FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Psihopat – Maska Zdravog Razuma – 1. dio

Zamislite – ako možete – da nemate savjesti, ni malo, da nemate osjećaja, da ne osjećate krivnju ili žaljenje, bez obzira što radite, bez ograničavajućeg osjećaja zabrinutosti za dobrobit stranaca, prijatelja ili pak članova obitelji. Zamislite da se ne morate boriti sa sramom, niti jedan jedini put u cijelom svom životu, bez obzira koliko ste puta bili škrti, lijeni, štetni ili amoralni.

I pretvarajte se da vam je koncept odgovornosti potpuno stran, osim kao teret koji ostali, čini se, prihvaćaju bez pitanja, kao kakve lakovjerne budale.

Dodajte ovoj čudnoj fantaziji mogućnost da od ljudi skrivate koliko je vaša psihološka šminka radikalno drugačija od njihove. Dok svi drugi jednostavno podrazumijevaju da je savjest univerzalna svim ljudima, vi gotovo bez napora skrivate činjenicu da nemate savjest.

Da ništa ne sprječava vaše želje čak ni osjećaji krivice ili srama, i da vas nikad nisu konfrontirali zbog vaše hladnokrvnosti. Ledena voda u vašim venama je tako bizarna, toliko izvan ljudskog ličnog iskustva da rijetko i mogu nagađati o vašem stanju.

Drugim riječima, vi ste potpuno oslobođeni unutrašnjih ograničenja, a vaša nesputana sloboda da radite što god vam se svidi, bez boli koju uzrokuje savjest, je zgodno skrivena ostatku svijeta.

Možete raditi što god poželite, i još uvijek imati čudnu prednost pred većinom ljudi, koji stoje u redu zbog svoje savjesti, i to će vjerojatno ostati sakriveno.

Kako ćete onda proživjeti svoj život?

Što ćete učiniti sa svojom ogromnom i tajnom prednošću, a s odgovarajućim hendikepom ostalih ljudi (savješću)?

Odgovor će većinom ovisiti o vašim željama, jer su svi ljudi različiti. Čak i oni bez ikakvih skrupula su različiti. Neki ljudi – bez obzira imaju li savjest ili ne – vole da ih nosi inercija, dok su drugi prožeti snovima i ambicijama. Neka su ljudska bića briljantna i talentirana, neka su tupasto-duhovita, a većina, sa ili bez savjesti, su negdje u sredini. Postoje nasilni i nenasilni ljudi, individue koje su motivirane žeđu za krvlju i postoje oni koji nemaju takvih apetita. […]

Omogućeno vam je da vas ništa ne sprječava, možete raditi što god želite.

Ako ste rođeni u pravo vrijeme, s nekakvim obiteljskim imetkom na raspolaganju, i imate poseban talent za pojačavanje ljudske mržnje i osjećaja uskraćivanja, možete aranžirati ubojstva velikog broja nedužnih ljudi. S dovoljno novca, možete sve ovo postići iz velike daljine, i možete se udobno zavaliti u potpunoj sigurnosti i sve zadovoljno promatrati. […]

Ludo i zastrašujuće – i realno, za otprilike 4 posto populacije. …

Broj rasprostranjenosti anoreksije – poremećaja u prehrani – se pretpostavlja na 3,43 posto, i smatra se da je preuzela epidemijske razmjere, pa ipak taj broj je za par decimala manji od broja asocijalnih osoba. Poremećaj visokog ranga klasificiran kao šizofrenija pojavljuje se samo na otprilike 1 posto populacije – što je četvrtina broja asocijalnih osoba – a CDC (SAD centar za kontrolu i prevenciju bolesti, o.p.) tvrdi da je broj oboljelih od karcinoma debelog crijeva u SAD-u „alarmantno visok“ jer 40 ljudi od 100 000 ga dobije što je sto tisuća puta manja brojka od onih koji su asocijalni.

Visoka brojka sociopatskih incidenata u ljudskom društvu ima dalekosežan efekt na nas ostale koji moramo živjeti na ovoj planeti, također, čak i na one koji nisu bili klinički traumatizirani. Individue koji ulaze u ovu brojku od 4 posto iscrpljuju naše veze, naše bankovne račune, naša dostignuća, naše samopoštovanje, i naš mir na zemlji.

Pa ipak je začuđujuće, da mnogi ljudi ne znaju ništa o ovom poremećaju, ili pak ako znaju, misle samo u terminima nasilne psihopatije – ubojicama, serijskim ubojicama, masovnim ubojicama – ljudima koji su očigledno prekršili zakon mnogo puta, i koji će, ako se uhite, biti zatvoreni ili osuđeni na smrt po pravu zakona.

Obično mi nismo svjesni, i ne znamo identificirati, veći broj nenasilnih psihopata među nama, ljude koji često nisu nesumnjivi prekršitelji zakona i protiv kojih naš legalni sustav ima malo ili nimalo zaštite.

Mnogi od nas ne mogu zamisliti bilo kakvu korespondenciju između osmišljavanja etničkog genocida i, recimo, besramnog laganja šefu o vlastitom kolegi s posla. Ali psihološka korespondencija ne samo da je tu; ona je jeziva. Jednostavna i duboka, veza je u nedostatku unutarnjih mehanizama koji nas svladavaju, emocionalno govoreći, kad napravimo izbor koji nam se čini nemoralnim, ne-etičkim, zapostavljajućim ili sebičnim.

Većina nas počne se osjećati krivima ako pojedemo posljednji komad kolača u kuhinji, odustat ćemo od onoga što nam se čini kao namjerna ili metodička radnja koja će povrijediti drugu osobu.

Oni koji uopće nemaju savjesti su posebna grupa, bilo da su homicidalni tirani ili samo bešćutni socijalni snajperi.

Prisustvo ili nedostatak savijesti označava duboku ljudsku podjelu, znakovito veću nego li je to podjela po inteligenciji, rasi ili čak po spolu.

Ono što diferencira sociopate koji žive od rada drugih od onih koji povremeno pokradu robnu kuću, ili onih koji su današnji kraljevi lopuža – ili razlika koja dijeli uobičajenog zlostavljača od sociopatskog ubojice –  je u stvari socijalni status, poriv, intelekt, žeđ za krvlju ili pak obična prilika.

Ono što dijeli sve ove ljude od ostatka ljudi je potpuna rupa u psihi, gdje bi u stvari trebale biti najnaprednije humane funkcije. [Dr. Martha Stout, The Sociopath Next Door] (definitivna preporuka za čitanje)


Za one od vas koji su u potrazi za razumijevanjem psihopatije, knjiga Hervey Cleckley-ja The Mask of Sanity (Maska Zdravog Razuma) je definitivno esencijalna studija psihopata koji nisu nužno kriminalni tipovi. Ova knjiga više nije u slobodnoj prodaji. Mi smo je skenirali i naš je tim istraživača proveo dva tjedna proučavajući pažljivo tekst da bi eliminirali greške u konverziji. Knjiga se BESPLATNO i u potpunosti može preuzeti u PDF formatu ovdje.

„Dopadljiv“, „šarmantan“, „inteligentan“, „uzbuđen“, „impresivan“, „zadobiva povjerenje“ i „ima velikog uspjeha sa ženama“: Ovo su neki od opisa konstantno korištenih u Cleckley-voj famoznoj studiji psihopata. Tu su naravno i „neodgovoran“, „samouništavajući“ i slično tome. Ovi opisi naglašavaju veliku frustraciju i slagalicu koja okružuje studiju psihopatije.

Čini se da psihopate imaju napretek svojstava koje normalne osobe najviše žele. Neopterećena samouvjerljivost psihopate se gotovo čini kao nemoguć san i to je nešto što „normalni“ ljudi uobičajeno traže da razviju kad kreću na tečaje samopouzdanja. U mnogim slučajevima, magnetska se atrakcija psihopata za pripadnike suprotnog spola čini gotovo nadnaravna.

Cleckley-jeva prvobitna hipoteza koja se bavi psihopatima navodi da oni u stvari pate od vrlo stvarne mentalne bolesti: dubokog i neizlječivog emocionalnog deficita. Ako oni nešto i osjećaju, to su emocije od najpliće vrste. Oni rade bizarne i samouništavajuće stvari jer posljedice koje bi uobičajene ljude prepunile osjećajem srama, samogađenjem i stidom jednostavno uopće ne utječu na psihopate. Ono što bi drugima bila propast, za njih je jedva prolazna neugodnost.

Cleckley također dokazuje da je psihopatija vrlo uobičajena u ljudskom društvu. On je ispitao neke slučajeve psihopata koji su naizgled normalno funkcionirali u društvu kao poduzetnici, liječnici ili čak kao psihijatri. Neki istraživači vide kriminalne psihopate – koje često nazivaju – osobama s antisocijalnim poremećajem – kao ekstremnu krajnost dimenziji (ili dimenzijama) „normalnih“ osoba.

Možemo okarakterizirati kriminalne psihopate kao „neuspješne psihopate“. Implikacija je, naravno, da mnogo psihopata može postojati u društvu koji se bolje prilagođavaju od onih koji na sebe privlače pažnju policijskog i sudskog sustava.

Harrington ide tako daleko s tvrdnjom da je psihopat novi čovjek stvoren evolucijskim pritiskom modernog života. Ostali istraživači kritiziraju ovakav stav, ukazujući na stvarne nedostatke od kojih klinički psihopati također pate.

Studija o „ambulatornim“ psihopatima – koje mi zovemo uobičajenim psihopatima – je jedva i počela. Mi jedva nešto znamo o subkriminalnoj psihopatiji. Pa ipak, neki su istraživači počeli ozbiljno razmatrati ideju da je važno istraživati psihopatiju, ne kao umjetnu kliničku kategoriju, već kao općenitu osobinu ličnosti cijele zajednice. Drugim riječima, psihopate počinju prepoznavati kao manje-više drugačiju vrstu čovjeka.

Jedan od vrlo interesantnih aspekata psihopatije je „skriveni život“ koji ponekad i nije tako dobro skriven. Čini se da psihopat ima redovite potrebe da ide na „odmor u prljavštinu i degeneraciju“ na isti način na koji obični ljudi mogu ići na odmor u odmaralište u kojemu će uživati u divnom krajoliku i kulturi. Da bi dobili potpuno razumijevanje za ovu čudnu „potrebu“ psihopate – potrebu koja je čini se dokaz da je „aktivni čovjek“ vrlo stresan za psihopatu – pročitajte više u The Mask of Sanity, poglavlja 25 i 26.

Isto tako pročitajte Cleckley-jeve spekulacije o tome što je „zaista pošlo krivo“ s ovim ljudima. On dolazi vrlo blizu do sugestije da su oni ljudi u svakom aspektu – ali im fali duša. Ova odlika „koja se odnosi na dušu“ čini ih vrlo efektnima „strojevima“. Oni mogu biti briljantni, pisati akademske uratke, imitirati riječi pune emocija, ali kroz vrijeme, postane jasno da njihove riječi ne prate njihove postupke. Oni su vrsta osobe koja može tvrditi da je devastirana žaljenjem, nakon čega odu na zabavu kako bi „zaboravili“. Problem je u tome što oni ZAISTA zaborave.

Pošto su vrlo efikasni strojevi, kao kompjutori, u mogućnosti su da obavljaju vrlo kompleksne rutine napravljene da bi izmamili potporu od ostalih ljudi za što god da im treba. Na ovaj način, mnogi psihopati dosežu do visokih pozicija u životu. Samo tijekom vremena, njihovi partneri postanu svjesni činjenice da je takav uspon u hijerarhiji uspjeha omogućen kršenjem prava drugih. „Čak i ako su indiferentni na prava svojih suradnika, mogu često zadobiti osjećaje povjerenja i uvjerljivosti.“

Psihopati ne prepoznaju grešku u svojoj psihi, pa stoga i nemaju potrebu za promjenom.


Psihopati Modernog Doba

U današnje vrijeme imamo eksploziju izvješća od strane naših čitatelja o njihovim iskustvima s individuama koje su sreli na polju „alternativnih istraživanja“, kao i na planu uobičajenih interakcija iz njihovih života. Ono što je zaista šokantno je brojnost takvih individua koji, bazirano po izvješćima, zaista postoje. Ovo nisu sporadični događaji, već, kako izgleda, pandemični!

Naš istraživački tim i internet grupa su već neko vrijeme zaokupljeni istraživanjima i analizama u svezi ovih interakcija te karakteristika i dinamika ličnosti. Naša su nas istraživanja uputila na to da ih identificiramo kao „psihopate“. Oni također mogu biti narcisoidni, jer je narcizam, čini se, samo podvrsta psihopatije ili „blaža“ manifestacija istog. Moglo bi se reći da je narcisoidna osoba također „uobičajen psihopat“ koji, zbog njegovog ili njezinog „socijalnog programiranja“ ima manje šanse da prekrši zakon. Na ovaj način, oni su vrlo efikasni „strojevi za preživljavanje“, žive svoje živote praveći neispričane štete svojim obiteljima, prijateljima i poslovnim partnerima.

Samo onda kad promatrač počne dugo i pažljivo promatrati psihopatu u punom zamahu – vrstu prenapuhanog narcisa – tek onda će biti u mogućnosti vidjeti karikaturu osobnosti i tada će im biti lakše identificirati „uobičajenog psihopatu“ – i/ili narcisa.

Naš je svijet, ustvari, preplavljen individuama čiji je stav o životu i ljubavi drastično drugačiji od onoga što je norma uspostavljena od davnina, tako da smo mi slabo pripremljeni da se obranimo od njihove taktike ili onoga što Robert Canup naziva „ vjerodostojna laž“. Kako on demonstrira, „vjerodostojna laž“ je preuzela zakonodavne i administrativne domene našeg svijeta, pretvarajući ih u strojeve u kojima se uništavaju ljudska bića sa emocijama.

Nedavno napravljen film „The Matrix“ je dodirnuo pravu žicu našeg društva jer je razotkrio mehaničku stupicu u koju su mnogi ljudski životi upali, i iz koje se ne mogu izvući jer vjeruju da svi oko njih koji „izgledaju ljudski“, su ustvari isti kao i oni sami – emocionalno, spiritualno i tome slično.

Uzmite, na primjer, „legalni argument“ kako ga je razotkrio Robert Canup u njegovom radu o “Socijalno adaptirajućem psihopatu”. Čini se da je legalni argument fondacija našeg društva. To ukazuje na nešto što je na malo većoj razini od kriminalne-umjetnosti: onaj koji je najprepredeniji i koji najbolje koristi strukture uvjeravanja grupe ljudi u nešto, je onaj kojemu se najviše vjeruje. Zbog ovoga je sustav „legalnog argumenta“ polako instaliran u našu kulturu, a sada već napada naše osobne živote jer ga mi nismo otprve prepoznali.

Ljudska bića su navikla pretpostavljati da ostala ljudska bića – u najmanju ruku – pokušavaju da „rade dobro“ i da „budu dobri“ na fer i pošten način. I tako, vrlo često, ne želimo uzeti vremena da se potrudimo da odredimo da li je osoba koja je ušla u naš život zaista „dobra osoba“. I kad konflikt uslijedi, mi automatski padamo u kulturološku pretpostavku da je u svakom konfliktu jedna strana djelomično u nečemu u pravu, dok je protivnička u pravu u nečemu drugome, i da mi možemo oformiti mišljenje o tome koja je strana više u pravu a koja nije. A pošto smo pod utjecajem normi „legalnog argumenta“, kad već dođe do konflikta, mi automatski mislimo da istina leži negdje između dva ekstrema. U ovom slučaju, uporaba malo matematičke logike na račun problema legalnog argumenta mogla bi biti od velike pomoći.

Pretpostavimo da je u nekoj razmirici, jedna strana nevina, poštena, i da govori istinu. Očigledno je da laganje nevinoj osobi neće koristiti; koju li laž može izreći? Ako je on/ona nevina, jedinu laž koju može reći je da lažno prizna: „Da, učinio sam to“. Ali laž je jedino dobra lašcu. Lažac može izjaviti da nešto nije počinio, i optužiti nekoga drugoga za isto djelo, a za sve to vrijeme će nevina osoba koja je optužena govoriti: „Ja to nisam učinio,“ i ustvari će govoriti istinu.

Istina – kad je izvrne vrstan lažac, može uvijek načiniti da nevine osobe izgledaju loše – naročito ako je nevina osoba poštena i prizna svoje greške.

Osnovna pretpostavka da istina leži između svjedočenja dvije strane, uvijek prevagne prednost na stranu lažljivih i odmakne od strane koja govori istinu. U većini okolnosti, ova prevaga ide pod ruku s činjenicom da će istina također biti izokrenuta na takav način da nanese štetu nevinoj osobi, rezultati prevage uvijek počivaju u rukama lažaca – psihopata. Čak se i jednostavno djelo kao davanje sudske izjave pod zakletvom čini beskorisno. Ako je netko lažac, davanje zakletve ne znači ništa toj istoj osobi. Pa ipak, davanje zakletve djeluje vrlo jako na ozbiljne svjedoke koji govore istinu. Da ponovimo još jednom, prevaga je na strani lažljivaca. [Robert Canup]

Ovo ističe jedinstvenu stvar o psihopatima: njihovu očitu nesposobnost da shvate apstraktne ideje o „budućnosti“.

Često se može zamijetiti da psihopate imaju određenu prednost pred ljudskim bićima jer ljudska bića imaju savjest i osjećaje dok psihopate to isto nemaju. Ono što je važno kod ovih osjećaja je da su oni apstraktni koncepti „budućnosti“ i „drugih osoba.“ To je temporalni prostor, odnosno „spatio – temporal“. Možemo osjećati strah, simpatiju, empatiju, tugu, i tako dalje, jer mi možemo ZAMISLITI apstraktne pojmove, budućnost baziranu na našim iskustvima iz prošlosti, ili čak „koncepte iskustava“ u bezbrojnim varijacijama. Mi možemo „predvidjeti“ kako će drugi ljudi reagirati jer smo mi u mogućnosti „vidjeti nas same“ u njima iako su oni negdje „tamo daleko“ a situacija izvana je malo drugačija, iako iste dinamike. Drugim riječima, mi ne samo da se možemo identificirati s drugim ljudima prostorno – nego i da se tako izrazimo – temporalno – kroz vrijeme.

Psihopat nema ovakvu vrstu kapaciteta.

Oni nisu u stanju „pojmiti“ stanje povezanosti sa slikama u direktnom „povezivanju s drugim ja“ kao što to možemo mi ostali.

Zaista, oni mogu imitirati osjećaje, ali jedine prave osjećaje koji oni imaju – stvar koja ih tjera da se ponašaju drugačije je – izgleda neka vrsta – „predatorske gladi“, ono za čim žude. Tako da možemo reći, oni „osjećaju“ potrebu/želju umjesto ljubavi, a ako nemaju potrebu/želju, onda to možemo objasniti kao da nešto „ne vole“. Treba još reći da ova perspektiva „potrebe/želje“ znači da im je jedino „glad“ važna, a sve drugo „tamo vani“, izvan samog psihopate, ne postoji, naravno sve osim stvari koje psihopate mogu asimilirati kao neku vrstu „hrane“. U smislu „da li to može biti korišteno ili se time okoristiti?“ To su – čini se – jedina pitanja s kojima se psihopat može opteretiti. Sve ostalo – sve aktivnosti – se prebacuju na ovaj kolosijek.

Ukratko, psihopate – i narcisi u manjoj mjeri – su predatori. Ako bi željeli povezati predatora s njihovom lovinom u životinjskom svijetu, onda dolazimo do ideje što se krije iza psihopatske „maske zdravog razuma“. Isto kao što životinjski predatori adaptiraju sve moguće funkcije skrivanja da bi se mogli privući plijenu i da bi ih izdvojili iz krda, ili im se približili vrlo blizu da bi im smanjili mogućnost otpora, tako psihopate konstruiraju sve moguće vrste elaborata kamuflaže komponirane riječima i nastupima – lažima i manipulacijama – i to sve da bi „asimilirali“ lovinu.

Ovo nas dovodi do važnog pitanja: što psihopata ZAISTA dobija od svojih žrtava? Lako je vidjeti što im je cilj dok lažu i manipuliraju da bi dobili novac ili materijalna dobra ili vlast. Ali u mnogim slučajevima, kao što su ljubavne veze ili lažna prijateljstva, nije lako vidjeti psihopatov cilj. Bez da odlutamo preduboko u spiritualne špekulacije – problem s kojim se Cleckley također susreo – mi možemo jedino reći da psihopat uživa u patnji drugih. Isto kao što normalni ljudi vole vidjeti ljude sretnima, ili vole raditi stvari zbog kojih se ljudi smiju, psihopata uživa u potpuno obrnutim stvarima.

Svi koji su ikad promatrali mačku kako se igra s mišem prije nego li ga ubije ili pojede, vjerojatno su zaključili da se mačka „zabavlja“ s mišem i da nije u stanju shvatiti patnju i bol kroz koju prolazi miš, i zbog toga je mačka nedužna iako čini zlo djelo. Miš umire, mačka je nahranjena i to je priroda. Psihopate, generalno, ne jedu svoje žrtve.

Da, u ekstremnim slučajevima cijela priča s mačkom i mišem postaje stvarna i kanibalizam ima dugu povijest bez obzira da li je počinjen zbog toga što se mislilo da će sa žrtvom biti asimilirane moći koje se nalaze u nekim dijelovima žrtve. Ali u svakodnevnom životu, psihopate i narcisi ne idu do te točke, da tako kažemo. Ovo nas tjera da ponovo pogledamo scenarij mačke i miša s drugog gledišta. Sad, da postavimo pitanje: da li je previše jednostavno razmišljati na način da se nedužna mačka samo zabavlja mišem koji trčkara naokolo u očajničkom pokušaju da pobjegne? Imali tu još kakve dinamike osim one koje naše oko vidi? Ima li tu još čega osim „zabavavljanja“ s mišem koji pokušava bijeg? Na kraju, u terminima evolucije, zbog čega bi takvo ponašanje bilo ukorijenjeno u mački? Je li miš ukusniji zbog kemikalija straha u krvi njegova malog tijela? Da li je miš sleđen terorom neka vrsta „gurmanskog“ jela?

Ovo sugerira da bi morali revidirati naše ideje o psihopatima s malo drugačije perspektive. Jednu stvar koju znamo je ova: mnogi ljudi koji su iskusili interakciju sa psihopatima i narcisima, prijavili su osjećaj „iscrpljenosti“ i konfuzije i vrlo često pogoršanja zdravlja. Da li to znači da je ovaj dio dinamike, dio objašnjenja zašto psihopate ustrajavaju u „ljubavnim vezama“ i „prijateljstvima“ koja na kraju ne rezultiraju pribavljanjem materijalnih sredstava, je li to zato što se ovdje ustvari radi o konzumiranju energije?

Ne znamo odgovor na ovo pitanje. Opažamo, stvaramo teorije, špekuliramo i stvaramo hipoteze. Ali na kraju, samo individualne žrtve mogu odrediti što su izgubili u cijeloj dinamici – i to je vrlo često mnogo više nego materijalna dobra. U određenom smislu, čini se da su psihopate žderači duše ili „psihofagični.“

Čini se da posljedice ovise o mogućnosti da se te iste posljedice zamisle. Većinu se „posljedica“ povezuje sa boli na neki način, a psihopat zaista ne razumije bol u emocionalnom smislu. Oni razumiju frustraciju kad ne dobiju što žele, i za njih, to je bol. Čini se da je činjenica da oni funkcioniraju kroz neku vrstu Teorije Igara evaluirajući situaciju: što će oni od toga dobiti, i da li će ih to koštati? A ovi „troškovi“ nemaju ništa s poniženjima, uzrokovanju boli, sabotiranju budućnosti, ili bilo kojih drugih mogućnosti koje normalni ljudi uzimaju u obzir pri donošenju odluka. Ukratko, gotovo je nemoguće za normalne ljude da bi mogli zamisliti unutarnji život psihopate.

Ovo nas dovodi do onoga što psihopate IMAJU, a što je zaista nevjerojatno: mogućnost da se u potpunosti posvete nečemu što ih intenzivno interesira. Neki su klinički znanstvenici usporedili isto sa koncentracijom koju imaju lovci dok vrebaju na plijen. Ovo je korisno ako smo unutar okruženja sa samo par varijabli, ali većina situacija u pravom životu od nas traži da se posvetimo velikom broju stvari u isto vrijeme. Psihopate su često toliko usredotočeni na ono što žele dobiti da ne uspiju primijetiti signale opasnosti.

Na primjer, neki su psihopati zadobili reputaciju neustrašivih ratnih pilota za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer su se držali svojih meta kao pijan plota. Pa ipak, ovi su piloti, često zanemarivali pratiti neke vrlo nezanimljive detalje kao što su: količina goriva, visina, lokacija i pozicije drugih zrakoplova. Ponekad su postali heroji, ali mnogo češće su poginuli i tako postali poznati kao oportunisti, usamljenici ili usijane glave kojima se nije moglo vjerovati – osim ako su se brinuli sami za sebe. [Hare]

Treba naglasiti da su psihopate interesantni kad sve ne izađe na vidjelo – čak što više, oni su uzbudljivi! Oni posjeduju očaravajuću energiju koja drži njihove slušatelje na rubu sjedala. Čak i kad su neki dijelovi psihopatove priče šokantni ili odbojni, ljudi ostaju hipnotizirani istim kao miševi koje je hipnotizirala mačka mučiteljica. Čak i kad imaju šansu da pobjegnu, oni to ne učine. Mnogi psihopati „zarađuju za život“ koristeći šarm, prevare i manipulacije da bi zadobili povjerenje svojih žrtava. Mnogi od njih se nalaze na visokim položajima gdje im u njihovom zlom naumu pomaže činjenica da većina ljudi očekuje određene kvalitete kod ljudi na ovim pozicijama jer smatraju da takvi zaslužuju povjerenje zbog njihovih socijalnih ili profesionalnih zasluga. Odvjetnici, liječnici, nastavnici, političari, psihijatri i psiholozi, uobičajeno ne trebaju zadobivati naše povjerenje jer ih dobiju zbog snage svoje pozicije. Ustvari, psihopate se u velikom broju mogu naći u ovim sferama!

U isto vrijeme, psihopate su dobri prevaranti. Oni ne oklijevaju u izmišljanju impresivnih poslovnih uspjeha da bi mogli dobiti profesionalne uloge koje donose prestiž i moć. Oni odabiru profesije u kojima mogu lako lažirati potrebne vještine, žargon je lako naučiti, a mala je mogućnost provjere referenci. Psihopatima je ekstremno lako predstavljati se kao financijski konsultanti, ministri, psiholozi i psihijatri. A to je stravično.

Psihopate uspjevaju na svom putu tako što obmanjuju ljude da za njih sređuju stvari; da im dobavljaju novac, da dobiju prestiž, moć ili da ih brane dok ih drugi pokušavaju razotkriti. Ali to je njihov put slave. To je ono što oni rade. I to rade vrlo dobro. Čak što više, njihov posao je vrlo lagan jer većina ljudi živi u uvjerenju da su ljudi dobri.

Manipulacija je ključ psihopatske svijesti. Inicijalno, psihopata će glumiti lažne emocije da bi zadobio suosjećanje. Mnogi od njih uče trikove koji se mogu primijeniti s tehnikama suosjećanja. Psihopate su često u mogućnosti inicirati faktor sažaljevanja od ljudi jer se čine kao „izgubljene duše“, kao što piše Guggenbuhl-Craig. Dakle faktor sažaljevanja je jedan od razloga zašto ljudi često padnu na ove „jadne“ ljude.

Psiholog Robert Hare citira famozni slučaj gdje je psihopat bio „Čovjek godine“ i predsjednik Ekonomske komore u jednom malom gradu. (Sjećate se da je John Wayne Gacy radio za predsjedničku kandidaturu Jaycee-a kad je osumnjičen za prvo ubojstvo!) Čovjek o kojemu se ovdje radi je tvrdio da ima doktorat iz medicine s Berkeley-ja. Uspješno je došao do profesorske pozicije koju je mislio zamijeniti s pozicijom u regionalnom uredu jer je bila bolje plaćena.

U jednom trenutku, lokalni novinar je došao na ideju da provjeri ovog tipa – da vidi da li su njegove reference istinite. Reporter je otkrio da je jedina istina u „lažiranoj biografiji“ mjesto i godina rođenja. Sve ostalo je bila fikcija. Ne samo da je čovjek bio potpuni varalica, već je imao dugu povijest antisocijalnog ponašanja, prevara, lažnih identiteta i uhićenja. Njegov jedini kontakt s univerzitetom je bio niz produljenih tečaja putem pošte za vrijeme njegovog služenja kazne u Leavenworth-tskoj federalnoj kaznionici. Ono što još više zadivljuje je činjenica da prije nego li je bio regularan osuđenik, bio je i u popravnom domu kao dječak. Kroz dvije dekade, uspješno je švrljao po Americi, izbjegavajući sve one koje je već nasamario. Usput se oženio s tri žene i dobio četvoro djece, i nije ni znao što im se dogodilo. I onda mu je konačno krenulo i sve bi bilo super da nije naletio na tog bezobraznog reportera!

Kad su ga razotkrili, bio je potpuno nezabrinut: „Ovi vjerni ljudi će me podržati, dobar lažov dobro poznaje ljude,“ rekao je. Nevjerojatno, bio je u pravu. Lokalna zajednica mu je toliko vjerovala da mu je osigurala beneficije i počasti, koje nije zaslužio, dapače požurila je da mu što prije da podršku, što znači da su oni bili daleko od toga da budu razjareni činjenicom da ih je potpuno prevario i da im je lagao od početka!

Ne zezam se s vama! I to nije bila samo „riječ podrške.“ Upravitelj lokalne podružnice Republikanske stranke je o njemu napisao slijedeće: „Ja potvrđujem njegov integritet i privrženost dužnostima i rangu uz rame predsjednika Abraham-a Lincoln-a.“ Kao što je Hare ukratko zabilježio, ovaj se tupan lako dao zanijeti riječima i bio je slijep na djela.

Kakva psihološka slabost vodi ljude da se radije odluče za laži umjesto istine?

Ovo može imati nešto s nečim što se zove „kognitivna disonanca“. Leon Festinger je razvio teoriju „kognitivne disonance“ u pedesetima, kad je navodno naletio na NLO kult negdje na srednjem zapadu SAD-a. Oni su predviđali skoru propast svijeta i „izvanzemaljske otmice“. Pošto nitko nije bio otet i propast svijeta se nije dogodila, odlučio je prostudirati odgovor kultista na to isto, koje je detaljizirao u svojoj knjizi: „Kad predviđanja propadnu“. Festinger objašnjava:

Čovjek s uvjerenjem se teško mijenja. Recite mu da se ne slažete s njegovim stanovištem i on će se okrenuti i pobjeći. Pokažete li mu podatke, dokaze, brojke, on će sumnjati u vaše izvore. Ako mu ukažete na logiku on neće shvatiti bit svega.

Mi smo svi imali iskustva s porazom pri pokušaju promjene jakih uvjerenja, naročito ako je uvjerena osoba uložila nešto u svoja vjerovanja. Upoznati smo s raznolikim genijalnim obranama koje ljudi rabe da bi obranili svoja uvjerenja, i to tako da ostanu netaknuta iako su prošla kroz najporaznije napade.

Ljudska domišljatost prelazi svaku krajnost u branjenju uvjerenja. Pretpostavimo da neka osoba vjeruje u nešto cijelim srcem; pretpostavimo dalje da je predana svojim uvjerenjima, i da je za njih svašta učinila; na kraju, pretpostavimo da se morala suočiti s dokazima, neupitnim, čvrstim dokazima, da je njeno uvjerenje pogrešno: što će se dogoditi? Osoba ne samo da neće biti potresena, već će još više biti uvjerena u istinu svojih uvjerenja, više nego ikad. Čak što više, ista osoba može čak pokazati novu vatrenost u uvjeravanju drugih ljudi u svoje svjetonazore.

Čini se da dio problema ima nešto sa egom i potrebom da se bude „u pravu“. Ljudi s visokom „potrebom da budu u pravu“ ili „perfektni“ čini se da nisu u mogućnosti prihvatiti kad su nasamareni. Nema više ponižavajućeg zločina u ciničnom američkom kalendaru nego biti nasamaren. Ljudi će se povinovati i podržati psihopate, čak i kad su im dokazi pred očima i kad ZNAJU da su prevareni, jer im struktura vlastitog ega ovisi o tome da moraju biti u pravu, i ako bi priznali da su pogriješili u procjeni, to bi uništilo pažljivo konstruiranu sliku njih samih.

Još je više nevjerojatnija činjenica da kad psihopat i jeste razotkriven od strane osoba koje se ne boje priznati da su nasamareni, psihopate će lako ocrniti svoje žrtve i prikazati ih kao „prave krivce.“ Hare citira slučaj treće žene četrdesetogodišnjeg učitelja:

Pet godina me je varao, prisiljavao me da živim u strahu i kontrolirao moje osobne bankovne račune. Ali svi oko mene, uključujući mog doktora, odvjetnika i moje prijatelje, svi su bili uvjereni da sam ja kriva za naše probleme. On ih je tako dobro uvjerio da je on dobar dečko i da ja ludim, i ja sam to počela vjerovati. Čak i kad je ispraznio moj bankovni račun i pobjegao sa sedamnaestogodišnjom studenticom, puno ljudi to nije moglo shvatiti i neki su željeli znati što li sam ja to napravila da se on ponaša tako čudno!

Psihopate posjeduju vještine koje su potrebne da bi prevarili i nasamarili druge: oni su vrsni i domišljati govornici, mogu biti šarmantni, snalažljivi i opušteni u socijalnim situacijama, i „cool“ su pod stresom, ne brinu o mogućnosti da budu razotkriveni, i totalno nemilosrdni. I čak kad ih razotkriju, oni se drže kao da se ništa nije dogodilo, često optužujući svoje tužitelje, čineći od njih mete optužbi i praveći od sebe žrtvu ISTIH.

Jednom me zapanjila logika nekog kažnjenika koji je opisao ubojstva svojih žrtava tako što je tvrdio da su oni imali koristi kroz zlodjela jer su naučili „tešku životnu lekciju“. [Hare]

Žrtve se pitaju: „Kako li sam mogao biti toliko glup? Kako li sam mogao nasjesti na takve laži?“ I naravno, ako se oni to sami ne pitaju, njihovi prijatelji i suradnici će se pitati: „Kako, za ime boga, možeš to toliko trpiti?“

Uobičajen odgovor: „Trebao si to sam proživjeti“, ne objašnjava cijelu stvar. Hare piše:

Ono što čini psihopatu drugačijim od nas je nevjerojatna lakoća s kojom lažu, perverzija njihove obmane i žar s kojom oni sve to izvode.

Ima nečega u psihopatskom načinu govora što je podjednako začuđujuće: njihova frekventna uporaba kontradiktornih i logički nedosljednih izjava koje nam često promaknu. Nedavna istraživanja psihopatskog izražavanja iznjedrila su važne dijelove slagalice, kao i jaku sposobnost psihopata da mijenjaju riječi, i ljude oko sebe, s velikom lakoćom. […]

Evo nekih primjera:

Kada smo ga zapitali da li je ikad počinio fizički napad, kažnjenik osuđen zbog krađe je odgovorio: „Ne, ali sam jednom počinio ubojstvo.“

Žena s debelim dosjeom punim prevara, laži i pregaženih obećanja zaključila je svoje pismo Odboru za otpuštanje kažnjenika: „Mnoge sam ljude iznevjerila… Čovjek je dobar onoliko koliko i njegova reputacija i ime. Moja je riječ čvrsta k’o stijena.“

Čovjek osuđen zbog oružane pljačke, odgovorio je na svjedočenje očevidca. „On laže, ja tamo nisam niti bio. Trebao sam ga upucati u vražju glavu.“

Iz intervjua serijskog ubojice Elmer Wayne Henley-ja:

Pitanje: Izjavili ste da ste žrtva serijskog ubojice, ali ako pogledate u spise vidi se da ste vi serijski ubojica.“

Henley: Ja to nisam.

P: Niste serijski ubojica.

Henley: Nisam serijski ubojica.

P: Kažete da niste serijski ubojica sada, ali ste počinili serijska ubojstva.

Henely: Pa da, stvar je u semantici.

I tako dalje. Stvar je u tome da su istraživači zamijetili da psihopate imaju problem u praćenju svog vlastitog govora. Što više, oni često sastavljaju stvari na čudan način, kao kod primjera serijskog ubojice Clifford Olson-a: „I onda sam imao anualni seks s njom.“ „Jednom godišnje.“ „Ne, anualni, od pozadi.“ „Oh, ali bila je mrtva!“ „Ne, bila je bez svijesti.“ O njegovim mnogim iskustvima Olson kaže: „Imao sam dovoljno antidoza da napunim pet ili šest knjiga – dovoljno za trilogiju.“ „Odlučio je da ne bude „žrtveno janje“ bez obzira na „migracijske činjenice“. [Hare, Without Conscience]

Oni koji imaju iskustva sa psihopatima znaju da je jezik psihopate dvodimenzionalan. Oni su, kao što je netko jednom rekao, „duboki kao naprstak“. Analogija k tome je da je psihopat kao daltonista koji ne vidi boje a koji je naučio kako funkcionirati u svijetu boja s posebnim strategijama. Oni vam mogu reći da su se „zaustavili na crvenom svjetlu“ ali to njima u stvari znači da svjetlo na vrhu znači „stop“ i tako se zaustave. Oni ga zovu „crveno svjetlo“ kao i svi drugi ali nemaju stvarno iskustvo što „crveno“ zaista znači.

Osoba koja je daltonista i koja je razvila takve mehanizme snalaženja je virtualno nevidljiva za ljude koji vide boje.

Psihopate koriste riječi o emocijama na isti način kao daltonisti koji koriste riječi o bojama koje ne mogu vidjeti. Psihopate ne samo da nauče koristiti riječi više-manje na odgovarajući način, oni nauče pantomimu osjećaja. Ali oni nikad nemaju taj OSJEĆAJ.

Kvaliteta psihopatskog uma je ekstenzivno testirana s asocijacijama riječi dok je subjekt priljučen na EEG uređaj. Riječi koje imaju emocionalan prizvuk, pobuđuju veće moždane odazive od neutralnih riječi, što je čini se uzrokovano velikom količinom informacija koje se pakiraju u riječi. Za mnoge od nas, riječ „rak“ može instantno proizvesti u umu ne samo opis bolesti, već i strah, bol, zabrinutost, u zavisnosti o iskustvu s istom bolešću – li smo mi ili netko koga volimo imao tu bolest, ili ako je imao nekakvog utjecaja na naše živote, i tako dalje. Ista je stvar s mnogim drugim riječima u našem društvenom i osobnom rječniku. I, osim u slučaju da smo imali negativno iskustvo s njima, riječi kao što su na primjer “kutija” ili “papir” bit će neutralne.

Psihopate reagiraju na sve emocionalne riječi kao da su neutralne. To je kao da su trajno osuđeni koristiti samo dječji rječnik. Hare piše:

Ranije sam diskutirao o ulozi „unutarnjeg govora“ u razvoju i radu savjesti. Riječi, misli, slike i unutarnji dijalozi s emocionalnim nabojem nam „grizu“ savjest, koja snažno upravlja našim ponašanjem, i koja generira osjećaje krivice i žaljenja zbog prijestupa. Ovo je nešto što psihopate ne mogu razumjeti. Za njih, savjest je nešto malo više od intelektualne svjesnosti pravila koje drugi ljudi izmišljaju – prazne riječi. Oni nemaju osjećaje koji pokreću stvaranje tih pravila.

Čak što više, isto kao što daltonista možda nikad neće saznati da je slijep na boje osim ako ne napravi test da bi to isto potvrdio, tako psihopata nije u mogućnosti čak i da pojmi svoju emocionalnu slabost. Oni pretpostavljaju da su njihove vlastite percepcije iste kao i kod svih drugih. Oni pretpostavljaju da je odsutnost njihovih vlastitih osjećaja ista kao i kod svih ostalih ljudi. I nemojte napraviti pogrešku: VI im NE MOŽETE povrijediti osjećaje, jer ih oni nemaju! Oni će se praviti da imaju osjećaje ako im to odgovara ili ako s takvim stavom mogu dobiti što žele. Oni će verbalizirati žaljenje, ali njihove će akcije govoriti drugačije od njihovih riječi. Oni znaju da je „žaljenje“ važna riječ i da je „ispričavanje“ korisna, i koristit će je kad god treba, iako će u biti radije kriviti žrtvu nego se dovesti u situaciju da se ispričaju.

I ovo je razlog zašto su tako dobri u Teoriji Igara. I ako mi ne naučimo način na koji razmišljaju, oni će nastaviti iskorištavati nas s poražavajućim rezultatima po nas. Normalni ljudi budu POVRJEĐENI kad se prema njima ponaša okrutno i bezosećajno. Psihopate se prave da su povrijeđeni jer oni osjećaju povrijeđenost u obliku da nisu dobili ono što su želeli, i pokušali dobiti manipulacijama!

Related Articles:

Tags:
Posted in Psihopatija