Kozmička lagana meta

Danas ćemo pogledati Sažetak Zaključaka o Vatrenim kuglama i Meteoritima koje je Victor Clube priložio u svom propratnom pismu adresiranom glavnom koordinatoru za fiziku i BMD Europskog ureda za istraživanje i razvoj zrakoplovstva davne 1996. godine, 5 godina prije 11.09.2001; to i još nekoliko stvari.

Često me optužuju za “poticanje straha” jer stalno i iznova počinjem ovu temu. Čak mislim da je fascinantan i veliki iskorak u mojem eksperimentu u Superluminalnoj komunikaciji došao baš onoga dana kada su fragmenti kometa Shoemaker-Levy počeli udarati u Jupiter – doslovce u trenutku prvog udara – i da je ova komunikacija s “mojim ja u budućnosti” usmjerila veliku pozornost na temu rojeva kometa i fragmenata kometa koji neprestano prolaze kroz Sunčev sustav, izazivajući pustoš i donoseći smrt i uništenje na Zemlju. Kao rezultat istraživanja potaknutog ovom komunikacijom, napisala sam cijelu knjigu od 800 stranica koja je satkana oko pitanja katastrofa u obliku eksplozija kometa koje su se očito ponavljale tijekom povijesti: The Secret History of The World [hrv. Tajna povijest svijeta, op. prev.]

U prvim danima objavljivanja rezultata ovog eksperimenta, bila sam iznenađena brojnim napadima kojima sam bila izložena sa svih strana. Optužili su me za “kanaliziranje izvanzemaljaca” (nije istina); da želim “pokrenuti kult” (što je to kultno u istraživanju znanstvenih tema i razotkrivanju religije da je prijevara kakva i jest?) i tako dalje. Takve stvari su me isprva stvarno boljele i zbunile, ali sada to vidim kao blagoslov, kakav je bio: pomoglo mi je da naučim o vrsti ljudi koji vladaju našim svijetom, o vrsti ljudi koji žele čuvati tajne kako bi mogli zadržati moć: ljudi koji dizajniraju stvari poput “Rata protiv terorizma” kako bi sakrili od masa čovječanstva budućnost koja bi mogla dovesti našu civilizaciju do kraja; ljudi koji znaju da je preživljavanje bombardiranja kometama moguće i koji žele biti jedini koji će preživjeti, a kvragu sa svima ostalima.

Mike Baillie, u svojoj knjizi o crnoj smrti, piše:

Sve je očiglednije da je svijet intelektualno podijeljen na dvoje. Postoje oni koji proučavaju prošlost, na području povijesti i arheologije, i ne vide dokaze da je bilo koja ljudska populacija ikada bila pogođena udarima iz svemira. U dijametralnoj suprotnosti s ovim stavom nalaze se oni koji proučavaju objekte koji se približavaju ovom planetu, a ponekad se i sudare s njim. Neki ozbiljni članovi ove potonje skupine uopće ne sumnjaju da je u posljednjih pet tisućljeća sigurno bilo brojnih razornih utjecaja; odnosno u razdoblju ljudske civilizacije. U radu objavljenom 2005., David Asher i njegovi kolege proučavali su objekte za koje se zna da su se u posljednje vrijeme približili Zemlji. Oni zaključuju, na temelju različitih nizova dokaza (npr. broj meteorita otkrivenih na Zemlji koji potječu s Mjeseca) da prosječno vrijeme između udara na Zemlju nije više od 300 godina, vjerojatno je manje. [Zemlja na kozmičkoj streljani.]

Provjeravajući autore na koje se Baillie poziva, nalazimo na popisu Billa Napiera. Napier je kolega Victora Clubea. Ovo nas dovodi do druge podjele. U tijeku je rasprava o ovom pitanju kao što je Clube spomenuo u prvim dijelovima dotičnog pisma kojeg sam jučer citirala. Napisao je:

Ovdje je naglašeno da ovo izvješće izražava stajalište koje je u suprotnosti s glavnom znanstvenom temom koja se trenutno pojačava kroz razne američke agencije nakon nedavnih velikih otkrića pod vodstvom SAD-a (npr. onih Luisa Alvareza, Eugenea Shoemakera, Davida Morrisona itd.) Unatoč važnosti ove teme glavne znanosti, ovdje se prepoznaje da su kometarni potpisi u zemaljskim zapisima općenito jači od asteroidnih potpisa u slučaju i dugoročnih i kratkoročnih učinaka, tj. onih koji utječu na biološku i geološku evoluciju s jedne strane te čovječanstvo i civilizaciju s druge strane. Raison d’etre iza ove situacije su udari kometa u kojima dugoročno dominiraju objekti veličine >100 kilometara koji se kratkoročno značajno raspadaju na objekte veličine <1 kilometar, “prozor” važnosti prosječnog intervala između slučajnih udara kometa i asteroida u intervenirajućem rasponu veličina su po pitanju otprilike 1-10 milijuna godina. Usredotočiti se, u svrhu planetarne obrane, na katastrofe koje se događaju samo unutar ovog posebno uskog raspona frekvencija očito je apsurdno.

Clubeovo pozivanje na “mainstream znanstvene” ideje o kometima i asteroidima i tako dalje, samo je vrh ledenog brijega u odnosu na ovu raspravu.

Rasprava je o asteroidima protiv kometa. Asteroidi su čvrsta tijela od stijena i postoji oko 1000 takvih s promjerom od jednog kilometra ili više koji prelaze Zemljinu orbitu. Zovu se “Apollo” ili asteroidi “koji prelaze Zemlju”. “Američka škola” astronoma vjeruje da su ovi objekti glavna prijetnja Zemlji i čovječanstvu te ih zanima njihovo pronalaženje, praćenje i utvrđivanje njihove orbite. Ova škola vjeruje da ukoliko se svi ovi asteroidi mogu mapirati, i ako se riješimo svih “loših”, tada će Zemlja biti sigurna u doglednoj budućnosti. Njihove procjene da nas jedna od ovih bebica pogodi su samo svakih 100.000 godina.

U ovom trenutku, Američka škola astronoma je već pronašla i popratila oko 700 od procijenjenih 1000 takvih asteroida, a za sada, vjerojatno niti jedan od njih neće udariti u Zemlju u skorije vrijeme. Do kraja 2008. očekuju da će locirati 90% ovih potencijalnih prijetnji.

Naravno, ne govore o objektima manjima od jednog kilometra jer se vjeruje da predstavljaju mnogo manji rizik čak i ako udare u zemlju.

Dakle, “Američka škola” vjeruje da mogu, s vremenom i vrhunskom američkom tehnologijom, izmjeriti sve oko nas i držati naš prostor u svemiru “pod kontrolom”.

Ono što oni govore, kao što to Baillie pronicljivo ističe, je sljedeće: Postoje objekti koji prelaze Zemljinu orbitu, ali nas rijetko pogađaju (samo svakih 100 000 godina), ali oni će nas učiniti sigurnima tako što će pronaći svakog od njih i osmisliti metode za uklanjanje onih koji bi mogli predstavljati prijetnju u bilo kojem trenutku u budućnosti. Pretpostavljaju, naravno, da će, ukoliko shvate da bi bilo koji od njih mogao biti prijetnja nakon mapiranja njihovih orbita, imati vremena za to.

U “Svijetu Astronoma Asteroida” u posljednjih nekoliko tisuća godina sigurno nije bilo ozbiljnih udara, a oni će se pobrinuti da tako i ostane!

Kako tipično američki! Ne brinite, gospodična, John Wayne i njegova družina će kružiti oko vagona i pucati na te crvenokošce/odmetnike!

Očito, Victor Clube nije član Američke škole.

Škola “Opasnosti od Kometa” je britanska i razmišljaju sasvim drugačije od američke “mainstream” škole asteroida.

Za komete se kaže da se razlikuju od asteroida jer se sastoje od vodenog leda, smrznutog plina, organskih materijala i neobičnih dijelova od stijena i metala. Standardna teorija (koja bi možda trebala biti revidirana prema onima koji zagovaraju teoriju električnog svemira) kaže da se kometi zagrijavaju dok prolaze kroz Sunčev sustav i to uzrokuje ispuštanje plinova. Tada ih vidimo kao svijetle objekte s dugim repovima.

Nakon nekoliko krugova kroz Sunčev sustav, neki kometi se potpuno “ispušu” i sve što ostane je “jako crna gruda” bilo koje veličine, obično promjera najmanje nekoliko kilometara. Razlog zašto je istrošeni komet toliko crn je vjerojatno zbog poliaromatskih ugljikovodika koji su koncentrirani na površini kometa poput sloja katrana. Takve je objekte, za razliku od asteroida, vrlo teško uočiti jer ne reflektiraju svjetlost.

Kometi također ostavljaju tragove prašine i krhotina u unutarnjem Sunčevom sustavu i Zemlja povremeno prolazi kroz njih. Kada se to dogodi, općenito postoje kiše meteora koje su zapravo čestice kometa koje izgaraju u atmosferi.

Kometi se također mogu raspasti na manje – ali još uvijek velike – komade.

Sada zamislite da se u tragu kometne prašine nalaze i prilično veliki komadi crnih, nevidljivih, fragmenata kometa. Ako ih ne možete vidjeti, ne možete ništa učiniti po tom pitanju. A kada “pogode”, imaju tendenciju da izgore i/ili eksplodiraju u atmosferi (npr. događaj u Tunguskoj), tako da ne ostavljaju dugotrajne tragove kao što su krateri koje bi arheolozi mogli pronaći i reći “Da, pad ove civilizacije bio je posljedica napada iz svemira.” Ne – postoji samo vatra, smrt i uništenje; ponekad totalno.

Sve to znači da se problem kometa ne podvrgava učinkovitom rješenju.

Znanstvenici iz škole “Opasnosti od Kometa” predlažu da je događaj u Tunguskoj nastao zbog fragmenta kometa Enckea. Ovi znanstvenici također sada imaju ČINJENICE o fragmentima kometa Shoemaker-Levy koji su udarili u Jupiter u srpnju 1994. kako bi ilustrirali problem s kojim se suočavamo. Znanstvenici “Opasnosti od Kometa” također smatraju, kao što je gore spomenuto, da su udari mnogo češći nego što mnogi ljudi pretpostavljaju.

Dakle, da sumiramo: postoje dvije vrlo različite škole koje proučavaju opasnosti iz svemira. “Škola Asteroida” kaže da je bilo vrlo malo udara i da je problem rješiv, a “Škola Kometa” kaže da postoje dokazi da je bilo brojnih udara krhotina kometa koji su imali ogroman utjecaj na ljudsku civilizaciju, i da će se to dogoditi ponovo, vjerojatno vrlo brzo.

U redu, sada pogledajmo sažetak problema Victora Clubea. On piše:

Udari asteroida, iako važni, nisu najozbiljniji kratkoročni rizik za čovječanstvo ili civilizaciju

Svakih otprilike 5-10 generacija, tijekom cijele jedne generacije, čovječanstvo je podložno povećanom riziku globalne prijetnje od strane druge vrste kozmičkog djelovanja.

Ovo kozmičko djelovanje je “tipa Shoemaker-Levy” – roj kometnih krhotina koji rezultira nizovima zemaljskih susreta s meteoroidima ispod kilometra u promjeru.

Iako je rezultirajući rizik ~10%, globalne prijetnje imaju oblik (a) višestrukog bombardiranja od više megatona, (b) klimatskog pogoršanja zbog stratosferskog zasićenja s prašinom, ne isključujući ledeno doba, i (c) posljedične nekontrolirane bolesti/kuga.

Slijedovi događaja koji utječu na dotičnu generaciju je potencijalno iscrpljujuć jer, bez obzira na to je li rizik ostvaren ili ne, civilizacija obično prolazi kroz nasilne tranzicije, npr. revoluciju, migraciju i kolaps.

Nakon toga, percipirani kao besmisleni, takvi prijelazi obično predstavljaju neugodnost za nacionalne elite čak i do te mjere da su povijesni i astronomski dokazi rizika zanemareni i potisnuti.

Međutim, nakon ponovnog “oživljavanja” rizika, takvo “prosvjetljenje” postaje poticaj za nasilnu tranziciju budući da se tada traže povijesni i astronomski dokazi.

Takva promjena i izmjena uz prijetnju očito je samoporažavajuća i zahtijeva postupak za otklanjanje rizika.

Stoga treba istražiti našu tehnološku sposobnost da se suprotstavimo (a) višestrukom megatonskom bombardiranju i (b) stratosferskom zasićenju s prašinom.

Vrlo kratko vrijeme koje se obično povezuje s detekcijom meteoroida veličine ispod kilometar i koji se približavaju Zemlji podrazumijeva postupke suzbijanja koji se razlikuju od onih povezanih s katalogiziranim asteroidima koji su preko kilometar u promjeru i kometima.

Dakle, pitanje je: ako postoji čak 10% šanse da se suočimo s događajem tipa Shoemaker-Levy, zašto nitko ne poduzima ništa po tom pitanju?

Pa… možda se i poduzima nešto. Možda je sve ta priča s “Ratom protiv terorizma” i preuzimanje kontrole nad resursima, u svom korijenu, psihopatski način rješavanja prijetnje njihovom opstanku. Možda to nije “Sumrak psihopata” kako to misli Kevin Barrett… već Sumrak Čovječanstva; ako se ne probudimo.