FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Kasiopejski Eksperiment – 2. dio

„U teorijskoj fizici trenutno postoje fundamentalni problemi, čije će rješavanje zahtjevati mnogo drastičniju reviziju osnovnih koncepta, nego ikada prije. Sasvim je izvjesno kako će ove promjene biti toliko velike da će biti van mogućnosti ljudske inteligencije u dobijanju neophodnih, novih ideja, direktnim pokušajima formulacije eksperimentalnih podataka u matematičke izraze. Teoretičar će, dakle, u budućnosti morati upotrijebiti mnogo direktniji pristup.

„Znatno moćnija metoda napretka, koja bi se sada mogla predložiti jest mobiliziranje svih resursa čiste matematike u pokušaje usavršavanja i generaliziranja matematičkog formalizma, koji tvori egzistirajuće baze teorijske fizike, te nakon svakog uspjeha u ovom pravcu pokušati interpretirati nove matematičke formulacije u terminima fizičkih entiteta.” Paul Dirac

Zašto smo ovdje?

Zašto su neki ljudi „veliki“, a neki nisu?

Zašto neki ljudi vode, a drugi slijede?

Zašto tako puno ljudi samo slijedi krdo?

Zašto neki ljudi postižu… dok drugi samo sanjaju?

Zašto neki ljudi uspjevaju sa malo napora, a drugi propadnu, bez obzira na to koliko su truda uložili?

Zašto neki otpočnu sa dobrim namjerama, pa ipak naiđu na nepremostive prepreke na svom putu? Dok drugi lako napreduju?

Da li je istina zaista “Tamo negdje”? Ako jest, da li je moguće otkriti dio nje?

Ljudska bića su toliko preokupirana svakodnevnim životom da zaboravljaju najvažniji faktor tog istog života: smrt.

Nitko od nas se odavde neće izvući živ.

Ali nitko ne voli pričati – ili čak razmišljati – o najobičnijoj činjenici koja je zajednička svemu živome: Svi ćemo jednoga dana umrijeti.

I tada, što?

Postoji mnogo odgovora na ovo pitanje, ovisno o tome koga pitate. Ali da li su oni  „istina?”

Postoje i mnogi ljudi koji sugeriraju kako ovakva pitanja nisu ni bitna.

Određene „Znanstvene filozofije” upućuju na „slučajnu mehaničnost” univerzuma, učeći nas da je jedini smisao života njegova besmislenost. „Jedi, pij i uživaj, jer sutra možeš umrijeti”, a onda – ništavilo.

Kada postavite pitanje “Što se dešava kada umremo?” vjerojatno ćete se naći suočeni i sa pitanjem zašto smo ovdje? Zašto išta uopće postoji?

Postavljajući ovo pitanje suočavamo se sa čudnim ustrojstvom naše realnosti – ogromnim jazom u metodama i zaključcima između nauke i religije.

I naučnik i svećenik će se složiti u vezi definicije kristala natrijum klorida, ali se vjerojatno neće ni u kom pogledu složiti oko teoloških definicija.

Kada razmatramo religiju, naš pristup može biti naivan ili kritičan. Riječ „naivan” dolazi od latinskog nativus – prirodan, što znači da je naivnost više-manje „prirodno” stanje naših stavova prema pitanjima života.

Naivno religiozno iskustvo može se protumačiti prirodnom zadivljenošću i začuđenošću nad prostranstvom neba ili nevjerovatnoj delikatnosti običnog cvijeta; neodoljivoj misteriji koja nas obuzima u trenucima kada smo suočeni sa gromom i munjom i olujnim vjetrovima. Oni koji primjećuju sezone rasta i raspadanja, rađanja i smrti, mogu instinktivno osjetiti ideju reda koji upravlja svim životom. Veličanstveni zalazak sunca ili ljepota planina, mogu impresionirati ljudska bića snažnom senzacijom kako NISU sami, kao osjećaj koji se proteže puno dalje od čistog osjeta fizičkih organa.

Sve ovo – i još mnogo toga – može probuditi osjećaj misterije u nama. I pažljiva obzervacija istog preplavljuje nas osjećajem o postojanju “nevidljive realnosti” koja je iza ili iznad svog vidljivog života našeg svijeta.

I upravo u tom stanju nevinosti mi smo uvjetovani – čak programirani – “tradicijama” naših religija.

Kao posljedica tog „programiranja”, većina ljudskih bića jednostavno prati konvencije: njihove religije su napravljene za njih od strane drugih, izrečene kroz njihove tradicije, prihvaćene kroz imitaciju, te održavane putem običaja i navika. Dakle, mogli bismo reći kako ovi ljudi imaju „second-hand religiozni život”.

Svugdje i oduvijek, iskustva ljudskih bića bila su imenovana i odjevana tradicijama i konceptima, koji „objašnjavaju” misterije sa kojima se suočavaju.

Pitanje je: da li su ove tradicije i učenja „istiniti”?

Kada tragamo za originalnim izvorima koji su bili tvorci uzorka za ovu masu sugeriranih osjećaja i imitiranog ponašanja, nalazimo – u samom korijenu – osobe za koje je religija prije „akutna groznica” nego „dosadni običaj” koji se mora pretpjeti jednom tjedno, kako bismo si osigurali „spasenje”.

Problem je u tome što religozni „geniji” – proroci – su vrlo često ljudi koje možemo definirati kao osobe sa „pojačanom emotivnom senzibilnosti”. Generalno, oni žive nesretne živote, puni melankonije, podložni su opsesijama i fiksnim idejama, a vrlo često su to individue koje spontano padaju u stanja transa, čuju glasove, imaju vizije i, esencijalno, ponašaju se na način koji bi moderna psihijatrija smatrala patološkim.

U današnjem vremenu, naravno, postoji mnogo osoba vrlo blizu patološke granice, koje promoviraju ideje, vjerovanja, i popriličnu gomilu koještarija, i sa punim ih pravom etiketiramo kao „sektaše”. Ono na što većina ljudi nikada ni ne pomisli, jest kako su naše “standardne religije” sasvim sigurno podjednako „sektaške” kao i bilo koja moderna grupa koja tvrdi da posjeduje internu informaciju, koju je dobila od vanzemaljaca ili komunikacijom sa različitim realitetima.

„Proročanstvo”, u originalnom smislu riječi, značilo bi „inspiriranu izjavu”. Drugim riječima, ljudsko biće tvrdi kako posjeduje veće znanje o „drugim svjetovima” ili „nevidljivim realnostima” od znanja običnog smrtnika. Ovo nas naravno dovodi do sljedećeg pitanja: TKO inspirira takve „izjave”.

A ovo pitanje uopće NIJE nebitno. U stvari, ovo pitanje je KRITIČNO.

Kao što smo već primjetili, sve „primitivne” ili nepismene kulture posjedovale su neku formu kodirane komunikacije između duhova i živućih, i postale su neprimjerene tek po izumu monoteizma, negdje oko 1000-te godine prije Krista.

Machiavelli tvrdi kako su religija i njeno učenje o nekritičnoj vjeri, nadi, milosrđu, ljubavi, poniznosti i strpljenju u patnji, bili faktori koji su učinili čovjeka slabim i uzrokovali da manje brine o političkim i svjetovnim stvarima, pa je on prepustio političku moć zlim ljudima, imunim na takve ideale (iako se bez ikakvog napora mogu pretvarati u suprotno). Naravno, glavni trik je uvjeriti ljude kako je „život poslije života” jedina stvar o kojoj je vrijedno misliti, i upravo to je razlog formiranja monoteističkih religija. Također, čini se da su zbog tog istog cilja konstruirana i mnoga New Age vjerovanja i  „formulacije” o „subjektivnoj istini”. Sve što trebate jest vjera ili meditacija da biste osjećali „ljubav” za sve i svakoga. Nitko ne govori o svakodnevnoj borbi i potrebi za akcijom koja bi mogla doprinjeti drugačijem, pozitivnom ishodu u sadašnjosti, objektivnoj realnosti – u kojoj živimo, krećemo se i postojimo. Budućnost se kuje u sadašnjosti sa onim što ČINIMO. Efekt leptirovih krila.

Ovo nas vraća problemu sa kojim se suočavamo u našoj stvarnosti: „nauka o živim bićima” nije uopće napredovala u korak sa naukama o fizičkim objektima koji se pojavljuju u našoj realnosti.

“Ezgaktne nauke” su generalno bazirane na konceptima koji se mogu izraziti koncizno i elegantno kroz matematiku. Učinjeno je sve što je bilo moguće da se konstruira fizički univerzum fenomenalnih kalkulacija i hipoteza. Ovaj matematički univerzum je često neizgovorljivo apstraktan, sastavljen od simbola koji izražavaju fizičku realnost izvan dometa obične misli.

Pa ipak, ukoliko upitate bilo koju od ovih nauka „zašto?” vjerojatno nećete dobiti odgovor. Na znanost se oslanjamo da nam kaže što, kako i gdje, a ponekad, čak i kada – međutim nauka nema puno toga za reći o tome tko i kako.

Od stvari poput kamenja, metala, tekućina, zvijezda i atoma, mogu se izlučiti određene kvalitete. Obzervacija, opis i klasifikacija objekta, odnosi između varijabilnih kvantiteta, sve to daje nam moć predviđanja budućih događaja, a često i podvrgavanje tih manifestacija našoj volji. Proučavanjem konstitucije i karakteristika materije, čovječanstvo je ovladalo gotovo svime što postoji u našoj realnosti – ali nismo ovladali sobom.

Ukoliko ćemo umrijeti, a to je data činjenica naše egzistencije – ono što nam je svima zajedničko – zašto nauka nije utrošila svaki napor i sredstvo koje ima na raspolaganju da otkrije razloge za – i KRAJ – naše egzistencije?

Related Articles: