FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Osnove ponerologije – 5. dio

Istina u pozadini rata protiv terorizma

Harrison Koehli
Sott.net
27. srpanj 2010.


Zastrašena djeca – zastrašene odrasle osobe. Žito u psihopatskom mlinu.

Ljudske veze su zaražene strahom. Taj ciklus vrlo često započinje u našim prvim odnosima s našim roditeljima. Previše zauzeti sami sobom da prepoznaju što njihovo dijete stvarno treba od njih, mnogi roditelji izdaju slabost i ovisnost svog dijeteta o njegovim skrbnicima – njegovu emocionalnu potrebu za utjehom, sigurnosti, povjerenjem, i bezuvjetnim prihvaćanjem od onih koji su mu najbliži. Budući da je propustio ove važne trenutke odrastanja, taj dječak, sada i sam roditelj, može se početi osjećati ugroženo emocionalnim potrebama svog vlastitog djeteta, postajući ovisan o svojoj djeci i ženi da osiguraju ono što on nikad nije imao. Ovaj grozan ciklus se nastavlja, tako da njegova djeca uče kako prigušiti svoje potrebe, poricati svoje osjećaje, i živjeti kao prazni odrazi potreba svojega oca. Kada dijete mora zadovoljiti emocionalne potrebe roditelja, a ne suprotno, odnos roditelj-dijete je izokrenut. Stephanie Donaldson-Pressman i Robert Pressman to nazivaju ‘dinamika narcističke obitelji’, i problemi koje uzrokuje su od direktne važnosti za ogromne geopolitičke probleme s kojima se svijet trenutno suočava.

Takva djeca, kao i njihovi roditelji, traže neki izvor utjehe, neki osjećaj sigurnosti, ali budući da ne znaju gdje tražiti ili što trebaju tražiti, često to nađu na potpuno krivim mjestima: njihovoj vlastitoj djeci, njihovim ljubavima, njihovom poslu, nekoj religijskoj ili političkoj svrsi. Bez obzira koliko oni to možda poriču, njih motivira onaj isti strah koji su doživjeli kao djeca – boje se biti sami, da ne pripadaju, nesigurni, nevoljeni, zbunjeni, odbačeni. Oni nalaze utočište od boli u nekom doslovnom ili simboličnom zagrljaju, ali ipak je to na neki način nepotpuno, kao ‘sigurnost’ broda koji tone ili dvorca izgrađenog na temeljima od pijeska. Ne želeći se prepustiti, i ponovno se suočiti s tom boli, oni podižu svoju obranu – usmjeravajući trupe kako bi dali ‘ljudima’, tj. svojim fragmentiranim osobnostima, osjećaj sigurnosti. Ali takvo zataškavanje je izgrađeno i ovisno o lažima, stvarima polu-viđenim kroz leće uskraćenih i iskrivljenih osjećaja. Možemo poricati da smo u vezi s psihopatom, nekim tko nam, unatoč zlostavljanju i mentalnom mučenju kojima nas izlaže, pruža neki osjećaj utjehe i stabilnosti u životu. Ili možemo poricati da smo izdali emocionalne potrebe onih koje volimo: dijete koje kritiziramo i deformiramo prema našim vlastitim iskrivljenimm idealima ili ljubav od koje zahtijevamo da bude nešto što nije.

Fascinira me kako ta dinamika jedne ljudske duše tako dobro reflektira zablude mnogih. Kao što usmjeravamo svoje mentalne snage kako bi zadržali tu ravnotežu koju se toliko bojimo izgubiti, mi usmjeravamo naše vojne snage kako bi nas zaštitili od neprijatelja koji ne postoji, prikrivajući probleme kod kuće koji umanjuje one probleme koje projiciramo prema ‘van’. Kako to stanje nastaje? Do sada u ovoj seriji članaka, opisao sam psihopate – pojedince koji nemaju savjest, koji nemaju grižnju savjesti i osjećaj kajanja, i koji su gladni moći – i njihovu infiltraciju u korporacije i politiku – dva sjedišta moći u modernoj eri.

Manipuliranje emocijama masa, posebno straha, je njihov modus operandi. Obično se kaže da političari izrabljuju strah, ali ono što nedostaje ovoj tvrdnji je razumijevanje što ih točno motivira da to rade, zašto su tako dobri u tome i do koje granice će ići dok to rade. Psihopati razumiju ljudsko ponašanje često bolje njego što mi sami sebe razumijemo. U prošlom članku citirao sam dijagnosticiranog psihopata, Sama Vaknina, opisujući kako se on koristi emocionalnim zlostavljanjem i uvredama kako bi slomio svoje žrtve. To je samo jedan primjer specijalnog psihološkog znanja kojeg posjeduju psihopati, usavršenog nakon životnog promatranja i interakcija s ‘drugima’ čije nepoznate emocionalne reakcije se psihopatima čine kao komične i smiješne. Kada se ovo specijalno znanje prenese na globalnu pozornicu, dobije se geopolitika i sva propaganda i laži koji je prate.

Da, psihopati žude za moći i učinit će sve što mogu da bi je zadržali, ali čak ni to ne dolazi do srži stvari. Ako psihopat nije rođen na poziciji moći i utjecaja, gdje ima odobrenje raditi što god treba bez prepreka, on se osjeća kao rob u sustavu kojeg ne može potpuno shvatiti. Sputavaju ga nerazumljivi zakoni, umjetni društveni običaji i međuljudska pravila koja za njega nemaju smisla. Nije slobodan da bude što jest. Psihopatu, prava sloboda je jednostavno dozvola da koristi, izrabljuje, i muči druge ljude – fizički, emocionalno i financijski. Bilo koja prepreka tom napuhanom osjećaju prava je neugodnost koju on želi maknuti postavljanjem socijalni sustava kojeg je sam stvorio. To je prava definicija ‘totalitarizma’, ‘fašizma’ ili ‘novog svjetskog poretka’ – sustav vladanja gdje psihopat nije strpan u zatvor zbog fizičkog zlostavljanja svoje žene, ubijanja svojih neprijatelja, emocionalnog uništavanja svoje obitelji i bliskih poznanstava, uhođenja onih koji znaju njegovu pravu narav i koji prijete da će to otkriti onim ‘drugima’ koji ga progone. U našem svijetu, ‘rat protiv terorizma’ je sredstvo za tu svrhu. Novi termini kao ‘radikalizacija unutar države’ i ‘posebno izručenje’ su stvoreni, dok su poznati termini prilagođeni i specijalna značenja za one ‘koji su unutra’ su dodana zajedno s običnim značenjem kojeg razumije obično stanovništvo.

U intervjuu iz 1989. godine, naslovljenom “Sjećanje na 23 godine službe SAD-u”, insajder Pentagona poručnik Fletcher Prouty opisao je kako su dani tradicionalnog ratovanja završeni. Novi ratovi će biti ekonomski i novi neprijatelj će biti terorizam. To je točno ono što se dogodilo (pogledaj knjigu Naomi Klein The Shock Doctrine). Ali, kao što su mnogi saznali, ima puno više u ‘Ratu protiv terorizma’ nego što se čini na prvi pogled. Duga povijest COINTELPRO operacija u SAD-u, u sklopu kojeg se određene grupe koje se smatraju potencijalnim ‘disidentima’ infiltriraju i preusmjeravaju na način koji je povoljan za nacionalnu sigurnosnu državu, zajedno s ECHELON špijuniranjem svih za koje se smatra da su potencijalne ‘prijetnje’ od strane političkih psihopata na vlasti, jasno pokazuje da je svaka potencijalna ‘teroristička’ grupa u SAD-u odavno identificirana, promatrana, i infiltrirana od strane obavještajnih agencija SAD-a i onih agencija koje provode zakon. U stvari, to je slučaj po cijelom svijetu.

Poslije drugog svjetskog rata, i s dolaskom novog ‘hladnog rata’, razne preostale vojne akcije su formirane u zemljama Europe (pogledaj knjigu Daniele Ganser NATO’s Secret Armies). Te grupe su tvorile temelj pokreta nacionalnog otpora protiv prijetnje komunističkog preuzimanja. Nepoznato mnogima koji su sudjelovali, njih su sponzorirali velikim dijelom NATO i CIA. Kada je postalo jasno da je prijetnja komunističke invazije minimalna (ovi pokreti su bili aktivni u zemljama poput Italije, Francuske, Belgije, i Zapadne Njemačke), fokus se prebacio od vanjskih prijetnji na potencijalne unutarnje prijetnje – lokalni komunisti i ‘prijetnja’ koju su oni predstavljali tadašnjim strukturama moći. CIA je financirala i pružala potporu raznim desničarskim grupama u tu svrhu. Neonacističke grupe i druge ekstremne grupe su infiltrirali i kontrolirali CIA i tajne službe raznih drugih europskih zemalja.

Kakav je bio rezultat? Serija terorističkih napada koja je pogodila civilnu populaciju ovih zemalja. Ljevičarske grupe i pojedinci su okrivljeni od strane vlada, koji su onda uspostavili svoju moć pomoću potpore zastrašene populacije kada su se oni okrenuli njima za ‘potporu’ i ‘sigurnost’. Međutim, napade su zapravo izvele one iste grupe koje su infiltirale i kontrolirale vlade – grupe koje su onda zaštićene od te iste vlade, kao bombaški napad u Milanu 1969. godine u kojem je ubijeno šesnaest ljudi, ili bombaški napad na toskansku željeznicu ranih 70-ih. Slično, kao što je bivši BBC-ev dopisnik za Bliski Istok, Alan Hart primijetio (pogledajte njegovu knjigu Zionism: The Real Enemy of the Jews), Izrael i njegova tajna agencija, Mossad, je odavno infiltrirala sve arapske vlade i ‘terorističke’ organizacije. U stvari, agenti Mossada su pratili nekoliko navodnih otmičara aviona 11. rujna 2001. godine, mjesecima prije napada (pogledaj Justin Raimondovu knjigu The Terror Enigma). Da ne spominjemo činjenicu da je Osama Bin Laden bio suradnik CIA-e sve do dana prije 11. rujna, kao što su bili i mnogi od njegovih kolega mudžahedina u njihovoj borbi protiv Sovjetskog Saveza.

Kada spojite ove činjenice zajedno, dobijete upadljivu sliku. Zapadne obavještajne službe su odavno imale unutarnji pristup raznim ‘terorističkim’ grupama i koristile ih u samo-opisanoj ‘strategiji napetosti’. Unatoč tome SAD i njegovi saveznici trenutno vode beskonačni rat protiv ovih neodređenih grupa koji su zapravo u službi CIA-e. Zašto? Kao što je Hermann Göring rekao svojim tamničarima u Nürnbergu, “Uvijek je jednostavno uvući ljude [u rat] … Glas ili bez glasa, ljude se uvijek može navesti da poslušaju vođe. To je jednostavno. Sve što morate napraviti je reći ma da ih napadaju, i javno optužiti one koji žele mir za manjak patriotizma i da izlažu zemlju opasnosti. To uspijeva na isti način u svim zemljama.” Ili još bolje, napadnite ih, recite im da ih napadaju ‘komunisti’ ili ‘teroristi’, onda javno optužite ‘liberale’, ‘protivnike’ i ‘ljubitelje mira’ kao ‘simpatizere terorista’.

Ako bolje pogledamo bilo koji ‘teroristički napad’ u zadnjih 10 godina – čak i one neuspjele – možemo vidjeti dugačak popis povezanih suradnika obavještajnih službi, FBI agenata koji rade kao ‘pripadnici Al-Qaeda-e’, doušnika, te bezveznjaka koje manipuliraju za tu svrhu. Zadnjih godina, Rusija, Velika Britanija, Izrael, i SAD su sve uhvaćene u takvim pokušajima. Rečeno jednostavnije, politički psihopati kontroliraju vlade svijeta. Potiče ih prezir prema ljudskoj moralnosti, želja za moći i utjecajem i želja za stvaranjem svijeta gdje su oni ti koje donose odluke, oni su stvorili neprijatelja kako bi zastrašili ljudska srca i kako bi izrabili strah koji je već prisutan. Terorizam ne postoji; barem ne na način kako ga mediji predstavljaju. Terorističke grupe su odavno inflitrirane, stvorene, ili kontrolirane od strane ovih političkih psihopata. U biti, ovi muškarci i žene su ubili svoje civile i okrivili izmišljenog neprijatelja kako bi dobili potporu većine za svrhu koja se nikad neće ostvariti. ‘Rat protiv terorizma’ je beskonačan, zato što ti ljudi ne mogu i ne vide kraj svoje moći. I dok mi javno optužujemo ‘zle teroriste’ i ‘unutarnju radikalizaciju’ naših građana, politički psihopati na nas samo gledaju kao na gubitnike, bezglave glumce u predstavi koju su sami stvorili. Oni su kao prevarant koji kaže, “Ako su bili toliko glupi da mi povjeruju, onda to i zaslužuju!”

Ako će se išta promijeniti, i ako ćemo ikad završiti ovaj besmisleni ‘rat’ protive apstraktne imenice, dvije stvari su potrebne. Prvo, moramo poduzeti potrebne korake kako bi maknuli političke psihopate s vlasti, te tako učiniti nemogućim da psihopati ikad postignu položaj političke, korporativne ili ekonomske moći. Dati psihopatima moć i utjecaj, te očekivati od njih da budu prikladni vođe je kao očekivati od slijepca da vozi autobus. Psihopati su slijepi na boje kada dođe do stvari koje imaju veze s dobrobiti čovječanstva. Drugo, moramo se suočiti s našom pravom poviješću, i što je zapravo iza laži o trenutnom ‘ratu protiv terorizma’. Mi zatvaramo, mučimo, i ubijamo nevine ljude zajedno s bezveznjacima čiji se kontrolori izvlače sa svim što naprave zato što rade iza scena. Bez ponerologije, stvari će se samo pogoršati.

Osnove ponerologije – 6. dio: Psihopatija u Nürnbergu

Related Articles: