FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Potraga za gralom i sudbina čovjeka – 3. dio: Vrijeme – 2. dio

U trećem stoljeću prije Krista, Berossus je popularizirao Chaldensku doktrinu «Velike Godine» na takav način da se je proširila po cijelome Helenističkom svijetu. Prema tome učenju, svemir je vječan ali periodički je uništavan i rekonstruiran svake «Velike Godine». Što je to «velika Godina» varira od škole do škole. Ali prema Berossusu, kad se sedam planeta sakupi u Raku, nastat će Velika Zima; kad se skupe u Jarcu, u ljetnome solsticiju (ovdje se očito podrazumijeva astrološka suprotnost prema suncu) cijeli će svemir biti konzumiran vatrom. Slične se ideje mogu naći u Indiji, Iranu, kao i među Mayama i Astecima.

Sad, ono što moramo zapamtiti o tim postulatima jest njihov svojstven optimistički karakter; svjesnost o normalizmu cikličke katastrofe, sigurnost oko tog značenja, i iznad svega da NIKAD, baš NIKAD nije konačan!

Baš kao što su nužna tri dana mraka koja prethode «preporođaju» mjeseca, tako je potrebna i smrt induvidue i periodička smrt čovječanstva. Svaki materijalni oblik, iz puke činjenice da postoji u vremenu, gubi snagu i postaje bezličan pa makar samo i na trenutak. On se MORA vratiti u kaos, orgije, mrak, vodu; mora biti reapsorbiran u iskonsko jedinstvo iz koje će biti preporođen. Kralj je mrtav: živeo Kralj!

«I ovdje mi pronalazimo cikličku strukturu vremena. Sve počinje iznova i iznova na samom početku svakog trenutka. Prošlost je ništa drugo do nagovještaj budućnosti. Nijedan događaj nije neopoziv i nijedna transformacija nije krajnji izuzetak u pojavi kroz period Velike Godine, i nema ništa novoga pod suncem. Ovo ponavljanje drži svijet u istom «Auroralnom» trenutku početka. Ali vrijeme čini mogućim pojavu i postojanje stvari. Ono nema konačan utjecaj na njihovo postojanje, budući da se samo konstantno regenerira… Ali to ponavljanje ima značenje: ono samo po sebi daruje stvarnost događajima; događaji se ponavljaju jer imitiraju arhetip – uzorni događaj.» [Eliade, 1954]

I ja dodajem da su ti uzorni događaji samo refleksije stvarnosti iz viših denziteta!

«U tome kontekstu, što bi mogli patnja i bol reprezentirati? Ništa nije bilo beznačajno. Da, patnja je bila događaj, povijesna činjenica, ali nije bila bezrazložna niti samovoljna. Povijesni čovjek koji je vidio «svoja polja opustošena sušom, svoju stoku desetkovanu bolešću, svoju djecu ili njega samog napadnutog groznicom ili nesrećom u lovu, [znao je] da te nepredviđene situacije nisu slučajne, nego su to utjecaji raznoraznih magijskih i demonskih sila, protiv kojih su svećenici i čarobnjaci [posjedovali] oružja.» [Eliade, 1954]

Nije bilo «neizazvane» patnje. Patnja je nastajala iz neprijateljske akcije iz drugog nivoa stvarnosti koje je koristilo oblike i bića ove stvarnosti da bi omogućilo napad. A patnik bi mogao postati patnikom samo ako bi bio ranjiv svojim manjkom znanja ili greškom svojeg manjka znanja o božjoj volji. U tome slučaju patnja nije samo razumljiva nego je tolerantna – barem dok nije otkriven i ispravljen manjak znanja. U toj perspektivi, patnja je tu samo zbog toga da nas nauči uzrocima stvari – božjoj volji – koja ga naravno, vodi da je manifestira kao vlastitu – jer zar on nije dio Boga? Zar čovjek nije instrument preko kojeg Bog djeluje i doživljava materijalni svijet?

Zbog toga Novogodišnja slavlja i druge inicijacije služe tome da bi podsjetile čovjeka da patnja nema svoj kraj; da nakon smrti uvijek slijedi uskrsnuće; da je svaki poraz poništen i i transecedentiran krajnjom pobjedom povratka u rajsko stanje ili početkom novog ciklusa.

Po Eliadinom mišljenju, drama o Tamuzu i druge varijacije istog arhertipa, uključujući i Isusa, podsjećaju čovjeka na patnje pravednih i na taj ih način čini tolerantnima. Tamuz je trpio, a da nije bio kriv. Bio je ponižen, bičevan do krvi i zatim zatvoren u jarak ili pakao. Tamo ga je posjetila Velika Božica, ohrabrila i oživila ga. (U daljnjim gnostičkim korupcijama piše da je «glasnik» bio taj koji ga je posjetio, ali esencija priče je preživjela u Manihejskim i Mandaeanskim prototipovima, ipak s promjenama koje su bile potrebne u vijeme Grčko-Orijentalnog sinkretizma.)

Doduše, postoji još jedan ugao s kojeg možemo razmatrati: naime, Sinovi Bogova ili, u učenju Sufija: Polovi Svijeta; induvidualci koji su neka vrsta fokus manifestacije svijeta; oni koji «podržavaju kreaciju samim svojim bitkom». Simo Parpola, profesor Asiriologije na fakulteti u Helsinkiju, u Finskoj, piše:

«Utjecaj Mezopotamske religijske misli na evoluciju drugih drevnih religioznih i filozofskih misli nikad nije bio ozbiljno istražen.»

To je iznenađujuće jer je Abraham, židovski patrijarh, navodno bio iz tog područja. Većina istraživanja povijesti ide u hebrejsku bibliju i tamo stane, ne shvaćajući da je ona zasnovana na nekom ranijem obliku. Kad bi mi mogli ići dalje unatrag prema izvoru, naišli bi na veću jasnoću. A čini se da Hebrejski alfabet dolazi iz Asirije, i da iz Asirije potječe ideja o Drvetu Života.

«Uzmite na primjer jedan mali podatak: Postoji jedna od zapovijedi koja kaže da se treba suzdržavati posla i putovanja svaki sedmi dan u mjesecu (plus 19. dan). Je li to imalo kakav utjecaj na izraelske zapovijedi suzdržavanja od posla i putovanja, ja to ne znam. To bi mogla biti samo slučajnost. Ili bi mogla postojati nekakva veza među tim zapovijedima.

Bitniji dio je o Mezopotanskome kralju kao sinu Božjem. Kao što ćemo vidjeti, daljnje sličnosti u kasnijim religijskim konceptima su doista zapanjujuće.» [Parpola, 1999]

Ideje profesora Parbola ne samo da istražuju međuodnos mezopotamskih ideja sa kasnijim židovskim monoteizmom, one su dublje vezane za pitanja o alkemiji i Gralu.

Dr. Parpola nastavlja:

«Asircima… njihovo kraljevstvo je sveta institucija ukorijenjena na nebesima, a njihov kralj je bio model ljudske savršenosti potreban da bi se postiglo osobno spasenje.

Nebesko porijeklo kraljestva je već bilo potvrđeno u ranijim Mezopotanskim kulturama. U sumerskoj i babilonskoj mitologiji to je alegorijski izraženo sa prikazom drveta kojeg je u zemlju posadila majka božica, Inanna/Ishtar. Sveto drvo, najčešče stilizirano kao palmino drvo koje raste na planini, je najčešči dekorativni motiv u Asisirskoj kraljevskoj ikonografiji. Pojavljuje se u carskoj arhitekturi, pečatima i oružju vladajuće elite, na kraljevkom nakitu itd. Zidovi palače kralja Ashurnasirpal-a II (83-859 pr.kr.) su bili prekriveni sa više od 400 prikaza svetog drveta.

Drvo se pojavljuje pod krilatim sunčevim diskom Ashura, vrhunskim bogom kraljestva. Simbol najvišeg božanstva koji lebdi nad stablom označava kako kozmičko drvo raste na axis mundi i spaja nebo i zemlju… Ovo enigmatsko drvo stoga stoji u središtu Asirskog carstva, središnjoj točki svijeta s ideološke točke gledanja. Pod kozmičkom prirodom drveta se podrazumjeva njegova razrađena struktura, apsolutna simetrija i središnja ravnoteža, kao što je i po cijeloj kompoziciji reljefa, poprečni likovi prisiljavaju promatračev pogled prema središtu i tad prema krilatome disku iznad.

Kozmičko drvo koje raste u središtu svijeta i spaja nebo i zemlju je bilo najbolji simbol koji se je mogao zamisliti kao kraljevski ključni položaj, kao žarišna točka vladarskog sistema i kao jedino predstavljanje boga na zemlji. Kad je sjeo na prijestolje, kralj se je stopio s drvetom, i s tim je postao njegova ljudska inkarnacija. Ova se ideja uviđa u četrvrtom poglavlju biblijske knjige o Danijelu u kojem babilonski kralj sanja ogromno drvo koje raste u središtu svijeta, njegov vrh doseže nebo, i govor proroka koji kaže: »Ovo drvo si ti.» (Daniel 4:10-22)

Kraljevsko poistovjećivanje s drvetom, kao dio Asirske ideologije, je bilo nasljeđeno od ranijih mezopotamskih carstava. Nekoliko sumerskih knjiga o III Ur dinastiji, otprilike 2000. godina pr.n.e., upućuju na istodobne tekstove kao «palmino drveće» ili «mes-drveće koje raste uzduž izdašnih riječnih korita». U Babilonskom epu o Eri, za mes-drvo se kaže da «svojim korjenjem seže do dna podzemnog svijeta, a svojim vrhom do Anu-ovih nebesa; zbog toga ne ostavlja nikakve sumnje o njegovoj identifikaciji kao kozmičkog drveta.

Predstavljanje kralja kao oličenja kozmičkog drveta ne ističe samo jedinstvenu poziciju i moć kralja, nego također služi da istakne božansko podrijeklo kralja.

Kao što je već navedeno, kozmičko drvo na zemlji je zasadila božica Inanna/Ishtar, koja drugdje ima lik kraljeve božanske majke. U Asirskoj kraljevskoj umjetnosti, božica njeguje kralja kao bebu ili dijete. Poruka koja se prenosi jest da je kralj u suštini istovjetan svojoj božanskoj majci. U skladu sa ovom idejom esencijalnog identiteta, ili konsubstantijalnosti, božica se također u asirskim tekstovima identificira s palmom datulje.

Pošto je ljudski kralj, u suprotnosti od bogova, sačinjen od krvi i mesa, njegovo poistovjećivanje s bogom naravno, se trebalo shvaćati kao duhovno; ono nije prebivalo u njegovom fizičkoj nego duhovnoj prirodi… To zvuči kao homosiusna doktrina izjavljena za vrijeme koncila u Nici 325., u kojoj se kaže da je Isus bio «od istog sastava» kao Otac. Prema epu o Gilgamešu, epski junak, “savršeni kralj”, je bio dvije trećine bog a jednu trećinu čovjek.

Isthar, božanska kraljeva majka, je bila Ashurova žena, vrhovnog božanstva carstva, definiranog u Asirskim tekstovima kao «totalni zbroj bogova» i jedini stvarni bog. Ashur je stoga bio, implicitno, kraljev «božanski otac», a potonji je njegov «sin» u ljudskom obličju. Trijada Majka-Otac-Sin kostruirana od Ashura, Ishtar i kralja, asocira na jedno od Svetog Trojstva u kršćanstvu, gdje je Sin, prema riječima Athanasius-a, «isto Božanstvo kao i Otac, ali to se Božanstvo više manifestiralo nego što je ostalo imanentno».

Pojam kralja kao sina božjeg odražava istinu samo utoliko ako upućuje na to da božanski duh nastanjuje ljudsko tijelo. U Mezopotamskoj mitologiji, ovaj božanski duh uzima oblik nebeskog spasitelja, Ninurte, čiju su mitološku ulogu Asirski kraljevi svjesno imitirali u ritualima i svakodnevnome životu. Mit o Ninurti je poznat u više verzija, ali u suštini je to priča o pobjedi svjetla nad silama tame i smrti. U svim tim verzijama, Ninurta, sin uzvišenog kralja, odlazi iz svojeg nebeskog doma da bi se borio protiv zlih sila koje prijete carstvu njegovog oca. On nastavlja preko «planine» ili «strane zemlje», susreće neprijatelja, pobjeđuje ga i zatim se pobjedonosno vraća natrag u svoj nebeski dom, gdje je blagoslovljen od stane svoje majke i oca. Uzvišen s njihove strane, Ninurta postaje svemogući kozmički računovođa ljudskih sudbina. To je ono što su Asirski kraljevi imitirali.

Nije teško u tim mitovima prepoznati arhetip krščanske dogme o uzdignuću Krista koji sjedi

s desne strane svoga Oca kao sudac nad svime što je živo i mrtvo. Lik Ninurte priziva u sjećanje arkanđela Mihaela, »Velikog Pinca»; ubojicu Zmaja i čuvara nebeskih ključeva, u židovskoj apokaliptičkoj i apokrifnoj tradiciji.

U maniri doktrine, savršeni kralj poput Ninurte inkarnirao se kao «besprijekorna božja sličnost», koji je imao sva svojstva Trojstva. Kao Ashur, on je bio svemoguć, sveznajuć, duboko mudar i razborit, savršeno pravedan i milostiv, pun ljubavi, slavan i bogovski jak. Kao Pavlov Krist, on metafizički obuhvaća cijeli svemir, simboliziran kozmičkim drvetom. Ukratko, on je bio bog u ljudskom obličju, »savršeni čovjek», jedina moguća osoba koja je kadra voditi svijet kao zemaljski božji izaslanik.

Asirska ideja savšenosti nije razrađena terminima aristotelske logike, ali je izražena metaforama, alegorijama i simboličnim prikazima. Da bi je razumjeli moramo gledati kroz simbole i slike preko kojih je izražena.

…U Asirskoj kraljevskoj ideologiji, prema kralju se često odnosi kao prema «suncu», ili prema «samoj slici» Shamasha (boga sunca), a riječ ‘kralj’ je često pisana sa svetim brojem boga Sunca, 20.

…Krhkost ljudske komponente kralja je pravilno bila prepoznata i prihvaćena kao neizbježna. Ali nije mogla biti tolerirana. Na tjelo kralja se je gledalo kao na hram dignut od samog boga – dostojna rezidencija božanskog duha… Bilo je suštinski važno da sve mrlje i greške na kraljevom tijelu budu maknute i izmjenjene… Jer ako ne bi bile, božanski bi duh otišao i za sobom ostavio samo praznu ljusku.

Savršeni kralj kojeg ispunjava božanski duh, bi bio u mogućnosti da pravedno vlada i održava kozmičku harmoniju, čime garantira svome narodu božansko blagostanje, prosperitet i mir. A u suprotnome, ako kralj ne uspije dostići potrebno savršenstvo i time vlada bez božanskog duha, vjerujući u njega samog, vlada nepravedno, remeti kozmičku harmoniju, privlači na sebe božanski bijes i uzrokuje svome narodu nesreću, tragedije i rat. Dakle čistoća i savršenstvo kralja su trebali biti održavani po svaku cijenu, a to se postizalo uz božju pomoć i kroz napor kralja i njegovih najbližih savjetnika.

Na temelju te doktrine, božansko savršenstvo je bilo nerazdvojivo svojstvo kraljeva, koje im pripada čak i prije njihova rođenja. Prema Asirskim kraljevskim posvetama, kraljevi su bili pozvani i predodređeni za svoj položaj od početka vremena… Nakon rođenja bili su njegovani u Ishtar-inom hramu i podignuti «među krilima božice», i bili inicirani u njezine svete misterije.

Završivši svoju poduku i dokazavši svoju odvažnost, princ koji je pokazao najbolje sposobnosti je bio izabran i imenovan krunisanim princem od svog oca. Izbor princa je bio potvđen savjetom božanske volje… Na povoljan dan, princ je službeno bio predstavljen u kraljevskoj palači i prikazan sa kraljevskim dijademima u kopiji ceremonije koja se dogodila nakon pobjedonosnog Ninurtrinig povratka svome nebeskome ocu. Od ovog trenutka je princ, u suštini, smatran istovjetan ocu; spreman da kraljuje i prihvati kraljevsku moć kad njegov otac umre.

U kraljevskoj palači, kralj je živio na svetom mjestu dizajniranome i građenome po nebeskome obrascu i čuvanome od materijalnoga svijeta od strane božanstava i apotropoškim figurama (talismanima, op.prev. ) postavljenih kod ulaza i u temeljima. Kolosalna natprirodna bića u obliku bika, lava, orla ili čovjeka, koja simboliziraju četiri raskrsnice, čuvaju njegov ulaz. Ti apotropoški kolosi označuju ovo mjesto kao sveto, a na bazi toga možemo ih usporediti sa četiri čuvara božanskog prijestolja u Ezekiel 1:10 i Otkrivenje 4:76, koji se kasnije pojavljuju u simbolima četiri evanđelista u novome zavjetu: Matije, Marka, Luke i Ivana; čovjeka, lava, bika i orla, respektivno.

I kraljevska pratnja je bila također organizirana po nebeskom obrascu. Kao što je i bog vladao i upravljao svemirom kroz «skupinu slavnih bogova», kralj je izvršavao svoju vladavinu kroz državni sabor sastavljen od osam ministara, »skupina slavnih ljudi». Svaki od ministara je predstavljao jedan glavni atribut ili funkciju idealnoga kralja; zajedno su sastavljali njegovo manifestirano tijelo, koje iznosi njegovu volju kako induvidualno tako i u koordinaciji, kao dijelovi jednog tijela.

Da bi se doseglo najviše moguće savršenstvo u donošenju odluka i da bi se eliminirao, koliko je to moguće, element ljudske greške, kralj nije donosio nikakve važne političke, vojne ili pravosudne odluke bez da bi se prije susreo sa ministrima. Doduše, konačna odluka je bila uvijek kraljeva i sve saborske rezolucije su bile izdane u ime samog kralja.

Ispod i iznad kraljevskog koncila, očuvanje sigurnosti kraljevske savršenosti je bitno ovisilo o drugoj skupini ljudi povezanoj s kraljevom službom, kraljevskim učenjacima.

Ti ljudi, stručnjaci u pet različitih grana Mezopotamske nauke, su djelovali kao kraljevi duhovni čuvari i savjetnici, konstantno promatrajući njegovo vladanje i zdravlje i pomažući mu sa svojim savjetima i vještinama kad god bi zatrebao. Vjerovalo se da je kraljevo djelovanje stalno promatrano sa neba i da su bogovi svoje zadovoljsto ili nezadovoljstvo iskazivali preko snova kroz sistem raznih simbola, znamenja i predskazanja koja su se mogla intepretirati i na koja se moglo reagirati. Svaka kraljeva greška učinjena protiv božanske volje je bila slaba točka i pozivala na korekciju i, ako bi se nastavila, došlo bi do božanske kazne. Doduše, nijedna kazna ne bi bila zadana a da prije toga kralj ne bi bio izvješčen o svojoj grešci i bila mu data šansa da promijeni svoje odluke. Nakon svega, pa on je božji voljeni sin.

Osim što su čitali i reagirali na znakove slane od bogova, kraljevski su učenjaci štitili kralja protiv bolesti koje su uzrokovali demoni, crne magije i vještica.

Svaki grijeh ili greška načinjena od strane kralja, koliko god mala ili učinjena nepažnjom, je bila ljaga koja je prekrivala čistoću njegove duše. Zbog toga je bilo važno da se na svaki znak božanskog negodovanja poduzmu protumjere. Bilo je neophodno da kralj popravlja svoje navike. Ponekad je bilo moguće umekšati božanski gnjev izvođenjem apotropskih rituala. U drugim slučajevima, predskazivanje je bilo toliko ozbliljno da nije bilo efikasnog proturituala: kralj je počinio tako velik grijeh da bi mogao biti izmiren samo njegovom smrću. To bi zahtjevalo davanje prijestolja zamjenskome kralju, koji bi na sebe preuzeo grijehe pravog kralja i umjesto njega umro, i time omogućio njegov duhovni preporođaj.

Ovaj običaj se ne treba shvaćati kao jednostavno «varanje sudbine». Njegova racionalizacija leži u smislu doktrine o spašenju kroz iskupljenje, ocrtano u mitu o Ishtrinom padu u svijet smrti, prema kojemu čak i duševno mrtva duša (u ovom slučaju kraljeva) je mogla biti vračena u život kroz pokajanje, ispovjedanje grijeha i božansku milost, i mogla vratiti u stanje nevinosti i čistoće postupnim uzdizanjem na viša duševna stanja. Važnost rituala je da stavlja na kralja težak napor, koji je morao živjeti asketskim životom i bit podvrgnut dugim i kompliciranim ritualima pročišćenja kroz «vladavinu» zamjenskog kralja, koje je često trajalo oko stotinu dana. Ponavljamo, naglasak rituala je očito na pokajanju vladara, a ne samo na mehaničkome ponavljanju ritualnih radnji.

Besprijekorno kraljevo ispunjavanje i izvođenje rituala bilo je neophodno za održavanje božanskog reda na zemlji, što je glavni kraljev zadatak. Takav red se objedinjavao u osobi kralja i u samom Asirskom carstvu, istinsko «nebesko kraljestvo na zemlji» nije postojalo samo radi vlastite koristi već je imalo višu svrhu: da pruži ljudima živi primjer duhovnog savršenstva, dostignuće koje bi otvorilo put prema vječnome životu. Konačno, kraljeva uloga bila je da bude spasitelj od grijeha i smrti, uloga koju je dijelio sa svojim nebeskim primjerom, Ninurtom.

Put prema takvom duhovnom savršenstvu je ocrtan u epu o Gilgamešu, slavnoj priči o legendarnome kralju Uruku koji je bio u potrazi za vječnim životom. Na početku epa nas autor informira da je se Gilgameš vratio sa svoje potrage sa sakrivenom tajnom koju je zapisao za budući naraštaj, ali nigdje ne otkriva što je zapravo ta tajna. Ali doduše, on nam daje tragove kako da ta «zaključana lapis lazuli kutija» (kutija od poludragog kamena, op.prev.) može bit otkrivena i otključana. U ove se tragove uključuje literalna struktura epa, intertekstualne smjernice, enigmatski odlomci i intrigantan pravopis imena i riječi koje se trebaju analizirati s ezoteričkim interpretativnim tehnikama korištenim u to vrijeme.

Važan trag je zanimljivo pisanje imena protagonista, GISH.GIN.MASH, koje kad se razdvoji na svoje logografičke komponente, može se interpretirati tako da znači «čovjek koji je bio jednak drvetu ravnoteže». Drugi trag je bio dan tematskom strukturom epa: svaka od 12 tabela se bavi drugačijom spiritualnom temom kaoja je povezana s konkretnim moćnim bogom iz Asirskog pantenona. Znamenito je da se taj redosljed bogova podudara s redosljedom u kojem su ti isti bogovi raspoređeni po svetom asirskom drvetu, počevši od Nergala, boga podzemlja i seksualne moći u korijenu drveta. Kad se shvati da je ep struktuiran po svetom drvetu, pripovjetka može biti čitana kao put postupnog duhovnog razvitka koji kulminira dostignućima uvišenih intelektualnih moći, koje na kraju epa omogućavaju heroju da se susretne sa svojim mrtvim prijateljem i dobije od njega precizne informacije o životu poslije smrti.

Dvije ključne točke označuju da heroj napreduje prema duhovnom savršenstvu: ubijanje čudovišta Humbabe i sječom visokog drveta cedra u tabeli V (za koji ja mislim da simbolizira pobjedu nad egom) i ubijanjem nebeskog bika u ploči VI…

Zahvaljujući savršenstvu koje je postigao, Gilgamešu je dato božanstvo i to ga učini sudijom svijeta smrti – mezopotamskom ekvivalentu egipatskoj vladavini Ozirisa – nakon njegove fizičke smrti.

«O Gilgamešu, savršeni kralju, sudijo Anunnakima…»

… Iako je dostignuće savršenstva prezentirano u epu kao proces koji se nalazi u Gilgamešu, brižljivije čitanje pokazuje da mu je njegovo savršenstvo dano kao urođena kvaliteta; potpomognut bogovima, on odlučno nastavlja prema svojem cilju… Dakle, program spirutualnog savršenstva ocrtan u epu zapravo nema nikakvu važnost za kralja. Pravi heroj u priči je zapravo Gilgamešov partner Enkidu, primitivni čovjek koji prevladava svoju životinjsku prirodu kroz božansko vodstvo i postaje partner i neophodni Gilgamešev pomoćnik u njegovoj potrazi za životom. Mogućnost postizanja ljudskog savršenstva nije ograničena samo na kralja.

Učenjaci koji su prije služili Asirskome imperatoru, kasnije su našli posao u sudovima Medine i neobabilonskih kraljeva, uzurpatora Asirije koji su polagali pravo nad dominacijom svijeta. U tom pravcu, mi nalazimo da su njihovi potomci učili Danijela o ezoteričnim tajnama Kaldejaca, savjetujući achaemendidske kraljeve Perzije, prenoseći njihovo znanje do Pitagore, čekajući pokraj Platonove smrtne postelje, izvodeći ritual zamjenskog kralja za Aleksandra Velikog, čitajući Sulinu fiziognomiku, i konačno šireći svoju doktrinu u Rimskim carskim sudovima, kao visoko vrijedni savjetnici imperatora Klaudija, Nerona, Domitiona, Trajana i Marka Aurelija. Usuđujem se predložiti da je njihov utjecaj bio veći nego se obično vjeruje.» [Parpola, 1999.]

Nema dvojbe da je to inspiriralo Ezru, autora Hebrejske biblije.

Ovaj dugačak citat dr. Parpole uvelike pridonosi razmatranju u pogledu našeg proučavanja o vremenu, o vremenskim ciklusima, ceremonijama koje se odnose na vremenske cikluse i naravno na problem o Gralu.

Svi elementi priče o Gralu se nalaze u ovom asirskom istraživanju, kao i najranije prikazivanje Kabalističkog Drveta Života, a da ne spominjemo najraniji prikaz mita o Kristu. Prema tome, ep o Gilgamešu postaje najraniji poznati alkemijski dokument.

Kao što dr Parpola ističe, ovaj je materijal bio već jako star kad su ga prepisali Asirci!

Ključna točka je da kaos ili raspuštanje svijeta, problemi čovječanstva, su direktni rezultat kraljevskog grijeha, onog koji je sjedinjen sa «Svjetskim Drvetom», koje je u nekom smislu, sinonim Nebeske Majke. Izlječenje kralja je lijek za svijet.

Druga činjenica koja se ističe je: taj mitološki scenarij prezentira ekstremno drevnu strukturu

koja potječe od mitova o suncu i mjesecu čija starost ne može biti dovedena u pitanje.

Mi se dakle sad moramo vratiti ideji o Zlatnome dobu u kojemu je čovjek doživljavao drugačiju vezu s svojom okolicom – i ne samo to – nego i drukčiju okolicu u kojoj je doživljavao tu vezu!


Reference:

Eliade, Mircea [1954] The Myth of The Eternal Return, or Cosmos and History; New York; Bollingen Foundation

Parpola, Simo [1993] The Assyrian Tree of Life: Tracing the Origins of Jewish Monotheism and Greek Philosophy; Journal of Near Eastern Studies: 52

Plato’s Republic: Book II, translated by B. Jowett

Related Articles: