FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Put do Svjetlosti Promjena Polova, Treći dio: Novi Jeruzalem – 3. dio

Kasiopejci su rekli: Proučavajte legendu o Orionu radi usporedbe. Što Orion ima s Krajem Svijeta, Noinom arkom ili Potragom za Gralom? Jako puno, bar ja tako mislim. Sličnosti između priča o Orionu i Arthuru, u osnovnim terminima, su mnogobrojne. Tema prethodnog „zlatnog doba“ koje je izgubljeno, prezentirana je i u priči o Noi. Arthur iz potrage za Gralom nije, u nekom smislu, pravi čovjek od krvi i mesa, već arhetipska mnogostruka predodžba. Arthur je nešto drugo i više od onoga što je o njegovom liku sažeto u literaturi, te je predstavljen u mitovima, pričama i slikama u kojima uopće nije direktno spomenut. Arthur je prisutan u mitovima o požrtvovnim kraljevima, umirućim spasiteljima i herojskim ubojicama zmajeva od pamtivijeka. Njegova priča raste sa svakom epizodom koju proučavamo i nakon nekog vremena shvaćamo kako je Arthur samo trag.

Orion, Arthur, Arka, Arkadia (Božja Arka), Ark, su tragovi mitologije Pada i Otkupljenja: Ondašnji i Budući Kralj. On je simbol Izgubljenog Raja i Novog Jeruzalema, svijeta prije i prolaza u stvarnost nakon potopa. Njegova priča se grana i objedinjuje kroz sve ideje o cikličkim promjenama i ovladavanja prirodom.

Mit o Zlatnom Dobu: vremenu kad su polovi bili drugačije orijentirani; kada su godišnja doba bila drugačija; godina je bila drugačija; iskonski raj gdje vrijeme nije imalo značenja. Sjećanje ili maštanje o Zlatnom Dobu je, čini se, svojstveno kulturama koje su obitavale na području od Indije do Sjeverne Europe. Za najrazvijenije povijesne mitologije Amerike, one Maja ili Asteka, nije bilo prošlog doba vedrine ugroženoga cikličkim razaranjem vatrom ili poplavom. Ni u filozofiji budizma nema mjesta nostalgiji, iako su u praksi usvojili ideju o propadajućim dobima iz svoje indijske okolice.

Kako bi usporedili odnos Arthura prema Noi i Arki, te njihove potrage – pronaći Gral-Arku i preživjeti kataklizmu poplave – od samog početka moramo razumjeti da se priče mogu prevoditi kako lingvistički tako i u kontekstu kulture. U Herodotovoj povijesti postoji priča koja je identična kopija izvorne bajke indijskog porijekla, osim u činjenici da je u izvorniku ona bila priča o životinjama, a u Herodotovoj verziji likovi postaju ljudi. U svim ostalim detaljima one su identične. Kako R. E. Meanger, profesor humanističkih znanosti i prevoditelj grčkog klasicizma napominje: „Očito, ako likovi mogu mijenjati vrstu, oni mogu mijenjati i imena te praktički bilo što drugo vezano za njih.“

Istinitim se drži kako iza Arthura stoji tradicija, što u pisanom, a što u verbalnom obliku; prenošena uglavnom među Velšanima, potomcima Keltskih Bretona, tamošnjih stanovnika iz vremena najezde Rimljana. Pitanje koje bismo željeli postaviti je: tko su bili ti ljudi i od kud su došli, donoseći priču sa sobom? Onoliko koliko se može utvrditi, legende o Arthuru, iako pokrštene, u osnovi su predkršćanska mitologija lagano prikrivena ličnostima kraljeva i kraljica, čarobnjaka i vila. Geoffrey od Monmoutha postavio je Arthura kao izuzetnog monarha i osvajača – prošli i budući kralj – prikazujući veličanstveno porijeklo i prorečenu budućnost Kelta, porobljenih od Rimljana i kršćanstva. Pomalo zvuči kao očekivanje Mesije u Židova, zar ne?

Priče o Arthuru priskrbile su kvazi povijesnu podlogu koja je dala zamah otkrivanju i proučavanju keltske mitologije, a legende su poprimile najintimniji oblik u trubadurskim romansama kasnog 12. i u 13. stoljeća. U ovim srednjovjekovnim romansama prepoznajemo tri glavna izvora: rimski klasicizam, francuske izvore/franačke elemente te britanske legende o Arthuru. Arthur je postao toliko popularan da je uskoro počeo dominirati područjem i proširio se kršćanskim svijetom.

Arthurski „hit“ zavladao je literaturom na jezicima i u umjetnosti svih glavnih zemalja srednjeg vijeka, većinom zahvaljujući križarima te miješanjem i razmjenom ideja i mitova koje su se događale između Zapadne Europe i civiliziranih zemalja na Istoku. Pitanje koje bismo željeli postaviti je: koliko slična današnjoj popularnosti Zvjezdanih Staza je bila popularnost Arthura u srednjem vijeku? I ako se može povući usporedba, gdje nas to ostavlja u smislu upotrebljivosti ovih priča kao traga ili stvarnosti? Sukob između pojave ovih priča i kršćanske teologije je definitivno postojao. Moglo bi se reći da je to slično današnjem znanstvenom pogledu na Zvjezdane Staze kao na čistu fantaziju. Ali jesu li one zaista samo fantazija? Jesu li priče o Gralu bile iste takve „fantazije“? Jesu li ideje Zvjezdanih Staza samo maštarije, kao što bi mnogi iz znanstveničke zajednice željeli da mislimo?

Bilo kako bilo, u isto vrijeme kada i pojavljivanje i popularizacija priča o Gralu, energija Katoličke crkve usmjerila se na Svetu Zemlju i moguće „obnavljanje“ Arke Saveza iz Salomonovoga hrama. Bazirano na onom što znamo iz Biblije, vidimo kako je vrlo moguće da je to bilo namjerno skretanje pozornosti. Slično kao što su u današnje vrijeme ideje o putovanju kroz vrijeme izložene u Zvjezdanim Stazama preusmjerene na ono što bi moglo biti još jedno stvoreno skretanje pozornosti: Philadelphia eksperiment?

Meni se čini kako je u oba slučaja mašina „Kontrole Štete“ poduzela sve napore i sva se pozornost preusmjerila upravo na odvlačenje pozornosti: Arku hrama kralja Salomona i Philadelphia eksperiment. Kao što su kršćanski teolozi tada napravili „kontrole štete“ i „ogradili“ ono što se može od onoga što se ne može prihvatiti, tako je danas matična znanost podigla sličnu prepreku protiv prihvaćanja prevelikog broja ideja iz Zvjezdanih staza kao mogućih ili vjerojatnih. I to iz istog razloga kao i onaj koji je motivirao Crkvu: tabu je misliti kako je vrijeme ciklično. Pozornost se odmakla od principa na materijalni objekt.

Znajući ono što znamo o nastanku literature o Svetom Gralu, mišljenja smo kako se u toj legendi ne krije samo popularna priča iz srednjeg vijeka. Ona se pojavila u različitim oblicima i vremenima, puno prije nego je započelo ludilo izazvano Geoffreyevom djelom Historiea. Kao što smo već naveli, Arthur predstavlja nešto drugo; on nije samo britanski Dux Bellorum; on predstavlja davno prošlo Zlatno Doba, vrijeme socijalne harmonije i mudre vladavine, vrijeme etike i morala, vrijeme „Puta Prijašnjih Kraljeva“, vrijeme kada nije bilo Vremena.

Tematika „izgubljenog zlatnog vremena“ je toliko jaka da je Goeffrey, kada je Arthura učinio svojevrsnim Mesijom kombinirajući velški mit i tradiciju s autentičnom povijesti, dotaknuo nešto duboko skriveno u ljudskoj psihi, da je srednjovjekovna Duša poletjela u nadi ponovnog uspostavljanja Kraljevstva na Zemlji, koje se moglo obnoviti samo otkrićem Grala; ili, drugim riječima, „građenjem Arke“ i napuštanjem koncepta Vremena.

No ipak, u okvirima tri dominantne religije danas: islama, judaizma i kršćanstva – postoji linearni koncept ograničavanja kozmosa na neki točno određeni broj milenija, pri čijem prolasku će se sve smrviti u bučnom kraju, spašeni će otići u nirvanu/raj, a prokleti zaglaviti na vječnom prženju. Za kršćanstvo, vrijeme je realno jer ima značenje – OTKUPLJENJE na KRAJU.

Ravna linija slijedi pravac čovječanstva od početnog Pada do završnog otkupljenja. A značenje povijesti je jedinstveno jer je inkarnacija neponovljiv čin. Posljedično, sudbina svakog od nas se isto tako događa jednom, jednom za sve, u konkretnom i nezamjenjivom vremenu koje je ono povijesti života. (Puech, Henri-Charles, Gnosis and Time, 1954)

Linearno shvaćanje vremena prisno je povezano s idejom evolucije. Događaji povijesti su neprestano odmotavanje novih i savršenijih manifestacija čovjeka, ljudskog rada, te time i Duha Božjega. Materijalni čovjek i njegova materijalna civilizacija je konačna ekspresija evolucije Boga i etičkih koncepata.

Moramo podsjetiti čitatelja da su na vrhuncu srednjeg vijeka cikličke i astralne teorije počele dominirati povijesnim i eshatološkim spekulacijama. Već popularne u 12. stoljeću, podvrgnute su sistematskim razradama u sljedećem, posebno nakon pojave prijevoda arapskih pisaca. …Albertus Magnus, Sv. Toma, Roger Bacon, Dante i mnogi drugi vjerovali su kako su periodični ciklusi svjetske povijesti upravljani utjecajem zvijezda, bilo da taj utjecaj poštuje božju volju i služi kao njegov alat kroz povijest, bilo da je to sila stalno prisutna u svemiru. (Eliade)

Kao što je Orionova sljepoća izliječena gledanjem u izlazeće Sunce, tako je i priča o pronalasku Grala ili građenju Arke priča o kreativnom potencijalu ljudske vrste u vrlo stvarnim pojmovima – snazi za preživljavanjem kataklizme i ponovnim stvaranjem Zlatnog Doba – put ka spoznavanju Drevnih Tajni Vremena – tajni koje su od nas skrivene vjekovima.

Ali sve je ovo zastalo pojavom Newtona i njegovog „znanstvenog biblicizma“.

Mislim da ne postoji niti jedna osoba na ovom planetu koja se ne bi složila da želi bolji život za sebe i za svoju djecu; i većina bi dodala kako trenutno nisu u mogućnosti to i ostvariti. Osim vrlo malog broja jako bolesnih ljudi, mislim da nitko ne voli vidjeti bijedu i patnju, bolest, smrt i očaj, u bilo kojem kontekstu. I moramo pitati: ako su ovakve stvari toliko mrske većini ljudskih bića, ako toliko ljudi radi, misli i moli se za poboljšanje uvjeta na svijetu, zašto se poboljšanje ne događa?

Što je podrijetlo bijede i patnje? Da li se ona samo dogodi? Da li ljudi i samo ljudi uzrokuju da drugi pate? Je li Bog dobar, ali eto dopušta da se loše stvari dogode?

„Ne zaboravite snagu molitve“, uče nas naši religiozni vođe. Jedini problem je, molitva, čini se, baš i nije puno popravila svijet u trenucima u kojima je sigurno da se gotovo svako ljudsko biće molilo.

Isus je obećao: „pitajte i primit ćete“. Kršćani se mole za stvari koje žele da se dogode ili za stvari koje žele imati. Ako se ono za što se mole dogodi, svi hvale Boga. Ako se ne dogodi, tada ‘jednostavno nije bila božja volja’. Međutim, takvo zgodno objašnjenje za bilo koji od ishoda molitvu svodi na vrlo nepouzdano sredstvo. Bit će što će biti. Zašto se onda moliti? Zašto ne bismo samo dali sve od sebe i nadali se najboljem? I kada čovjek malo bolje razmisli, shvati da se moli nekome za koga mora pronalaziti izgovore! ‘Možda nije bila božja volja.’ Ili, ‘Nemamo dovoljno vjere da bi nas Bog uslišao’. Ili, ‘Bog će djelovati u svoje vrijeme, ne u naše’. Ili, ‘ Čudni su putovi Gospodnji’. Izgovori, izgovori, izgovori!

Isus je obećao: „Ako se bilo koje dvoje od vas složi i pita… bit će napravljeno.“ (Matej, 18:19). To je obećanje. Što želiš ili trebaš? Samo pitaj! Ali to ne funkcionira i mi to vidimo!

Šezdeset milijuna ljudi je umrlo jer Bog nije napravio ono što su svi mislili da bi trebao napraviti. C.S. Lewis borio se s ovim problemom u kasnijem dijelu svoga života. Jasno je vidio kako su se prije 2. svjetskog rata gotovo svi ljudi na kugli zemaljskoj molili – Isusu, Bogu Ocu, Djevici Mariji, Alahu, Budi i tko zna kome sve ne, tako da su sve baze bile pokrivene – da se ovakva strašna stvar više nikad ne ponovi. Sjećanje na prošli „Veliki Rat“ (Prvi Svjetski Rat, op.prev.) još je bilo svježe u mislima čovječanstva. Sjećali su se strašnih pokolja i zavjetovali, nikad više!

A na kraju, nakon najmoćnijeg zapamćenog povika molitve koja se podizala sa Zemlje, gotovo jedna trećina svijeta završila je potpuno poharana, a šezdeset milijuna ljudi bili su mrtvi. To je Božji odgovor na molitve.

Odgovoreno nam je kako mi ne možemo „znati putove Gospodnje“. Također nas se podsjeća da Židovi – „izabrani ljudi“ Oca Monoteizma sada imaju svoju zemlju. Da, to je točno. Ali postoji i gotovo jednako brojna populacija Palestinaca koji se ne bi složili da je to bio odgovor na molitve. Jesam li heretik kad predlažem ovakvo što? Trebam li okajati svoj nevjeru?

Bilo kako bilo, kroz povijest stalno nailazimo na jednu grupu koja se moli bogu da ih zaštiti od pljačke druge grupe, a druga se jednako orno moli da im pljačka bude uspješna. Kad jedna grupa uspije ubiti drugu, je li to dokaz da je njihov bog superioran? Što se događa ako se članovi uspješne grupe reinkarniraju među poražene? Ovo nije retoričko pitanje jer je napisana poprilično utjecajna knjiga o velikom broju Židova koji su umrli u holokaustu, a sada se reinkarniraju kao kršćani. Također je bilo nagovještaja da se mnogi nacisti trenutno inkarniraju kao Židovi. Što tada takva ideja doprinosi shvaćanju „moj Bog je jedini pravi“?

Uvjeravam čitatelja, iz vlastitog iskustva kao hipno-terapeut, da je svaki pojedini slučaj koji sam imala vezano za „terapiju prošlih života“ demonstrirao takvu paletu nacionalnosti i religijskih orijentacija da to, doslovno, nečiju potpunu uvjerenost da su mu trenutna uvjerenja i orijentacija jedini ispravni čini smiješnom. I definitivno je da će baš oni koji su najorniji u svojim proglasima protiv druge grupe, na kraju završiti kao članovi baš te iste u sljedećoj „rundi“ inkarnacije. I iskreno, uopće nije važno vjeruje li čitatelj u ovo ili ne; klinički dokazi toliko su brojni da bi oni, kada bi ih se prezentiralo na sudu kao podrobne dokaze, bili toliko prevladavajući da bi im sudac i porota morali presuditi u korist.

Ako sjediš pokraj ceste nedaleko od zavoja i pokraj tebe prođe tisuću putnika iz pravca tog zavoja, govoreći ti kako je tamo most preko rijeke i niti jedan nikad ne kaže da nema ni mosta ni rijeke, tada postaneš uvjeren da je vjerojatnost postojanja mosta i rijeke iznimno velika.

Takvo je stanje dokaza prezentiranih od strane onih koji su se na terapiji prisjetili prošlih života. Nije čak ni važno vjeruju li oni uopće u reinkarnaciju ili „prošle živote“, jer za vrijeme hipnoze, bez iznimke i najčešće bez ikakvog „navođenja“, koje bi kritičari mogli predbaciti, pojedinac definitivno proglašava da je reinkarnacija činjenica. Često će takvi svjedoci, kada su u svjesnom stanju, zanijekati istinitost onoga što je izašlo iz njihovih vlastitih usta, jer se ne uklapa u njihov „sustav vjerovanja“. I to nas ponovno vraća na faktor da nam je, iz nekog razloga, zabranjen pristup našem višem Ja. A ljudi nastavljaju ubijati jedni druge zbog uvjerenja kojih se drže, nikad ne shvaćajući cijenu koju bi zbog takvog ponašanja mogli platiti.

Oni koji vjeruju u reinkarnaciju govore nam kako je cijena ubojstva drugog čovjeka zatočenje u „karmičkom kotaču“. To znači da osoba ne može duhovno napredovati dok se takva karma ne spozna i ne izbalansira. A ovo nas vodi pitanju zašto se ljudi ne mogu sjetiti lekcija iz prošlih života; zašto osobi nije dostupna mudrost duše. Ako ljudi imaju dušu ili duh, zašto spoznavanje prošlog karmičkog ciklusa nije dio čovjekove mudrosti?

Što može odgovoriti na pitanje zašto se ljudska bića upuštaju u radnje koje će ih osuditi na zatočenje u mnogobrojnim životima? Je li ovaj planet samo ogromna kanta za recikliranje; jer bez obzira što ljudi učinili, uvijek će biti novih i poboljšanih načina za ubijanje drugih ljudi?

Većina će odgovoriti kako se normalni ljudi međusobno ne ubijaju. Ali oni to ne rade zato što ne moraju. Postoje mjesta u Španjolskoj, Indoneziji, Irskoj, Afganistanu, Burmi, Izraelu, Kini, Timoru, Indiji i Pakistanu, gdje je smrt prijatelj i susjed.

Što bi bilo iskupljenje našoj stvarnosti u kojoj postojimo kao struktura koja rezultira stalnom reciklacijom duša? Što bi bio uzrok tolike tame koja ovjekovječuje ovaj ogromni ponor neukosti?

U terminima monoteističke vjere uči nas se kako je život jednokratni program: rodiš se, umreš i ti i tvoja grupa idete gore ili dolje. Što je isplata za svu ovu bol i patnju; proganjane duše i smrt nevinih?

Što je tajanstveni jaz između namjere, želje i fizičke manifestacije? Kakva tama postoji u našem podsvjesnom umu koja je stvorila ovako neprijateljski i nebrižni svijet? Kakva nas sila odvaja od shvaćanja istinske prirode naše stvarnosti i ostavlja izloženima patnjama i boli?

Bez obzira kako netko definira realnost – kao samostvorenu manifestaciju ili kao postignuće koje nam je povjereno – realnost patnje mora biti shvaćena kao posljedica ovog odvajanja. I, ako je materijalni svijet stvoren i održavan od naše strane, što nam je unijelo sljepoću u postojanje?

Ako je svijet stvorio Bog, je li naša patnja rezultat svojevoljnog neposluha? A ako je tako, tada je čovječje postojanje pokvareno. I ako je tako, što bismo trebali učiniti s dobrotom, plemenitosti i nesebičnosti bratske ljubavi i smjernog štovanja? Od kud je nastala ova dvojnost?

Ako prihvatimo da je, iz kojeg god razloga, neki aspekt kreacije manifestirao ograničenu trodimenzionalnost u kojoj se nalazi naša svijest, kako bismo opisali ovo stanje i njegov potencijal za promjenu? Što znači da je univerzum možda ostavio sve opcije „otvorenima“ do posljednjeg trena? A ako je tako, što onda zapravo činimo kada se molimo za neki točno određeni ishod ili kada vjerujemo u Kraj Svijeta?

Pitanje kako naša vjerovanja mogu oblikovati našu stvarnost je među najznačajnijima u svom istraživanju svjesnosti. Elektron u eksperimentu s dvostrukom pukotinom koji prolazi kroz jednu ili drugu kad ga se promatra, za razliku od njegovog pravilnog ponašanja kad nije promatran, možda je ključ razlike između monoteističkog, linearnog sustava vjerovanja i vjerovanja u otvorenu prirodu svemira i budućnosti.

Za ljudsko biće, život u utrobi majke možda je različit od života izvan nje kao što je život različit od smrti. Znači li smrt uništenje? Sigurno ne, s obzirom da znamo kako naš materijalni svijet nastaje iz onoga što se ne može vidjeti ni izmjeriti. I ako stvarna „dublja stvarnost“ samo prolazi trodimenzionalnost kao fazu, ne možemo li pretpostaviti da svemir sam možda radi isto? Ili da je materijalni svemir samo maternica kroz koju prolazimo? Možda je materijalni svijet kakvim ga doživljavamo samo razvojna faza djeteta u utrobi – priprema za postojanje u potpuno drugačijem poretku u kvantnim terminima? Je li trenutna stvarnost priprema za fundamentalnu transformaciju materije same? U svakom slučaju, ideja o kraju svijeta može biti ispravna iz raznih kutova gledanja, ali je završni rezultat nama nepoznat, kao što je odrasli život nepoznat još nerođenom djetetu.

Ovo vodi još jednom zaključku: kako smo ranije naveli, čini se da moramo prihvatiti objektivnu činjenicu da duhovni pokušaji promjene svijeta ili pokušaj utjecaja i reguliranja događaja na višoj razini jednostavno ne funkcioniraju. Da, čini se da postoje dokazi kako manje grupe pojedinaca mogu uzrokovati manje promjene ili efekte s ograničenim dometom utjecaja, ali iz nekog razloga, svijet onakav kakav je, je čini se „postavljen“. Priroda fizičkog svijeta je izgleda u osnovi protivna ovakvoj „duhovnosti“. Dok bi svatko od nas volio misliti da možemo promijeniti svijet molitvom i/ili pozitivnim mislima, moramo se sjetiti da postoji velik broj dokaza da su stvarne transformacije planeta uvijek bile kataklizmičke prirode. Filozofija koja ignorira ovu činjenicu je koketiranje s katastrofom.

Moguće je čak da usmjeravanje pažnje na stvaranje novog svijeta, ili „New Age“, doslovno pridonosi energiji razaranja prethodnoga doba na način koji slijedi znanstvene principe. Misliti kako će se prijelaz dogoditi samo uz pomoć misli zanemaruje vrlo važne znanstvene faktore. U ovome radu pokušavamo pronaći dijelove identiteta – dodirne točke znanosti, filozofije i misticizma – kako bi nam bilo moguće, u praktičnim terminima, bolje razumjeti što bi moglo ležati u našoj budućnosti.

Materija, kako je doživljavamo, je, čini se, oprečna duhu – kao da je veo – u protivnome bi lako mogli otkriti i razlučiti našu duhovnu prirodu od trenutnog stanja postojanja. Istraživanja pokazuju da je ovo moguće, ali samo na vrlo ograničenoj razini i kod vrlo maloga broja ljudi koji jako naporno rade i svoje živote potpuno posvete ovoj potrazi (ili dožive tešku traumu, što samo po sebi otvara zanimljive mogućnosti).

Zbog toga, kako bi mogli manifestirati prorečenu ili projiciranu Kozmičku Uniju duha i materije, kako je definirana od strane nekih grupa, ili se duhovna dobra moraju povećati i postati više materijalna ili materijalna dobra moraju postati finija, manje čvrsta i manje materijalna. A kako bi se ijedno od ovoga dogodilo, čini se da su potrebne makro-kozmičke kvantne promjene. Polazna točka realnosti mora biti promijenjena. Ali, razumijevanje ovog koncepta, ako je istinit, otkriva kataklizmički holokaust koji je toliko zastrašujuć da ga uopće nismo u stanju pojmiti. Rađaju se vizije iskonskog razaranja koje prelaze granice najgore noćne more i uzrokuju da se odvratnosti nuklearnog rata čine kao dječja igra.

Ali ne za izabrane „Noe“.

Proučavanjem znanosti, povijesti, proročanstava i drevnih mitova došla sam na ideju da moramo početi gledati na koncept Sudnjeg Dana – nasilnog i groznog očekivanja – u potpuno drugačijem svjetlu.

Kraj će možda stvarno biti Kraj Svijeta kakvog znamo. I to mislim u vrlo osnovnom smislu. Više od toga, mislim da to nije samo kraj civilizacije, iako će se i to dogoditi; ne samo početak Novog Doba, dogodit će i to, nego kraj materije kakvom je trenutno poznajemo i kvantne promjene Svemira prema vidljivim znanstvenim principima. I to je ono što će omogućiti Zemlji, Životu i Svemiru da se objelodani na način izvorne „kreacije“: obnavljanjem savršenosti i rajskog stanja – harmonije duha i materije – kraja koji je ujedno i početak.

Uzimajući u obzir uvjete koji su opisani u danima Noe, moramo pogledati na našu trenutnu situaciju. Većine naroda suočeni su s nedostatkom praktički svih resursa koji se smatraju nužnima za postojanje industrijaliziranog društva. Rečeno je kako će sve rezerve nafte na Srednjem Istoku biti iscrpljene u roku od trideset godina, ako je nastavimo koristiti u ovakvoj mjeri. Rezervi bakra već nedostaje. Šume se pretjerano sijeku i nestaju. Čisti zrak? Čista voda? Hrana? Takve krajnje nestašice već su postale mračne životne činjenice većini svijeta. A situacija se može samo pogoršati. U osnovi ne postoje zalihe hrane nigdje na Zemlji. I ne postoji ništa što bi u vezi s time itko mogao poduzeti. Ne postoji nikakvo, ponavljam: nikakvo tehnološko rješenje problema s kojima se suočavamo. Ili ćemo umrijeti od bolesti, propasti ili poremećaja, ili ćemo se preobraziti. Ako vjerujemo u išta drugo, živimo u zabludi.

Svi stari mitovi o cikličkom vremenu sadrže element koji opisuje propadanje u kaos, „iscrpljivanje kozmičkih resursa“ i tada arhetipsku gestu: illud tempus, „od početka“, novo stvaranje. I ovi mitovi opisuju određene odnose među „bogovima“ ili planetima u to vrijeme.

Na svakom nastanjenom kontinentu, drevne rase sjećaju se „čudovišta kaosa“ koje divlja po nebu prijeteći uništenjem čitavog svijeta. Najčešće je ovo čudovište prikazano kao biološki nemoguća kozmička zmija ili zmaj. Pronalazimo egipćansku Uraeus zmiju, babilonskog zmaja Tiamata, grčku zmiju Typhona, norvešku zmiju Midgarda, pernatu zmiju, dugokosu zmiju, bradatu zmiju, zmiju koja bljuje vatru i tako dalje i tako dalje.

Trebali bismo pažljivo razmisliti o ovim asocijacijama. S jedne strane imamo ideju kako su makrokozmičke kvantne interakcije pretvorene u mit ili prenesene generacijama sve dok se nisu preobrazile u priče o junacima ljudskih obilježja u zemaljskom okolišu. Dakle, možemo pretpostaviti da se takvo „poništenje“ ili kozmička interakcija već dogodila veći broj puta, u većoj ili manjoj mjeri. I u svakoj točki ovih makrokozmičkih kvantnih skokova premještanja redoslijeda materijalnoga svijeta, jedan ili više planeta Solarnog sustava igrao je dominantnu ulogu u radnji koja se događala na nebu.

Ali predstavlja se još jedna ideja: da su ove kozmičke preobrazbe također poput prozora kojima se arhetipske energije umeću u našu stvarnost. U trenutku kozmičke katastrofe, rastvaranja, možda postoji trenutak, možda mjeren u danima iz naše perspektive, u kojima se materija „rastvara“, da se tako izrazimo, i samo oni pojedinci koji imaju dovoljnu unutarnju usklađenost s drugom stranom, mogu iz ovog događaja izaći „netaknuti“, iako svakako transformirani. A uzorak usklađenosti bi mogao biti odrednica na koji će način netko na kraju biti transformiran.

I ovdje se licem u lice susrećemo s idejom da naša vjerovanja kreiraju našu stvarnost. Ona to uistinu i moraju, ali samo u određenim okvirima i prema određenim pravilima. A trenuci „stvaranja stvarnosti“ globalno rečeno u kozmičkim terminima, su trenutak ‘Vječnog Povratka’, arhetipskog prauzora geste stvaranja. Ovdje pronalazimo značenje dijelova mita koji prikazuje ideju da je budućnost ODREĐENA za nadolazeću godinu, bazirana na određenoj učinkovitosti „sađenja sjemena“ za vrijeme kaosa rastvaranja. Budućnost čovječanstva je ODREĐENA za sljedeće „zemaljsko doba“ onime što se vjeruje en masse u trenutku makrokozmičkog kvantnog skoka – „Tri Dana Tame“ tijekom kojeg se događa Božanska Hijerogamija (sveti brak, op.prev.). I to je mjesto gdje Svjesnost Grala postaje presudna. Ovdje počinjemo razumijevati istinsko značenje vjere:

Vjera je otvorenost i stav pun povjerenja u istinu i stvarnost, kakva se god ona u konačnici pokazala biti. Ovo je riskantno i odvažno stanje uma. Vjerovanje, u religijskom smislu, je oprečno vjeri – jer je ono vatrena želja ili nada, kompulzivno držanje za ideju da je Svemir posložen i reguliran na točno određeni način. Vjerovanje je držanje za stijenu; vjera je naučiti plivati – a cijeli ovaj Svemir pliva u bezgraničnom prostoru.

„Glavni dio priče o Gralu je da obnovi mora prethoditi ceremonijalno čišćenje, potpuno čišćenje, a ne samo pročišćavanje. Mora se dogoditi radikalno odstupanje od prošlosti. Stari svijet umire kako bi se novi rodio. Princip je: ‘Kralj je mrtav, živio Kralj’.“

Osnovna tema Grala, ponavljana u svim keltskim zapisima, je ujedinjenje dvaju principa, Božice i Junaka Kralja. Ovo je temeljni uvjet Raja.

Ali čovjek želi stvoriti raj prema vlastitim željama, koje obuhvaćaju sve poželjne elemente i niti jedan nepoželjni. Međutim, svaki put kada Persival otpusti uzde konja i opusti se u sedlu, prihvaćajući da je dobro gdje god da ode, to se ispostavi najboljim. Ali trenutak kada pokuša kontrolirati i „promijeniti stvari“, kako bi nametnuo svoju „superiornu viziju“ prirodnom poretku, odmah se izgubi u Pustopoljini.“

Kada proučavamo Ljubavnike u Tarotu, cjelokupna temeljna poruka gnosticizma, Katara i Grala konačno sjeda na svoje mjesto. Ljubavnici su karta RAVNOTEŽE i HARMONIJE i sveukupnosti reflektirane u svojoj karti blizancu: Umjerenosti.

„I put prema Svjetlu u malom pejzažu na lijevom dnu karte leži između dva vrha – Perce a Val. Persival je ostao vjeran svojoj pravoj ljubavi, vjeran potrazi za pronalaskom nečeg većeg nego što je on sam i pronalasku kako pobjeći od navika i nemogućnosti viđenja istinskih teškoća života. Vjerovao je u prirodni poredak stvari i naučio promatrati i misliti sam za sebe. Prestao je dijeliti život na crno i bijelo i pokušavati promijeniti jedno u drugo, naučio je prihvaćati život kao besprekidnu cjelinu prirode, koja uključuje kako čovjeka kao duhovnog bića, tako i čovjeka od krvi i mesa s obitelji.“

„Novo metafizičko doba na Zapadu postalo je supermarket spiritualnih roba. Tražitelji se očajnički trude transformirati. Svaki guru, terapeut i propovjednik govori nam da sa samo malo više truda, slanjem samo malo više ljubavi i svjetla, možemo postići koji god specifični cilj želimo, bio on Moksha, Oslobođenje, Povratak Bogu, Višoj Svijesti, Psihičkom Poboljšanju ili Prosvjetljenju.“(Godwin, 1998)

Ipak, tek kad je Persival odbacio SVE od navedenoga, savjete, poticaje, kada je prestao težiti k tome da postane veliki kralj u svetoj potrazi za spasenjem svijeta, tek kad je odbacio Boga kao čistog i dobrog Oca sviju… Pronašao ga je!

Što je Pustopoljina? To što ne možemo prihvatiti svijet i cjelokupno postojanje kao savršeno prirodno i da je upravo onakvo kakvo uistinu treba i biti.

Kad bi samo mogli biti spontani, oslobođeni programiranosti u sustave vjerovanja, rituale, uvjerenja kako smo mi ti koji moraju potpomoći ‘spuštanje’ Novog Jeruzalema ili ćemo svi pretrpjeti ‘Sudnji Dan’, tek tada bi si mogli postaviti pravo pitanje o nama samima; pitanje bez prethodnih pretpostavki što bi mogao biti odgovor; pitanje bez očekivanja…

I tada, čudotvorno, na trenutak se Gral isprazni… a u sljedećem trenutku ispuni se čudesima i slavom SVEGA!

Duh iz Doline nikada ne umire. A zove se Mistična Žena. Vrata Mistične Žene su Izvorište Raja i Zemlje. (Lao Tzu)

A Mistična Žena je Beskonačno More Potencijala… ona je Bog u „ne“ aspektu, koje može BITI samo kada se očekivanja, predviđanja, pretpostavke i opsesije potpuno ugase.

„Negativno postojanje je tišina iza zvuka, crno platno ispod slike, tama u koju sja svjetlo. Praznina je mirnoća protiv koje se vrijeme kreće. Obrnuto postojanje omogućava čovjeku biti ono što je. Ono je zrcalo zrcala. Neočekivanje je nemiješanje i ono dopušta najsavršeniji odraz stvaranja.“ (Ibid)

I sada vidimo zamku monoteizma: koji nas špijunira i drži u čoporu, na ovaj ili onaj način, držeći nas čvrsto u zagrljaju svjesne konstrukcije koju su nam uručile sile koje svoje interese žele ispuniti preko NAŠIH vjerovanja. Njihov plan, milenijima, bio je uvjeriti nas na ovaj ili onaj način, bilo da smo kršćani, židovi, muslimani, new-ageri ili Enohovi čarobnjaci, kako mi moramo pripomoći određenom arhetipskom praobliku da počne postojati.

Ova ideja je toliko važna da se, po mom mišljenju, ne može previše naglasiti. I baš me ona potakla na istraživanje sustava vjerovanja svijeta te da ih izložim na ovim stranicama kako bi čitatelj imao dovoljno materijala na kojem će bazirati svoje vjerovanje. Jer, ako se takvo kozmičko ponovno rođenje stvarno nalazi u našoj skoroj budućnosti, a ‘sjeme’ koje je posađeno u tom razdoblju određuje sve što slijedi, tada stvarno, stvarno moramo saznati sve što je moguće saznati o našim mogućnostima, našim izborima i skrivenoj stvarnosti koja nas možda obmanjuje kako bi vjerovali u stvari i služili programu onih kojima naša dobrobit NIJE u interesu.

Na kraju, kada uzmemo u obzir ono što smo otkrili o stvaranju Biblije i ideju da je ona rezultat Kontrolnog Sistema, iskorištena kao sredstvo iskrivljavanja istine kako bi se postavio temelj postepenom nametanju sustava kontrole, tada imamo jasnije razumijevanje problema ‘Novog Jeruzalema’. Sjećate se što je napisano u prvom članku ove serije? Iz The Truth About Enochian Magic:

Uopće nije jasno zašto su Enohovi Anđeli prenijeli svoj sustav magije čovječanstvu. Povjerili su Deeju kako mu je ono dano kao nagrada za pobožnost i da je to darežljivi poklon anđela čovječanstvu. Ipak, postoji jak razlog vjerovati da oni nisu bili potpuno iskreni u otkrivanju svojih motiva.

Znamo zašto su izabrali Deeja i Kellyja – zajedno, ovi ljudi su bili možda jedini u svojem vremenu sposobni primiti i dati smisla anđeoskim porukama.

Ili bili dovoljno lakovjerni da bi mislili kako se radi o kontaktu s anđelima.

A zašto su anđeli odlučili čovječanstvu dati znanje za koje se tvrdi da je isto ono koje je dano Enohu, ali koje jednako tako može biti magija kojoj su Čuvari učili svoje potomke prije Potopa, ne možemo znati, ali bi to moglo biti značajno u nadolazećem razdoblju prijelaza trenutnog Razdoblja Ribe u sljedeću Eru Vodenjaka, koja će biti razdoblje velike patnje i razaranja i koje se generalno naziva Apokalipsom.

Magija kojoj su Čuvari učili čovječanstvo uzrokovala je da Bog poplavi zemlju u vrijeme Noe – tako da je isto tako moguće da se slična (ili ista) Enohova magija namjerava upotrijebiti kao okidač za nadolazeću Apokalipsu. Anđeli su to potvrdili Deeju i Kellyju, ali to oni nikad nisu obznanili javno. (The Truth About Enochian Magic)

I upravo tu počinjemo shvaćati kako ideja uporabe rituala da bi se „potpomognuo proces“ silaska Novog Jeruzalema može biti glavna namjera Monoteističkog Kontrolnog Sistema. Do sada već znamo kako Stari Jeruzalem nije bio ono što se za njega misli da je bio, pa zašto bi onda, za ime božje, željeli ‘Novi’? Do sada je već postalo prilično očito da se kontrolni sustav monoteizma nametanjem koncepta linearnog vremena i prikrivanjem znanja o cikličkom obnavljanju Solarnog sustava poslužio u svrhu aktivacije određenog odgovora na proročanstva iz Otkrivenja.

Vidjeli smo način djelovanja Jahve. I počinjemo uviđati prijevaru Otkrivenja. Sigurno je da, ako su znanstvene spoznaje o kraju svijeta prikrivene, kada se one potpuno elaborirano pojave u knjizi koja je dio određenog religijskog sustava, da će se taj sustav smatrati onim koji je ‘u toku’ i zbog toga biti onaj kojeg će se slijediti. Inspiracija za knjigu Otkrivenja uistinu je točno znanje o događajima u budućnosti. Međutim, možemo vidjeti kako se kroz nju provlači određena ‘linija sile’ koja nas tjera da zastanemo i razmislimo želimo li nastaviti slijediti ciljeve koje se u njoj propagira?

Što nam Kasiopejci kažu o tome o kakvim se tu ciljevima radi?

Kasiopejci: Vladar Zmije obećava svojim sljedbenicima beskonačnu moć, zbog koje oni moraju težiti stjecanju beskonačnog znanja, zbog koje se zaklinju na beskonačnu vjernost i koju posjeduju za sve vjekove, ako nađu beskonačnu mudrost koju traže beskonačno.

P: (L) Pa, to je kružna pljačka… krug iz kojeg ne možeš pobjeći!

O: I u tome leži obmana! Sjetite se, oni koji teže služiti sebi s najvećom moći, osuđeni su samo služiti drugima koji teže služiti sebi i mogu vidjeti samo ono što žele vidjeti.


P: Dakle, imamo brdo ljudi koji se igraju s matematikom i višim znanjima, u biti kao drži-me-zaposlenim aktivnošću kako bi ih se na ljudskoj razini odvratilo od činjenice da se njima manipulira na višoj razini. Je li to ono što se događa? Ili, da li oni svjesno znaju što rade? Je li to odvraćanje pozornosti ili svjestan izbor?

O: I jedno i drugo.


P: (L) Mislim da, kada jako razmišljamo, meditiramo i donosimo svjesne odluke, da tim putem stvaramo više univerzuma nego onim drugim [putem manipuliranih izbora]… tako da dovodiš u ravnotežu kreacije izbora dobrog univerzuma, stvarajući ih više nego što ih ima pri biranju bez razmišljanja, pri izabiranju samo zato što ne znaš bolje… (T) Nije li to upravo ono što gušteri rade? (L) Da, je… (T) Oni manipuliraju [univerzumom] kako bi stvorili negativno. Ali nikad ne mogu stvoriti više nego što je, više negativnog nego pozitivnog, jer svemir uvijek teži ravnoteži. Tako da za svako mjesto koje naprave negativnim, neko drugo postane pozitivno. Nikad ne možeš stvoriti više. Možeš se truditi.

O: Istina.

P: (T) Iako, oni rade pod lažnom pretpostavkom da mogu. (L) ‘Što se babi htilo, to se babi snilo’.

O: Ne, oni rade s pogrešnom pretpostavkom da mogu zapečatiti realitete u četvrtom denzitetu, i trećem, i drugom, i prvom OPS, za vječnost.

P: (T) Njima nije bitno je li svijet fizički ili nije. Oni su u četvrtom. Oni ih samo žele zapečatiti i zadržati u OPS-u kako bi se njima mogli hraniti. (J) Ohhh, oni žele svoj mali vrt! Oni žele svoj mali vrt za ‘sisanje’.

O: ‘Vječnost’ je ključna riječ ovdje. Tu željno razmišljanje ulazi u igru.

I koristeći Jan-inu šarmantnu terminologiju, to je upravo ono za što je ovaj „Novi Jeruzalem“ dizajniran: četvrto-denzitetni OPS „Vrt za Isisavanje“.

Upotrebljavajući energiju svakog koga mogu preobratiti na svoju stranu, koja se sastoji od duboko usađenog vjerovanja koje će se aktivirati u trenutku kada situacija na planetu postane malo gadnija. Svi će biti sigurni da Bog Izraela mora biti ISPRAVAN, s obzirom da se tako točan opis svega što se događa nalazi baš tu, u knjizi Otkrivenja. I s prvim asteroidom koji zaplovi našom atmosferom, baš kao pucanj iz pištolja, svi će poput krda biti stjerani u potok koji se priprema već milenijima.

Nije li svima jasno da je upravo ovo razlog zašto se oni još uvijek nisu pokazali na otvorenome? Pa cijelu ovu stvar postavljaju već vjekovima, kao redove domina.

Svi na planeti molit će se za „drugi dolazak“, bilo Isusa ili Drugog Jeruzalema. I izborom slobodne volje većine ljudi na planetu koji to TRAŽE – (nema veze što su izmanipulirani kako bi tražili – nije OPS ako nema manipulacije) – pa, kakav bi drugi izbor Vanzemaljski Spasitelji imali nego ispuniti im želju?

Related Articles: