Osnove ponerologije – 1. dio

Łobaczewski i porijeklo Političke ponerologije

Harrison Koehli
Sott.net
15. veljače 2010.

Počevši odmah nakon drugog svjetskog rata i nastavljajući u desetljećima nakon nametanja sovjetske diktature zemljama istočne Europe, skupina znanstvenika, prvenstveno poljskih, čeških i mađarskih, potajno su surađivali na znanstvenom istraživanju o prirodi totalitarizma. Kako su im državne sigurnosne službe blokirale kontakte sa Zapadom, njihov rad je ostao tajna čak i dok su se američki istraživači poput Herveya Cleckleya i Gustavea Gilberta borili s istim pitanjima.¹ Posljednji poznati živi član ove grupe, poljski psiholog i stručnjak za psihopatiju, Andrzej Łobaczewski (1921. – 2007.), na kraju je dao naziv njihovoj novoj znanosti – sintezi psiholoških, psihijatrijskih, socioloških i povijesnih istraživanja – “ponerologija”, pojam koji je posudio od svećenika benediktinskog samostana iz povijesnog poljskog sela Tyniec. Izvedena iz poneros u novozavjetnom grčkom, ova riječ sugerira urođeno zlo s iskvarujućim utjecajima, što je prikladan opis psihopatije i njezinih utjecaja na društvo.

Većina onoga što znamo o ovom istraživanju dolazi od nekoliko dragocjenih izvora. Łobaczewski je bio u kontaktu s istraživačima isključivo preko Stefana Szumana (1889. – 1972.), umirovljenog profesora koji je prenosio anonimne sažetke istraživanja među članovima grupe. Ako bi ih se otkrilo da se bave ovom vrstom zabranjenog istraživanja, posljedice bi bile velike; znanstvenici su bili suočeni s uhićenjima, mučenjima, čak i smrću, zbog čega je stroga zavjera među njihovom malom grupom bila neophodna. Čuvali su sami sebe i svoj rad dijeleći svoje radove anonimno. Na taj način, ako je netko od njih bio uhvaćen i mučen, nisu mogli otkriti imena i lokacije drugih, što je bila veoma stvarna prijetnja njihovoj osobnoj sigurnosti i završetku rada. Łobaczewski je jedino podijelio imena dva poljska profesora prethodne generacije koji su bili uključeni u ranim fazama rada – Stefana Błachowskog (1889. – 1962.) i Kazimierza Dąbrowskog (1902. – 1980.).² Błachowski je umro pod sumnjivim okolnostima i Łobaczewski spekulira da je bio ubijen od strane državne policije zbog njegove uloge u istraživanju. Dąbrowski je emigrirao i zbog toga što se nije htio odreći poljskog državljanstva kako bi mogao raditi u SAD-u, uzeo je poziciju na Sveučilištu u Alberti u Kanadi, gdje je imao mogućnost da ima dvojno državljanstvo. Pažljivo čitanje Dąbrowskovih objavljenih radova na engleskom jeziku pokazuje teorijske korijene onoga što će postati ponerologija.³

Poput Łobaczewskog, Dąbrowski je smatrao psihopatiju “najvećom preprekom u razvoju osobnosti i društvenih skupina”.⁴ Upozorio je, “Općenita nesposobnost da se prepozna psihološki tip takvih pojedinaca [tj. psihopata] uzrokuje veliku patnju, masu terora, nasilno ugnjetavanje, genocid i propadanje civilizacije. … Dokle god sugestivna [tj. hipnotička, šarmantna, “očaravajuća”] moć psihopata nije suočena s činjenicama, te moralnim i praktičnim posljedicama njegove doktrine, sve društvene skupine mogu podleći njegovoj demagoškoj privlačnosti”.⁵ Vjerojatno u prvom eksplicitnom spominjanju “političke psihopatije”, istaknuo je da ekstremna ambicija i želja za moći i financijskim dobitkom “je naročito očita u kriminalnoj ili političkoj psihopatiji”.⁶

Metode su razvijene radi širenja razdora među skupinama (kao u maksimi “divide et impera” [podijeli pa vladaj]). Izdaja i prijevara se u politici opravdavaju i prikazaju su kao pozitivne vrijednosti. Također se razvijaju načela iskorištavanja konkretnih situacija. Politička ubojstva, pogubljenje protivnika, koncentracijski logori i genocid rezultat su političkih sustava na razini primarne integracije [tj. psihopatije].⁷

U odlomku koji je bio desetljećima prije svog vremena, on je primijetio da se manje “uspješni” psihopati nalaze u zatvorima, dok se oni uspješniji nalaze na pozicijama vlasti (tj. “među političkim i vojnim vođama, sindikalnim čelnicima, itd.”). Naveo je dva primjera vođa koje se karakterizira takvom “afektivnom retardacijom”, Hitlera i Staljina, koje je navodio u više navrata u svojim knjigama⁸, i gdje su obojica pokazala “nedostatak empatije, emocionalnu hladnoću, neograničenu bezobzirnost i žudnju za moći”.⁹

Dąbrowski i Łobaczewski doživjeli su ovaj horor iz prve ruke. U rujnu 1939. godine, nacisti su napali Poljsku koristeći operaciju pod lažnom zastavom koja je postala poznata kao Gleiwitz incident. Ovo je bio dio većeg projekta SS-a, operacije Himmler, čija je svrha bila stvoriti privid poljske agresije kao izgovor za “osvetu”. Drugim riječima, Nijemci su trebali uvjerljivo opravdanje ili priču za pokriće da napadnu zemlju. Nijemci odjeveni kao Poljaci napali su radijsku postaju, zatim su emitirali propagandu protiv Nijemaca, te su ubili njemačko-silesijanskog simpatizera Poljaka, Franciszeka Honioka, stavljajući njegovo tijelo na mjesto događaja.¹⁰ Nacisti su koristili ove operacije kako bi opravdali invaziju, nakon koje su pokrenuli režim terora koji je rezultirao smrću oko šest milijuna Poljaka. Kao dio većeg cilja uništavanja cijelog poljskog kulturnog života, škole su zatvorene, a profesori su bili uhićeni, poslani u koncentracijske logore, a neki su ubijeni. Psihijatrija je bila izopćena. Prema Jasonu Aronsonu s harvardske medicinske škole, nacisti su ubili većinu psihijatara. Svega ih je 38 preživjelo od otprilike 400 živih prije invazije.¹¹ Tijekom tog burnog vremena, Łobaczewski je radio kao vojnik za vojsku Doma, podzemnu poljsku organizaciju otpora, dok je njegova želja za studiranjem psihologije rasla.

Škola gotičkog stila koju će kasnije pohađati, Sveučilište Jagiellon, je iznimno patila tijekom ratnih godina kao dio programa za istrijebljenjem intelektualne elite grada Krakova. 6. studenog 1939. godine, 144 profesora i osoblje su bili uhićeni i poslani u koncentracijske logore. Rečeno im je da će prisustvovati obaveznom predavanju o njemačkim planovima za poljsko obrazovanje. Po dolasku, uhićeni su u predavaonici zajedno s ostalima koji su bili prisutni u zgradi. Srećom, zbog javnog prosvjeda, većina je puštena nakon par mjeseci i unatoč opljačkanom i uništenom Sveučilištu od strane nacista, oni koji su preživjeli operaciju su uspjeli formirati podzemno sveučilište 1942. godine.¹² Redovna predavanja su ponovno počela 1945. godine i vjerojatno je tada Łobaczewski započeo studiranje kod profesora psihijatrije Edwarda Brzezickog.^13,14 Łobaczewski je tada vjerojatno upoznao i Stefana Szumana, poznatog psihologa koji je u to vrijeme predavao na Jagiellonu. Szuman je kasnije imao ulogu centra za Łobaczewskeve tajne podatke i istraživanja.

Jagiellon i ostala poljska sveučilišta uživala su u tri godine slobode, no to se je brzo završilo 1948. godine, kada je Poljska postala satelitska država Sovjetskog saveza, a poljska ujedinjena radnička partija preuzela potpunu kontrolu života na Sveučilištu. S uspostavom Demokratske Republike Poljske, Poljska je stavljena pod sovjetsku sferu utjecaja. Medicinske i psihijatrijske službe su socijalizirane, a klinička psihijatrija se strogo svodila na Pavlovljeve koncepte. Tako je “staljinizacija” poljskog obrazovanja i istraživanja nastavila tamo gdje je Hitler stao. Łobaczewskov razred je bio posljednji kojem su predavali pred-komunistički profesori, koji je vladajuća elita smatrala “ideološki nepodobnima”. Tek su na svojoj posljednjoj godini školovanja u potpunosti doživjeli nečovječnu “novu stvarnost”, koja je inspirirala tijek Łobaczewskog istraživanja do kraja njegovog života.

Tijekom tri desetljeća koja je proveo živeći pod komunističkom diktaturom, Łobaczewski je radio u općim i duševnim bolnicama. Diktatura mu je pružila pojačane uvjete i mogućnosti za poboljšavanjem vlastitih vještina u kliničkim dijagnozama – ključne vještine za kojima je postojala potreba u novoj društvenoj stvarnosti. Također je bio u mogućnosti dati psihoterapiju onima koji su najviše patili pod takvom teškom vladavinom. Na samom početku, kako su drugi koji su bili uključeni u tajno istraživanje promatrali Łobaczewskov interes za psihopatologiju i socijalnu psihologiju totalitarizma, on je postao svjestan da nije prvi koji je krenuo s takvim istraživanjem, te su ga zamolili da se pridruži njihovoj grupi. Izvorno, on je samo pridonio malom dijelu istraživanja, fokusirajući se uglavnom na psihopatiju. Ime osobe odgovorne za dovršetak konačne sinteze se držalo u tajnosti, ali rad nikad nije ugledao svjetlo dana. Svi kontakti Łobaczewskog su bili neupotrebljivi u post-Staljinovom valu represije 1960-ih, te je ostao samo s podacima koji su već bili u njegovom posjedu. Sve ostalo je zauvijek izgubljeno, spaljeno ili zaključano u nekoj tajnoj policijskoj arhivi.

Suočen s ovom očajnom situacijom, odlučio je sam završiti taj rad. No unatoč njegovim naporima za tajnošću, politička tijela su počela sumnjati da ima u posjedu “opasno” znanje koje je bilo prijetnja njihovoj moći. Jedan austrijski znanstvenik s kojim se Łobaczewski dopisivao je na kraju ispao agent tajne policije i Łobaczewski je bio uhićen i mučen tri puta tijekom tog razdoblja. Dok je radio na prvom nacrtu 1968. godine, mještani sela u kojem je radio su ga upozorili na predstojeću raciju tajne policije. Łobaczewski je jedino imao dovoljno vremena da spali rad u svojoj centralnoj peći prije nego što su došli.¹⁵ Godinama kasnije, 1977. godine, rimski dopisnik za Radio Slobodna Europa, s kojim je Łobaczewski pričao o svojem radu, ga je prijavio poljskim vlastima.¹⁶ S obzirom na mogućnost četvrtog uhićenja ili “dobrovoljnog” izgona u Sjedinjene Američke Države, Łobaczewski je odabrao ovu drugu opciju. Svi njegovi radovi, knjige i znanstveni materijali su zaplijenjeni i napustio je zemlju bez ičega.

Nakon dolaska u New York, poljski sigurnosni aparat koristio je svoje kontakte kako bi blokirao Łobaczewskog da pristupi radnim mjestima u svojoj struci. Bio je preplašen znajući da je “otvoreni sustav supresije od kojeg sam tako nedavno pobjegao, jednako rasprostranjen, iako više skriven, u Sjedinjenim Američkim Državama”.¹⁷ Ukratko, SAD je bio zaražen istom bolešću, a sloboda koju su nudili je bila nešto malo više od iluzije. U slučaju znanstvenika koji žive u inozemstvu, modus operandi poljske tajne policije je bio da predlože određene pravce djelovanja članovima Američke stranke, koji su ih onda lakovjerno provodili, nesvjesni stvarnih motiva svojih postupaka. Łobaczewski je tako bio prisiljen prihvatiti fizički posao, pišući konačni nacrt svoje knjige u ranim satima prije posla. Pošto je izgubio većinu statističkih podataka i studija slučajeva sa svojim papirima, uključio je samo one kojih se mogao sjetiti i fokusirao se prvenstveno na zapažanja i zaključke bazirane na desetljećima vlastitih i tuđih istraživanja, kao i na istraživanju literature koji su napisali mučenici pod patokratskim režimima.

Nakon što je knjiga dovršena 1984. godine i napravljen odgovarajući prijevod na engleski jezik, Łobaczewski ju nije bio u mogućnosti objaviti. Psihološki urednici su mu rekli da je “previše politička”, a politički urednici su mu rekli da je “previše psihološka”. Računao je na pomoć svojeg sunarodnjaka, Zbigniewa Brzezinskog, koji je nedavno služio predsjedniku Jimmyu Carteru kao savjetnik za nacionalnu sigurnost i koji je na početku hvalio knjigu i obećao da će mu pomoći da se knjiga objavi. Nažalost, nakon nekog vremena provedenog u dopisivanju, Brzezinski je utihnuo, odgovarajući samo u smislu da je šteta što nije uspjelo. Riječima Łobaczewskog, “on je zadavio materijal, izdajnički”.¹⁸ Na kraju je jedini rezultat bio tiskanje u malom broju primjeraka za akademike, a to nije uspjelo ostaviti značajan utjecaj na akademike i recenzente. Pateći od jako lošeg zdravlja, Łobaczewski se vratio u Poljsku 1990. godine, gdje je objavio drugu knjigu i prepisao rukopis Politička ponerologija: Znanost o prirodi zla, prilagođena za političke svrhe. Na kraju je poslao tu kopiju urednicima sott.net i Red Pill Pressa, koji su objavili knjigu 2006. godine. Njegovo zdravlje je opet počelo slabiti, te je umro nakon nešto više od godine dana, u studenom 2007. godine. Iako su drugi znanstvenici tokom godina proveli važna istraživanja o ovim temama, knjiga Łobaczewskog ostaje najopsežnija i temeljita. To je zaista podzemni klasik.

 
Bilješke

1. Cleckley je napisao klasičnu knjigu o psihopatiji The Mask of Sanity, a Gilbert je napisao The Psychology of Dictatorship temeljeno na njegovim analizama nacističkih ratnih zločinaca iz Nürnberga.
2. Nejasno je je li Łobaczewski bio svjestan više njih, ali je odbio podijeliti njihova imena zbog straha za njihovu dobrobit.
3. Nažalost, poput Gilbertove knjige, Dąbrowskove knjige se više ne tiskaju. DVD koji sadrži njegove skenirane radove je dostupan na http://www.positivedisintegration.com/.
4. Prevela Elizabeth Mika u Dąbrowski’s Views on Authentic Mental Health, u Mendaglio, S. (ed) Dąbrowski’s Theory of Positive Disintegration (Scottsdale, AZ: Great Potential Press, 2008), str. 139-153.
5. Dąbrowski, K. (with Kawczak, A. i Sochanska, J.), The Dynamics of Concepts (London: Gryf, 1973), str. 40, 47.
6. Dąbrowski, K. 1996 [1977], Multilevelness of Emotional and Instinctive Functions (Lublin, Poland: Towarzystwo Naukowe Katolickiego Uniwersytetu Lubelskiego, 1996 [1977]), str. 33.
7. Ibid, str. 153.
8. Ibid, str. 21; The Dynamics of Concepts, str. 40; Dąbrowski, K. Personality-shaping Through Positive Disintegration (Boston: Little, Brown, 1967), str. 202; Dąbrowski, K. Psychoneurosis Is Not An Illness (London: Gryf, 1972), str. 159.
9. Dąbrowski, K. (with Kawczak, A. i Piechowski, M. M.) Mental Growth Through Positive Disintegration (London: Gryf, 1970), str. 29-30.
10. Pogledaj Wikipedija: “Gleiwitz incident”.
11. Uvod u Dąbrowski, K. Positive Disintegration (Boston: Little, Brown, 1964), str. ix-x.
12. Błachowski je predavao na jednom takvom podzemnom sveučilištu u Varšavi. Pogledaj Wikipedija: “Stefan Błachowski”.
13. O uhićenju Jagiellon osoblja, vidi na http://www.absoluteastronomy.com/topics/Sonderaktion_Krakau#encyclopedia.
14. Pogledaj stranicu Sveučilišta Jagiellon http://www.uj.edu.pl/dispatch.jsp?item=uniwersytet/wladze.jsp&lang=en.
15. Kasnije je u Bugarskoj pokušao poslati drugi skicu kontaktu u Vatikan, preko poljsko-američkog turista, ali prema njegovom saznanju nikad nije dostavljena.
16. Łobaczewski je jedino saznao identitet čovjeka koji ga je prijavio putem poljskog Instituta nacionalnog sjećanja, 2005. godine. Pogledaj intervju koji je proveden 19. studenog 2005. godine http://www.sott.net/article/159686-In-Memoriam-Andrzej-M-obaczewski.
17. Łobaczewski, A. Political Ponerology: A Science on the Nature of Evil Adjusted for Political Purposes (Grande Prairie, AB: Red Pill Press, 2006), str. 23.
18. In Memoriam: Andrzej M. Łobaczewski http://www.sott.net/article/159686-In-Memoriam-Andrzej-M-obaczewski.

Osnove ponerologije – 2. dio: Psihopatova maska zdravog razuma