FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Put do Svjetlosti Promjena Polova, Treći dio: Novi Jeruzalem – 2. dio

Promatrajući našu konstelaciju znakova, stvarno se čini kako smo u vremenskom razdoblju vrlo sličnom „danima Noe“. Jedini problem koji postoji je čini se „interpretacija“. Zainteresirani za temu kraja svijeta imaju na raspolaganju stotine, ako ne i tisuće tumačenja ovakvih proročanstava. Posjedujem čitavu policu s knjigama posvećenu ljudima i grupama koji su vjerovali da kraj dolazi toga i toga dana, baziranu na razrađenim interpretacijama zapisa ili nadahnutih proroka i svaki pojedini bio je u krivu.

Prema hinduističkoj mitologiji, svaki ciklus zemlje podijeljen je na četiri yuga-e svjetskih doba, usporedivih s 4 doba grčko-rimske tradicije, a kao i u potonjima, pad u moralnoj izvrsnosti događa se kako runde napreduju. Klasična su doba svoja imena uzela od metala: zlatno, srebrno, brončano i željezno, dok su u hinduizmu uzeta od četiri bacanja indijske igre kockama: kria, treta, dvpara i kali. Nomenklatura u oba slučaja sugerira relativne vrline razdoblja, kako se ona smjenjuju u sporom, nepovratnom mimohodu.

Kria je savršeni princip glagola kri, raditi; u doslovnom prijevodu, „završeno, napravljeno, postignuto, savršeno“. Ovo je bacanje kocke koje osvaja jackpot, potpuni dobitak. Prema indijskoj koncepciji, ideja totalnog ili potpunosti povezana je s brojem četiri. Bilo što potpuno i samo-sadržano shvaćeno je kao posjedovanje sve četiri četvrtine. Stoji čvrsto na svoje „četiri noge“. Dharma, moralni red svijeta, u tom periodu stoji čvrsto na sve četiri noge, poput svete krave; djelotvoran kao sve-prožimajući konstrukcijski element u organizmima svemira. Tijekom ove yuga-e rađaju se ljudi puni vrlina, koji svoje živote posvećuju ispunjenju dharminih božanski određenih dužnosti. Brahmini su uspostavljeni u svetosti. Kraljevi i predsjednici djeluju u skladu s idejama istinski kraljevskog ponašanja. Pučanstvo je posvećeno braku i vještinama. Uslužna klasa pravično podnosi zakon, promatrajući sveti red života.

Međutim, kako životni ciklus svjetskog organizma dobiva na zamahu, red gubi tlo pod nogama. Sveta Dharma kopni, četvrtinu po četvrtinu, dok njena suprotnost polako osvaja igralište. Treta Yuga je zbog toga nazvana prema bacanju kocke trojke. Treta je trijada ili trojka; tri četvrtine. Tijekom Treta Yuga-e, univerzalno tijelo, kao i tijelo ljudskog društva, održano je na samo tri četvrtine svoje potpune vrijednosti. Modeli života odgovarajući za četiri grupe društva počinju srljati u propast. Dužnosti se više ne obavljaju spontano, moraju biti naučene.

Dvapara Yuga je razdoblje opasnog balansiranja između nesavršenosti i savršenosti, tame i svjetla. Ovo je bacanje kocke dualnosti. Tijekom Dvapara Yuga-e samo su dvije četvrtine Dharme još uvijek učinkovite u manifestiranom svijetu; ostale su nepovratno izgubljene. Sveta krava, predstavnica etičkog poretka, umjesto čvrstog stajanja na četiri noge, sada nesigurno balansira na dvije. Polu-božanski ideali društva su izgubljeni. Znanje o otkrivenim vrijednostima je izgubljeno. Duhovni red više ne potkrepljuje ljudski i univerzalni život. A sva ljudska bića, od Brahmina do sluga, zasljepljeni su strašću i željom za zemaljskim posjedima. Na ovaj način postaju podli i gramzivi, suprotni ispunjenju svetih dužnosti koja zahtijevaju samoodricanje. Istinska svetost izumire.

I konačno, Kali Yuga, dolazak mračnih vremena. Ovaj period sadrži jednu četvrtinu pune snage Dharme. Egoizam, konzumerizam, slijepe i nepromišljene sile trijumfiraju i vladaju svijetom. Kali znači najgore od svega; također, razdor, svađa, nesloga, rat i bitke, elementi su ove yuga-e, kako je kali povezana sa kal-aha ili „razdor, svađa“. U igri bacanju kocke, kali je bacanje kojim se gubi.

Tijekom Kali Yuga-e čovječanstvo je u najgorem stanju. Vishu Purana govori: „Kada društvo dosegne ovaj stupanj, kada posjedi počnu određivati status, bogatstvo postane jedina vrlina, strast isključiva poveznica muža i žene, obmana sredstvo za uspjeh u životu, seks samo način uživanja i kad se vanjski zahvati pobrkaju s unutarnjom religijom…“ – tada smo u Kali Yuga-i. Četiri yuga-e tvore Veliku Yuga-u ili Maha Yuga-u. Tisuću Maha Yuga-i su jedan jedini dan Brahme ili Kalpe.

Kalpa je podijeljena u četrnaest manavantara-i ili „Manu-intervale“, a svaki od njih je sačinjen od sedamdeseto-tjednog dijela mahayuga i završava potopom. Intervali su dobili ime po Manu, hinduističkom dvojniku Noe, junaku koji je izmakao poplavi. Kalpa će završiti nakon predstojećih još sedam potopa – u kojem trenutku će Brahma „zaspati“ na određeno razdoblje prije nego slijedeći „Dan Brahme“ ne započne.

Heinrich Zimmer prenosi indijski mit – Mravlja Parada – koji opisuje pogled na kružnu prirodu vremena.

Indra je ubio zmaja, divovskog titana koji je obitavao u planinama u bezekstremitetnom obliku oblaka zmije, držeći nebeske vode zatočenima u trbuhu. Bog je bacio munju posred njegovih nezgrapnih spirala; čudovište se slomilo kao snop osušene trske. Vode su buknule oslobođene i u trakama potekle posvuda po zemlji kako bi još jednom prožele tijelo svijeta.

Ova poplava je poplava života i pripada svima. Ona je životna snaga polja i šuma, krv koja kola venama. Čudovište je smetalo općoj dobrobiti, smještajući svoje ambiciozno, sebično truplo između neba i zemlje, ali sada je pogubljeno. Sokovi ponovno teku. Titani se povlače u podzemni svijet; bogovi se vraćaju i okupljaju na glavnoj planini Svijeta kako bi od tamo vladali s visina.

Indra je pozvao Vishvakarmanu, boga umjetnosti i vještina i naredio mu da podigne palaču dostojnu Indrine nedosežne veličanstvenosti. Vishvakarmanu je naporno radio i nakon godine dana uspješno konstruirao sjajnu rezidenciju sigurno dostojnu Indre. Ali to nije bio slučaj, jer svaki put kada je Indra posjetio građevinu, na pamet su mu padala nova i nova komplicirana čudesa, za koja bi naređivao da se dodaju predivnoj palači. Ovo je, razumljivo, bilo vrlo frustrirajuće našem arhitektu, Vishvarkarmanu, te je on odlučio potražiti pomoć boga kreatora, Brahme. Brahma ga je uvjerio kako će vrlo skoro biti oslobođen tereta.

Sljedećeg jutra, Brahmin dječak (ili Sveto Dijete) pojavilo se na vratima Indrine palače. Kralj je istog trenutka prepoznao svetu prirodu djeteta te ga uveo unutra i upitao koja je svrha njegovog dolaska. Brahmin dječak rekao mu je kako je čuo priče o veličanstvenoj palači koju gradi te kako se radi o palači kakvo ‘niti jedan Indra do sad nikada nije uspio sagraditi.

Indra, pun vina pobjede (ili ponosa), upita dječaka je li vidio mnogo Indri kako dolaze i prolaze, na što mu je dječak mirno odgovorio:

„O kralju bogova, znao sam za strašna raspuštanja Svemira. Vidio sam kako sve iščezava, ponovno i ponovno na kraju svakog ciklusa. Na kraju tog strašnog vremena svaki se atom raspada na prvobitni, čiste vode vječnosti, onda kada je izvorno sve nastalo. Sve se tada vraća u bezdan, divlju beskonačnost oceana koja je pokrivena krajnjom tamom i bez znaka ikakvoga živog bića. Ah, tko bi pobrojao sve minule Svemire ili stvorenja koja su ustala obnovljena, ponovno i ponovno, iz bezoblične provalije neizmjernih voda? Tko bi pobrojao minula doba svijeta kako se izmjenjuju u beskonačnost? I tko bi pretraživao beskonačnosti Svemira kako bi pobrojao usporedne Svemire, svaki sadržavajući svojeg Brahmu, Višnu ili Shivu? Tko broji Indre u njima svima – te Indre, usporedne, koji u isto vrijeme vladaju u svojim bezbrojnim svjetovima; i one ostale, koji su bili prije njih; ili čak Indre koji su slijedili jedan iza drugoga u pravcu, uzdižući se u božansko kraljevstvo, jedan po jedan, i jedan po jedan umirući? Kraljevi bogova, među vašim slugama ima onih koji drže da bi bilo moguće pobrojati zrnca pijeska na Zemlji i kapi kiše koja pada s neba, ali nitko nikada neće pobrojati sve te Indre. To je ono što zna onaj koji Zna.“

Dječak je nastavio govoriti u ovome stilu, a u isto vrijeme parada mrava pojavila se u Sali. Ovaj znak nasmijao je dijete. Na Indrinu zamuckujuću zamolbu, objasnilo je svoj postupak:

„Nasmijao sam se zbog mrava. A razlog nije za izreći. Ne traži me da objasnim. Sjeme zla i plod mudrosti sadržane su u ovoj tajni. To je tajna koja sjekirom uništava drvo zemaljske taštine, cijepa joj korijenje i razbija krunu. Ova tajna je svjetiljka onima koji tapkaju u neznanju. Ona leži zakopana u mudrosti vjekova i rijetko je otkrivena čak i svetcima. Ova tajna je dah života asketima koji se odreknu i prekorače smrtno postojanje; ali žitelje Zemlje, obmanute željom i ponosom, uništava.“

Dječak se nasmiješio i potonuo u tišinu. Indra ga je promatrao, ne mogavši se pomaknuti. „O sine Brahminov“, molio je kralj s novom i vidljivom skromnošću, „Ne znam tko si. Činiš se kao inkarnacija mudrosti. Otkrij mi ovu tajnu vjekova, ovo svjetlo koje rastjeruje mrak.“

Zatražen da pouči, dječak je obznanio Indri skrivenu mudrost. „Vidio sam mrave, o Indra, kako dolaze u dugoj paradi. Svaki od njih bio je jednom Indra. Kao i tebe, svaka vrlina pobožnih djela jednom ih je uzdizala do ranga kralja bogova. Ali sada, kroz mnogo ponovnih rođenja, svaki je ponovno postao mrav. Ova vojska je vojska prijašnjih Indra.“

Pobožnost i velika djela podižu stanovnike svijeta do veličanstvenih kraljevstava nebeskih palača, ili do viših oblasti Brahme i Shive, i do najviših sfera Višne; ali pokvarena djela ih potapaju u svjetove ispod, u ponore boli i tuge. Djela su ono čime netko zaslužuje sreću ili muku i postaje gospodar ili sluga. Djela su ono što netko stječe kako bi došao do ranga kralja ili Brahmina ili nekog boga ili do Indre ili Brahme, ali također kroz djela netko zaziva bolest, stječe ljepotu i deformaciju ili se rađa u obliku čudovišta.

„To je sav sadržaj tajne. Ova mudrost je trajekt prema raju preko oceana pakla. Život u ciklusu bezbrojnih ponovnih rođenja je kao vizija sna. Bogovi s visina, nijemo drveće i kamenje, su kao utvare u ovoj fantaziji. Ali Smrt izvršava zakon vremena. Određena vremenom, Smrt je gospodar svega. Prolazni kao balončići su dobro i zlo bića ovoga sna. U beskrajnom ciklusu dobro i zlo se izmjenjuju. Stoga, mudri nisu vezani za ijedno, niti za dobro, niti za zlo. Mudri su vezani za ama baš ništa.“

Dječak je nastavio sa strašnom lekcijom i tiho promatrao domaćina. Kralj bogova, sa svom svojom nebeskom krasotom, sveden je u vlastitom viđenju na beznačajnost. U ovom trenutku stigao je stari pustinjak. Pustinjak je rekao Indri: „Svaki treptaj vjeđe velikoga Višne izražava prolazak Brahme. Sve ispod područja Brahme je nebitno kao oblak koji se u jednom trenutku oblikuje, a onda opet razlaže.“

Indra je razmišljao; i događaj mu se činio kao da je bio san. Ali više nije osjećao potrebu za uvećavanjem svoje nebeske veličanstvenosti ili za nastavljanjem gradnje svoje palače. Pozvao je Vishvkarmana. Graciozno ga pozdravivši medenim riječima, zasipao ga je draguljima i dragocjenim darovima i tada, uz raskošnu gozbu, otpravio ga je kući. Indra je sada želio samo otkupljenje. Sakupio je mudrost i jedino je želio biti slobodan. Povjerio je pompoznost i teret svojeg ureda sinu i pripremio se na umirovljenje pustinjačkim životom u divljini, uslijed čega je njegovu predivnu i strastvenu kraljicu Shachi preplavila tuga.

Plačući u tuzi i potpunom očaju, Shachi je pribjegla Indrinom dovitljivom svećeniku i duhovnom savjetniku, Lordu Magične Mudrosti, Brihaspati. Klanjajući mu se pod nogama, preklinjala ga je da joj odvrati muža od čvrstog nauma. Snalažljivi savjetnik bogova obazrivo je saslušao molbe neutješne božice i znalački kimao s odobravanjem. Uzeo ju je za ruku i zajedno su se uputili njenome mužu.

U ulozi duhovnog učitelja, pričao je o vrijednostima duhovnog života, ali i sekularnoga. Za oba je dao prednosti. Indra ne treba napustiti svoj život, ali svakako mora imati na umu beskonačne cikluse svemira kako bi imao ispravnu poniznost i perspektivu u svojim životnim poslovima.

Vizija bezbrojnih Svemira koji postoje rame uz rame i lekcija o beskonačnom nizu Indri i Brahmi uništila bi svaku vrijednost individualnog postojanja. Između te neograničenosti, vizije koja oduzima dah i suprotnog problema ograničene uloge kratkog individualnog života, mit utječe na ponovno uspostavljanje ravnoteže. Brihaspati, utjelovljenje mudrosti, naučio je Indru kako svakoj od sfera mora dati zaslugu. Naučio ga je prepoznati božansku, ne osobnu sferu vječnosti, koja se okreće uvijek i bez starenja kroz vrijeme. Ali također i cijeniti prolaznu sferu dužnosti i užitaka individualnoga postojanja, koje je jednako stvarno živom čovjeku kao i san duši koja spava.

Vizija beskonačnog ponavljanja i besciljne reprodukcije smanjila je i konačno poništila naivno poimanje sebe i trajnosti svoje moći u pobjedničkome Indri. Njegovi stalno rastući građevinski projekti trebali su pružiti primjeren smještaj samopouzdanome, prirodnome i dostojanstvenome konceptu ega. Ali kako su se ciklusi proširivali, otvorene su razine svijesti u kojima mileniji prolaze u trenucima, eoni u danima. Ograničena konstitucija kao što je čovjek ili neki niži bog, poput njega, izgubila je važnost. Tereti užitaka, posjeda i hrabrosti ega, čitav sadržaj ljudskog života rasplinuo se u nestvarnost. I ono što mu se činilo važnim samo trenutak prije, sada nije vidio kao ništa više nego prolaznu sablast, rođenu i nestalu, nedodirljivu kao bljesak munje. Transformacija je postignuta pomakom u Indrinome stavu.

S proširenjem pogleda svaki aspekt života bi se pomaknuo. Planine, koje su jednom smatrane trajnima, podizale bi se i spuštale kao valovi. Trajni svijet postao bi fluidan. Veliki ciljevi topili bi se pred očima. Svako iskustvo koje je imalo vrijednost iznenada bi se preobrazilo; umu bi se bilo teško orijentirati, a emocijama otkriti čvrsto tlo. Koliko god dugo iskustva i osjeti koji teku svjesnosti pojedinca ostanu netaknuti vjetrovitom i obezvređujućom vizijom, smrtna bića koja se pojavljuju i nestaju u neprestanom ciklusu života smatraju se potpuno stvarnima. Ali, u trenutku kada je njihov prolazni karakter prepoznat, počinju se činiti gotovo nerealnima – iluzijom, optičkom varkom, obmanom osjeta, dvojbenim plodom mašte previše ograničene svijesti. I kada se razumije u tom smislu, svijet je Maya.

Maya bogova i njihova moć pretpostavljanja različitih oblika prikazujući po volji različite aspekte njihova suptilnog postojanja. Ali, bogovi sami su produkcija veće Maye; spontana samotransformacija izvorno nerazlikovne, svestvarajuće božanske biti. A ova velika Maya proizvodi, ne bogove same, već Svemire u kojima oni postoje. Maya je postojanje. Maya je vrhovna moć koja stvara i pokreće prikaz.

Poanta je: sa stajališta kratko-živućeg pojedinca ove se izvanredne okolnosti mogu zanemariti. Ali se ne mogu odbaciti. Maya Shakti predstavlja spontano prihvaćanje, puno ljubavi, životne opipljive realnosti. Podnošenje patnji, žrtvi i smrti koje prate sva iskustva prijelaza, ovaj aspekt potvrđuje, predstavlja i uživa delirij manifestiranih oblika. Maya je također kreativna sreća života, ljepota, divljenje, draž i zavođenje života u svijetu. (Heinrich Zimmer, Myths and Symbols in Indian Art and Civilisation)

Ispravno shvaćeno, dinamika koja je predstavljena u priči je predaja promjenjivim aspektima postojanja na jednoj strani, ali u isto vrijeme nevezivanje za ishod na drugoj. Jedini način da bi se to postiglo je sudjelovati u svijetu kao aktivan sudionik, ispunjavati svoju stvarnu dužnost, onu koja je otkrivena kroz znanje, i uvijek imati na umu beskrajni ciklus i prijelaznu prirodu svega. Jer svijet neće završiti. Nikada.

Nakon što sam naišla na ideju da se vrijeme smatra cikličkim na Istoku, bila sam dovoljno intrigirana započeti seriju proučavanja povijesti starih mitova i legendi. Kako sam se pomicala dublje u proučavanju, postala sam svjesna čudnog fenomena: primijetila sam da su se u povijesnom kontekstu mitski arhetipovi pojavljivali ponavljajući se na previše cikličan način da bi to bila slučajnost ili da to ne bi bilo od dovoljnog značenja da ne bi zahtijevalo i posebnu pažnju. Kako sam proučavala problem, došla sam do, na neki način, iznenađujuće pomisli; počela sam misliti kako izvorna priroda Zla možda leži u konceptu Vremena samog. Kada, gdje, kako i zašto se ovo razmimoilaženje dogodilo? S obzirom da je očito postojao sukob između shvaćanja istočnjačkih i zapadnjačkih religija, možda se trag može naći u pronalaženju pravca linearnog pogleda na vrijeme u prošlosti.

U ovom trenutku znala sam da moram proširiti potragu i uključiti knjige napisane od strane ‘objektivnih promatrača’, bolje nego one a priori vjernika. Znala sam da ulazim u nedopušteno područje, zabranjeno dogmama moje vjere, ali odgovori koji su dolazili od strane vjere same očito nisu služili navedenoj svrsi prezentiranja pojačane slike Boga kao svemogućeg, sveznajućeg i punog ljubavi za sve. I postajalo mi je sve očitije kako se Biblija ne može tumačiti doslovno. To je značilo da se religiozna dogma svela na malo više od zahtjeva da se vjeruje u ovu ili onu interpretaciju ovog ili onog, a sve previše ljudskog, tumačenja. Zašto bih vjerovala u tumačenje jednog čovjeka na uštrb tumačenja drugog?

Pa naravno, zato jer su oni „stručnjaci“ ili su „izabrani“ tumači božje volje! To je sve dobro, osim činjenice da ne samo da nisu mogli osigurati razumne odgovore, već, čini se, uopće nisu razumjeli ni pitanje.

Znajući da sam se suočila s izborima tko ili što je uopće vjerojatno, odlučila sam kako definitivno trebam više podataka na kojima ću bazirati takav izbor. Uostalom, u uistinu pravom smislu riječi, bilo je to kao odlučivanje koje ću uže upotrijebiti za objesiti se iznad provalije. Morala sam otkriti koliko sam stvarno vjerovala u tumače Biblije, stvoritelje religijskih dogmi i čak Bibliju samu.

Eliadovo mišljenje je kako su religijski mitovi stvoreni kao „obrana od terora povijesti“. I pronalazimo kako, na najdubljoj razini, ta obrana protiv povijesti ima veze s Vremenom. Religijski mitovi su brojni i variraju, ali, kad se uklone sve zamke, glavna sporna točka je koja koncepcija vremena je upotrijebljena kao temelj za mit: ciklička ili linearna?

Jedan od vrlo starih aspekata ideje nebeskog arhetipa bio je koncept Axis Mundi ili Centra. To je bilo mjesto na kojem se Nebo, Zemlja i Pakao susreću i gdje je između njih moguć prolaz. Na bilo kojem mjestu gdje je dolazilo do preklapanja ova tri područja, smatrano je kako postoji hram, bilo da je sagrađen ili ne. Centar je bio zona svetih – apsolutne stvarnosti – i bio je simboliziran drvećem, fontanama, ljestvama, užadima itd. Interakcija s njima smatrana je inicijacijom i događala se u bezvremenskom stanju. Stoga se misli kako su religiozni rituali razvijeni u pokušaju povezivanja s ovim Božanskim Modelom ili arhetipom.

Jedan on najinteresantnijih aspekata arhaične ontologije bilo je odbacivanje vremena putem imitacije arhetipova. Na ovaj način žrtvovanje nije samo bilo imitacija izvornog žrtvovanja boga, već je nekako počelo biti energetsko usklađivanje ta tri područja, stvaranje „prolaza“ neke vrste dužinom Axis Mundi-ja. Iz  tog razloga se, za trenutak, tijekom rituala žrtvovanja, izvoditelj identificirao s iskonskom gestom, odbacio vrijeme i obnovio sebe i sve povezane sudionike.

Posvuda postoji predodžba o kraju i početku cikličkog vremenskog perioda i, istovremeno s ovom idejom, istjerivanju demona, bolesti i grijeha. Ove ideje demonstrirane su u posvuda prisutnim slavljenju Nove Godine.

Godišnje istjerivanje grijeha, bolesti i demona je u stvari pokušaj ponovnog uspostavljanja, čak i ako samo na trenutak, mitskoga i iskonskoga vremena, ‘čistog’ vremena, vremena u trenutku kreacije. Svaka Nova Godina je povratak vremena iz početka, ponavljanje kozmogonije. Ritualni sukobi dviju strana glumaca, prisutnost mrtvih, Saturnalija i orgija, mnogi su elementi koji označavaju da na koncu jedne godine i u očekivanju nove postoji ponavljanje mitskoga trenutka prolaza od kaosa do kozmosa. (Eliade)

U velikom dijelu, počeci ovih rituala obuhvaćaju seriju dramatičnih elemenata koji predstavljaju uvjete univerzalne zbunjenosti, odbacivanje reda i hijerarhije i uvođenje kaosa. Pojavljuje se „simbolički potop“ koji uništava cijelo čovječanstvo kako bi utro put novim i obnovljenim ljudskim bićima.

U brojnim mitovima i ritualima pronalazimo istu glavnu ideju godišnjeg povratka kaosu iza kojeg slijedi nova kreacija. Kaos koji prethodi ponovnom rođenju bio je neophodan kao i rođenje samo. Bez kaosa ne može biti ponovnog rođenja. „Kao što je to bilo u danima Noe!“

U mnogima od „modernijih“ ritualnih verzija, potop i elementi vode prisutni su na ovaj ili onaj način, bilo kao piće ili kao krštenje. Krštenje je subjektivni mikro-kozmički ekvivalent poplave na makro-kozmičkoj razini: povratak bezobličnom obliku! Ova bezobličnost, ovaj kaos, ilustrirani su na mnogo načina: postom, ispovjedi, pretjeranom tugom, veseljem, očajem, orgijama – a svi oni traže ponovno stvaranje kaosa kako bi iz njega moglo izroniti novo stvaranje. Ovo nagovještava kako je kaos karnevala nužan za obnavljanje. Drevna znanost koja se otkriva u mitovima govori nam kako nas uvjeti nereda na našem planetu ne vode kraju svijeta, oni su razlaganje strukture kao prethodnica Obnavljanju Vremena.

Također je zanimljivo primijetiti kako se u trenutku obnove, festivalu Nove Godine, mislilo da je sudbina čovjeka zapečaćena za ‘cijelu godinu’. Ovo nam sugerira da je bilo nečega u osobnom pristupu periodu novog rođenja koje je novi red uspostavljalo prema setu arhetipskih principa. Ovo je možda bio izvor ideje da pozicija zvijezda i planeta u trenutku rođenja ima nekog utjecaja na pojedinca u astrološkim terminima.

Ono što nam je trenutno važno u ideji je činjenica kako su kraj prošle i početak nove godine temeljene na ideji iscrpljivanja bioloških resursa na svim kozmičkim razinama, stvarni kraj svijeta, ne zato što je svijet proklet, već zato što je, otprilike, ostao bez goriva!

U Le Probleme des centaures, profesor Georges Dumezil proučava i diskutira scenarij početka i kraja prema velikom izboru materijala izvedenoga iz Indoeuropskog svijeta uključujući Slavene, Irance, Indijce i Grko-Rimljane. Zapisao je nekoliko elemenata ceremonija inicijacije koji su očuvani u manje ili više iskvarenom obliku u mitologiji i folkloru. Još jedan pregled mitova i rituala njemačkih tajnih društava od strane Otta Hofler-a iznosi slične veze. Oba istraživanja ističu važnost 12 umetnutih dana i posebno Nove Godine.

(1) 12 prijelaznih dana predskazuju 12 mjeseci godine; (2) tijekom 12 odgovarajućih noći, mrtvi dolaze u mimohodu posjetiti svoje obitelji; (3) u ovom periodu vatre se gase i ponovno oživljavaju; (4) ovo je trenutak inicijacije, kojoj je sastavni element baš gašenje i ponovno paljenje vatre; (5) ritualne borbe dviju suprotstavljenih grupa; i (6) prisustvo erotskih elemenata, braka, orgija.

Svaki od ovih mistično-ritualnih motiva svjedoči o potpuno iznimnom karakteru dana koji prethode i slijede prvi dan u godini, iako eshatološko-kozmološka funkcija Nove Godine (odbacivanje vremena i ponavljanje stvaranja) nije eksplicitno navedena. Svejedno, može se pokazati kako se ta funkcija podrazumijeva u svim ostalim mitsko-ritualnim motivima. Kako bi, na primjer, invazija duša mrtvih mogla biti išta drugo nego znak obustave svjetovnog vremena, paradoksalno ostvarenje istovremenog postojanja ‘prošlosti’ i ‘budućnosti’? Ovo istovremenost nije nikad toliko potpuna kao što je to slučaj u razdoblju kaosa, kada se svi načini preklapaju. Posljednji dani stare godine mogu se poistovjetiti sa pred-kreacijskim kaosom, kako kroz najezdu mrtvih – koja poništava zakon vremena – tako i seksualnom pretjeranošću koja obično označava prigodu.’

Zamolila bih čitatelja da obrati posebnu pozornost na ideju „iscrpljivanja fizičkih resursa, najezde duša mrtvih i seksualnu pretjeranost“ za koje je predloženo kako su pokazatelji nadolazeće obustave i obnove vremena.

Svakako znamo kako doživljavamo stvarnu invaziju „posjetitelja s drugoga svijeta“ i da mnogi ljudi primjećuju „zastoje“ u stvarnosti koji se svakim danom sve više nagomilavaju. Vezano za iscrpljivanje fizičkih resursa u materijalnim pojmovima, nedavno otkriće znanosti predlaže da ovo možda i nije samo „arhaična ideja“. 15. kolovoza 2001. članak u New York Timesu bio je naslovljen: Kozmički zakoni kao brzina svjetlosti možda se mijenjaju:

Međunarodni tim astrofizičara otkrio je da se osnovni zakoni prirode, kako ih se danas razumijeva, možda pomalo mijenjaju kako svemir stari, iznenađujuće otkriće koje bi moglo nanovo napisati udžbenike fizike i staviti na kušnju fundamentalne pretpostavke o tome kako svemir funkcionira. […]

Ako bi bilo potvrđeno, ovo otkriće moglo bi značiti da su se i ostale konstante za koje se smatralo da su nepromjenjive, kao brzina svjetlosti, mijenjale tijekom povijesti svemira. […]

Znanstvenici koji su provjeravali rad u njemu nisu pronašli niti jednu očitu manu. Ali kako bi posljedice za znanost bile toliko dalekosežne i jer su razlike u očekivanim mjerenjima toliko suptilne, mnogi znanstvenici izražavaju sumnju da će ovo otkriće opstati na testu vremena i kažu kako će čekati nezavisne dokaze prije donošenja odluke je li otkriće istinito.

S druge strane, otkriće bi se uklopilo u neke teoretske poglede na svemir, posebno predviđanje da prethodno nepoznate dimenzije možda postoje u strukturi kozmosa. Čak su i znanstvenici na projektu bili namjerno oprezni u prezentiranju rezultata. Opisujući implikacije onoga što je ovaj tim promatrao, Dr.Webb je izjavio: „Moguće je da postoji evolucija zakona fizike.“[…]

Svakako je vrlo zanimljivo što je ideja „propadanja“ i mijenjanja svemira u vrlo realnim pojmovima bila dio arhaične ontologije. Naravno, ona su sadržavala i dodatnu karakteristiku da takvi događaji istovremeno donose i cikličko vraćanje kaosu te preplavljivanje demonima i dušama mrtvih kao prethodnicu potopu. A ovakva mitologija izražavana je na način kao da je već „doživljena“ koji put; ili, najmanje, da je bila dio znanstvenih spoznaja prijašnjeg vremena.

Ali ideja kako taj događaj predstavlja ponovno rođenje, izgubljena je uvođenjem monoteizma. U tom trenutku, Kraj Vremena postao je Kraj Svijeta – za sve osim nekolicinu izabranih koji bi trebali biti spašeni od jednog, točno određenog boga. A taj jedan, točno određeni bog, otprilike od tada ‘vodi paradu’.

Ponovimo kako obredi odbacivanja označavaju odbacivanje svih normi i nasilno ilustriraju svrgnuće vrijednosti i vraćanje svih oblika neodređenom jedinstvu. Samo centralno mjesto orgija, trenutak kada se sjeme postavlja u tlo, pokazuje nužnost Svjesnosti Grala usred rasplinuća oblika u orgazmički kaos. U prisutnosti smo vrlo drevne ideje: povratak praiskonskom jedinstvu, inauguracije Svjesnosti Grala u realnosti kojom ograničenja, konture i udaljenosti više ne upravljaju. Ono što je iskonsko i osnovno je ideja regeneracije kroz kaos, ponavljanje i stvaranje: vremenska petlja.

Sad, ono čega se moramo prisjetiti vezano za ove postulate je njihova nerazdvojiva optimističnost; svjesnost o uobičajenosti cikličkih katastrofa, sigurnosti njihovog značenja i iznad svega; da one NIKADA, NIKADA nisu konačne!

Kao što su tri dana tame, kao prethodnici ponovnom rođenju Mjeseca, nužni, tako je i smrt pojedinca i periodična smrt čovječanstva neophodna. Svaki materijalni oblik, samom činjenicom svog postojanja u vremenu, gubi snagu i postaje bezobličan pa čak i samo na trenutak. On se MORA vratiti kaosu, orgiji, tami, vodi; mora se ponovo absorbirati u iskonsku jedinicu, koja ga je izdala, na ponovno rođenje. Kralj je mrtav: živio Kralj!

I tako je bilo sve do pojave monoteizma, mit koji je opisivao uvjete života, prihvaćene kao stvari koje su jednostavno takve, svake se godine ponovno odigravao: Vrijeme je bilo cikličko. Svijet može završiti, ali ako završi, to je samo stoga što se ‘iscrpio’ i mora se ponovno sastaviti. A u njemu pronalazimo i sve elemente priče o Noi: ‘Kao što je to bilo u vremenu Noe.’

U svim ovim mitovima postoji ideja o kraju i početku Cikličkog Vremenskog Perioda s područja gdje vrijeme ne postoji. I usporedno, da na kraju takvog perioda dolazi vrijeme istjerivanja demona, bolesti i grijeha koje se događa na kraju stare godine, kako bi se nova mogla roditi oslobođena od grijeha. Ono što je još zanimljivije je što takvi obredi u vrlo preciznom obliku oponašaju uvjete ‘dana Noe’!

Ali nešto je promijenilo sve ovo. Nekako, percepcija o kraju svijeta postala je strašna kazna. Nekako, Bog koji je uništio mir Raja, ušao je na svjetsku pozornicu i namamio ljude da mu daju svoje povjerenje, njemu i samo njemu. „Ja sam Gospodin tvoj Bog, ja sam ljubomorni Bog!“ I vrijeme je postalo linearno, s prorečenim krajem, koji će biti završan i potpun. I crno se pisalo onima koji nisu na strani „pravoga boga“, koji tvrdi kako je on jedini koji može ponuditi „spasenje“.

U religijskim mitovima nekoliko je univerzalnih tema, a prevladava ona o Zlatnom Dobu koje je uništeno na neki strašan način – poplavom, padom iz milosti, kaznom. Jessie L. Wenston u svojoj knjizi Od Rituala do Romanse (From Ritual to Romance) kaže:

„Što pozornije proučavamo pretkršćansku teologiju, to smo jače impresionirani dubokim i smionim duhovnim karakterom njihovih spekulacija i sve upitnijim nam se čini da su takva učenja mogla ovisiti o ničim potpomognutom procesu ljudske misli ili su se mogla razviti iz klica kakve pronalazimo među pretpostavljeno ‘primitivnim’ ljudima… Jesu li oni stvarno primitivni? Ili se suočavamo, ne sa osnovnim elementima religije, već sa raštrkanim fragmentima neke iščezle civilizacije? Sigurno je, onoliko daleko koliko povijesni dokazi idu, da naši najraniji zapisi ukazuju na prepoznavanje duhovnoga, a ne materijalnoga, izvora ljudske vrste.

Proučavatelji literature o Gralu ne mogu ne biti impresionirani stanovitom atmosferom strahopoštovanja i tajanstvenosti koja okružuje taj zagonetni Objekt. Uz njega je povezana tajna, čije će otkrivanje za sobom povući strašnu nesreću izdajniku. … To je toliko tajnovita stvar, da se pričati o njoj ne smije usuditi niti jedna žena. … Nema sumnje da je Gral bio nešto tajno, misteriozno i strašno, a točno znanje o njemu bilo je rezervirano za nekolicinu izabranih. […]

Kultovi prirode i dalje ostaju pouzdani vodiči; njihovi unutarnji, ezoterični rituali osposobit će nas da premostimo zaljev između onoga što se na prvi pogled čini potpuno nepomirljivim: elementima narodne predaje i visoko spiritualnim tajnama.“

Kada sam pročitala primjedbu gospođe Weston da bi mitovi mogli biti ostaci iščeznule civilizacije, pomislila sam kako je to zanimljiva hipoteza i počela razmišljati kako bi bilo moguće da su znanstvene činjenice ono što je stvarno opisano u ovim pričama i kako je to znanje vremenom moglo biti pretvoreno u mit ako je infrastruktura civilizacije bila uništena. Prirodno, automatski kao primjer na pamet pada priča „Gospodar muha“, ali zasigurno postoje brojne druge situacije u kojima se ovaj proces može ispitati. U svakom slučaju, što sam više o tome razmišljala i proučavala više primjera, u meni je raslo uvjerenje kako je gospođa Weston definitivno bila na tragu nečega.

Tema potrage za Gralom ima nekoliko varijacija iste ideje: da je daleko u drevnoj prošlosti postojalo razumijevanje Tehnologije Istinske Mudrosti. Nadalje, postoje indikacije da je ovo znanje bilo opće poznato i primjenjivano u Zlatnim Vremenima. Također se misli kao je Drevna Tehnologija preživjela, iako možda potrgana i zamračena u ezoteričnim ‘magičnim doktrinama’, mitovima i religioznim obredima/ritualima koji su još nekad davno izgubili svoje značenje čak i među svojem visokom svećenstvu; ili u ezoteričnim školama, njegovana u tajnosti i otkrivana svijetu u odmjerenim dozama, s vremena na vrijeme, putem izabrane nekolicine koja se sažalila nad čovječanstvom, ali za takvo što nemamo čvrstih dokaza. Bez obzira gdje se tražilo, čini se da veo monoteističke korupcije vjerovanja i mišljenja dominira na zemaljskoj kugli. Čak i oni koji priznaju da bi drevni rituali i mitovi mogli biti ostaci stare tehnologije, završavaju pretvarajući tu ideju u najpatetičnije ‘magičarske’ budalaštine koje se mogu zamisliti, a upravo takvu reakciju Kontrolni Sistem i planira. Na kraju, psihološki govoreći, oni koji slijede magične i ostale ritualne oblike za postizanje kontrole nad životnim silama, samo pokušavaju naći zamjenu za životne situacije koje sami nemaju snage ili mudrosti promijeniti. Bavljenje magijom ili ritualima nije ništa drugo doli samo-uzdizanje iz vlastitih nesigurnih i perifernih životnih iskustava na mitsko stanje „izabranosti“ ili „posebnosti“. Prakticiranje magije pojedincu pruža imaginarnu superiornost. Ona je oblik samo-promocije majušnosti vlastitog stvarnog života u status umišljene moći.

Ipak, uzimajući u obzir religijske mitove i obrede kao kodirane znanstvene formule koje tek sada, u svjetlu recentnih znanstvenih spoznaja, možemo početi shvaćati, proučavanje religijske povijesti dobiva potpuno drugačije značenje. Drevne znanstvene formule bile su ono što je među ostacima uništene civilizacije imalo najviše šanse ostati očuvano. Pamtila su ih djeca preživjelih, a ponekad su i upotrebljavane u ograničenim okvirima. Ali, kako je vrijeme prolazilo, čak se i ta ograničena upotreba izgubila i jedino što je ostalo bile su priče. Kao kakav čudni kult tereta, znanstvene formule i kodovi promijenjene su kako bi pobuđivale bogove tehnologije. A kada se ništa ne bi dogodilo, mislilo se da se bog naljutio i počela su žrtvovanja.

Pa ipak, čini se kako je ovakvo stanje ignorancije i izgubljenog značenja bilo planirano i namjerno. Ono je položilo temelje za novu tehnologiju; onu koja je eliminirala određene principe i neophodna razumijevanja, rezultirajući uvjetima u kojima je istinska drevna tehnologija postala nedosežna. Nova je tehnologija stvorena kao prepreka stvarnom napretku na višestrukim razinama, a kao temelj naše znanosti počelo se koristiti Vrijeme. Linearno vrijeme.

Kada putujemo u prošlost i zavirimo u tamu prošlih milenija, otkrivamo čudesnu točku u vremenu u kojoj se dogodila toliko čudna stvar, pomak u načinu razmišljanja, da ju je zapanjujuće uopće uzeti u obzir – predstavljanje koncepta monoteizma, tog jednog jedinog događaja koji je postao osnova iz koje se rodilo naše moderno shvaćanje vremena. Kakva je mašta i reakcija na život izrodila ovu ideju? Što je ovdje stvarna slika u slici?

Stoga mi sada dopustite predložiti hipotezu: religiozni mitovi mogli bi zapravo biti pripovijetke koje opisuju drevnu tehnologiju i razumijevanju svemira koje daleko nadmašuje naše današnje razumijevanje, kao i upozorenje o opasnom stanju u kojem se danas nalazimo te nekom budućem događaju kojem se približavamo.

Željela bih sugerirati da su mitovi, rituali i ceremonije drevnih religija samo preživjeli djelići ove tehnologije, iz kojih je istinsko značenje iščezlo. Nadalje, da otkrivanjem tajni ove ‘tehnologije’ čovječanstvo ima šansu osloboditi se Terora Povijesti, izgraditi Arku i preživjeti nadolazeći Potop.

Predlažem radnu hipotezu, okvir koje ćemo pokušati ispuniti dijelovima slagalice koje pronalazimo i koje su do sada imale vrlo malo smisla u linearnoj vremenskoj strukturi monoteizma. Ne moramo vjerovati niti jednoj od njih, samo se „igramo“ kako bi vidjeli jesu li moguće. Dakle, kako bih formulirala radnu hipotezu, dozvolite mi da nabrojim moje zamisli:

  1. Religijski mitovi koji se prenose s koljena na koljeno su „pripovijetke“ jedne ili više naprednih civilizacija koje su postojale na Zemlji u dalekoj prošlosti.
  2. Stanovnici navedenih civilizacija su možda doživljavali drugačiji odnos sa svojim fizičkim okolišem, uključujući i vlastitu fiziologiju, nego mi danas, a ovo različito doživljavanje okoline moglo je biti posljedica stanja postojanja kvantno različitog od našega, uključujući fundamentalno različite uvjete, ne samo u planetarnoj atmosferi, gravitaciji, kozmičkoj i solarnoj radijaciji, nego i razliku u prirodi materije same! Takva okolina očuvana je u mitu kao ‘Raj.
  3. Razlika u okolini možda je ondašnjim ljudima omogućavala razvijanje tehnologije, ne samo superiornije našoj, već i fundamentalno različite. Ova tehnologija mogla je biti rezultat razumijevanja međusobnog suodnosa ljudskih bića i okoline.
  4. Okolina, kakvom smo je definirali, može nam dati ključ za razumijevanje mnogih tajni vezanih uz našu fizičku prirodu, posebno vezanu za našu DNK i moždane funkcije. Danas neupotrebljavani dio DNK, ‘junk (otpad op.prev.) DNK’, je možda, zbog različitih uvjeta u okolini, tada bio u funkciji. Kao posljedicu, moguće je zaključiti da se različita upotreba naših mozgova mogla postići i možda je upravo to bilo sredstvo kojim su drevni bili u međuodnosu s prirodom; bili su „partneri“ svojoj tehnologiji, dok mi, u sadašnjosti, o našoj „ovisimo“.
  5. Među sposobnostima, koje su mogle postojati u takvom „pojačanom“ ili kvantno različitom okolišu, mogle su se ubrajati i ono što mi danas zovemo vidovnjačke, telepatske i telekinetičke sposobnosti.
  6. Takve psihičke sposobnosti uključivale su i mogućnost razumijevanja arhetipova koji se projiciraju u našem svijetu iz razina bitka. Shvaćanja arhetipova tada podrazumijeva elemente od kojih su mitovi sačinjeni, poput nauke o bogovima, vilinskom svijetu, demonima i vampirima.
  7. „Proširena“ percepcija također je pridonijela razvoju dramatično različite znanosti, koja je uključivala razumijevanje kozmičkih fenomena i priča o određenim kozmičkim interakcijama i njihovoj cikličkoj prirodi, te su drevni ljudi unaprijed znali dan vlastitog „kraja“ i mogli pripremiti arku za spasenje svoje znanosti i tehnologije. Velik dio znanosti kodiran je u mitove i religiozne obrede, koji su odavno, čak i u tajnim tradicijama koje su stvorene kako bi ih prenijele, izgubili svoje pravo značenje.
  8. I konačno, da se u dalekoj prošlosti dogodila namjerna korupcija ovog znanja, u svrhu ustanovljenja kontrole nad čovječanstvom. Izvor izobličenja i korupcije direktno je povezan s međudjelovanjem prethodno spomenutih realiteta arhetipova, gdje su se odvijale „bitke bogova“, manifestirajući se u našoj stvarnosti kao socijalni, kulturalni, religijski i povijesni pokreti.

Stoga možemo zaključiti kako su naši religijski mitovi i rituali ostaci pripovijetki – poruka u boci – dizajnirani da bi objasnili fenomene, te da je monoteistička verzija, koja proglašava Konačni Kraj ili Sudnji Dan Propasti i silazak „Novog Jeruzalema“, samo iskrivljenje mita dizajniranog kako bi se na našoj planeti uspostavio Kontrolni Sistem, koristan onima koji teže moći i bogatstvu i kontroliran arhetipskim silama nekog drugog realiteta, kojeg je ovaj naš samo sjena ili odraz. I pri tome ne sugeriram da je taj realitet „astralan“ ili nematerijalan. Vjerujem da je on međurazina parafizičkih i hiperdimenzionalnih bića čije su postojanje i priroda pažljivo skriveni od nas milenijima – i to s razlogom.

Postoji li sila koja stvara i održava Matrix transformirajući obične povijesne događaje u mitove, koji se kasnije koriste kao osnova religijskog vjerovanja? I jesu li ta vjerovanja bazirana, ne na stvarnoj povijesnoj aktivnosti mitskih pojedinaca, već na arhetipovima koji nam možda govore nešto vrlo važno, ali što ne možemo čuti jer smo previše koncentrirani tumačiti ih kao povijesnu stvarnost pojedinca u pitanju? Jer u konačnici, ako svoja duhovna vjerovanja baziramo na mitovima, neistraživanje i nerazumijevanje istinskog značenja arhetipova može nas dovesti u ozbiljne probleme.