FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Osnove ponerologije – 7. dio

Opasnosti pitbulova i klimatske kontrole

Harrison Koehli
Sott.net
12. studeni 2010.

Slika

Nadam se da razumijete dosadašnju bit ove serije članaka: psihopati su veliki problem našeg svijeta! No, stvari nisu tako jednostavne. Pogledajmo analogiju. Timmy je bolestan. Prošli tjedan se zarazio u školi i sad leži u krevetu. Srećom, njegovi su roditelji pomalo ekscentrično opsjednuti zdravljem i čistoćom, i odmah su Timmyja smjestili u mikrobiološko sterilan balon u gostinjsku sobu, i potom su dekontaminirali cijelu kuću i ostale ukućane. Uzročnika bolesti koji ugrožava zdravlje onih s kojima bi mogao doći u kontakt uspješno su zatvorili. (Nažalost po Timmyja, i njega su!) Međutim, Timmyjevi roditelji nisu uračunali Sunshinea, obiteljskom pitbula, u svoju anti-infekcijsku jednadžbu.

I tako, jedno poslijepodne, dok se Timmy prisjeća svog starog života izvan balona, dođe Sunshine i probuši rupu u zaštitnom sloju balona svojim najdražim štapom. Visoko zarazna bolest koja se prenosi zrakom sada slobodno plovi zračnim valovima klimatske kontrole 21. stoljeća i kroz niz izrazito nevjerojatnih događaja svi, Timmyjeva sestra, roditelji, pas i zlatna ribica, obolijevaju od nje. Zaraza se potom širi na susjedstvo, grad i u konačnici na cijeli svijet jer lokalni poduzetnici, kojima ne smeta agresivno zaštitarsko prepipavanje na aerodromskim kontrolama i izlaganje genitalija djetinjastom osoblju u zračnim lukama putem voajerske tehnologije, putuju na veoma ozbiljne i važne poslovne sastanke. Dakle, koja je poanta ovoga? Jednostavno rečeno, psihopatima treba cijeli niz stvari kako bi direktnu interakciju osobnih odnosa zamijenili sa svojim željenim posljedicama. Među najboljim oruđima psihopata za širenje njegove zlobe su fanatični buldozi i hladne teorije o ljudskoj prirodi koje određuju intelektualnu klimu društva. Upravo putem tih posrednika se naša tijela i umove sustavno zarazuje – ponerizira.

U ovom članku ću se fokusirati na drugi od gornja dva posrednika. Zasad, sve što treba reći o fanaticima jest da ustrajnost i tvrdoglavost pravih vjernika (bilo paranoika ili da im samo nedostaje bitna funkcionalnost predfrontalnog dijela mozga) su stvari koje održavaju patološke društvene sustave. Sjetite se samo internetskih trolova u vezi religije i oružja, koji vide komunista ili terorista u svakom iole “liberalnijem” blogeru, i znat ćete o čemu govorim. Što se tiče drugog tipa psihopatske marionete, njih se malo teže uočava. Sveobuhvatno prožimanje njihovih teorija, često inteligentnih i jako utjecajnih u društvu, moderne zapadnjačke kulture im omogućuje određeni stupanj kamuflaže. No, kad se te teorije podvrgne testu, one ne prolaze jako lijepo. Nažalost po nas, mali je broj onih koji ih propituju, a one su razlog za mnoge od najvećih svjetskih problema.

U svojoj knjizi Born to be Good: The Science of a Meaningful Life (New York: Norton, 2009), profesor psihologije na Sveučilištu Kalifornije, Dacher Keltner iznosi neke tužne brojke. U posljednjih 15 godina razina povjerenja među Amerikancima je pala za 15%; osjećaji manjka društvenih etičkih standarda, usamljenost i nesretni brakovi su u porastu; ljudi imaju manje bliskih prijatelja, djeca imaju manje fizičkog kontakta sa svojim roditeljima, a dobrobit američke djece se nalazi na 12. mjestu na ljestvici od ukupno 21 zemlje. Keltner pokazuje da je uzrok općeg pada društvenog stanja ono što naziva Homo economicus ideologija ljudske prirode. On piše:

Ta ideologija ima utjecajne pobornike od Sigmunda Freuda do teoretičara evolucije. Najjači pobornici tog pogleda se nalaze među uredima ekonomskih odjela. Njihova karakterizacija ljudske prirode [je] naveliko poznata kao racionalna teorija izbora … Prije svega, Homo economicus je sebičan. Svaka akcija Homo economicusa se radi zbog maksimalnog povećanja samo-koristi, u obliku iskustvenih zadovoljstava, stjecanja materijalnih dobiti ili, po razmišljanju evolucionista, propagacije gena. … Natjecanje je prirodno i normativno stanje stvari. … Podrazumijeva se da su suradnja i ljubaznost kulturalne konvencije ili varljiva djela koja služe za maskiranje dublje samo-koristi. … Zaključak: Ta velikodušna djela su evolucijski “neuspjesi” ili “strateške pogreške” … (str. 8-9)

Keltner spominje samo nekoliko tih teoretičara: već spomenutog Freuda, Ayna Randa, Machiavellija (“općenito [čovječanstvo] je prevrtljivo, licemjerno i pohlepno za dobitkom”) i Georgea C. Williamsa (prirodna selekcija “se iskreno može opisati kao proces maksimalnog povećanja kratkovidne sebičnosti”). Ovom popisu možemo dodati Karla Marxa (kojem materijalni uvjeti oblikuju svijest) i Thomasa Hobbesa (1588.-1679.), koji je smatrao da dok god nema snažnog autoriteta koji će ih držati na uzdi, ljudi su prirodno “u takvom stanju koje zovemo rat; i to takav rat u kojem je svaki čovjek protiv svakog čovjeka” (citat iz knjige Stevena Pinkera The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature (New York: Penguin, 2002), str. 7). Drugim riječima, ljudska priroda je tako pokvarena (odnosno služi samo sebi, nepovjerljiva, zlobna) da je potreban snažan autoritet (odnosno crkva ili država) kako se društvo ne bi urušilo u socijalni kaos. Naravno, ništa od toga nije ni blizu istini. Kao što to Keltner opisuje, takav pogled na ljudsku prirodu predstavlja samo dio slike. Bez zbilja stvarnih odlika jednakosti, suosjećanja, suradnje, zahvalnosti, ljubavi, smijeha i njege, naše bi se obitelji i društva raspali. Ti osjećaji i vrijednosti su ono što spaja i održava ljude zajedno, a slučajno (ili ne) to su baš one odlike koje manjkaju psihopatima.

Zapravo, neke velike naznake o ovim stvarima se mogu pronaći u dokumentarcu The Trap: What Happened to Our Dream of Freedom Adama Curtisa iz 2007. godine. U njemu, Curtis pokazuje kako “pojednostavljeni model[i] u kojima su ljudska bića okrenuta samo prema sebi, odnosno skoro pa robotska stvorenja” utječu na ekonomiju i politiku (vidimo li ovdje uzorak?). Jedan od takvih modela je “teorija igara” matematičara i nobelovca za ekonomiju Johna Nasha, čiji je život “obojan u ružičasto” u holivudskom filmu A Beatiful Mind. Ono što je bitno jest da je Nashu dijagnosticirana paranoidna shizofrenija, iako bi mu po mom mišljenju bolje pristajala “shizoidna psihopatija”. Njegov bahat, hladan i poremećen um je detaljno obrađen u biografiji istog imena koju je napisala Sylvia Nasar. Nashov pogled na ljudsku prirodu utjecao je na razvoj njegovih scenarija “igara” koji su s druge strane uvelike utjecali na službenu politiku Hladnog rata.

Prema Nashu, ljudska bića su sebična i nepovjerljiva u svojoj prirodi, te jedini način kako stvoriti društvenu stabilnost jest putem kultivacije sumnjičavosti i samo-koristi. U jednoj od njegovih igara, igrači moraju izabrati povjerenje ili izdaju svojih igračkih partnera kako bi izgubili ili dobili profit. Povjerenje jedino djeluje ako se obje strane odluče za njega. Međutim, ako vas vaš protivnik “zezne”, izgubit ćete više nego ako i vi njega “zeznete”. Izbor koji se dakle najviše isplati je izdati svog partnera koji zauzvrat izda vas. Prema Nashu, kao i prema drugim teoretičarima ekonomije poput Friedricha von Hayeka i Jamesa M. Buchanana, to je ono kako se ljudi zapravo ponašaju: motivira ih u potpunosti samo-korist i konstantno proračunavaju i očekuju zlonamjerne nakane svih ostalih. Dakle, Homo economicus. Život je jedna velika igra kako “zeznuti” druge i dospjeti na vrh.

Pretpostavljam da to funkcionira u teoriji. Međutim, u praksi jedini koji su stalno igrali igre na takav način su bili psihopati i ekonomisti! Kad su igre igrale tajnice istraživača, one su uvijek izabrale obostrano dobrobitni scenarij povjerenja, odnosno normalni ljudski odgovor. I dok su ove teorije ekonomskih i političkih “sloboda” prihvatili političari poput Margaret Thatcher i dok one određuju ekonomsku i vladinu politiku zapadnjačkih društava, kao što to Curtis zaključuje, kad ih se provede u praksi one zapravo vode u “korupciju, krutost, nejednakost.” Vidite li koliko se daleko Timmyjeva zaraza može proširiti?

Kako se to može vidjeti po prije spomenutim imenima (Machiavelli, Hobbes, Marx, itd.) pogled da je čovječanstvo ništa više doli sebično derište je prisutan već dugo vremena. Religijske tradicije su poučavale svoje vjernike da se smatraju “posebnima” i odvojenima od ostatka čovječanstva, koje je bilo viđeno kao pokvareno, brutalno, nemoralno i bezbožničko. (Drugim riječima, poput Homo economicusa, samo su drugi oni koji su zli.) Ovo je tako univerzalno da izgleda kao pravilo među religijskim sektama, bilo da se radi o talmudskom pogledu na goyime, kršćanskom pogledu na “proklete” ili muslimanskom pogledu na kafire. I isto tako je i u političkim teorijama. Kao što su pokazali testovi teorije igara u dokumentarcu The Trap, normalni ljudi teže vjerovati jedni drugima. Radi se o onome koje je Hare nazvao našim “predatorom unutar iste vrste” – psihopatima – koji su po svojoj prirodi nepovjerljivi i koji onda izazivaju nepovjerenje u drugima, radi se o njima koji su sebični i koji inspiriraju sebičnost u drugima, i radi se o njima koji žele biti oni koje će kontrolirati “ljudsku rulju”.

I kad dobro pogledamo zakone i kulturalne norme koje ovi pseudo-ljudi promoviraju (i koje mi uzimamo zdravo za gotovo), vidimo da se velikom većinom temelje na tom imaginarnom, izmišljenom, pojednostavljenom pogledu na ljudsku prirodu. To možemo vidjeti gdje god da pogledamo. Kerry Segrave u svojoj knjizi Lie Detectors: A Social History dokumentira neke od apsurdnih metoda za detekciju laži koje su se koristile u našoj povijesti. Na primjer, od drevne Indije i Irana do Europe u Srednjem vijeku, metode poput “iskušenja užarenog željeza”, gdje je optuženik bio kriv ako je zadobio opekline od užarenog komada metala, su se koristile kao metode za otkrivanje laži. Očigledno i krivi i nevini će se opeći, ali autoriteti su opravdavali svoje tehnike cijelim nizom nevjerojatno smiješnih objašnjenja. Danas, tehnike mučenja, čija prava priroda se uljepšava eufemizmima poput “napredne tehnike ispitivanja”, se koriste kako bi se slomilo optuženika do mjere da bi sve priznali, kao što je to bio slučaj kod navodnog čovjeka koji je osmislio napad 11. rujna 2001. godine, Khalida Sheikha Mohammeda, koji je bio mučen simuliranjem utapljanja 183 puta unutar jednog mjeseca. Mohammed je priznao cijelu listu zločina koja uključuje i planiranje napada na banku koja je osnovana četiri godine nakon njegova uhićenja. Međutim, primjena tih metoda nije uvijek ovako ekstremna. Tijekom suđenja porota lako posumnja u svjedočenje naizgled “mentalno nestabilne” (odnosno emocionalne) osobe, pogotovo kad se radi o njenoj riječi protiv riječi hladnog, staloženog, uvaženog psihopata koji laže s lakoćom i potpunim pouzdanjem. Nepravda takve situacije i nevjerojatna smjelost psihopata su dovoljni da izazovu emocionalni ispad kod nevine osobe, što joj uništava vjerodostojnost.

Naš pravni sustav smo u velikoj mjeri naslijedili od Rimljana. Dok su se Grci više bavili literaturom, mitologijom i striktno filozofskim filozofiranjem (između ostalih upitnijih aktivnosti), Rimljani su primijenili utilitaristički pristup. Imajući pod sobom veliko stanovništvo i manjak razumijevanja o ljudskoj prirodi (uostalom, što je s tim da neinteligentni vladaju velikim prostranstvima?!), administracija i politička praktičnost carstva su nadjačali grčke ideale trezvene refleksije i otkrića. Njihov je pravni sustav postao pothvat “jedan za sve” osmišljen za “statistički prosječnog” (i jednako tako nepostojećeg) čovjeka. Čak ni stanovište Isusovih ljudi o “kraljevstvu Božjem” – koje je izazvalo priličnu pomutnju među ljudima u prvom stoljeću nakon Isusa, temeljeći se na prirodnim ljudskim odnosima poštovanja, ljubavi i razumijevanja – nije uspjelo prekaliti rimski mentalitet kad je carska politička mašinerija asimilirala kršćanstvo u četvrtom stoljeću. Ukratko, naslijedili smo ovu rimsku sklonost podređivanju ljudske prirode Zakonu, a ne obratno.

Tisućljećima su ti kulturalno ukorijenjeni mrtvi kutevi onemogućavali našu sposobnost da razumijemo ljudsku i društvenu stvarnost u svoj njenoj složenosti, čineći nas pojedinačno i kolektivno ranjivima na psihopatske utjecaje. Razlog tome je da se uzroci ljudskog zla nalaze unutar ljudske raznovrsnosti i složenosti što uobičajeno promovirana vjerovanja o čovječanstvu negiraju. Zbog našeg neznanja o njihovom postojanju, oni se skrivaju nama pred nosom. U biti, ljudi nisu svi jednaki. Psihopati imaju jako malo zajedničkog s ostatkom čovječanstva i oni su ti koji iskorištavaju jaz između naših nerealnih vjerovanja i prave istine o stvarima, kao što je slučaj u gore spomenutim pravnim slučajevima.

Smiješna stvar u vezi tih teorija je da one na kraju otkrivaju više o prirodi onih koji su ih napravili nego o čovječanstvu općenito. Łobaczewski daje rješenje te zagonetke. Prema njemu, shizoidni pojedinci (sjetite se lika Travisa Bicklea kojeg Robert de Niro glumi u filmu Taksist, ili Rorschacha iz ČuvaraWatchmen) u pravilu imaju jako naglašen mizantropski pogled na ljudsku prirodu. Zbog vlastitih površnih emocija i nestabilnih osobnosti, imaju poteškoća u drugima vidjeti one odlike koje njima samima manjkaju, poput istinskog suosjećanja, čovjekoljublja i suradnje. Umjesto toga, teže stvarati barokne i ledene teorije koje nemaju temelje u stvarnosti. Projiciraju vlastita ograničenja na samo-očigledne, “univerzalne” vrijednosti, a kad se njihove knjige masovno tiskaju i njihove ideje šire među javnosti, akademskom zajednicom, ekonomijom i politikom, to miriše na nevolju.

Na primjer, uz nesretni utjecaj Freuda na psihijatriju, biheviorizam (teorija koja se bavi ponašanjem, op. prev.) uvelike dominira područjem psihologije. Razvlačeći empirizam do krajnjih granica, zaključili su da, budući da se mentalni procesi ne mogu direktno istraživati u laboratoriju, ne može se reći da uopće postoji um – sve što postoji je ponašanje! Kao što to svatko s umom zna, to je očito apsurdno. Vizualizacije, mašta i više emocije su samo neke od ključnih ljudskih odlika koje biheviorizam negira. Umjesto toga, oni koji se bave biheviorizmom su pokušali zaključiti o ljudskim odlikama iz opažanja životinja – njihovih refleksa, oblikovanih navika i procesa učenja. Dok se puno toga naučilo u tom procesu, dovelo je do začaranog kruga u psihologiji. Negirajući istinske ljudske odlike i sposobnosti, ostali su s uvelike lobotomiziranim teorijama o ljudskoj prirodi. Kao što to John B. Watson zloglasno kaže:

Dajte mi tucet zdrave djece, dobro građene, i moj specifičan svijet u kojem ću ih odgojiti, i garantiram da ću uzeti bilo koje od njih i istrenirati ga da postane bilo koja vrsta stručnjaka koju bi mogao izabrati – liječnik, odvjetnik, umjetnik, poduzetnik, i da, čak i prosjak i kradljivac, bez obzira na njegove talente, sklonosti, mogućnosti, sposobnosti, darove i rasu njegovih predaka. (citat iz Pinkera, str. 19)

Kao što je to bio slučaj s Nashom i Hobessom, ove teorije nam više govore o umovima samih teoretičara nego o čovječanstvu u cjelini. Uzeti kao grupa, oni koji se bave biheviorizmom nam zapravo govore nešto o pravoj raznolikosti unutar ljudske prirode. Budući da je psihologija jedina disciplina u kojoj su i subjekt i objekt proučavanja jednaki, jednostavno je da se subjektivne pogreške i pogrešne temeljne pretpostavke uvuku u proces razmatranja. Proučavanje temeljnih pretpostavki o ljudskoj prirodi koje se nalaze u pisanim radovima utjecajnih znanstvenih, ekonomskih i religijskih mislilaca je moćno pomagalo u izoštravanju našeg osjeta mirisa. Mogli bi lako osjetiti dašak uistinu psihopatskog stanovišta. No, tako istančan osjet može biti opasna stvar. Psihologija, naposlijetku, je prva znanost koju se stavlja izvan zakona i staljinizira u društvu kojim upravlja patokracija, zbog njenog potencijala da utvrdi pravu prirodu, uzroke, procese i slabosti sustava.

Psihopati se uzdaju u prešutno prihvaćanje takvih teorija od strane ljudi. Razmislite o tome. U našim svakodnevnim životima, te ideje su obična “nedeljna vjerovanja” – možemo ih prihvatiti na ekonomskih tečajevima, ili u psihološkim laboratorijima, ali kad dođemo kući našim obiteljima, ono što nas određuje je društveni instinkt. I dalje zagrlimo i poljubimo djecu prije spavanja, brinemo se o njihovoj budućnosti, žrtvujemo se za njihovu dobrobit. Mi želimo da ona budu sretna i činimo ono što možemo kako bi to i ostvarili.

Kakve veze ima ako neki čudni, mračni ekonomist ima takva apsurdna vjerovanja? Oh, da… Nejednakost, manjak društvene etike, kriza, siromaštvo, ekonomska šok-terapija, digitalizirano ratovanje, otrovni lijekovi, modificirana hrana, zagađenje, korporacijsko porobljavanje, i tako dalje i tako dalje. Stvar je da iako težimo živjeti svoje živote u nekom obliku čovječnosti, društvena vjerovanja utječu na nas sve. Shizoidna mizantropija utječe na nas sve. No, osim ovih vidljivih utjecaja, osim činjenice da njihove ideale šire i uvode u upotrebu naši vođe, sustavi vjerovanja ograničavaju količinu koncepata s kojima se naši umovi mogu “igrati”. Oni su poput graničnika za vid na konju koji vuče kočiju. Ako izostavimo ljudsko i zabranimo sve ponerološko, bit ćemo sretni ako se kočija ne razbije u komadiće kada padne s litice vremena i povijesti.

Dakle, ne, ne preporučujem da svi počnemo živjeti u balonima (analogije, barem moje, imaju svoje granice). No, baš kao što naše zdravlje ovisi o funkcioniranju našeg imunog sustava, naše psihološko i društveno zdravlje ovisi o stupnju našeg znanja o ponerologiji. Ako se “zamka” koju su postavile gore spomenute teorije očituje u činjenici da su one špekulativne i nemaju nikakve veze s ljudskom i društvenom stvarnosti, onda je očigledno rješenje to da dobro razumijemo ljudsku prirodu – ljudsku jedinku u cijelom njenom obimu i raznovrsnosti. Dakle, skinite svoje graničnike za vid, zagrlite nekoga koga volite, i krenimo razotkrivati pojedince koji su naš svijet bacili u zahodsku školjku.

Osnove ponerologije – 8. dio: Uspon na vrh

Related Articles:

Posted in Psihopatija