FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Kasiopejski Eksperiment – 11. dio

Nastavak Laurinog komentara:

Zahvaljujući uticaju filma Egzorcist, ova naprava je stekla lošu reputaciju. Međutim, to nije oduvjek bio slučaj! Smiješno je kako Hollywood iskreira cijelu “doktrinu” a ljudi je potom prihvate kao Evanđelje.

Neki samozvani „stručnjaci“ tvrde kako je u redu biti “medij za duhove”, dok upotreba ploče, automatskog pisanja ili bilo kakvog “kanaliziranja u transu” može privući jedino “niže entitete”. Ovu sasvim nelogičnu izjavu baziraju na tvrdnji kako se “nijedan duh koji je dostigao viši nivo spiritualnosti, nijedan uzneseni prorok ili anđeo čuvar, ne bi nikada spustio na takav nivo da koristi pisanje ili govor druge osobe, žive ili mrtve.”

Da vidimo jesam li dobro razumjela: u redu je raditi sve ovo, dokle god sebe nazivate “medijumom”. Ali ako se nazovete “kanalizatorom” ili ako uspostavite protokol koji vam omogućava stalnu, svjesnu kontrolu, onda ste, po njihovoj definiciji, u kontaktu sa “entitetima niže razine”? Vrlo zanimljivo. I beskrajno ignorantno.

Nasuprot gore spomenutom “stručnom” mišljenju, dio mojih hipoteza, baziranih na dugogodišnjim istraživanjima, jest kako je kontinuirani kontakt sa istinski višim izvorima bio retko, ako ikada, uspostavljen tijekom cijele povijesti kanaliziranja! Barem ne sa onim izvorima za koje sam teoretizirala da postoje na istinski višim nivoima egzistencije. Dakle, nitko nije zaista “poznavao taj jezik”. 

Apsurdno je pomisliti da netko jednostavno može samo sjesti, u svom običnom ljudskom stanju i downloadati i prevesti nešto sa čim se, očigledno, nitko nije nikada prije susreo.

Tada sam postavila hipotezu da “Univerzum kao Cjelina” ili “izvor” koji sam željela kontaktirati, zaista ima moć da inicira komunikaciju sa ciljanom publikom – čovječanstvom – jer je bilo očito, iz svih mojih životnih iskustava do te točke u vremenu, da nam univerzum govori kroz događaje u našim životima.

Dokaz o velikom broju zapanjujućih sinkroniciteta, kao i pažljivo promatranje dinamike mog života, promatranje života drugih ljudi, sve sam to mogla interpretirati samo kao namjerno djelovanje neke ultra-kosmičke realnosti koja me je pokušavala naučiti jezik simbola. Osjećala sam, sa sigurnošću, kako me je univerzum “pozdravio”, zatraživši da naučim jezik i djelujem kao prevoditelj-kanalizator.  

Ono u što nisam bila sigurna bila je mogućnost uspostavljanja direktnijeg modela komunikacije kroz mene kao jednog takvog Prevoditelja. Ipak, bila sam prilično nestrpljiva da pokušam uspostaviti kontakt sa Glasom Univerzuma i “vratim mu pozdrav” kroz dug proces izgrađivanja strujnog kruga ka dubokom nesvjesnom umu, a možda čak i kroz njega.

Kako je bilo jasno da ovakva interakcija uključuje određeni nivo bitka kojeg većina nas nije svjesna, i koji nam je uglavnom nedostupan, shvatila sam koliko je bitno “naučiti jezik” na nekom još nepoznatom nivou mog vlastitog bića.

Ne samo da sam pokušavala naučiti jezik koji nikad prije nije bio sistematski proučavan, već i da moram naučiti kako da “postignem nivo vjernosti izvoru, kako da razlučim koji stupanj i tip vjernosti je odgovarajuć kojem kontekstu, kako da potražim pomoć sa stručnim terminima itd.” Ovo je bilo moje rezoniranje ili “ideološki aparat” kojeg sam uspostavljala kao protokol – algoritam – za povratni “signal”.

Proučavajući literaturu o kanaliziranju, postalo je očigledno kako je napouzdaniji materijal kroz povijest kanaliziranja ili došao kroz neki instrument tipa ploče ili je započeo s takvim instrumentom. Ploča je dakle postajala sredstvo za učenje novog jezika u nekom internom mjestu unutar uma, poput prikopčavanja na mašinu za prevođenje.

Uz to, imala sam i informacije o duhovnim priljepcima, poremećaju višestrukih osobnosti i drugih patoloških stanja, te o načinima kako se sa ovim efektivno nositi. I tada sam spoznala kako bih, ukoliko su moje pretpostavke ispravne, mogla dovesti kanaliziranje na do tad nedosegnuti nivo – ili makar veoma rijetko – možda jednom u svakih tisuću godina.

Naravno, sve je ovisilo o dugom “treningu” i aplikaciji algoritma. A to je značilo vjerojatno dug period upotrebe instrumenta tipa ploče za „kanaliziranje“ ne samo svojih podsvjesnih fragmenata kroz serije drama, već i mogući beskrajan broj frekvencija vezanih uz razne bestjelesne entitete, prije no što je moguće postići sinhronicitet mozga.

Na koncu, odlučih da čak i ukoliko je „čista podsvjest“ jedina vrijedna stvar proizašla iz tog procesa, odrješena od malih skrivenih misaonih petlji, to sve ipak ne umanjuje vrijednost ovog poduhvata. Pročišćavanje uma iscjeljivanjem njegovih fragmenata, bez obzira na koji način se oni manifestirali, može biti samo pozitivno!

Važna stvar koju sam zaključila bila je kako ne smijem prerano odustati od ploče. To bi bilo poput zaključka da smo stručnjaci u poznavanju nekog jezika samo zato što ga možemo koristiti za svakodnevne stvari. Kako bi postala istinski prevoditelj, osoba mora savladati novi jezik na najsuptilnijem mogućem nivou. U ovom trenutku, smatrala sam kako imam prilično dobru teoriju i da je vrijeme da je stavim u fazu testiranja; i tako smo započeli.

Nastavak…