Komet Biela i krava gđe. O’Leary

 

Sinoć smo gledali Super Comet – After the Impact (hrv. Super Komet – Nakon udara; također na YT Dio 1 i Dio 2; op.prev.), film Discovery Channela koji u osnovi prikazuje udar kometa koji je izbrisao dinosaure stavljen u moderno doba. Dodali su neku lošu dramaturgiju, prateći borbu za preživljavanje nekoliko pojedinaca ili grupa – prije, tijekom i nakon udara – kako bi pokazali na koji način bi mi ljudi mogli reagirati na takvu globalnu kataklizmu. Koristili su istu vrstu kometnog tijela za koje se pretpostavlja da je uzrokovalo izumiranje dinosaura, istu veličinu, isto mjesto udara, te su koristili svo dostupno računalno modeliranje o tom prošlom događaju kako bi pokušali pokazati što bi se moglo dogoditi (i pokazati ono što misle da se tada dogodilo). Film nije baš kreativan i sugerira da oni stvarno ne znaju sve učinke takvog utjecaja i samo sastavljaju male dijelove o onom što su uspjeli shvatiti o tom udaru, od kojih neki (ili većina) mogu biti samo nagađanja, iako sam sigurna da je film dobro znanstveno potkovan.

Ova emisija naglašava ono što smo već primijetili u ovoj seriji članaka: razliku između američke škole udara asteroida koji se događaju samo u milenijskim razmacima, te britanske škole koja tvrdi da se kiše mnogo manjih objekata javljaju s velikom učestalošću između tih velikih milenijskih udara.

Najlošiji dio ove “doku-drame” bile su, naravno, prikaz mana ljudi koji proživljavaju taj događaj. Ali, na neki način, čak su i ti prikazi bili korisni. Jedan tip jednostavno nije mogao shvatiti prirodu događaja, nastavio je putovati “kući” (što je slučajno bilo mjesto udara) čak i kada je bilo jasno da kuće više nema. Njegove emocije su ga zapravo odvele u vlastitu smrt.

Drugi su se ljudi nastavili ponašati kao da je svijet još uvijek na istom mjestu i zbog toga su patili, iako su se naučili nositi s time. Ono što je bilo jasno vidljivo jest činjenica da je nedostatak znanja o takvim događajima bio njihov glavni problem.

Tijekom emisije, jedan od stručnjaka je izrekao opasku “KADA se to dogodi”, kao da je on – i ostali – pouzdano znao da je to na dnevnom redu naše bliske budućnosti. Sama činjenica da toliko znanstvenika radi na tim problemima, uključujući veliki broj njih koji proučavaju moguće ljudske reakcije i ponašanja te kako se nositi s masama ljudi, trebala bi nas upozoriti da POSTOJI nešto o čemu ne govore populaciji na naslovnicama naših dnevnih novina, iako svakako “testiraju” reakcije javnosti emisijama kao što su Super komet – Nakon udara.

Na svom stolu, ispred sebe, imam knjigu s više od 30 svezaka i niz radova na temu udara kometa i asteroida koje sam prikupila tijekom ove studije. Naslov ove knjige je Hazards due to Comets and Asteroids (hrv. Opasnosti zbog kometa i asteroida, op.prev.) koju je uredio Tom Gehrels, sa 120 co-autora, izdana od strane University of Arizona Press 1994.

Ima nešto u ovoj knjizi na što vam želim skrenuti pozornost prije nego što pređemo na našu glavnu katastrofu dana: kometarnu kravu gospođe O’Leary.

Gore spomenuta knjiga, Hazards due to Comets and Asteroids, za koju primjećujemo da je objavljena 1994., (kao reakcija na predstojeći događaj udara kometa Shoemaker-Levy vis a vis Jupiter), sadrži rad koji počinje na stranici 1225., (da, to je VELIKA knjiga!), koji je napisao Robert L. Park s Američkog Društva za Fiziku, Lori B. Garver iz Nacionalnog Svemirskog Društva i Terry Dawson, djelatnik Odbora za Znanost, Tehnologiju i Svemir predstavničkog doma koji je radio za tadašnjeg predsjednika odbora, rep. Georgea Browna (popis OVDJE). Slijedi sažetak glavnih točaka ovog rada:

Naše razumijevanje povijesti Zemlje i njenih stanovnika prolazi kroz radikalnu promjenu. Postupni procesi geoloških promjena i evolucije, sada je jasno, isprekidani su prirodnim katastrofama kolosalnih razmjera – katastrofama koje su rezultat sudara velikih asteroida i kometa sa Zemljom. To je, da upotrijebimo popularni izraz, “promjena paradigme”.

Ovaj “novi katastrofizam” nije različit od revolucije koju je donio Kopernikov heliocentrični solarni sustav, ili darvinistička evolucija, ili Veliki Prasak. Gledajući unatrag, takve revolucionarne ideje uvijek izgledaju očite. Čitajući Podrijetlo Vrsta, Thomas Huxley je jednostavno primijetio: “Zašto se nisam toga sjetio.” Sada, gledajući u Mjesec, pitamo se zašto je trebalo toliko vremena da se zapitamo traje li još uvijek proces koji je stvorio kratere na njegovoj površini. […]

Duga vremenska skala između velikih utjecaja ima implikacije na javnu politiku. Vlade ne funkcioniraju na geološkom vremenu. U preriji Sjeverne Dakote u blizini grada Grand Forksa, leže napuštene ruševine američkog obrambenog sustava od balističkih projektila. … Izgrađen u skladu s ABM ugovorom, objekt Grand Forks trebao je obraniti našu sposobnost odmazde. Proglašen je operativnim 1975. – i iste godine je povučen. Neki su znanstvenici uvjerili nacionalne čelnike da će postrojenje Grand Forks odgovoriti na prijetnju našoj interkontinentalnoj floti balističkih projektila, iako su drugi znanstvenici upozoravali da je sustav opasan i neučinkovit. Zatvoren je, jer je novac za rad bio potreban za druge projekte za koje se smatralo da su hitniji.

Pouka Grand Forksa stara je koliko i ljudska povijest: društva se neće beskonačno braniti od rijetke i nepredvidive prijetnje. Vlade često brzo reagiraju na krizu, ali su manje pripremljene da ostanu spremne na dulje razdoblje. Čak i na kratkoj ljestvici ljudskih života, resursi se na kraju preusmjeravaju na hitnije probleme ili se obrani dopušta da propadne u stanje nespremnosti. Prema izvještajima iz vijesti, u velikoj poplavi 1993. godine, američki inženjerski zbor pripremio se zatvoriti masivna željezna vrata u golemom kompleksu nasipa na Mississippiju i njegovim pritokama – da bi se na kraju otkrilo da su neka od vrata uklonjena i prodana za otpad. Povremene inspekcije su obustavljene radi uštede novca. Doista, civilizacija će preživjeti dovoljno dugo da joj zaprijeti veliki udar asteroida; čini se da će nas uništiti naši vlastiti destruktivni impulsi s neočekivanim posljedicama naših tehnologija. Nerealno je očekivati ​​da vlade održe obvezu zaštite od rijetke pojave kada su stalno pod pritiskom da odgovore na neku percipiranu neposrednu krizu.

Osobito sada [1994.], kada velike sile demontiraju nuklearno oružje, bilo kakav razgovor o nuklearnoj obrani od tako malo vjerojatne opasnosti kao što su kozmički udari smatrati će se nastojanjem zajednice oružja da se održi. Rizik od preusmjeravanja bilo kojeg sustava ublažavanja u vojne svrhe mora se smatrati neposrednijom opasnošću. […]

S obzirom na učestalost prošlih sudara, mala je vjerojatnost da će se veliki udar dogoditi u sljedećem stoljeću. […]

Rasprava o ublažavanju može služiti samo javnoj svrsi. Važno je da se devastacija ne prihvati kao neizbježna, jer bi možda društvo radije da ni ne zna kada potencijalna opasnost dolazi. Radionica za presretanje asteroida koju je organizirala NASA 1992. zaključila je da se dostupna tehnologija može učinkovito nositi s prijetećim asteroidom, s obzirom na vrijeme upozorenja od nekoliko godina. Taj zaključak potvrđuje stav da bi se trenutni napori trebali usredotočiti na otkrivanje i određivanje orbite.

Izazov znanosti je identificirati objekte koji prijete Zemlji i izraditi rasporede njihovog dolaska. Ovdje je izazov jednostavan i tehnički. […]

Naglasak je ispravno stavljen na utjecaje za koje bi se očekivalo da će imati globalne posljedice. Međutim, čak i za predmete koji su premali da bi proizveli više od lokalnih učinaka, istaknuto je da bi se udar mogao pogrešno identificirati kao nuklearna eksplozija. Pogrešna identifikacija najvjerojatnije bi bila među nacijama koje su se nedavno pridružile redovima “nuklearnih sila” i stoga bi se očekivalo da imaju manje sofisticirana sredstva provjere.

To je više od hipotetske brige. Podsjećamo, anomalija Južnog Indijskog oceana iz 1978. godine, koju je otkrio satelit Vela, bila je osumnjičena za južnoafričko-izraelski nuklearni test. Unatoč neuspjehu pronalaženja bilo kakvih potvrđujućih dokaza iz obavještajnih izvora ili praćenja atmosfere, događaj je stvorio međunarodnu napetost koja je trajala godinama. U to vrijeme postojale su sugestije da bi to mogao biti artefakt proizveden udarom mikrometeorita na sam satelit Vela, ali čini se da se malo ozbiljnog razmatranja pridavalo ideji da je satelit promatrao vatrenu kuglu nastalu prilikom udara asteroida u atmosferu. Reynolds (1993.) je opisao satelitsko promatranje očiglednog udara vatrene lopte iznad zapadnog Pacifika iz 1990. godine. Opasnost od pogrešne identifikacije, koji raste kako se oružje širi među manje sofisticiranim nacijama, djelomično se poboljšava objavljivanjem te mogućnosti. Međutim, jedino sigurno sredstvo za izbjegavanje nesretnog odgovora bilo bi da svi znaju da dolazi do udara. Što opet stavlja naglasak na detekciju.

Napori da se vlade uvjere da ulože značajna sredstva u procjenu opasnosti od udara asteroida moraju prevladati ono što se naziva “faktor hihotanja”. Jasno je da izabrani dužnosnici u Washingtonu nisu zatrpani poštom birača koji se žale da je član njihove obitelji upravo ubijen ili njihova imovina uništena od strane asteroida-kriminalca. […]

Uključenost Kongresa bila je ograničena na Odbor za znanost, svemir i tehnologiju zastupničkog doma SAD-a, čiji je trenutni predsjedavajući, George Brown iz Kalifornije, održavao interes za pitanje asteroida već nekoliko godina. Odbor je naložio NASA-i da provede dvije međunarodne radionice o prijetnji od asteroida. […]

U ožujku 1993., Svemirski Pododbor održao je službenu raspravu kako bi ispitao rezultate dviju radionica. Neki članovi ostaju skeptični da je prijetnja stvarna. Ali čak i među onima koji prepoznaju da je samo pitanje kada će doći do velikog udara, nije bilo osjećaja hitnosti. […]

Učestalost udara objekata različitih veličina poznata je samo s ograničenom preciznošću. Konkretno, objekti promjera do nekoliko metara eksplodiraju u atmosferi ne dosežući površinu. Iako energija oslobođena u tim eksplozijama može biti mnogo puta veća od one koju je oslobodila bomba iz Hirošime, one se najčešće javljaju iznad oceana ili rijetko naseljenih područja Zemlje i ostaju neprijavljene. […]

Malo je vjerojatno da će Kongres poduzeti bilo kakve mjere u nedostatku pritiska javnosti. Nakon što javnost shvati da su Zemlju i život na njoj oblikovali kozmički sudari (a proces se nastavlja), vjerojatnije će podržati znanost potrebnu za procjenu prijetnje. Znanstvena zajednica se stoga mora usredotočiti na javno obrazovanje. […]

Sve to stvara dilemu. Iako je važno informirati javnost, opasno je poticati izazivanje straha. … Znanstvenici bi dobro učinili, na primjer, da izbjegnu izraze kao što je “promašio za dlaku”. Javnost shvaća “promašio za dlaku” kao propuh vjetra iz kamiona koji prolazi dok silazite s pločnika – a ne kamiona koji je prošao šest sati ranije. […]

Čak i u uglednim novinama kao što su New York Times i Washington Post, članci mogu uključivati ​​dobro obrazloženu raspravu o relativnom riziku, ali pisci naslova smatraju da su “kamen sudnjeg dana”, “svemirski meci” i “komet ubojica” neodoljivi. Ovi naslovi iskorištavaju pretjerani strah izazvan događajima za koje ljudi osjećaju da ne mogu kontrolirati. Slika kamena metala veličine planine vođen nepromjenjivim zakonima fizike prema neizbježnom susretu sa Zemljom, stvar je noćnih mora. Međutim, zanimljivo je da je priroda očito pružila neprijeteću demonstraciju. Udar kometa Shoemaker-Levy 9 na stražnju stranu Jupitera u srpnju 1994. pruža povijesnu priliku da se educira javnost bez teroriziranja bilo koga.

Shoemaker-Levy 9, u svom posljednjem prolazu pored Jupitera, se razbio u niz od 21 glavnih dijelova. Energija oslobođena udarima cijelog niza bit će ekvivalentna oko milijardu megatona TNT-a. Iako će dijelovi udariti na stranu Jupitera udaljenu od Zemlje, milijuni astronoma amatera promatrati će bljeskove reflektirane s Jupiterovih mjeseca. Nekoliko sati kasnije, rotacija Jupitera će ukazati na područje udara. Velika su neslaganja oko toga što će se vidjeti, ali nitko ne kaže da neće biti spektakularno.

Zajednici asteroida i kometa treba samo osigurati da je sve potpuno i točno objašnjeno; poruka će se pobrinuti sama za sebe: (1) energija taložena kozmičkim udarima je ogromna (2) ovo je proces koji još uvijek traje.

Ovaj tip je imao puno vjere u ljudska bića, zar ne? Mislio je da je sve što znanstvenici moraju učiniti jest reći javnosti istinu i da će dobiti dovoljno potpore da financiraju katalogiziranje opasnih asteroida u orbitama koje prelaze Zemlju. Također je smatrao da je to glavni problem: asteroidi koji se mogu vidjeti i popisati.

Ono što mi se čini očitim je da je netko drugi razumio “Lekciju Grand Forks Ustanove” na potpuno drugačiji način. Pitanje koje mi pada na pamet je sljedeće: stvaraju li elitne sile Rat protiv Terorizma kao neposredan i stalan pritisak na javnost da dobiju potrebnu potporu za gomilanje nuklearnog oružja kako bi ga imali za korištenje na asteroidima? Znate, vrsta dobronamjerne laži s milijun ili tako nešto nevinih Iračana koji su žrtvovani da bi se taj Rat podržao. Nešto poput onog razgovora s Madeleine Albright: 1996. godine, tadašnju veleposlanicu UN-a, Madeleine Albright, dopisnica emisije 60 minuta Lesley Stahl je upitala u vezi s godinama američkih ekonomskih sankcija protiv Iraka: “Čuli smo da je umrlo pola milijuna djece. Mislim, to je više djece nego što je umrlo u Hirošimi. I, znate, je li cijena vrijedna toga?”

Na što je veleposlanica Albright odgovorila: “Mislim da je to vrlo težak izbor, ali cijena, mi mislimo, da se isplati.”

Dakle, postoji li netko na vrhu tko misli da je gomilanje nuklearnog oružja dobra stvar za planetarnu obranu kozmičke prirode?

Postoji još jedan način da se postavi ovo pitanje: koriste li Sile prijetnju asteroida nad zakonodavcima kako bi ih natjerale da pristanu podržati lažni Rat protiv Terorizma kako bi dobili i zadržali podršku masa, kada u stvari ono što stvarno rade je planiranje fašističkog preuzimanja svijeta? Primijetite da je gore navedeno također:

Rizik od preusmjeravanja bilo kojeg sustava ublažavanja u vojne svrhe mora se smatrati neposrednijom opasnošću.

Teško je reći što se događa u glavama devijanata. Jedna stvar u koju mislim da možemo biti sigurni jest to da je prijetnja od bombardiranja kometa stvarna i neposredna, a to dolazi iz znanosti. Nažalost, to ne dolazi od naših čelnika koji, čak i ako su svjesni neke prijetnje i gomilaju nuklearno oružje za preusmjeravanje dolaznih asteroida ili kometa, nisu se potrudili da prijetnju razjasne masama čovječanstva putem znanosti – a mogli su.

Skeniranjem ovog svezaka od gotovo 1300 stranica, koji prikuplja gotovo sve tada znanstveno priznate podatke o udarima kometa i asteroida, otkriva da je prije udara Shoemaker-Levyja 9 bilo nekih prilično zanimljivih mišljenja. Od tada smo prošli dug put u našem razumijevanju; odnosno, neki jesu. Američka škola je još uvijek prilično zaglavljena u “jednom masivnom asteroidu u velikim vremenskim razmacima”; vjerojatno zbog političkih pritisaka da se prava pitanja zataškaju. Napomenula sam da je Shoemaker imao rad u tom svesku u kojem je rekao da postoji samo 140 poznatih udarnih kratera na zemlji. Potpuno je zanemario zaljeve Caroline koje su Richard Firestone, Allen West i Simon Warwick-Smith uzeli za ono što jesu u svom radu The Cycle of Cosmic Catastrophes: Flood, Fire, and Famine in the History of Civilization (hr. Ciklus kozmičkih katastrofa: poplava, požar i glad u povijesti civilizacije). I tu piše da ima preko 50.000 tih kratera. To je zastrašujuće!

Napominjemo i primjedbu u gornjem radu: “Učestalost udara objekata različitih veličina poznata je samo s ograničenom preciznošću. Konkretno, objekti promjera do nekoliko metara eksplodiraju u atmosferi ne dosežući površinu.” Očigledno, ovaj tip nije bio dio iste skupine koja se družila s brigadnim generalom S. Peteom Wordenom, koji je rekao kako smatra da “trebamo obratiti više pažnje na objekte tipa ‘Tunguska’ – objekti promjera 100-tinjak metara ili više koji mogu pogoditi i do nekoliko puta u stoljeću s razornošću nuklearnog oružja”, o čemu sam pisala u prethodnom članku: Trideset godina kultova i kometa.

U svakom slučaju, autori gore citiranog rada imali su općenito otvoren stav prema javnosti i izgleda da edukacija javnosti više nije percepcija naših vladajućih elita.

Govoreći o generalu Wordenu i njegovoj opskurnoj primjedbi, nakon objave predhodnog dijela ovog serijala, nekoliko članova SOTT Foruma malo je kopalo po tom pitanju i došlo do vrlo zanimljivih nalaza. Čini se da su u 1930-ima postojala dva događaja koja su bila jednaka događaju iz Tunguske:

Dvije “Tunguske” u Južnoj Americi 1930-ih?
Ovaj članak je tiskan u IMO-ovom izdanju WGN Journala iz prosinca 1995. godine. Napisao ju je Duncan Steel iz anglo-australskog opservatorija.

Postoje dokazi da su se dogodile dvije masivne eksplozije bolida koje su se dogodile nad Južnom Amerikom 1930-ih. Čini se da se jedan dogodio iznad Amazonije, u blizini granice između Brazila i Perua, 13. kolovoza 1930., dok je drugi bio iznad Britanske Gvajane 11. prosinca 1935. Primjećuje se da se ovi datumi podudaraju s vrhovima Perzeida i Geminida, iako je svaka povezanost s tim kišama meteora vrlo provizorna. Identifikacija takvih događaja značajna je posebice po tome što ukazuju na potrebu ponovne procjene učestalosti atmosferskih detonacija tipa Tunguska.

Zatim tu je i ovo:

12. veljače 1947.: Kiša od oko 70 tona željeza

Ovaj tjedan obilježava se zlatna godišnjica nedvojbeno najspektakularnijeg pada meteorita ikad viđenog. U 10:40 ujutro, 12. veljače 1947., nevjerojatno svijetla vatrena kugla pržila je na svom putu preko neba istočnog Sibira i palo je oko 70 tona željeznih meteorita na neravni krajolik. Budući da je događaj bio tako dobro dokumentiran, pad Sikhote-Alina pokazao se velikom blagodati za znanost o meteorima.

Veliki primjerak Sikhote-Alina od 5 kg s prirodno formiranom rupom

Sibirski događaj iz 1947. u većini literature smatra se jednim od dva najznačajnija događaja u ovom stoljeću kada je Zemlja naišla na objekte iz svemira. Bio je to željezni meteorit koji se raspao samo oko 5 milja iznad Zemlje. Proizveo je preko 100 kratera od kojih je najveći bio promjera oko 26 metara. Razbacano polje pokrivalo je područje od oko 1,6km sa 0,8km. Nije bilo požara ili sličnih razaranja kao kod događaja u Tunguskoj. Uglavnom samo polomljena stabla i polomljene grane. Ukupno je pronađeno 23 tona meteorita, a procjenjuje se da je njegova ukupna masa bila oko 70 tona kada se razlomio.

(od Sky Publishing Corporation i Georgea Zaya)

Ima ih, naravno, još, a to nam samo govori da se ovdje na našoj Velikoj Plavoj Špekuli događa mnogo stvari kojih nismo ni svjesni. To je ono što Victor Clube govori u svom narativnom izvješću za USAF i Oxford, i koji me je usmjerio na ovu temu. Dakle, vratimo se Clube-u i našem povijesnom pregledu:

Sljedeće razdoblje kometarne aktivnosti na koje se Clube poziva je ono koje je obuhvaćalo američku revoluciju (1775. – 1783.) i francusku revoluciju (1789. – 1799.) te krizu sredinom devetnaestog stoljeća. Za sada ću preskočiti dvije revolucije i prijeći izravno na razdoblje sredine devetnaestog stoljeća jer je ono jako zanimljivo i uvodi nas u našu današnju temu.

Pokušavajući pronaći neke pojedinosti o gore spomenutoj krizi sredine devetnaestog stoljeća, iskrslo je puno stvari za koje sam sigurna da smo svi učili na satu povijesti u školi, ali to jednostavno nikada nije bilo sastavljeno na način na koji bi izgledalo zanimljivo kao sada! Ono što se tada dogodilo bila je, naravno, “industrijska revolucija”. A to je bilo i nešto poput renesanse, po tome što se preklapalo s mnogo drugih zanimljivih događaja.

Industrijska revolucija i uspon kapitalizma započeli su, manje-više, potkraj osamnaestog stoljeća. Devetnaesto stoljeće je bilo turbulentna epoha koja je započela slomom burze 1825., a zatim prešla na paniku 1847., kolaps britanskih financijskih tržišta povezan s krajem željezničkog procvata 1840-ih. Kriza iz 1847. mogla je biti katastrofalnija ali je prekinuta gospodarskim oporavkom nakon kalifornijske zlatne groznice 1849. godine.

Nakon razdoblja prosperiteta, počeo je niz ratova i revolucija. Tada je bio prvi talijanski rat za neovisnost 1857., a zatim američki građanski rat 1861., poljska pobuna 1863., meksička avantura Napoleona Drugog i kampanja protiv Danske 1864. kojom su započeli pruski ratovi pod vodstvom Bismarcka. Bismarck je napao Austriju 1866. i odnio pobjedu nad Francuskom 1871. U Španjolskoj je došlo do republikanskog ustanka koji je zbacio kraljicu Isabellu s prijestolja. Konačno, dogodila se posljednja avantura Louisa Napoleona koja je kulminirala slomom Carstva 1871.

U Francuskoj je uslijedio građanski rat nakon pada Napoleona II. i ljudi (pariški komunari) su preuzeli vlast. Ubrzo su bili slomljeni i red je uspostavljen u Trećoj Republici, a revolucionarna plima se povukla do kraja stoljeća.

Zanimljivo je razmotriti i druge događaje koji su se događali u to vrijeme. Industrijski kapitalizam se širio posvuda s misionarskim žarom. Zapadni investitori lutali su svijetom tražeći prilike za uspostavljanje trgovine i ulaganja u sve što se moglo kupiti ili prodati. Pritom su milijuni ljudi preraspodijeljeni u najvećim masovnim migracijama u povijesti iz Starog Svijeta u Novi. Znanost je postala sluškinja industrije i kapitalizma. Obim svjetske trgovine iznosio je 1,75 milijardi dolara 1830. godine, a porastao je na 3,6 milijardi 1850. godine, a 1870. je naglo narastao na 9,4 milijarde.

Dakle, Clube je u pravu. Otprilike dvadeset i pet godina cijeli zapadni svijet je kipio u kotlu rata i revolucije, a ljudi su iskorištavali ratove i revoluciju kako bi zaradili novac. Kad je sve bilo gotovo, imperijalne sile Europe koje su trebale vladati svijetom do 1914. čvrsto su se ustabilile. Više od toga, Sjedinjene Države kao federalni, kapitalistički entitet, iskovane su u Appamattoxu.

Očito su se u to vrijeme događale i druge stvari. U razdoblju od 1830. do 1860. očito je došlo do golemog porasta vjerskog žara. Posvuda se predviđao skori povratak Krista! Manuel de Lacunza, katolički svećenik u Južnoj Americi napisao je (pod pseudonimom Juan Josafa Ben-Ezra) knjigu pod naslovom The Coming of Messiah in Glory and Majesty (hrv. Dolazak Mesije u slavi i veličanstvu, op.prev.), koji je objavljen u Španjolskoj 1812. Vjerovao je da Isus dolazi vrlo, vrlo brzo. William Miller (Adventisti Sedmog Dana) je izjavio da Krist dolazi i predvidio je 1844. kao datum dolaska. Edward Irving iz Engleske i Johann Bengel u Njemačkoj gotovo su istovremeno došli do zaključka da su Danielova proročanstva upućivala na to da je upravo sad vrijeme kraja; Mason u Škotskoj, Leonard H. Kelber u Njemačkoj i mnogi, mnogi drugi propovijedali su o Drugom Dolasku. Spiritualist Andrew Jackson Davis održao je 1845. 157 predavanja o novoj eri, koja je Edgar Allen Poe redovito pohađao. Zaluđenost sa spiritualizmom započela je sa sestrama Fox 1848. Mourant Brock, iz Engleske crkve, primijetio je da se pomama za eshatologijom proširila cijelom Europom i proširila na Indiju. (Vidi: The Story of Prophecy (hrv. Priča o proročanstvu, op.prev.) Henryja Jamesa Formana).

Kako napominje Clube, ovaj vjerski žar je paralelan s kozmičkim događajima.

1843. pojavio se jedan od najvećih kometa u povijesti. Veliki komet iz 1843. službeno označen kao C/1843 D1 i 1843 I, otkriven je 5. veljače 1843. i brzo je zasvijetlio. Bio je član Kreutz Sungrazersa, obitelji kometa koji su nastali raspadom matičnog kometa (X/1106 C1) na više fragmenata oko 1106. godine. Ovi kometi prolaze izuzetno blizu Sunca – unutar nekoliko sunčevih radijusa – i zbog toga često postaju vrlo svijetli.

C/1843 D1 brzo se kretao prema nevjerojatno bliskom perihelu na manje od 830 000 km 27. veljače 1843., u to vrijeme mogao se vidjeti usred bijela dana samo jedan stupanj udaljen od Sunca! Okrenuo se i prošao blizu zemlje 6. ožujka 1843., a činilo se da je svoj najveći sjaj pokazao sljedeći dan. Zadnji put je primijećen 19. travnja 1843. U to vrijeme ovaj komet je prošao bliže Suncu od bilo kojeg drugog poznatog objekta. U to vrijeme, American Journal of Science i New York Tribune posvetili posebne odjeljke za ovaj komet. Moglo bi se reći da je “kometska groznica” bila pandemijskih razmjera!

Veliki komet iz 1843. – još uvijek neimenovan – razvio je rep dužine preko 2 astronomske jedinice, najduži poznati rep komete sve dok mjerenja 1996. nisu pokazala da je rep kometa Hyakutakea bio gotovo dvostruko duži.

Godine 1857. anonimni njemački astrolog predvidio je da će komet udariti u Zemlju 13. lipnja te godine. Nadolazeća katastrofa postala je priča cijele Europe. Francuski astronom, Jacques Babinet, pokušao je uvjeriti ljude izjavom da udar komete u Zemlju neće nanijeti štetu. Usporedio je udar sa “željezničkim vlakom koji je udarila muha”. Njegove riječi, očito, nisu imale učinka. Pariški dopisnik američkog časopisa Harper’s Weekly napisao je:

Žene su pobacile; usjevi su zapušteni; oporuke su sastavljene; izmišljena je odjeća otporna na komete; stvoreno je osiguravajuće društvo za osiguranje života od kometa (premije koje se plaćaju unaprijed)… sve zato što je izrađivač almanaha… smatrao primjerenim ubaciti u tjedan koji počinje 13. lipnja, “U ovo vrijeme, očekujte komet”.

Vratimo na trenutak, na 1826. Godine 1826. Wilhelm von Biela otkrio je komet 3D/Biela. Postao je poznat kao Komet Biela ili Bielov komet. Ovaj komet je prvi put vidio Charles Messier 1772., i ponovo Jean-Louis Pons 1805. Bio je von Biela taj koji ga je otkrio dok je komet bio u svom perihelnom pristupu 1826. (27. veljače) i izračunao njegovu orbitu, otkrivši da je periodičan s razdobljem od 6,6 godina zbog čega je dobio ime po njemu, a ne po Messieru ili Ponsu. Bio je to tek treći komet (u to vrijeme) za koji je utvrđeno da je periodičan, nakon poznatih kometa Halleya i Enckea. Francuski astronom M. Damoiseau naknadno je izračunao njegovu putanju i najavio da će komet pri sljedećem povratku prijeći Zemljinu orbitu, unutar dvadeset tisuća milja od svoje staze, i otprilike mjesec dana prije nego što će Zemlja stići na isto mjesto!

Kada je komet došao 1832. godine, Zemlja ga je doista promašila za jedan mjesec. Ponovno se vratio 1839. i 1846. Po njegovom izgledu iz 1846. uočeno je da se komet raspao na dva dijela. Ponovno je uočen 1852. s tim da su dva dijela bila udaljena 1,5 milijuna milja. Svaki dio je imao svoju glavu i rep.

Komet nije došao 1852., 1859. ili 1866. Edinburgh Review bilježi o ovom čudnom stanju stvari:

Zbunjeni astronomi ostali su u stanju mučne neizvjesnosti što se s njim dogodilo. Početkom 1866. ovaj osjećaj zbunjenosti se vidi u Godišnjem izvješću Vijeća Kraljevskog astronomskog društva. Stvar se ipak nastavila, u istom stanju izazivajući neizvjesnosti još šest godina. Tada je prošlo treće razdoblje prolaska perihela i nestala svjetiljka nije viđena. No, u noći 27. studenog 1872., noćni promatrači bili su zatečeni iznenadnim i iznimno veličanstvenim prikazom zvijezda padalica ili meteora, za koje nije bilo prethodne prognoze… [ izvor ]

Meteori su padali s dijela neba od kuda se očekivalo da će komet doći u rujnu. Drugim riječima, putanja je bila ista, i Zemlja ju je presjekla, ali je brzina bila nešto promijenjena. American Journal of Science je rekao da je “padalo poput pahuljica”. Profesor Olmstead, matematičar sa Sveučilišta Yale procijenio je 34.640 zvijezda padalica na sat. New York Journal of Commerce je napisao da nijedan filozof ili znanstvenik nikada nije zabilježio ovakav događaj. Ovi meteori su postali poznati kao Andromedidi ili “Bielidi” i čini se da su očito ukazivali na smrt komete. Meteori su ponovno viđeni u kasnijim prilikama do kraja 19. stoljeća, ali su do tada izblijedjeli.

Je li to kraj priče o Bieli?

Možda nije.

Kako to biva, u nedjelju, 8. listopada 1871. godine, u pola deset navečer, dogodili su se događaji koji su prouzročili smrt stotina ljudskih bića i golemo uništenje imovine, širom tri različite države Američke Unije, i koji je stavio milijune ljudi u najluđi napad uzbune i užasa. Sljedeći odlomci su izvučeni iz History of the Great Conflagration (hrv. Povijesti velikog požara, op-prev.), Sheahan & Upton, Chicago 1871. [ izvor ]

Ljeto 1871. bilo je pretjerano suho; činilo se da je vlaga isparila iz zraka; a, na gore navedenu nedjelju, atmosferski uvjeti na cijelom sjeverozapadu bili su najneobičnijeg karaktera. Pisac je u to vrijeme živio u Minnesoti, stotinama milja od mjesta katastrofe, i nikada nije mogao zaboraviti kakvo je bilo stanje stvari. U zraku se osjećao isušen, zapaljiv, zagušujuć osjećaj nalik na peć, koji je bio uistinu alarmantan. Činilo se kao da je potrebna samo šibica, iskra, da izazove eksploziju diljem svijeta. Bilo je čudno i neprirodno. Nikad prije ni poslije nisam vidio niti osjetio nešto slično. Oni koji su to doživjeli potvrdit će ove izjave.

U taj sat, pola deset navečer, u naizgled u istom trenutku, na točkama udaljenim stotinama milja, u tri različite države, Wisconsinu, Michiganu i Illinoisu, izbili su požari najneobičnije i najrazornije vrste, koliko znamo, spontanim zapaljenjem.

Wisconsin, na njegovim istočnim granicama, u zemlji s puno drveća, u blizini jezera Michigan, regija koja obuhvaća četiri stotine četvornih milja, i koja se proteže sjeverno od okruga Brown, te sadrži Peshtigo, Manistee, Holland i brojna sela na obalama Green Baya, je bio ogoljen apsolutnim plamenim vihorom. Sedam stotina pedeset ljudi je odmah ubijeno, uz veliki broj ranjenih, osakaćenih i spaljenih, koji su nakon toga umrli. Uništena je imovina vrijedna više od tri milijuna dolara. (str. 393., 394., itd.)

Vatra u Peshtigo

“U zalazak sunca, vladalo je zatišje vjetra i usporedna tišina. Dva sata nije bilo znakova opasnosti; ali nekoliko minuta nakon devet sati, i neobičnom koincidencijom, točno u vrijeme kada je izbio požar u Chicagu, ljudi u selu su začuli užasan urlik. Bio je to tornado koji je rušio šume. U trenutku su nebesa obasjana strašnim odsjajem. Nebo, koje je trenutak prije bilo mračno, prsnulo je u oblake plamena.

Gledatelj strašnog prizora kaže da ih vatra nije postupno zahvaćala krećući se od gorućih stabala i drugih predmeta uz vjetar, nego prvo što su primijetili jest to da je plameni vihor u velikim oblacima iznad vrhova drveća pao i sve potpuno obavio. Jadni ljudi su ga udahnuli, taj jako vrući zrak, i pali mrtvi. To potvrđuje izgled mnogih leševa. Pronađeni su mrtvi na cestama i na otvorenim prostorima, gdje u blizini nije bilo vidljivih tragova vatre, bez tragova paljevine na njihovim tijelima ili odjeći. Na Sugar Bushu, koji je proširena čistina, ponegdje široka četiri milje, pronađeni su leševi na otvorenom putu, između ograda, tek malo spaljeni. Na njima nije bilo tragova vatre; ležali su kao da spavaju. Čini se da ovaj fenomen objašnjava činjenicu da je toliko mnogo ubijeno u kompaktnim masama. Činilo se da su se stisnuli zajedno, na ono što se u tom trenutku smatralo najsigurnijim mjestima, daleko od zgrada, drveća ili drugog zapaljivog materijala, i tamo su zajedno umrli. (str. 372.)

Drugi svjedok kaže:

“Mnogo se govorilo o jakoj vrućini požara koji su uništili Peshtigo, Menekaune, Williamsonville, itd., ali sve što je rečeno može strancu dati samo slabu predodžbu o stvarnosti. Vrućina je uspoređena s onom koju bi izazvao plamen koncentriran na objekt pomoću puhala, ali ni to ne bi objasnilo neke od fenomena. Na primjer, imamo u posjedu bakreni cent uzet iz džepa mrtvaca u Peshtigo Sugar Bush, koji će ilustrirati našu poantu. Ovaj cent je djelomično stopljen, ali je još uvijek zadržao okrugli oblik, a natpis na njemu je čitljiv. Drugi, u istom džepu, bili su djelomično otopljeni, a ipak odjeća i tijelo čovjeka nisu bili. Ne znamo na koji način to objasniti, osim ako su, kako neki tvrde, tornado i vatru pratili električni fenomeni” (373.).

“Univerzalna svjedočanstva tvrde da je među ljudima prevladavala ideja da je došao posljednji dan. Kako su navikli na vatru, ništa slično ovome nikada nije bilo poznato. Nisu mogli dati nikakvu drugu interpretaciju o ovom zlokobnom urlanju, ovom rasprskivanju neba s plamenom, i ovo padanje vatre sa samih nebesa, gutajući istog trena sve što je dotaknulo.

© Inconnu

“Nitko ne daje sličan opis velikog tornada koji je pogodio i progutao selo. Činilo se kao da su ‘pušteni vatreni demoni iz pakla’, kaže jedan. ‘Došlo je u velikom plamenu s neba’, kaže drugi. ‘Bila je to nemilosrdna kiša vatre i *pijeska*.’ ‘Atmosfera je bila zapaljena.’ Neki govore o ‘velikim vatrenim kuglama koje se odmotavaju i izbijaju u nizovima.’ Vatra je preskočila krovove i drveće i zapalila cijele ulice odjednom. Nitko nije mogao preživjeti eksploziju. Bila je to trka sa smrću, iznad, iza i ispred njih.” (Ibid 374.).

Građevinski inženjer, koji posluje u Peshtigu, kaže:

“Vrućina je tako brzo rasla, kako se je sve rasplamsavalo, da sam, oko četiri stotine stopa od mosta i najbliže zgrade, morao ležati iza balvana koji je bio nasukan u oko dva metra vode, te sam otišao pod vodu s vremena na vrijeme, a držeći glavu blizu vode iza klade, uspio sam disati. Iza istog balvana je bilo desetak drugih. Da sam uspio prijeći rijeku i otišao među zgrade s druge strane, vjerojatno bih bio izgubljen, kao što su mnogi.”

U Michiganu, jedan Allison Weaver, blizu Port Hurona, odlučio je ostati, kako bi zaštitio, ako je moguće, neko vlasništvo mlina za koje je bio zadužen. Znao je da dolazi vatra, iskopao si je plitak bunar ili jamu, napravio poklopac od debele daske da stavi preko rupe i tako se pripremilo da dočeka požar. Citiram:

“Napunio ju vodom je gotovo do vrha i pobrinuo se da zasiti zemlju oko nje na udaljenosti od nekoliko šipki. Otišao je do mlina, izvukao je dasku od četiri inča, prepilio je na dva dijela i vidio da dijelovi čvrsto pokrivaju otvor malog bunara. “Računao sam da će samo doći i proći”, rekao je, “i to je bilo najbolje što sam mogao učiniti.” U ponoć je sve posložio, a tutnjava je tada bila užasna za čuti. Čistina je bila deset do dvanaest jutara velika, a Weaver kaže da su, dva sata prije nego što je vatra stigla do njega, male životinje neprestano bježale. Dok se na trenutak odmarao od ponovnog vlaženja kuće, konj je izletio na čistinu i punom brzinom krenuo prema kući. Weaver je vidio kako drhti i trese se od uzbuđenja i užasa, te se je sažalio. Nakon trenutka, životinja je užasnuto frktala, otrčala dva ili tri puta oko kuće, a zatim je kao raketa otrčala u šumu.”

“Nedugo nakon ovoga, došla je vatra. Weaver je stajao kraj svog bunara, spreman za hitan slučaj, ali je bio radoznao da vidi kako se vatra probija. Hučanje se pojačalo, u zraku se osjećao tlak, počeo je padati oblak prašine i pepela, i mogao je vidjeti plamen kroz drveće. Plamen nije išao po tlu, niti je skakao s drveta na stablo, već se pojavio poput tornada, plamena ploča koja je sezala od zemlje do vrhova drveća . Kad je plamen došao do čistinu, Weaver je skočio u svoj bunar i zatvorio se pomoću dasaka. Više nije mogao vidjeti, ali je mogao čuti. Kaže da plamen nije ništa zaustavio, niti nije ni na trenutak prestao tutnjati, a on je jedva zatvorio otvor prije nego što su se kuća i mlin zapalili, i oboje su se srušili za pet minuta. Dim se snažno obrušio na njega, a jazbina mu je bila toliko vruća da je jedva mogao disati.

“Znao je da gore daske iznad njega, ali, prisjetivši se njihove debljine, pričekao je da se buktinje plamena ugase, a onda ih je glavom i rukama okrenuo i gasio vatru tako što je špricao vodu rukama. Iako je bila hladna noć, a voda ga je isprva ohladila, vrućina ga je postupno zagrijala sve dok se nije osjećao sasvim ugodno. Ostao je u svojoj jazbini sve do zore, često prevrćući daske i gaseći vatru, a onda je najgore prošlo. Zemlja je miljama okolo gorjela, kuće i mlina više nije bilo, lišće, grmlje i cjepanice su bili ogoljeni kao da su obrijani i pometeni metlom, i ništa se nije vidjelo osim čađe i pepela” (390.).

U Wisconsinu, u Williamson’s Millsu, postojao je veliki, ali plitak bunar u prostorijama gospodina Boormana. Ljudi, kada ih je odsjekao plamen i kada su podivljali od užasa, mislili su da će u vodi naći sigurnost, te su skočili u taj bunar.

“Nemilosrdni bijes plamena natjerao ih je u jamu, da se međusobno bore i umru – jedni od utapanja, a drugi od vatre i gušenja. Nijedan nije pobjegao. Tamo su pronađena trideset i dva tijela. Bila su u svakom zamislivom položaju; ali zgrčenost njihovih udova i agonizirajući izrazi njihovih lica pričali su užasnu priču.” (386.)

James B. Clark iz Detroita, koji je bio u Uniontownu, Wisconsin, piše:

“Vatra je iznenada jurila, poput traga baruta, i prostirala se u obliku polumjeseca oko naselja. Gotovo je nemoguće zamisliti strašnu brzinu napredovanja plamena. Ta je vatra izgledala kao da jede i uništava stabla.”

Vidjeli su crnu masu koja je dolazila iz vatrenog zida:
“Bio je to stampedo stoke i konja koji su jurili prema nama, urlali, stenjali i rzali dok su galopirali; jurili su strašnom brzinom, raširenih očnih jabučica i izbuljenih od užasa, a svaki pokret predstavljao je delirij straha. Neki su bili teško opečeni i zacijelo su se probili kroz dugi plameni prostor u očajničkom pokušaju da pobjegnu.

Znatno pozadi je došao osamljeni konj, dahćući i frkćući i gotovo iscrpljen. Bio je osedlan i zauzdan, i, kao što smo prvo pomislili, imao je torbu vezanu za leđa. Kad je prišao, zaprepastili smo se ugledavši mladića koji je ležao preko vrata životinje, uzde namotane oko njegovih ruku i grive stegnute oko prstiju. Bilo je potrebno malo truda da se zaustavi umorni konj i da se oslobodi bespomoćni dječak. Uveden je u kuću, i sve što smo mogli učiniti je učinjeno; ali on je udahnuo dim i naizgled je umirao. Prošlo je neko vrijeme i on je oživio dovoljno da progovori. Rekao je svoje ime – Patrick Byrnes – i: ‘Otac, majka i djeca ušli su u vagon. Ne znam što je bilo s njima. Sve je izgorjelo. Umirem. Oh! Je li pakao gori od ovoga?” (383.)

Kad napustimo Wisconsin i prijeđemo oko dvjesto pedeset milja istočno, preko jezera Michigan i po cijeloj širini države Michigan, nalazimo gotovo isto stanje stvari, ali ne tako strašan gubitak života. Petnaest tisuća ljudi je zbog požara ostalo bez domova; a njihova hrana, odjeća, usjevi, konji i stoka su uništeni. Od tih pet do šest tisuća izgorjelo je iste noći kad su izbili požari u Chicagu i Wisconsinu. Ukupno uništenje imovine premašilo je milijun dolara; ogoljena su ne samo sela i gradovi, nego i cijela naselja.

Ali u Chicagu nailazimo za najneobičnije rezultate ovog atmosferskog poremećaja. Nepotrebno je pričati priču u detalje. Svijet to zna napamet. Imam samo prostora da se osvrnem na jednu ili dvije točke…

© Inconnu
Krava gđe. O’Leary

Požar je bio spontan. Priča o tome da je krava gospođe O’Leary pokrenula požar tako što je prevrnula fenjer se pokazala lažna. Višak plinova iz repa Bieliovog kometa je spalio Chicago!

Vatrogasni maršal svjedoči: “U kostima sam osjetio da će biti požar.” Kaže on, i priča o O’Learyjevoj štali:

“Vatru smo držali pod kontrolom i ona se ne bi proširila dalje; ali sljedeće što sam saznao kad su došli i rekli su mi da je crkva sv. Pavla, otprilike dva trga sjeverno, u požaru”. (163.)

Provjerili su vatru u crkvi, ali – “Sljedeće što sam saznao – vatra je i u Batehamovom mlinu za blanjanje.”

Pisac u New York Evening Postu kaže da je u Chicagu vidio “u zgradama daleko izvan linije vatre, i bez kontakta s njom, izbijaju plameni iz unutrašnjosti.”

Ne smije se zaboraviti da je jesen 1871. bila obilježena izvanrednim požarima u regijama koje su bile međusobno razdvojene. 8. listopada, istoga dana kada su izbili požari u Wisconsinu, Michiganu i Chicagu, države Iowa, Minnesota, Indiana i Illinois bile su ozbiljno razorene prerijskim požarima; dok su strašni požari bjesnili na Alleghenijama, Sierrama na obali Pacifika i Stjenovitim planinama, te u regiji Crvene rijeke na sjeveru.

Godišnji zapisnik znanosti i industrije za 1876., stranica 84., kaže:

“Tjednima prije i nakon velikog požara u Chicagu 1872. gorjela su velika područja šuma i prerija, kako u Sjedinjenim Državama tako i u britanskim provincijama”.

© Inconnu

Plamen koji je progutao velik dio Chicaga bio je neobičnog karaktera i proizveo je izvanredne učinke. Vatra je apsolutno otopila najtvrđi građevinski kamen, koji se prije smatrao vatrootpornim. Željezo, staklo, granit, bili su stopljeni i skupljeni u groteskne konglomerate, kao da su prošli kroz visoku peć. Niti jedan materijal nije mogao podnijeti taj dah ni na trenutak.

Opet citiram iz Sheahan & Uptonovog rada:

“Ogromne građevine od kamena i opeke otopile su se pred žestinom plamena kao što se snježna pahulja topi i nestaje u vodi, i to gotovo jednako brzo. Zgrade od šest katova zapalile bi se i zauvijek nestale iz vida za pet minuta uz gledanje sat… Vatra se također udvostručila na svom putu u velikom Union Depotu i gorjela pola milje južno u samim zubima oluje – oluje koja je puhala savršeni tornado koji nijedno plovilo na jezeru ne bi moglo preživjeti… Čudne, fantastične plave, crvene i zelene vatre poigravale su se uz vijence zgrada” [“History of the Chicago Fire” 85., 86.].

Poštovani William B. Ogden je u to vrijeme napisao:

“Požar je bio popraćen najžešćim tornadom vjetra koji je ovdje ikada puhao” [Ibid 87.].

“Najupečatljivija osobina požara bila je njegova intenzivna vrućina. Ništa što mu je bilo izloženo nije pobjeglo. Među stotinama ogoljenih jutara ne može se naći ni komad bilo kakvog drveta, a za razliku od većine požara, nije ostavio ništa napola izgorio… Vatra je pomela svu običnu prašinu i smeće s ulica, progutavši ih istog trena” [Isto 119.].

Atenski mramor je gorio poput ugljena!

“Može se suditi o intenzitetu topline, i može se razumjeti temeljito izgaranje svega što je drveno, ali što kada kažemo da je u dvorištu jedne od velikih tvornica poljoprivrednih alata bilo naslagano nekoliko stotina tona sirovog željeza. Ovo željezo je bilo dvjesto metara od bilo koje zgrade. Južno od nje bila je rijeka, široka stotinu i pedeset stopa. Nijedna velika zgrada osim tvornice nije bila u neposrednoj blizini požara. Ipak, vrućina je bila tolika da je ova gomila željeza otopljena, i sada je u jednoj velikoj i gotovo čvrstoj masi” [Isto 121.].

Iznos uništene imovine gradonačelnik Medill procijenio je na sto pedeset milijuna dolara; a broj ljudi koji su ostali bez kuća, sto dvadeset i pet tisuća. Izgubljeno je nekoliko stotina života.

“Ono što su očevici opisali više je ličilo na holokaust s neba nego na slučajnu vatru koju je izazvala nervozna krava. I zapravo, prema teoriji koju je iznio kongresmen iz Minnesote Ignatius Donnelly, razorni požari iz 1871. su pali odozgo, u obliku svojeglavog repa komete. Tijekom svog prolaska 1846. Bielov komet se neobjašnjivo podijelio na dva dijela; trebao se vratiti 1866., ali se nije pojavio. Bielina fragmentirana glava konačno se pojavila 1872. kao meteorska kiša.

Donnelly je sugerirao da se odvojeni rep pojavio 1871. i da je bio glavni uzrok raširene vatrene oluje koja je zahvatila Srednji Zapad, oštetivši ili uništivši ukupno dvadeset i četiri grada i ostavivši 2000 ili više mrtvih od razmjera požara.

“Današnja povijest koncentrira se samo na požar u Chicagu i uglavnom previđa užas u Peshtigou, kako se tada zvao. U potpunosti zanemaruje Bielov komet i njegov rep. ( Ken Rieli )

Nema sumnje da je ova priča privukla pažnju Victora Clubea!

Deset godina kasnije, postojao je Veliki komet iz 1881. (C/1881 K1), koji je otkrio australski astronom amater, John Tebbutt. Sve što danas čujemo o ovom kometu jest da je to bio jedan od prvih kometa fotografiranih i znanstveno proučavanih. Međutim, ovaj komet koji je tako pomno pratio događaje od deset godina ranije očito je natjerao nekoliko ljudi na razmišljanje.

Ignatius Donnelly, koji je već izjavio da misli da je veliki požar u Chicagu uzrokovan krhotinama komete, objavio je 1882. knjigu pod naslovom Ragnarok, pri čemu je predložio da je divovski komet prošao blizu Zemlje u prošlim vijekovima. Intenzivna toplina kometa izazvala je ogromne požare koji su bjesnili po cijelom svijetu. Sugerirao je da je komet bacio ogromne količine prašine na zemlju, izazvao potrese, sravnio planine i započeo ledeno doba. Čak je objasnio neka od biblijskih čuda u smislu svog kometa, predlažući da je mirovanje sunca na Jošuinu zapovijed vjerojatno bila priča koja obilježava ovaj događaj. Donnellyjevi čitatelji bili su oduševljeni njegovim opisima “blještavog i gorućeg čudovišta” na nebu, koje je zapalilo planet nezemaljskom vrućinom i potreslo zemlju “grmovima iznad svih gromova”.

Možda inspiriran Donnellyjem (da ne spominjemo ono što se očito događalo u nebesima), Camille Flammarion je napisao Kraj svijeta 1893. u kojem je ispričao izmišljeni sudar Zemlje i kometa pedeset puta većeg od njega. Flammarionova jeziva proza ​​osigurala je da njegova knjiga odmah postane senzacija! (Flammarion je, treba napomenuti, bio prijatelj i suradnik, i pod velikim utjecajem, Allana Kardeca, francuski pedagog, student medicine, lingvist i istraživač “duhovnih komunikacija.” Također je bio prijatelj Julesa Viollea, koji je vjerojatno pravi identitet legendarnog alkemičara, Fulcanellija.)

Pa, sve je ovo bilo prilično zanimljivo skretanje u povijest, zar ne? Povijest ne izgleda više tako suhoparna i dosadna, ha? U redu, vrijeme je da se vratimo na naraciju Victora Clubea. Mislim da će ovo što piše sada imati puno više smisla!

Činjenica percipirane opasnosti u tim epohama, povijesno označena globalnim porastom eshatološke zabrinutosti, danas se u različitim akademskim krugovima shvaća kao označavanje neke vrste fizičke dislokacije (klime? bolesti?) koja uzrokuje da se ekonomska i društvena aktivnost uvelike poremeti, čak do točke kolapsa civiliziranog društva, što je dovelo do revolucije, masovne migracije i rata, pojačanog na globalnoj razini. Prilike takvih slomova u civilizaciji su, naravno, stvar ozbiljne zabrinutosti, a njihovo sustavno proučavanje pokrenuto je u Americi (i drugdje) na institutima kao što je Centar za komparativna istraživanja povijesti, društva i kulture na Sveučilištu u Kaliforniji, Davis (Goldstone, 1991). Međutim, “prosvijećenima” eshatologija ostaje anomalija i sigurne veze s nebeskim ulazima općenito se još uvijek moraju uspostaviti. Međutim, trebamo se prisjetiti da bi mnogi, kao i obično u ovim prilikama sloma, vidjeli “plamteće zvijezde koje prijete svijetu glađu, kugom i ratom; do smrti prinčeva; kraljevstvima mnoga prokletstva; [i] svim posjedima mnogo gubitaka…”

Tri najranije od ovih epoha su naravno razdoblja inkvizicije i velikih europskih lova na vještice (koji su se prelili na Ameriku) kada su crkveni i svjetovni upravitelji podjednako obeshrabrili bilo kakvu (astrološku) predodžbu da se nebeska sfera miješa u zemaljske poslove. Odvojene priče znanstvenih revolucionara poput Kopernika, Keplera, Bruna, Galilea i Newtona sada svjedoče o žestini s kojom je nametnuto najprihvatljivije kozmičko gledište (toga vremena). Doista, te se odvojene priče još uvijek prilagođavaju i Newton je, kako se sada shvaća, bio ograničen svojim vremenom da radi u uvjetima prilično značajne cenzure.

Prihvatljivi dio njegovog znanstvenog rada je, naravno, bio objavljen i dokazao je svoju vrijednost više puta tijekom 300 godina. Neprihvatljivi dio se, međutim, bavio “plamtećim zvijezdama” i eshatologijom te je ostao neobjavljen nekih 250 godina. Jedan od prvih koji je ispitao ovaj materijal (Keynes 1947.) bio je toliko zatečen kontrastom da je Newtona nazvao ne toliko “prvim iz doba razuma” koliko “posljednjim od magova, posljednjim od Babilonaca i Sumeraca”. Stoga su oci osnivači Kraljevskog društva u obnovi Engleske bili ti koji su došli na “prosvijetljeni” korak ismijavanja kozmičke prijetnje i tjeskobe javnosti; i danas nije bez značaja da su nacije engleskog govornog područja na kraju stajale čvrste i napredovale dok su druge posustajale u posljednjoj i najkraćoj od gore navedenih epoha (Goldstone, loc cit). Sukladno tome, uvelike je anglosaksonsko “dostignuće” da su kozmičke katastrofe apsolutno odbačene i da je znanstveni princip uniformitarizma uspostavljen između 200 i 150 godina.

Ako je kratkotrajno bombardiranje našeg planeta kometima ili kometarnom prašinom realnost (kao što se sve više čini); a učinci takvog događaja su krajnje štetni; i ako zapravo kasnimo s takvim ponovnim posjetom (kao što se i to također čini); kakav bi učinak o tome na javnu svijest mogao biti o statusu quo na planeti u ovom trenutku? Ne bi li lažni “rat protiv terorizma” odmah zastario i ne bi li ljudi diljem planeta odmah zahtijevali da njihovi politički vođe ponovno procijene prioritete i poduzmu sve moguće mjere za ublažavanje prijetnje? A kad bi ti politički čelnici to odbili i kada bi se doznalo da je ta teška prijetnja životima milijardi bila dugogodišnja i općepoznata političkim elitama (sa svim tim što implicira), što onda? Revolucija? Posljednji hura! prije 6. izumiranja?

Tko zna. Znamo samo da se to znanje, u svojoj najpotpunijoj eksplikaciji, potiskuje i marginalizira. Razloge za psihološke igre i trikove moglo bi biti zanimljivo istražiti. pa to je ono što ćemo dalje pogledati: Zašto je čovječanstvo tako gluho, nijemo i slijepo?

---

Sedmi dio iz serije pročitajte ovdje Tunguska, mjesečevi rogovi i evolucija.