Politička Ponerologija: Psihologija
U 1870-tima dolazi do oluje. Započinje potraga za skrivenom istinom o ljudskoj prirodi i to kao svjetovni pokret baziran na biološkom i medicinskom progresu, što znači da je kognicija ovog pokreta proizašla iz sfere materijalnog. Od samog početka mnogi naučnici imali su viziju kako će ova nova nauka u budućnosti biti najvažnija za dobrobit čovječanstva, za mir i red među ljudima, Međutim budući da je ovakav pristup odbacio sva prijašnja znanja kao pripadajuća duhovnim sferama, on je od početka bio jednostran i nedovoljan. Stručnjaci poput Ivana Pavlova, Karla G. Jung-a, a i drugi vrlo brzo su uočili jednostranost takvog pristupa i pokušavali su ovo ispraviti sintezom novog sistema sa odbačenim znanjima. Međutim, Pavlovu nije bilo ni dozvoljeno da javnosti predoči svoje stavove.
Psihologija je jedina znanost u kojoj onaj koji promatra i promatrani pripadaju istoj vrsti.
Tako je vrlo lako moguće da se subjektivna greška potkrade prilikom procesa racionaliziranja i upotrebe mašte i individualnih običaja. Greška tada obično sama sebe ugrize za rep u začaranom krugu što dovodi do daljnjih problema izazvanih nedostatkom odgovarajuće udaljenosti između promatrača i promatranog.
Neki su naučnici, poput behejvioralista npr., pokušavali izbjeći ovu grešku po svaku cijenu. To su činili lišavanjem kognitivnih procesa u tolikoj mjeri da je malo toga na kraju ostajalo. Međutim, uspjeli su proizvesti prilično unosnu disciplinu misli.
Ovo je donjelo najveći napredak za osobe koje su patile od raznih unutrašnjih anksioznosti a koje su u isto vrijeme nastojale srediti svoju ličnost kroz samospoznaju i opće znanje. Ukoliko su ove anksioznosti bile uzrokovane defektivnim odgojem, tada je svakako uslijedio napredak a ovo je dovelo i do važnih otkrića u ovoj oblasti. Međutim kada je uzrok ležao u samoj ljudskoj prirodi, ovakvim pristupom se uspostavljala trajna tendencija deformacije razumijevanja psiholoških fenomena.
U okviru psihologije, progres je na žalost prilično ograničen individualnim vrijednostima i prirodom samih praktičara. Također je ovisan i o generalnoj društvenoj klimi. Kad god je društvo zasužnjeno i kada postoji jedna privilegirana klasa, psihologija je obično prva nauka koja se nađe na udaru cenzure administrativnog tijela koje mora imati posljednju riječ o tome što je naučna istina a što nije.
Na sreću, zahvaljujući radu vrsnih pojedinaca, naučne discipline postoje i razvijaju se unatoč ovakvim poteškoćama. Mnogi istraživaći popunjavaju rupe detaljnim podacima koji uvjek služe za korekciju inicijalnih ideja. Dječje bolesti svake nove nauke su, prije svega, nedostatak općeg poretka i sinteze a ovo se često dešava zbog tendencije da se u okviru neke oblasti vrši dodatna podjela prema individualnim školama misli. Zbog ovoga onda dolazi do ograničavanja na uštrb manje zastupljenih pristupa.
Direktne opservacije do kojih terapeuti dolaze prilikom svakodnevnog rada su puno značajniji instrument za formiranje naučnog razumijevanja i za razvijanje jezika savremene psihologije, od bilo kakvih akademskih eksperimenata ili laboratorijskih poduhvata. Na kraju krajeva, život uvjek manifestira najrazličitije uvjete, bilo da su oni udobni ili tragični, a ovi uvjeti onda čine životnu situaciju ljudske individue koju je gotovo nemoguće reproducirati u laboratoriji. Ova knjiga nastala je zahvaljujući istraživanjima na “terenu”.
Iskustvo uči psihologa na koji način efektivno i brzo mapirati život individue, otkriti uzroke koji su uvjetovali razvoj njene ličnosti i njenog ponašanja.
Tako naš um može rekonstruirati faktore koji na njega utjeću, iako on sam nije svjestan tih istih faktora. Kada ovo činimo u pravilu se ne služimo naturalnom strukturom koncepta koji se često naziva „zdrav razum“ i koji se zasniva na javnom mišljenju, odnosno, uvriježenom sudu većeg broja individua. Umjesto toga, služimo se kategorijama koje su onoliko objektivne koliko je to moguće postići. Psiholozi koriste konceptualni jezik sa opisima fenomena koji su neovisni od bilo kakvih općih zamisli i ovo je u praksi oruđe od neprocjenjive važnosti. U praksi se ovo često pretvara u jedan klinički sleng, prije nego neki sofisticirani naučni jezik koji bi nam više priličio kao profesionalcima.
Možemo povući paralelu između ovog konceptualnog jezika i matematičkih simbola: Vrlo često, samo jedno grčko slovo predstavlja čitav niz matematičkih operacija i ovo svaki matematičar prepozna onog momenta kada ugleda takvo slovo.