FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Kozmički kontekst grčke filozofije – Prvi dio

comet

“1300. godine, strašni komet se pojavio na nebu… i te godine, na dan sv. Andrije, potres je stresao zemlju tako da su se mnoge zgrade srušile.” – Knjiga čuda

Većina onoga što je uključeno u ovaj post izravno dolazi iz knjige Kometi i Mojsijevi rogovi, ali je odabrano i uređeno radi sažetosti. Namjeravam da moj glavni fokus bude na filozofima, ali smatram da bi ono što sam napisala o toj temi bilo neshvatljivo bez pozadine i konteksta. Čini mi se da se ništa od onoga što su razni rani filozofi govorili, radili ili pisali ne može lako shvatiti ako se dobro ne razumije povijest tog vremena. I ta povijest nije samo društvena i politička, ona je i povijest okoliša. Hendikepirani ste čak i s takvim znanjem, jer su se kršćanski pisari, koji su stoljećima bili glavni u književnosti, pobrinuli da njihova priča bude što dosljednija, koliko su to mogli. Na sve se treba obratiti pozornost kako bi se moglo iznijeti bilo što razumno o povijesnim stvarima.

Opća tema Mojsijevih rogova jest ta da su cikličke, kozmičke katastrofe odigrale veliku ulogu u oblikovanju povijesti našeg planeta i njegovih civilizacija. Mnoga znanstvena istraživanja obrađena su u prvoj polovici ove knjige. Osvrnut ćemo se na to što je kraće moguće. To se ne može izbjeći, jer su činjenice na terenu bile važne i imale su značajan utjecaj na razmišljanje grčkih filozofa.

Iako je postojao veliki otpor ideji katastrofizma (vjerojatno uglavnom od strane znanstvenika autoritarno-sljedbeničkog tipa), prije nekoliko godina Proceedings of the National Academy of Science objavio je studiju međunarodnog tima znanstvenika koji su se općenito složili da je oluja meteorita ili krhotina kometa pogodila Zemlju prije nešto više od 12.000 godina i da je ona vjerojatno odgovorna za izumiranje megafaune i mnogih pretpovijesnih naroda koji su tada živjeli. Također se sada govori da su dokazi o ekstremnoj vrućini, koju bi proizveo ekvivalent tisuća nuklearnih eksplozija iznad glave, pronađeni na najmanje dva kontinenta.

Otpor prema samoj ideji katastrofizma je bizaran fenomen. Čini se da mnogi takozvani znanstvenici reagiraju na ovu temu s jednakom količinom pjene na ustima kao što to pokazuju kad se suoče s dokazima za takozvano paranormalno. Iskustva Immanuela Velikovskog su primjer toga. (I neću ovdje promovirati njegove ideje, stoga se opustite.) Iako je dao niz predviđanja koja su se kasnije pokazala točnima, Velikovsky je proveo četiri godine pokušavajući da ga čuju u etabliranim znanstvenim krugovima, naišavši na potpuni neuspjeh. Oni koji su ga podržavali pretrpjeli su izopćenje iz znanstvene zajednice i akademsko ucjenjivanje. Urednik koji je vodio izdavanje njegove knjige smijenjen je, a pod pritiskom znanstvenog establišmenta prava izdavanja prenesena su na drugog izdavača. Znanstvena zajednica je dugo i naporno radila na diskreditaciji Velikovskog, a Encyclopedia Britannica Yearbook za 1950. čak ni ne spominje da je Sudar svjetova bio bestseler te godine.

Što je to, zaboga, Velikovsky rekao da je izazvalo takve cenzurne reakcije? Zasigurno, ako se jednostavno ne slažu s njim, mogli su napisati svoja opovrgavanja i omogućiti da se sve raspravi na otvorenom forumu? Zašto su se toliko trudili da ušutkaju ovu knjigu? U močvari različitih znanstvenih mišljenja, zašto je ovo izazvalo takav gotovo jednoglasan povik “Pogrešno”?

S obzirom da je i psihijatar, dr. Velikovsky analizirao je reakcije znanstvene zajednice kao one slične odgovoru psihotične osobe kojoj je rečeno da njeni problemi proizlaze zbog potiskivanja želje da siluje svoju majku i ubije oca; pacijent je podigao razrađenu obranu protiv ove nepodnošljive istine, a ona se očituje u poremećaju koji djeluje kako bi od njega sakrio sve njegove prave želje. I, iako možda zna da je to istina, on se u žestokom bijesu obruši na onoga koji ga je lišio njegove pomno izgrađene obrane.

Preformulirajući to u kontekstu naše teme ovdje, katastrofizam napada naše najdublje osjećaje sigurnosti, naše predrasude prema promjenama. Psiholozi su konstruirali grafikone na kojima su navedeni događaji koji dovode do stresa, dajući svakom bodovnu vrijednost. Očigledno je kozmičko bombardiranje našeg planeta izvan razmjera. Takva misao nas duboko pogađa čak i ako govorimo o stvarima koje smo možda doživjeli u prošlim vjekovima. “Želimo osjećati da naši domovi počivaju na čvrstim temeljima i da je plavo nebo iznad nas dobroćudni nebeski svod.” “Što će nam kuća”, rekao je Thoreau, “ako nemamo respektabilan planet na koji bismo je mogli staviti?” (Imajte na umu da ovaj strah politizira Zeleni pokret i njihov program katastrofalnog globalnog zatopljenja/klimatskih promjena. Aktivisti za klimatske promjene su bijesni i prestravljeni kao oni koji su napali Velikovskog.)

Moderne teorije geologije, paleontologije, arheologije, biologije, kozmologije i tako dalje, sve su izražene u darvinističkim pojmovima koji tvrde da se promjena odvija polako tijekom eona, potpomognuta postupnim procesima prirodne selekcije, erozije itd. James Hutton, utemeljitelj modernog gledišta, to je izrazilo: “Ne smiju se upotrebljavati nikakve moći koje nisu prirodne na kugli zemaljskoj, nijedna radnja koja se može dopustiti osim onih čije načelo znamo.” To je doktrina koja se u znanstvenoj zajednici dugo uzimala zdravo za gotovo. “Da priroda nije ujednačena, tada se ne bi mogli koristiti rezultati jednog eksperimenta za predviđanje ishoda sljedećeg; niti bi se moglo pretpostaviti da će zakoni utemeljeni na tisuću različitih opažanja ostati istiniti. Bez ujednačenosti u prirodi, bavljenje fizikom, kemijom i biologijom bi bilo poput putovanja u Alisinu zemlju čudesa. Logika, znanost i sam život raspali bi se u komadiće.”

Sugerirati da je ova ideja sporog i urednog procesa, u svojoj osnovnoj pretpostavci, potpuno pogrešna, predstavlja prijetnju najrazornijim događajem u povijesti znanosti. Odbacivanje toga kao “istine” pomračilo bi bijes koji je okruživao poricanje Zemlje kao središta svemira. Sve dok je bilo prihvaćeno da Sunce putuje oko Zemlje, sve druge drevne zablude držale su se kao istina. Na isti način, sve dok got je postojano stanje Sunčevog sustava utvrđena dogma, sve trenutne znanstvene pretpostavke će se držati zajedno po tom pitanju.

Zahvaljujući autoritarnim ličnostima koje se žele dopasti bogatim elitnim vlastima koje trebaju zadržati svoju kontrolu nad društvom, znanost vrlo, vrlo polako mijenja mišljenje, a istinski nadareni i originalni istraživači su ili iscrpljeni od napada i obrane, ili mrtvi do trenutka kada se konsenzus promijeni. To je jako loše za znanost i jako loše za čovječanstvo.

Dakle, da nastavimo sa temom: prvo mi dopustite da spomenem rad dendrokronologa/paleoekologa, Mikea Baillieja (sada u mirovini) sa Sveučilišta Queens, Belfast, Irska. (Baillie je vodeći stručnjak za dendrokronologiju, odnosno za datiranje pomoću godova drveća. U 1980-ima bio je ključan u izgradnji kronologije rasta godova drveća iz godine u godinu koja doseže 7.400 godina u prošlost.) Ispitivajući godove drveća, Baillie je pronašao razdoblja klimatskog stresa u 2354.g. pr. n. e., 1628.g. pr. n. e., 1159.g. pr. n. e., 208. pr. n. e. i 540.g. n.e. Dokazi upućuju na to da su to vjerojatno bili globalni događaji u jednoj ili drugoj mjeri.

Događaj iz 540.g. n.e. podudara se s drugim najvećim amonijevim signalom u grenlandskom ledu u posljednja dva tisućljeća, najvećim signalom prikazanim 1014.g. n.e. Baillie objašnjava nedostatak povijesnih referenci činjenicom da su narodi tog vremena opisivali ono što su vidjeli u biblijskim terminima. Doista, bilo je umjetničkih prikaza zapanjujućih atmosferskih događaja, ali to se gotovo uvijek objašnjavalo kao metafora za biblijski koncept! Postojao je i problem u tome što je aristotelovsko gledište o ‘savršenom nebu’ bilo na snazi, pa čak i ako se svjedočilo događajima i izvještavalo o njima, oni su objašnjavani ili ignorirani u povijesnim izvještajima.

Dr. Baillie je počeo pretraživati ​​povijesne zapise i mitove. Otkrio je da su se ekološki padovi poklopili s kolapsom civilizacija, poput Rimskog carstva i početkom mračnog vijeka u Europi. Napisao je Egzodus po Arthuru: Katastrofalni susreti s kometima (Batsford (1999)), koji povezuje njegove podatke o prstenovima/jezgri leda s nizom globalnih trauma u proteklih 4.400 godina, događajima koji se mogu povezati s biblijskim Izlaskom i mračnom dobu u Egiptu, Kini i Europi.

Kasnija Baillieva knjiga, Keltski bogovi: Kometi u irskoj mitologiji (Baillie & McCafferty (2005)). usredotočen na događaj 540.g. n.e. koji je zabilježen u povijesnim zapisima i mitovima Irske. Baillie tvrdi da su mitske slike i periodičnost događaja u skladu s kometom koji prelazi Zemlju i koji se raspao kao što je 2P/Enke, kako su opisali astronomi Victor Clube i Bill Napier (o kojima ću uskoro pisati). Bailliejeva posljednja knjiga, Novi pogled na Crnu Smrt: kozmička veza (Baillie (2006.), prikuplja značajne dokaze da je Crna smrt (1346.-1350.) nastala uslijed niza katastrofa povezanih s kometom.

halley's comet

Srednjovjekovna slika datirana 1456g.n.e. koja prikazuje prolazak Halleyovog kometa

 

proctor comet

Komet sa šest repova iz 1744., iz knjige Richard Anthony Proctora “Cvijetovi neba”

Zatim je došao rad fizičara Richarda Firestonea i geologa Alana Westa i Simona Warwick-Smitha, predstavljen u nizu akademskih radova i knjizi za širu javnost: Ciklus kozmičkih katastrofa: Kako je komet iz kamenog doba promijenio tok svjetske kulture.(2006.) Bavili su se – do tada – neobjašnjivim masovnim izumiranjem mega-faune koje se dogodilo istovremeno s početkom mini-ledenog doba mlađeg drijasa (prije oko 13.000 godina).

[Međutim, puno prije Baillieja i Firestonea i ostalih,] godine 1990., Victor Clube, astrofizičar, i Bill Napier, astronom, objavili su knjigu Kozmička zima u kojoj opisuju kako su proveli orbitalne analize od nekoliko kiša meteora koje pogađaju Zemlju svake godine. Koristeći sofisticirani računalni softver, pažljivo su gledali unatrag tisućama godina, prateći orbite kometa, asteroida i kiša meteora dok nisu otkrili nešto zapanjujuće. Mnoge meteorske kiše povezane su jedna s drugom, poput Taurida, Perzeida, Piscida i Orionida. Osim toga, neki vrlo veliki kozmički objekti su povezani: kometi Encke i Rudnicki, asteroidi Oljato, Hephaistos i oko 100 drugih. Svako od tih 100 i više kozmičkih tijela ima najmanje 300 m u promjeru, a neka su široka kilometrima. A što im je zajedničko? Prema tim znanstvenicima, svaki je potomak istog masivnog kometa koji je prvi put ušao u naš sustav prije manje od 20.000 godina! Clube i Napier izračunali su da je izvorni komet morao biti ogroman, da bi se uzeli u obzir svi ostaci koje su pronašli razbacani po našem Sunčevom sustavu. …Clube i Napier također su izračunali da, zbog suptilnih promjena u orbiti Zemlje i preostalih kozmičkih krhotina, Zemlja prolazi kroz najgušći dio oblaka divovskih kometa otprilike svakih 2.000 do 4.000 godina. Kad pogledamo podatke o klimi i jezgrama leda, možemo vidjeti taj obrazac. Na primjer, čini se da iridij, helij-3, nitrat, amonij i druga ključna mjerenja rastu i padaju u tandemu, proizvodeći primjetne vrhunce prije otprilike 18.000, 16.000, 13.000, 9.000, 5.000 i 2.000 godina. U tom obrascu vrhunaca svakih 2.000 do 4.000 godina, možda vidimo “posjetnice” megakometa koji se vraća.

Srećom, najstariji vrhunci su bili najteža bombardiranja, a od tada se stvari stišavaju, jer se ostaci kometa raspadaju na još manje dijelove. Međutim, opasnost nije prošla. Neki od preostalih dijelova širokih nekoliko kilometara dovoljno su veliki da nanesu ozbiljnu štetu našim gradovima, klimi i globalnom gospodarstvu. Clube i Napier (1984.) predvidjeli su da će, od 2000. godine i u sljedećih 400 godina, Zemlja ući u još jedno opasno vrijeme u kojem će nas promjena orbite planeta dovesti u potencijalni kurs sudara s najgušćim dijelovima oblaka koji sadrže neke vrlo velike krhotine. Dvadeset godina nakon njihovog predviđanja, tek smo sada ušli u opasnu zonu. Opće je prihvaćena činjenica da su neki od tih velikih objekata upravo u ovom trenutku u orbitama koje prolaze kroz Zemlju, a jedina neizvjesnost je hoće li nas promašiti, što je najvjerojatnije, ili će udariti u neki dio našeg planeta. (Firestone et al. (2006.), str. 354-355.) [moji naglasci]

shoemaker levy

© Bliska infracrvena kamera, teleskop Sveučilišta na Havajima Fragmenti kometa Shoemaker-Levy udaraju u Jupiter

Prema Baillieju, Clubeu i Napieru, i dr., na isti način kako je 1994. komet Shoemaker-Levy više puta pogodio Jupiter udarima od milijuna megatona, tako je Zemlja bila bombardirana prije 13.000 godina krhotinama divovskog kometa koji se raspao na nebu pred prestravljenim očima čovječanstva. Višestruki udari na rotirajući planet uzrokovali su plimne valove, bijesne požare, eksplozije poput atomskih bombi, masovno izumiranje mnogih pretpovijesnih vrsta poput mamuta i sabljastog tigra, većine čovječanstva, i ostavili svijet u mraku mjesecima ako ne godinama.

Upravo to je bio događaj koji je ostavio stotine tisuća Karolinskih zaljeva, milijune mrtvih stvorenja – većinom megafaune – nagomilanih u ispromješanim masama diljem svijeta, a također je izbrisao Zemlju od gotovo svih postojećih ljudskih civilizacija. (Ovo usko grlo vidljivo je i u genetskim studijama.) Ono što Baillie, Clube i Napier predlažu, uz scenarij koji su predložili Firestone i dr., je da je naš planet bio pogođen mnogo puta od tada (a možda čak i prije tog velikog događaja), i tome još nije kraj.

carolina bays

Geografska raspostranjenost Karolinskih zaljeva.

Ovu ‘novu’ vrstu prirodne katastrofe mnogi znanstvenici počinju smatrati najvjerojatnijim pojedinačnim objašnjenjem za rasprostranjene i istovremene kulturne kolapse u različitim razdobljima naše povijesti. Ove su ideje uglavnom razvili praktičari prirodnih znanosti – astronomi i geolozi, dendrokrolozi, itd. – i ostaju gotovo potpuno nepoznati (ili potpuno pogrešno shvaćeni) među praktičarima društvenih znanosti: arheolozima i povjesničarima. Ova činjenica značajno otežava napore praktičara društvenih znanosti da objasne ono što možda vide u povijesnim zapisima.

Nedavni primjer, poznat kao Tunguski događaj, dogodio se iznad Sibira 1908. godine kada je bolid eksplodirao oko 5 km iznad zemlje i ta eksplozija vatrene kugle je potpuno uništila područje od nekih 2.000 km². Iako je to još uvijek predmet polemike među istraživačima, smatra se da je ovo kozmičko tijelo imalo oko 60 m u promjeru (neki kažu 190 m u promjeru) i imalo je energiju udara od oko 20 do 40 megatona (neki kažu 3-5 megatona), što je ekvivalentno eksploziji oko 2.000 (ili barem nekoliko stotina) nuklearnih hirošimskih bombi, iako nije bilo stvarnog fizičkog udara na Zemlju. Drugim riječima, ako su postojale drevne, napredne civilizacije koje su uništene višestrukim događajima sličnima Tunguskoj (sjećate se stotina tisuća Karolinskih zaljeva?), nije čudno da nema tragova, ili ih je vrlo malo, a dokazi kakvi postoje, kao što su zaljevi, obično se pripisuju ‘anomaliji’ ili se u potpunosti ignoriraju.

tunguska

Pretpostavlja se da je nadzemna eksplozija u Tunguskoj srušila otprilike 80 milijuna drveća na području većem od 2000 km2

Baillie, Clube i Napier identificirali su pretka kompleksa Taurida kao divovski komet koji je bačen u kratkotrajnu (oko 3,3 godine) orbitu, u nekom trenutku u posljednjih dvadeset do trideset tisuća godina. Kompleks Taurida trenutno uključuje meteorski tok Taurida, komet Encke, ‘asteroide’ kao što su komet 2101 Adonis i 2201 Oljato, te ogromne količine svemirske prašine raspoređene duž orbite u nakupine koje mogu uključivati ​​poprilično velika tijela. Čini se da asteroidi u kompleksu Taurida imaju povezane meteorske kiše, što znači da su mnogi asteroidi vjerojatno izumrli kometi. Drugim riječima, u kometu može biti više od prašine i snijega – može postojati značajna stjenovita jezgra i puno otrovnih plinova i kemikalija. Ali, naravno, orbita od 3,3 godine ne znači nužno da će svake 3,3 godine biti katastrofa; mnogo više toga je potrebno da se Zemlja dovede u pravi položaj kada su prisutna tijela koja prelaze Zemljinu orbitu. Ovaj pogled na Sunčev sustav dao mi je potpuno drugačiji pogled na drevne mitove koje sam pokušavala razvrstati kao moguće povijesne radnje ljudskih bića koje su Grci mitizirali, a zatim su ih Hebreji ponovno historizirali.

Godinama je astronomski mainstream bio vrlo kritičan prema Baillieju, Clubeu i Napieru i njihovoj hipotezi o divovskom kometu. Međutim, udari kometa Shoemaker-Levy 9 na Jupiter 1994. doveli su do prilično brzog preokreta u stavovima, barem među znatiželjnim i otvorenim znanstvenicima.

Kozmologija plazme

Moja rasprava u Mojsijevim rogovima uključuje pojednostavljeno objašnjenje kozmologije plazme koje je, iako kratko, još uvijek predugo da bi se ovdje uključilo, jer ovdje samo pokušavam čitatelju dati dovoljno pozadine da razumije moju raspravu o grčkim filozofima. Dakle, ovo je iznimno skraćena verzija.

Plazma je najčešća faza materije u svemiru, kako po masi tako i po volumenu. Sve su zvijezde napravljene od plazme, a čak je i međuzvjezdani prostor ispunjen plazmom. Ovo je naširoko priznato od strane astronoma i fizičara. Međutim, kad netko pokuša ići dalje od toga, autoritarci istupe silovito naprijed i zazovu boga Einsteina. (To je tema za drugi dan.)

ionization

Tijekom ionizacije, unos energije izbacuje elektron iz postojećeg atoma. Rezultat je jedan slobodni elektron i jedan pozitivno nabijen ion.

U kozmologiji plazme, središnja ideja je da dinamika ioniziranih plinova (ili plazme) igra glavnu ulogu u fizici svemira na razini planeta, solarnih sustava, galaksija i dalje. Mnoge ideje o kozmologiji plazme potječu od nobelovca Hannesa Alfvéna iz 1970. godine. Alfvén je predložio korištenje skaliranja plazme za ekstrapolaciju rezultata laboratorijskih eksperimenata i promatranja fizike svemirske plazme na skale većeg reda veličine. Einsteinovi kultisti svakako priznaju da fizika plazme igra glavnu ulogu u mnogim, ako ne i većini (priznat će), astrofizičkim fenomenima, ali protestiraju da mnogi zaključci eksperimenata fizike plazme izvedenih u laboratorijima jednostavno ne mogu biti objašnjenje nebeskih pojava jer bi “proturječili Einsteinu”! Za mainstream znanost, gravitacija je glavna sila koja kontrolira ponašanje nebeskih tijela, unatoč činjenici da su elektromagnetske sile jače od gravitacijskih sila za magnitudu od 1039, što elektromagnetizam čini de facto pokretačkom silom u našem svemiru.

Alfvén je 1939. napisao rad podupirući teoriju Kristiana Birkelanda, koji je 1913. napisao da ono što se danas zove solarni vjetar stvara struje u svemiru koje uzrokuju polarnu svjetlost. Birkelandova teorija je u to vrijeme bila osporavana, a Alfvénov rad je godinama osporavao britanski geofizičar i matematičar Sydney Chapman, istaknuta osoba u fizici svemira, koji je zastupao uvriježeno stajalište da struje ne mogu prijeći vakuum svemira i stoga je struje morala stvarati Zemlja. Međutim, 1967. godine, Birkelandova teorija, prije nazivana ‘rubom’, dokazana je točnom nakon što je sonda poslana u svemir (tj. hipoteza promatranja, eksperiment). Ove struje usklađene s magnetskim poljem sada se nazivaju Birkelandove struje u njegovu čast.

Birkelandova struja je jednostavno protok elektrona unutar plazme, na isti način na koji električna žica nosi elektrone. Birkelandove struje imaju oblik niti, jer su stegnute magnetskom silom koju stvara sama struja. Kao u klasičnoj žici, Birkelandove struje nastaju kada se pojavi razlika električnog potencijala između dva područja prostora. Tada će se formirati struje koje će nastojati uravnotežiti potencijal dviju regija kroz elektroničku migraciju.

Da bismo razumjeli električnu interakciju između Sunca i njegovih planeta, moramo zapamtiti da je jedan temeljni zakon teorije plazme da u svemiru bilo koji električno nabijen objekt stvara izolacijski mjehurić oko sebe. Ovaj izolacijski omotač naziva se ‘Langmuirov omotač’ po Irvingu Langmuiru (1881.-1957.), američkom kemičaru i fizičaru, dobitniku Nobelove nagrade za kemiju 1932.

langmuir sheath

Heliosfera – Sunčev ‘Langmuirov omotač’

Kao i većina nebeskih tijela, Sunce ima vlastiti Langmuirov omotač, koji se proteže gotovo 100 au prema van (100 puta udaljenosti Sunce-Zemlja). Također se naziva ‘heliosfera’. Električno, taj par Sunce-heliosfera djeluje poput divovskog kondenzatora; Sunce je pozitivna elektroda (anoda), a unutarnja površina heliosfere je negativna elektroda (katoda). Objekti (kometi, planeti itd.) u heliosferi mogu izazvati električna pražnjenja Sunca (sunčeve baklje, sunčeve pjege, koronalno izbacivanje mase, itd.).

Winston H. Bostick, (1916.-1991.), američki fizičar koji je otkrio plazmoide, fokus plazme i fenomen vrtloga plazme, 1950-ih je provodio laboratorijske pokuse isparavanjem titanskih žica sa strujom od 10 000 A, što ih je pretvorilo u plazmu. Njegovi eksperimenti bili su “prvi koji su zabilježili formiranje spiralnih struktura u laboratoriju iz međudjelovanja plazmoida i primijetili zapanjujuću sličnost s njihovim galaktičkim analogima.” Bostick je bio još jedan koji je poprilično razumno istaknuo da se skaliranje plazme primjenjuje na ove laboratorijske eksperimente i pokazao da su galaksije u početku nastale iz plazme pod utjecajem magnetskog polja. (Pogledajte dolje nebularne plazmoide.)

Nebular Plasmoids

© NASA/JPL-Caltech/UCLA NGC 1514 pod vidljivim svjetlom (lijevo) i infracrvenim (desno).

U 1980-ima, računalne simulacije sudarajućih plazma oblaka Anthonyja Peratta (američkog fizičara specijaliziranog za plazmu koji radi za Nacionalni laboratorij Los Alamos od 1981.) također su oponašale oblik galaksija.

em currents

Elektromagnetske interakcije uzrokuju da se dvije niti povlače prema unutra i okreću jedna oko druge kako bi formirale spiralni par niti, poznat i kao vrtlog plazme.
Pogledajte simulaciju: https://www.plasma-universe.com/Galaxy-formation/

Simulacija na gornjoj slici prikazuje poprečni presjek dvaju plazminih filamenata koji se spajaju u ono što se naziva z-pinč; filamenti počinju na udaljenosti koja je jednaka 300.000 svjetlosnih godina i nose Birkelandove struje od 1018 ampera. Simulacije su također pokazale izranjajuće mlazove materijala iz središnjeg međuspremnika, što nalikuje onima opaženim u kvazarima i aktivnim galaktičkim jezgrama, koje se pripisuju ‘crnim rupama’ prema Einsteinovoj fizici. Ono što je bilo fascinantno je to što je puštanje simulacije u nastavak otkrilo “prijelaz dvostrukih radio galaksija u radiokvazare u radiotihe QSO-e u pekularne i Seyfertove galaksije, konačno završavajući u spiralnim galaksijama.” (Peratt & Green (1983.), ‘O evoluciji međudjelovanja, magnetizirane, galaktičke plazme’. Peratt (1986.), ‘Evolucija svemira plazme: ii. Formiranje sustava galaksija’)

ninurta

LIJEVO: Munja u rukama Ninurte, dok se borio s čudovištem Anzu.

 

greek thunderbolt

Gornje ilustracije tumače grčke slike munje kao pražnjenje plazme, naglašavajući trodimenzionalni doprinos strujnih ploča i cilindara.

 

plasma current

Fotografija laboratorijskog pražnjenja; objavio Anthony Peratt.

 

plasma pinch

Laboratorijsko pražnjenje, u umjetnoj boji, ilustrira konfiguraciju “vila”, sastavljenu od cilindričnih strujnih slojeva u plazma pinchu.

 

hourglass nebula

Maglica “Pješčani sat” nudi korisnu demonstraciju konfiguracije pražnjenja.

 

hourglass nebula

Ova slika koju je proizveo Vrlo veliki teleskop, fokusirana je na točku stiskanja na “vratu” pješčanog sata maglice Leptir. Prikazuje toroidalni pojas prašnjave plazme koji zatvara zvijezdu u središtu pražnjenja visoke energije. Torus ove vrste, bio vidljiv ili ne, predviđen je u znanosti o pražnjenju plazme.

 

plasma pinch

Na pretvaraču slika fotografije plazma penumbre. (a) Prije stupastog štipanja. (b) Tijekom stiskanja ili fokusiranja.

 

plasma pinch

ladder heaven

Gornje slike: “Ljestve neba” Pogledajte: https://www.thunderbolts.info/wp/2016/04/10/anthony-peratt-part-2-backbone-of-the-sky/

Ukratko, pokazalo se da su mnogi doista čudni svemirski fenomeni koji su neobjašnjivi – ili objašnjivi samo najbizarnijim i najkontradiktornijim idejama u nastojanju da podupru Einsteinovu relativnost – prirodna evolucija elektromagnetskih fenomena.

Simulacija je uzela u obzir ravne krivulje rotacije galaksije bez potrebe za uvođenjem egzotičnih elemenata kao što je tamna tvar kako bi jednadžbe funkcionirale. Ovo je bogohuljenje budući da se neslaganje između opaženih krivulja rotacije galaksije i onih simuliranih na temelju Einsteinove gravitacije moralo objasniti upravo na taj način: čistim izumom nečega kako bi se kvadratni klin uklopio u okruglu rupu. Međutim, kao što su pokazali Perattovi eksperimenti, ravna krivulja rotacije pojavljuje se sasvim prirodno u galaksiji kojom upravljaju elektromagnetska polja, spiralni krakovi galaksija su poput kotrljajućih opruga koje imaju istu rotacijsku brzinu duž svoje duljine. Drugim riječima, galaksija je fizički i vidljivi dio gigantskih struja koje teku svemirom.

U električnom svemiru, rotirajuće galaksije, orbitirajuća nebeska tijela, rotirajući planeti i zvijezde, da ne spominjemo ovozemaljske stvari poput tornada i ciklona, ​​logične su posljedice Birkelandovih struja i rotirajućih elektromagnetskih polja koja one induciraju.

Kozmologija plazme predlaže da kome i repovi kometa nastaju električnom razmjenom između Sunca i kometa. Koma je Langmuirov omotač kometa. Intenzivno električno polje oko kometa izaziva masivna pražnjenja (otuda i intenzivan sjaj). Ta se pražnjenja također pojavljuju kao mlazovi koji nagrizaju površinu kometa i izbacuju materiju s njega. Rep je napravljen od ovog ioniziranog izbačaja koji ostaje kohezivan jer stvara elektromagnetski vođene Birkelandove struje. Vodeći znanstvenici približavaju se priznanju ovoga nazivajući neobjašnjivo posvjetljivanje kometa Linear 2000. godine “reakcijom izmjene naboja”. To se približava herezi u Einsteinovom kultu. Činjenice su takve da su, prije nego što se Einstein pojavio i uništio znanost, već postojale spekulacije koje su dovele do razumijevanja električne prirode svemira.

Na primjer, u kasnom 19. stoljeću, Scientific American (27. srpnja 1872., str. 57). objavio je članak u kojem navodi da profesor Zollner iz Leipziga pripisuje “samosvjetljenje” kometa “električnom uzbuđenju”. Zollner je predložio da su “jezgre kometa, kao mase, podložne gravitaciji, dok se pare razvijene iz njih, koje se sastoje od vrlo malih čestica, prepuštaju djelovanju slobodnog sunčevog elektriciteta…” Zatim 11. kolovoza 1882., izdanje engleskog Mechanic and World of Science (str. 516-7) piše o repovima kometa: “…čini se da među fizičarima brzo raste osjećaj da i samosvjetljenje kometa i fenomen njihovih repova pripadaju redu električnih fenomena.” Godine 1896., Nature je objavio članak (br. 1370, svezak 53, 30. siječnja 1896., str.306) u kojem stoji da se “dugo zamišljalo da je fenomen repova kometa na neki način uzrokovan sunčevim električnim odbijanjem, a nedavna fizikalna istraživanja bacaju dodatno svjetlo na ovu temu.”

Ali onda je došao Einstein i znanost je upala u pravu crnu rupu!

U 1960-ima, inženjer po imenu Ralph Juergens, koji je radio kao tehnički urednik u izdavačkoj kući McGraw-Hill, predložio je da je Sunce pozitivno nabijeno tijelo u središtu električnog sustava i da je samo Sunce žarište kozmičko električnog pražnjenja koje je bilo izvor njegove energije – ne stara E = MC 2 rutina. Užas nad užasima! Bogohuljenje!

Prema Juergensovoj hipotezi, komet većinu svog vremena provodi u najudaljenijim područjima Sunčevog sustava, gdje će električno polje biti najnegativnije. Jezgra kometa, rekao je Juergens, prirodno dobiva negativni naboj svoje okoline. To dovodi do električnih naprezanja na kometu dok pada prema Suncu. Juergens piše: “Omot svemirskog naboja počet će se formirati kako bi zaštitio međuplanetarnu plazmu od vanzemaljskog polja kometa. Kako komet juri prema Suncu, njegov omotač poprima oblik dugog repa koji se proteže od Sunca…”

Juergensov model električnog Sunca i kometa s električnim pražnjenjem odmah je preuzeo Earl Milton, profesor fizike na Sveučilištu Lethbridge u Kanadi. Govoreći na godišnjem sastanku Društva interdisciplinarnih studija u travnju 1980., Milton je ponudio glasnu podršku Juergensovoj hipotezi: “Tijelo komete preuzima [električni naboj] prostora u kojem je provelo većinu svog vremena. Na ona rijetka pojavljivanja kada dođe u prostor unutrašnjeg Sunčevog sustava, tijelo kometa izlazi iz ravnoteže jer se sada kreće u električno drugačijem okruženju od onog na koje je prilagođeno. Zatim se javlja električni tok koji ispravlja situaciju. Omotač koji se gradi oko tijela kometa jako svijetli i poprima karakterističan oblik glave i repa kometa.” (Goodspeed (2011), ‘Električni komet: slon u NASA-inoj dnevnoj sobi?

Kao što stručnjaci za komete znaju, glava i rep mogu poprimiti dramatično različite izglede, nešto što je neobjašnjivo u smislu uvriježenih teorija o kometima, ali savršeno normalno u dinamici električnih kometa. Također, ove razlike su zabilježili i Kinezi:

chinese comet symbols

Ukratko, Sunce nije zatvoreni sustav koji bi jednog dana mogao ostati bez goriva. Čini se da Sunce dobiva energiju iz električne struje koja prolazi kroz galaksiju. Sve dok struja teče, Sunce će ići. Međutim, kada Sunce utihne, to može značiti da se, nekako, učinkovitije prazni. Ovdje ne govorimo o uobičajenom pražnjenju unutar heliosfere poput onih koje pokreću kometi i povećavaju solarnu aktivnost. Čini se da se aktivnost kometa povećala tijekom posljednjih nekoliko godina, što bi, prema dinamici električnih kometa, trebalo povećati aktivnost Sunca. Međutim, to nije slučaj. Jedan scenarij je da je sunce ‘prizemljeno’, vjerojatno od strane masivnog suprotno nabijenog objekta kao što je zvijezda pratilac koja bi čak mogla biti tamna, tj. smeđi patuljak. Ako se zvijezda pratilac približava našem Sunčevom sustavu, mogla bi biti odgovorna i za povećanu aktivnost meteora (jer bi pogurnula asteroidna tijela iz Oortova oblaka prema našem Sunčevom sustavu) i također za smanjenu Sunčevu aktivnost (‘prizemljenje’). Imajte na umu da je solarna aktivnost jedan od glavnih fenomena koji omogućava uništavanje nadolazećih asteroidnih tijela djelovanjem intenzivnih električnih polja na njih. Na ovaj bi način takva zvijezda pratilac mogla predstavljati veliku prijetnju životu na Zemlji i slanjem kometa prema Zemlji i deaktiviranjem ‘zaštitnog sustava’ (pojačana solarna aktivnost kao odgovor na uljeze) protiv prijetnje udara kometa.

Kao što je već spomenuto, Anthony L. Peratt i njegovi kolege iz Los Alamos Research Laboratories proveli su eksperimente s plazmom i otkrili da snažna pražnjenja plazme poprimaju neke nevjerojatne oblike, uključujući humanoidne figure, ljude s ptičjim glavama, prstenove, krafne, zmije koje se uvijaju i tako dalje. Desilo se to da su ove vrste oblika zabilježili drevni ljudi diljem svijeta, posebno u uklesanim stijenama poznatim kao petroglifi. On piše:

Otkriće da predmeti iz neolitika ili ranog brončanog doba nose uzorke povezane sa visokonaponskim z-pinčevima pruža mogući uvid u podrijetlo i značenje ovih drevnih simbola koje je proizveo čovjek. …Otkriće da su osnovne morfologije petroglifa iste kao one zabilježene u izbojima ekstremno visoke gustoće energije otvorilo je način da se otkrije podrijetlo ovih naizgled grubih, pogrešno iscrtanih i zbrkanih figura pronađenih u nebrojenom broju diljem Zemlje. Nacrtani u heteromačkom stilu, ovi drevni obrasci mogli bi oponašati i replicirati fenomene visoke energije koji bi bili snimljeni na neizbrisivom plazma zaslonu. Mnogi petroglifi, očito snimljeni prije nekoliko tisućljeća, imaju parnjak pražnjenja plazme ili nestabilnosti, neki na bazi jedan na jedan ili preklapajući. Još je više zapanjujuće da su slike uklesane u kamenu jedine slike pronađene u eksperimentima s ekstremnom gustoćom energije; ne opažaju se nikakvi drugi morfološki tipovi ili obrasci. (Peratt (2003.), ‘Characteristics for the Occurrence of a High-Current, Z-Pinch aurora as Recorded in Antiquity’.)

plasma and stone engravings

Sličnosti između oblika plazma i drevnih kamenih gravura.

Događaji plazme mogu zagrijati i stopiti stijene, spaliti stvari koje inače ne bi gorjele, otopiti ledene kape, izazvati potrese i vulkanske erupcije, ispariti plitke vodene površine i stvoriti velike poplave kiše. Osim toga, zračenje koje izlazi iz plazme vrlo vjerojatno može utjecati na gene živih bića, uključujući i ljude.

Ukratko, interakcije plazme između Zemlje i kometa mogu stvoriti kaos. U prisustvu ovakvih pojava ljudi bi bili terorizirani i sigurno bi mislili da se nalaze pred moćnim i destruktivnim živim bićima, odnosno ‘bogovima’. Tijekom takvih razdoblja, mogli bi potražiti špilje, graditi podzemna skloništa i gradove, graditi skloništa od masivnog kamena i tako dalje. Dokazi za sve to prisutni su u arheološkim nalazima.

Robert Schoch, geofizičar sa sveučilišta u Bostonu koji je izazvao kontroverzu ističući da sfinga mora biti tisućama godina starija nego što tvrde vodeći arheolozi, zbog prisutnosti ekstremnih erozija od utjecaja vode na njezinoj površini, smatra da su plazma događaji koje su zabilježili drevni ljudi u svojoj umjetnosti na stijenama posljedica ekstremne aktivnosti Sunca. Ali, kao što ćemo dalje vidjeti iz nekih stvarnih pisanih dokaza, razumijevanje kometa kao tijela s električnim nabojem i uzimanje u obzir Clubeove i Napierove hipoteze o divovskom kometu, čini se imamo bolju poveznicu. Ne isključujem mogućnost da je Sunce zasigurno proizvelo neke zastrašujuće plazma fenomene u različitim točkama u povijesti, ali mislim da je najsažetije objašnjenje ono koje uključuje sve podatke o divovskom kometu s punim električnim nabojem u interakciji s elektromagnetskim polje Zemlje, uključujući posebno zastrašujuće prikaze od fragmenata koji su ulazili u zemljinu atmosferu. Divovski komet također bi mogao međudjelovati s drugim planetima u Sunčevom sustavu, čineći takve stvari kao što su uklanjanje vode i života s Marsa, razmjena električnih potencijala i ostavljanje užasnih ožiljaka na tom planetu, interakcija s Venerom na takav način da bi Venera mogla skinuti naboj iz divovskog kometa, mijenjajući tako vlastiti elektro-kemijski sastav, i tako dalje.

mars scarring

Ogromni Marsovi ožiljci su duži od 3000 km.

Kao što je gore navedeno, Clube i Napier su izračunali orbite tokova kometa i otkrili da su prije 9.500 godina dva glavna toka bila u identičnim orbitama, tj. mora da su bili jedno tijelo. To znači da je to bilo vrijeme velikog raspada. Komet Oljato, jedno od dotičnih tijela, nalazi se u orbiti koja bi ga dovela u Zemljinu orbitalnu ravninu nekoliko stotina godina oko 3000-3500 godina p.n.e., što znači da bi bilo dosta bliskih susreta katastrofalne vrste u tom razdoblju. U isto vrijeme, komet Encke također bi bio dramatična prisutnost na nebu. Procjenjuje se da su se današnji meteori sjevernih Taurida odvojili od kometa Encke prije otprilike tisuću godina, što je u skladu s dokazima u prstenovima i jezgrama leda Mikea Baillieja i zabilježeno u kineskim zapisima. Ukratko, praćenje putanja meteorskih tokova i asteroida otkriva astronomski i znanstveno što se moralo događati na nebu u različitim razdobljima unutar povijesti naše sadašnje civilizacije, kao i prethodnih civilizacija. Zbrajanje volumena dotičnih kometa i asteroida, zajedno s procjenama različitih povezanih oblaka prašine i tokova, pokazuje da je naš posljednji divovski posjetitelj, kojeg su drevni poznavali kao Saturn (ne planet), doista bio čudovište. Izrodio je cijelu obitelj čudovišta, a neki od proizvoda njegovih početnih podjela postali su čudovišta sama po sebi, svako sa svojom vlastitom obitelji božanstava.

Unatoč činjenici da su se stvari na nebu uvelike smirile, vjerojatnost je da još uvijek postoje stotine tisuća tijela sposobnih generirati multi-megatonske eksplozije poput Tunguske na Zemlji, kružeći u strujama koje prelaze Zemlju koje je ostavio divovski kometarni predak. Clube i Napier pišu:

Astronomi, zapravo znanstvenici općenito, vole sebe smatrati tolerantnim sucima i vrlo prilagodljivima prema novim otkrićima. Međutim, dokazi u ovom slučaju uglavnom su suprotni. Stoga se može očekivati ​​da će u nekim krugovima podaci koji sada izlaze iz toka meteora Taurida biti ignorirani u nadi da će se pojaviti nešto umirujuće. Iako je ovo cijenjena znanstvena smicalica za rukovanje neskladnim novim činjenicama, u ovom slučaju postoji moralna dimenzija: roj ima zube. (Clube i Napier (1990.), str. 154.)

Drevne religije pretpovijesnog čovjeka bile su nepogrešivo politeističke i astronomske naravi. Ovo postavlja pitanja koja se tiču ​​osnovne prirode bogova koje su obožavali. Ako su kometi uvršteni među glavna božanstva, njihovo nestalno kretanje i promjenjivi izgled mogli su nadahnuti spremno prihvaćanje nestalnog karaktera drevnih bogova. … Mnogi grčki i rimski filozofi bili su, između ostalog, jako zabrinuti da komete objasne u materijalističkim terminima i oslobode ih bilo kakvih nadnaravnih svojstava. Budući da se činilo da glave i repovi kometa često poprimaju ljudski ili životinjski oblik, čini se da je cilj bio dokazati da su to iluzije stvorene savršeno prirodnim uzrocima. … U praksi, međutim, vjerovanje u bogove bilo je toliko ukorijenjeno da se čini da su argumenti samo služili u uvjerenju da su bogovi nevidljivi [na nebu]… Uspon materijalizma u klasično doba došao je s nestankom nekih vrlo važnih prapovijesnih bogova koji su bili komete na nebu. Mnoge se legende mitologije stoga mogu protumačiti kao vrlo uljepšani prikazi evolucije jednog ili možda nekoliko vrlo velikih kometa tijekom posljednjih 2.000 godina prapovijesti. (Clube i Napier (1982), str. 157)

U neolitiku i ranim povijesnim vremenima mora da je postojao niz kometa koji su se kretali duž zodijaka slično kao što to rade planeti. U bilo kojem trenutku, vjerojatno je postojalo samo nekoliko stvarno velikih i dominantnih tijela, ‘djece’ monstruoznog pretka. Neka od ‘djece’ su došla na Zemlju i izazvala pustoš ili se uključila u ‘međusobne ratove’, stvarajući beskrajne zastrašujuće spektakle. Jezgre kometa bile bi daleko svjetlije od Venere, čak i na ‘sigurnoj’ udaljenosti. Žestoke meteorske oluje sigurno su bile uobičajena pojava, s mnogim vatrenim kuglama koje su eksplodirale u atmosferi tijekom njih: pravi gromovi bogova. I sigurno su električni prikazi morali biti nevjerojatni, bilo između kometa, ili između kometa i Zemlje, ili između njih i drugih planeta u Sunčevom sustavu. Kao što sam već spomenula, divovski praotac je vjerojatno odgovoran za uništenje i ožiljke na Marsu i punjenje atmosfere Venere, iako je to bilo vrlo rano u njegovoj karijeri.

comet encke orbit

© Prema Clubeu i Napieru Točke sjecišta orbite kometa Encke s ravninom koja sadrži Zemljinu orbitu na različitie datume prije sadašnjosti.

Na gornjoj slici vidimo različite čvorove važnih sjecišta između orbite kometa Encke i ravnine Zemljine orbite. Ovi približni datumi odgovaraju znanstvenim podacima dobivenim sa same Zemlje. Drevne tradicije “kraja svijeta”, (da, mnogi “svjetovi” su završili kroz povijest), egipatska međurazdoblja, kolaps brončanog doba, kraj Rimskog carstva i još mnogo toga, sve to se mora preispitati uz uključivanje znanstvenih podataka temeljenih na astronomskim opažanjima i povratnim inženjeringom tako dobivenih podataka.

Naravno, kako je vrijeme prolazilo, kometi bi počeli gubiti svoj naboj, a njihovi bi se plinovi i repovi smanjili i nestali iz vidokruga, ostavljajući samo predvidljive, godišnje meteorske kiše. Bogovi koji su nekoć bacali nebeske munje i povremeno se ljutili na ljudska bića i “uništili cijeli svijet” doživjeli su vlastito žrtvovanje, Gotterdammerung [Sumrak bogova, op.prev.], iako sumnjamo da su njihova “mrtva tijela” još uvijek vani, pocrnjela od vatre – nevidljiva, da tako kažem – ali ipak smrtonosna.

U najstarijim vremenima nebeske su katastrofe dolazile iz zviježđa Ovna, ali su se zbog evolucije orbita postupno pomjerile prema Biku. U tekstovima o piramidama, ranija nebeska religija, čak i starija od faraona, bila je štovanje boga koji je bio davatelj života, kiše i “nebeske vatre”. Štovanje boga neba dominira i kod sjevernih Indoeuropljana i kod južnih semitskih naroda od najranijih vremena. Pa čak ni u najstarijim vremenima, bog neba nije postojao sam: on je rodio i propagirao cijeli panteon nižih bogova i polubogova.

Priličan broj alternativnih istraživača uhvatilo se tvrdnje da se stvarni planeti našeg solarnog sustava pomiču iz svojih orbita i međusobno djeluju na bliske i zastrašujuće načine, uključujući razmjenu “gromova” i tako dalje. Čini se da je razlog ovakvom tumačenju zabuna oko imena bogova koja su kasnije davana planetima koji su prethodno bili povezani s određenim kometnim događajem. Ne mislim da ti ljudi stvarno razmatraju mehanizme onoga što predlažu, što je zapravo nevjerojatno, ako ne i nemoguće. Moramo potražiti dublje razumijevanje i tu nalazimo da teorija Clubea i Napiera o divovskom kometu – ili više od jednog – i istraživanje koje su proveli o drevnim orbitama i tekstovima, upotpunjuju sliku.

Kao što ćemo dalje raspravljati, upravo se u 4. stoljeću p.n.e. kozmološko razmišljanje promijenilo na značajan način s usponom novog, grčkog racionalizma. To se moglo dogoditi samo ako su “bogovi” koji su tisućljećima terorizirali Zemlju počeli opadati u veličini, broju i učestalosti pojavljivanja; raširili se i raspršili u dužim orbitama. Upravo u ovoj točki otkrivamo da je studija planetarnog kretanja nastala kao “objašnjenje” onoga o čemu su bivši, neuki, iracionalni narodi zapravo govorili kada su govorili o “bogovima na nebu”. Tek nakon tog vremena, planeti su dobili imena dobro poznatih bogova, imena koja su prije pripadala divovskim kometima i njihovim potomcima. U isto vrijeme, planetima su dodijeljene neke kometne karakteristike, što uopće nema smisla osim ako su imena izvorno povezana s kometima. Još u 9. stoljeću, bagdadski astrolog Kitab al-Mughni opisao je Jupiter kao “bradatog” i Mars kao “svjetiljku”, Merkur kao “koplje” i Veneru kao “jahača”. Ovo su izrazi koji su se uvijek prije, tada i poslije, koristili za opisivanje kometa! (Također nas podsjećaju na “svjetiljku” koja je prošla između Abrahamove zavjetne žrtve, da ne spominjemo goruće grmlje, stupove od vatre i oblaka, itd.)

Ideja da su planeti u svojim dalekim, mirnim orbitama na bilo koji način važni nastala je zahvaljujući radu Platona i Eudoksa. Oni su razradili objašnjenje orbita koje su bile stalne, kružne, geometrijske i jednostavne, iako je Platon donekle uzeo u obzir drevni pogled na svijet i njegove događaje u Timeju. Zatim se pojavio Platonov učenik, Aristotel, sa svojom radikalnom kozmologijom koja je protjerala sve što nije bilo evidentno “ovdje i sada”. Nijanse Einsteina i moderne znanstvene dogme, svakako! Kometni bogovi svedeni su na daleka narodna sjećanja na zemaljske heroje, a osjećaj da su stvari “tamo i tada” bile vrlo različite potpuno je potisnut; iza toga je nedvojbeno stajao politički motiv.

Aristotelovska kozmologija, sa svojim fokusom na savršene, planetarne “sfere”, uzašla je i dominirala religijom i akademijom i ovo stanje postoji, manje-više, sve do sadašnjosti – usprkos Tunguski i svim drugim dokazima.

Kako su bogovi neba blijedjeli, mitovi o njima postajali su sve manje razumljivi. Priče su očito bile o nebeskim bićima, ali postojao je problem s njihovim identificiranjem. Jedina prividna pokretna tijela u Sunčevom sustavu bili su planeti i tu i tamo poneki komet, i bilo je jasno da je planeta bilo premalo u broju i da se previše jednostavno kreću da bi poduprli lude priče ispričane u nebeskim mitovima. Stoga, zajedno s prijenosom imena nekih od glavnih kometa na planete, imena mnogih drugih bogova počela su se pripisivati ​​drevnim herojima, osnivačima gradova i tako dalje.

Čini se da dokazi upućuju na ideju da je Aristotel (između ostalih, kao što ćemo vidjeti dalje) bio zabrinut za smirivanje strahova i iskorijenjivanje praznovjerja prosječnog čovjeka. On je dobro obavio posao i mi smo jako dugo trpili posljedice, a možda ćemo trpjeti još i više.

divine names

Opisi kometa (kasnije planeta) u drevnim narodima

Primijetite na gornjoj tablici da se u Platonovo vrijeme naziv ‘zvijezda …’ (eng. “star of …”; kolona u sredini u gornjoj tablici; op.prev.) još uvijek koristio. Ova oznaka “zvijezda …” bila je izravna referenca na briljantnu prirodu kometa koji su evocirali ta imena. Ali do 200. g. pr. n. e. izraz ‘zvijezda’ je izbačen, a do 100. g. pr. n. e. vjerojatno se nitko nije ni sjećao da su ta imena nekada pripadala kometima.

(Ovdje preskačem sljedećih nekoliko poglavlja knjige u kojima predstavljam dokaze da su imena tih babilonskih “bogova” izvorno bila imena kometa/fragmenata kometa.)

Suština je sljedeća: “prirodne” znanosti moraju imati posljednju riječ o tome što se točno dogodilo u astronomskom smislu i to je upravo ono što su nam Clube, Napier, Baille, Hoyle i pojedini drugi pružili.

Sada ću pokušati doći do rasprave o grčkim filozofima što je brže moguće. Ostanite s nama!