FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Organski Portali – 3. deo


Kako jedan organski portal posmatra organski svijet

Srećom, organski portali mogu biti veoma inteligentni, sa sposobnošću opažanja i analitični, a čini se da njima pripadaju i mnogi od naših najpoznatijih naučnika, tako da su oni sami u stanju da nam tačno i u najsitnije detalje opišu kako to oni vide ovaj svijet i svoj unutrašnji “život”.

Na dnu svega ovoga vjerovatno se nalazi i odgovor na pitanje šta je to izvor jedne od najdugotrajnijih debata kroz cijelu našu istoriju – bitke između dobra i zla.

Zašto jedan toliki razdor vlada na ovoj planeti, zašto toliko podjela među ljudima na osnovu promocije rata ili mira, poštovanja i omalovažavanja, zaštite prirodne okoline i njenog uništavanja, ukratko, jedan čisti materijalni pristup služenja samog sebe ili duhovno dobročinstvo drugima?

Možda se sada približavamo odgovoru, jer čini se da je istina to da nikada na ovoj planeti nije ni bilo jedno homogeno “mi” (ljudska rasa); “mi” nismo svi isti, “mi” ne vidimo ovaj svijet na isti način, “mi” nismo samo jedna podijeljena rasa, “mi” smo dvije različite rase.

Sada postaje jasnije i to zašto većina “vrhunskih naučnika” nikada ne uključuju jednu spiritualnu dimenziju u svoje teorije, ili brzo odbacuju svaku “nekonvencionalnu” teoriju. Jedan naučnik, organski portal (o tome koliko takvih naučnika danas imamo diskutovaćemo kasnije) nije u stanju da i u kom slučaju pojmi postojanje “duha”  ili viših centara, i odatle ovi pojmovi nedostaju u njihovom opisu svijeta. S obzirom da oni sami nisu u stanju da ih dožive, oni negiraju njihovo postojanje i svim drugima, uključujući i one koji su u stanju da vide ono što organski portali nisu u stanju da vide. U materijalnom svijetu, gdje su organski portali u svom prirodnom elementu, a ljudi s dušom NISU, sa organoportalskom naukom koja povlači granice između onoga šta je istina a šta nije, ne postoji mjesto za jednu višu oblast postojanja.  Tako nešto je “nemoguće” u poređenju sa “istinama” materijalizma koje same sebe dokazuju i kako se one doživljavaju na svim nivoima od strane organskih portala.

Jedan naučnik koji je organski portal, vezan je za materijalističko objašnjavanje funkcionisanja univerzuma, jer je to sve od onoga što on može da zna i što je on u stanju da vidi. To je pogotovo jasno ako pogledamo samo pitanje svijesti. Odgovori na to pitanje govore nam mnogo toga.

Očevidna sposobnost ljudi da budu “samo-svjesni” i samo pitanje svijesti je ono što je oduvijek zadavalo glavobolju filozofima, psiholozima, naučnicima i običnom čovjeku, takođe. Danas, više nego ikad prije, svijest predstavlja jedan od najkomplikovanijih problema za nauku. To je i problem koji odražava našu istinsku prirodu kao i naš odnos prema realnosti.

Zapadna kultura se do sada srela sa mnogim teorijama koje su pokušale da objasne samu suštinu ljudske svijesti. Većina njih mogla bi se svrstati u dvije kategorije ili “misaone škole”, tj. materijalistički, darvinistički, evolutivni, ”najači opstaju” pristup, koji promoviše teoriju da je um/svijest jedan epifenomen koji se nalazi na vrhu materijalnog postojanja. S njihove tačke gledišta mozak je jedan kompjuter, sa neuronima i sinapsama koje imaju ulogu prekidača, dok svijest “proizilazi” iz svega toga kao jedno djelo određenih i kompleksnih komputacija.

S druge strane, imamo i misaone škole koje malo više naginju “spiritualnom” pogledu na stvari, koje smatraju ovu prvu teoriju neadekvatnom u smislu objašnjenja ovog fenomena (u mnogim slučajevima razna religiozna učenja i discipline su ono što je pokretačka snaga tih škola). Oni mahom promovišu jedan koncept u smislu da jedan duh eterične prirode naseljava naše tijelo/um i da se on izražava u obliku naše svijesti, a to je i fundamentalni aspekt života. Postoje i druge škole čija se učenja sastoje od mješavine jednog i drugog.

Sada ćemo pogledati ko su oni koji zagovaraju jednu a ko drugu teoriju. U prvom kampu nalazimo raznorazne naučnike kao i mnoge sa doktorskim titulama u raznim granama, kao što su npr. Edelman i njegov “neuralni Darvinizam” i “meme” Dennet-a i Dawkins-a. U drugom kampu nalazimo new-age gurue, neke pisce i respektabilne naučnike kao što je David Chalmers, kao i crkvu i mnoge varijacije na temu hrišćanstva.

Tu možemo vidjeti kako se mnogi organoportalski koncepti koriste kako bi se izvitoperile duhovne istine. Takođe, tu možemo vidjeti i kako mnogi organski portali imitiraju ljudska bića sa individualnom dušom u njihovoj “potrazi za duhovnim”, promovišući fundamentalno iskrivljene teorije i ideje koje su u svom temelju pogrešne, zato što su one u svojoj suštini samo “imitacije” jedne istinske stvari koju organski portali po samoj svojoj prirodi ne mogu ispravno percipirati.

Zapanjujuće je to što, prema nedavno objavljenim podacima, 50% od svih objavljenih radova na području medicine i nauke, objavljeno je od strane jedne male grupe akademika koja predstavlja nekih 6% njihovog totalnog broja. Ako uzmemo u obzir da je naša realnost uveliko izmanipulisana, onda bi logičan korak u ostvarenju kontrole nad naučnim svijetom bio taj da se osigura se među njima nađe što više onih koji promovišu poglede i stavove koji odgovaraju određenom planu.

Isto to važi i na području duhovnosti i ezoterike. OPS entiteti iz 4D se brinu o tome da organski portali dominiraju u religijama, duhovnim konceptima, kao i u skoro cijelom metafizičkom “svijetu”, kako bi se “ovce lakše držale u toru”.

Tu se radi o jednoj zaista perfektnoj strategiji kojom se obezbjeđuje da sve glavne pozicije zauzmu organski portali, što onda osigurava kontrolorima da mirno spavaju, znajući da će sve zvanične teorije i istraživački radovi definitivno imati materijalističke i bez-duhovne nijanse, i tako stalno promovisati temu darvinistički evoluiranog “majmuna koji visi na komadu stijene koja se obrće u kosmosu”. Samim tim, sva ona nestašna ljudska bića sa individualnom dušom, zadržaće se u “začaranom” stanju, kao rezultat ovakvih “magijskih vradžbina”.

Richard Dawkins je jedan od onih koji su izbili na vrh, noseći sa sobom relativno novu teoriju.

Richard Dawkins je razvio teoriju da su ljudi metoda koju su geni razvili da bi sami sebe propagirali. Dok je razvijao ovu svoju teoriju, Richard je još 1976.g. iskovao i jedan novi pojam, “meme”, što mu je bilo potrebno za validaciju ove njegove gore navedene ideje, tj. da je svijest jedna obična funkcija grupa ideja ili koncepata u našim umovima. Međutim, ono što se razlikuje, to je da ova njegova interpetacija ne podrazumjeva nikakvu “mašinu” koja skuplja i organizuje podatke pa onda poduzima neku unaprijed određenu i na njima baziranu akciju. Prema njemu, te “meme” su veoma ratoborni i ponašaju se slično virusima. Oni napadaju ljudski um (individualno i masovno) a onda se među sobom natječu za dominirajuću funkciju, a odatle i za sam svoj opstanak na plodnom tlu, koje je u ovom slučaju čovjekov nervni sistem.

Riječima Dr Susan Blakmore (još jedan od zvaničnih promotera “meme teorije”):

Meme su ideje, vještine, navike, priče ili inovacije, koji prelaze sa čovjeka na čovjeka putem imitacije. Isto kao i geni, oni se međusobom natječu kako bih ih se kopiralo, međutim, za razliku od gena, njihovo natjecanje je za mjesto u našoj memoriji, i za šansu da se pojave u knjigama, magazinima ili na televiziji. Oni koji su opstali u toj igri, to su oni koje mi vidimo oko nas. Isto kao što su i geni stvorili naša tijela, tako su i meme stvorili naše umove i kulturu.

Ovo objašnjava, kaže ta teorija, i našu neizlječivu religioznu prirodu, naše neobične oblike kooperacije i altruizma, naše korištenje jezikom i našu sposobnost da nadvladamo naše gene kontrolom rađanja i genetičkim inženjeringom. Mi ljudi, sami na ovoj planeti, smo meme mašine. Pojam ‘meme’ stvorio je Richard Dawkins, 1976.g., i objavio to u svojoj knjizi The Selfish Gene (Sebični Gen, prim. prev.) Sama svrha te knjiga bila je da se objasni moć i opšteobuhvatnost velikog darvinističkog otkrovenja. Ono što je Darvin uvidjeo, to je da jedan obični bezumni proces može da bude odgovoran za cijelu evoluciju – bez dizajnera. Ako postoje raznovrsna stvorenja i samo neka od njih opstanu, i ako oni koji su opstali prenesu na svoje potomstvo bilo šta od onoga što im je pomoglo da opstanu, onda iduća generacija mora da bude bolje adaptirana od prošle – i tako se taj proces stalno odvija. Malo modernijim pojmovima izraženo, ako imamo varijaciju, naslijeđe i selekciju, onda moramo da imamo i ono što je filozof Dan Dennett izrazio kao “Dizajn iz Haosa bez pomoći Uma”. I taj neumoljivi proces se tako odvija u svemu što se kopira – a ne samo genima.

Dan Dennett je rekao u vezi memesa i virusa sljedeće:

Dawkins naglašava da na memese takođe možemo gledati kao i na parazite. U stvari, oni su nešto što je sličnije najobičnijem virusu, nego nekom crvu. Memesi bi trebali biti analogni genima, replicirajući entiteti kulturalnih medija, međutim, oni su takođe domaćini ili vozila, ili fenotipi; oni su kao ne-potpuno-goli geni.  Oni su kao virusi (Dawkins, 1993). Isto kao i kod virusa, kod njih postoji jedna fenotip/genotip razlika, ali veoma mala. U svojoj suštini, virus je samo jedan lanac od DNK (ili RNK) koji ima svoj stav. Isto tako, jedan meme je jedan paket-informacija (informacija, ne i vozilo) koji ima svoj stav — sa određenom fenotipskom odjećom, koja ima jedno diferencijalno svojstvo u tom svijetu, koje utiče na šanse za njihovu replikaciju.

Dan Dennett je jedan od najtvrdokornijih zagovornika teorije “um kao program”, iako po Dennett-ovoj teoriji um nije jedan program nego jedna zbirka veoma jednostavnih programa od koji svaki odlično obavlja jednu određenu stvar. Ovo je dobro obrađeno u njegovoj knjizi Consciousness Explained (Objašnjena Svijest).

Dennett tvrdi da ta zbirka programa odaje utisak jedinstva, to jest čovjekovog “bića”, ali da to biće ne postoji kao neko jedinstvo. Dennett nam ovdje daje jedan veoma tačan opis načina na koji radi um kod jednog organskog portala. To je i način kako funkcioniše um jednog Eksternog Čovjeka, tj. čovjeka sa individualnom dušom koji nije započeo sa radom na izgradnji magnetnog centra koji bi mu onda omogućio doveđenje u ravnotežu i fuziju njegova tri donja centra i uspostavljanje jedne trajne veze sa njegovim višim centrima.

Moravjev piše:

Kada upitamo nekoga ko živi pod stalnim pritiskom savremenog života da okrene svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerovatno odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimnanje takvih aktivnosti. … Ako se on i složi s tim, u većini slučajeva reći će nam kako ne vidi ništa: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva, posmatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju da definiše, jer se to stalno mijenja.

Ova poslednja opservacija je tačna. Sve se u stvari neprestano mijenja unutar nas. Jedan mali vanjski šok, s kojim se slagali ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.

Ako pratimo ovu internu opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja” na koje smo mi toliko ponositi, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.

Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, neko nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.

Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.

To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.

Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktičan rad koja nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.

Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj vazni punoj željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen vazni prouzrokuje pomjeranje željeznih parčića. Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.

Čak i tom slučaju, kako ćemo vidjeti kasnije, ta besmislena i opasna situacija može da se promjeni na jedan pozitivan način. Međutim, to zahtijeva rad; jedan savjestan i neprekidan napor. Introspekcija, kad se neumorno sprovodi, dovodi do povećane unutarnje senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost nadalje intenzivira amplitudu i frekvenciju kretanja kad god se željezni parčići uznemire. Kao rezultat toga, udari koji prethodno nisu bili ni primjećivani, sada će uzrokovati snažne reakcije. To kretanje, zbog ove stalne amplifikacije, može da prouzrokuje trenje između željeznih parčića toliko intenzivno da jednog dana možemo da osjetimo kako se unutar nas pali jedna vatra.

Ta vatra ne smije da ostane na par bezopasnih plamičaka. Niti je dovoljno da ona samo pospano tinja ispod pepela. Jedna živa i rasplamsana vatra mora stalno da se održava uz pomoć naše volje da kultivišemo senzitivnost. Ako ona nastavi da gori na takav način, naše stanje će se promijeniti: toplota tog plamena počeće da uzrokuje jedan proces fuzije unutar nas.

Nakon te tačke ona unutrašnja sadržina neće se više ponašati kao gomila željeznih parčića: ona će se pretvoriti u jedan željezni blok. Nakon toga svi dalji udari neće biti više u stanju da uzrokuju unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to prije bili. Kad čovjek dosegne tu tačku, on će dobiti jednu čvrstinu; on će ostati on, bez obzira na sve izazove koje mu život može donjeti.

Tako, sa ezoterične tačke gledišta možemo vidjeti da je tačna tvrdnja kako ne postoji jedno jedinstveno Ja. Međutim, mi ćemo otići malo dalje nego što je to učinio Dennett. Mi držimo da postoji mogućnost da čovjek stvori to permanentno “Ja” i da otprilike 50% populacije na ovoj planeti u ovom momentu stvarno posjeduje latentne elemente uz pomoć kojih je to moguće ostvariti. Rad na tome podrazumjeva postajanje svjesnim naših aktivnosti i reakcija, kao i iznošenje na površinu naših “programa” tako da možemo dokučiti ono što leži iza, ono što je sakriveno od strane mnogih malih “ja”, a to je jedno naše istinsko, jedinstveno “Ja”.

Da bi dalje mogli nastaviti sa objašnjavanjem načina rada organoportalskih naučnih umova, posvetićemo malo pažnje jednom istraživaćkom projektu od strane Francis Heylighen-a, profesora na briselskom univezitetu Free University i uredniku Principia Cybernetica Project, “Internacionalna organizacija za kolaborativni razvoj evolucionarno-sistemičke filozofije”. U svom pokušaju da nas ubijedi u svoju “mašinsku” teoriju ljudskog uma, on nam daje jedan lijep opis uma i same prirode organskih portala.

U “Is there a Hard Problem of Consciousness”, on piše:

Prvi čovjekovi utisci ili qualia su u svojoj suštini subjektivne prirode, lična osjećanja ili iskustva koja svako od nas ima (npr. osjećanje “crvenila”  ili “hladnoće”), i koja ne mogu biti opisana riječima, formulama, programima ili nekim objektivnim primjerima. Prema nekim teoretičarima svijesti kao što je David Chalmers, jedan agent bez takvih qualia bio bi samo jedan običan “zombi”, tj. stvorenje koje bi se ponašalo i komuniciralo isto kao i jedno ljudsko biće, ali kojem bi istovremeno nedostajali najvažniji dijelovi svijesti. To istraživanje “teškog problema” se onda sastoji u razjašnjenju same prirode prvog čovjekovog utiska.

Mi vjerujemo da je ovaj pristup u svoj suštini pogrešan. Ako se ponašanje jednog hipotetičnog zombija u svakom pogledu ne razlikuje od ponašanja čovjeka sa sviješću, onda na osnovu tog principa nerazlikovanja identiteta možemo slobodno zaključiti da zombiji takođe imaju svijest. Kako ćemo drugačije znati da ljudi oko nas nisu zombiji? Mi pretpostavljamo da i oni imaju svjesno doživljavanje slično kao i mi, zato što se oni i u svakom drugom respektu ponašaju slično nama. Međutim, ako bi vi jedno ovakvo rezonovanje uzeli za ozbiljno, onda možete početi patiti od fantazije u kojoj se jedino vi osjećate realnom i svjesnom osobom u ovome svijetu, dok su svi drugi samo sofisticirane mašine koje se pretvaraju da su slične vama.

Da li ste ikada imali jednu takvu “fantaziju” da je ovaj svijet pun zombija? Pa, pogodite šta, to nije nikakva fantazija. Pola ljudi na ovoj planeti su upravo to: “sofisticirane mašine koje se pretvaraju da su slične vama”.

Taj pojam “agenta” (sjećamo li se filma Matrix?) kojeg on ovdje koristi upravo i odgovara karakteristikama tih programiranih bića, “bilo da su ona sačinjena od krvi i mesa ili silikonskih čipova”.

On dalje nastavlja:

Agenti ne doživljavaju ovaj svijet kao neki bezlični, objektivni posmatrači sa strane, koji pokušavaju da interno predstavljaju ovaj svijet onakvim kakav on jeste, nezavisno od njih samih. Za jednog agenta osjećajnost ima nekog svrhovitog značaja samo u onom stepenu u kome je ona povezana sa ostvarenjem agentovih ciljeva, što u suštini znači, sa onim što je bitno za agentov individualni opstanak.

Heylighen ovdje opisuje um predatora. To je začuđujuće blizu upravo onome načinu ponašanja i razmišljanja jednog psihopate što nam je Checkely predstavio u knjizi “The Mask of Sanity”.

Autor zaključuje:

Svest nije neka misteriozna supstanca, fluid, ili svojstvo materije, već nivo organizacije koji nastaje iz apstraktnih procesa i odnosa. Ljudi koji tragaju za svešću u elementarnim česticama (oblik panpsihizma koji je predložen kao način da se uhvati u koštac sa “teškim problemom”) jer ne mogu drugačije da objasne odakle dolazi svest u našem mozgu, greše. Njihova intuicija može biti tačna ukoliko se čestice, kao i svaki drugi sistem, posmatraju kao odnosi, a ne samo kao gomile materije. Ali pripisivanje svesti ovim ekstremno jednostavnim tipovima odnosa je samo način da se izbegne zaista težak, ali rešiv, problem rekonstrukcije složene kibernetičke organizacije ljudskog uma u svim njegovim detaljima i suptilnostima.

Ovdje smo mogli da vidimo i kako organski portali vide same sebe. Da li su ili ne ove individue koje smo pomenuli stvarno organski portali, to nije ni bitno. Oni mogu biti i ljudi sa individualnom dušom koji još uvijek nisu u stanju da vide iza laži Ličnosti. Sve dok se to ne dogodi, ljudi sa individualnom dušom funkcionisaće i vidjeće ovaj svijet i sebe, kao da su i oni sami organski portali. Međutim, jasno je to da je ovakav jedan način “objašnjavanja” svijesti ograničen i da on objašnjava samo onaj oblik svijesti koji se manifestuje kod Ličnosti – eksternog (ili vanjskog) čovjeka.  On može opisati funkcionisanje jednog organskog portala ili vanjskog čovjeka; međutim, on ne može istinski predstaviti stanje svijesti čovjeka-tragaoca koji je otpočeo sa radom na fuziji kako bi pripremio jedno “sjedište” za svoju dušu.

Sada ćemo posvetiti malo pažnje pitanju kreativnosti.

Vidjeli smo da organski portali uče uz pomoć imitacije. Teorija o memesima takođe zagovara da se memesi rasprostiru jednim procesom imitacije. Takođe i da su sva umjetnička djela, knjige, muzika, naučne ideje, svi oblici “stvaranja”, samo jedno obično rasprostiranje memesa. Jedan “stvaralac” je znači neko ko prikuplja memese i nalazi nove načine njihovog sastavljanja, aranžiranja i re-aranžiranja. Međutim, ništa se nikada stvarno ne “stvara”.

To je zbog toga što je centar za kretanje kod organskih portala nesposoban da crpi energiju iz višeg emocionalnog i višeg intelektualnog centra, jer oni kod njih ne postoje. Njihova kreativnost u obliku “ljubavi” je ograničena u svom funkcionisanju samo na tjelesnu ljubav. Moravjev piše:

Veoma je važno da zapamtimo da – osim, naravno, kod adamičnog čovjeka – svako stvorenje koje učestvuje u organskom Životu na Zemlji, imalo ono samo jedan centar u svojoj psihi, dva ili tri kao što je slučaj kod čovjeka šestog dana [organskog portala], ima samo jedan viši centar. Zaista, na telesnom nivou, seksualni centar je analogan višem emocionalnom i višem intelektualnom centru, jer je on po svojoj prirodi i strukturi jedna cjelina, što znači, nedjeljiv.

Osim u slučaju kada je njegova energija uzurpirana od strane ona tri centra Ličnosti, seksualni centar u svojoj direktnoj funkciji, koja je tjelesna ljubav, ima jedan cilj koji je jasno definisan riječima: Budi plodan i razmnožavaj se. Drugim riječima, kod jednog zdravog organizma, ovaj centar, slično kao viši emotivni i viši intelektualni centri, ne poznaje ni sumnju, ni oklijevanje, ni tugu, što je skroz suprotno onome što je čest slučaj sa ona tri niža centra. (Gnosis, Knjiga III, str. 143.)

Ova specijalna funkcija seksualnog centra kod ljudi sa individualnom dušom pojašnjena je od strane Kasiopejaca:

P: Da li energija kojom se napajaju ljudska bića s dušom, dolazi iz nekog sličnog bazena, koji bi mogao biti označen kao npr. “ljudski duhovni bazen”?

O: Ne – ona dolazi iz tzv. seksualnog centra koji je istovremeno i jedan viši centar kreativne energije. Za vrijeme sna, emocionalni centar koji tada nije blokiran od strane nižeg intelektualnog centra i centra za kretanje, transducira energiju iz seksualnog centra. To je takođe vrijeme kada se viši emocionalni i intelektualni centri mogu odmoriti od “crpljenja” do kojeg dolazi prilikom interakcije nižih centara sa onim dosadnim organskim portalima, koje ti niži centri veoma vole. Samo to bi već bilo dovoljno da se uoči jedna razlika. Tada je, takođe, energija seksualnog centra mnogo pristupačnija drugim višim centrima.

P: Odakle taj tzv. “seksualni centar” dobija SVOJU energiju?

O: Seksualni centar je u direktnoj vezi sa 7-mim denzitetom u svojoj  “ženskoj” kreativnoj misaonoj formi od – “Tebe, Ja Volim.” To je tzv.  “Božji izdisaj” koji oslobađa od konstrikcije. Pulsiranje. Nestabilni Gravitacioni Talasi.

Istinska kreativnost dolazi uz pomoć veze sa “7-mim denzitetom u svojoj ženskoj stvaralačkoj misaonoj formi ‘Tebe, Ja Volim’’ u konjugaciji sa višim emotivnim i višim intelektualnim centrima. Tako je ljudsko biće sa individualnom dušom u stanju da “stvara” u smislu manifestovanja nečeg novog, uz pomoć svojih misli i svoje veze sa 7-mim denzitetom. To je jedan duboki duhovni čin koji nas direktno veže sa “Stvoriteljem”, odnosno sa Jednim.

Kada jedan organski portal pokušava da definiše ovaj ovaj istinski stvaralački impuls, on obavezno zapada u zonu meme teorije, odnosno, imitacije. Da pogledamo sada kako Dennett opisuje jedan stvaralački čin:

To je jedan novi način razmišljanja o idejama. To je takođe, a nadam se da ću vam to i pokazati, i jedan dobar način, međutim, perspektiva koju na kraju dobijamo može nas uznemiriti pa i zaprepastiti. Mi to možemo objasniti uz pomoć ovog slogana: Jedan naučni istraživač je samo jedan način na koji jedna biblioteka stvara drugu biblioteku.

Ne znam u vezi vas, ali ni u kom slučaju me ne privlači teorija u kojoj se moj um može porediti sa goveđom balegom u kojoj cvjetaju i rastu larve ideja drugih ljudi, prije nego što pošalju kopije samih sebe u neku informativnu dijasporu. Tom teorijom kao da se pokušava orobiti moj um od važnosti svoje uloge, kako pisca, tako i kritičara. Ko onda, prema toj teoriji, igra glavnu ulogu — mi ili naši memesi?

Naravno, odgovor na ovo pitanje nije nimalo lagan. Mi bi voljeli da mislimo o sebi kao o stvaraocima ideja, da smo mi ti koji njima vladamo i manipulišemo prema našem nahođenju. Isto tako i da ih prosuđujemo sa jedne nezavisne tačke gledišta. Međutim, čak i ako je to jedan naš ideal, svjesni smo da je to veoma rijetko ili nikada jedna realnost, čak i kad su u pitanju i najkreativniji umovi. To je i Mocart jednom prilikom, kad je govorio na tu temu, ovako objasnio:

“Kada se lijepo osjećam i kada sam veoma raspoložen, ili kada se vozim ili izađem u šetnju nakon jednog dobrog obroka, ili u noći kad ne mogu da spavam, misli navaljuju u moj um toliko lagano kako neko samo poželjeti može. Odakle i kako one stižu? Ja to ne znam i ja nemam nikakve veze s tim. One koje mi se svide, ja zadržim u svojoj glavi i pjevušim ih; tj. bar mi drugi kažu da ja to tako činim.”

Rijedak je onaj pisac koji negira da njegovi likovi “sami od sebe ožive i onda počnu da žive svojim životom”; mnogi slikari ne ustežu se da priznaju kako njihova djela ponekad sama “preuzmu četkicu” i slikaju sama sebe, a i neki pjesnici često ponizno priznavaju kako su oni samo sluge ideja koje vrve u njihovoj glavi, ali ne i njihovi vlasnici. Svi mi možemo citirati neke neželjene i nedobrodošle memese koji se stalno motaju u našim glavama.

Hajde da vidimo odakle bi te kreativne ideje mogle da potiču? Kod jednog Eksternog Čovjeka, tj. čovjeka sa individualnom dušom koji tek treba da započne sa radom na formiranju jednog magnetnog centra, postoji jedna veza, iako skrivena iza jednog vela, sa njegovim višim centrima. S obzirom na taj veo, “ideje” koje uspiju da se probiju kroz njega, čine se kao da su se “niotkuda pojavile”. One u samoj svojoj suštini mogu da budu i istinski kreativni činovi; međutim, Ličnost toga nije svjesna.

Pojava nekog memesa u umu jednog organskog portala možda se takođe može doživjeti tako kao da se on “niotkuda pojavio”, ali on u ovom slučaju nije morao da prođe ni kroz kakav veo, s obzirom da kod njega ne postoji nikakav veo kojeg treba “probiti”, kao ni viši centri koji te ideje mogu kultivirati. Iz razloga što jedan organski portal, kao i čovjek sa individualnom dušom koji još nije započeo sa ezoteričnim radom, raspoznaju iste površinske crte jednog doživljaja – jednog “kreativnog čina” – oni mogu zamjeniti istinski stvaralački čin sa pukom propagacijom mema.

Tako, “kreacija”, naša veza sa “7-mim denzitetom u svojoj ‘ženstvenoj kreativnoj formi ‘Tebe, Ja Volim’’’, reducirana je na jednu najobičniju imitaciju i ispražnjena od svog izražaja Ljubavi. Ako svaki stvaralački čin predstavlja jedno izražavanje Ljubavi, a svaki čin imitacije to nije, onda možemo jasno vidjeti kako mi trenutno živimo u jednom svijetu bez Ljubavi.

Related Articles:

Tags:
Posted in Ezoterija