FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Boris Moravjev: Polarne Suprotnosti ili Peti Put Ljubavi – 1. dio

Boris Moravjev (Boris Mouravieff) piše u svojoj knjizi “Gnoza: Studij i komentari Ezoteričkih tradicija Istočne Ortodoksije (pravoslavlja). Knjiga I, Egzoterični Ciklus“:

Homo sapiens živi uronjen u svoj svakodnevni život do točke u kojoj zaboravlja sebe i zaboravlja gdje ide, pa ipak, i bez da to osjeća, on zna da smrt prekida sve.

Kako možemo objasniti da su intelektualac koji je napravio sjajna otkrića i tehnokrat koji ih je iskoristio, završetke naših života izostavili izvan polja svojih potraga? Kako možemo objasniti da znanost koja sve pokušava i sve ustvrđuje, uprkos tome ostaje indiferentna prema zagonetci koja se otkriva u pitanju smrti? Kako možemo objasniti zašto Znanost, umjesto ujedinjenja svojih napora sa svojom starijom sestrom – religijom – da riješe probleme Postojanja – što također predstavlja i problem smrti – čini zapravo suprotno, tj. suprotstavlja se religiji?

Bilo da čovjek umre u krevetu ili na međuplanetarnom brodu, ljudska uslovljenost nije se ni najmanje promijenila.

Sreća? Ali nama je rečeno da sreća traje samo onoliko koliko traje Iluzija… i što je ta Iluzija? Nitko ne zna. Ali ona nas potapa.

Kada bi samo znali što je Iluzija, znali bi i njenu suprotnost: što je Istina. Istina bi nas oslobodila iz ropstva.

Ova mi se zadnja napomena čini značajnom. Vrlo često ljudi mi pišu i kažu da je Kasiopejski materijal previše “zastrašujuć” i da previše pričamo o “iluziji”, i zašto ne pričamo o pozitivnim stvarima, ili se koncentriramo na “bijeg” ili štogod.

Pa, izgleda da je činjenica da ključ leži u onome što je Moravjev rekao iznad: ako ne možemo napraviti mapu iluzije, nemamo nade da iz nje izađemo. Upravo u mapiranju iluzije mi smo u stanju da vidimo razliku između onoga što Moravjev naziva “A” i “B” uticajima. Mi to nazivamo viđenjem Teološke Realnosti iza Matriksa. Moravjev ističe da što više “prikupljamo” ili “uočavamo” “B” uticaje, i djelujemo na osnovu njih, više se “magnetizujemo”. I naravno, VIĐENJE “A” uticaja, ili uviđanje laži naše realnosti, se sastoji od serije “šokova” koji su izgleda neophodni za promenu našeg centra gravitacije.

Uvijek iznova vidimo ljude koji se pojavljuju sa svojom “mapom iluzije”, da bi samo ustvrdili da to nije mapa za izlaz, jer oni čak nemaju ni potpuno razumijevanje da se tu samo radi o još jednom sloju iluzije.

Kada sam provodila godine probijajući se kroz ovaj materijal – u realnom vremenu – lično i izbliza, jadikovala sam o tome Kasiopejcima:

P: Momci, želim da znate da se ponekad osjećam kao mala i sitna poput pijuna na šahovskoj ploči!

O: I trebala bi se, ti naseljavaš OPS okruženje 3. denziteta.

P: U najmanju ruku sam se nadala da, ako sam pijun, da su neki igrači dobri momci. Da li je to pitanje previše?

O: Da.

P: Vezano uz koju izjavu?

O: Dobri momci ne igraju šah.

P: Ali tu je bilo toliko mnogo čudnih događaja, toliko sinhroniziranih dešavanja. Da li to dobri momci pomažu ili me loši momci vode u krizu?

O: Niti jedno. Priroda ide svojim smjerom.

P: Dobro. Jedan od osjećaja kojeg sam iskusila je taj da sam imala obrve nabijene toliko negativnom energijom i doživljajima u 3. denzitetu, i kasnije sam pomislila da mi je svega dosta u apsolutnom smislu, i to je jedna od primarnih motivacija kod želje pronalaženja izlaska iz ove zamke u kojoj jesmo. Želim van iz toga. Da li je to dio te “prirode”, kako ste ju vi nazvali?

O: Da. […] Kad vi vidite uzaludnost ograničenja života 3. denziteta, to znači da ste spremni za napredovanje. Primjetite one koji se valjaju u njemu.

P: Neki ljudi se, očito, valjaju u ekstremnom materijalizmu. I tu izgleda ima jedna druga stvar koja je više podsvijesna, koja ima nešto s tim da vi kažete da želite rasti i postati prosvjetljeni, i još uvijek takva osoba nije u mogućnosti probiti veo svojih vlastitih iluzija oko toga kako postati prosvjetljen, i ta iluzija je valjanje…

O: Valjanje ima mnoge oblike.


P: Pa vi to kažete, ali on jest, jer je nekoliko ljudi naciljalo mene, i sve od kad smo počeli s ovim projektom kanaliziranja i sve te strašne stvari koje mi se dešavaju u životu. Moj život je prava klaonica!

O: “Strašno” je subjektivno.

P: Rekla bih da su stvari koje su mi se desile, kolaps mog braka, stvari koje su se desile mojoj djeci, da su prilično strašne, subjektivno ili ne!

O: Prije nego što se te promjene počnu manifestirati, bila si dublje u “smrtonosnoj iluziji” nego što si sada. Hitnost je, prema svojoj prirodi, neugodna. Ali, to te je ojačalo i još će te ojačati, obećajemo!!!!!!!

P: Ovo je sada veoma težak period. Teško mi je da prolazim kroz to.

O: A tu su bili drugi, i bit će drugi, ali to ne znači da će nagrade biti male.

P: Pa….

O: Ti si na putu svoje sudbine i tu nema povratka.


P: Ovaj nedavni period “buđenja” da se stvari vide jasnije, kao što i jesu, i vidi se cijela slika interakcija između ljudi i kako to zbilja ružno može biti. Zapala sam u groznu depresiju. Trebala sam uspostaviti balans radi toga što sam sve to vidjela odjednom. Možete li mi objasniti što se dešava?

O: Rast.

P: Pokušala sam podijeliti tu percepciju sa drugim ljudima i skoro bez izuzetka, kada sam rekla ljudima da napokon vidim stvari u njihovim izvornim stanjima i da to NIJE bila lijepa slika, oni su rekli: “Pa, ti to očito vidiš kroz oči neke duhovne opsjednutosti!” Zašto oni to kažu?

O: Prvo i prvo, nije korektno sve “vidjeti u tolikoj tami i potištenosti”, itd. To je samo rezultat micanja čahure laži. Slavite balans. Ne oplakujte smrt iluzije i debalansa.

P: Kamo sad da idem iz ove točke? Gdje svi mi idemo?

O: Svukud.

Poenta je u tome da izgleda da dokle god osobe ne VIDE iluziju u potpunosti – njene slojeve i slojeve – nemaju nade da postanu slobodne od nje. Sve dok nismo istrenirani, korak po korak, da razlikujemo laži od istine, mi nemamo unutarnju konzistenciju i podložni smo hirovima Kontrolnog Sistema na svakom koraku. I čini se da ovo strpljivo, dugotrajno, rasklapanje naše realnosti i izvlačenje Istine/”B” uticaja, doslovno “izrasta” našu dušu.

Mnogi ljudi to jednostavno ne mogu učiniti. Ne mogu izdržati krvavi nered rođenja Višeg Sebstva koje onda zauzima mjesto na tijelima svih onih svetih krava koje su držane tako blizu kroz toliko dugo vremena. Oni žele da čuju lijepe priče o tome kako će ih njihovo disanje i vrtenje tetrahedrona naprasno popraviti. Oni žele da čuju kako će nam “Alijansa Čuvara” pomoći da izađemo iz ovog svinjca. Oni žele da čuju kako nas Zete upozoravaju da smo u opasnosti da budemo udareni od strane zalutale planete i ako ih lepo zamolimo, mogli bismo dobiti mesto u njihovoj letelici.

I, kako je Moravjev upravo rekao: “Kada bi samo znali što je Iluzija, znali bi i njenu suprotnost: što je Istina. Istina bi nas oslobodila iz ropstva.”

A čini se da je jedini put koji imamo za otkrivanje Istine u ovoj realnosti, da prije svega oljuštimo sve laži. O Bože! Ima ih toliko puno!

Sada, natrag do Moravjeva:

Ono što nas pogađa od samog početka jest da čovjek brka moralni napredak sa tehnološkim napretkom, tako da se razvoj znanosti odvija u opasnoj izolaciji.

Briljantan napredak koji je došao od tehnologije nije ništa bitnoga promijenio u ljudskoj uvjetovanosti, niti će promijeniti, jer djeluje samo u polju svakodnevnih događanja. Iz tog razloga on dodiruje unutrašnji život čovjeka samo površinski. Pa ipak, još je iz vrlo drevnih vremena znano da se ono esencijalno nalazi unutar čovjeka, a ne izvan njega.

Čovječanstvo je stiglo do jedne prekretnice u svojoj povijesti. Kartezijanski duh koji je uništio skolastičku {dogmatsku} filozofiju, sada je zauzvrat zapostavljen. Logika povijesti zahtijeva novi duh. Razvod između tradicionalnog znanja, a religija je njegov povjerenik, i prikupljenog znanja, plodova znanosti, prijeti da našu civilizaciju učini strerilnom.

Pa ipak, nenormalno je vjerovati da je Znanost po svojoj istinskoj prirodi suprotna duhu, a također se mora čvrsto naglasiti da duh ne uključuje ni jednu težnju koja bi bila u suprotnosti sa znanošću. Naprotiv, mistici su predvidjeli čudestan razvoj Znanosti.

Proslavljena formula svetog Pavla: Vjera, Nada i Ljubav sažima ogroman program evolucije za ljudsko znanje. Ako proučimo ovu formulu u odnosu na njen kontekst, vidimo da su prva dva izraza privremena, dok je treći stalan. […] Bila je prikladna za epohu u kojoj je bila rečena, a njen je značaj trebao evoluirati sa vremenom. […] Znanost i nauka su pozvani da zamijene Vjeru i Nadu, koje su odredile granice onoga što je mentalitetu epohe bilo dostupno kada je on naučavao i imao izuzetan razvoj.

On stoga dodaje: “Sada kada sam postao čovjek, ostavio sam po strani djetinjaste stvari.”

Tako je opisan prelaz sa Vjere na Znanje. [Vjera prikladna tom vremenu, Znanost zamjenjuje Vjeru u naše vrijeme.]

Sv. Pavao onda specificira da to zadnje, iako neophodno u evoluciji, NIJE konačno stanje, jer je nepotpuno po svojoj prirodi. On dodaje da “Kada ono što je savršeno dođe, ono što je nepotpuno nestaje.” Savršena je ljubav koja u sebi ujedinjuje sve vrline, od svh proročanstava, svih misterija, i sveg Znanja.

Putem združenih napora tradicionalne znanosti, temeljene na Otkrovenju i zadobivenoj Znanosti, domeni pozitivnog znanja, a to znači na “Vjeri i Nadi”, netko se može nadati da će ispuniti program zacrtan od Sv. Pavla, i konačno doseći Ljubav u njenom integralnom smislu.

Sada, B. Moravjev je očito imao pristup nekim drevnim materijalima – čitao je neke drevne dokumente – i napravio je neke vrlo interesantne “razrade” mnogih stvari koje izgledaju tako “na mjestu” da je teško ne misliti da on nije imao neku inspiraciju, čak iako možemo vidjeti da je pokušao uklopiti neke stvari koje se jednostavno ne uklapaju. Ovo zadnje je najviše zbog toga što mi imamo kasnija uviđanja o tome – što uključuje njegove pokušaje da ugradi neke od Schwaller de Lubiczovih radova u svoje sinteze.

Ove su knjige prevedene na engleski prilično nedavno, no Ark ih je pročitao na francuskom prije dosta godina. Dosta je i zaboravio što piše u njima, jer ih je čitao sa riječnikom pred sobom, tako da je to bio spor i naporan proces. No, nedavno smo ih nabavili na engleskom, i mogu vam reći da me je čitanje nekih stvari tamo zapanjilo. Kao što je autor uvoda u Moravjevljeve knjige napisao: “Ono predviđa, u onome što se na prvi pogled čini samo teorijom, stvarne životne događaje u proučavanju Gnoze.” Moravjev je zasigurno napisao knjigu koja “predviđa” većinu onoga što smo već iskusili na našem inicijacijskom putu pod vođstvom Kasiopejaca. I to je ono što nas ohrabruje da se Moravjevljev tekst sastoji od značajnih delova znanja višeg reda.

Doista, čak i kod čitanja Moravjeva mi moramo da odvajamo. Ali je očito da tu postoje informacije koje mogu pomoći tragaocu u boljem razumevanju procesa duhovne transformacije.

Ono što me je najviše zapanjilo je činjenica da su stvari koje ZNAMO iz iskustava, opisane i objašnjene od strane Moravjeva, iako smo ta iskustva imali prije no što smo pročitali objašnjenje. Pa čak iako je Ark nešto od toga i pročitao, one specifičnosti koje želim ovde navjesti, za njega nisu imale značaja jer su tada bile izvan domašaja njegovog spektra iskustava.

Moravjev priča o degradaciji žena u “živu robu” i kako je Isus (kao Gnostički učitelj) podučavao “recipročnom izboru u ljubavi” što je uspostavilo ideju o “romansi” između muškaraca i žena. Već sam napomenula da je ovo izgleda filozofija “Zlatnog doba”, prenošena kroz stoljeća preko arhajskog Šamanizma, eleusinskih obreda, i kasnije kroz Istinsko Učenje Isusa, koje ne treba brkati sa egipatskim mitološkim slojem koje je danas poznato kao Hrišćanstvo.

“Recipročan izbor u ljubavi” je sigurno tema Gralskih priča sa njihovim naglaskom na romansi – na “platonskoj ljubavi” itd. – i dugo je bila misterija šta, tačno, ova alegorija treba da prenese. Ako je ono što Moravjev kaže istina, onda sve to počinje da ima savršenog smisla, čak uključujući i moguće preživljavanje Katarskih naučavanja u Gralskim pričama, i baladama minstrela i trubadura, itd.

Također je tu i Fomenkova teorija koju treba razmotriti – da puno “povijesti” iz Mračnog Doba Europe predstavlja zapravo povijest drevnog Bizanta, mjesto porijekla Gralskih priča, i “staze transmisije” drevnih gnostičkih tradicija. To ne znači da se mi slažemo u potpunosti sa onime što je Fomenko predložio. Ono što je bitno je da je on primetio da je nešto veoma čudno sa našom povijesti i on je tragao za objašnjenjem. Nažalost, njegovo objašnjenje nije uključilo hiperdimenzionalne manipulacije.

I naravno, ovde dolazimo do velike razlike između rada Gurđijeva i Moravjeva: Seks i seksualnost.

Gurđijevljeva učenja o seksualnosti su bila poprilično drugačija od učenja Moravjeva. Gurđijev je rekao da postoje tri “centra” u ljudskom biću – (1) Intelektualni Centar, (2) Emocionalni centar, (3) Seksualni centar. Odgovarajuća vrsta seksa, prema Gurđijevu, bi bila kada bi Seksualni Centar radio sa svojom sopstvenom energijom bez “pozajmljivanja” energije od druga dva centra. Drugim riječima, seks bi trebao biti odvojen od intelektualnog i emocionalnog života ljudskih bića, i ljubav ne ulazi u njegova učenja o seksu. Za homoseksualnost je rekao da nije kompatibilno sa Radom na sebi. Moravjev ukazuje da kada je uspostavljen magnetni centar, on preuzima kontrolu nas SVIM ostalim centrima, uključujući i seksualni centar.

I ovde mi ne govorimo o Tantri, kao što će čitatelj to otkriti kako napredujemo sa ovom serijom odlomaka. Međutim, izgleda da je negativna okultna tradicija nastojala da promoviše ideju Tantričkog seksa kao sredstva “produhovljenja”. Mi verujemo da je ovo potpuno nerazumevanje principa.

Moravjev piše:

Romansa, putem koje je kršćansko društvo izražavalo princip recipročnog odabira, dosegla je svoj klimaks u Srednjem Vijeku. Unatoč opadanju, ona je otada poznata, i unatoč trenutne tendencije za povratkom na regresivne oblike odnosa između spolova, ona još uvijek ostaje javno priznat ideal našeg društva.

Nije li onda egzaktno pričati o smrti romanse? Zbiva se tiha revolucija koja će zamijeniti slobodnu romansu, razlikovnu značajku kršćanske ere, sa jedninskom {singular} romansnom karakteristikom Svetog Duha. Oslobođena služenja rađanju, ova romansa sutrašnjice je pozvana da zacementira nedjeljivu uniju između dva striktno polarna bića, uniju koja će osigurati njihovu integraciju u naručje Apsoluta. Kao što sv. Pavao kaže:

“Niti je žena bez muškarca, niti muškarac bez žene u Gospodu.”

Vizija takve romanse nije davala mira najvišim umovima tisućama godina. Nalazimo ju u platonskoj ljubavi, temelju jedninske romanse u mitovima o čovjeku Androginu; o Orfeju i Euridici, Pigmalionu i Galateji… To je težnja ljudskog srca, koje plače u tajnosti zbog svoje velike osamljenosti. Ova romansa oblikuje esencijalni cilj ezoteričkog rada. Ovdje je ona ljubav koja će ujediniti čovjeka sa onim bićem koje je jedinstveno za njega, Sestru-Suprugu, slavu čovjeka, kao što će on biti slava Božja. Nakon ulaska u svjetlost Tabora, ne više dvoje, nego jedno pije sa izvora istinske Ljubavi, transfigurator, pobjednik nad Smrću.

Ljubav je Alfa i Omega života. Sve ostalo ima samo sekundarni značaj.

Čovjek je rođen sa Alfom. Namjera sadašnjeg rada je da pokaže stazu koja vodi prema Omegi.

Kada upitamo nekoga ko živi pod stalnim pritiskom suvremenog života da okrene svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerojatno odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimanje takvih aktivnosti… Ako se i složi s tim, u većini slučajeva on će nam reći kako ništa ne vidi: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva, promatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju definirati, jer se to stalno mijenja.

Ovo posljednje zapažanje je točno. Unutar nas sve se u stvari neprestalno mijenja. Jedan mali vanjski šok, s kojim se mi složili ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzroči prilično drukčiji izgled našeg unutrašnjeg sadržaja. Ako pratimo ovu unutarnju opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja,” na koje smo mi toliko ponosni, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.

Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, neko nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava zadovoljiti svoje vlastite prohtjeve.

Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju razlikovati tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.

To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.

Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktični rad koja nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.

Unutrašnji sadržaj čovjeka analogan je jednoj posudi punoj željeznih djelića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen toj posudi prouzrokuje razmještanje željeznih djelića. Tako stvarni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.

Čak i tom slučaju, kako ćemo vidjeti kasnije, ta besmislena i opasna situacija može se promijeniti na jedan pozitivan način. Međutim, to zahtijeva rad; jedan savjestan i neprekidan napor. Introspekcija, kad se neumorno sprovodi, dovodi do povećane unutrašnje senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost nadalje intenzivira amplitudu i frekvenciju njihovog kretanja kad god se ti željezni djelići uznemire. Kao rezultat toga, udari koji prethodno nisu bili ni primjećivani, sada će uzrokovati snažne reakcije. To kretanje, zbog ovog stalnog pojačavanja može prouzročiti trenje između željeznih djelića toliko intenzivno da jednog dana možemo osjetiti kako se unutar nas pali jedna vatra.

Ta vatra ne smije da ostane na par bezopasnih plamičaka. Niti je dovoljno da ona samo pospano tinja ispod pepela. Jedna živa i rasplamsana vatra se mora stalno održavati uz pomoć naše volje da njegujemo senzitivnost. Ako ona nastavi gorjeti na takav način, naše stanje će se promijeniti: toplota tog plamena počet će uzrokovati jedan proces fuzije unutar nas.

U vezi sa ovom idejom unutrašnje retorte, Kasiopejci su rekli:

P: (A) Pitanje koje se odnosi na naše aktivnosti na internetu koje se odvijaju već neko vrijeme, a to radimo jer nam se čini da je potrebno, ali u suštini mi ne znamo koja je prava svrha ovoga što radimo. Neki ljudi posjećuju naše stranice i pišu pisma, a onda nestanu ili se obeshrabre, ili ne rade ništa sami. Trošimo mnogo vremena na objavljivanje ovih informacija, ali bez jasnog razumijevanja šta postižemo.

(L) U ovoj tački, to ne postiže mnogo toga osim što privlači gnev na nas.

(A) Upravo tako!

O: Trebali bi se radovati! Iz vatre dolazi svjetlost. Strpljenje se isplati. Na pravom ste putu.

Nazad do Moravjeva:

Jedna živa i rasplamsana vatra se mora stalno održavati uz pomoć naše volje da njegujemo senzitivnost. Ako ona nastavi gorjeti na takav način, naše stanje će se promijeniti: toplota tog plamena počet će uzrokovati jedan proces fuzije unutar nas.

Nakon te točke onaj unutrašnji sadržaj neće se više ponašati kao gomila željeznih djelića: on će se pretvoriti u jedan željezni blok. Nakon toga svi naredni udari neće biti više u stanju da uzrokuju unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to prije bili. Kad čovjek dosegne tu točku, on će dobiti jednu čvrstinu; on će ostati on, bez obzira na sve izazove koje mu život može donijeti.

Da bi dosegli takvo stanje, na samom početku, mi se moramo rješavati od svih naših iluzija o nama samima, ma koliko nam one bile drage; jedna iluzija, ako je od početka tolerirana – rasti će našim putem, pa će nam kasnije trebati patnja i dodatni napori da je se riješimo.

Dok čovjek ne dosegne točku fuzije, njegov će život biti umjetno postojanje, obzirom da će se on mijenjati od trena do trena. Kako će se te promjene dešavati kao rezultati vanjskih šokova koje on nikako ne može predvidjeti, također će mu biti nemoguće predskazati unaprijed točan način na koji će se on iznutra promijeniti, stoga će živjeti izložen događajima kako se oni budu zbivali, uvijek preokupiran stalnim “krpljenjem”. On će zapravo napredovati prema nepoznatom, u milosti i nemilosti prilikama kojima je izložen. Ovo stanje stvari predstavlja glavni zakon pod čijom ovlašću on vodi svoje iluzorno postojanje.

Ezoterička znanost indicira mogućnosti i sredstva kojima se netko može osloboditi tog zakona.

No, da bi efektno započeo na ovaj način, netko najprije mora jasno vidjeti situaciju onakvom kakva ona jest.

Parabola o kočiji:

Sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop uključujući i razum, a osoba koja sjedi u kočiji je njen gospodar.

U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem je u jednom besprekorno skladnom odnosu i on perfektno funkcionira – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu u kom mu gospodar nalaže.

Međutim, sve bi to trebalo da bude tako ali u većini slučajeva nije. [Zbog, kako su Kasiopejci rekli, DNK modifikacije.]

Prvo, u kočiji nedostaje gospodar. Kočijaš ga mora ići tražiti. Sama kočija se nalazi u stanju raspada, kotači samo što nisu otpali a osovine škripe jer odavno nisu podmazane, konji iako čistokrvne rase, prljavi su i neuhranjeni; uzde i amovi su se odavno izlizali i samo što ne popucaju. Kočijaš spava ljuljajući se u sjedištu kočije, a uzde mu svakog momenta mogu ispasti iz ruku.

Kočija se i dalje kreće pravcem i na način koji mnogo ne obećava. Sada je već sletjela s puta, pa juri niz jednu padinu. Kočijašu, koji je još uvijek u dubokom snu, prijeti opasnost da u svakom momentu ispadne iz kočije i kako se čini, sve su prilike da će ga zadesiti tužna sudbina.

Ovakva jedna slika je vrlo odgovarajuća analogija stanja u kome se nalazi većina ljudskih bića.

Međutim, moguće je da se pojavi šansa za spas. U blizini može da se zatekne neki drugi kočijaš, koji je prilično budan, i koji će možda stati i priteći mu u pomoć. On će prvo zaustaviti kočije koje nekontrolirano jure nizbrdo, onda će probuditi usnulog kočijaša i pokušati ga vratiti zajedno sa njegovom kočijom nazad do puta.

On će mu možda dati i nešto hrane za njegove konje i posuditi mu nešto novca. Vjerovatno će dremljivom kočijašu dati i par savjeta kako da njeguje svoje konje, dati mu adresu mjesta gdje može popraviti svoju kočiju i uputstvo kojim pravcem da se kasnije uputi sa svojom kočijom.

Na samom kočijašu je to da li će on uz pomoć svog vlastog truda izvući neku korist iz te pomoći i informacija koje je dobio. Ukoliko si on opet dozvoli da zaspi, teško može očekivati da će mu neko opet, u zadnjem trenutku, priteći u pomoć.

[…] Čovek reagira koliko je god to moguće protiv ovog konstantnog pritiska teškoća i obaveza koje ga povlače nadole. Što se tiče promjena unutar njega, on uglavnom to kompenzira instinktivnim reakcijama: fiksnim odnosom prema svakoj situaciji. On želi po svaku cijenu da barem izgleda kao logičan sa samim sobom i kao gospodar svojih postupaka.

[…] To je zato što trenje između čestica željeznih djelića proizvodi neugodan osjećaj u nama tako da osećamo potrebu da ga se oslobodimo. Kretanje željeznih djelića prestaje kada pronađemo rešenje i time odbijemo primljene šokove. Otkrivanje krivca nam omogućuje ovo olakšanje. Kao rezultat, čini nam se da je čovek konstantno preokupiran svojim unutrašnjim krpljenjem, koje vremenom postaje gotovo potpuno automatsko u njemu.

[…] Postoji dakle jedna hitna potreba da čovjek postane gospodar sam sebi.

[Preskočeno je nekoliko stotina stranica na kojima Moravjev iznosi neke Sinarhijske stvari pod uticajem “tradicije” vremena u kojem je pisao. Bez kasiopejske perspektive mrežnog rada, ova ideja postaje samo još jedna “elitistička hijerarhija”. Moravjev i ostali ne razumiju “OPS u odnosu na OPD” principe – hijerarhije u odnosu na krugove, itd – pa mu se mora oprostiti za neutjelovljivanje ovih koncepata. Pa ipak, njegove su druge ideje, izvučene iz drevnih izvora kojima je i Gurđijev imao pristupa, izvanredne i krajnje pronicljive.]

Nevolje i neizvjesnosti su normalne tijekom perioda tranzicije. Izlasku sunca uvijek prethodi porast noćne hladnoće.

Danas čovjek osjeća akutnu suprotnost između ogromnog tehnološkog napretka i očitog nedostatka morala čovječanstva. Zapravo, dok se život na materijalnom nivou kreće ubrzanim korakom zahvaljujući političkoj, socijalnoj i industrijskoj revoluciji, ljudi nisu napravili znatan napredak na moralnom planu.

Danas će se svako biće koje misli osjećati nesretno; ako je njegova mogućnost da čini manjkava, njegova previše razvijena senzibilnost čini njegovu aktivnu volju sve strožijom i pročišćenijom. To je u tolikoj mjeri tako, da on vidi svoje dobre namjere kako venu i prije no što su stigle procvasti.

Nema razloga nadati se da će se sadašnja situacija popraviti automatski. Naprotiv, što više tehnološki napredak ubrzava, to širi postaje jaz u modernom čovjeku između želja i mogućnosti činjenja. Ova kontradikcija može se vidjeti na svakom nivou. Na primer, [preko 50 godina nakon] kraja drugog svj. rata, svijet je uhvaćen u situaciju koja nije ni rat ni mir. To je po sebi jedan elokventan prikaz nemoći onih u vlasti.

…Čovjek sada mora otkriti nove izvore moralne energije na isti način na koji je – zahvaljujući znanosti – pronašao nove izvore fizičke energije.

[Rješenje leži u umrežavanju ljudskih bića] čije su prikrivene moralne sposobnosti razvijene i njegovane.

Znanje i razumijevanje i praktičnost trebaju postići taj cilj koji je očuvan kroz stoljeća.

U svom ansamblu, oblikuju PUT.

To je “ezoterično Kršćanstvo”.

Stoljeće za stoljećem, dok je plamen primitivnog Kršćanstva tinjao, ezoterički je rad bio budan. Ezoterički smisao rada bio je pripremni napor: njegov je cilj bio da akumulira neophodne energije na astralnom planu, i tako prolaz kroz velike povijesne preokrete učini lakšim za čovječanstvo…

Te promjene smjerova i dolazak nove ere koje nagovješćuju, bile su konstantno opazive za raznolike aktivne i eminentne uloge koje su igrale žene…

Princip Ženske intervencije nađen je u SVIM krucijalnim periodima povijesti.

Periodi u kojima su oplemenjujuće uloge žene u životu ljudskog društva izblijedile označeni su trivijalnostima morala i manira posebice izraženih ukusom za realizam doguranim do svojih najviših granica.

Danas ljudski odnosi pate od izvrtanja prirodne uloge koju je žena određena da igra na strani muškarca: umjesto da je aktivna sila u tim odnosima, inspirativna i plodna dopuna muškarcu, žena teži da slijedi paralelnu stazu, koja joj više ne dopušta da upotrebljava svoj vlastiti kreativni poziv.

[…] Muškarac i žena jednom su oblikovali jedno spiritualno biće – čak iako u zasebnim tijelima – obdareno jedinstvenom svjesnošću realne Suštine; Biće opisano u mitu o Androginu.

[U ciklusu “Pada”, muške dominatorske konceptualizacije, zakona Oca i sina, ljudska bića su postala izolirana od svojih realnih “Ja”. Ljudska bića uzimaju iluzije “Ja”, “predatorski um”, da tako kažemo, za realnost.]

Nepotpuno “Ja” od Osobnosti {Ličnosti}, nedovršeno i nemoćno, luta životom bez vjere i bez pravog uzbuđenja. Ono ide od greške do greške, iz slabosti u slabost, i iz laži u laž. Zatvorenik – možda dobrovoljan – ali ipak zatvorenik – čovjek ne čini u životu ono što želi činiti, nego ono što mrzi, slijepo obožavajući dijaboličnu mehaničnost koja sa svoja tri vida: strahom, glađu i seksualnošću, upravlja njegovim životom.

Ovo čisto umjetno postojanje nema ništa stvarnoga osim mogućnosti za evoluiranjem – koja ostaje skrivena, i oblikuje objektiv ezoteričkih studija i rada. Postrance od ovog sjemena, sve u vanjskom životu temeljeno je na lažima.

Ako je Pad direktna posljedica identificiranja sa osobnim “Ja” [predatorskim umom, degradiranim stanjem DNK], a usamljenost polarnih bića razdvojenih Padom predstavlja izvor slabosti u ljudima koji su na ovaj način postali smrtni, povratak Jedinstva izgleda poput neiscrpnog izvora novih energija. Te su energije neophodne za čovjeka i za povratak opasno ugrožene ravnoteže današnjeg javnog i privatnog života.

Međutim, ovaj povratak savršenog jedinstva polarnih bića nije dat slobodno. On je isključiva povlastica onih koji su prešli, ili su spremni za prelazak, Drugog Praga Puta.

Putem realizacije potpuno neodvojivog jedinstva njihovih stvarnih “Ja”, od strane dvoje polarnih jedinki koje su stigle u Drugo Rođenje, može se iskupiti izvorni grijeh.

Ovo je rješenje problema – potreba da se iznađe novi izvor moralne energije. Došli smo do tog rješenja posredstvom pozitivne metode ezoteričke studije.

Čovjek mora povezati zajedno rad intelektualnog i emocionalnog centra.

Ako je pitanje koje treba biti proučeno intelektualne prirode, tada, nakon što ga je intelektualni centar objasnio, prije donošenja zaključka ili konačne odluke, i prije poduzimanja akcije, čovjek mora konzultirati emocionalni centar. Obratno pak, ne smije djelovati impulzivno ili isključivo pod uticajem emocionalnog centra: prije djelovanja mora konzultirati intelektualni centar.

Općenito, čovjek mora u sebi kultivirati sposobnost da zahvati bilo koji fenomen i bilo koji problem – u unutrašnjem i vanjskom svijetu putem istovremene upotrebe dva centra – emocionalnog i intelektualnog.

Related Articles:

Tags: ,
Posted in Ezoterija