FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Kasiopejski Eksperiment – 1. dio

Laura Knight-Jadczyk je vlasnik ove stranice i glavni kreator njenog materijala. Ona je autor 18 knjiga.

Rezultat Laurinog naučnog pristupa metafizici i dijeljenje tog znanja s drugima bilo je upoznavanje s Arkadiusz Jadczykom, znanstvenikom s interesom za mistične aspekte stvarnosti. O ovoj fazi Laurinog života pisao je novinar, dobitnik Pulitzerove nagrade, Thomas French za St. Petersburg Times. Gospodin French proveo je preko pet godina prateći Lauru i njen rad, te napisao:

“I nakon svog ovog vremena, ne mogu vam sa sigurnošću reći koja je Laurina tajna. Ono što znam je da je i dalje intrigantna, u istoj mjeri kao i na početku. Od momenta kad sam je upoznao počeo sam razmatrati mogućnosti za koje nisam ni slutio da postoje. Zahvaljujući Lauri počeo sam gledati i razmišljati na sasvim novi način.”

To je Laurin najveći dar, koji nesebično dijeli sa svojim čitateljima. Pripremite se za izazov i preispitivanje svega u što ste vjerovali jer Laura u potragu za rješenjima problema Čovjeka i Univerzuma, unosi logiku matematičara, viziju mistika i suosjećanje majke.

Arkadiusz Jadczyk je teoretičar fizike, fasciniran problemima kvantne teorije, te njihovom vezom s filozofijom nauke i teorijama znanja, svijesti i uma. Njegovi radovi iz prošlosti uključuju algebarske metode kvantne teorije, diferencijalne geometrijske metode teorije polja, teorije gravitacije Kluza-Kleinovih skrivenih dimenzija, supersimetriju, te nekomutativnu geometriju. Ovdje možete pogledati i njegov CV te Listu objavljenih radova.

Ark je odlučio kako je „sad stvarno dosta” – želio je proučavati ono što ga je oduvijek fasciniralo: više ezoterične i kompliciranije ideje; one koje podrazumijevaju izlet izvan ustanovljenih granica fizike. Napisao je:

Vjerujem kako su fizika i matematika najbolji načini za osvajanje Nepoznatog.

Ne kažem da su to „jedini načini“, već „najbolji“ od nama poznatih načina.

Trebali bi stremiti pretvaranju “neizgovorivog” u “izgovorivo”, a potom izgovorivo u logiku i matematiku.

Zatim, moramo preoblikovati “stvaran svijet“ oko nas. Vjerujem da je to naš zadatak. Izbjegavanje ovog zadatka je slabost. Izbjegavanje realnosti ima smisla jedino ako kao krajnji ishod donosi “progres u znanosti” . Ovdje mislim na “progres” u svom najobičnijem, naivnom smislu: progres u razumijevanju, progres u teoriji, progres u tehnologiji. Svjestan sam opasnih aspekata bilo kakvog „progresa“, ali nemamo drugog izbora.

Moramo učiniti sve što možemo kako bismo promijenili naš svijet, i moramo učiniti još više da izbjegnemo opasnosti koje donosi podivljali progres.

Dakle, ne smijemo posustati u našim nastojanjima da učinimo korak unaprijed, a zatim i slijedeći. U isto vrijeme, ne smijemo posustati u uzastopnim nastojanjima ka boljem razumijevanju zašto smo ovdje?

A zatim moramo prevesti ovo razumijevanje u svakodnevni jezik kojim se obraćamo našoj djeci.

Kasiopejski Eksperiment je samo dio ovog braka Nauke i Misticizma i, kao takav, predstavlja istinski spoj naučnog i misterioznog; napor da se sustavno prikupe, te objektivno analiziraju i interpretiraju podaci, a zatim, na osnovu toga, konstruira smislena teorija o prirodi naše realnosti.

Ark i Laura rade mukotrpno, tijekom cijeloga dana, i kroz godine učinili su puno u smislu otkrivanja „glavnog razloga“ naše egzistencije na Zemlji. To je njihova vokacija, misija, posao. Oni stalno nastoje verificirati i rafinirati ono što razumiju kao moguće ili vjerojatnim ili oboje.

Na ovoj web stranici NE RADI se o „vjerovanjima“. Radi se o traženju najobjektivnije moguće ISTINE – istina koje su zajedničke svim ljudima – smatrajući kako nas osobna, subjektivna „uvjerenja“ ili pretpostavke zasljepljuju i onemogućavaju prijemčivost za Istinu.

Jedan od osnovnih uvjeta za otvorenost uma jest svijest o tome kako svi imamo osobna i kulturalna vjerovanja i pretpostavke, koje utječu na naše poimanje realnosti. Prije nego što uopće postavimo prvo pitanje, bitno je ostaviti sve naše predrasude pred vratima, i održavati svjesnost kako naša vjerovanja oblikuju našu percepciju realnosti, čak i kada imaju vrlo malo zajedničkog s objektivnim kreiranjem te iste realnosti. Samo tako biti ćemo u stanju vidjeti ono što zaista JEST, a ne samo ono što želimo vidjeti. Ono što ne znamo, MOŽE nas povrijediti!

Rezultati Kasiopejskog Eksperimenta upućuju na to da je traženje Znanja i Svjesnosti u svim poljima nastojanja – najbolji način za razlikovanje istine od laži.

Otvorenost uma, znatiželja, te strahopoštovanje prema samoj činjenici postojanja su fundamentalni za Arka i Lauru. Upravo su te kvalitete i dovele Lauru do “Kasiopejskog eksperimenta”. Ona piše:

Nakon više godina rada s ljudskim umovima preko hipnoterapije, nisam mnogo brinula postoje li zapravo takve stvari poput “prošlih života” ili ne. Bilo mi je samo bitno da taj terapeutski modalitet funkcionira i pruža ljudima olakšanje. Moja teorija je bila da im hipnoterapija omogućuje dramu kroz koju si mogu objasniti i riješiti stvari, odnosno način na koji mogu postići razrješenje problema kroz mijenjanje skripte te drame. Isto tako i s procesom “terapije oslobađanja od duhovnih entiteta”.

Pripojila sam taj proces u nekoliko slučajeva kasnih ’80-ih, jer ništa drugo nije funkcioniralo. Bila sam poprilično iznenađena rezultatima (te vrlo oprezna da ne kontaminiram svoje subjekte), i pitala se što se pobogu tu zapravo događa? No opet sam si to objasnila samo kao samokreiranu dramu koja omogućava osobi da dovede sebe u red. Nije mi bilo bitno, nisam imala razloga vjerovati u bilo što od toga. Bilo mi je važno samo da to olakšava patnju. I jeste, svakog puta. Bio je to čak i prilično jednostavan formulaični proces zbog čega sam i bila toliko iznenađena što funkcionira. “Može li biti toliko jednostavno?”, pitala sam se.

Moja radna hipoteza u to vrijeme, s obzirom na dosadnu redovitost s kojom su se kod subjekata iz raznolikih životnih pozadina javljale iste slike, isti tipovi drama, iste dinamike u podsvjesnom umu, bila je da postoji nekakvo “polje slika” ili arhetipova s kojim su sva ljudska bića spojena na neki način. Da malo pojasnim: ljudi razvrstani u grupe u kojima se javljaju slike i dinamike koje su dominantne u njihovom specifičnom slučaju. Jungov rad je bio od pomoći, ali nije išao dovoljno daleko da bi objasnio ono čemu sam svjedočila. Stoga sam mislila da bi bilo vrlo zanimljivo pristupiti ovom čistom polju. Upravo je to ono što je i započelo cijelu ovu stvar.

No, kako netko uopće pristupa takvom teoretiziranom polju simbola i dinamika koje izgleda ima nekakvu “vlast” nad ljudskim životima? Očigledan odgovor je bio u nekakvoj formi “kanaliziranja”.

Međutim, postojala je kvaka: Nisam ničemu vjerovala – i stvarno mislim NIČEMU – što bi jednostavno ušlo u nečiju glavu, čak ni u moju. Također više nisam bila zainteresirana pričati ni s navodnim “mrtvim momcima” jer, do tog vremena, već mi je bilo dosta toga i ako itko zna da nemaju puno toga zanimljivog za reći, onda sam to bila ja (pretpostavljajući da je to bilo nešto više od drame u umu subjekta).

Jednu od zanimljivijih teorija na koju sam naišla vezano za takozvano “kanaliziranje” je razvila Barbara Honegger, za koju se govori da je prva osoba u SAD-u koja je postigla napredan stupanj u eksperimentalnoj parapsihologiji. Honegger je sugerirala da je automatizam rezultat “stimulacije” desne hemisfere mozga kako bi se moglo nadvladati potiskivanje koju vrši lijeva hemisfera. Automatizam se izravno veže uz korištenje sredstava poput automatskog pisanja ili instrumenta tipa Ouija ploče. Međutim, nikad nije bilo posve jasno što to zapravo vrši stimulaciju, i nisam mogla pronaći daljnje informacije o njenom istraživanju.

Nije razjašnjeno dolazi li informacija iz podsvijesti osobe ili “duhova”. No moja misao je bila da, ako je istina da neka forma automatizma može pomoći u sinkroniziranju desne i lijeve hemisfere mozga, čak i ako ne rezultira nekim stvarnim “kontaktom”, i dalje je to vrijedna vježba.

Kao što sam rekla, postojala je otvorena mogućnost u mom umu da su takve stvari poput “duhova” samo fragmenti osobnosti individue, nešto poput malih pokvarenih strujnih krugova u mozgu koji su u ponavljajućoj petlji, nastali zbog traume ili stresa. Možda je individua, kada se suočila s teškoćom, ušla u narcisoidno stanje fantazije, stvorila “san”, koji se utisnuo u memoriju mozga.

I ako ona zatim izađe van iz ovog stanja kako bi nastavila ispunjavati svakodnevne obveze u svom životu, no bez da je riješila sam problem, možda to ostane zaključano u nekakvoj cerebralnoj “ladici s datotekama”, čekajući da bude aktivirano električnim tokom ili neurokemikalijama mozga u nekakvom nasumičnom nesvjesnom pretraživanju. Isto bi se moglo reći i za takozvana sjećanja iz prošlih života; da su ona tek samokreirani memorijski zapisi nastali u stanju narcisoidnog povlačenja zbog stresa.

Takve neurološke zapise se zatim može preuzeti i pročitati pomoću metode svjesnog premoštavanja ili automatizma ili jednostavno dopuštajući svjesnom umu da “odstupi nakratko” kao u hipnozi. Gledajući na taj način, i jednostavna psihoterapija se može smatrati kanaliziranjem. Kanaliziranje u transu je problematičnije jer sugerira da se radi o definitivnom patološkom stanju. U takvim slučajevima, “alter” ego, kao alternativna osobnost ili štogod, je jak i dovoljno dobro ukopan da uspostavi puno snažniji stisak nad tijelom domaćina nego ona stanja koja se mogu manifestirati samo preko automatizma ili transa.

Moja teorija je bila da kojem god da se teoretiziranom “izvoru” nečega može pristupiti, metoda automatizma je sigurnija za koristiti da se pristupi polju arhetipskih simbola i dinamika koje je, činilo se, bazen iz kojeg svi ljudi privlače kreaciju svojih osobnih drama, ostavljajući po strani pitanje predstavljaju li te drame išta činjenično ili ne. Moja ideja je bila da ako se tom polju može pristupiti izravno, nakon raščišćavanja bilo kakvih osobnih misaonih petlji ili memorijskih datoteka, tada bi velika količina informacija o ljudskom stanju u globalu mogla biti dostupna.

Nastavila sam kopati po slučajevima, čitati ih, i nastojala otkriti sve što sam mogla o toj temi. Tada sam došla do jednog od prvih pokazatelja o ulozi “standardnih religija” u potiskivanju ljudske sposobnosti da pristupi tom nečem – bilo da se radi o podsvjesnom, arhetipskom polju, ili čemu god.

Čini se da su sve “primitivne” ili pretpismene kulture imale neki oblik kodificirane komunikacije između “duhova” i živih. Dopustite mi da ponovim kako tu nomenklaturu smatram običnom konvencijom. Ovaj fenomen je čini se bio univerzalan u drevnom svijetu, te je došao pod osudu tek sa začećem monoteizma oko 1000. godine prije nove ere. Kada je Jahve govorio kroz svoje kanale, njih su nazivali prorocima i njihovu aktivnost “božanskom inspiracijom”. Kada je bilo tko drugi to činio, onda je to bila nekromancija ili demonsko opsjednuće, ili nekakva potpuna obmana. To je tako bilo jer, očigledno, budući da je Jahve bio jedini pravi bog, ostali “bogovi” automatski ne postoje i prema tome bilo tko tko je tvrdio da ih kanalizira je bio lažljivac. Naravno to povlači pitanje zašto su ljudi ubijani zbog toga što kažu da komuniciraju s bogovima za koje se tvrdilo da ne postoje? I, ako zapravo jesu postojali, i ako su stvarno komunicirali, kao što je i Jahve, što to onda govori o statusu Jahvea, pošto je on taj koji je tvrdio da je jedini bog i da je to istina samo zato što je on tako rekao putem kanaliziranja? Vrlo zanimljivo.

U šestom stoljeću pr. n. e. za trakijske dionizijske kultove je bilo poznato da su koristili šamane kao transne kanale kako bi komunicirali s “duhovnim entitetima” ili kako su ih tada nazivali theoi ili bogovi za koje se tvrdilo da su bestjelesna besmrtna bića s nadljudskim moćima. Neki učenjaci sugeriraju da je filozofija racionalista rođena iz kultova Dioniza, Orfeja i Eleusinske misterije koji su bili posvećeni kanaliziranju tih bogova; zasigurno je mnogo od drevne grčke filozofije, naročito one od Pitagore, Herakla ili Platona, bilo ispunjeno ovim misterijama.

U Platonovom Teagetu, Sokrat priznaje: “Po milosti Bogova, još od moga djetinjstva me posjećuje polu-božansko biće čiji glas me s vremena na vrijeme odvrati od nekog mog nauma, no koji me nikad ne usmjerava što bih trebao činiti.”

Najzanimljivija stvar od svega je činjenica da je Pitagora koristio nešto nalik Ouija ploči još 540. god. pr. n. e. – “mistični stol” na kotačima koji se kretao uokolo i pokazivao prema znamenju koje je zatim interpretirao sam filozof, ili njegov učenik Filolaj. Čak i dan danas misterije Pitagorejaca predmet su velikog interesa među znanstvenicima i misticima podjednako. I čini se da tu postoji dokaz da je Pitagora svoje napredno znanje možda dobio preko Ouija ploče!

To nas naravno dovodi natrag do pitanja kako je “kanalizirana” informacija mogla biti osnova Racionalističke filozofije da ne postoji ništa što bi se moglo kanalizirati? Je li to bila tek progresija ideje Jahvea da postoji samo jedan bog i da je on taj? Samo još jedan korak u uklanjanju bilo kakve duhovne potpore iz života ljudskih bića?

Do vremena kad su Rimljani pokorili Grčku, racionalistički pokret se počeo okretati protiv kanaliziranja spiritualnih entiteta. Ciceron, rimski racionalist kojeg su rani Crkveni Oci visoko poštovali, bjesnio je protiv kanaliziranja ili nekromancije, navodeći kao razlog da ono sadrži grozne poganske rituale. Ono što se izgleda dogodilo je da je naposljetku racionalizam ugrizao ruku koja ga je hranila i počeo proždirati svog oca, monoteizam, proširujući dalje svoj argument o ideji da ne postoji bog, nema duhovnog svijeta, ništa ne može preživjeti smrt fizičkog tijela, tako da zapravo nema nikog “s druge strane” s kim bi pričali, zašto se onda uopšte i truditi? Znanost je zauzela stav da je cijela stvar zapravo podvala prevaranata, a to je otprilike i današnje zvanično znanstveno mišljenje o tom fenomenu.

Kako god, kao što sam rekla ranije: Mislila sam da bi bilo zanimljivo pokušati pristupiti “čistom polju arhetipova”. Znala sam da će trebati vremena dok ne otpetljam sve petlje – u obliku bestjelesnih entiteta ili samo podsvjesnih drama – i da su strpljenje i upornost važni. I tako sam krenula s tim, i trebalo mi je više od dvije godine.

Nastavak…