FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Osnove ponerologije – 8. dio

Uspon na vrh

Harrison Koehli
Sott.net
13. travanj 2011.


Kevin Morrissey (desno) koji je napravio samoubojstvo nakon što ga je Ted Genoways (lijevo) maltretirao na poslu.

Prošle godine, pisao sam o korporativnim psihopatima i procesu od “pet faza” kojeg oni koriste kako bi manevrirali do pozicija utjecaja i bogatstva. Dovraga, mogao bih onda dodati i “otpad” na tu listu (igra riječi: “influence” i “affluence”, te “effluents”, op. prev.). Nakon svega, interakcija s psihopatom će vam ostaviti baš takav okus u ustima, a na kraju se može dogoditi da vas i ubije. Usto se i rimuje. Uzmite primjer Kevina Morrisseya, glavnog urednika časopisa Virginia Quarterly Review, koji je izvršio samoubojstvo nakon stalnog maltretiranja i omalovažavanja od strane svog šefa Teda Genowaysa.

Morrisseyeva nezgodna situacija je tipična i vodi nas do srca ponerologije. Kriminalni psihopati se opijaju, tuku, vode život tipičan za kriminalce, a kada ubiju ljude, onda obično koriste oružje, ili bilo koji objekt koji im se nađe pri ruci. Uspješni psihopati, s druge strane, vode “relativno” normalan život. Oni ne krše zakone (barem ne naočigled) i neki postanu ideal uspješnih građana. Ali i uspješni psihopati ubijaju, bez obzira rade li to dugotrajnim pritiskom, ubijanjem volje za životom kod svojih žrtava dok im proždiru dušu i muče um, ili je to “kolateralna šteta” uzrokovana toksičnim kemikalijama koje puštaju njihove korporacije, i to jednostavno zbog toga što ih nije briga i zbog toga što samo žele brzo doći do novca. Glavna razlika je u tome što oni ubijaju puno više ljudi, i što se oni izvuku iz toga.

Ali nisu to samo korporativne glavešine i “prijatelji” tipa Tuckera Maxa. Kao što smo imali prilike vidjeti, ima tu i političkih makinacija, na primjer sovjeti i nacisti koji su, očigledno, koristili potpuno ista stajališta. Psihopati koji postanu dio neke političke grupe i nađu se na vrhu koriste isti proces od “pet faza” kao i oni koje je izučavao Babiak. I ne samo da taj sustav od pet faza postaje glavni način dinamike “politike sile”, također se pojavljuje kada grupa u cjelini pokušava doći do političke dominacije. Drugim riječima, da dodamo malo začina u ovaj akademski uradak: bagra se domogne samog vrha moći. Ono što je interesantno je na koji način uspiju doći na vrh, te rane faze uspona bile su najneuhvatljivije i slabo proučavane. Sve dok Lobaczewski nije napisao svoju knjigu (Politička ponerologija, op. prev.), da budemo precizni.

Babiak nam objašnjava da je prva faza manipulacije ulazak u grupu. To je vrlo jednostavno za psihopata u političkom okruženju (npr. Blagojevich, Cheney, Netanyahu, Mubarak i dr.), naročito u grupe koje imaju određene tipove motivacija i karakterne osobine kao što su revolucionarne grupe, npr. nacisti početnici, i slične. Huliganske družine trebaju huligane, pa je takva grupa sretna da ih primi pod svoje okrilje i da im da oružje, električni pištolj ili olovku u njihove ruke. Isto tako grupe s političkim aspiracijama vrednuju psihopatske osobine i lukavce kao što je na primjer bio Staljinov pobočnik L. P. Beria, koji se perfektno uklopio. Političari moraju biti šarmantni, uvjerljivi, perfektni lažovi, spremni i željni uništiti druge osobe i živote tih osoba kako bi osigurali svoj put ka vlasti. Za razliku od partijskih ljubitelja i štovatelja lika i djela neke stranke, političari cinično prihvaćaju bilo kakvu stranačku boju samo ako to odgovara njihovoj svrsi i nije važno je li to “ljevica” ili “desnica”. Stranačke boje su tek oruđe koje treba poslužiti svrsi, kao i sve ostalo u psihopatovom okruženju, sve to vodi k otuđenju onih koji s vremenom nauče da se iza “vike i cike koja ništa ne znači” za vrijeme nacionalnih igara koje mi zovemo izbori, krije puno više.


Mučitelj L. P. Beria drži u krilu Staljinovu kćer Svetlanu, koju je, kako se šuška, seksualno zlostavljao.

U ranim fazama političkog pokreta, kada jezgra stranačke grupe pokušava dobiti vlast u zemlji, psihopati postave uvjerljivu masku (često humanitarne prirode). Ljudi kao što su političari koji ljube djecu i obećavaju da će raditi “dobre” stvari. Zamislite kako biste reagirali da se o nekom političaru objavi ovakav životopis: “John B. Hansome uživa gledati ljude kako pate, voli nanositi tjelesnu bol na daljinu, i silovati malu djecu.” E to se neće dogoditi, unatoč činjenici da je to najvjerojatnije istina, (pogledajte na primjer uradak Davea McGowana o pedofilskom lancu na visokoj razini). Pa ipak, kada se ustoliče na vlasti, osim tanke fasade koja služi pred kamerama (i pred već spomenutim obožavateljima) i stranim promatračima, politički psihopat je relativno slobodan skinuti masku i pokazati svoje pravo lice. Beria je bio tipičan primjer, kao što je bio i Hermann Göring među nacistima. Svi su znali da su oni “monstrumi” i nisu pravili pitanja oko toga. Nakon svega, tko im je išta mogao uraditi?

Druga faza ili faza procjene u usponu na vlast političkog psihopata, je rat na dvije fronte. On ne samo da mora identificirati moguće mete i protivnike u grupi, već mora to isto uraditi i izvan grupe. Unutar grupe mora pronaći one koji su najopasniji za njegovu vlastitu ambiciju, one čiju potporu mora kultivirati, npr. ključne moćnike ili pokrovitelje, i pijune koje će manipulirati i žrtvovati kako bi osigurao vlastiti uspon i postao “važna” osoba koja posjeduje moć. Izvan grupe su politički rivali, kritičari i postojeće vlasti kao glavni konkurenti u ovoj borbi za vlast i kojima treba prijetiti ili, ako to nije moguće, “izmamiti” njihovu potporu. I naravno, tu su i oni koji znaju gdje je skriveno prljavo rublje. Oni su samo jedan srčani udar ili “čudnu jedno-motornu zrakoplovnu nesreću” udaljeni od toga da više ne predstavljaju nikakav problem.

Isto kao što korporativni psihopati kultiviraju savezništva i gaje dobre odnose s utjecajnim glavešinama kako bi si osigurali zaštitu, politički psihopati osiguravaju svoju moć tako što osiguravaju utjecaj unutar moćnih društvenih institucija: pravnog tipa, vojnog, ekonomskog i poslovnog, kao i onih vanjsko-političkog tipa. U trećoj, fazi manipulacije, politički psihopati iskorištavaju sve te grupe, kreiraju i održavaju psihopatsku fikciju na masovnoj razini, šireći pozitivnu propagandu o sebi i negativnu propagandu o onima koje smatraju “neprijateljima”, te kreiraju konflikte koje onda rješavaju kako bi učvrstili svoju poziciju. Ovakav incestuozni brak korporativnih, ekonomskih, vojnih i političkih snaga dovodi do gotovo neuništivog sustava kontrole.

U istraživanje Gustava Gilberta o nacistima se dade uočiti da su diplomati i vojna lica, koji stvaraju karijeru, ispoljavali najslabije karakteristike opisane psihopatologijom, i lako se vidi zašto su ovi “sofisticirani realisti” države bili laki za manipulaciju. Motivacija te političke popratne povorke je bila vrlo jasna: oni su se penjali po socijalnoj ljestvici, bili su politički oportunisti, i snažno su se identificirali s vlastitom društvenom skupinom. Na kraju krajeva, ti ljudi su bili vodeće figure (tj. vodeći socijalni konformisti) na funkcijama države, zakonodavstva, crkve i kapitala, a njihova želja da budu među novom vladajućom elitom pokazala se mnogo jačom od volje da se suoče sa sramotnim padom na socijalnoj ljestvici, ili još gore, da budu okarakterizirani kao “neprijatelji države” (G. M. Gilbert, The Psychology of Dictatorship, str. 154-155). Ti ljudi su bili proizvod diktatorske kulture koja je prožimala Njemačku prije nacizma, u kojoj je podjarmljenost vlasti bila kulturna norma, bez obzira na prirodu vlasti. Uzimajući u obzir tu “novu realnost”, ljudi poput kancelara weimarske republike, Franza von Papena, kretali su se linijom najmanjeg otpora i pomirili su se s psihopatskom agresijom kojoj su svjedočili.

Vojna lica su također postali žrtve svoje slijepe poslušnosti prema autoritetu. Unatoč tome da “sumnjajući” u mnoge od danih naredbi toliko da je čak pomišljao na samoubojstvo, maršal Keitel je sproveo sve naredbe do kraja i to samo zbog svog osjećaja odanosti prema nadređenima. Ni danas situacija nije ništa drugačija. Znanstvenici još uvijek žele zadržati svoje poslove i novčane potpore, ljudi iz vojske žele promaknuća, a državni službenici, bilo mali ili veliki, svi odreda znaju s koje strane puše vjetar.

Kao što je Gilbert opisao, diktature cvatu u socijalnom kaosu, na brutalnoj sili ili ulagivanju. Baš kako što se obični psihopat oslanja na ulagivanje rođacima, supružnicima, prijateljima, šefovima, policiji i sudu, koji vrlo često racionaliziraju njihovo ponašanje ili peru ruke od svega, politički psihopati se oslanjaju na smirivanje vlastitih državljana, kao i građana cijeloga svijeta. U svjetonazoru psihopata, gdje se gleda na kompromis kao na slabost, smirivanje situacije samo čini njihovo ponašanje još zloćudnijim. Psihopati su majstori testiranja svojih granica. Kako njihovo sve drskije ponašanje ostaje nekažnjeno, oni nastavljaju pomicati granice dok na kraju ne bude kasno da se išta više promjeni. Politički psihopat je tada slobodan nastaviti s četvrtom fazom – fazom konfrontacije, da je dovede do samog kraja. Njihovi rivali ne samo da ostaju bez svojih pozicija, njih se blati, hapsi, muči i ubija. Snage reda i mira, te sudstvo više ne predstavljaju nikakvu prijetnju, oni su već tada u malom džepu psihopata (sjetite se treće faze). Mediji postaju cenzurirani i kontrolirani, a svi “materijali” koji kritiziraju vladu bivaju diskreditirani od strane specijalno izabranih “stručnjaka”. Sada kad njihova potpora više nije korisna, idealisti koji su bili potrebni u ranim stadijima stranačke aktivnosti se odbacuju. Cijela populacija postaje žrtveno janje koja služi svrsi: 1) supresiji kritike, 2) uvjetovanju javnog mnijenja kako bi prihvatili nasilnu “obranu od naših neprijatelja” i 3) poticajima za podršku i “držanju po stranačkoj liniji”.

Kako je Babiak je otkrio korporacijskim psihopatima, njih ne samo da “organizacijski kaos” privlači tvrtke, već im i daje “zaštitu”. U takvim prilikama, “organizacije su na najslabije i podložne manipulaciji” (Babiak, From Darkness Into the Light: Psychopathy in Industrial and Organizational Psychology u knjizi Herva i Yuilla The Psychopath: Theory, Research, and Practice, str. 420). Normalni ljudi se obično sklanjaju od takvog okruženja, ali psihopate u njemu jačaju. Jednako kako korporacijski psihopat iskorištava organizacijski kaos, tako politički psihopat iskorištava socijalni kaos. Nakon svega, grupne odanost i neprijateljstvo su pogodno tlo za nastanak konflikta i agresije. Ukorijenjene predrasude i stereotipi i dalje ostaju na snazi i postaju oslonac za “mašineriju” ambicioznih političara. Tenzije, strahovi, frustracije i aspiracije velikog broja ljudi u populaciji se lako manipuliraju stvarajući politička sredstva za agresiju.

U slučaju Njemačke s populacijama Srba, Hrvata, Mađara, Čeha, Slavena, Židova, katolika i protestanata, sukobe je bilo lako iskoristiti. Razaranje Prvog svjetskog rata i njegov kaos stvorili su rupu, koju se trebalo napuniti novim socijalnim i političkim reformama. Nove ideje su se usvojile i adaptirale kako bi lako poslužile agresivnim htijenjima nacističke revolucionarne jezgre. Evolucija je opravdavala etničku borbu temeljenu na pseudoznanosti, a zakoni ekonomije “neumoljivu klasnu borbu”. Nacisti su počeli kao pobunjenici, ali su dobili potporu mnogih Nijemaca kroz majstorsku manipulaciju javnog mijenja. Na kraju su uspjeli doći na vlast kroz pojačavanje socijalnih sukoba, a održali su se na njoj kroz vladavinu terora.

Za fanatike režima, ta politika su osobne osvete, dok ju psihopati koriste više proračunato, kao zgodan uređaj za prikupljanje moći. Stereotipovi su samo-održavajući mehanizmi, koji dobro služe svrsi političkog psihopata. Gilbert piše “Iznimni slučaj koji potvrđuje predrasudu će imati senzacionalne posljedice, dok će slučajevi koji pokazuju suprotno ili ne prelaze rasne granice, u usporedbi s njima proći neprimijećeno.” (str. 290). Taj proces se dodatno širi kroz propagandu. Članovi ciljane skupine koji reagiraju braneći se, se vide kao primjer stereotipa, a oni koji pokušavaju zadovoljiti većinu koja diskriminira se vide kao pripadnici zlokobne pete kolone – “oni sigurno ne mogu imati dobre namjere!”. Socijalna diskriminacija u stvari potiče razvoj grupnih razlika, koje se onda mogu predstaviti kao dokaz za stereotipove. Na primjer, robovi se može uskratiti obrazovanje i to postaje dokaz za njihovu “mentalnu inferiornost”, intelektualce se može eliminirati, a ostatak ljudi proglasiti “zaostalim” i “primitivnim”. Nove realnosti se jednostavno stvaraju i uzimaju kao “dokaz” za sve ono što oni koji manipuliraju s realnošću nastoje promicati. Vrlo prigodno.

Hitler je na tom polju bio jako uspješan. Njegova paranoja, agresija protiv njegovih “neprijatelja” i opsesivno pozivanje na nacionalno porijeklo su duboko rezonirali i usadili se u umove Nijemaca, a njegova dvoličnost je dosegla nivo nacionalne politike, skrivajući krajnje stranačke motive iza uvjerljivih izgovora i grandioznih ideala. Kao što to je primijetio Gilbert: “Čak ni ustav nije predstavljao ozbiljnu prijetnju diktaturi jer se mnoge od njegovih odredbi moglo suspendirati u slučaju ‘izvanrednog stanja’ kada je sigurnost nacije ugrožena; a takva stanja, kao što je to Napoleon odlično znao, se lako mogu stvoriti propagandom.” (str. 8).


Žrtveno janje, Marinus van der Lubbe.

Jedno od takvih “izvanrednih stanja”, u kojem je slučaju iskorištena jedna druga tehnika koja se često upotrebljava od strane psihopata da bi se stvorio socijalni kaos, i koje je bilo presudno za konsolidaciju nacističke moći, je bio požar u zgradi Reichstaga 27. veljače 1933. godine. Kao možda najvažnije žrtveno janje u povijesti (osim Leeja Harveya Oswalda, naravno), nizozemski komunist Marinus van der Lubbe je bio optužen, osuđen i pogubljen za taj zločin. U biti, nedavno njemačko istraživanje je pokazalo da je to bilo još jedno podmetanje od strane nacista. Prema zapisu svjedočenja iz Nürnberga, požar je bio dio Goebbelsove propagandne kampanje i izveden je u suradnji s Göringom i Berlinskim jurišnicima. Samo-nanesena rana koju su inscenirali nacisti podmetanjem požara kako bi im potom poslužila kao “dokaz” za komunističku zavjeru protiv vlade. “Izvanredno stanje” koje je prouzročila “komunistička prijetnja” osiguralo je ekstremne mjere. Ubrzo nakon toga, proglašen je zakon koji je Hitleru u biti dao neograničenu moć.

Totalitarizam se prvo implementirao tako što se komuniste i socijalno demokratske stranke proglasilo nezakonitima, a do kraja te godine, i sve ostale. Na kraju, Himmleru se dalo na raspolaganje specijalne policijske ovlasti kako bi spriječio sve “opasnosti za javnu sigurnost”, i to u skladu s novim zakonom koji predviđao smrtnu presudu za takve nedefinirane prekršaje. (Gilbert, str. 72)

One koji su znali previše o požaru na zgradi Reichstaga, među kojima su bili i oni upitne odanosti, su skupili i pogubili 30. lipnja 1934. godine. Pogubljenja su još uvijek bila ilegalna u to vrijeme, ali ih je Hitler opravdao nužnošću za zaštitu i sigurnost Reicha. Hitler je sada određivao zakon u Njemačkoj.

Poveznice između makijavelističke, manipulativne prirode psihopata i moderne “politike moći” su toliko očite da je teško ne sjetiti se Cleckleyeve “zavjere šutnje” o temi psihopatije u cjelini. Dok alternativni spisatelji na internetu stalno otkrivaju te poveznice, ova tema tek treba doprijeti do službenih medija. Službeni psiholozi su zaboravili Gilbertovo istraživanje, a Lobaczewskog potpuno ignoriraju. U biti, članovi Američke udruge psihijatara (npr. suradnik CIA-e James Elmer Mitchell i njegov kolega Bruce Jessen) čak su razvili i sudjelovali u CIA-inom “naprednom ispitivanju” “neprijateljskih vojnika” u zaljevu Guantanamo i CIA-inim tajnim bazama. Umjesto da bi razumjeli realnost mučenja kako bi ga spriječili, američki psiholozi su se aktivno uključili koristeći istu logiku mučenja koju su koristili Hitler i Goebbels prije 70 godina. Ako postoji i jedan sigurni znak da je vlada psihopatska, onda je to činjenica da koristi i opravdava mučenje, i bezlična poricanja i redefinicije kako bi opravdala njegovo krajnje barbarstvo.

Ako počnemo detaljnije pratiti korijene psihopatskog razmišljanja, dolazimo do psihopatskih tehnika treće faze: “podijeli, pa vladaj” i dezinformacije. Ta formula je prilično jednostavna. Psihopat odlučuje da mu je potreban netko da uradi određene stvari. Namješta situaciju kako bi napravio da ta osoba reagira na željeni način. Na taj način uspijeva izazvati konflikt koji neutralizira prijetnju i promovira njegov vlastiti imidž. Na masovnoj skali te umjetno stvorene realnosti dosežu opasne razine kriminalnih aktivnosti. Ambiciozni političari koriste svoj utjecaj unutar tajne policije, vojske i obavještajnih službi kako bi napali vlastitu civilnu populaciju, za što se onda okrivljuje stvoreni “neprijatelj”. Reakcija javnosti slijedi predviđeni smjer i političari nude “rješenje” (unaprijed pripremljeno) u vidu rata protiv neprijatelja. Ta cinična i izokrenuta realnost nije izolirana pojava. Ona je standardna operativna procedura među visokom političkom/obavještajnom elitom.


“Neki se rađaju dobri,
neki se rađaju zli.”

Primjenjujući Babiakov model pet faza, možemo identificirati nekoliko ciklusa unutar ciklusa u formiranju i održavanju diktatura: individualni, nacionalni i međunarodni. U prvom, individualni psihopat poput Göringa postiže ulazak i utjecaj unutar političkog pokreta. U drugom, politička grupa manipulirana od strane psihopata preuzima kontrolu nad zemljom. U trećem, proširuju svoj utjecaj, napadajući i preuzimajući druge zemlje, u nadi da će osigurati dominaciju nad svijetom. Taj veliki ciklus svjetske vlade – kojem su težili Hitler i nacisti ali ga ipak nisu uspjeli ostvariti – je bio i jest želja svih velikih carstava. Njihova potreba je jasna. Ako se diktatura zadržava unutar svojih vlastitih granica, riskira da joj moć oduzmu vanjske sile, bilo invazijom ili utjecajem stranaca na vlastitu populaciju, tako što bi poticali protuvladine pokrete unutar njihovih vlastitih granica. Diktature moraju konstantno širiti svoj utjecaj da bi se zaštitile od “opasnih” ideja liberalnijih vlada. To ne znači da će ikad biti uspješne, već da je u prirodi onih koji su u tome da uvijek pokušavaju ugrabiti više, da ne bi izgubili sve. U biti, dok takve vlade mogu stabilizirati svoju vlast desetljećima (npr. Sovjetsko carstvo) ili čak stoljećima (npr. Rimsko carstvo), do sada je uvijek vrijedilo pravilo da su sve pretrpjele poraz, bilo iznutra ili izvana.

Najmanji ciklus se može dogoditi neograničen broj puta i za vrijeme bilo koje faze, i svih faza većih ciklusa. Na primjer, psihopati mogu igrati svoju političku igru prije ili poslije dolaska stranke na vlast. Konstantno grabljenje prema moći unutar sustava vlasti je osnovna odlika, što se vidi u različitim “čistkama”, prigodnim “samoubojstvima”, te “nestancima” koji su uvijek karakterizirali korumpirana carstva. Dok takve vlade većini ljudi izgledaju grube i opresivne, dozvola za sve koju pruža policijska država je idealna za političkog psihopata. Izvodi iz Gilbertovog rada:

On doživljava zadovoljstvo manipulirajući okolinu zbog osjećaja moći kojeg to pruža, da djeluje kao agresivan heroj samo zbog običnog zadovoljstva djelovanja. Previše je egocentričan da bi volio ili mrzio jako duboko, iako vanjsko pokazivanje tih emocija može biti dio uloge koju glumi. Njegovo kršenje socijalnih običaja nije neurotična opsesija, već slučajan aspekt njegove agresivne glume. U slučaju socijalnog konflikta, on se identificira s grupom koja omogućuje najbolje iskazivanje agresije radi same agresije…
Žudeći za aplauzom za svoje izvedbu, on [može glumiti] ulogu agresivnog šampiona za ljudska prava, ako [je] scena postavljena za takvu ulogu. (str. 284)

Već sam spomenuo nekoliko važnih odlika patokracije, koje je Gilbert identificirao: socijalni nemir, brutalna sila protiv vanjskih i unutarnjih neprijatelja, povoljna konstelacija vodećih skupina sa zajedničkim interesima i ključni događaji koji omogućuju konsolidaciju diktatorske moći. Psihopatski lideri također trebaju sljedbenike autoriteta i autoritarni društveni okvir:

Hijerarhijska socijalna struktura … osigurava nagrade u vidu poslušnosti i parazitizma, statusne sigurnosti, iskazivanja agresije u situacijama rivaliteta među braćom i sestrama, te dominaciju nad podređenima. (Gilbert, str. 268)

U autoritarnom društvu, ljudi se predaju zaštiti vodstva, prihvaćajući njihove odluke i odustajući od vlastite sposobnosti donošenja vlastitih odluka. “Moji vođe donose odluke, pa ja ne moram.” Kada se takav sustav ukloni – kao rezultat radikalne društvene promjene često pokrenute ratom i revolucijom – tolerancija građana na nesigurnost se smanjuje i oni spremno prihvaćaju pozive na stare, konzervativne ustroje. Svijet je vidio ovaj proces u djelu tijekom “globalnog rata protiv terora”. Pokušaj zapadnjačkih vlada da “izvezu demokraciju” neizbježno rezultira povratkom prema konzervativnim, autoritarnim režimima. Talibani su ponovo dobili utjecaj u Afganistanu nakon što su SAD i njeni saveznici napali, navodno kako bi “oslobodili” Afganistance. Slično tome, Iraku je danas demokracija samo na papiru i prožet je korupcijom, okupacijom i svakodnevnim vojnim zločinima. Ponovno, “zavjera šutnje” je prisutna. Ološ i otpad dolaze na vrh. Međutim, s vremenom dolazi do točke kada svaki umalo-normalni pojedinac može osjetiti njihov smrad i zaudaranje. Egipćani su nedavno osjetili dašak toga. Nadam se da će se to uskoro dogoditi i ostatku svijeta.


Masovne demonstracije na trgu al Tarhir u Egiptu.

Related Articles: