FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Fulkanelijev pravi identitet i da Vinčijev kod – 1. deo

U današnje vreme, kada su milioni ljudi pročitali Da Vinčijev Kod, od Dan Brauna, čini se da svest o tome da je prava istorija čoveka skrivena raste brzo uporedo sa željom za istinom. U mojoj knjizi, “Tajna istorija sveta”, bavim se mnogim granama “skrivenog toka” znanja koje se povremeno pojavljivalo u svetu tokom zabeležene istorije, poput eleusinijskih misterija, orfičke tradicije, gnosticizma, Gurđijevljevog Četvrtog puta ili “ezoteričnog hrišćanstva, katarizma, i koji su otišli u podzemlje kao priče o Svetom gralu i alhemiji, itd., povezujući ih sa najdrevnijim tradicijama iz predistorije, uključujući sibirski šamanizam, ili “arhaične tehnike ekstaze”, kako ih naziva Mirča Elijade.

Odmah na početku moram da upozorim čitaoca da će veći dio ovog materijala biti razumljiv samo onim čitaocima koji su proučavali i već stekli određeno znanje na području gnosticizma, sufizma, Svetog grala, alhemije, (posebno misterije koja je okruživala Fulcanelli-ja) i hermetizma. Ovaj članak zadire duboko u jednu veliku misteriju. Oni koji su uronjeni u rad Četvrtog puta i koji su počeli da „vide“, takođe će prepoznati dublje implikacije Gurđijevljevog rada.

Za one koji su novi u svemu ovome i koji žele da steknu nešto više osnovnog znanja na ovu temu, preporučujem sljedeće tekstove: The Grail Quest, posebno dijelove u kojima se diskutuje alhemija: Alchemy and Saint Germain, The Fulcanelli Phenomenon, Rennes-le-Chateau and the Accursed Treasure, The Priory of Sion, i The Ark of the Covenant and the Temple of Solomon. Dalju literaturu uključuju sljedeći tekstovi: Truth Or Lies, Jupiter, Nostradamus, Edgar Cayce, and the Return of the Mongols,  i Commentary on Boris Mouravieff’s Gnosis.

Nakon što sam istakla gore navedeno, dozvolite mi da dodam da ove primedbe ni u kom slučaju nisu iscrpne u vezi sa bilo kojom diskutovanom tačkom, već su samo pokušaj da se ukratko pokažu mnoge različite veze, i da se zainteresuje čitalac koji može početi da proučava materijal u cilju dubljeg razumevanja.

Gornja slika potiče sa fotografije koju sam napravila u katedrali u mjestu Auch. Ta katedrala je posvećena Crnoj Djevici.

Ove dvije riječi koje sugerišu inicijaciju, istovremeno kriju jednu duhovnu realnost koja je danas u ovom svijetu još uvijek prilično živa. Ova “Crna Djevica” podrazumijeva jedno ‘skriveno prisustvo’ koje je u stanju da dovede tragaoca do njegovog ponovnog rođenja. Zapis posvećenja katedrale u Auchu je ugraviran u crni mramor iznad centralnih vrata, i on kaže: “Mariji, Djevici koja će roditi Boga.”

Ovdje je značajno to što on kaže “koja će…” a ne “koja je…”

Određeni detalji nam sugerišu da je Crna Djevica u ovoj katedrali predstavljena na dva načina. U kapeli broj 13, ona je predstavljena kao Sibila od Samosa (slika lijevo), njen kostim i lice su smeđe boje, ona je trudna, a u svojim rukama drži koljevku.

Drugu sliku, koja takođe nju predstavlja, nalazimo na horskim klupama, u baldahinu, odmah nakon ploče na kojoj su predstavljeni Adam i Eva. Ovdje se zove Milosrđe. Tu se nalaze i dva djeteta koja šire ruke prema njoj.

Jedan penzionisani sveštenik koji je proveo veći dio svog života proučavajući ovu veoma vrijednu ezoteričku umjetnost u auchskoj katedrali, napisao je sljedeće:

Iznad svega, prozori Arnaud-a de Moles-a su ono što zaslužuje našu pažnju. Napravljeni između 1507. i 1513. godine, oni se smatraju jednim od najvećih remek dijela renesanse. Poznati kritičar umjetnosti Emile Male je pisao: “Uzimajući u obzir sve što nam je poznato, nijedno djelo iz tog perioda ne može se uporediti sa prozorima u Auchu.

Ova izvanredna kolekcija se sastoji od jedne serije od 18 prozora. Oni su veoma bogato dekorisani i na njima je predstavljen međusoban susret jedne velike grupe likova svakojakog porijekla. Većina njih potiče iz Biblije, ali neki od njih, kao što su Sibile, potiču iz paganskih religija. Tematika ovih priča koje su izražene na tim prozorima izabrana je sa najvećom pažnjom. Da bi se proniklo u samu suštinu te tematike, moramo da pronađemo tzv. zlatni konac koji nevidljivo povezuje sve ove heterogene likove, koji na prvi pogled liče kao stranci jedni drugima.

Obilazak ovih prozora treba da se odvija s lijeva na desno, krečući od poprečnog broda katedrale, tj. počinjući od kapele br. 11

Tu postoji nešto što njih sviju zajedno veže. Šta je to? Ključ ove misterije nalazi se u rukama Sibile. Predmet kojeg ona nosi u rukama otkriva nam ključ za ovu enigmu. Ovaj simbolični biblijski predmet, na neki način se tiče svakog od likova predstavljenih u prozoru.  On je taj koji ih je skupio sve zajedno oko jedne ideje. Ovaj umjetnik je isprovocirao taj susret kako bi pojasnio poruku, odnosno, ilustrovao jednu priču…

Ti prozori ne predstavlaju samo tamo neku galeriju poznatih ličnosti. Neki od najpoznatijih likova nisu tamo uključeni, dok su drugi, manje poznati smješteni na posebno odabrana mjesta. Ono što je tu najznačajnije nije sama ličnost nego priča koju ona evocira, sudbina koju pokušava usmjeriti. Kao i sibile (proročice, prim. prev.), svaka od njih je određena da označi određenu priču, tako su se one i zadesile tu, u samom srcu, u samoj retorti

Oni potiču odsvakuda, iz različitih klasa i svakojagog su porijekla. Oni kao da dolaze dobrovoljno slično proslavljenim umjetnicima, učestvujući na jednoj velikoj gala predstavi, ne u svoju ličnu korist, nego u korist jednog zadatka socijalnog ili humanitarnog karaktera.

Ove slavne osobe iz Molesovih prozora doprinose, svaka na svoj način, kako bi se predstavio jedan najveći epski događaj, kako se odvijala jedna ISTORIJA.

Sada se može postaviti pitanje: Kakva je bila stvarna uloga Arnauda de Molesa, tog majstorskog staklara, u izvođenju ovog opusa koji na sebi nosi njegov potpis?

Arnaud de Moles se pokazao kao jedan pravi majstor u izvođenju ove predstave koja mu je povjerena. On je bio jedan pametan zanatlija, oformljen od strane škole Compagnons – škole za koju su tada bile karakteristične tehnike kako Srednjeg Vijeka, tako i Gotičkog perioda.  Njegovi saradnici su bili slični njemu, pošteni, pristupačni i posvećeni svako svome zadatku.

Ovih 18 prozora Arnauda de Molesa su stoga jedan izvanredan primjerak umjetničkog rada. Ono što je u svemu tome stvarno posebno – u cijelom tom sklopu uključujući i horske klupe – to je poruka koja se tu otkriva. Arnaud de Moles je bio umjetnik ali ne i začetnik same te ideje. Sama misao je potekla od strane nepoznatih patrona…

Ono što prvo upada u oči jednog pažljivog posmatrača, to je bogatstvo i raznovrsnost detalja. Izvor ove inspiracije ne predstavlja samo Biblija i životi svetaca, nego priroda, mitologija, paganske religije, Sveti Gral i viteštvo. […]

Ova znamenita kolekcija nije samo obična umjetnost! Kao i oni prozori, ona sadrži u sebi jednu misao, jednu poruku.

Kad pažljivo posmatramo detalje, na onim klupama, nešto odmah upada u naše oči: Demoni i zmije, zloćudne životinje i monstrumi svih vrsta. Ova njihova invazija doprinosi davanju jednog tragičnog aspekta cijeloj ovoj cjelini, koji se takođe dobro uklapa sa pozadinskim kretanjima u istoriji koja nam se tu pripovijeda.

Ovaj tragični aspekt je komplementaran i on se mora povezati sa prozorima Arnauda de Molesa. Ovi prozori i klupe obrazuju jednu cjelinu. Ta dva remek djela napravljena su u isto vrijeme. Jedna te ista priča je tu ispričana. Njena tema je predočena staklarima i vajarima. Ta tema evocira jednu realnost: jednu opštu realnost u kojoj se čovjek nalazi.

Neko bi odmah pomislio na Danteov pakao. Međutim, ova očigledna tragedija ne podrazumijeva pakao – tu se radi o istoriji čovječanstva na zemlji. Milosrđe – praznih ruku – hoda neposredno ispred monstruma i demona, dok je održava samo nada; ona ide sama ali veoma hrabro kako bi se susrela sa zlom, zloćudnom zmijom. Na kraju tog ciklusa ona postaje pobjednička Sila. Njena misija je ostvarena jer sada vidimo one otrovne zmije zgnječene ispod njenih nogu ili sputane u njenim rukama.

S obzirom da je ova istorija retrospektivno preživljavana, naši umjetnici su unaprijed znali da će nas jedna ovakva dramatična avantura na kraju morati vratiti u Život.

Kakva širina! Kakva perspektiva! To je prvo što nam se javlja u mislima kad vidimo ove drvoreze hora katedrale u Auchu. Neki znalci se nisu nimalo libili da uporede ovo izvanredno umjetniko djelo  sa Mikelanđelovim freskama. [Raymond Montané]

Želela bih napomenuti činjenicu da, nakon što sam provela neko vreme pokušavajući da otkrijem ko je zapravo Arnaud de Moles, informacije koje sam uspela da dobijem sugeriraju da je to ime dato grupi, The Companions Devoted to Liberty, ili možda anagram. U smislu tragova Zelenog jezika, ime “De Moles” je bogato značenjem, u rasponu od mogućnosti homofonijskog izgovora “de Molay”, kao poslednjeg Velikog majstora templara, kao i značenje „krtice“ („mole“, prim.prev.), što na francuskom znači „kamen“, ili nasip: lukobran. Na engleskom, Zeleni jezik nas vodi do bića koje živi pod zemljom, ili „podzemlje“ tradicije. A onda, naravno, to takođe može da znači “Mea Deus Leonard”. Čitalac možda može naći bolje rešenje. Ima ih još, ali trenutno ne želim da se preusmerim na tu temu jer imam priču da ispričam.

2013. godine odlučili smo iz različitih razloga da se preselimo u Francusku. S obzirom da je prethodno radio u Francuskoj u većem broju istraživačkih centara i sa većim brojem francuskih naučnika koji su bili oduševljeni mogućnošću Arkovog povratka u Evropu, odlučili smo da sledimo naše obostrane istraživačke interese.

Ono čemu smo težili, bio je jedan život u seoskim uslovima, gdje bismo mogli da radimo, da nastavimo sa svojim istraživanjima, i gdje se možemo osjećati bezbjednijim od strane intenzivnih napada iz raznih izvora, koji su prijetili ne samo našem duhovnom miru nego i našim životima. [1] Nakon par sedmica detaljnog proučavanja geografske karte Francuske, demografije, itd., odlučila sam da je područje oko grada Aucha mjesto gdje bih željela da živim. Tako smo obavijestili naše prijatelje u Francuskoj da tu negdje potraže kuću za nas. Među našim prijateljima iz Francuske koje smo obavestili o našem izboru lokacije bili su Bogdanoff blizanci, francuske TV zvezde koji su napravili pauzu od nekoliko godina u svojim uspešnim karijerama da bi stekli doktorat iz matematike i fizike. Bili su prilično uzbuđeni zbog izbora jer su posedovali drevni zamak u blizini Aucha i jer su odrasli u regionu.

Kad smo stigli u Francusku, omamljena od umora i anksioznosti zbog tako velike promene u našim životima, primjetila sam katedralu odmah do agencije za nekretnine u kojoj smo potpisali ugovor o zakupu kuće. Bilo mi je drago što imamo jednu takvu interesantnu staru crkvu u svojoj blizini, ali nisam se potrudila da uđem u nju i razgledam je iznutra. Naposljetku, bila sam u Notre Dame u Parizu! Zar se nije Fulcanelli u svojoj knjizi Le Mystère de Cathedrales bavio građevinama u mjestima kao što su Paris, Amiens, i Bourges? Šta nam je to novo katedrala u Auchu mogla ponuditi?

Međutim, nakon jednog pitanja jednog od naših gostiju iz SAD, odvojila sam malo vremena pogledam “poznate statue” o kojima nikad nisam ništa čula. Kad sam prvi put ugledala prozore Arnauda de Molesa i hor izrađen od strane nepoznatog umjetnika, bila sam ošamućena veoma velikom ezoteričkom važnošću ove katedrale u Auchu i nisam mogla razumjeti zašto je Fulcanelli propustio da je pomene u svojim djelima.

Bila je to zagonetka, i tek s protokom vremena, kako je otkriveno više tragova, kao što ću ovdje obajsniti, sam shvatila da ju je on zasigurno izostavio namjerno iz jednostavnog razloga, a to je da je bilo vrlo očigledno da je ovo katedrala sa ključevima. Fulcanelli nije htjeo tako lako da oda ključeve za najveće tajne naše realnosti, tako da one mogu da budu otkrivene za godinu dvije od strane nekog diletanta. Nadalje, prema Fulcanelliju, bez božanske pomoći – koju smo mi sigurno dobili preko transmisija sa Kasiopejcima – ne može biti nade da se ova misterija riješi. To je jedno od pravila svakog ezoteričnog posla koje je često previđeno od strane onih koji sebe nazivaju ezoteričarima. Veliki sufijski šejh, Ibn al-’Arabi ističe da jedan tragalac može stajati na vratima i kucati cijeli život, i da mu se nikada neće otvoriti, a drugi može biti primljen sa jednim zahtjevom.

Proučavajući tu materiju, saznali smo da se među pravilima koja moraju upravljati procesom razumijevanja nalaze sljedeća, od kojih jedno prirodnom progresijom vodi do drugog:

1) Duša mora doseći više moći ne samo uz pomoć koncepcije nego takođe i retencije (zadržavanja ili razumijevanja, prim. prev.), a odatle proističe da ukoliko želimo da steknemo još više znanja, organi i tajni izvori fizičkog života moraju biti čudesno osnaženi i ojačani. “Naša duša mora steći nove moći i sposobnosti za učenje i retenciju…”

2) Da bi se uvažili principi hermetizma usvojeni od strane Tradicije, moramo razumjeti da su ezoterička učenja predavana u sibilinskoj formi.

Sv. Isak Sirijski naglašava da: Sveti Spisi govore mnoge stvari koristeći riječi u različitom smislu od njihovog orginalnog značenja. Ponekad se karakteristike tijela primjenjuju na dušu, i obratno, karakteristike duše se pripisuju tijelu. Ti spisi ne prave nikakvo jasno razgraničenje. Međutim, prosvjetljeni ljudi će znati.

3) “Slično privlači slično.” Kada je kandidat razvio sposobnosti i integritet prihvatljiv od strane adepata (učitelja, prim. prev.), oni će se pojaviti njemu i otkriti mu one dijelove tajnih procesa koji ne mogu biti otkriveni bez jedne takve pomoći. Oni koji ne mogu dostići određenu tačku uz pomoć njihove vlastite inteligencije nisu kvalifikovani da im se ukaže povjerenje i odaju tajne koje mogu podvrgnuti njihovoj volji elementalne sile Prirode.

Otvorenost uma, znatiželja, te strahopoštovanje prema samoj činjenici postojanja su fundamentalni u mojoj prirodi, i upravo su me ti kvaliteti doveli da se upustim u „Kasiopejski Eksperiment“. U ovom trenutku je potrebno dati nekoliko primjedbi na ovu temu.

Nakon više godina rada s ljudskim umovima preko hipnoterapije, nisam mnogo brinula postoje li zapravo takve stvari poput “prošlih života” ili ne. Bilo mi je samo bitno da taj terapeutski modalitet funkcionira i pruža ljudima olakšanje. Moja teorija je bila da im hipnoterapija omogućuje dramu kroz koju si mogu objasniti i riješiti stvari, odnosno način na koji mogu postići razrješenje problema kroz mijenjanje skripte te drame. Isto tako i s procesom “terapije oslobađanja od duhovnih entiteta”.

Pripojila sam taj proces u nekoliko slučajeva kasnih ’80-ih, jer ništa drugo nije funkcioniralo. Bila sam poprilično iznenađena rezultatima (te vrlo oprezna da ne kontaminiram svoje subjekte), i pitala se što se pobogu tu zapravo događa? No opet sam si to objasnila samo kao samokreiranu dramu koja omogućava osobi da dovede sebe u red. Nije mi bilo bitno, nisam imala razloga vjerovati u bilo što od toga. Bilo mi je važno samo da to olakšava patnju. I jeste, svakog puta. Bio je to čak i prilično jednostavan formulaični proces zbog čega sam i bila toliko iznenađena što funkcionira. “Može li biti toliko jednostavno?”, pitala sam se.

Moja radna hipoteza u to vrijeme, s obzirom na dosadnu redovitost s kojom su se kod subjekata iz raznolikih životnih pozadina javljale iste slike, isti tipovi drama, iste dinamike u podsvjesnom umu, bila je da postoji nekakvo “polje slika” ili arhetipova s kojim su sva ljudska bića spojena na neki način. Da malo pojasnim: ljudi razvrstani u grupe u kojima se javljaju slike i dinamike koje su dominantne u njihovom specifičnom slučaju. Jungov rad je bio od pomoći, ali nije išao dovoljno daleko da bi objasnio ono čemu sam svjedočila. Stoga sam mislila da bi bilo vrlo zanimljivo pristupiti ovom čistom polju. Upravo je to ono što je i započelo cijelu ovu stvar.

No, kako netko uopće pristupa takvom teoretiziranom polju simbola i dinamika koje izgleda ima nekakvu “vlast” nad ljudskim životima? Očigledan odgovor je bio u nekakvoj formi “kanaliziranja”.

Međutim, postojala je kvaka: Nisam ničemu vjerovala – i stvarno mislim NIČEMU – što bi jednostavno ušlo u nečiju glavu, čak ni u moju. Također više nisam bila zainteresirana pričati ni s navodnim “mrtvim momcima” jer, do tog vremena, već mi je bilo dosta toga i ako itko zna da nemaju puno toga zanimljivog za reći, onda sam to bila ja (pretpostavljajući da je to bilo nešto više od drame u umu subjekta).

Jednu od zanimljivijih teorija na koju sam naišla vezano za takozvano “kanaliziranje” je razvila Barbara Honegger, za koju se govori da je prva osoba u SAD-u koja je postigla napredan stupanj u eksperimentalnoj parapsihologiji. Honegger je sugerirala da je automatizam rezultat “stimulacije” desne hemisfere mozga kako bi se moglo nadvladati potiskivanje koju vrši lijeva hemisfera. Automatizam se izravno veže uz korištenje sredstava poput automatskog pisanja ili instrumenta tipa Ouija ploče. Međutim, nikad nije bilo posve jasno što to zapravo vrši stimulaciju, i nisam mogla pronaći daljnje informacije o njenom istraživanju.

Nije razjašnjeno dolazi li informacija iz podsvijesti osobe ili “duhova”. No moja misao je bila da, ako je istina da neka forma automatizma može pomoći u sinkroniziranju desne i lijeve hemisfere mozga, čak i ako ne rezultira nekim stvarnim “kontaktom”, i dalje je to vrijedna vježba.

Kao što sam rekla, postojala je otvorena mogućnost u mom umu da su takve stvari poput “duhova” samo fragmenti osobnosti individue, nešto poput malih pokvarenih strujnih krugova u mozgu koji su u ponavljajućoj petlji, nastali zbog traume ili stresa. Možda je individua, kada se suočila s teškoćom, ušla u narcisoidno stanje fantazije, stvorila “san”, koji se utisnuo u memoriju mozga.

I ako ona zatim izađe van iz ovog stanja kako bi nastavila ispunjavati svakodnevne obveze u svom životu, no bez da je riješila sam problem, možda to ostane zaključano u nekakvoj cerebralnoj “ladici s datotekama”, čekajući da bude aktivirano električnim tokom ili neurokemikalijama mozga u nekakvom nasumičnom nesvjesnom pretraživanju. Isto bi se moglo reći i za takozvana sjećanja iz prošlih života; da su ona tek samokreirani memorijski zapisi nastali u stanju narcisoidnog povlačenja zbog stresa.

Takve neurološke zapise se zatim može preuzeti i pročitati pomoću metode svjesnog premoštavanja ili automatizma ili jednostavno dopuštajući svjesnom umu da “odstupi nakratko” kao u hipnozi. Gledajući na taj način, i jednostavna psihoterapija se može smatrati kanaliziranjem. Kanaliziranje u transu je problematičnije jer sugerira da se radi o definitivnom patološkom stanju. U takvim slučajevima, “alter” ego, kao alternativna osobnost ili štogod, je jak i dovoljno dobro ukopan da uspostavi puno snažniji stisak nad tijelom domaćina nego ona stanja koja se mogu manifestirati samo preko automatizma ili transa.

Moja teorija je bila da kojem god da se teoretiziranom “izvoru” nečega može pristupiti, metoda automatizma je sigurnija za koristiti da se pristupi polju arhetipskih simbola i dinamika koje je, činilo se, bazen iz kojeg svi ljudi privlače kreaciju svojih osobnih drama, ostavljajući po strani pitanje predstavljaju li te drame išta činjenično ili ne. Moja ideja je bila da ako se tom polju može pristupiti izravno, nakon raščišćavanja bilo kakvih osobnih misaonih petlji ili memorijskih datoteka, tada bi velika količina informacija o ljudskom stanju u globalu mogla biti dostupna.

Nastavila sam kopati po slučajevima, čitati ih, i nastojala otkriti sve što sam mogla o toj temi. Tada sam došla do jednog od prvih pokazatelja o ulozi “standardnih religija” u potiskivanju ljudske sposobnosti da pristupi tom nečem – bilo da se radi o podsvjesnom, arhetipskom polju, ili čemu god.

Čini se da su sve “primitivne” ili pretpismene kulture imale neki oblik kodificirane komunikacije između “duhova” i živih. Dopustite mi da ponovim kako tu nomenklaturu smatram običnom konvencijom. Ovaj fenomen je čini se bio univerzalan u drevnom svijetu, te je došao pod osudu tek sa začećem monoteizma oko 1000. godine prije nove ere. Kada je Jahve govorio kroz svoje kanale, njih su nazivali prorocima i njihovu aktivnost “božanskom inspiracijom”. Kada je bilo tko drugi to činio, onda je to bila nekromancija ili demonsko opsjednuće, ili nekakva potpuna obmana. To je tako bilo jer, očigledno, budući da je Jahve bio jedini pravi bog, ostali “bogovi” automatski ne postoje i prema tome bilo tko tko je tvrdio da ih kanalizira je bio lažljivac. Naravno to povlači pitanje zašto su ljudi ubijani zbog toga što kažu da komuniciraju s bogovima za koje se tvrdilo da ne postoje? I, ako zapravo jesu postojali, i ako su stvarno komunicirali, kao što je i Jahve, što to onda govori o statusu Jahvea, pošto je on taj koji je tvrdio da je jedini bog i da je to istina samo zato što je on tako rekao putem kanaliziranja? Vrlo zanimljivo.

U šestom stoljeću pr.n.e. za trakijske dionizijske kultove je bilo poznato da su koristili šamane kao transne kanale kako bi komunicirali s “duhovnim entitetima” ili kako su ih tada nazivali theoi ili bogovi za koje se tvrdilo da su bestjelesna besmrtna bića s nadljudskim moćima. Neki učenjaci sugeriraju da je filozofija racionalista rođena iz kultova Dioniza, Orfeja i Eleusinske misterije koji su bili posvećeni kanaliziranju tih bogova; zasigurno je mnogo od drevne grčke filozofije, naročito one od Pitagore, Herakla ili Platona, bilo ispunjeno ovim misterijama.

U Platonovom Teagetu, Sokrat priznaje: “Po milosti Bogova, još od moga djetinjstva me posjećuje polu-božansko biće čiji glas me s vremena na vrijeme odvrati od nekog mog nauma, no koji me nikad ne usmjerava što bih trebao činiti.”

Najzanimljivija stvar od svega je činjenica da je Pitagora koristio nešto nalik Ouija ploči još 540. god. pr.n.e. – “mistični stol” na kotačima koji se kretao uokolo i pokazivao prema znamenju koje je zatim interpretirao sam filozof, ili njegov učenik Filolaj. Čak i dan danas misterije Pitagorejaca predmet su velikog interesa među znanstvenicima i misticima podjednako. I čini se da tu postoji dokaz da je Pitagora svoje napredno znanje možda dobio preko Ouija ploče!

To nas naravno dovodi natrag do pitanja kako je “kanalizirana” informacija mogla biti osnova Racionalističke filozofije da ne postoji ništa što bi se moglo kanalizirati? Je li to bila tek progresija ideje Jahvea da postoji samo jedan bog i da je on taj? Samo još jedan korak u uklanjanju bilo kakve duhovne potpore iz života ljudskih bića?

Do vremena kad su Rimljani pokorili Grčku, racionalistički pokret se počeo okretati protiv kanaliziranja spiritualnih entiteta. Ciceron, rimski racionalist kojeg su rani Crkveni Oci visoko poštovali, bjesnio je protiv kanaliziranja ili nekromancije, navodeći kao razlog da ono sadrži grozne poganske rituale. Ono što se izgleda dogodilo je da je naposljetku racionalizam ugrizao ruku koja ga je hranila i počeo proždirati svog oca, monoteizam, proširujući dalje svoj argument o ideji da ne postoji bog, nema duhovnog svijeta, ništa ne može preživjeti smrt fizičkog tijela, tako da zapravo nema nikog “s druge strane” s kim bi pričali, zašto se onda uopšte i truditi? Znanost je zauzela stav da je cijela stvar zapravo podvala prevaranata, a to je otprilike i današnje zvanično znanstveno mišljenje o tom fenomenu.

Kako god, kao što sam rekla ranije: Mislila sam da bi bilo zanimljivo pokušati pristupiti “čistom polju arhetipova”. Znala sam da će trebati vremena dok ne otpetljam sve petlje – u obliku bestjelesnih entiteta ili samo podsvjesnih drama – i da su strpljenje i upornost važni. I tako sam krenula s tim, i trebalo mi je više od dvije godine.

Ark piše: “Kasiopeja” je ime kojim se nazvao svjesno “kanalizirani izvor” s kojim je 1994. godine Laura stupila u kontakt nakon dvije godine eksperimentalnog rada. Izvor se predstavio rekavši “mi smo vi u budućnosti.” Moderna fizika nam ne daje praktična sredstva za takav tip komunikacije, te ne postoje dobro razvijene teorije o toj tematici; u stvari, one su neuvjerljive i kontroverzne.

U slučaju kada izraz “mi smo vi u budućnosti” tumačimo previše pojednostavljeno, suočeni smo s uzročnim paradoksima. S druge strane, u teorijskim člancima koji se objavljuju u fizikalnim časopisima, vidimo da uz odgovarajuću i pažljivu interpretaciju, uzimajući u obzir kvantne neodređenosti, ne možemo odbaciti komunikaciju s prošlosti kao nemoguću. Možda bi bolji izbor riječi bio da je takva komunikacija nevjerojatna, no postoji mnogo stvari koje su nevjerojatne, a ipak se događaju. Što je neki fenomen nevjerojatniji, to njegovo pojavljivanje nosi veću količinu informacije, odnosno iz njegovog proučavanja možemo više naučiti. Iz toga razloga nismo odbacili izraz “mi smo vi u budućnosti” kao nemoguć i stoga zanemariv. Umjesto toga smo odlučili nastaviti s “komunikacijom” u vidu kontroliranog eksperimenta u “nadsvjetlosnoj razmjeni misli” — makar je bilo jasno da se termin treba uzeti kao pokusni naziv za samo jednu od nekoliko mogućih interpretacija.

Informacije koje smo dobili putem tog eksperimenta obuhvaćaju široki kontekst povijesnog, znanstvenog i metafizičkog materijala, te omogućuju naznake koje su dovele do svjetonazora i zaključaka koje smo predstavili u brojnim publikacijama na ovoj stranici i u tiskanim izdanjima. Možda je naš “podsvjesni um” taj koji se predstavlja kao “izvor,” no čak i ako je to tako, govori li nam to nešto više? Znamo li uistinu što je “podsvjesni um” i za što je on sve sposoban?

Vratimo se sada na prethodnu temu: dok sam se divila katedrali u Auchu, po prvi put sam potpuno shvatila da su transmisije Kasiopejaca bile upravo to – “pojava učitelja”.  Polako mi je postajalo jasno da je put koji sam instiktivno slijedila prilično ispravno opisao Eugene Canseliet u svom predgovoru drugog izdanja Fulcanellijeve knjige The Dwellings of the Philosophers:

Prema značenju latinske riječi adeptus, alhemičar onda prima Božji Poklon, ili bolje rečeno, Present (Poklon, prim. prev.), kabalistička igra dvostrukih riječi, odnosno, riječi dvostrukog značenja, koja naglašava da on sada uživa u beskrajnom trajanju Sadašnjosti. […]

U Kraljevstvu Sumpora (kabalistički: vatra duše) postoji jedno Ogledalo u kome se cijeli svijet može vidjeti. Ko god pogleda u to Ogledalo može da vidi i nauči tri dijela Mudrosti cijelog Svijeta.

Datum sesije: 14.07.1996.

P: (L) Drugim rječima, sve dok smo u svinjcu – u svinjcu smo, i sve dok ne izađemo VAN njega, mi smo UNUTRA?

O: Sve dok ne dostignete tu točku u ciklusu učenja. […]

O: “Žudnja” ne čini nekog “slobodnim”, već je potpuno suprotno!

P: Ali ako vi žudite za znanjem?

O: To nije žudnja, to je potraga duše.

P: Što je to što ljudima daje tu silu, taj efekt snažnog vala kojim oni odrede da dođu do apsolutnog dna svega i strgnu sve laži sa sebe sve dok ništa ne ostane na njima, sve osim gole istine? Što je izvor te želje?

O: Krivi koncept. To je jednostavno kad je netko u toj točki u ciklusu učenja. U toj točki, nije potrebna sila.

P: Dakle, vi ste, više-manje, tu radi neke kritične mase koju ste postignuli i vi “skačete” u točku gdje je traženje istine jednostavno ono što vi jeste? To definira parametre vašeg bića.

Nakon trideset godina proučavanja i dvije godine savjesnog  eksperimentisanja, koje je opisano u mojoj autobiografiji, Amazing Grace, počela je komunikacija sa Kasiopejcima: počela sam gledati u ogledalo u kome se može vidjeti čitav svijet…

“Mi smo vi iz Budućnosti,” rekli su. “Mi vršimo ovaj prenos ‘kroz’ jedan otvor koji se nalazi na lokatoru kojeg vi označavate kao sazviježđe Kasiopeja, uz pomoć jakih radio pulseva koji su usklađeni od strane Kasiopeje i koji potiću sa jednog pulsara sa jedne neutronske zvijezde koja se nalazi 300 svjetlosnih godina iza nje, kad se gleda sa vaše lokacije. To omogućava jedan jasan kanaliziran prenos iz 6-tog denziteta u 3-ći denzitet… [u] “Nultom” vremenu [koristeći elektromagnetnu energiju i gravitaciju koje su međusobno povezane, ili kako bi vi rekli “ujedinjene” (aluzija na Ajnštajnovu teoriju “ujedinjenih” polja, prim. prev.). Prostor i vrijeme su selektivni i fleksibilni… Vidite, kad neko koristi nulto vrijeme, onda je takođe i prostor jednak nuli.

Ukratko, Kasiopejske transmisije su bile inicijacijska priprema za primanje „Poklona Sadašnjosti“.


[1] U mojoj autobiografiji, Amazing Grace, opširno sam pisala o mnogim više nego čudnim dešavanjima koja su počela da se odigravaju ukratko nakon mog rođenja i koja su nastavila da se događaju sve do današnjih dana, što pruža određene dokaze da unutar nekih misterioznih grupa postoji jedan veliki interes za moju egzistenciju i rad. Na osnovu određenih objektivnih činjenica, neke od tih grupa ne žele da me likvidiraju nego da me kontrolišu, dok druge pokušavaju da me zaštite i tako mi omoguće da uspijem u ostvarenju određene “misije” koje ja još uvijek nisam u potpunosti svjesna, međutim, očigledno je da otkrivam neke stvari na zadovoljavajući način i “korak po korak”.

Related Articles:

Tags:
Posted in Ezoterija