FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Politička Ponerologija: Riječ urednika

“Nastoj biti kao planina Fujimori. S tako čvrstim i širokim podnožjem da te ni najači potres ne može pokrenuti. Toliko visok da ti i najviša dostignuća beznačajnih ljudi izgledaju ništavno iz tvoje perspektive. Kada ti je um tako visoko kao planina Fujimori, tek onda možeš vidjeti stvari sasvim jasno. I možeš vidjeti sve sile koje su na djelu u oblikovanju događaja i to ne samo onih koje se događaju u tvojoj neposrednoj blizini.”

Mijamoto Musaši

Knjiga koja je pred vama, najvjerovatnije je jedna od najvažnijih knjiga koje ste ikad pročitali. U stvari, sasvim sam sigurna u to. Bez obzira na to tko ste, kojeg ste spola i kojoj etničkoj grupi ili nacionalnosti pripadate, vi ste svakako u nekom momentu svog života osjetili na vlastitoj koži dodir ili neumoljivi stisak hladne ruke Zla. Loše stvari se dešavaju dobrim ljudima, to je činjenica.

Što je Zlo? Historijski posmatrano, pitanje zla je uvjek bilo teološko pitanje. Generacije teologa napisale su čitave biblioteke u pokušaju da opravdaju postojanje jednog Dobrog Boga koji je kreirao nesavršen svijet. Sv. Augustin pravi razliku između “moralnog zla” – misleći na zlo koje ljudi čine po svom izboru, znajući da čine pogrešno, i “prirodnog zla“, misleći na nepogode koje se jednostavno dešavaju – fatalne bolesti, katastrofe poput vulkana, poplava, uragana i sličnog.

I na kraju, tu je i ono što autor ove knjige, Andrzej Lobaczewski, naziva “makrosocijalnim zlom” – zlo toliko veliko da ovladava cijelim nacijama i društvima u ciklusu koji se uvijek iznova ponavlja od drevnih vremena. Historija ljudskog roda, ukoliko je sagledamo objektivno, zaista je grozna stvar.

Bolest i propadanje sudbina su svih ljudi, kako siromašnih, tako i bogatih, kako slobodnih tako i robova, kako mladih tako i starih, kako dobrih tako i zlih ljudi. Ovo se dešava sa takvom nepredvidljivošću i bez ikakvog očiglednog smisla.

Uvijek iznova, čovjek je gledao kako mu usjevi i stoka bivaju uništeni sušom i bolešću. Gledao je kako se oni koje voli muče pod napadom bolesti ili ljudske okrutnosti. Gledao je kako mu se životno dijelo mrvi pod naletom događaja na koje nema nikakvog upliva.

Historija kao znanost kroz svoje različite discipline daje nam pogled na čovječanstvo koji je u suštini gotovo neprihvatljiv. Predatorske migracije gladnih plemena, sva osvajanja i uništavanja kroz prethistoriju, zatim barbarizam srednjeg vijeka, krvoproliće križarskih ratova katoličke Evrope protiv “nevjernika” sa Bliskog Istoka, nevjernika koji su im u stvari braća, užasavajući teror Inkvizicije čija je glad za krvlju ugašena krvlju svetaca i mučenika, i na kraju Holokaust i svi genocidi modernog doba. Ratovi, glad i boleštine i dalje haraju svijetom i nisu ništa manje zastrašujući nego nekada. Sad su to možda i više.

Sve ovo doprinosi osjećaju potpune bespomoćnosti protiv onog što Mircea Eliade naziva – Teror Historije.

Neki će reći, sada je sve to prošlost, čovječanstvo je ušlo u novu fazu, nauka i tehnologija doveli su nas skoro do prestanka svih tih patnji. Većina ljudi vjeruje da čovjek evoluira, da društvo evoluira. Oni vjeruju da sada imamo kontrolu nad svojom okolinom i zlom koje iz nje vreba, ili barem da ćemo to postići kada George Bush i njegovi pijuni napokon dobiju beskrajni rat protiv terorizma. Bilo što što ne ide u prilog ovoj ideji reinterpretira se ili ignorira.

Nauka nam je dala mnogo divnih darova, svemirski program, TV, penicilin, laser, sulfa-preparate i sve ostalo što bi naš život trebalo učiniti lagodnijim. Na žalost, naš život i dalje nije uopće lagodan. U stvari, može se reći da se nikada prije čovječanstvo nije toliko približilo samom rubu svog totalnog uništenja.

Ni na ličnom nivou stvari nisu ništa bolje, zrak koji udišemo i voda koju pijemo sistematski se truju. Naša hrana puna je supstanci koje vrlo malo doprinose njenoj hranjivoj vrijednosti ali su zato jako štetne po naše zdravlje. Stres i napetost prihvaćeni su kao normalni aspekti života, iako postoje dokazi da je upravo stres odgovoran za smrt velikog broja ljudi. Ljudi danas gutaju nevjerovatne količine pilula i tableta, pilule za spavanje, pilule da bi se probudili, tablete da bi završili određeni posao, zatim tablete da bi se opustili. Prosječni stanovnik Zemlje troši više para na pilule nego na odjeću, hranu, obrazovanje ili bilo koji drugi proizvod odnosno uslugu.

Na društvenom nivou, mržnja, zavist, pohlepa i međuljudske razmirice stalno se uvećavaju. Stopa kriminala raste brže nego populacija. Zajedno sa ratovima, raznim prevratima i političkim čistkama, milioni ljudi diljem svijeta su bez odgovarajuće hrane i krova nad glavom. Uz sve ovo, suše, poplave, glad, bolesti, te ostale prirodne nepogode i dalje uzimaju ogromni danak u životima.

Kada čovjek promatra svoju povijest onakvom kakva ona stvarno jeste, neumoljivo mu se nameće zaključak da se nalazi u raljama određenog entiteta koji je potpuno indiferentan prema ljudskoj patnji i mukama. Uvijek iznova, iste muke snalaze ljudski rod i ovo se ponavlja iz milenija u milenijum. Totalna količina ljudske patnje je zastrašujuća stvar. Mogli bi pisati do kraja svijeta, dok ne potrošimo okean tinte i brda papira i opet nikada ne bismo do kraja uspjeli opisati ovaj teror. Ovu zvijer nepredvidive katastrofe koja je uvjek bila s nama. Jer otkad ljudsko srce pumpa toplu krv kroz naša krhka tijela koja neopisivom životnom ljepotom žude za svim što je ispravno i puno ljubavi, kezeća, vrebajuća i prikradajuća zvijer nesvjesnog zla se oblizuje u išćekivanju slijedeće gozbe terora i patnje. Od početka vremena, ova misterija ljudskog roda, ovo Kainovo prokletstvo je sa nama. Kroz povjest je uvijek odzvanjao isti vapaj – Moja kazna je isuviše velika!

I tako, kada je sagledao svu nelogičnost i jad stanja u kojem se nalazi, drevni čovjek je razvio kosmogoničke teorije ne bi li opravdao svu okrutnost i odstupanja te tragičnosti svoje historije. Istina je, u pravilu i generalno, da je čovjek sasvim nemoćan kada su u pitanju kosmičke i geološke katastrofe, a već dugo postoji uvjerenje da običan čovjek ne može učiniti ništa da spriječi vojne akcije, socijalnu nepravdu, osobne i porodične tragedije, kao i svu silu raznih napada na njegovu egzistenciju koji su toliko brojni da je nemoguće ovdje nabrajati sve faktore te sile.

Ovo bi se moglo promijeniti. Knjiga koja je pred vama daće vam mnoge odgovore o zlu našeg svijeta. Ovo nije samo knjiga o makrosocijalnom zlu, ovo je knjiga o zlu koje susrećemo u svakodnevnom životu, jer u suštini ova dva zla i nisu odijeljena jedno od drugog. Dugotrajna i sistematska akumulacija svakodnevnog zla neizbježno vodi ka Velikom Zlu koje uništava više ljudi negoli bilo koji drugi fenomen na ovom planetu.

Ova knjiga je također i priručnik za preživljavanje, zaista ovo je možda jedna od važnijih knjiga koje ste ikada pročitali. Naravno, osim ako niste psihopata. Možda ćete se upitati – Kakve veze ima psihopatija sa ličnim ili makrosocijalnim zlom? Gotovo svakakve. Bilo da ste toga svjesni ili ne, vaš život svakoga dana dodiruje neki od aspekata uticaja psihopatije u svijetu. Zahvaljujući ovim saznanjima pružit će vam se prilika da shvatite da u stvari postoji jako puno toga što možemo učiniti u vezi sa socijalnim i makrosocijalnim zlom, a svakako prva stvar koju možemo učiniti jest da počnemo učiti o ovim fenomenima. Poznata uzrečica – „Ono što ne znam ne može me povrijediti“, u slučaju psihopatije i njenih efekata na ovaj svijet sasvim sigurno ne važi, ono što ne znate vas defintivno može povrijediti.

Danas riječ “psihopat” obično priziva u pamćenje sliku serijskog ubojice Dr. Hanibala Lecter-a iz filma Kad jaganjci utihnu. Moram priznati da je to i sa mnom bio slučaj. Međutim, ono što nisam znala jest da psihopate mogu izgledati sasvim “normalno” i “kulturno”. Ove lekcije bolno sam naučila na svojoj koži i one su zabilježene na drugim mjestima. Ono što je važno jest da su ovo bile možda najvažnije lekcije u mom životu. Lekcije koje su mi omogućile da prevaziđem blokadu koju sam imala u vezi sa percepcijom svijeta koji me okružuje i onih koji ga naseljavaju.

Što se tiče ovih blokada u percepciji, mislim da moram navesti da sam provela 30 godina studirajući psihologiju, historiju, kulturu, religiju, mitove i tzv. „paranormalno“. Veliki broj godina provela sam baveći se hipnoterapijom i to mi je dalo jako dobar uvid na koji način i na kojem dubokom nivou funkcionira ljudski mozak. Unatoč tom znanju kod mene su postojala jaka uvjerenja, određeni skupovi ideja o ljudskim bićima. Ove ideje bile su sasvim pogrešne, gotovo svetogrdne, i na sreću, moje istraživanje psihopatije ih je sasvim raspršilo.

Jednom sam čak napisala sljedeće:

“Moja praksa mi je pokazala da velika većina ljudi želi činiti dobro, misliti lijepe misli, iskusiti lijepe stvari i donositi odluke koje vode ka dobrim stvarima i oni to stalno rade. Kada većina ljudi tako postupa – što se onda dovraga događa u ovom svijetu?!” [1]

Priznajem, bila sam naivna. Otkad sam ovo napisala naučila sam puno novih stvari, međutim, čak i tada, bila sam svjesna kako naš vlastiti um može biti upotrebljen da bi nas prevario. Dakle, koja su to bila moja uvjerenja koja su me učinila žrtvom psihopate? Pretpostavljam, prvo je bilo to što sam iskreno vjerovala da “su svi ljudi u osnovi dobri i da žele činiti dobro, misliti lijepe misli…” Međutim, vrlo brzo se ispostavilo da ovo nije istina.

To sam shvatila ne samo ja, nego i cijela moja istraživačka grupa, i ovo saznanje, kao i sve one loše stvari koje su meni (i ostalima meni bliskim) bile učinjene, podstakle su nas da počnemo sa istraživanjem psihološke literature da bismo mogli razumjeti ono što nam se dogodilo.

Ukoliko postoji psihološka teorija koja može objasniti svirepo i nasilno ponašanje, žrtvi takvog ponašanja svakako bi pomoglo da se upozna s tom informacijom, kako ne bi provela veći dio svog života u agoniji duševnog bola i srdžbe. I ponaosob, ako postoji teorija koja bi nam pomogla da shvatimo kakve to riječi i djela mogu premostiti podjele među ljudima, ispraviti nesporazume – takav cilj nam se također učinio vrijednim. I tako smo počeli naš detaljni rad prvo sa temom “narcisoidnosti”, koja nas je zatim odvela do studije o psihopatiji.

Naravno nismo odmah započeli sa dijagnosticiranjem i etiketama. Počeli smo sa pretraživanjem literature kako bismo našli bilo što što bi nam moglo pomoći da shvatimo unutrašnji svijet ljudskog bića, zapravo grupe ljudskih bića. Grupu ljudskih bića, preciznije rečeno – koja je potpuno osakaćena. Bića koja su sasvim drugačija od svega s čim smo se prije susretali. Pronašli smo da su ovakva ljudska bića zastupljena u znatnom broju, i da – sudeći prema najnovijim istraživanjima, oni prouzrokuju mnogo više štete ljudskom društvu nego bilo koja druga tzv. “mentalna bolest”. Martha Stout, koja je predano radila sa žrtvama psihopata, piše:

“Zamislite, ukoliko to ikako možete, kako bi izgledalo nemati savjesti. Niti trunku savjesti, nikakve osjećaje krivnje ili žaljenja, bez obzira šta god da uradite, nikakvog osjećaja za dobrobit nepoznatih ljudi, prijatelja, pa čak i članova familije. Zamislite da vas nikada ne muče osjećaji srama, ni jednog trenutka u životu, bez obzira na to koliko ste sebični, lijeni, štetni za druge ili nemoralni.

Zamislite da vam je koncept odgovornosti potpuno nepoznat, osim kao jedan teret kojeg drugi olako prihvaćaju, kao neke naivne budale.
Ukoliko ste sve ovo uspjeli zamisliti, još dodajte svemu i sposobnost da sakrijete od drugih ljudi činjenicu da se vaša psiha znatno razlikuje od njihove. Budući da svatko jednostavno prihvaća da je savjesnost univerzalna pojava među ljudskim bićima, sakrivanje vaše prave prirode ne predstavlja gotovo nikakav problem.

Nema tih osjećaja krivice i sramote koji vas mogu zaustaviti, a drugi vas nikada neće prozvati zbog vaše hladnokrvnosti. Ova ledena krv koja teče u vašim venama je toliko bizarna, toliko strana osobnom iskustvu većine ljudi da će rijetko bilo tko posumnjati kakvi ste vi u stvari.

Nema toga što ne možete učiniti i ova prednost nad ostalim ljudima koje ograničava njihova savjest najčešće ostaje neotkrivena. Kako biste u tom slučaju živjeli svoj život? Što ćete uraditi s tom svojom tajnovitom prednosti nad ostalim ljudima?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kakve su vaše želje, budući da svi ljudi nisu isti. Čak i beskrupulozni nisu svi isti. Neki ljudi – bez obzira da li imaju savijest ili ne – preferiraju lagodan život rukovođen inertnošću. Drugi su puni jakih ambicija.

Neki ljudi su briljatni i talentirani, neki su ograničeni i tupavi, a velika većina, bez obzira na to da li imaju savjest ili ne, nalaze se negdje između ove dvije krajnosti. Postoje osobe koje motivira žeđ za krvlju i osobe koje nemaju takvih apetita.

Ukoliko vas ne spriječe silom, nema toga što niste sposobni učiniti.

Ukoliko ste rođeni u pravo vrijeme, imate pristup porodičnom bogatstvu i specijalni talenat za raspirivanje mržnje kod drugih ljudi, vrlo lako možete postići ubistva velikog broja naivnih ljudi. Uz dovoljno novca, ovo možete postići iz daljine, udobno se zavaliti u svoju fotelju i gledati svoje djelo sa zadovoljstvom.

Ludo i zastrašujuće! I istinito – kod otprilike 4% populacije….

Smatra se da su anoreksični poremećaji u uzimanju hrane zastupljeni kod otprilike 3,43% ljudi i ovo se obično smatra epidemijskim proporcijama. Ipak, kao što vidimo, ova brojka je nešto niža nego stopa zastupljenosti psihopata. Teški poremećaji koji se klasificiraju kao šizofrenija javljaju se kod svega 1% populacije, što je jedna četvrtina zastupljenosti psihopatije. Centar za kontrolu bolesti u SAD smatra da je zastupljenost raka debelog crijeva “zabrinjavajuće velika”. A zastupljenost ovog oboljenja je 100 puta manja od zastupljenosti antisocijalnog poremećaja ličnosti.

Visoka zastupljenost sociopatije u ljudskom društvu ima jak efekat na sve koji žive na ovoj planeti, čak i na one od nas koji nisu bili klinički traumatizirani. Ovih 4% populacije sisa krv iz naših emotivnih odnosa, naših bankovnih računa, naših postignuća, našeg samopouzdanja, mira na zemlji.

Ipak, većina ljudi ne čini ništa zbog ovog poremećaja, a ukoliko i čine, onda je ta akcija ograničena na nasilne psihopate, ubojice, serijske ubojice i masovne ubojice, ljude koji su očigledno prekršili zakon više puta. Obično ih tada osuđujemo na smrt.

Međutim, obično nismo ni svjesni velikog broja nenasilnih socijalnih psihopata među nama, ljudi koji nisu očigledni prekršioci zakona i protiv kojih naš zakonski sistem pruža malo zaštite. Većina nas ne može ni zamisliti da, na primer, postoji bilo kakva veza između orkestriranja etničkog genocida i nonšalantnog laganja svom šefu, odnosno, kolegi, ali psihološka povezanost ne samo da je tu, nego je i zastrašujuća. Sasvim jednostavno, veza između ova dva naizgled vrlo različita akta je nedostatak unutrašnjih mehanizama koji nas šamaraju (emotivno govoreći) kad god učinimo nešto što vidimo kao nemoralno, neetično, sebično. Većina nas se osjeća krivim kada pojede posljednji komadić torte sa tanjura. Ne možemo niti zamisliti kako bi se osjećali kada bismo metodično i namjerno povređivali druge ljude.

Oni koji uopće nemaju savjesti su zasebna grupa, bez obzira na to da li su ubojstveni tirani ili samo okrutne socijalne štetočine. Prisustvo ili odsustvo savjesti je duboka ljudska podjela, vjerovatno značajnija nego inteligencija, rasa ili spol. Ono što razlikuje sociopata koji živi od rada drugih od sociopata koji povremeno opljačka poneku radnju, ili ono što razlikuje sociopata koji je obični ugnjetavač od onog koji je ubojica, nije ništa drugo nego socijalni status, ambicija, intelekt, krvožednost ili jednostavno splet okolnosti, odnosno, prilika. Ono što razlikuje većinu ovih ljudi od nas je jedna potpuna rupa u njihovoj psihi, tamo gdje bi trebala postojati najrazvijenija od svih ljudskih funkcija.” [2]

Na početku našeg istraživačkog projekta nismo imali na raspolaganju ovu knjigu Dr. Stout-ove. Imali smo, međutim, na raspolaganju djela Roberta Hare-a, Hervey Cleckley-a, Guggenbuhl-Craig-a i drugih. Međutim, ova djela nisu se previše približavala problemu postojanja velike grupe psihopata koji žive među nama i koji nikada ne bivaju uhvaćeni prilikom kršenja zakona. Onih koji ne ubijaju ili ako to i učine, ne bivaju uhvaćeni. Onih koji čine štetu svojoj familiji, poznanicima i strancima.

Već dugo vremena, većina eksperata za mentalno zdravlje zasniva svoje djelovanje na pretpostavci da psihopate dolaze iz siromašnih sredina, iz djetinjstva u kojem su zlostavljani na ovaj ili onaj način. Ova postavka se konačno ozbiljno revidira u posljednje vrijeme. Kao što Lobaczewski ističe u njegovoj knjizi, postoji određena zabuna između Psihopatije i Antisocijalnog Psihološkog Poremećaja ili Sociopatije. Robert Hare naglašava da postoji veliki broj psihopata koji su također i “anti-socijalni”, međutim, postoji i veliki broj onih koji nikada nisu klasificirani kao anti-socijalni ili sociopate! Drugim riječima, oni mogu biti doktori, odvjetnici, sudije, policajci, kongresmeni, predsjednici korporacija koji otimaju od siromašnih i daju bogatima, pa čak i predsjednici država.

Jedan skorašnji rad sugerira da psihopatija postoji u našem društvu čak i u većem broju nego što je to itko ikad mogao zamisliti:

“Psihopatija, prvobitno definirana po Cleckley-u (1941) nije ograničena samo na umješanost u ilegalne aktivnosti već obuhvata i takve karakterne osobine kao što su manipulativnost, neiskrenost, egocentričnost i nedostatak krivice. Ove karakteristike naći ćemo ne samo kod kriminalaca nego i kod supružnika, roditelja, šefova, odvjetnika, političara, da nabrojimo samo neke. Naše istraživanje zastupljenosti psihopatije među akademskom populacijom sugerira da bi možda 5% ili više od ispitivanog uzorka moglo biti karakterizirano kao psihopate, te da velika većina ispitanika pripada muškom rodu (više od 1 na 10 muškaraca, dok je kod žena ta brojka – 1 na 100).

Psihopatija, dakle, može biti karakterizirana kao ispoljavanje tendencije prema dominaciji i hladnoći. Wiggins (1995) daje sažetak svih prijašnjih raznovrsnih istraživanja u kojem indicira da su takve individue sklone ljutnji i iritaciji, te da jako naginju iskorištavanju drugih. Obično su ovakve osobe arogantne, manipulativne, cinične, egzibicionistički nastrojene, u potrazi za senzacijama, makijavelijanski tipovi, osvetoljubivi i zainteresirani samo za svoju korist.

Dok sebi pridaju ljubav i važnost, smatrajući se visoko vrijednim, drugima ne pridaju tu istu ljubav i status i vide ih kao nedostojne i bezvrijedne. Ovakva karakterizacija je sasvim u skladu sa svim karakteristikama psihopatije koje se obično navode.

Naše istraživanje pokušavalo je odgovoriti na neka osnovna pitanja koja se odnose na strukturu psihopatije u tzv. ne-forenzičkim okolnostima. I tu se vraćamo na Cleckley-ev (1941) originalni naglasak na psihopatiju kao karakternu osobinu ne samo među kriminalcima već i među uspješnim članovima našeg društva.

Ono što smo zaključili je slijedeće:

(a) Psihopatiju indicira kombinacija dominantnih i hladnih interpersonalnih karakteristika
(b) Psihopatija je prisutna u društvu u većoj mjeri nego što se to misli
(c) Psihopatija se rijetko preklapa sa drugim poremećajima ličnosti

Sasvim je jasno da je potrebno sprovesti još mnogo istraživanja da bi se razumjeli faktori koji razlikuju kriminalnog psihopatu od onog koji ne krši zakone.“ [3]

Lobaczewski se bavi činjenicom da postoje različiti tipovi psihopata. Jedan tip, koji je možda i najsmrtonosniji od svih jest tzv. esencijalni ili suštinski psihopata. Lobaczewski nam ne daje detaljna uputstva, već pokušava dokučiti šta se dešava unutar samog psihopate. Martha Stout smatra da se psihopate, kao i bilo tko drugi, rađaju sa osnovnim željama, stremljenjima, sviđanjima i nesviđanjima, što objašnjava zašto su neki od njih liječnici ili predsjednici, dok su drugi sitni lopovi ili silovatelji.

“Omiljen”, “Šarmantan”, “Inteligentan”, “Britak”, “Impresivan”, “Izaziva pouzdanje”, “Veliki uspjeh kod dama” – ovako Cleckley opisuje većinu svojih subjekata istraživanja u knjizi Maska Razumnosti. Izgleda unatoč tome što većina njihovih djela svjedoči o neodgovornosti i destruktivnosti, psihopate često imaju veliki broj kvaliteta poželjnih kod normalnih ljudi. Njihovo glatko samopouzdanje funkcionira kao jedan natprirodni magnet za normalne ljude koji čitaju knjige za jačanje svog samopouzdanja ili traže pomoć psihologa da bi bili sposobni za neopterećenu interakciju s drugim ljudima. Psihopat za razliku od njih, nikad ne pati od neuroza, ne sumnja u sebe, nikad ne osjeća duševnu bol i tako liči na ono što “normalni” ljudi žele biti. Čak i kada nisu previše aktivni, psihopate su uvijek “magnet za žene”.

Cleckley-eva početna hipoteza je da psihopat pati od dubokog i neizlječivog afektivnog defekta. Ukoliko zaista bilo što osjeća, onda su to emocije najpovršnije vrste. U stanju je učiniti što god želi, rukovođen najobičnijim hirom, zato što ga posljedice tog istog čina koje bi ispunile običnog čovjeka sramotom, samo-prezirom i neugodnošću, nikada ne muče.

Cleckely smatra da je psihopatija prilično raširena u društvu. Njegovi slučajevi uključuju primjere psihopata koji generalno funkcioniraju normalno u društvu kao poslovni ljudi, liječnici, pa čak i psihijatri. Danas neki istraživači vide kriminalnu psihopatiju, koja se često smatra anti-socijalnim poremećajem ličnosti, kao jedan ekstrem posebnog tipa ličnosti. Smatram da je puno korisnije karakterizirati kriminalne psihopate kao “neuspješne psihopate“. Jedan istraživač, Alan Harrington, ide toliko daleko da tvrdi da je psihopat novi tip čovjeka kojeg su iznjedrili pritisci modernog života.

Naravno, prevaranti i hoštapleri su uvjek postojali, ali u prošlosti glavna preokupacija je bila usmjerena a na identifikaciju neuspješnih a nikad na identifikaciju psihopata. Sada se to promijenilo. Sada nam prijeti super–sofisticirana moderna varalica koja zna što radi, i radi to tako dobro da nitko ni ne primjeti. Da, psihopate vole svijet biznisa.

“Distanciran od drugih, hladno je vidio njihove strahove i želje, te ih je manipulirao kako je htio. Takav čovjek ne mora završiti u zatvoru. Umjesto da ubija druge, on može postati tajkun koji će ubijati druge kompanije, otpuštati ljude umjesto da ih ubija, komadati njihove funkcije umjesto njihovih tijela. Posljedice biznis-kriminaliteta na obične ljude su šokantne. Kriminolog George Bennett kaže: ’Ova vrsta kriminala čini 30% svih slučajeva, više nego bilo koja druga posebna kategorija.’

Poenta je u tome da, po svemu sudeći, novu masku trezvenosti za psihopatu podjednako predstavlja trodijelno poslovno odjelo, isto kao i razbojnička maska i pištolj. Harington kaže: ’Danas imamo psihopatu u viđenim krugovima, on više nije gubitnik.’ On citira Williama Krasnera, kada kaže: ’Psihopate jako dobro prolaze u beskrupuloznim poslovima prodaje jer za njih predstavlja posebno zadovoljstvo izvući se sa takvim nečim, a nemaju nikakvu savjest u vezi sa svojim klijentima.’ Naše društvo koje postaje sve više materijalističko, te je „uspjeh po bilo koju cijenu“ postala  krilatica mnogih poslovnih ljudi. Tipični psihopat cvijeta u ovakvoj okolini i obično je viđen kao “poslovni heroj“. [4]

Nasuprot tome, studija “ambulatornih psihopata“ ili onog što zovemo „psihopat iz vašeg dvorišta,“ jedva da je i započeta. Vrlo malo se zna o sub-kriminalnim psihopatama. Neki istraživači smatraju da je važno studirati psihopatiju ne kao patološku kategoriju, nego kao generalnu karakteristiku ličnosti u društvu kao cijelini. Drugim riječima, psihopatija se sve više priznaje kao manje-više različit tip čovjeka.

Cleckley u stvari sugerira da su psihopate ljudi u svakom pogledu, osim jednog – nedostaje im duša. I ovo ih čini vrlo efikasnim mašinama. Takve mašine mogu pisati skolastičke radove, imitirati riječi emocija, ali s vremenom postane jasno da njihove riječi ne prate njihova djela. Radi se o tipu ljudi koji npr. tvrdi da je potpuno skrhan žalošću, a onda odu na neku zabavu da bi “zaboravili“. Problem je što oni zaista i zaborave.

Budući da su vrlo efikasne mašine, poput kompjutora, oni mogu vršiti veoma kompleksne radnje koje će od drugih izmamiti potporu koja im je potrebna. Na ovaj način, većina psihopata se popne veoma visoko u životu. Tek s vremenom, njihovi suradnici počnu shvaćati da se oni penju ljestvicom uspjeha nemilosrdno gazeći prava drugih. “Čak i kada su potpuno indiferentni prema pravima i interesima svojih suradnika, oni su kod drugih sposobni izazvati povjerenje i pouzdanje“. Psihopat ne vidi nikakvu grešku u svojoj psihi ili neki razlog za promjenu.

Lobaczewski se bavi problemom psihopatije i njenog znatnog doprinosa makrosocijalnom zlu. Njenoj sposobnosti da se ponaša kao jedna siva eminencija u pozadini osnovne strukture našeg društva. Ono što je vrlo važno je činjenica da ovakav jak utjecaj dolazi od relativno malog dijela čovječanstva.

Preostalih 90% ljudskih bića nisu psihopate. A ovih 90% ljudi dobro znaju da nešto nije u redu! Problem je što jednostavno ne mogu to jasno identificirati, ne mogu točno naslutiti o čemu se radi. I zato što to nisu u stanju, oni misle da ne mogu ništa učiniti u vezi s tim, da je to jednostavno tako i da je to možda način kojim bog kažnjava ljude.

Ono što se u stvari zaista događa, kako će nam Lobaczewski opisati u ovoj knjizi, to je da psihopate, kao virulentni patogeni organizmi unutar tijela, napadaju tamo gdje smo najslabiji, i cijelo društvo biva gurnuto u situacije koje neizbježno dovode do tragedije i užasa velikih razmjera.

Film Matriks, dodirnuo je mnoge baš zbog toga što daje primjer mehanicističke klopke u kojoj se ljudi mogu naći zarobljeni, klopke iz koje je nemoguće pobjeći zbog toga jer misle da svatko iz njihove okoline mora biti isti kao i oni – emotivno, spiritualno ili u bilo kojem drugom pogledu. I to samo zato što neko “izgleda kao čovjek“.

Robert Canup u svom radu Socijalno Sposobni Psihopata, daje nam primjer kako psihopate imaju utjecaj na preostali dio ljudskog društva, navodeći tzv. ‚legalni argument’. Legalni Argument je temelj našeg društva. Uvjereni smo da je princip društvene pravde nešto sofisticirano. A to nešto je u stvari jedan veoma lukavi trik nametnut normalnim ljudima od strane psihopata kako bi ih bolje kontrolirali. Razmislite malo o tome: Legalni argument zasniva se na principu da je onaj tko je najspretniji u korištenju pravne strukture s ciljem da bi ljude uvjerio u nešto, istovremeno i onaj kome vjerujemo. Ovaj ’legalni argument’ je postepeno nametnut kao dio naše kulture i kada on napadne naše privatne živote, mi nismo ni svjesni dinamike koja se ovdje dešava. Evo o čemu se tu zapravo radi.

Ljudska bića su naviknuta smatrati da i druga ljudska bića – u najmanju ruku – nastoje činiti ispravne stvari, “biti dobri, pošteni i pravični”. I tako, vrlo često niti ne zastanemo da bismo se upitali da li je osoba koja je ušla u naš život zaista “dobar čovjek”. Kada dođe do sukoba, automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumjevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna strana djelimično u pravu, na jedan način, kao što je i druga strana djelimično u pravu, na drugi način. Podrazumjevamo da možemo formirati mišljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog naše naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta’, čim dođe do nekog konflikta, automatski ćemo pretpostaviti da istina leži negdje između dvije zavađene strane. Ovdje bi nam moglo pomoći malo matematičke logike.

Pretpostavićemo da je u razmirici jedna strana nevina, poštena i da govori istinu. Sasvim je očevidno da laganje ne čini ništa dobro nevinoj osobi. Koje laži nevina osoba može izgovoriti u tom slučaju? Jedina mogućnost je da prizna da je nešto učinila. S druge strane, za onoga tko je kriv, laganje može donjeti samo korist. On može izjaviti da ‚nešto nije učinio’ i optužiti drugoga za takvo djelo. Kada dobar lažov majstorski izvrne istinu, nevina osoba će izgledati jako loše, naručito ukoliko je nevina osoba poštena i priznaje svoje greške.

Osnovna pretpostavka da istina leži negdje u sredini između dvije zavađene strane, u stvari, uvijek daje prednost strani koja laže. Ovo neminovno rezultira prednošću na strani onih koji lažu, odnosno, psihopata. A sam čin davanja svjedočanstva pod prisegom nije ništa drugo nego farsa. Ukoliko je osoba lažov, ništa joj neće značiti prisega da će govoriti istinu. S druge strane, prisega ima snažan efekt na iskrene svjedoke. I opet, prednost je na strani lažljivca.

Dakle, osnovna postavka je da psihopate imaju jasnu prednost nad ljudskim bićima sa razvijenom savješću i osjećajima. Izgleda da su savjest i osjećaji povezani sa apstraktnim konceptima ’budućnosti’ i ’drugih’. Ovdje se, u stvari, radi o ‘prostorno-vremenskim’ konceptima. Možemo osjećati strah, saosjećanje, tugu, itd., zato što smo u stanju zamišljati apstraktne koncepte, zamišljati budućnost na osnovu naših vlastitih iskustava iz prošlosti, kao što možemo zamišljati ‘koncepte događaja’ na milion različitih načina. Možemo sebe vidjeti u tim zamišljenim događajima iako su oni izvan nas, i to u nama izaziva određene osjećaje. Ne možemo učiniti nešto što će nekog povrijediti, zato što možemo zamisliti kako bi bilo da to netko učini nama, tj. kako bismo se mi tada osjećali. Drugim riječima, u stanju smo se sa drugim individuama identificirati ne samo prostorno (nego i u vremenu). Izgleda da psihopate ovo nisu u stanju. Za njih je ’zamišljanje’ u smislu povezivanja slika između sebe i drugih nemoguće.

Naravno, oni mogu imitirati osjećaje, ali jedini stvarni osjećaji koje oni izgleda imaju su osjećaji “predatorske gladi” za onim što žele. Tako oni osjećaju potrebu/želju kao ljubav i ukoliko im je ovo uskraćeno, oni će reći da nisu voljeni. Štoviše, ova perspektiva kroz potrebu/želju pretpostavlja da je jedino “glad” psihopata stvarna, a sve što se nalazi izvan psihopate nije stvarno, osim ukoliko to nije pogodan material za konzumaciju od strane psihopate. “Može li se to iskoristiti i može li mi to nešto omogućiti?”, jedina su pitanja o kojima psihopate razmišljaju. Sve ostalo podređeno je tim pitanjima.

Ukratko, psihopata je predator. Ukoliko se prisjetimo kako izgleda interakcija predatora i njegovog plijena u životinjskom carstvu, možemo dobiti određenu sliku šta se nalazi iza “maske razumnosti” koju nosi psihopata. Kao što životinjski predator razvija sve moguće taktike za vrebanje plijena, njihovo odvajanje od krda, približavanje i onemogućavanje njihovog otpora, tako i psihopata konstruira sve moguće načine kamuflaže riječima i svojim izgledom, lažima i manipulacijama, ne bi li što bolje asimilirao svoj plijen.

I to nas dovodi do važnog pitanja – šta u stvari psihopata zaista želi od svojih žrtvi? U slučaju novca i moći, nije teško vidjeti što psihopata želi. Ali u mnogim slučajevima, kao npr. u ljubavnim vezama ili lažnim prijateljstvima, nije tako lako ustanoviti za čim u stvari žudi psihopata. Bez da previše odlutamo u spiritualne špekulacije – što je uradio Cleckley – možemo reći da se čini da psihopata uživa gledajući druge kako pate. Kao što normalni ljudi uživaju gledajući druge ljude sretnim ili čineći stvari koje će kod drugih izazvati osmjeh, psihopat uživa u suprotnom.

Tko god da je promatrao mačku kako se igra s mišem, prije nego što ga ubije i pojede, vjerovatno je pomislio kako se mačka “zabavlja” mišjim vratolomijama i ne može niti zamisliti užas i patnju miša. U tom slučaju mačka nije kriva za bilo kakav zli predumišljaj. Miš umire, mačka je sita i to je priroda. Međutim, u najvećem broju slučajeva psihopate na kraju ne pojedu svoju žrtvu.

Naravno, postoje i ekstremni slučajevi kada se interakcija završi upravo tako. Kanibalizam u ljudskom društvu ima dugu povijest. Međutim, u svakodnevnom životu psihopate ne idu do kraja, da tako kažemo. Ajdemo onda opet pogledati situaciju mačke i miša ali ovaj put drukčijim očima. Ovaj put se upitajmo: može li biti isuviše jednostavno objašnjenje da se mačka jednostavno zabavlja gledajući miša kako pokušava pobjeći? Da li u ovoj dinamici postoji nešto više od onoga što možemo vidjeti? Zašto bi ovakvo ponašanje bilo evolucijom ugrađeno u mačku? Da li je miš ukusniji nakon što kemijske molekule straha preplave njegovo malo tijelo? Da li prestravljenost čini miša delikatesom?

Ovo sugerira da moramo pristupiti problemu psihopata iz nešto drugačije perspektive. Ono što zaista znamo je da većina ljudi nakon interakcije sa psihopatama i narcisodima poslije toga redovno prijavljuje osjećaj “kao da im je isisana energija“, zbunjenost, a veoma često prisutno je i pogoršanje zdravlja. Da li u ovome leži objašnjenje zašto se psihopate upuštaju u “ljubavne odnose” koji ne mogu rezultirati ni u kakvoj materijalnoj koristi?! Da li ovdje u stvari dolazi do konzumacije žrtvine energije?!

Ovo ne možemo sa sigurnošću odgonetnuti. Možemo promatrati, teoretizirati, špekulirati i postavljati hipoteze. Ali na kraju, samo žrtva može ustanoviti što je izgubila kroz dinamiku ovakvog odnosa. A to je mnogo češće nego materijalna korist. Sve upućuje na to da su psihopate – žderači duša ili “psihofagi”.

U proteklih nekoliko godina mnogi psiholozi i psihijatri, te razni drugi zaposleni na području mentalnog zdravlja, počinju sve više pridavati važnost ovim problemima kako bi objasnili stanje u kojem se trenutno nalazi naš svijet, te mogućnost da postoji bitna razlika u mentalnoj strukturi individua kao što su G.W. Bush i tzv. Neokonzervativci, i ostatka populacije.

Knjiga Dr. Stout-ove, do tančina opisuje zbog čega nijedan od njenih primera ne liči ni na jednu stvarnu osobu na koju sam naišla u sličnoj literaturi. Na samom početku ona opisuje “složen slučaj” u kome je ispitanik proveo svoje djetinjstvo raznoseći petardama žabe. A budući da je opće poznato da je to činio George W. Bush, nije nikakvo čudo što se čovjek zapita…

U svakom slučaju, čak i bez ovog njenog rada, u vrijeme dok smo proučavali ovu materiju, postalo nam je sasvim jasno da se sa ovim fenomenom susreo svatko u većoj ili manjoj mjeri u nekom trenutku svog života. Također smo shvatili da psihološki profili koji su se pritom iskristalizirali precizno opisuju individue koje traže pozicije vlasti, naručito u politici i ekonomiji. Ovo nije nova ideja, ali zaista je nismo uzimali ozbiljno sve dok nismo uočili obrasce njihovog ispoljavanja i prepoznali ih u ponašanju brojnih povjesnih ličnosti a kasnije i kod G.W. Busha i članova njegove administracije.

Trenutne statistike kazuju da je u svijetu znatno više psihološki bolesnih osoba, nego zdravih. Ukoliko uzmete prosječni uzorak osoba u bilo kojem životnom segmentu, nije teško uočiti da znatan broj ljudi ispoljava patološke simptome u većoj ili manjoj mjeri. Tako ni politika nije izuzetak. Međutim, ova činjenica je užasna zbog toga što patologija kod ljudi koji su na vlasti može imati katastrofalne posljedice za sve ljude kojima vladaju. I tako smo se odlučili pozabaviti ovim fenomenom i objaviti rezultate na internetu. Kada je material objavljen, počela su pristizati pisma čitalaca zahvalnih što smo im pomogli da razumiju što se u stvari događa u svijetu koji izgleda kao da je potpuno poludio. Nama se odmah učinilo da ovo ima epidemijske razmjene i, u određenom smislu, bili smo u pravu.

Ukoliko osoba sa vrlo infektivnom bolesti preko posla dolazi u kontakt sa velikim brojem ljudi, doći će do epidemije. Na isti način, ukoliko je osoba na poziciji političke vlasti psihopata, on ili ona će izazvati epidemiju kod ljudi koji suštinski nisu psihopate.

Ovakve naše ideje nenadano su dobile potvrdu iz izvora o kojem nismo ni slutili. Od autora knjige koja je pred vama, Andrew-a Lobaczewskog, dobili smo sljedeći email:

Poštovana Gospodo,

preko mog kompjutora došao sam do vašeg Istraživačkog Projekta o Psihopatiji. Moram vam reći da radite posao od neprocjenjive važnosti za budućnost svih nacija…
Ja sam prilično ostarjeo klinički psiholog. Prije 40 godina učestvovao sam u tajnom istraživanju prave prirode i psihopatologije makro-socijalnog fenomena zvanog Komunizam. Ostali učesnici bili su naučnici iz još starije generacije i sada više nisu sa nama.
Jedna duboka studija prirode psihopatije ispostavila se kao nužnost da bismo uopće mogli pokušati razumjeti ovaj fenomen.
Dosta toga što vi radite, radili smo i mi tada. Ja ću vam rado omogućiti pristup vrijednom naučnom dokumentu koji će vam pomoći u daljnjem radu. Radi se o mojoj knjizi Politička Ponerologija – Nauka o prirodi zla u politici. Ovu knjigu također možete naći u knjižnici kongresa, kao i u nekim univerzitetskim i javnim knjižnicama.
Ukoliko ste zainteresirani, rado ću vam poslati kopiju.

S poštovanjem

Andrew M. Lobaczewski

Bez razmišljanja sam odgovorila da bih rado pročitala ovu knjigu. I dobila sam je nakon nekoliko tjedana. Čitajući je, sa svakom novom stranom bila sam svjesnija da u svojim rukama držim kroniku spuštanja u pakao, transformacije i trijumfalnog povratka svijetu sa znanjem o tom istom paklu. Znanjem koje je od neprocjenjive važnosti za sve nas, naručito u sadašnjem trenutku, kada se čini da sličan pakao prijeti da proždre cijeli planet.

Rizik koji su na sebe preuzeli ovi naučnici je za mnoge od nas neshvatljiv. Mnogi od njih bili su mladi, tek započeli svoju karijeru kada su nacisti počeli gaziti Evropu. Preživjevši sve te strahote, dočekali su Staljina i komuniste koji su zamijenili naciste. Preživjeli su strahote koje mi koji se suprotstavljamo Bush-ovom Rajhu ne možemo ni zamisliti.

Bazirano na sindromu koji opisuje bolest, izgleda da će naručito Sjedinjene Države, a možda i cijeli svijet, uskoro ući u “težak period“ takvog užasa da će Holokaust drugog svjetskog rata izgledati samo kao pokusni eksperiment. Oni su prošli kroz sve to i donijeli nam nazad informaciju koja može poslužiti da spasi naše živote kao jedna mapa za navigaciju u tami koja je polako počela padati.

Laura Knight Jadczyk


[1] Nikada nisam stekla nijedno akademsko zvanje, te stoga nisam “profesionalac” u tom pogledu.

[2] Stout, Martha: The Sociopath Next Door, Broadway, 2005.

[3] Salekin, Trobst, Krioukova: (2001) “Construct Validity of Psychopathy in a Community Sample: A Nomological Net Approach” in Journal of Personality Disorders, 15(5), 425-441.

[4] Ken Magid and Carole McKelvey: The Psychopaths Favourite Playground: Business Relationships.

Related Articles: