski vijernici” obavljaju, mnogo više je podložnija interferenciji. Na primjer, jedan slab elektro-magnetni signal može komunicirati sa implantom koji se nalazi u vašem zubu, a vi će te misliti da razgovarate s Nad-dušom…

Tako, uz pomoć logičkog razmišljanja i kritičke analize stižemo i do jedne radne hipoteze. Međutim, nemojte da odmah skačemo na zaključak da smo riješili sve probleme. Neki važni problemi su još tu i njih takođe trebamo uzeti u obzir. Ova gornja analiza nam ne kaže KOJI inspirativni materijal je istinit (ako uopšte postoji takav). Ona nam daje samo indikacije. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je izvršiti jednu potpunu analizu koja uzima u obzir ne samo jedan, nego mnoge aspekte. Tu se moraju koristiti potpuno različite metode. Ako je A oponent od B, i ako saznamo da A nije u pravu, to istovremeno ne znači da je B u pravu! Određivanje toga da li je je B u pravu predstavlja jedan drugi problem. Na kraju, dopustite mi samo da kažem da smo mi diskutovali informacije Kasiopejaca na našem internet sajtu sa mnogim pojedincima i grupama a sada čak i neki naši “disidenti” otvoreno priznaju da su Kasiopejci bili nevjerovatno precizni. Kao što smo naveli na uvodnoj strani našeg Cassiopaea vebsajta:

Ponekad se pitamo da li su Kasiopejci stvarno oni za koje tvrde da jesu, jer mi ne uzimamo ništa zdravo za gotovo.  Mi uzimamo sve sa predostrožnošću, čak iako smatramo da postoje dobre šanse da je nešto istina. Mi neprestano analiziramo ovaj materijal kao i velike količine drugih materijala koji nam privlače pažnju iz mnogih drugih polja nauke i misticizma. Tako nalazimo veoma nevjerovatnom činjenicu da je taj Kasiopejski materijal u jednoj velikoj skladnošću sa učenjima velikog učitelja Sufizma, Ibn Al-‘Arabi-ja, sa Četvrtim Putom, učenjem Gurđijeva, sa Ezoteričkim Hrišćanstvom Borisa Moravjeva, pa čak i sa drevnim Altajskim Šamanizmom. U tom smislu, Kasiopejski eksperiment se može podrazumijevati kao jedan istinski rad tipa Četvrti Put.

Laura opet: Vraćajući se na sadašnju situaciju u vezi moje sumnje da nas smatraju opasnim zbog našeg naučnog pristupa misticizmu, a posebno zbog naše promocije teze o hiperdimenzionalnim realitetima, tj. da oni imaju jedan “fizički značaj”, moram napomenuti da mi je svjesnost u vezi svega ovoga dolazila postepeno. Zbog činjenice da postoji mnogo ljudi u svijetu koji promovišu njihovu verziju “paranormalnog”, da tako kažem, – uključujući i zvanične religije – smatrala sam da je razgovor i pisanje o tim stvarima sasvim prihvatljivo, iako se to manje-više trpa u područje tzv. ‘zone sumraka’. Međutim, i to je bilo u redu, što se mene tiče. Na kraju krajeva, namjeravala sam da se obratim samo onim ljudima koje zaista interesuje ta tema. Međutim, to nije ono kako su se stvari odvijale, tako da mi je trebalo vremena da “sastavim kockice”. Pa, da bi se razumjelo ono što želim da izrazim, dopustite mi da iznesem jednu kraću istoriju ovog problema i kako smo postepeno počeli da shvatamo da se krećemo u jednom apsolutno zabranjenom pravcu.

Za vrijeme Arkovog šestogodišnjeg boravka u SAD-u, on nije mogao da nađe odgovarajući akademski posao gdje bi mogao da nastavi sa svojim istraživanjima, zbog njegovog “stranog” statusa ali i zbog toga što je odbio da radi za vojnu industriju. Primjetili smo da je bilo veoma malo posla i da se veoma malo ulagalo novca za one fizičare koji nisu željeli da koriste svoju ekspertizu za usluge armiji, na ovaj ili onaj način, ili koji nisu željeli da slijede one ideje koje nisu nikuda vodile. Tako je Ark ipak počeo relativno brzo da radi, na ugovor, za Američko Odjeljenje za Odbranu, međutim, nakon tri godine provedene na toj poziciji, postalo je očigledno da je morao da “malo dublje zađe”, ili da izađe. On je odlučio da izađe, a ja sam podržala tu njegovu odluku.

Što se mene tiče, ja sam jedno vrijeme radila u državnoj administraciji Floride, a onda i kao hipnoterapeut pod okriljem raznih psihijatara i psihologa, (što me je u stvari i navelo na ona moja kasnija pitanja, i eksperimentisanja u vezi sa “fenomenima uma”, što je nadalje vodilo ka Kasiopejskom eksperimentu). U 1995.g. počela sam da diskutujem neke od rezultata Kasiopejskih transmisija sa jednom grupom na internetu. To nije bilo, da se blago izrazim, dobro prihvaćeno, osim u slučaju nekoliko individua koje su znale mnogo više od jednog prosječnog “nju-ejdžera” koji traga za “alternativnim rješenjima problema čovjeka i njegovog mjesta u univerzumu”. Činjenica je da se Kasiopejski materijal razlikovao po svom posebnom gnostičkom ukusu i tonalitetu. Ono šta su Kasiopejci nazivali hiperdimenzionalnim realitetima moglo se lako usporediti sa Arhonima Gnostika, a stanovnike tih područja oni su takođe opisivali sličnim – mada malo modernijim – terminima.

Kako sam nastavila sa svojim istraživanjima, poređenja između ovog materijala i “podzemnih tokova znanja” kao što su Sufizam, Ezoterično Hrišćanstvo i Hermeticizam, postajala su sve očiglednija, što me je uvjerilo da bih trebala podijeliti taj materijal i rezultate mojih istraživanja sa drugima, kako bih mogla dobiti i njihovo mišljenje, što bi onda formiralo određenu povratnu spregu; tj. pojačalo moje algoritme.

U 1998.g. Ark je počeo da mi pomaže u formiranju vebsajta koji bi imao tu svrhu. Na tom vebsajtu sam objavila rezultate mojih dugogodišnjih istraživanja na području istorije, kao i iskustva i rezultate mojih istraživanja na polju psihologije i paranormalnog. Ovaj poslednji elemenat je bio baziran na preko 25 godina mog rada na području hipnoterapije. Ovdje moram nešto posebno da naglasim. Pitanje tzv. “vanzemaljaca” sam uzela kao jedan vrijedan predmet za izučavanje jer je to bio veoma rasprostranjen fenomen u američkoj kulturi. Kao hipnoterapeut, radila sam sa mnogim ljudima koji su tvrdili da su bili “oteti” od strane vanzemaljaca, a moja iskustva i opservacije uvjerili su me da je sve to bilo veoma intrigirajuće i kao takvo vrijedno jednog akademskog istraživanja.

Kao što sam već napomenula, Ark mi je pružio pomoć u tehničkom aspektu stvaranja vebsajta, a povremeno je i dodavao neke svoje analize i komentare.  Međutim, mi nismo bili pripremljeni za stepen reakcija koji je uslijedio nakon ovog “sklapanja braka između nauke i mistike”. Te reakcije su me natjerale da se suočim sa jednom veoma čudnom situacijom u ovom našem svijetu – sa jednim ogromnim procijepom između metodologije i zaključaka nauke i religije. Ja sam smatrala da je jedan normalan i razuman pristup taj – da se religija i mistika – oblast takozvanog “paranormalnog” – trebaju manje više naučno proučavati, međutim, takva jedna perspektiva je bila osuđivana od obe strane, religijske zajednice i naučne zajednice.

”To nas vraća natrag na problem s kojim se suočavamo na ovom svijetu: da “nauka živih bića” nije napredovala u korak sa naukom koja se bavi fizičkim objektima u našoj realnosti.”

Ark je takođe komentarisao u vezi toga ovako:

Gledajući na istoriju “naše civilizacije”, čini se da religija postoji mnogo duže nego “nauka”. I pored toga možemo da vidimo da je religija doživjela jedan neuspjeh. Uprkos njihovim učenjima, ljudi se još uvijek nalaze u jednom neprestanom ratu jedni s drugima. Ljudska bića nisu postala ništa bolja, često su čak mnogo gora i od životinja. To je stvarno užasno jer kad čovjek sve to UVIDI, onda shvati i koliko ogromnu propast predstavlja religija, odnosno, one “sile” raznih verzija Boga.

Nauka, koja je stigla kasnije i eksplodirala tokom poslednjeg milenijuma, takođe nije uspjela. Ona je dovela čovječanstvo do ruba samo-uništenja.  Napredak u matematici, fizici i kompjuterima doveli su do stvaranja tzv. “primjenjene teorije igara”, gdje su ratovi nazvani “igrama”, a “pobjediti u igri” podrazumijeva ubiti što je moguće više ljudi uz što je moguće manje troškove. […]

Možda je sada vrijeme da pokušamo s nečim novim? Možda bi jedan “brak između nauke i mistike” imao neke šanse?

Zašto ne uzeti ono što je dobro iz nauke i ono što je dobro iz religije, a odbaciti sve ono što je pogrešno?

Šta je najbolja stvar u vezi religije?

Religija nas podučava da budemo otvoreni i da prihvatamo mogućnosti koje su daleko od “racionalnih”. Religija nas podučava da poklanjamo pažnju pojedinačnim događajima, čudima, fenomenima koji su krhki i rijetko kad ponovljivi. Na kraju, religija nas podučava da gledamo unutra isto kao i napolje: upoznaj sebe.

Ovakva snaga koju posjeduje religijski pristup, upravo je i slaba tačka nauke.

Nauka je često uskoumna i konzervativna ograničavajući se na sve što je materijalno i standardno ponovljivo. Nauka nas uči da ono što je “tamo napolju” nema nikakve veze s ovim što je “ovdje unutra”, da sve mora biti uhvaćeno, izvagano, izmjereno i podložno manipulaciji. To je i razlog zašto su nove paradigme toliko bolne, kad se one pojave, – ali one se ipak pojavljuju u nauci, dok se rijetko kad pojavljuju u religiji koja je “fiksirana” i dogmatična i zatvorena za svaku diskusiju.

Šta je najbolje u vezi nauke? Nauka je otvorena za kritiku i diskusiju. Čak kad bi neke sile na zemlji pokušale da naprave od nauke neku vrstu religije, u opštem smislu, onda bi naučne teorije morale biti publicirane i predočene za javnu diskusiju. Mi možemo pronaći neku grešku u Ajnštajnovim naučnim radovima zato što su oni dostupni za javnost. Svako može da uči matematiku, i da u njoj napreduje koliko god hoće, uz pomoć čitanja monografija, članaka, posjeta konferencijama i kroz diskusije s drugim naučnicima.

Ova snaga nauke, nekim slučajem je upravo slabost religije.

Religije su uvijek “tajnovite” na jedan ili drugi način – čak i ako ta tajnovitost predstavlja jednu deklaraciju da nikakve promjene nisu dozvoljene, da se ne postavljaju nikakva pitanja, zato što je vrhovna istina o Bogu jedna “misterija” ili “tajna”. To je razlog zašto su religijska učenja toliko često iskrivljavana i pogrešno shvaćena.  Za centralne “autoritete” je veoma lako da osvoje “vrh” religije i proglase sljedbenicima jednu istinitu interpretaciju i da nijedna druga nije dozvoljena.

Tako se može reći da je jedan od mojih glavnih operativnih protokola jedno manje-više naučno proučavanje religije i mistike – domena tzv. “paranormalnog”, dok Ark ima tendenciju da s vremena na vrijeme kombinuje “inspiraciju” sa njegovim naučnim istraživanjima. U oba slučaja, želimo da napomenemo, naš zajednički pristup je da stvorimo radne hipoteze koje se mogu podvrgavati testiranjima i opservacijama.

Kako smo primjetili, taj pristup je izazvao jedan prilično žestok protest s obe strane, tj. od strane “istinskih vijernika” u razne religije i tzv. “nju-ejdž” zajednice širom svijeta, kao i od strane nekih akademika koji su automatski okarakterisali naš pristup “ne-naučnim”. Međutim, to je bilo mnogo više od onoga kad ti neko napiše nešto u stilu “prokleti da ste zbog svog nevjerovanja”. Ovi napadi su bili, jednostavno, od životne opasnosti u smislu pokušaja da se uništi naša sposobnost da radimo, da egzistiramo i održavamo porodicu, kao i u smislu fizičkog ugrožavanja.

Prvi napadi protiv nas potekli su iz dva glavna izvora: od strane tzv. “Nju-ejdž” ili “Metafizičke” zajednice, i Hrišćanskih fundamentalista iz SAD-a. Mogli smo donekle razumjeti ove ‘fundije’ ali nismo mogli razumjeti zašto nas “nju-ejdžeri” napadaju. Naposljetku, mnogi od njih su pričali o istim temama o kojima sam i ja govorila. Trebalo mi je vremena dok nisam razumjela da je problem u tome što i oni promovišu neispitana vjerovanja na isti način kao što to rade i zvanične religije, a takođe se bune kad neko kaže da ta vjerovanja treba da budu kritički analizirana i ispitivana.  Ovim nju-ejdžerima i fundijima, uskoro su se pridružili i pripadnici jevrejske i muslimanske religije, koji su se bunili podvrgavanju religijskih tekstova i ideja jednom manje-više naučnom ispitivanju. Nije da se tako nešto nije i prije radilo, međutim, većina akademskih istraživanja na teološkom području nije lako dostupna javnosti. Ja sam to čitala, sažimala i učinila dostupnim javnosti. Očigledno, to je bilo jedno veliko ne-ne. Jasno je bilo da je “istinskim vijernicima” svih tipova odgovaralo to da ih nauka ostavi na miru, jer im je to omogućavalo da izvrše prevare nad narodom, posebno na one koji nisu bili zahvaćeni standardnim religijama, ali naravno ne izuzimajući i fundamentalne prevare od strane tzv. standardnih religija. Napisala sam jedan ekspose rada na kome su bazirane sve tri glavne monoteističke religije – religije koje su odgovorne za sadašnje stanje u svijetu, za koje svako može priznati da je veoma jadno – pod naslovom “Who Wrote the Bible” (Ko je Napisao Bibliju, prim. prev.).

Za nas dvoje je bilo prilično zbunjujuće kad smo shvatili da je naš trud da primjenimo nauku u proučavanju metafizike sa svrhom da se pronađe jedna zajednička platforma za sve ljude za postizanje mira, naišao na najžešće klevetanje protiv nas u smislu optužbi da pokušavamo da stvorimo neki “kult”!  Činilo se da su stvarni kultovi čiju smo suštinu mi otkrili i objelodanili zaključili da je njihova najbolja odbrana bila da nas napadnu.

Mi smo odgovarali na ove optužbe savjetujući čitaoce da zaista PROČITAJU naše materijale kako bi bili u stanju da sami odrede da li je ta optužba ispravna. Međutim, čini se da kad se jednom uzvikne riječ “kult”, to ima sličnu psihološku reakciju kao i riječ “vatra” na zakrčenom javnom mjestu. Svako razumno razmišljanje prestaje i ljudski mozak postaje paralizovan.

Sve do perioda oko 11. septembra, 2001, ta situacija nije bila ništa manje ili više problematična nego što bi ona bila za svakog pojedinca koji promoviše neku “novu ideju” koja na neki način nije prihvatljiva. Postoje kritike i postoje odgovori na te kritike. Međutim, zajedno sa 9-11, klima za naučno ispitivanje religije i vjerskih sistema drastično se promijenila u SAD.

Uvidjevši kako su religija i vjerovanja nagonili mase da se bezumno ponašaju, zajedno s mnogim drugima, počela sam da pišem članke u kojima sam protestovala zbog politike trenutnog predsjednika SAD, gospodina Buša, i njegovog manipulativnog korištenja Hrišćanskih Fundamentalista kao baze za podršku, i religije kao njegovog raison d’etre. Tada sam se posebno glasno protivila dolazećoj invaziji na Irak i okupaciji te zemlje.

Zbog ovih aktivnosti mi smo postali meta intenzivnih napada koji su sada uključivali i fanatike iz tzv. “Hrišćanske Desnice”, a etiketa “kult” bila je još glasnije i češće uzvikivana. To je postajalo sve ozbiljnije. Počeli smo da dobijamo prijetnje smrću, naša djeca su počela bivati fizički ugrožavana, u dva navrata ona su bila izložena napadima opasnim po život, naš pas je bio otrovan, naša imena (uključujući našu djecu) i adresa stanovanja bili su objavljeni na internetu sa zahtjevom da “istinski vijernici” odu i “pobrinu se“ za nas (ovo očigledno uključuje namjeru da nam se nanesu fizičke povrede, što uključuje i smrt).

Tu se radilo i o jednoj sveobuhvatnoj kampanji klevetanja koja je pokrenuta preko interneta i koja je uključivala nečuvene laži u vezi našeg rada i privatnog života. Uskoro nismo bili u stanju ništa drugo da radimo osim da trošimo vrijeme pokušavajući da se branimo, a noću smo ostajali budni bojeći se da nam fanatični fundamentalisti mogu svakog momenta zapaliti kuću.

Naravno, mi smo prijavili zvaničnim autoritetima u SAD sve ove aktivnosti protiv nas, uključujući i FBI. Odgovori većine ovih državnih službi sastojali su se uglavnom od: “mi nismo nadležni za to” ili “svako može govoriti šta hoće”, pa do: “postoji mnogo važnijih stvari za istragu” nakon 11. septembra 2001.

Mi smo onda poduzeli našu vlastitu istragu u vezi vođa ovih napadača, čak smo platili i jednoj privatnoj detektivskoj agenciji da nam obezbjede jedan izvještaj sa podacima u vezi ovih grupa. Uz pomoć nekih elemenata iz tog izvještaja i našeg vlastitog istraživanja uz korištenje interneta, mi smo uspjeli da uđemo u trag te grupe i otkrijemo da su oni povezani sa jednom od isturenih agencija CIA, koja je finansirala nekoliko “pravih” kultova, uključujući i kojekakve gurue koji tvrde da su “walk-in“ vanzemaljci i druge “Škole Misterija” koje se uglavnom bave “Enohijanskom Magijom” i raznim drugim glupostima koje se danas svrstavaju pod hermetizam. U poslednje vrijeme, ovoj bratiji su se pridružile i ‘žrtve otmica vanzemaljaca” koji tvrde da su “oporavljeni pripadnici kulta” i koji sada “prepoznaju” da i mi stvarno pokušavamo da osnujemo neki kult!

Nakon čitanja nekih “drugih” materijala koji su dostupni na internetu, moglo bi se reći da je najjednostavniji razlog za ove napade strah ovih individua da ne budu otkrivene prevarantske šeme finansiranja njihovih kultova. Bez obzira na to, još uvijek je interesantno zašto američki zvanični organi nisu htjeli da reaguju na naše mnogobrojne žalbe u vezi kriminalnih aktivnosti ovih individua u njihovoj kampanji protiv nas.  Još uvijek ne možemo da odgovorimo na to pitanje.  Takođe nismo u stanju da objasnimo zašto se naš rad napada na jedan ovakav način, dok danas postoji toliko mnogo pravih “kultnih” grupa koje operišu u SAD i kojima je dozvoljeno da neometano rade i sprovode svoje očigledne prevare i malverzacije sa jednom brutalnom bezobzirnošću. Tu se nameće i jedan mogući odgovor, da su te grupe dio jednog širokog i tajnog “Kontra-obavještajnog programa,” ali čak ako je i to slučaj, to ne objašnjava zašto se nas toliko napada, osim ako je to možda zato što smo mi “krenuli pravim putem”. U isto vrijeme, mi ne odbacujemo pomisao da bi ovakve reakcije mogle biti i striktno mehaničke prirode, psihološkom terminologijom rečeno. Ukoliko neka osoba osjeti da nešto u šta ona vjeruje postaje ugroženo od strane činjenica, onda ona može veoma lako da reaguje na neki od ovih načina.

Međutim, postoji mnogo naznaka da u ovom slučaju postoji nešto što je mnogo više od jedne “mehaničke reakcije”, nešto slično aktivnostima COINTELPRO-a. Pojam COINTELPRO je nama već odavno poznat! Kako je Richard Dolan napisao:

Svi koji su živjeli u nekom represivnom društvu znaju da se zvanična manipulacija istine svakodnevno odvija. Međutim, društva imaju svoje većine i manjine. U svako vrijeme i na svakom mjestu, manjina je ta koja vlada, i ta manjina vrši dominantan uticaj na, da tako kažemo, zvaničnu kulturu. Svaka elita se trudi da manipuliše javne informacije kako bi održala postojeću strukturu vlasti. To je jedna stara igra. […]

[A ratovi su ključni elemenat vlasti i kontrole.]

Prevara je ključni elemenat ratovanja, a kad je pobjeda jedino što je bitno, onda konvencionalni moral kojeg imaju normalni ljudi postaje samo jedna smetnja. […]

Ta tajnovitost potiče od jednog elementa koji prožima život na ovom svijetu, oni koji su na vrhu gomile uvijek će poduzimati bilo koje korake, koji su potrebni, da bi se održao status quo. […]

Prikrivanja i zataškavanja informacija su standardna operativna procedura, često dekadama nepoznata javnosti, a to da li će nešto od toga kasnije postati poznato javnosti, stvar je obične igre sudbine. Međutim, informacije takođe cure napolje od samog početka. Nemoguće je potpuno zatvoriti poklopac. Ključ leži u neutralizaciji i diskreditaciji informacija koje nisu dobrodošle, nekad preko zvaničnog negiranja, a ponekad preko proksija u medijima. […]

Dokazi konspiracije koji su dobiveni sa površinskog nivoa, nemaju velike šanse da opstanu u svom neminovnom konfliktu sa zvaničnom kulturom. Priznavanje postojanja određene konspiracije dogodiće se samo onda kada zvanična kultura smatra da je tako nešto vrijedno ili potrebno učiniti. [Dolan, UFOs and the National Security State]

Ne zadržavajte dah.

Sada mi dopustite da ovdje ponovim najvažniju tačku: Misli o konspiraciji nisu nikakve deluzije ili paranoja. Sa istorijske tačke gledišta, JEDINA realnost je realnost konspiracije. Naša “sloboda” je u jednoj velikoj mjeri samo jedna iluzija. Tajnovitost, bogatstvo i nezavisnost potpomažu vlast… Prevara je ključni elemenat ratovanja, (glavna alatka vladajuće elite) a kad je pobjeda jedino ono što je bitno, onda konvencionalni moral, kojeg imaju normalni ljudi, postaje samo jedna smetnja. Drugim riječima, stvaranje religije s ciljem varanja ljudi je jedna standardna procedura, od primitivnih vračeva koji su plašili saplemenike da bi zadržali moć, pa do kontrolnih mjera koje poduzima Džordž Buš u ime Hrišćanstva, i nesumnjivo, iznad svega toga, na hiperdimenzionalnom području.

[Napomena: Mi ovdje govorimo o organizovanim religijama a ne o pojmovima Boga-Stvoritelja i Misterijama Duše i Uma. Ako ništa drugo, mi smatramo da postoji mnogo dokaza koji potvrđuju da je ova Kreacija daleko više grandioznija i veličanstvenija od onoga što nam naše organizovane religije predočavaju i da se ovaj Kosmos ne može svoditi na proste “božje teorije” ljudskih bića.]

Tajnovitost u vezi istinske prirode realnosti u kojoj živimo, i ovih istinski besmislenih religija, potiču od jednog fundamentalnog elementa koji prožima život na ovom našem svijetu, da će oni koji su na vrhu gomile uvijek poduzimati bilo koje korake, koji su potrebni, da bi se održao status quo.

A održavanje tog “statusa quo” uz pomoć religija je jedan od glavih ciljeva Vladajuće Elite.

A kako oni to rade?

Uz pomoć “zvanične kulture.”

A kad zamislimo zvaničnu religijsku kulturu, iz perspektive elitnih grupa koje žele da zadrže status quo, što se njihove vlasti tiče, onda to znači samo jednu stvar: COINTELPRO.

Ovdje ne mislimo na određeni FBI program, nego na koncept tog programa i vjerovatnoću da se tu radi o jednoj vrsti kontrolisanja ljudskih bića kroz milenijume.

Zapamtite: oni koji su na vrhu gomile poduzimaće uvijek bilo koje korake, koji su potrebni, da bi se održao status quo.

A održavanje “statusa quo” uz pomoć jedne pametne manipulacije ljudi religijama je jedan od glavnih ciljeva Vladajuće Elite.

I tako je to bilo da smo postepeno počinjali bivati svjesni činjenice da nam naš pristup evaluaciji naše realnosti, uz pomoć pojmova naučne gnostike, sugeriše da je naš prostor-vrijeme, kojeg smo normalno svjesni, “upleten” u petoj dimenziji (ovdje koristim jedan termin kojeg koriste matematičari a ne pojmove koje koriste tzv. “nju-ejdžeri”), koja ISTINSKI POSTOJI, i da naša oblast postojanja veoma lako može da bude jedno “bojno polje” za stanovnike tog hiperdimenzionalnog prostora-vremena. Ova tvrdnja se istovremeno smatra opasnom isto kao i učenja Gnostika i Katara, koja su sadržavala slične postavke. To bi podrazumijevalo da ljudska bića predstavljaju šahovske figure, odnosno “pijune” u velikim i kompleksnim Tajnim Igrama Bogova, i da naše djelovanje ili nedostatak djelovanja mogu da predstavljaju poteze i manevre pomenutih entiteta koji nastanjuju taj hiperdimenzionalni prostor, i koji, kako se čini, očajno pokušavaju da nas spriječe u kolektivnom spoznavanju njihovog postojanja, i koji iz tih razloga ulažu velike napore da smute i zbune čovječanstvo. To je zbog toga što bi mi sigurno, ukoliko bi stvarno otkrili činjenice koje ukazuju na njihovo prisustvo, i ove njihove igre, prestali da igramo u njima.

To je najopasnija ideja na Zemlji.

 

Related Articles: