FOTCM Logo
Cassiopaea – hrvatski
  • EN
  • FR
  • DE
  • RU
  • TR
  • ES
  • ES

Ksenofobično samouništenje ili kako Odiseja, te Stari i Novi zavjet mogu predvidjeti našu budućnost

20. veljače 2014.
 


Ponori i požari koji nastaju zbog meteorita. Zvuči poznato? Trebalo bi biti.

Čudan naslov, zar ne? Kako može “strah od neznanaca” koji nameću naše vođe kao našu najbolju obranu, biti uzrok samouništenja? I kakve to veze ima s Odisejom, Starim i Novim zavjetom?

Jako je jednostavno, zapravo.

Jedna od dominantnih tema Odiseje, koja se također pojavljuje u Starom i Novom zavjetu, je gostoprimstvo i znanje o tome kako se odnositi prema neznancu, ako ste domaćin, i znati kako biste, kao gost, trebali odgovoriti na dobro ili loše gostoprimstvo.

Bruce Louden, u njegovoj knjizi Homer’s Odyssey and the Near East, istražio je taj ep kako bi pronašao tragove koji bi mogli odrediti tko je prekršio pravila i zakone gostoprimstva, tj. pravila života, zašto je ova ili ona osoba ili grupa uništena od strane bogova.

Tri velika principa Odiseje koja će postati konstante vladajućeg sustava klasične priče: da zločin vodi do neizbježnog kažnjavanja, mozak je svojstveno jači od mišića, i prijestup na nečijoj imovini je neophodno fatalna povreda pravila … bilo kakav prezir smrtnika prema božanskom statusu ovlasti – neophodno vodi do kazne, bilo da se radi o kiklopu Polifemu, prosjaku, Irusu, ili čak (u njegovom bogohulnom zadnjem ispadu prema oslijepljenom divu) samom Odiseju … U velikoj mjeri, uloge samih ljudskih igrača u priči su jasno definirane prema ovim moralnim zakonima.

Bruce Louden, Homer’s Odyssey and the Near East, Cambridge University Press, 2011.

Principi života koji upravljaju djelovanjem prikazanim u Odiseji bili su dobro i naširoko shvaćeni u vrijeme dok je priča bila recitirana u socijalnim grupacijama drevnog svijeta, i bez sumnje, slušatelj bi kimao glavom u znaku shvaćanja dok se svaka epizoda otkrivala i zatim završavala izvršenom pravdom.

U osnovi, postojalo je vrijeme kad su univerzalni zakoni uzajamnosti bili šire i jasnije shvaćeni. Nažalost, ljudi današnjice su izgubili uvid u vezu između ovog odnosa uzroka-i-posljedice, ali su još uvijek osuđeni da pate od posljedica. Zakon je neizbježan i neznanje nije izgovor. Nema veze ako je netko osamljena ili nematerijalna osoba, uvijek će biti dio neke razmjene dok god postoji. Od dojmova i disanja, pa do socijalnih odnosa i materijalnih razmjena, samo se ljestvica razlikuje. Mi smo trenutno i domaćini i gosti, prema drugim pojedincima, grupama, zemlji i svemiru.

Indoeuropski lingvistički odjek ove veze je očuvan u sličnosti između engleskih riječi guest (gost) i host (domaćin), kao što objašnjava David Anthony:

Dvije socijalne uloge suprotstavljene u Engleskom, gost i domaćin, su originalno bile dva recipročna aspekta iste veze. Kasna proto-indoeuropska veza gost-domaćin zahtijevala je da bi “gostoprimstvo” (“hospitality” iz istog korijena kroz Latinski hospes – ‘stranac, gost’) i “prijateljstvo” trebalo biti prošireno od domaćina na goste u znanju da bi primatelj i davatelj “gostoprimstva” kasnije mogli zamijeniti uloge. Socijalno značenje ove riječi je tada bilo zahtjevnije nego što naši moderni običaji sugeriraju. Veza gost-domaćin bila je vezana prisegama i žrtvovanjima tako ozbiljno da su Homerovi ratnici, Glauk i Diomed, prestali s borbom i razmijenili darove kada su saznali da su njihovi djedovi dijelili odnos gosta-domaćina. …

Ova institucija ponovno je odredila tko je pripadao pod socijalni kišobran, i proširila je zaštitu novim grupama. To bi bilo jako korisno kao novi način da se uključe stranci kao ljudi s jasno definiranim pravima i zaštitama, kao što je korišteno od Odiseje pa do srednjovjekovne Europe.

Institucija gost-domaćin proširila je zaštitu obaveza pod prisegom na nove socijalne grupe. Indoeuropski gospodar mogao je prihvatiti i integrirati strance kao klijente bez da ih posrami ili da ih trajno podčini … Rasprostiranje proto-indoeuropskog vjerojatno je bila više kao operacija otvaranja podružnica nego invazija.

David W. Anthony, The Horse, the Wheel and Language, Princeton University Press, Princeton, 2007., str. 303, 342 i 343, odlomci, označio autor

Ista tema prožima Stari zavjet, drevne bliskoistočne priče koje su sakupljene mnogo kasnije, pod grčko-rimskim utjecajem, koje su sakupljene kao lažna “Povijest Židova”. (Postoji rastući broj učenjaka koji su uvjereni da je Biblija pokrala Homera i Grke – i neku mezopotamsku i rimsku – literaturu kako bi stvorili povijest.)

Važnost mitova Starog zavjeta je očigledna u bliskim paralelama s tri dobro poznata mita u Odiseji. Josip, odvojen od svoje braće i oca u istom vremenskom trajanju kao što je Odisej bio izvan Itake, susretne se s njima bez da ga oni prepoznaju i podvrgne ih raznim bolnim testovima, prije nego što im otkrije svoj identitet. Scene prepoznavanja služe kao vrhunac njegove priče, isto kao i Odisejeva scena prepoznavanja s Penelopom i Laertom. Paralele otkrivaju jako razvijenu formu romance, sa scenama prepoznavanja; to je mitski žanr zajednički i grčkoj i izraelskoj kulturi…

Odisejeva posada, zarobljena na otoku Thrinakiai mjesec dana, u pobuni, žrtvujući Heliosovu stoku u izopačenom ritualu, nudi mnogo paralela s izraelskom pobunom protiv Mojsija, i izopačenim štovanjem zlatnog teleta u knjizi Izlaska 32. Mitovi Jone i Odiseja sugeriraju da grčka i izraelska kultura obje imaju žanr mita na koji mi gledamo kao na fantastično putovanje.

Fantastično putovanje je život, individualni ili kolektivni, i ove priče sadrže naznake na koji način život funkcionira i kako kroz njega ploviti.

Mnogi žanrovi mita u Odiseji, kao što je teoksenija (gostoprimstvo), suprotstavljaju se uobičajenim pretpostavkama o tome što je uistinu epsko. Većim dijelom devet pjevanja (14–22) Odisej je, prema vanjskom izgledu, prosjak, povezan s robovima nižeg ranga, zlostavljan, neprepoznat u svom kraljevstvu. To je neočekivano ponašanje za epskog heroja.

Kasnije nalazimo na istu temu s duplo većom snagom u Bibliji, u priči o tri stranca koje ugošćuje Abraham, veoma dobar domaćin, koji je najavio nadolazeće uništenje gradova na ravnici: Sodome i Gomore. U ovoj maloj priči, principi pravila gostoprimstva su jasno otkriveni: trebamo se prema drugima odnositi velikodušno zato što bi oni mogli biti prikriveni bogovi. Abraham je oprao njihove noge i pripremio im jelo, tako da je on bio u redu; bilo je i malo svađanja između njega i bogova, što je zanimljiv preokret određenih drama iz Odiseje gdje se bogovi međusobno prepiru o tome da li da unište ili ne, ovu ili onu osobu, ili grupu ljudi, zato što su uvrijedili bogove. (Vrijeđanje bogova je bilo moguće na više načina, glavni od njih je prekršiti zakon gostoprimstva). U svakom slučaju, zbog njegovog savjesnog gostoprimstva, anđeli/bogovi otkrili su Abrahamu svoj plan i obećali su mu nagradu: dijete, unatoč činjenici da su on i Sara tada bili već poprilično stari i oronuli.

Louden piše:

Kao što ću pokazati, paralele su prečeste i preblizu jedna drugoj (bez obzira na razlike u tonu i namjeri priče) da bi bile slučajnost. Sličnosti između grčkih i bliskoistočnih mitova sugeriraju na neki oblik difuzije. Pretpostavljam da je svaka tradicija, homerovska ili bliskoistočna, naučila ili stekla “predložak” o određenom žanru ili mitu, koji je onda svaka kultura na neki način modificirala, dodala još nekoliko lokalnih detalja, kako bi odgovarao specifičnom kontekstu u kojem ga ta kultura sada koristi. Odiseja, na primjer, koristi gostoprimstvo kao epizode u životima ratnika, Odiseja, Nestora i Telemaha, a mit u Starom zavjetu koristi gostoprimstvo kao epizode u životima patrijarha, Abrahama i Lota. Zbog različitog tipa osoba koji su prikazane, pojedinačni slučajevi imaju druge modalitete. Sam ratnik Odisej izvršava uništenje prosaca njegove žene, kao što zahtjeva Atena, dok u knjizi Postanka 19 uništenje pada s neba.

Potpuno je moguće da su kuga koja je pogodila Egipćane, kada je rečeno Abrahamu da ode zajedno sa svojom ženom, i eksplozija koja je uništila Sodomu i Gomoru, dok su Lot i njegova obitelj bježali, bile originalno jedna priča koja je kasnije razdvojena, te onda opet kasnije spojena s dodanim elementima kako bi se stvorila priča o Izlasku. Mogući stvarni povijesni događaji oko kojeg su ove priče umotane mogli su biti ekspozije kometa u atmosferi tipa Tunguske, koje se, kao što trenutna vodeća znanost otkriva, događaju češće nego što to naša izmijenjena i sanitizirana povijest priznaje.

U Novom zavjetu, lik Isusa također u više navrata daje primjere kozmičkog zakona gostoprimstva, i ide čak tako daleko da izričito kaže da kad god je osoba brižljiva i darovita svima u stvarnoj potrebi, da onda ta osoba demonstrira gostoprimstvo prema bogovima, što je životno načelo. Također je jasno demonstrirao pravo domaćina da brani svoj dom protiv kršenja gostoprimstva od strane gosta, kada je podivljao protiv onih koji posuđuju novac u hramu.

Isti tip priča, vjerojatno izvučenih iz istih indoeuropskih primjera, su ispričane u norveškim sagama o Odinu ili Toru, koji igraju ulogu Jupitera, Merkura ili nekog vrhovnog muškog boga ili psihopompa. Jedan od najstarijih pisanih izvora skandinavskih legendi je Gesta Hammaburgensis ecclesiae pontificum (1080. g.) Adama iz Bremena, za koji on tvrdi da se temelji na izvještajima iz prve ruke.

Odin je bio poznat po tome da putuje prerušen i da testira gostoprimstvo svojih ljudi, tako da, u tom smislu, on je bio više kao Odisej. Odin je također povezan s varkama, lukavstvom i prijevarom, kao što je to bio i Odisej. Islandski povjesničar, pjesnik i političar Snorri Sturluson očito je primjetio sličnosti i osjetio je potrebu da dade racionalni prikaz Æsira u predgovoru svoje Prose Edda; teoretizirao je da su Odin i njegovi plemići originalno izbjeglice iz Troje (iznenađenje, iznenađenje!) kao što su Grci, Rimljani, Goti, Britanci i drugi također to tvrdili. Drugim riječima, priče norveških bogova bile su samo sjevernjačka verzija Odiseje. Poanta toga je da su ideje i principi prikazani u Odiseji, najstarijem postojećem obliku priča, bili integralni dio načina na koji su ljudi naučili kako preživjeti u drevnim vremenima, i ja želim predložiti da to nisu nužno bile praznovjerne grupe koje su plesale gole na mjesečini ili se mazali medvjeđom masti po kosi.

Drevni ljudi su bili poprilično uvjereni da ljudsko ponašanje može privući ili otjerati ljutnju bogova. Najčešće, ponašanje svećenika-kralja je bio najvažniji element. Njegov posao je bio da otkrije što bogovi očekuju od ljudskog ponašanja i da osigura da je to način na koji se stvari rade, tako da kraljevstvo ostane sigurno. Postojalo je nekoliko dobrih primjera ovog principa, gdje je kralj bio “pravedan” i brinuo se o svojim ljudima kao brižni roditelj, i koji je vodio svoj život kako bi postavio pozitivan primjer svima, i stvari su bile u redu … sve dok … patološki tip nije došao na vlast na ovaj ili na onaj način, te izopačio čitav sistem. Kad se to dogodilo, prebacivanje krivice postalo je opće pravilo i “žrtvovanje” je bilo proglašeno kao nešto što bogovi žele: lov na vještice je počeo. Takva vremena uvijek i oduvijek prethode uništenju društva.

Izgleda da je čitav svemir izgrađen od informacija i ogledala. Živi sistem i svemir konstanto utječu jedan na drugog, primaju i prenose. Kao što je gore, tako je i dolje. Ali postoje također i izbori.

Svi mi primamo dojmove iz naše okoline i reagiramo na njih na različite načine: bunimo se, ignoriramo ili samo kopiramo ono što primamo. Kakva god da je reakcija, mi reagiramo ovisno o našem osobnom razumijevanju, našim prošlim doživljajima, našim osjećajima i našem osjećaju morala. Mi smo pod utjecajem, ali također imamo mogućnost da utječemo. Naša sposobnost da promatramo prošlost, sadašnjost i budućnost na povezan način, da se suosjećamo s drugima, te da sudimo i odabiremo ili ‘dobro’ ili ‘loše’, je ono što nas čini ljudskim bićima.

Na nama je da odlučimo kolektivno. Mi smo izvor moći i mi smo autori, bilo da dopustimo vođama da nas predstavljaju i upravljaju nama ili ne, mi smo na kraju odgovorni za naš svijet. Ako je to stvarno tako, vidjeti da imamo izbor u tome kako se stvari odigravaju i naučiti kako upravljati našim smjerom se čini važno.

Čini se da je u ranijoj povijesti, čovjek shvaćao da on ima neku kontrolu nad svojom sudbinom i sudbinom društva kroz svoje pravedno ponašanje. Gostoprimstvo je bilo moralni standard. Na svaku se osobu gledalo kao da ima potencijal da ili pomogne ili spriječi boljitak i zdravlje svega. Iako su neki mogli dati više, svi su imali pravo i dužnost pridonijeti koliko mogu. Postupci svake osobe su vrijedili, a na njihove aktivnosti se odgovaralo pravedno kroz druge ljude i univerzum.

Ali patologija je uzela maha, iako nije mogla potpuno promijeniti čovjekovu prirodu ili oduzeti njegovu mogućnost izbora, utjecala je na društvo i promijenila putanju čovječanstva jer smo je prihvatili. Dok se svjesnost smanjivala, dobre namjere su potkopavane i integritet naše vrste se smanjio. Ljudi su postali vrsta podešena prema entropiji, a ono što izaberemo i izrazimo postat će naša sudbina. Odbacili smo našu osobnu odgovornost jedni prema drugima, kao domaćini i gosti, te ćemo tako postati sami svoje uništenje.

Kod čitanja povijesti, opet i opet možemo vidjeti isti ciklus. Ono što želim naglasiti je da ljudska bića zaista imaju nekakvu kontrolu nad svojom sudbinom kao pojedinci i grupe, nacije i civilizacije. Ali ta “kontrola” je više nešto poput stavljanja sebe u sklad s univerzalnim principima i aktiviranje tih principa u praksi. Ali očito, moramo biti oprezni i pronaći koji su to točno principi! Očito, one drevne civilizacije koje su povjerovale u laži zlih gospodara koji su proglasili da je žrtvovanje neprijatelja, ili rat protiv ove grupe ili one grupe, ono što bogovi žele, to nisu napravili. Tako vidimo da oslanjanje na antropocentrične religije može biti smrtonosno: posvjedočite uništenju rimskog carstva, koje je došlo zajedno s kršćanstvom.

Drevna literatura o ovim temama može biti predmet traganja za znanjem i mudrošću. Zaista, čini se da je to slučaj, da kad poduzmemo određena djela protiv prekršitelja Kozmičkog Gostoprimstva, mi možemo spriječiti bogove da sami to učine. I možemo primijetiti da kad to bogovi učine, njihova djela ne padnu samo na korumpiranu elitu, nego i na one koji su odabrali ne učiniti ništa, one koji dopuštaju zlu i korupciji da nastave i da se održavaju: pogledajte Lotovu ženu. Abraham je molio za Sodomu “ako postoji samo deset pravednih ljudi”. Nije ih bilo. I izgleda da pravednost Lota i njegove obitelji nije bila dovoljna, iako su oni spašeni od uništenja.

Isus je prognao korumpirane bankare iz hrama i upozorio je cijelo društvo o nadolazećem uništenju koje je, u 70. g., izbrisalo grad Jeruzalem. Naravno, za to je okrivljena rimsku vojsku, ali postoje indicije kod Josipa i Tacita da je moguće da je to bio još jedan događaj tipa Tunguske, što je kasnije izbrisano i uništenje je pripisano čovjekovom djelovanju. I ovdje me ne brine tko je bio Isus, ili jesu li tekstovi napisani nakon tog događaja; ono što je važno jest da su oni pratili norme priče, posuđivajući iz sličnih priča, koje su se temeljile na drevnim principima Kozmičkog Gostoprimstva.

Neupućenost u ove zakone nije zaštita. U stvari, neupućenost u njih se može gledati kao njihovo namjerno nepoštovanje. Kozmos postoji da bude voljen, a ne možeš voljeti ono što ne poznaješ. Tako da je dužnost svakog samosvjesnog bića da uloži sav trud, unutar svojih mogućnosti, da zna, i time bude u mogućnosti da voli Kozmos. Ona bića koja ne mogu ili ne žele to učiniti se smatraju od strane Prirode kao propali eksperimenti i oni ili njihovi potomci će biti uništeni.

Ta točka je razjašnjena pri kraju Odiseje, da šutnja znači odobravanje. Eurimah pokušava moliti Odiseja, govoreći, “Onaj koji je najodgovorniji je već mrtav. Antin je taj koji stoji iza svega … Sada kada je on primio svoju pravednu kaznu, odustani od svog bijesa protiv nas! Poštedi one koji su tvog ranga! Svaki od nas će ti donijeti dvadeset volova kao naknadu za ono što smo pojeli, i ti ćeš dobiti svu broncu i zlato što će biti potrebno da ponovno osvojiš svoj ugled.”

“Ne, Eurimahe,” rekao je Odisej, mršteći se. “Čak i da mi ponudiš sve što si naslijedio od svojih predaka, ja se neću odmarati sve dok se svaki od vas smrću ne okaje za svoje prijestupe. Radite što želite, borite se ili bježite – niti jedan od vas mi neće pobjeći!”

I nije.

Related Articles: