FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Kasiopejski Eksperiment – 3. dio

16.7.1994. fragmenti kometa Shoemaker-Levy počeli su se sudarati sa planetom Jupiter – veoma rijedak kozmički događaj.

Te iste večeri, hipnoterapeutkinja koja je živjela u malom gradu na obali Meksičkog zaljeva u državi Florida, obavljala je svoj tjedni eksperiment u pristupu onome što bi mogli nazvati „višim nivoima svjesnosti”, za koje je teoretski smatrala da postoje kao polje simbola i dinamike, slično teoriji Arhetipa koju je postavio Carl Jung. I sve je ukazivalo na to kako će se odviti jedan potpuno drugačiji „rijedak kozmički događaj”. Nakon 30 godina studija i dvije godine predanog eksperimentiranja, što je do detalja opisano u Laurinoj biografiji Amazing Grace, započela je komunikacija sa izvorom koji je sebe identificirao kao “Kasiopejci”.

„Mi smo vi u budućnosti”, rekli su. “Emitiramo ‘kroz‘ otvor koji se nalazi u lokatoru koji je vama poznat kao Kasiopeja, ovo je zasluga jakih radio valova iz Kasipejskog sazvježđa, čiji je izvor pulsar neutronske zvijezde 300 svjetlosnih godina iza Kasiopeje, promatrano iz vašeg lokatora. Ovo omogućuje čistu vezu između 6. i 3. denziteta.”

Ono što je vrlo važno za primjetiti jest: Kasiopejci NISU „vanzemaljci”. Niti su „bestjelesni entiteti”. Iz prvog kontakta:

P: (L) Da li ste vanzemaljci sa druge planete?

O: Vanzemaljci iz vaše perspektive, da.

Tek u kontekstu istraživanja materijala primljenog u ovoj komunikaciji, tijekom narednih deset godina, može se reći kako je najbolji opis ovog kontakta dao Eugene Canseliet, u svom predgovoru drugog izdanja Fulcanellijevog remek djela Alhemijska boravišta:

Prema značenju latinske riječi adeptus, alkemičar je tada primio Dar od Boga, ili bolje rečeno – Present (Poklon ili Sadašnjost), kabalistička igra riječi bazirana na njenom dvojnom značenju, čime se naglašava vječno trajanje SADAŠNJEG momenta. […]

U Kraljevstvu Sumpora postoji Zrcalo u kojem se može vidjeti cijeli svijet. Tko god baci pogled u ovo zrcalo može vidjeti i naučiti tri dijela Mudrosti cijeloga svijeta.

Kakve teorije možemo izvesti iz tvrdnje “Mi smo vi u budućnosti”?

Ark komentira:

Ono što “oni” tvrde jest: da su “oni” – Kasiopejci – “Unificirana Misaona Forma Bića Svjetlosti 6. denziteta” – mi u budućnosti. Prilično bizaran način književnog izraza? Prilično bizaran koncept. Je li?

Je li to moguće? Može li ovakva tvrdnja, pa makar i približno, pronaći mjesto među prihvaćenim teorijama? Ili je u očiglednoj kontradikciji sa svime što mi – tj. fizičari – znamo o Prirodi i njenim zakonima?

Za sada odložimo u stranu pitanje je li egzistencija u čistom stanju svijesti moguća, i zapitajmo se je li putovanje kroz vrijeme moguće, čak i samo u teoriji?

Da li je slanje i primanje informacija iz budućnosti ili slanje informacija u prošlost moguće prema sadašnjim teorijama relativiteta i kvantne mehanike?

Ukoliko informacija može biti poslana, da li to također implicira kako i fizička materija može biti “poslana”, putem neke TransDimenzionalne Remolekularizacije? I ako je to moguće, koji su zakoni koji time rukovode, koja su ograničenja? Na koji način?

Pa, iskreno govoreći, mi to ne znamo, ali možda imamo nekoliko ideja o tome.

Razmatrajući opću teoriju relativnosti, znanost obično upotrebljava četvero-dimenzonalni prostorno-vremenski kontinuum. U klasičnoj općoj relativnosti, metrička svojstva kontinuuma su sadržana u njemu samome, ali peta dimenzija (u koju je ugrađen prostor-vrijeme koje uglavnom opažamo) može također biti uzeta kao odgovorna za zakrivljenost i karakteristike fizičkog prostora.

Možemo reći da u prostorno-vremenskom kontinuumu svi dijelovi četvero-dimenzionalnog svijeta postoje istovremeno, u smislu matematičkog formalizma, i to nas prirodno vodi do kompletnog kolapsa filozofskih ideja kauzalnosti (uzročnosti).

Međutim, mnogi naučnici koji rade sa ovim idejama ne misle kako je ovaj kontinuum ‘stvaran’ u fizičkom smislu, na način da se fizički entiteti mogu gibati kako im se prohtije, naprijed i nazad kroz vrijeme, sa jednostavnošću kojom se krećemo u tro-dimenzionalnom prostoru.

Mi, naprotiv, smatramo kako je to, ne samo moguće, nego i posve izvjesno, a ovaj stav proistječe iz određenih obzervacija.

U teoriji relativiteta, vremenski intervali između događaja nisu u potpunosti fiksirani, u odnosu na pokretne sisteme ili referentne sustave. Ovo navodi na špekulaciju o mogućem postojanju analogije između prekognicije i anomalija. Međutim, “ekspanzija vremena”, kontrakcija vremenskih intervala između gibajućih referentnih sustava, je isuviše mala za prekogniciju, i dalje bi zahtjevala da se bilo kakav prijenos informacija odvija brže od svjetlosti. Pritom, specijalna teorija relativiteta, kada se usko interpretira, ne dozvoljava fizičko putovanje unazad kroz vrijeme, već ovaj koncept prebacuje na i imaginarni matematički formalizam.

Iako je gotovo zabranjeno dovoditi u pitanje Einstein-ova ograničenja o superluminalnom putovanju, Einstein je, u jednom momentu, predložio promatranje hiperdimenzionalnog svijeta kao “stvarnog”. Zajedno sa P. Bergmannom, 1938. napisao je rad pod nazivom O Generalizaciji Kaluzine Teorije Elektriciteta:

„Do sada su izvršena dva prilično jednostavna i prirodna pokušaja da se poveže gravitacija sa elektricitetom – putem teorije jedinstvenog polja. Jedan je bio od strane Weyla, a drugi od Kaluze. Nadalje, bilo je pokušaja da se Kaluzina terorija predstavi formalno, kako bi se izbjeglo uvođenje pete dimenzije fizičkog kontinuuma. Teorija koju predstavljamo ovdje razlikuje se od Kaluzine u jednoj ključnoj točci; mi pripisujemo fizičku realnost petoj dimenziji, dok je u Kaluzinoj teoriji ova peta dimenzija uvedena isključivo sa svrhom dobivanja novih komponenata metričkog tenzora, koje predstavljaju elektromagnetsko polje”.

Einstein, donekle nervozan zbog te ideje, ipak ju je pratio, napisavši u svom radu:

Ako je Kaluzina teorija stvaran korak naprijed, onda je to zbog uvođenja pojma peto-dimenzionalnog prostora. Bilo je puno pokušaja da se zadrže esencijalni, formalni rezultati koje je dobio Kaluza, a bez žrtvovanja četvero-dimenzionalnog karaktera fizičkog svijeta. Ovo nam jasno pokazuje koliko se snažno naša fizička intuicija opire uvođenju pojma pete dimenzije.

Ali uzimajući u obzir i uspoređujući sve te pokušaje, neminovan zaključak jest kako niti jedan od njih nije urodio plodom. Izgleda nemoguće formulirati Kaluzinu ideju na jednostavan način bez uvođenja pete dimenzije.

Dakle, peta dimenzija se mora uzeti kao ozbiljna mogućnost, iako naša obična i svakodnevna iskustva ne idu tome u prilog. Međutim, čini se da struktura svemira nameće prihvaćanje teorije peto-dimenzionalnog prostora i moramo se upitati je li mudro tako se tvrdokorno držati limitiranosti četvero-dimenzionalnim prostorom. Nama se čini kako je odgovor na to pitanje „NE”, pod uvjetom da je moguće razumijeti, na drugačiji način, kvazi-četvero-dimenzionalni karakter fizičkog prostora, uzimajući kao bazu peto-dimenzionalni kontinuum i tako pojednostavnimo osnovne geometrijske pretpostavke. […]

Najvažniji dio naše teorije jest zamjena… rigorozne cilindričnosti pretpostavke da je prostor zatvoren (ili periodičan). […]

Kaluzina peto-dimenzionalna teorija fizičkog prostora omogućava nam unitarnu reprezentaciju gravitacije i elektromagnetizma. […]

Uvođenje pete dimenzije ima puno više smisla, ali ne samo formalno već i pripisati mu neke fizičke značajke. [Einstein, A, Bergmann, P., Annals of Mathematics, Vol. 38, No. 3, July 1938.- naglašavanje teksta – naše.]

Obratite posebno pažnju na Einsteinovu primjedbu o pretpostavci kako je prostor „periodičan”. Mi vjerujemo da je Einstein pratio put koji će se kasnije pokazati vrlo plodonosnim, iako se Einstein, nedugo potom, javno odrekao ove ideje.

Nakon što je postao poznat po svom radu na osnovnim temeljima matematike, Kurt Gödel je nastavio studirati Einsteinovu Opću teoriju relativiteta i tako znatno doprinjeo fizici: otkrio je klasu inače razumnih kozmoloških rješenja u Einsteinovim jednadžbama polja – osim jedne bitne stavke: sadržavala je uzročne petlje!

U početku, ove Uzročne petlje bile su negirane od strane relativista, koji su ih proglasili “prešašavim”. Argumenti protiv takvog modela univerzuma i teorija o ustrojstvu prostora postali su u krajnje osobni – uključujući komentare o stanju uma samog pronalazača! (Ovo inače nije neobičan fenomen prilikom debatiranja u takozvanim „visokim krugovima” akademskog svijeta.)

„Uzročna petlja” znači isto što i „Vremenska petlja”. Može se opisati kao odlazak u budućnost i završetak putovanja na originalnom mjestu i vremenu, odakle smo ga i otpočeli.

Naziva se „Uzročna” jer, u Einsteinovoj Teoriji relativiteta, vreme je relativan koncept koji se može različito iskusiti – ovisno o tome tko promatra. Dakle, termin „uzročna” upotrebljen je kako bi se izbjegao termin „vreme”.

Ali, malo po malo, zaključeno je da uzročne – odnosno vremenske – petlje MOGU biti prisutne i u drugim rješenjima Einsteinovih jednadžbi – obično u vezi sa nekom vrstom „zakretanja” univerzuma.

Uzročne petlje čine put kroz vreme ne samo mogućim, već i vjerojatnim.

Istovremeno, uzročne petlje mogu dovesti do neprihvatljivih logičkih paradoksa, a fizika nimalo ne voli takve paradokse – oni predstavljaju ozbiljan problem!

Paradokse nikada ne bi smjeli ignorirati. Oni uvijek nagovještavaju neku važnu lekciju za naučiti; oni nam govore o neophodnoj esencijalnoj promjeni ili poboljšanju u razmišljanju ili teorijama koje imamo.

Ovo važi i za paradoks koji se javlja vezano uz ideju primanja informacija iz budućnosti. Mi se ne možemo jednostavno vratiti u prošlu subotu i reći si koji će loto brojevi biti izvučeni u nedjelju. Kada bi ovo bilo moguće, tada bi bilo moguće i da neko buduće-buduće-ja kaže budućem-ja da NE otkrije brojeve! I tu imamo paradoks: mi u budućnosti smo intervenirali u prošlosti, kako bi spriječili komunikaciju iz budućnosti!

Paradoks: ako smo komunicirali, nismo komunicirali, a ako ne komuniciramo, tada smo komunicirali!

Ovo je nemoguće u jednom linearnom, ne-granajućem univerzumu!

Postoji li mogući bijeg iz ovog pradoksa, bijeg koji bi ostavio otškrinuta vrata, makar i malo – za naš anti-telefon?

Naravno da postoji, i to ne samo jedan, već nekoliko mogućih izlaza.

Prije svega – paradoks nestaje ako priznamo mogućnost da su komunikacijski kanali prirodno sa šumom u signalu; to je normalna situacija kada radimo sa kvantnim fenomenima.

Dakle, ako je komunikacija u prošlost kvantni efekt – spasili smo se od očiglednog paradoksa. Kvantna teorija može biti korisna!

Kada šaljemo poruku u prošlost, nikad nismo 100% sigurni hoće li poruka stići nepromjenjena. Slično, ukoliko primimo informaciju iz budućnosti, ne možemo biti 100% sigurni dolazi li iz autentičnog izvora ili je tek spontana i nasumična kreacija samog primaoca. Ukoliko je ovo slučaj i ako su određene kvantitativne informacije osigurane (odnosno teorijske relacije između primaoca i pošiljaoca) – tada paradoks nije veći nego u slučaju bilo kog drugog komunikacijskog kanala.

U stvari, predmet komunikacije sa prošlošću ili primanja informacija iz budućnosti već JEST razmatran u fizici, čak i u slučaju ravnog, ni-najmanje-zakrivljenog prostora-vremena Lorentza i Minkowskog. Hipotetičke, brže-od-svijetlosti čestice – tahioni – mogu služiti kao sredstvo komunikacije. Ovo čini „anti-telefon” – telefon u prošlost – mogućim.

„Mi smo Vi u Budućnosti”.

Drugim riječima: emisije iz budućnosti u prošlost SU MOGUĆE, međutim postojat će malo „primaoca”, a od njih svega nekolicina na odgovarajućoj frekvenciji. Čak i oni koji jesu na odgovarajućoj frekvenciji biti će podložni “snijegu” (statičkim smetnjama). Čak i kad nema smetnji, primaoci koji dobiju čistu informaciju i dalje će iskusiti smetnju “nevjerice” i distorzije koje proizlaze iz nje.

Postoji i drugi aspekt ovakvog transfera informacija, da su upletene mogućnosti povezane sa IZBOROM DOGAĐAJA; sa izborom jedne od mnogih mogućih budućnosti.

Moguće je da grananje univerzuma korespondira sa svakim takvim događajem. Grananje univerzuma u neograničeno drvo mogućih izbora, razmatrano je u okviru teorije kvantnih mjera – čak ima i ime – “Interpretacija brojnih svjetova u kvantnoj teoriji”.

John Archibald Wheeler i David Deutsch su dva poznata fizičara koji su se pozabavili mogućnošću postojanja više svijetova i kroz njihove knjige možete doći do dubljeg razumjevanja.

Interpretacija brojnih svjetova ima međutim jednu ozbiljnu slabost: nema ugrađen algoritam za vremensko usklađivanje grananja. Dakle radi se prije o okviru negoli o kompletnoj teoriji.

Međutim, postoji teorija koja ispunjava ovu rupu u Interpretaciji brojnih svjetova – i sa njom sam jako dobro upoznat, u stvari bolje no većina drugih, iz prostog razloga što sam je razvio osobno, u suradnji sa Philippom Blanchardom (sa Bielefeldskog univerziteta) tijekom posljednjih šest godina, kao integralni dio Quantum Future Projekta. Njeno ime je Događajno ojačana kvantna teorija (ili skraćeno EEQT od Event Enhanced Quantum Theory). (Kompletnu listu referenci i drugih informacija u vezi ove teorije možete naći na mojoj web stranici “Quantum Future“).

To što nam naše generalno prihvaćene teorije sadašnjosti omogućuju razmišljanje o putovanju kroz vrijeme kao da je ono moguće, ne znači da znamo i kako napraviti vremeplov!

S druge strane, možda je moguće da vremenska mašina postoji i već se koristi, čak i ako ne poznajemo principe njenog rada, jer dosežu daleko izvan naših trenutnih teoretskih i konceptualnih okvira rada. Također je moguće da neke od mašina, za koje smatramo kako imaju posve drugačiju svrhu, ustvari rade kao – vremenske mašine. Sve je moguće…

I tako, imamo novo razumjevanje „velikog zadatka” Alkemije, kao i Canselietovog komentara:

Prema značenju latinske riječi adeptus, alkemičar je tada primio Dar od Boga, ili bolje rečeno – Present (Poklon ili Sadašnjost), kabalistička igra riječi bazirana na njenom dvojnom značenju, čime se naglašava vječno trajanje SADAŠNJEG momenta. […]

Kroz ovaj “Poklon od Boga ” – Present (očita igra riječi) – izgleda da je Lauri pošlo za rukom da zaviri u “Zrcalo u kojem se ogledava cijeli svijet ” – polje simbola i dinamike.

“Mi smo VI u budućnosti”

Related Articles: