FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Osnove ponerologije – 6. dio

Psihopatija u Nürnbergu

Pogled na optuženike na suđenju Međunarodnog vojnog suda za ratne zločine u Nürnbergu.

Harrison Koehli
Sott.net
06. rujan 2010.

Ako su, kao što to mnogi danas tvrde, psihopati oni koji vode naše vlade, kako to da ne znamo za to? Zašto to nije općepoznato, nešto o čemu se raspravlja po kućama i učionicama diljem zemlje? Zašto na fakultetima nema kolegija o tome? Ukratko, zašto je jedna tako jednostavna, a ipak revolucionarna ideja, naizgled tajna? Odgovor bi zapravo mogao ležati u samom pitanju: ideja jest revolucionarna, ali ne u smislu na koji možda mislite. Vidite, većina revolucija je ili uzrokovana, potpomognuta ili preoteta od strane psihopata, često uz pomoć “zloupotrebe psihijatrije”.

Akcije i reakcije normalne osobe, njegove ideje i moralni svjetonazori, sve to nenormalnom pojedincu izgleda nenormalno. Ako osoba s poremećajem osobnosti, poput psihopatije, smatra sebe i druge normalnima – što je, naravno, znatno lakše ako su psihopat i njegovi prijatelji na vlasti – normalni ljudi će mu izgledati drukčije i stoga, nenormalno.

To objašnjava zašto, kada se psihopati domognu vlasti, čemu su prirodno skloni, njihovi društveni sistemi – poput obrazovnog i zdravstvenog/psihijatrijskog – uvijek teže da se prema bilo kojim disidentima – ili potencijalnim disidentima – odnose kao da su “psihički nenormalni”. Kao što to Łobaczewski piše:

“Psihopatu normalna osoba izgleda kao naivac, pametnjaković koji vjeruje u jedva razumljive teorije; tako da je sasvim moguće da će se normalne osobe uskoro nazivati “luđacima”.”

Stoga takve vlade kontroliraju psihologiju i psihijatriju putem kontrole njihovih financiranja i ideološki pozorne “mentalne policije” među akademskom zajednicom; a brojni načini na koje normalni ljudi nesvjesno reagiraju na patološko okruženje u kojem se nalaze se počinju definirati kao bolesti i “psihijatrijska rješenja”, uključujući i lijekove, se promiču kako bi se prisililo normalne ljude da žive u patološkom svijetu i da misle da je on normalan.

Istina o psihopatiji mora se marginalizirati i degradirati kako bi se spriječilo ugrožavanje samog sistema, i ta praksa se onda koristi kao pomoćno sredstvo kojim se služe patološke vlasti. Svatko tko je previše upoznat s temom psihopatije bit će optužen za bilo koju izmišljotinu, uključujući i psihičku nenormalnost. Takve osobe se proglašavaju “luđacima”, “paranoicima”, “psihički nestabilnima” i “opasnima”.

To je, dakle, u osnovi svih razlika između moćnika i potlačenog naroda koji se uvijek u konačnici diže protiv njih. Pritisak života u patološkom svijetu ne može se stalno i zauvijek podnositi, i u konačnici lijekovi i “kruha i igara” nisu više dovoljni da obuzdaju mase normalnih ljudi. Istovremeno se drugi psihopati – koji se još nisu domogli vlasti – oslanjaju na nasilne emocije fanatičnih revolucionara i potlačenog naroda, potičući ih i na valu javnog nezadovoljstva napredujući prema položajima moći, dok u tom procesu uništavaju svoje “neprijatelje”. Uvijek je korisno riješiti se hrpe normalnih ljudi, istraumatizirati sve ostale i uvjeriti ljude da su se sada pobunili protiv tlačitelja i da će sve opet biti dobro!

Dakle, vidite, ideja jest revolucionarna jer ako bi se ikada naširoko znalo da se tu zapravo radi o odnosu patoloških osoba naspram normalnih ljudi, a ne o različitim ideologijama pod čijim se okriljem patologija skriva i vlada njima, psihopati bi bili nemoćni. Bez mogućnosti da natjeraju ljude na borbu protiv prenapuhanih (i često iluzornih) neprijatelja, mreža podrške psihopatima bi se raspala, a carevi bi se našli goli na ulici, gdje bi ih svi mogli vidjeti.

Kao što sam već raspravljao u prethodnim člancima ove serije, psihopati svijet gledaju na poseban način. Oni znaju da su različiti i lako prepoznaju sebi slične čak i u gomili. Oni su prosvijetljeni, a mi smo svjetina; oni vrijede, mi smo beskorisni potrošači; oni su vukovi, a mi ovce. I znaju da, kada bi bezvrijedni drugi – to jest, svi mi ostali – vidjeli njihovo pravo lice, dočekao bi ih zatvor ili nešto još gore. Ta “nepravda” – život u svijetu u kojem bi njihova “sloboda” da porobljavaju druge bila ograničena – je ono što ih potiče na stvaranje svijeta iz noćne more za nas ostale, sa svim nepravdama nalik Orwellovim vizijama i slijepim apsurdima Kafkinih alegorija. I jednom kad dobiju moć, namjeravaju je zadržati. Zbog toga je za političke psihopate objektivna znanost opasna stvar, koja se mora ušutkati pod svaku cijenu.

S druge strane, politički psihopati profitiraju od nastojanja dobronamjernih ljudi koji se, usprkos svojem neznanju o psihološkim faktorima uključenim u igru, čvrsto drže svojih teorija o uzrocima svjetskih problema koje vide. Stoga, ironično, takvi ljudi promoviraju ideje poput “upoznaj svog neprijatelja”, ali ga istovremeno financiraj i uvjeri da drži sve konce u rukama. Na temelju objektivnih ideja o patologiji vrlo je lako prepoznati takve teorije. To su one koje se fokusiraju isključivo na pojedinu ideologiju (odnosno “to je kapitalizam!”, “to je socijalizam!”, “to je fundamentalističko kršćanstvo!”, “to je islamo-fašizam!”), ili se temelje na pretpostavkama po kojima se uloga psihopatologije u stvarnim problemima zla u svijetu umanjuje.

Pisao sam o nekim problemima u području psihologije, posebno u istraživanjima psihopatije, još i ovdje. Unatoč problemima u dijagnozi koje predstavlja sveobuhvatan “antisocijalni poremećaj osobnosti”, postoji i problem specijalizacije. Istraživači koji se bave psihopatijom najvećim se dijelom bave problemima koje mogu proučavati izbliza: mozgovima, kriminalcima, jednostavnim ponašanjima. Drže se van politike jer je teška za proučavanje, a nije baš ni financijski isplativo nju promatrati. Politika je za politologe i povjesničare. Što se političkih psihologa tiče, većina njih ni ne zna za probleme psihopatije, zbog prirode specijalizacije (i brojnih lažnih teorija) unutar same psihologije. Može se reći da je upravo specijalizacija jedan od najvećih darova psihopatima diljem svijeta. Male su šanse da znanstvenici udruže svoje znanje i izgrade ujedinjenu cjelinu, te tako ugroze status quo, kad nitko ne zna što onaj pored njega govori!

Ali postojalo je vrijeme u kojem su se politički psihopati – točnije patokrati, jer u patološkom sistemu više vrsta patologije sudjeluje u mreži kontrole – mogli proučavati izbliza i osobno, i to se i dogodilo. Međutim, patokrati koji su vodili zatvor, koji su iskoristili priliku, brzo su zgazili svaku buduću mogućnost dobivanja prijeko potrebnih podataka koji su se mogli izvući iz njihovih zatvorenika. Govorim o vremenu neposredno nakon pobjede saveznika u Drugom svjetskom ratu, kada je reprezentativni uzorak Hitlerovih najviših dužnosnika čekao suđenje za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti na Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu.

Najgori optuženici ubijeni su u najkraćem roku. I dok je za mnoge to predstavljalo pravdu, budućim generacijama oteto je ono što je moglo biti riznica znanja o pravoj prirodi nacizma i njegovih vodećih figura. Srećom, dok su optuženici još bili živi, nekoliko američkih psihologa uspjelo je prikupiti nešto materijala, a jedan od njih – psiholog nürnberškog zatvora Gustav M. Gilbert – napisao je čak i knjigu The Psychology of Dictatorship, koja je mogla postati temelj nove znanosti.

No, to nije ono što se dogodilo. Ne samo da su najinteresantniji kriminalci svi do jednoga pogubljeni, nego knjiga o njima nije nikad ponovno tiskana i od tada su se jedino najnejasniji podaci (Rorschach protokol koji je provodio Gilbert) proučavali i raspravljali.

Teško da je slučajnost što se većina njegovih zaključaka zanemarila i da su se samo najslabiji dijelovi promovirali (na primjer u Mialeovoj i Selzerovoj knjizi The Nuremburg Mind). Ovdje je riječ o klasičnom utjecanju na percepciju. Oni koji pogledaju reference na Gilbertov rad, reference u kojima se dolazi do valjanih zaključaka iako putem sumnjivih dokaza (Rorschach test se pokazao potpuno nevjerodostojnim u današnjim područjima eksperimentalne psihologije i psihijatrije, pogotovo što se tiče psihopatije), će neispravno zaključiti da je njegov rad skoro pa beskoristan. Ironija je da Gilbert u svojoj knjizi jedva i spominje Rorschachove testove, a ipak, kada netko govori ili piše o psihologiji ratnih zločinaca iz Nürnberga, SVA pažnja je usmjerena baš na te testove. Dakle, što je Gilbert stvarno rekao?

Njegova je knjiga objavljena 1950. godine, devet godina nakon što se The Mask of Sanity Herveya Cleckleya našla na policama 1941. U to je vrijeme bilo uobičajeno među povjesničarima i drugim znanstvenicima umanjivati uloge pojedinaca u oblikovanju povijesti. U jednom priručniku iz tog vremena se navodi:

“Uz neke iznimke, uloga pojedinca u društvenom poretku stvari je mala… [Liderov] uspjeh ovisit će najviše o njegovoj sposobnosti da vodi [društvene okolnosti] u onom smjeru prema kojem one već idu”. [1]

Kao da su društvene okolnosti neke nebulozne sile koje su potpuno odvojene od motivacije ljudi! Nažalost, među povjesničarima još uvijek prevladava takvo mišljenje. Danas se to naziva “strukturalizam” – Hitler nije bio problem sam po sebi, problem je bila cijela nacistička struktura.

To je svakako djelomično točno, ali zahvaljući vještom obratu teorije, ne predstavlja nikakav problem za psihopate (zato je ta teorija vjerojatno toliko popularna ovih dana). Pogledajte, ako je uloga pojedinca umanjena, onda sve leži na strukturalnim, ekonomskim i društvenim silama! (Nema veze što su psihopati i drugi patološki tipovi proželi strukture društvenog sistema uz pomoć mreže međusobno razgranatih patoloških zavjera, te zapravo marljivo uzrokuju sve te probleme!). Ali s ovakvim pretpostavkama koje vode povjesničare, bilo koje značajne karakteristike pojedinaca koji čine tu strukturu i daju joj moć i značenje, jednako se odmah odbacuju. Stoga, svi uzorci koji se primjećuju na križanju ključnih položaja moći padaju u pozadinu. Umanjujući ulogu pojedinca (npr. Hitlera), teorija namjerno propušta uočiti one rezultate koje uzrokuje mreža slično-razmišljajućih (ali ne i normalnih) pojedinaca (odnosno psihopata unutar cijele nacističke mreže: SS-ovaca, odvjetnika, bankara, poduzetnika, vojnih lica, itd.).

Samo da nije tih prokletih anomalija!

Prema toj teoriji Hitler je bio anomalija sistema. Čovjek čiji su se interesi jednostavno poklopili s prirodom “strukturalnih” sila uključenih u igru. Ali usprkos svojoj popularnosti, te teorije ne uspijevaju objasniti izrazito neobičnu prirodu vremena kojima se bave. Po mišljenju mnogih, Hitlerova je Njemačka bila jedna od tih “iznimki”. Brutalna i nehumana priroda nacističkog režima – “nova stvarnost” kojoj su Nijemci i njihove žrtve bili podvrgnuti – svijetu je postala jasna tijekom rata, i čovječanstvo je bilo užasnuto. Kako je feldmaršal i nürnberški optuženik Wilhelm Keitel rekao Gilbertu:

“On [Hitler] je zaslužan za potpuni preokret [wehrmachtovskih] vrijednosti: brutalnost i nepravda su postale vrline “čvrstoće”; poštenje i čast su postali prezira vrijedan znak slabosti.” [2]

Kada je Gilbert upitao Rudolfa Hössa, komandanta Auschwitza, je li ikada razmišljao o tome jesu li milijuni njegovih žrtava zaslužili takvu svoju sudbinu, “ovaj je pokušavao strpljivo objasniti da su takva pitanja pomalo nerealna, jer je on u živio u potpuno drukčijem svijetu.”[3] U tom svijetu, vođe su imali odlike “beskompromisne tvrdoće i brutalnosti, nacionalizma obojenog paranojom, odanosti grupi i mržnje prema svakom tko nije bio u grupi. Prijevara, izdaja, progon i ubojstva lako su se dopuštala u tom militantnom, etno-centričnom sistemu, a vođa je bio onaj tko je prednjačio u navedenim vrlinama”. [4]

Gilbert kasnije piše da su poslijeratna suđenja dovela do “mnogobrojnih špekulacija u vezi zdravog razuma – ili nedostatka istog – kod čitavog nacističkog vodstva”.[5] Takve špekulacije od strane javnosti bile su potpuno zdravorazumske, jer se ne može očekivati razumjeti sistem kao što je nacizam bez dobrog razumijevanja individualne, KAO I društvene psihologije. Nijemci su iskusili svu snagu i željezni stisak makrosocijalne psihopatske realnosti.

Očekivano, mišljenja onih iz akademskih krugova brzo su se polarizirala na dva ekstremna, podjednako neodrživa zaključka. Ili su nacisti (pazite, kao cjelina) bili totalno psihotični (sjetite se lika Normana Batesa u filmu Psycho), ili su bili obični ljudi koji su “samo izvršavali naredbe”. Ova kognitivna pogreška (također izravno preuzeta iz priručnika psihopata) prevladava i dan danas. A kao što to obično biva, istina nije baš tako jednostavna; suprotne opcije se međusobno ne isključuju. Povjesničar ideja José Brunner primjećuje “da se može uočiti iznenađujuće veliko područje pozadinske suglasnosti” između suprotstavljenih mišljenja da su nacistički vođe “ili mentalno zdravi ili psihopati”. [6] U radu Gilberta (i kasnije Łobaczewskog), razumijevanje psihopatije, općenito psihopatologije, kao i normalnih društvenih utjecaja, pomoglo je da se rasprava dovede na jedan mnogo realniji i empirijski uravnoteženiji teren. “Anomalije” kao što je nacizam, uključuju složenu mrežu psihopatskih pojedinaca koji nadahnjuju sustav u cjelini, zatim pojedince s mnogim drugim mentalnim patologijama, te normalne ljude koji su pali pod njihov kolektivno očaravajući utjecaj. I dok vladari mogu imati i imaju ključnu ulogu u oblikovanju povijesti, Gilbert piše:

… to ni u kojem slučaju ne znači da vladari stvaraju povijest samostalno. … socioekonomske, političke i povijesne sile … ne postoje kao puke apstrakcije, nego se manifestiraju jedino kroz postupke ljudskih bića… međuigra osobnosti i društvenih procesa… kulturni običaji pomažu u određivanju prirode političkog vodstva, a potonje zauzvrat utječe na razvoj kulturnog obrasca. [7]

Slika

Optuženici slušaju uvodno izlaganje dokumenata tužiteljstva na suđenju Međunarodnog vojnog suda za ratne zločine u Nürnbergu.

Kao oficir sa znanjem njemačkog i psiholog odgovoran za ispitivanje ratnih zatvorenika, Gilbert je imao jedinstven i neograničen pristup optuženicima; po njegovim riječima “bila je to prilika koja se pojavljuje jednom u životu da dokaže postojanje fašističkog uma”.[8] Čekajući suđenje, tamo su bili najviši nacistički dužnosnici, primjerice Hitlerov zamjenik Rudolf Hess; nacistički filozof Alfred Rosenberg; nacistički ministar naoružanja i streljiva Albert Speer; SS-ov pukovnik i zapovjednik Auschwitza Rudolf Höss; nacistički feldmaršal, šef Luftwaffea i predsjednik Reichstaga, Herman Göring. Nacistički ratni zločinci zatvoreni u Nürnbergu pružali su prvu priliku psiholozima i psihijatrima da istraže ključne članove korumpiranog i kriminalnog političkog režima. Nažalost, kao što smo vidjeli, ta je prilika trajala vrlo kratko.

Dakle, koji su to Gilbertovi zaključci, i što je bilo toliko opasno u njima da ih se trebalo marginalizirati, uništiti i iskriviti? Prije nego što citiram neke od najvažnijih, dobro je podsjetiti se što su drugi govorili o nacistima u to vrijeme.

Prije Gilbertovog dolaska, šef psihijatrije ETO-a (European Theater of Operations) Douglas M. Kelley imao je pristup zatvorenicima na kratko vrijeme, oko pet mjeseci, a o iskustvima i zaključcima je pisao u svojoj knjizi 22 Cells in Nuremberg, objavljenoj 1947. Poput Hanne Arendt – koja se bavila suđenjem Adolphu Eichmannu u Izraelu, te skovala termin “banalnost zla” kako bi opisala Eichmannovu prividnu normalnost, nonšalantnost i apatiju – Kelleyu su zapravo nacisti bili obični ljudi, uhvaćeni u mašineriju vojnih zapovijedi i birokracije. U nemogućnosti da pronađe bilo koji znak očite patologije kod optuženika, označio ih je “normalnima”, a sam nacizam je prozvao strogo “društveno-kulturološkom bolešću”.[9] Psihopati, zauzimajući nebuloznu sredinu između zdravog razuma i ludila, tako su uspjeli proći “ispod radara” Kelleyeve pronicljivosti. Ukratko, Kelleya je nasamarila ta kolektivna maska normalnosti, laž u koju nije mogao proniknuti.

I dok je Kelley promašio dijagnozu psihopatije (njegovo je mišljenje, a koje je danas općeprihvaćeno, da je svatko jednostavno na drukčijem stupnju “normalnosti”), imao je i neka dalekovidna opažanja:

Snažne, dominantne, agresivne, egocentrične ličnosti poput Göringa, koje se od normalnih razlikuju prvenstveno po nedostatku savjesti, nisu rijetkost. Nalazimo ih diljem zemlje [odnosno SAD-a] – gdje odlučuju o velikim poslovima u ulogama poduzetnika, političara i iznuđivača. [10]

Znakovito, također je pisao da se takve ličnosti “mogu umnožavati u bilo kojoj zemlji današnjeg svijeta”, te da “nesumnjivo postoje ljudi koji bi se rado popeli na vlast preko leševa pola Amerike, ako bi im to omogućilo vlast nad drugom polovinom”.[11] Svjedoci smo koliko je ta izjava istinita i danas.

Mnogo je opisniji bio Gilbert:

… nametanjem straha i neprijateljstva prema neprijateljskim grupama i poticanjem na progon dežurnih krivaca – sve to vodi prema smanjivanju ljudske suosjećajnosti, te u konačnici do “umrtvenja osjećaja” sve većeg broja pojedinaca prema ekstremnim oblicima agresije. To smanjivanje čuvstava, zajedno s militarističkim “kategoričkim imperativom” i ideološkim suzbijanjem provjere stvarnosti, stvorilo je organizirano iracionalno neprijateljstvo koje ne samo da je neograničeno u svom potencijalu razaranja, već stvara i samo-razarajuću reakciju. … namjera takvog sistema je jasna, onesposobljavanje čovječnosti [savjesti] i testiranja stvarnosti, što omogućuje da iracionalno i psihopatsko postane norma, a normalni pojedinac da postane nerazmišljajući član društva uređenog za iracionalnu agresiju. [12]

Zanimljivo, Kelley je uspostavio snažan odnos s Göringom, tvorcem Gestapa i koncentracijskih logora, prilikom kojeg je pao je pod utjecaj njegove inteligencije, šarma, “hrabrosti” i slike obiteljskog čovjeka; drugim riječima, onih osobina koje mnogi korporacijski poslodavci pogrešno interpretiraju kao “odlike dobrog vodstva”. Kelley je čak počinio samoubojstvo 1958. godine na isti način na koji je i Göring to učinio dan prije zakazanog pogubljenja – uzimanjem kapsule cijanida.[13] Cleckley je jednom primijetio da su njegove tajnice uvijek mogle reći koji su od njegovih pacijenata psihopati – oni su bili jedini koji su ga mogli uvjeriti da im posudi novac – i čini se da je Kelley također pao pod utjecaj vještog manipulatora. To ne znači da Cleckley ili Kelley nisu bili dovoljno pronicljivi, već prije svega naglašava sposobnosti “dobrog” psihopata.

S druge strane, Gilbert je nazivao stvari njihovim pravim imenom. Dijagnosticirao je Göringa kao “ljubaznog” i “narcisoidnog” psihopata.[14] Tijekom mnogih razgovora s Göringom, Gilbert je došao do nekih pronicljivih i često zabavnih – iako podjednako uznemirujućih – zapažanja o njemu, koje je ispričao u svojoj knjizi. Budući da je riječ o rijetkoj knjizi, prikupio sam neke od najvažnijih anegdota i citata koji ilustriraju Göringovu psihopatiju.

Slika

Hermann Göring

Portret političkog psihopata

Göring se pokazao impulzivnim, agresivnim, željnim pažnje, s niskim pragom tolerancije na frustraciju, površno šarmantnim, uglađenim, bezobzirnim i bešćutnim – imao je sva obilježja psihopatije. Pokazivao je neosjetljivost na opasnost, priznajući “da jednostavno nikad nije vjerovao da bi mu se išta loše moglo dogoditi”; i sadističku agresivnost na koju “kazne [njegovog] oca nisu nimalo djelovale”. Njegova je majka navodno izjavila: “Hermann će biti ili veliki čovjek ili veliki kriminalac!”. Göringova prva uspomena iz djetinjstva, po Gilbertovim riječima, bila je “udaranje majke po licu s obje šake, kada ga je došla zagrliti nakon dužeg odsustva, kada je imao tri godine”. Dok se kao dijete igrao vojnika sa svojim vršnjacima, na sličan je način mlatio po glavi svakog tko bi sumnjao u njegovo vodstvo, “da bi im po kratkom postupku pokazao tko je glavni.” [15]

Gilbert opisuje da Göring ima “nemilosrdno agresivnu osobnost”, “emocionalnu neosjetljivost i izopačen smisao za humor, koji rezultiraju fizičkom odvažnošću i moralnom pokvarenošću”.[16] Međutim, “predstavljao je paravan savršene prijaznosti i duhovite smjelosti”, odnosno očarljivu “masku normalnosti” koju je upotrebljavao kad god mu je to odgovaralo. Na testu inteligencije postigao je vrlo visok rezultat od 138 i “vjerujući da ima najviši kvocijent inteligencije među nacističkim vojnim zločincima [u Nürnbergu], hvalio je iznimnu točnost američkih psihometrijskih metoda. Kada je [kasnije] čuo da su Schacht i Seyss-Inquart postigli bolje rezultate od njega na testu inteligencije, s prijezirom je govorio kako su testovi nepouzdani.” Međutim, kako Gilbert primjećuje, njegova inteligencija je bila okarakterizirana “površnim i dosadnim realizmom, prije nego briljantno kreativnom inteligencijom”. [17]

U mladosti se, prirodno, pridružio vojsci, jer pružala ispušni ventil njegovoj agresivnosti, sklonosti prema dominaciji i privlačenju pažnje. Svjestan prirode vojne hijerarhije, strogo se podvrgavao naredbama nadređenih, znajući da će “jednog dana i on biti u mogućnosti zahtijevati isto od svojih podređenih.” Poput modernog korporacijskog psihopata, Göring je identificarao one kojima se mora ulizivati (npr. časnici instruktori na akademiji) i one prema kojima se može odnositi s prijezirom (npr. civilne učitelje). “Göring objašnjava vrlo jednostavno … časnici su oni koji vas mogu kazniti, dok vam civili mogu jedino prijetiti, ili što je još blesavije, mogu apelirati na vaše moralne osjećaje.” Primjer korumpiranog političara, Göring je primao mito za oslobađanje od poreza i uspješno ostvarivao svoje “poslovne interese” (na primjer, trgovinu oružjem). Gilbert je primijetio da “tijekom Prvog svjetskog rata Göring dolazi do opasnog i sudbonosnog otkrića da bi rat mogao donijeti i slavu i profit onome tko je dovoljno nepromišljen, beskrupulozan i prijatan.” Kao što je sam Göring rekao Gilbertu:

“Ideja demokracije bila mi je potpuno odbojna… Pridružio sam se stranci zato što je bila revolucionarna, a ne zbog nekih ideoloških stvari. Druge stranke su pokretale revolucije, pa sam mislio da bih se i ja mogao pridružiti jednoj od njih!” [18]

Ukratko, Göring je iskoristio ideologiju i strukturu nacizma kako bi zadovoljio svoje osobne ambicije, pohlepu i sadističku potrebu za moći. A ipak, pristao je na naizgled slijepu poslušnost Hitleru. Zašto? To pitanje zbunjuje mnoge istraživače psihopatije i čak ih dovodi u sumnju u mogućnost da psihopati ikad mogu sadržati stabilnu poziciju u bilo kojem političkom ili korporacijskom sistemu. Na kraju krajeva, psihopati su notorno sebični i impulzivni. Nisu nikome odani i brzo mijenjaju svoje nazovi “suradnike” i “prijatelje”. Ali za inteligentne psihopate poput Göringa, pokornost prema nadređenima ne predstavlja odanost samu po sebi. Za njih je to samo formalnost koja im omogućava da iskoriste prednosti okruženja u kojem se nalaze. Sjetite se Karla Rovea i Georgea Busha – Rove je odigrao svoju ulogu lukavog podređenog jer je tako mogao najviše profitirati. Baš kao što će se psihopati često pridržavati zatvorskih pravila kako bi si osigurali uvjetni otpust ili lakše kazne, glumeći čak i vjersko preobraženje, tako će se pridružiti i političkoj strukturi kao što je nacizam, jer u njemu vide svoju korist. Dok su u normalnim društvima psihopati zbog svojeg antisocijalnog ponašanja i stavova progonjeni od strane ne-psihopata, u sistemu kao što je nacistička diktatura, pravila se mijenjaju. U društvu gdje nema višeg autoriteta od njih samih, imaju korist od njegovog održavanja, čak ako to znači ulizivanje sumanutom fanatiku.

Međutim, dok se savezništva stvaraju i održavaju u takvim sistemima, postoji i još jedna motivacija na djelu. Samopromocija koja rezultira niskim udarcima isto tako je dio igre. A Göring je bio stručnjak u tome. U Nürnbergu, stalno je pokazivao tipičnu lakoću izokretanja priče i prebacivanja odgovornosti na druge, pokazujući pravu prirodu svoje takozvane “odanosti”. Tijekom svog svjedočanstva uhvaćen je u nekoliko očitih laži i kontradikcija, te se brzo odrekao svojih nacističkih prijatelja, izvikujući česte ispade poput sljedećeg:

“Roehm! Nemoj mi pričati o toj prljavoj homoseksualnoj svinji! To je bila prava grupa perverznih krvožednih revolucionara! Oni su ti koji koji su bili zaslužni za to da Stranka izgleda kao gomila huligana, sa svojim divljim orgijama, premlaćivanjem židova po ulicama i razbijanjem prozora! Kakva je samo banda bolesnih bandita bio taj SA! Sva sreća da sam ih uklonio, inače bi oni nas uklonili!”

Međutim, kako Gilbert navodi: “Radi se o istim huliganima koje je Göring obučivao u uličnim borbama.”[19] Zar to ne zvuči pomalo poput američkih kritičara koji se bune protiv “islamskih terorista” koje su oni sami 1970-ih i 1980-ih financirali i obučavali? Savezništva opstaju samo onda kada postoji korist. Čim nema koristi, svi dogovori otpadaju. Gilbert je bio u mogućnosti vidjeti Göringov manipulativni “podijeli pa vladaj” modus operandi na djelu:

Bilo je zanimljivo usporediti bilješke s nekim drugim oficirima koji su bili s njim u to vrijeme, da bi se vidjelo kako je klevetao psihologa pred psihijatrom i obrnuto; i kapelana pred psihologom i psihijatrom i obrnuto, dok bi se istovremeno svakom od njih ulizivao. Na optuženičkoj klupi, jedinom mjestu na kojem se mogao susresti s ostalim zatvorenicima, isti je proces ponavljao s vojnicima protiv civila, Prusima protiv Bavaraca, protestantima protiv katolika, i obratno, istovremeno im se smiješeći u lice, ali tražeći naklonost ogovaranjem iza leđa članovima suprostavljenih grupa. … Na kraju, nakon što se Speer spektakularno odrekao Hitlera i Göringa, Göring je reagirao na tipično gangsterski način, prijeteći Speeru da će ga ubiti ako ikada izađe živ iz zatvora. [20]

Kad su vidjeli film koji je prikazivao zločine režima, mnogi su se optuženici slomili, plačući od srama, ali Göring je imao drukčiju reakciju.

“Ovo je bilo baš dobro poslijepodne, sve dok nam nisu pokazali taj film. Čitali su moje telefonske razgovore koje sam vodio oko austrijske afere, i svi su mi se smijali. A onda su pokazali taj grozan film i sve pokvarili.” [21]

18. travnja 1946. Göring je Gilbertu ponudio svoj zloglasni pogled koji se krije iza psihopatske maske fašizma, što sam citirao u zadnjem dijelu ove serije članaka. (“Sve što je potrebno napraviti jest da im kažete da ih napadaju i optužite miroljubive zbog manjka domoljublja i da izlažu zemlju opasnosti. To na isti način prolazi u svakoj zemlji”.) Drugom prilikom je rekao:

“Kako to misliš etika… časna riječ?”, otpuhne Göring. “Naravno, možeš pričati o časnoj riječi kada daješ obećanje da ćeš dostaviti robu u poslu. – No, kada je u pitanju interes naroda?! – Glupost! Nema tu onda više etike. To je ono što je Engleska radila stoljećima; Amerika također; a Rusija to još i danas radi! … Kada država ima mogućnost poboljšati svoj položaj zbog slabosti susjeda, misliš da će se zaustaviti na gadljivim razmatranjima da ispuni obećanje? Državnička je dužnost iskoristiti takvu situaciju za dobrobit svoje zemlje!” [22]

Göring je u potpunosti prihvatio psihopatski svjetonazor da je “čovjek čovjeku vuk”. Za njega, kao i za psihopate koji vode vanjsku politiku inspiriranu “ratom protiv terorizma”, “preventivni rat, agresivni rat, politika i mir, sve su to samo različiti aspekti iste borbe za premoć koja se nalazi u samoj prirodi stvari, gdje nagrade idu najjačim nacijama i najpametnijim vođama”.[23] To je surova stvarnost koja se krije iza političke propagande “nacionalnih interesa” koja se servira svjetskoj javnosti. Gilbertov najopasniji zaključak podjednako je bezobziran:

“Psihopatske ličnosti nesumnjivo igraju važnu ulogu u glavnim manifestacijama socijalne patologije, pogotovo kada ostvare pozicije vodstva u društvenim grupama i pokretima. Potpuno je očito da su odigrali presudnu ulogu u revolucionarnoj jezgri nacističkog pokreta, i tako odredili put vlade nacističke Njemačke.” [24]

Dakle, to je zaključio i to je napisao u svojoj knjizi. To je razlog zašto nitko nije čuo za njega, zašto se ništa od njegovih istraživanja ili zaključaka nije implementiralo u političke prakse u svijetu, i zašto su nürnberški zatvorenici morali umrijeti. To je razlog zašto se politički psiholozi i dalje fokusiraju na testiranja “političke pristranosti među biračima” i na druge zanimljive sitnice koje su nevažne kada se radi o uistinu važnim stvarima. I to je razlog zašto jedina stvar koje se itko sjeća o nacistima u Nürnbergu jesu njihovi Rorschachovi protokoli!

Stiže novi šef, isti kao i stari šef

Skoro svaka današnja teorija koje nastoji objasniti uzrok zla – “neprijatelja” među nama – je pogrešna. Ne postoji jedinstveni “nacistički um”, baš kao što ne postoji ni “islamski um” niti čak “zapadnjački ili američki um” kao uzrok svog zla. Borba protiv “islama” ili čak “američkog imperijalizma” neće nas nikamo odvesti. Činjenica je da psihopati postoje u svim ljudskim grupama, te imaju glavnu ulogu u politici korupcije, dobivajući podršku pojedinaca – normalnih, kao i poremećenih. Ukratko, baš one odlike koje često pripisujemo tipičnom političaru jesu one koje ima psihopat. Psihopati su prisutni u svim vladama i, u povoljnim okolnostima, stvaraju i održavaju represivne sisteme poznate pod mnogim nazivima: fašizam, diktatura, autoritarizam, komunizam, teokracija, pa čak i demokracija. Sve dok se fokusiramo na naziv, ignoriramo uzrok, što ide direktno njima u korist.

Slika

 

Bilješke:

  1. Citat iz G. Gilbert, The Psychology of Dictatorship (New York: Ronald, 1950), 298.
  2. Ibid., 220.
  3. Ibid., 255.
  4. Ibid., 294.
  5. Citat iz Miale i Selzer, The Nuremburg Mind: The Psychology of the Nazi Leaders (New York: New York Times Book Co., 1975), xi.
  6. J. Brunner, “Oh Those Crazy Cards Again”: A History of the Debate on the Nazi Rorschachs,1946 – 2001,” Political Psychology 22(2), 2001, 237.
  7. Gilbert, op cit., 303, 4, 5, 7.
  8. Ibid., xii.
  9. D. Kelley, 22 Cells in Nuremberg: A Psychiatrist Examines the Nazi War Criminals (New York: Greenberg, 1947), 12.
  10. Ibid., 171.
  11. Citat iz Brunner, op cit., 240.
  12. Gilbert, op cit., 309.
  13. Brunner, op cit., 242.
  14. McCord i McCord, The Psychopath (New York: D. Van Nostrand., 1964), 34-35.
  15. Gilbert, op cit., 84 – 88.
  16. Ibid., 109, 88.
  17. Ibid., 107-8.
  18. Ibid., 89-93.
  19. Ibid., 96.
  20. Ibid., 115.
  21. Ibid., 110.
  22. Ibid., 116.
  23. Ibid., 116.
  24. Ibid., 286.

Osnove ponerologije – 7. dio: Opasnosti pitbulova i klimatske kontrole

Related Articles: