FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Red iz kaosa

Kako itko može biti siguran u išta u ovo vrijeme kada se čini kao da je svijet poludio, a mi se kolektivno nalazimo u ulozi heroja/heroine horor filma u situaciji kada čujemo neki šum. Doista, publika može vidjeti da čudovište vreba u grmlju odmah ispred vrata, glazba je ispunjena zloslutnim nagovještajem, a zvijezda filmas nevinom naivnošću i s ručnom svjetiljkom stavlja svoju ruku na kvaku. Publika zastenje u agoniji znajući što se događa, te kolektivno uzvikne “NE OTVARAJ VRATA”. Ali na nesreću, filmski svijet nije povezan sa svijetom publike, te nikakvo upozorenje ne može premostiti tu podjelu.

U starim danima, filmski heroji i heroine su općenito uvijek preživjeli takve pogreške pomoću domišljatog scenarija. U novije vrijeme, više ne možeš biti siguran: heroj ili heroina će vjerojatno umrijeti – baš kao u stvarnom životu – zbog svoje gluposti.

Iskreno govoreći, kada sam bila puno mlađa voljela sam jedino filmove gdje su heroj ili heroina u ulozi pobjednika/pobjednice na kraju. Uvijek sam bila uznemirena i ljuta – osjećala sam se prevareno – ako je film završio onako kako to u stvarnom životu često bude: bez utočišta, bez pomoći, bez nade. Tek kasnije sam shvatila korist takvih filmova; oni mogu biti alati poučavanja koji nam pomaže analizirati naše nade, naša uvjerenja, te naše željno razmišljanje da će “dobro prevladati” bez obzira na sve, tako da, ako se – zaista – ikada nađemo u sličnim situacijama, mogli bi zaobići “propuste inteligencije” koji vode do propusta u svjesnosti i strategiji. Ukratko, promatrati kako željno razmišljanje najčešće vodi do katastrofe u stvarnom životu nas može naučiti kako razmišljati racionalno, kako analizirati i predviđati, te stoga, kako formulirati primjerenu reakciju na bilo koju opasnu situaciju.

To je koristan koncept.

No, još uvijek ne nadilazi podjelu između glumaca u filmu i publike koja može VIDJETI.

Primamo mnogo pisama čitatelja i komentara na našem forumu od ljudi koji se žale da SOTT ekipa zvuči kao da je “frustrirana” ili “vrijeđajuća” ili “da se ponavlja” ili da ne razumije da je sve ovo samo kozmička igra i da možemo ići kući na kraju i slaviti sa svim lošim momcima. Nisu svjesni, naravno, mnogih rasprava koje imamo pokušavajući pronaći što bi ili ne bi moglo upaliti u vezi zadobivanja pozornosti čitatelja na način koji će ih istinski potaknuti na buđenje. Jedan dan isprobamo jedan pristup, a drugi dan pokušamo nešto drugo.

U sadašnje vrijeme, čini se da većina vanjskog svijeta promatra Ameriku na isti način na koji publika promatra horor film. Publika, naravno, ima prednost “ptičje perspektive”, te nagovještaj glazbe i povlaštenu perspektivu koju im je omogućio redatelj. Glumci su u stanju “fantazije” ili “željnog razmišljanja”, ako vam se tako više sviđa. Pristali su, pojedinačno i kolektivno, sudjelovati u izvođenju drame. Pristali su “zaboraviti” sve što znaju o scenariju kako bi se što bolje uživili u svoje uloge. Kada snimanje filma završi, svi sudionici se nađu na zabavi, nazdravljaju jedni drugima na tome kako su dobro uspjeli prevariti publiku, te se slože da je to bio odličan film i pođu kući čitati drugi scenarij.

Publika, s druge strane, ako je dobro informirana, će se složiti da su ih njihovi omiljeni glumci na trenutak uvjerili! Mudro će izjaviti koliko je dobro čudovište izgledalo, te koliko je zao bio zlikovac jer su glumac ili glumica bili jako dobri majstori svog zanata.

Takve analogije, kao što su publika i film, filozofi često koriste sugerirajući da je sve što se događa na Zemlji upravo to: velika predstava – i svi su potpuno jednaki kada ona završi – glumci i publika su samo dvije strane koje su se složile da će odigrati svoje uloge u životu čovječanstva. Naravno, na nekoj najvišoj razini stvarnosti to može biti istinito na određeni način, ali mi mislimo da nije baš tako jednostavno. O ovome sam nešto napisala i u svojoj knjizi The Secret History of the World. Pomalo je ezoterično, ali ću svejedno to citirati. Ovo je moja stranica, mogu činiti što hoću.

Veliki sufi Shaykh Ibn al-‘Arabi objašnjava da “nesavršenost” postoji u Kreaciji jer “ako ne bi bilo nesavršenosti, savršenost postojanja bi bila nesavršena”. Iz točke gledišta Čistog Bića, ne postoji ništa osim dobra.

No, beskonačni potencijal za BITI uključuje – po definiciji riječi “beskonačno” – potencijal za NE BITI. Na taj način, beskonačan potencijal – SVE – se “dijeli” na Misaone centre Kreacije/BITKA i na Misaone centre Entropije/Ne-bitka. Može se reći da je beskonačan potencijal u osnovi binaran – aktivan ili neaktivan – biti ili ne biti. To je prva “podjela”.

Budući da je apsolutni nebitak nemoguć paradoks u pogledu izvora beskonačnog potencijala za BITI, polovica svijesti beskonačnog potencijala koja tvori IDEJE ne-bitka – za svaku ideju manifestacije, postoji odgovarajuća ideja za taj element kreacije u smjeru NEmanifestiranja – “pada u san” u manjku boljeg izraza. Njezino “samopromatranje” se temelji na svijesti koja može samo “oponašati” smrt. Svijest koja oponaša smrt tada “pada” i postaje Primarna materija. […]

To se već tisućama godina predstavlja u simbolu yin-yang – čak i na crnoj polovici koja predstavlja “spavajuću svijest – materiju” možete vidjeti malu bijelu točku “bitka” koja nam predstavlja da je apsolutno nepostojanje nemoguće. Postoji samo “relativno” nepostojanje. […]

Na našoj razini stvarnosti, Shvaćanje da “ništa nije stvarno”, kao što to unazad kroz povijest promoviraju guruji i učitelji, je beskorisno kao i reći da “gravitacija nije stvarna”. Takva razmatranja su korisna samo za proširenje percepcije. Nisu korisna za praktičnu primjenu jer se pretvorba energija kreacije odvija preko nekoliko “razina” prije nego što se one susretnu u sredini, takoreći, u našoj stvarnosti.

Organski život postoji na “raskršću” mnoštva ideja ili misaonih centara bitka i ne-bitka. Kao takav, ima kapacitet za pretvorbu energija prema “gore” ili prema “dolje”, ovisno o “usmjerivačima energije svijesti” organskih jedinica. […]

Protivno tim silama koje nastoje “zarobiti” energiju svijesti i potaknuti je na “spavanje ne-bitka”, koje je u određenom smislu gravitacijsko, energije svijesti nastoje “informirati” materiju putem buđenja samosvijesti tih organskih jedinica na Zemlji koje su sposobne pružiti otpor gravitaciji ne-bitka. Kao samosvjesne “pretvorbene jedinice”, ljudska bića imaju potencijal za oba smjera – prema pojačanom bitku ili prema pojačanom ne-bitku. […]

Bog stvara dobro i zlo, ružno i lijepo, časno i iskvareno, moralno i nemoralno. Između tih osobina leže mnogobrojne i raznovrsne opasnosti puta kojim kroči tragatelj za Istinom.

Mnogi suvremeni “učitelji” i “guruji” nam govore da “budući da postoji samo jedno Biće koje prožima sve stvari, sve što trebamo činiti je vidjeti sve samo kao svjetlost, to će preobraziti tamu, a mi ćemo “stvoriti našu vlastitu stvarnost svjetla”.

Takva izjava ignorira činjenicu da tvrdnja “Bog je Jedan” opisuje stvarnost koja je na višoj razini od one na kojoj se naše vlastito “mješovito biće” manifestira. Čovjek koji pretpostavlja da može postati poput Boga na ovoj razini jednostavno to misli, ignorira činjenice bitka i ne-bitka koje izviru iz “Bog je Jedan” na razini postojanja koja je očito nekoliko razina iznad naše. Zlo je STVARNO na svojoj vlastitoj razini, a zadatak čovjeka je navigirati kroz kozmički labirint bez da bude oskvrnut zlom koje se tamo nalazi. To je korijen Slobodne Volje.

Čovjek se suočava s teškoćom koja je STVARNA kao i on sam – prisiljen je birati hoće li koristiti svoje znanje njegovom primjenom – u smjeru časnog puta koji vodi prema Bitku i iskvarenog puta koji vodi do Ne-bitka.

Za ljudska bića je neophodno raspoznavanje između dobra i zla – usmjerivača energije svijesti – u svakom stadiju svog postojanja u ovoj stvarnosti. Zato jer, zapravo, moraju razumjeti da je Bog svijest i da je Bog materija. Bog je dobro i Bog je zlo. Kreacija prisvaja sva različita svojstva mnogih “Imena Božjih”. Kozmos je pun davanja života i ubijanja, opraštanja i osvete, uzvišenja i degradiranja, vodstva i obmana. Pokušati pretpostaviti Božje gledište i “izmiješati sve” na ovoj razini, vodi samo do OSTAJANJA na ovoj razini. Stoga, ljudska bića uvijek moraju odvojiti Božje gledište od svojeg vlastitog gledišta i biti svjesni činjenice da sva kreacija prisvaja božanska imena i osobine.

Stoga, prva Božanska Zapovijed je BUDI! A ona istovremeno uključuje Bitak i Nebitak. Prema tome, drugi zakon je “slijedi Bitak ili Ne-bitak prema svojem izboru i svojoj unutarnjoj prirodi”. Sva kreacija je posljedica prve, uzrokovne zapovijedi. Tako da, u tom pogledu, ne postoji Zlo. Ali drugi, odredbeni zakon određuje kojem će se “Licu Božjem” netko vratiti: Životu ili Smrti.

[The Secret History of the World]

Naravno, u krajnjem Velikom planu stvari sve se vraća natrag izvoru. Razlika je da oni koji su bivstvene prirode Kreativnosti ne vole ideju Entropije, te zadržavaju pravo napraviti izbor.

Lakše je pružati otpor zlu na početku nego na kraju.

A tako je lako opravdati sebe zbog ne suprotstavljanja jednostavno govoreći: “Ma, to je samo film! Svi možemo ići kući na kraju sa znanjem da su svi dobro odigrali svoje uloge…”

Postoji više nego malo znanstvene podrške za gore navedene ideje o tome da svijest – korijen postojanja i bitka – ima dva temeljna stanja: aktivno i neaktivno. U konačnoj analizi, čini se da metafora o čovječanstvu i njegovim kolektivnim “višim sebstvima” kao filmu i publici, može jednostavno biti antropomorfizacija kreativnih i entropijskih sila univerzuma za svrhu samosmirivanja. Ulozi su, čini se, puno viši i stvarniji.

Ovo nas dovodi do problema subjektivnosti naspram objektivnosti. Posljednjih tjedana sam primila upite nekoliko ljudi koji žele znati KAKO “Znanje štiti”. Moj odgovor je bio predug da bih ga ovdje prenijela, ali u jednom dijelu sam rekla:

Kao što su Kasiopejci rekli, a što odjekuje u najdrevnijim tradicijama: “Ne radi se o tome gdje si, nego TKO si i ŠTO VIDIŠ je ono što se računa”. Ovi “tko” i “što vidiš” su bili podosta problematični kao predmeti istraživanja, te se tek u zadnje tri godine jasno razumijevanje ovih koncepata prenijelo u izgovorene riječi. O njima obimno govorim u mojim predavanjima o Alkemiji.

Moramo smatrati sadašnje stanje univerzuma kao posljedicu njegove prošlosti i uzrok njegove budućnosti. Razmislite o inteligenciji koja, u svakom trenutku, može imati znanje o svim silama koje kontroliraju prirodu zajedno s trenutnim stanjima svih entiteta od kojih se priroda sastoji. Ako je ova inteligencija dovoljno moćna da pokrene analizu svih tih podataka, bila bi sposobna u jednoj formuli obuhvatiti kretanja najvećih tijela u univerzumu, te kretanja najlakših atoma; za nju, ništa ne bi bilo neizvjesno; budućnost i prošlost bi bile jednako prisutne pred njenim očima.

[Pierre Laplace]

Nesumnjivo, takva inteligencija kakvu Laplace opisuje bi bila “Božanska”, slažete li se? I zasigurno, niti jedno od nas, ljudskih bića, nije sposobno “vidjeti” na taj način, također ćete se složiti. Međutim, ono što se čini istinitim je to da je ovo značajna smjernica prema rješenjima gorućih pitanja našeg vremena: znanje koje vodi do svjesnosti.

Ovdje ću ubaciti glavnu smjernicu: Dok se odvija interakcija mozga i njegove okoline, sinaptički krugovi se povezuju kako bi formirali sinaptičke mape svijeta kojeg osjetila opažaju. Te mape opisuju male isječke svijeta – oblik, boju, pokret – te su razbacane diljem mozga. Kako se sinaptička mreža mozga razvija, počevši s rođenjem – ili čak i prije – te mape obrađuju informacije istovremeno i usporedno.

Na temelju naših sinaptičkih mapa svijeta, omogućen nam je manje više objektivan pogled na stvarnost.

Klasična fizika tvrdi da budućnost već postoji, kao i sadašnjost i prošlost. Sve što će se ikada dogoditi se već dogodilo. No, zbog nekog nepoznatog razloga, naši umovi mogu iskusiti budućnost samo dio po dio u onome što zovemo sadašnjost.

Kvantna fizika, s druge strane, kaže da nikada ne možemo predvidjeti budućnost s potpunom sigurnošću. Budućnost još ne postoji u jednom jasno određenom obliku. Kvantna neodređenost nam ne uskraćuje svo znanje o budućnosti. Daje nam alate za izradu predviđanja, ali samo u granicama vjerojatnosti.

Bohr i drugi vodeći fizičari kopenhagenške škole kažu da je objektivna stvarnost nejasan koncept na kvantnom nivou. U fizici, znanje nam dolazi jedino kad zapravo nešto mjerimo, a čak i tada način na koji odlučimo izvesti mjerenje utječe na rezultate koje dobivamo.

Pitati isto pitanje na različite načine može dati naoko proturječne odgovore, ali nijedan pojedini eksperiment neće sam po sebi dati proturječnu informaciju. Neki eksperimenti će prikazati elektrone kao valove, a drugi će ih prikazati kao čestice. Elektroni ne otkrivaju ponašanje nalik valovima i česticama istovremeno u nijednom pojedinačnom eksperimentu. Bohr je to nazivao komplementarnost.

Kvantna mehanika ostavlja promatrača nesigurnim o pravoj prirodi stvarnosti. Jesu li elektroni zaista valovi ili čestice? Ne znamo i nijedan eksperiment nam neće reći. Opažajući jedno od svojstava automatski se isključuje znanje o drugom.

Postoji upečatljiva sličnost između života i misli. Kao što postoji više potencijalnih životnih oblika nego što planet može podržati, tako postoji više potencijalnih ideja nego što naši umovi mogu uopće apsorbirati i zapamtiti.

Kao što evolucijski prirodni odabir može stvarati promjenu birajući među mnogim potencijalnim oblicima života, tako i misao može biti sposobna stvarati evolucijsku promjenu birajući među mnogim potencijalnim mislima.

Glavni evolucijski mehanizam nalazimo u valnoj funkciji univerzuma. Promatrač navodi odabir među beskonačnim brojem mogućih uređenja koje univerzum može predvidjeti od trenutka do trenutka.

Univerzum ima mnogo mogućih budućih stanja ili potencijalnosti koje su predstavljene valnom funkcijom. Valna funkcija se stalno urušava u sadašnjost kako mnoga moguća stanja postaju jedno stanje kako se sadašnjost otkriva i mogućnosti postaju stvarnosti.

Mnogi su pojedinci odlučili da ova kvantna neodređenost znači da se može “stvarati svoju vlastitu stvarnost” prema onome u što se vjeruje ili ovisno o tome čemu se pridaje pozornost. To je popularna ideja među mnogim New Age tipovima osoba, te je zapravo temelj većine religija, shvaćali oni to ili ne. Pogledajmo što se može učiniti s malo izvrtanja znanstvenih spoznaja:

Hysterica Passio

Chris Floyd
22. listopad, 2004.

Sada napokon dolazimo do srca tame. Sada znamo, iz njihovih vlastitih riječi, da je Bushev režim kult – kult čiji bog je Moć, čiji sljedbenici vjeruju da oni sami kontroliraju stvarnost, da oni zaista stvaraju svijet iznova sa svakim činom njihove željezne volje. A cilj ove volje – ojačan najvišim vrijednostima rata, bijesa i slijepe vjere – je također otvoreno objavljen: “Carstvo”.

Mislite da je ovo pretjerivanje? Onda obratite pažnju na riječi same Bijele kuće: “viši savjetnik” predsjednika, koji je, kako The New York Times izvještava, objasnio kult autoru Ronu Suskindu u opojnim predratnim danima 2002. godine.

Prvo, najviši Bushev upućenik je ismijao novinara i sve one “u onome što zovemo zajednica koja se temelji na stvarnosti”, to jest ljude koji “vjeruju da rješenja izviru iz vašeg oštoumnog proučavanja razlučive stvarnosti”. Suskindov pokušaj obrane principa razuma i prosvjetljenja nije probio led kod Bushevog čovjeka.

“To više nije način na koji svijet zapravo funkcionira. Mi smo sada carstvo i kada djelujemo sami stvaramo svoju vlastitu stvarnost”, rekao je. “A dok vi proučavate tu stvarnost, mi ćemo opet djelovati, stvarajući druge nove stvarnosti, koje također možete proučavati, te će tako stvari sjesti na svoje mjesto. Mi smo glumci povijesti… a vi, svi vi, ćete biti ostavljeni da proučavate ono što mi radimo.”

Svatko s ikakvim znanjem o povijesti 20-og stoljeća će znati da je ovaj isti megalomanski izljev mogao biti učinjen od strane “višeg savjetnika” Hitlera, Staljina, Mussolinija ili Maoa. Doista, kao što učenjak Juan Cole ističe, dogma Bushevog kulta je identična s očitovanjem “kreiranja stvarnosti” Maove “male crvene knjižice”: “Moguće je ostvariti bilo koji god zadatak”. Za Busha, kao i za Maoa, “razlučiva stvarnost” nema značenje: politička, kulturalna, ekonomska i znanstvena istina – čak i temeljni procesi prirode, čak i sama ljudska priroda – moraju dati prednost vjerskim tvrdnjama ideologije, koje nemilosrdno primjenjuju nepopustljivi fanatici.

Prema tome: pokoreni će zaželjeti dobrodošlicu svojim ubojicama. Siromašni će biti sretni robovati bogatima. Planet Zemlja može izdržati bilo koju količinu štete bez dugotrajnih posljedica. Gubitak prava je neophodan za slobodu. Rat bez kraja je jedini put prema miru. Kronizam je put prema univerzalnom blagostanju. Razilaženje u mišljenjima je zlo, disidenti su “zajedno s teroristima”. No, Bog je na strani našeg vođe, što god on uradi je pravedno, čak i ako su u očima nevjernika – “zajednice koja se temelji na stvarnosti” – njegova djela kriminalna: agresivni rat koji ubija na tisuće nevinih ljudi, rasprostranjeno mučenje, tajni atentati, neobuzdana korupcija, izborna subverzija.

Zaista, doktrina “Gott mit Uns” (Bog s nama, op. prev.) je bitan dio Bushevog kulta. Deseci milijuna Amerikanaca su sada prigrlili sjedinjenje kulta Bushevog vodstva s božanskom voljom. Kao što je Bushev volonter u Missouriju rekao Suskindu: “Vjerujem da Bog upravlja svime, te da Bog koristi predsjednika kako bi potisnuo zlo … Bog nam je dao ovog predsjednika kao čovjeka koji će zaštititi našu naciju u ovo vrijeme”. Bog je postavio Busha, stoga su Busheva djela božanska. To je kružni, samopotvrđujući mentalni sklop u kojeg se ne može prodrijeti putem razuma ili činjenica, kojeg zločini i skandali ne mogu uzdrmati. Iz tog razloga Busheva temeljna podrška – koju čini gotovo pola izbornih jedinica – ostaje čvrsta kao stijena, unatoč očitim neuspjesima njegove administracije. Bazira se na slijepoj vjeri, na otrovnoj fantaziji: jednostavnoj, laskavoj (“Mi smo jedinstveno dobra, posebna Božja nacija!”), utješnoj, potpunoj – toliko različitoj od oštrih, zbunjujućih, razlomljenih krhotina stvarnosti.

Ovaj zatvoreni mentalni sklop stalno ojačavaju sveprisutni desničarski mediji – prizivajući prijetnju demonskih neprijatelja sa svih strana, neumorno stvarajući pravednički bijes – te preko Bushevih pojavljivanja (bogojavljanja?) na njegovim pažljivo provjerenim skupovima, gdje se čak i najmanji nagovještaj neslaganja s njegovom božanskom veličinom nemilosrdno uklanja. Na primjer, tri školska učitelja su izbačena s Bushevog predizbornog skupa prošlog tjedna pod prijetnjom uhićenja. Ne zbog protesta – nisu rekli niti jednu riječ – nego jer su nosili majice kratkih rukava na kojima piše “Zaštitite naše građanske slobode”. Zato postoji vjerno “stvaranje nove stvarnosti” nepodijeljene odanosti Vođi.

Razmotrimo ovaj ključni odlomak:

“To više nije način na koji svijet zapravo funkcionira. Mi smo sada carstvo, te kada djelujemo, sami stvaramo svoju vlastitu stvarnost”, rekao je. “A dok vi proučavate tu stvarnost, mi ćemo opet djelovati, stvarajući druge nove stvarnosti, koje također možete proučavati, te će tako stvari sjesti na svoje mjesto. Mi smo glumci povijesti… a vi, svi vi, ćete biti ostavljeni da proučavate ono što mi radimo.”

Svjetonazor Bushevog Reicha je, kako to biva, dijametralno suprotan svjetonazoru kakvog promičemo na Sott.net-u. Ovaj svjetonazor su Kasiopejci iznijeli sasvim ekonomično:

Život je religija. Životna iskustva odražavaju prirodu interakcije između čovjeka i Boga. Oni koji spavaju su oni od malo vjere u smislu njihove interakcije s kreacijom. Neki ljudi smatraju da svijet postoji kako bi ga nadvladali ili ignorirali ili isključili. Za te pojedince, svjetovi će nestati. Postat će upravo ono što daju životu. Postati će tek san iz “prošlosti”. Ljudi koji obraćaju strogu pažnju na sve strane objektivne stvarnosti, postaju stvarnost “Budućnosti”.

Ljudska bića istovremeno očarava i odbija ono što zovemo “zlo”. Očaravanje izvire iz činjenice da je “dobrim” ljudima teško shvatiti kako zlo može postojati u svijetu kojeg navodno nadzire dobronamjerni stvoritelj pun ljubavi. I tako ulažu veliki napor kako bi identificirali, kvantificirali, te razumjeli zlo.

Kroz povijest su različiti pojedinci ili grupe pojedinaca bili označeni kao “zli” od “autoriteta” tog vremena. U našem vlastitom razdoblju, često otkrivamo da masovni mediji prikazuju fotografije ubojica s natpisom – “Lice zla”. Promatrač zadrhti od straha i zahvali svojim sretnim zvijezdama što takva osoba nije dio NJEGOVOG ili NJEZINOG života!

Na vrhu liste najviše zlih ljudi 20. stoljeća nalazimo momka običnog izgleda pod imenom Adolf Hitler. Kao i George Bush, bio je više komičan i apsurdan nego užasavajuć. Postoje mnoge “preživjele” fotografije koje prikazuju njega kako njiše bebe ili miluje ljubimce.

Svejedno, kada se zagledamo u te stare fotografije Hitlera, naša opažanja su automatski uvjetovana proizvesti taj snažan osjećaj straha: ovo je HITLER, LICE ZLA. Gledajući unatrag, vidimo da je njihanje beba ili češkanje pasjih ušiju nesumnjivo bila samo propaganda tog vremena. Znamo to zato što znamo povijest onoga što je Hitler učinio.

Ono što svi zaboravljamo je da Hitler ne bi mogao doći na vlast i obvezati Njemačku na politiku rata i genocida bez prešutne suglasnosti njemačkog naroda i bez ostatka svijeta koji se pretvarao da ne vidi što se događa u Njemačkoj. U određenom smislu, to čini cijeli svijet odgovornim za zločine počinjene u Njemačkoj.

Bi li njemački narod bio tako podložan vladavini nacista da je postojao zajednički napor drugih ljudi koji bi im pomogli u buđenju, u viđenju njihove ludosti?

Zašto su svi mislili da ih se “to ne tiče”, posebice one vlade koje su mogle djelovati snažnije kako bi smanjile rastuću moć Hitlera? Koliko odgovornosti oni snose za smrt 65 milijuna ljudi u globalnom holokaustu zvanom Drugi svjetski rat?

Znajući da su Nijemci bili temelj na kojem je Hitler stajao, njegovi vojnici, radnici i pomoćnici ubojice, je jedna stvar, a razumjeti nastanak toga je već sasvim druga.

Ako se druge države nisu snažno usprotivile, zasigurno je njemački narod pomislio da je smjer u kojem ih Hitler vodi barem njihovo vlastito rješenje za njihove određene probleme, iako ne baš rješenje kakvo bi druge države izabrale.

Nije bilo pravog konsenzusa o odbacivanju nacističkih ideala koji su se prenosili Njemačkoj na učinkovit način, a zasigurno je njemački narod patio od raznovrsnih ozbiljnih unutarnjih problema za koje su se Hitlerovi odgovori činili dobrim.

Nije bilo nijednog trenutka u vremenu kada je njemački narod – kao cjelina – odjednom “postao zao”. Nijemci – ljudi podložni Adolfu Hitleru – su bili ljudi u očajničkoj potrazi za identitetom i ekonomskim blagostanjem. Njemačka je bila država raskidana preplavljujućim ekonomskim, političkim i socijalnim udarcima: Prvi svjetski rat, Versajski ugovor, hiperinflacija i Velika depresija, sve su to bili udarci koji su rušili ili umanjili izvrsne kvalitete Njemačke kao cjeline. Te nesreće su ostavile otvoren put za istinski užasavajuću ideologiju.

Hitler je iskoristio taj očaj, tjeravši ljude Njemačke u religijski, mesijansku žar. Malo po malo, navelo ih se na isključenje svoje savjesti – cijena koju su morali platiti za svoje snove; navelo ih se na to putem domišljate taktike straha i propagande kako bi se postupno preustrojila njihova kolektivna moralnost, tako da je, na kraju, Lice Zla bilo lice svakog pristaše Hitlera.

Priča o usponu Adolfa Hitlera je najvažnija priča 20. stoljeća. S ovim događajem, u manje od jednog životnog vijeka, jedna od najciviliziranijih država u Europi je svedena na moralnu, fizičku, te kulturnu ruševinu. Ostatak svijeta je umalo progutala ta crna rupa zla. To bi svima trebalo dati materijal za razmišljanje – i razmišljati o tome dugo i temeljito.

Mnogi ljudi mogu prilično lako vidjeti model onoga što se dogodilo u Njemačkoj kako se razvija u SAD-u danas. Postojali su i drugi načini na koje se povijest Njemačke mogla razviti u tom vremenu. Postoje i drugi načini na koje se povijest SAD-a može razviti.

Suučesništvo ne podrazumijeva da morate aktivno podupirati zlo, nego jednostavno znači da jedina stvar koja je potrebna za trijumf zla jest ta da dobri ljudi ne čine ništa.

Na Sott.net-u ne govorimo drugima što da čine. Mi smo tu samo kao svjetionik, kao neprekidno osvjetljenje koje neprekidno kruži te, u osnovi, stalno govori istu stvar. Naše čitateljstvo raste u skokovima i znamo da svaki dan dolaze novi čitatelji koji nisu pročitali svakodnevna izvješća prošlih nekoliko godina. Također znamo da postoje i redoviti čitatelji koji, nakon čitanja stranice, pođu natrag spavati misleći “ne može biti BAŠ TAKO loša situacija”. I tako, ponovno i ponovno pružamo svjetlost, oglašavamo alarm, te nastojimo smišljati različite načine na koje bismo drugima prenijeli poruku o ekstremnoj opasnosti u kojoj se nalazimo. Ovo nas vodi natrag do pitanja – kako Znanje štiti?

U posljednje tri godine, kao što sam gore spomenula, napravili smo značajan napredak u našem zadanom cilju otkrivanja – što to zaista pokreće stvarnost i kako se čovječanstvo uklapa u to. Većina tog rada je čista znanost – fizika i matematika, ali neću vam dati formule ili računalne simulacijske kodove, nego ću vam to objasniti jednostavnijim pojmovima.

Čini se da je naš univerzum sastavljen od materije/energije i svijesti.

Sama materija/energija “preferira”, čini se, kaotično stanje.

Sama materija/energija nema ni koncept o “kreaciji” ili “organizaciji”. Svijest je ta koja donosi u život ove koncepte, te svojom interakcijom s materijom gura univerzum prema kaosu i nestajanju ili prema redu i stvaranju.

Ovaj fenomen se može matematički modelirati i računalno simulirati koristeći EEQT (Event Enhanced Quantum Theory – kvantna teorija unaprijeđena događajima, op. pr.). Modelira li vjerno EEQT interakciju svijesti s materijom – ne znamo, ali postoji vjerojatnost da je tome tako jer se čini da točno opisuje fizičke fenomene, bolje nego samo ortodoksna kvantna mehanika ili njezine suparničke teorije (Bohmova mehanika, GRW, itd.).

Ono što učimo iz EEQT-a se može opisati jednostavnim pojmovima, kao što slijedi:

Nazovimo naš materijalni univerzum “sistem”. Sistem je okarakteriziran određenim “stanjem”. Korisno je predstaviti stanje sistema kao točku na disku. Centralna točka diska, njegovo ishodište, je stanje kaosa. Mogli bismo to također opisati kao “beskonačan potencijal”. Točke na rubu diska predstavljaju “čista stanja” bitka, odnosno stanja s “čistim, nepomućenim znanjem”. Između se nalaze miješana stanja. Što je stanje bliže rubu, čistije je, te “organiziranije”.

Vanjski “promatrač”, “jedinica svijesti”, ima neku ideju – možda točnu, možda netočnu ili bilo gdje između ta dva ekstrema – o “stvarnom stanju” sistema, te promatra sistem s tim “uvjerenjem” o stanju. Promatranje, ako je produljeno, uzrokuje “skok” stanja sistema. U tom smislu, vi zaista i “stvarate svoju stvarnost”, ali kao i uvijek vrag je u detaljima.

A detalji su da rezultirajuće stanje sistema kojeg se promatra može biti pročišćenije ili kaotičnije, ovisno o “smjeru” skoka. Smjer skoka ovisi o tome koliko objektivno – koliko blizu stvarnosti stvarnog stanja – je samo promatranje.

Prema EEQT-u, ako su očekivanja promatrača blizu stvarnog stanja sistema, sistem češće skoči u organiziranije, manje kaotično stanje.

Ako je, s druge strane, očekivanje promatrača blizu negaciji stvarnog stanja (odnosno kad promatračeva uvjerenja nisu ISTINITA s obzirom na STVARNO stanje – objektivnu stvarnost), tada će stanje sistema, u pravilu, skočiti u stanje koje je kaotičnije, manje organizirano. Štoviše, bit će potrebno, u pravilu, puno dulje vrijeme za postići takav skok.

Drugim riječima, ako je promatračevo znanje o stvarnom stanju blizu istini, tada sam čin promatranja i provjeravanja brzo uzrokuje skok, a proizlazeće stanje je organiziranije, čistije. Ako je promatračevo znanje o stvarnom stanju netočno, tada obično treba dulje vrijeme kako bi se uzrokovala promjena u stanju sistema, a proizlazeće stanje je kaotičnije.

Ukratko, svi koji “vjeruju” u pokušaj “kreiranja stvarnosti” koja je različita od onog što zbilja JESTE, doprinose rastu kaosa i entropije. Ako su vaša uvjerenja ortogonalna prema istini (okomita u odnosu na istinu, op. prev.), bez obzira koliko snažno vjerujete u njih, u suštini vi dolazite u sukob sa samim Univerzumom, odnosno s onim kako Univerzum gleda na samog sebe i sa sigurnošću se može reći da nećete pobijediti u tom sukobu. Pozivate uništenje na sebe i na sve koji se s vama upuste u te vježbe “odmjeravanja snaga s Univerzumom”.

S druge strane, ako ste sposobni vidjeti Univerzum onako kako on vidi samog sebe, objektivno, bez treptanja, s prihvaćanjem stvarnosti i s prikladnim reakcijama na pravo stanje stvari, tada postajete “usklađeniji” s Kreativnom energijom univerzuma i vaša vlastita svijest postaje pretvornik energije reda, a vaša djela su u suglasju s onim što JEST. Vaša energija promatranja, dana bezuvjetno, koju prate odgovarajuće radnje, može dovesti red u kaos, može stvarati iz beskonačnog potencijala.

U Adventures With Cassiopaea sam se u velikoj mjeri koncentrirala na problem psihopatije u našem današnjem svijetu. Bila sam motivirana da to učinim zbog činjenice da smo bili žrtve psihopata, čije je ponašanje bilo potpuno neshvatljivo. Kao rezultat tog istraživanja, bila sam puno bolje pripremljena za razumijevanje George W. Busha i njegovog Reicha, te sam pomoću toga bila “cijepljena” protiv taktika straha koje upotrebljavaju psihopati kako bi paralizirali svoje žrtve. Uviđam da oni Amerikanci koji su “glupi” su takvi po dizajnu. Na neki način i nije njihova krivica. Nisu sposobniji razmišljati sami za sebe nego što je miš sposoban pobjeći kandžama mačke koja ga odlučno želi pojesti.

No, nije svatko miš. Za one koji evoluiraju mi nastavljamo održavati svjetionik u pogonu. No, budite svjesni, može doći dan – i prije nego što mislite – kada će oluja biti toliko nasilna da će čuvari plamena morati napustiti svoju dužnost, znajući da se nikakvu svjetlost ne može vidjeti u takvoj stigijskoj tami.

U Avanturama sam napisala sljedeće:

“Bi li urođena nesebičnost mogla ikada biti evolucijski stabilna strategija za ljude?

U cjelini, dokazalo se da je kapacitet za varanje, natjecanje i laganje zapanjujuće uspješna adaptacija. Prema tome, ideja o selekcijskom pritisku koji bi ikada mogao uzrokovati širenje svetosti u društvu izgleda neuvjerljivo u praksi. Ne čini se izvedivim nadjačati gene koji promoviraju natjecanje. “Dobre momke” se pojede ili brojčano nadjača. Sretne ljude koji su nesvjesni se pojede ili brojčano nadjača. Sreća i ljubaznost su danas iznimno rijetki, a jad i patnja onih koji su sposobni istinski osjećati, koji su suosjećajni prema drugim ljudskim bićima, koji imaju savjest, su previše česti.

Unatoč tome, sklonost savjesti i etici, može prevagnuti ako i kada ujedno postoji sposobnost njene primjene na najdubljoj razini altruizma: čineći objekt svoje empatije višim idealom unaprijeđenja slobodne volje u apstraktnom smislu, za dobrobit drugih, uključujući i naše potomke.

Ukratko, naš “osobni interes” bi trebalo uložiti u kolektivno osiguravanje da svi drugi budu sretni i dobro zbrinuti, te u osiguravanje toga da djeca koju donosimo na svijet imaju mogućnost biti ustavno sretna i međusobno dobronamjerna.

Ukratko, ako psihopatija prijeti dobrobiti budućnosti zajednice, tada se s njom možemo suočiti samo ako odbijemo dopustiti da dominira nama samima na individualnoj, osobnoj razini.

Očuvanje slobodne volje za sebe u praktičnom smislu, u konačnici će očuvati slobodnu volju za druge.

Zaštita naših vlastitih prava KAO I prava drugih, osigurava poziciju slobodne volje i potencijal za sreću svih.

Ako mutirani psihopati predstavljaju potencijalnu opasnost, tada istinska empatija, istinska etika, istinska savjest, nalažu korištenje preventivne terapije protiv psihopata.

Čini se da dokazi nedvojbeno pokazuju da pozitivna transformacija ljudske prirode neće doći putem velikog spiritualnog buđenja, društveno-ekonomske reforme ili spontane želje među ljudima svijeta da budu dobri jedni prema drugima. No, sasvim je moguće da će, na duže staze, psihopatski program pretrpjeti poraz jer jad i bijeda nisu stabilna strategija.

U stanju rastuće patnje i siromaštva, žrtve će nastojati pobjeći, a to nastojanje će ih u konačnici dovesti do istrage o stvarnom stanju njihove nevolje, što može dovesti do društva inteligentnih ljudi koji će imati kolektivni kapacitet da to učine.

Prema tome, identificirati psihopata, prekinuti našu interakciju s njima, odsjeći ih iz naše zajednice, ne dopustiti si da budemo njihova “hrana” ili objekt koji će obmanjivati i iskorištavati, je najučinkovitija strategija koju možemo primjeniti. […]

Dopustiti da nas psihopati prevare ili iskoriste zapravo znači postati dijelom njegove “hijerarhije” hranjenja. Vjerovati lažima psihopata znači pokoriti se njegovoj “licitaciji” (on vam ponudi vjerovanje u laž, a vi prihvatite ponudu), a time i odreći se svoje slobodne volje.

U strogo materijalnim pojmovima, ovo se ne čini kao neki veliki problem, zar ne? Uostalom, netko nam laže i kome je uopće stalo do toga? Hoće li nam naštetiti ako im jednostavno dopustimo da lažu? Hoće li nam naštetiti ako se samo složimo s njima radi mira, čak i ako znamo ili sumnjamo da lažu? Uostalom, provjeravati činjenice i suočiti psihopata s istinom, te im reći “ne”, je općenito jako neugodno. Zapamtite, igra je postavljena tako da plaćamo visoku cijenu ako smo etični u suočavanju s psihopatom. U materijalnim pojmovima, zaista se ne čini vrijedno toga jer trpimo svakakve vrste napada – verbalne, psihološke, čak i fizičko zlostavljanje – tako da je jednostavno lakše pustiti pse koji spavaju na miru, zar ne? […]

U najboljem slučaju, možemo jedino prodrijeti do razine psihološke stvarnosti, promatrati ponašanje koje je proturječno ili samodestruktivno. Također smo temeljito programirani da pomažemo tako da dajemo sve dok ne boli, ili da pokušavamo popraviti stvari ili biti dobri prema drugima. Sve ove stvari, sve ove prilagodbe psihopatije, na samo praktičnom nivou, se mogu vidjeti kako “vrše odabir u korist psihopatije” u smislu genetskog bazena.

No, na drugom nivou, uzimajući u obzir veliku količinu dokaza koje imamo o tome da se događa nešto vrlo misteriozno, a ima veze s “kontroliranjem umova čovječanstva” i prikrivanjem nečega što može utjecati na svako ljudsko biće na ovom planetu, smatramo da je ovaj problem od presudne važnosti. Odbijanje prihvaćanja manipulacija i manevara psihopata može doista biti ključno za pozitivnu transformaciju našeg planeta. […]

I vidimo da je krajnji cilj psihopata, kao živućih predstavnika Univerzalnih sila Entropije/Ne-bitka, da postanu GOSPODARI kreativne energije. Da je asimiliraju je za sebe, da je oduzmu drugima navodeći ih da vjeruju u laži.

Kad vjeruješ u laži psihopata, daješ mu kontrolu nad svojom Slobodnom Voljom – suštinom Kreativnosti. […]

Kao što sam gore citirala: Stoga, prva Božanska Zapovijed je BUDI! A ona istovremeno uključuje Bitak i Ne-bitak. Prema tome, drugi zakon je “slijedi Bitak ili Ne-bitak prema svojem izboru i svojoj unutarnjoj prirodi”.

Sva kreacija je posljedica prve, uzrokovne zapovijedi. Tako da, u tom pogledu, ne postoji Zlo. Ali drugi, odredbeni zakon određuje kojem će se “Licu Božjem” netko vratiti: Životu ili Smrti. Temelji li se vaše promatranje na istini, objektivnosti, onako kako Univerzum promatra sebe? To donosi Život. Ili, temelji li se vaše gledanje na svijet na lažima, subjektivnosti, te tražite li način kako isključiti, kontrolirati ili prisiliti svijet da se pokori vašoj volji? Ako je tako, izabrali ste Smrt.

Samo će Istina i djela koja se temelje na Istini povratiti Život i red u naš svijet.

 

Originalno objavljeno 15.07.2007.