FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Potraga za gralom i sudbina čovjeka – 2. dio: Teror povijesti – 2. dio

U ovo vrijeme želim dodati dva koncepta na kojem se bazira moje istraživanje.

Prvi je izvučen iz «Clues: Roots of an Evidential Paradigm», esej renomiranog talijanskog povjesničara Carla Ginsburga. U tome eseju on opisuje presudan aspekt istrage «nepoznatog» koji imaju raspon od kriminalnog istraživanja do parapsihološkog do psihološkog, uključujući i povijest. Taj je pristup, u suštini, «blisko i pažljivo istraživanje naizgled beznačajnih i nevažnih detalja koji bi zapravo mogli biti od velike važnosti.» To je u mome umu «Sherlock Holmesova škola znanja». U pričama sir Arthur Conan Doylea, dr. Watson, inteligentan ali spor mislioc, je kontrast Holmesu, koji obavlja neobične i «inspirirane» analize na naizgled beznačajnim detaljima kao recimo na pepelu cigarete.

Najupečatljiva stvar kod Holmesa je bilo neusporedivo lukavstvo. Njegov je uspjeh bio baziran više na sposobnosti da razmišlja kao njegov plijen nego na samim sitnim tragovima. Tragovi su besmisleni bez konteksta, a kontekst je bio u umu Sherlock Holmesa. On je ZNAO njegov plijen. Baziran na tome, Holmes je hipotetski mogao rekonstruirati djelovanje koristeći samo majušne tragove. A detaljno rekonstruirajući djelovanje, bio je u mogućnosti «predvidjeti» slijedeći potez, ili gdje potražiti slijedeći sitni trag.

U terminima potrage za Gralom, najvažnije je razumjeti uvjete potrage. Alegorije poput «ukleta šuma» i «vatreni dah zmaja» i «prelijepa zavodnica» nisu stavljene u kontekst bez razloga! Tamo JE protivnik; koji vara pomoću straha, frontalnim napadom, i neusporedivim lukavstvom. Nemojte se varati u svezi toga: tamo su sile koje NE ŽELE da bilo tko otkrije tajnu! I one su tako nevjerojatno stare, duboko prepredene i svjesno zle, da ljudski um ne može izmjeriti dubinu ove prevare.

Praćenje nije samo «intelektualna» vježba, ono obuhvaća znatno, često veliko, učenje i nadahnute uvide. »Čitatelj znakova» mora ZNATI SVOJ PLIJEN jer rijetko kad ima jednostavan komplet gotovih tragova. On mora identificirati djelovanje baziran na djelomičnim znakovima koji su najvjerojatnije namjerno zamračeni. U prethodno opisanom procesu interakcije s Cointelpro agentima, vodeći ka istraživanju ocrtanome u «Adventures Series», koje nas poučava o prirodi onih koji žele zamračiti kao i njihovim obmanama. Bez sposobnosti da razotkrijemo laži rečene od takvih agenata – kroz vrijeme i prostor – tragatelji nemaju sposobnost otkrivanja istine.

U povijesnome i metafizičkom istraživanju pojedinac mora sustavno skupljati podatke. Nažalost, prilike za traganje za istinom su najgore moguće uslijed toga što tragovi nisu samo «hladni», već u dodatku namjernim pokušajima prikrivanjem tragova, tamo se nalazi mnogo dr. Watsona sklonih pravljenju pogrešaka i uništavanju informacija u njihovoj dobroj namjeri, ali zavedeni pokušajima da nađu odgovor u podacima koji su jasno ostavljeni da namjerno vode ŠTO DALJE od istine.

U tom smislu, religije i mitovi su bitni isto kao aktualni materijalni tragovi, ali ne u tom smislu kako se uglavnom shvaćaju. To nas dovodi do drugog dijela metode istraživanja.

1984., Thomas A. Sebeok je bio opunomoćen od Office of Nuclear Waste Isolation (Ured za izolaciju nuklearnog otpada, op.prev.) i grupe drugih institucija, da razradi odgovore na pitanja postavljena od US Nuclear Regulatory Commission (Komisija za nuklearni nadzor, op.prev.). Američka je vlada izabrala nekoliko pustinjskih lokacija u SAD-u za ukopavanje nuklearnog otpada. Ideja je bila da bi se na taj način lako zaštitili od upada u sadašnje vrijeme, ali kako su imali posla sa smrtonosnim elementima čiji je vrijeme raspada oko deset tisuća ili više godina, kako zaštiti ljude u budućnosti od razaranja ljudskog roda upadanjem u takva opasna područja? Deset tisuća godina je više nego dovoljno vremena da se velika carstva i civilizacije stvore i propadnu. U samo nekoliko stoljeća otkako je nestao posljednji faraon, umijeće čitanja hijeroglifa je također nestalo, stoga je shvatljivo da ljudski rod može biti reduciran u «mračno doba»  koja je slijedilo padu zlatnog doba Grčke, i padu Rimskog imperija. Pitanje je glasilo: Kako ćemo upozoriti ljude u budućnosti na opasnost? Umberto Eco diskutira Sebeokove nalaze u «The Search for the Perfect Language»:

«Gotovo odmah, Sebeok je odbacio mogućnost bilo kojeg tipa verbalne komunikacije, električnih signala, budući da imaju potrebu za konstantnim dotokom energije, olfaktorne poruke jer su kratkog trajanja, ili bilo koje sorte ideograma baziranih na dogovoru. Čak se i piktografski jezik učinio problematičnim.

Sebeok je analizirao sliku iz primitivne antičke kulture gdje sa sigurnošču može prepoznati ljudski lik ali se teško može odrediti što ti likovi rade – plešu, bore se ili love?

Svake tri generacije trebalo bi donijeti privremeno drugačija rješenja, (računajući na to, u bilo kojoj civilizaciji, da se jezik između djedova i unuka neće promijeniti do neprepoznatljivosti) dajući upute, na kraju svakog segmenta, poruka bi bilia preformulirana, prilagođena prema značenju, smislu koji prevladava u tom momentu. Ali čak i ovo rješenje pretpostavlja točno uređeni socijalni kontinuitet nad kojim se prvobitno pitanje koleba.

Drugo je rješenje bilo da se cijelo područje ispuni s porukama na svim poznatim jezicima i semiotičnim sustavima, zaključujući da će statistički barem jedna poruka biti razumljiva nadolazećim posjetiocima u budućnosti. Čak ako bi i dio jedne od poruka bio dešifriran, djelovao bi na neki način poput kamena iz Rosette, dopuštajući posjetiteljima da prevedu sve ostalo. Ali čak i to pretpostavlja neki način kulturnog kontinuiteta, koliko god on bio slab.

Jedino preostalo rješenje bi bilo osnovati neku vrstu «svećenstva» nuklearnih znanstvenika,

antropologa, lingvista i psihologa koje bi se trebalo obnavljati primanjem novih članova.

Ova bi se kasta trebala održati živim znanjem o opasnostima, stvaranjem mitova i legenda. Premda bi, kroz tijek vremena, ti «svećenici» vjerojatno izgubili točnu ideju odgovornosti da su predani štititi ljudski rod od opasnosti, oni bi ipak preživjeli, čak i u budućem stadiju barbarizma, u nejasnim ali efikasnim tabuima.

Zanimljivo je za vidjeti, nakon predstavljanja različitih tipova univerzalnog jezika, izbor je konačno pao na «pripovjedačka» rješenja, čime iznova predlažemo što se zapravo DOISTA DOGODILO PRED MILENIJ GODINA (moj naglasak). Egipatski je nestao, isto kao i ostali savršeni sveti iskonski jezici, i sve što je ostalo od toga su mitovi, priče bez ključa ili čiji je ključ davno izgubljen. Ali čak i sada su sposobni da nas drže u stanju bdijenja u našem očajničkom trudu da ih dešifriramo.» [Eco, 1997.]

Meni je od izvanrednog značenja to što je profesor Eco tako jasno sugerirao ideju da su naši antički preci možda bili suočeni sa znanjem od velike važnosti za ljudski rod i «razbijali glavu» za rješenjima kako prenijeti informacije budućim generacijama.

I s tom idejom dolazimo do mitova koji formiraju temelje za rečene religije i čine «radnu hipotezu» da su takve priče «pripovijetke» priskrbljene od naših predaka da nas upozore na nešto, kako je to definirano od strane Thomas Sebeoka i njegovom izvješću Komisiji za nuklearni nadzor.

Ovdje nailazimo na sukob između dr. Watsonovog povijesno/arheološkog svijeta i Sherlokovog. Mi ne možemo samo čitati mitove i otkriti odgovore. Mi moramo dubinski analizirati priče, otkrivati razne verzije i njihove inverzije; i praćenjem korijena riječi, otkrivati njihove veze do «univerzalnog jezika podsvijesti». Na takav bi način MOŽDA MOGLI otkriti što su naši preci znali i što su to tako očajnički htjeli reći, a što je neka druga sila isto tako očajnički htjela prikriti od nas!

Među većinom znanstvenika, a posebice među onima koji proučavaju povijest, nalazi se jaka fundamentalna pristrasnost bazirana na ideji socijalnog i evolucijskog napretka – uniformitarijanizam. Ta pristrasnost, čini se, prisiljava takve «eksperte» da napišu svoje vlastite mitove o povijesti. U tim mitovima fabula je uvijek slična: moderna civilizacija je velika uspješna priča od pretpovijesnih «dronjaka» do današnjih tehnoloških «bogatstava» s modernom znanošću koja ima glavnu ulogu u herojskom scenariju «cvijeta ljudskih postignuća» rođenog iz duge bitke sa snagama zlog neznanja naših predaka iz kamenog doba! Oni još uvijek vjeruju i podučavaju da se ta civilizacija odjednom «pojavila» prije 5000 godina – da se dogodio «kvantni skok unaprijed», baziran na prijašnjim, beskrajnim koracima na ljestvama do pravog napretka. Ta ideja se lako može vidjeti u «dr. Watsonovoj školi povijesti».

U religioznim mitovima ima nekoliko univerzalnih tema, najprevladavajuća je o Zlatnom dobu koje je uništeno na neki tragičan način – potop, pad iz milosti ili kazna. Škola dr. Watsona takve priče pripisuje kojekakvom broju teorija baziranih na plašljivom i ignorantnom stanju urlajućih divljaka iz kamenog doba koji su maštanjem stvorili takve situacije da bi objasnili neobjašnjive sile prirode oko njih. Ali mi ćemo ih pogledati na drugačiji način.

Kako glavna struja znanstvenika i povjesničara nije učinila neki veliki pomak u objašnjenju svemira na takav način koji bi nas doveo do nekog napretka, predlažem da pokušamo sagledati stvari na malo drugačiji način.

Da pokušam objasniti.

Naš je svijet uglavnom objašnjen redukcionističkim terminima koji se odnose prema gledištu znanosti. Znanost je «opširno objasnila» sve, reducirajući na elementarne dijelove koji su mehanički i kojima nedostaju neke esencijalne stvari koje daju «život» našim životima. Znanost objašnjava religiju kao «wishful-thinking» (fantaziranje – op.prev.), a ljubav kao NIŠTA više od kemije između stanica u tijelu. Napredni «sajentizam» je izjednačen s razumom a razum bi navodno trebao učiniti čovjeka «božanskim» bićem, barem što se tiče njegove etike. Ali to ne djeluje. Možete pogledati oko sebe i VIDJETI da ne djeluje. Mi živimo u kući strave tehnološke propasti, osjećajući se bespomoćno da učinimo bilo što oko stanja naše egzistencije. Jednostavna i kruta činjenica jest: sama znanost nas ne može voditi k objašnjenju uređenosti svemira, pred licem naše sadašnje stvarnosti, JEDINA racionalna stvar koju možemo učiniti jest potražiti odgovore negdje drugdje.

Sad, kako da to učinimo?

Prvi bi korak mogao biti da izazovemo osnovne znanstvene ideje: da je znanstveni napredak «napredan» ili «evolucijski» kako se tvrdi; da je ljudski rod evoluirao od golih divljaka do njegovog modernog stanja tehnološke snage; da se mi krećemo od nižeg stanja neznanja do višeg stanja unapređenja. Da, mi priznajemo da se napredak pojavio na više načina puno puta, ali čini se da to nije obrazac po kojim radi priroda. Križana biljka, puštena da ide u sjeme nekoliko sezona će se povratiti u nekrižano stanje. I baš tako, čini se da povijest čovjeka je jedna od degeneracije koja se izmjenjuje s oporavkom i tehnološkim unapređenjem koje NIJE balansirano etičkim i duhovnim razvitkom. Znanost i religija su bjesomučno navalile u usko i iskrivljeno gledište svemira. Nešto ne valja s tom slikom, a mi moramo otkriti što.

Tema «Potrage za Gralom» ima nekoliko varijacija na temu: da je u dalekoj antičkoj prošlosti postojalo znanje, «Istinska tehnologija mudrosti». Nadalje, postoji ideja da je to znanje naširoko bilo poznato i primjenjivano u Zlatno Doba. Antička tehnologija je povrh svega navodno preživjela, ipak vjerojatno razbijena i nejasna u «magičnim doktrinama», mitovima i religijskim ritualima koji su već odavno izgubili svoj smisao. Dakle, postoji ideja da je antička tehnologija preživjela u ezoteričkim školama, njegovana u tajnosti i s vremena na vrijeme davana u svijet u odmjerenim dozama preko par izabranih koji su žalili ljudski rod.

Prema Newtonovim tvrdnjama, grčki mistici koji su govorili o «glazbi sfera», jednostavno su govorili o gravitaciji. Njegova je misao bila da strune Apolonove lire korespondiraju s planetarnom udaljenošću od Sunca.

Imamo li kakve dokaze da je Antička tehnologija IKAD postojala? Ja mislim da imamo. I ne samo to, ja vjerujem da je možemo pratiti unatrag do središnje točke dijeljenja gdje su učenja znanstvenih koncepata formulirane u religijske doktrine i mitove i bile posijane u različite socijalne grupe koje su ih tad koristile na različite načine. Neke od tih grupa su postigle napredak; neke nisu. Neke su zaboravile sve i samo su pričale priče.

Mi ćemo putovati natrag kroz vrijeme. Mi ćemo se zagledati u tminu prošlosti milenija da bi detektirali točke u vremenu i mjesta gdje su se nalazile zanimljivosti u razmišljanju, imaginaciji i odgovoru na život koje jednostavno ne pristaju u normalnoj «evolucijskoj» metodi, a što pretpostavlja ostatke Antičke tehnologije. Mi ćemo pokušati izolirati tragove koji pokazuju na tu Antičku tehnologiju. Mi ćemo okupiti te djeliće zajedno i sklopiti ih kao sliku tako da možemo nazrijeti stvarnost IZA slike.

Dakle, kao radnu hipotezu, dopustite da predložim slijedeće:

  1. Religiozni mitovi koji su nam predani su «pripovijetke» jedne ili više naprednih civilizacija koje su postojale na zemlji u dalekoj prošlosti.
  2. Da su stanovnici spomenutih civilizacija mogli iskusiti drugačiji odnos prema njihovom fizičkom okruženju, uključujući i vlastitu psihologiju. Ovakav drugačiji doživljaj je mogao biti zapravo 4. denzitetsko stanje postojanja preneseno pomoću mitova o «Raju».
  3. Da je takav drugačiji odnos tim ljudima omogućio razvijanje tehnologije koja ne samo da je superiornija našoj, nego je dakle i temeljno DRUGAČIJA.
  4. Da je ta razlika u pojmovima kod odnosa prema okruženju zapravo mogla biti zbog toga što je zapravo samo okruženje bilo drugačije; tj. 4. denzitetsko.
  5. Da je tamo bilo međusobnog djelovanja među ljudskog bića i okruženja ili, kako su Kasiopejci opisali: fizička varijabilnost.
  6. Okruženje je definirano kao: kozmičke zrake, atmosfera, gravitacija, solarno zračenje.
  7. Da takvo definirano okruženje može značajno djelovati na DNK. Možemo primijetiti da je danas procijenjeno da je 2% DNK iskoristivo, a ostalih 98% se smatra smećem. Usporedite tu brojku s prijedlogom da se «koristi» 5% mozga. Te su brojke sumnjivo blizu, i mogu izražavati uzročni odnos. U brojnim znanstvenim istragama je pokazano da stvari kao recimo osobnost mogu biti u svezi s genetikom. Istraživanjem je također predloženo da «nadprirodne» sposobnosti mogu biti u svezi s genetikom. To NIJE prijedlog da je ljudski um nusprodukt evolucije, već prije da su duh i materija uravnoteženi i simbiotički «povezani» preko DNK. Drugačije vanjsko okruženje bi moglo prouzrokovati drugačije unutarnje okruženje u čovjeku, u terminima kemije, koje je moglo imati značajni efekt na DNK tako da je veći postotak DNK, a prema tome iskoristivost mozga, bilo dostupno ljudima, i da je to bilo sredstvo pomoću kojeg su drevni ljudi imali «interakciju» s okruženjem; oni su bili «partneri» u njihovoj tehnologiji, dok mi danas «ovisimo» o našoj.
  8. Da su među sposobnostima koja su mogla postojati na “pojačanom” ili 4.denzitetskom okruženju, bila i sposobnost opažanja arhetipova koji su projektirani na 3. denzitet i osnovni karakter 3. i 4 denziteta. Ova «pojačana» percepcija uključuje puno razumijevanje takozvane današnje «izvanzemaljske» stvarnosti, a priče o ovim bićima i njihovim sposobnostima su se prenosile do nas kroz eone kao predanja o «bogovima», demonima i vampirima, kao i «vilinski folklor».
  9. Nadalje, užasna je sudbina zadesila naše pretke, tako da su oni «izgubili» njihova «imanja» u 4. denzitetu, a to je prenešeno do nas kao priča o «Potopu».
  10. I konačno, naši religijski mitovi i rituali su ostaci pripovjedaka koje su dizajnirane da objasne put natrag do tih Rajskih imanja, uključujući i zamke na putu, i upozorenja od mogućnosti neuspjeha – posljedice koje bi mogle izmijeniti prirodu svemira na dobro ili zlo. Pretpostavimo, na primjer, da postoji «rat» među različitim bićima koje se bore na drugim denzitetima i dimenzijama kako su opisani u ovim mitovima. Nadalje, pretpostavimo da odmah nakon što jedna strana da «pomoć i podršku» njihovom «omiljenom kandidatu», kojeg predstavljaju razne grupe ljudi na «igraćoj ploči Zemlje» i koji se identificiraju s određenim mitskim arhetipovima, druga strana poduzima korake i sabotira manevar, kao što je opisano u mitskim dramama? Nadalje, pretpostavimo da ti «gospodari igre» imaju sposobnost putovanja kroz vrijeme… oni mogu ići natrag kroz vrijeme da bi izmijenili događaje i priče, tako da otkriju ili sakriju njihove stvarne aktivnosti u budućnosti/sadašnjosti kao i sijanju informacija/dezinformacija koje su kasnije «otkrivene» kao «prastari artefakt?»

Ako postoji i sitni postotak mogućnosti da je takva hipoteza točna, da ta «vanzemaljska stvarnosti» 4. denziteta kao što su je opisali Kasiopejci zapravo postoji, ne bi li nam odgovaralo da ispitamo te priče, mitove i rituale s više otvorenim «Sherlock Holmesovim» umnim sklopom? Toliko puno od toga što nam je proslijeđeno je postalo pitanje ili «vjere» ili bajke tolikim ljudima da ozbiljna analiza za rješenjem problema očajno nedostaje.

Related Articles: