FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Kasiopejski Eksperiment – 9. dio

Nastavak Laurinog komentara:

Postoje dvije glavne teorije o tome kako Ouija ploča funkcionira. Prva je teorija „automatizma“. Ovom teorijom objašnjavaju se i drugi metode kao što je rašljarenje, visak, automatsko pisanje i sve druge metode kod kojih, navodno, dolazi do pomicanja fizičkih objekata od strane spiritualnih sila. Prema teoriji automatizma, učesnici možda nisu svjesni da su oni odgovorni za pokretanje indikatora, iako to čine. Svjesna ili nesvjesna očekivanja mogu poslati signal živcima da ispaljulju impulse te na taj način kreiraju sitne, nezamjetne pokrete prstiju, što na kraju daje “odgovor”. Po ovoj teoriji primjena “pričajuće ploče” dovodi do istog efekta, stvara se prečica između podsvjesnog uma i neuromuskularnog kontrolnog sistema, kao zaobilaznica svjesnog uma. Kada ploču koristi više osoba, dolazi do “kolektivnog automatizma”.

Dakle, psihološki gledano, automatizam dozvoljava podsvjesnom umu privremenu kontrolu određenih dijelova tijela, bez uplitanja svjesnog uma. Istovremeno, svjesni um je u mogućnosti da provjerava rezultate, nadgleda aktivnost i balansira cijeli napor u okviru eksperimentalnog protokola.

Neki “stručnjaci” tvrde da je ključno, svezi zaštite, posjedovati zdrav podsvjesni um, jer njegovo otvaranje u suprotnom može za posljedicu imati pokretanje psihoza kod određenih osoba. Ja imam nešto drukčiji stav. Ne mislim kako ova prečica, kojom se zaobilazi svijesni um, može izazvati psihozu. Mislim da može otvoriti vrata za ispoljavanje psihoze koja je već postojala unutar uma. Pažljivom analizom može se ustanoviti njeno ranije prisustvo i manifestacija te psihoze kroz mnoge simptome tijela i dotadašnjeg života te osobe.

Postavljati pitanje da li korištenje ploče ili bilo kojeg drugog tipa nesvjesnog komuniciranja može izazvati opsjednutost, isto je što i pitati što dolazi prvo, kokoš ili jaje? Dr. Baldwin se ovim problemom bavi na interesantan način. Iako je razumno pristupio drugim problemima, u njegovom pristupu ovom problemu vidi se kako je potpao pod utjecaj filma Egzorcist, te da izvodi nelogične zaključke. Dokazi, kao što nam sam Baldwin kaže, pokazuju da stanje “opsjednutosti” kod određenih individua vjerojatno postoji od ranije, te primjena zaobilaženja svjesnog uma samo omogućava toj opsjednutosti da se razotkrije i „progovori“. Ali ovo dovodi do drugih problema. Očigledno je, što se tiče tehnike oslobađanja od duhova, kako se njome ne bi smio niti pokušati baviti onaj tko nema adekvatni trening. Ukoliko povučemo paralelu sa kanaliziranjem, možemo reći da se ni ovim ne bi smio baviti nitko bez adekvatnog znanja te iskustva. Upustiti se u kanaliziranje bez adekvatnog znanja i iskustva je zazivanje nesreće. Znajući ovo, pitamo se kako to da je “kanaliziranje” postalo tako popularna zanimacija?

Spiritualistička teorija, naravno, tvrdi kako eventualne primljene poruke posve sigurno dolaze s “one strane”. Prema njoj se duhovi i razne sile mogu kontaktirati preko ploče. Ta ista teorija pretpostavlja da su komunikatori bestjelesna ili eterična bića koja kontaktiraju žive ljude sa određenom svrhom. Međutim, čak i ova teorija se oslanja na teoriju automatizma. Bestjelesni duhovi mogu kontaktirati operatora preko podsvjesnog ili nesvjesnog uma i onda preuzimaju kontrolu ideo-motornog mehanizma, zaobilazeći svjesni um i generirajući pokret na ploči stimulacijom živaca. Naravno, ova teorija podrazumjeva da takav duh odlazi onog trenutka kada se prekine komunikacija, i sve je divno i krasno. Međutim, dokazi sugeriraju da ukoliko određeno znanje nije dostupno sudionicima, te ukoliko nisu preduzete određene mjere, duh ne odlazi! Jednostavno se povlači u “međuprostor” energetskog polja domaćina i ostaje tamo stalno prisutan, hraneći se domaćinovom životnom silom. 

Izgleda da su Kinezi prvi počeli upotrebljavati Spiritualni Automatizam u formi ploče na kojoj se ispisuju slova. Kineska naprava nazivala se chi i radilo se o nekoj vrsti rašlji, odnosno „svetog“ štapića za pisanje. Vjerovali su kako duhovi ulaze u taj štapić, pokreću ga, i na taj način sriču božje poruke na papiru ili u pijesku. […]

Trački Dionizijski kultovi iz 6. stoljeća pr.K. bili su poznati po šamanima koji su u transu kanalizirali komunikaciju sa duhovima, odnosno, kako su ih tad nazivali, theoima ili bogovima: bestjelesna besmrtna bića sa nadljudskim moćima. Neki naučnici sugeriraju da je racionalistička filozofija rođena iz Dionizijskih i Orfičkih kultova, te kulta Eleusinskih misterija, posvećenih kanaliziranju bogova; u svakom slučaju, veći dio Starogrčke filozofije, a naročito Pitagorine, Heraklitove i Platonove, odiše ovim misterijama. 

Ovo nam nameće pitanje, naravno, kako su “kanalizirane” informacije mogle postati baza za Racionalističku filozofiju koja propagira premisu da ne postoji ništa što bi se moglo kanalizirati? Možda se radi o tome da je to progresija ideje o Jahveu/Jehovi, kao jedinome bogu? Samo još jedan korak koji je lišio ljudska bića bilo kakve spiritualne potpore?

U Platonovom Theagetes-u Sokrat se povjerava: “Milošću Bogova, od djetinjstva su me pohađala polu-božanska bića čiji su me glasovi s vremena na vrijeme uspjevali ubjediti da nešto ne uradim, ali mi nikada nisu davali instrukcije što da učinim.”

U grčkim proročištima u Dodoni i Delfima, kao i na drugim mjestima, proricalo se padanjem u trans tijekom koga su proroke zaposjedali bestjelesni duhovi; neki od poznatijih bili su zaposjedani od strane jednog duha i danas takve duhove nazivamo “duhovni vodič”. Proroci su uvijek živjeli u pećinama i smatralo se kako duhovi koji ih zaposjedaju dolaze do njih iz podzemlja, kroz pukotine u kamenu.

Vrlo je zanimljivo kako je Pitagora upotrebljavao nešto slično Ouija ploči još 540. godine prije Krista: “mistična ploča” na kotačima pokretala se pokazujući prema znakovima koje je onda interpretirao Pitagora sam ili njegov učenik Filolaus. I dan danas, misterije Pitagorejaca predmetom su živog interesa, kako naučnika, tako i mistika. Ovdje se čini kako imamo dokaz da je Pitagora svoje napredno znanje dobio pomoću Ouija ploče!  

Po završetku rimskog osvajanja stare Grčke, racionalistički pokret već je potisnuo kanaliziranje duhova. Ciceron, Rimski racionalist, nadasve cijenjen od strane ranih crkvenih velikodostojnika, upozoravao je kako se kanaliziranje duhova ili nekromancija ne smije prakticirati jer se radi o gnusnom paganskom ritualu. Ali s vremenom, racionalizam je počeo gristi ruku koja ga hrani i proždirati vlastitog oca tj. monoteizam, tvrdeći da bog ne postoji, da ne postoje duhovi i kako ništa ne preostaje nakon smrti fizičkog tijela. Dakle, zašto se time bakćati ako sa „druge strane“ ne postoji nitko s kime bismo mogli razgovarati?

Nauka je prihvatila stav da je sve to samo jedna igra prevaranata, i to je i dan danas vodeći zvanični stav nauke o ovom fenomenu.

Radeći na slučajevima duhovnih priljepaka, kao hipnoterapeut, nametnulo mi se puno puno pitanja. Kao što sam već rekla, postojala je otvorena mogućnost da su ovakvi “duhovi” u stvari samo fragmenti ličnosti individue, nešto poput malih prekinutih strujnih kola u mozgu koji se pokreću u ponavljajućim petljama, a uzrokuje ih trauma ili stres. Možda individua, suočena sa poteškoćama, ulazi u narcisoidno stanje fantazije, te stvara “san” koji se zatim utiskuje u memoriju mozga. Ukoliko zatim osoba izađe iz ovog stanja nazad u stvarnost a da se nije pozabavila sa problemom koji ga je izazvao, ono ostaje zaključano u nekoj vrsti moždanog pretinca i tu čeka da ga slučajno pokrene elektricitet ili neuro-kemijska supstanca mozga prilikom nekog nasumičnog nesvjesnog pretraživanja. 

Isto se može reći i za takozvane uspomene iz prošlih života: samo-kreirane datoteke uspomena koje se generiraju u stanju narcisoidnog povlačenja u sebe, uzrokovanog stresom. Ovakve neurološke datoteke se zatim mogu downloadati i čitati ukoliko upotrebimo metodu automatizma, kojim se zaobilazi svjesni um, ili metodom kanaliziranja kroz trans, pri čemu se svjesni um “povlači u stranu”. Dakle, jednostavna psihoterapija mogla bi se okarakterizirati kao kanaliziranje.

Svjesno kanaliziranje je mnogo problematičnije jer sugerira definitvno patološko stanje kod kojeg duhovni priljepak ili višestruke osobnosti mogu igrati određenu ulogu. U takvim slučajevima, “alter” ego, kao alternativna osobnost ili kao stvarni prikačeni entitet (imajući u vidu prijašnje napomene o “realnosti zakačenih entiteta”) je toliko jak da može uspostaviti snažnu kontrolu nad tijelom, mnogo jaču od one koju vidimo kod automatizma ili transa.

Related Articles: