Laura Knight-Jadczyk
14. svibanj 2008.
Prije nekoliko godina, kada je objavljena moja knjiga The Secret History of the World, ishitreno sam obećala da će drugi dio uskoro biti gotov i spreman za objavljivanje. Znala sam da se želim koncentrirati na temu Mojsija i stvaranja judaizma – i već sam imala dobru hipotezu, kao i brdo dodatnog materijala. Čak sam imala i naslov: The Horns of Moses. Trebalo bi biti jednostavno, mislila sam. I tako, sjela sam i počela pisati.
Sve je teklo glatko, Mojsije je oživio na kompjuterskom ekranu, i onda… pa, onda sam počela sumnjati. Znala sam da znam mnogo o Mojsiju gledano s teološkog stajališta i sa stajališta mnogo alternativnog istraživanja. Čak sam znala i mnogo toga što su istraživači znali – ljudi koji su proveli svoje živote proučavajući i analizirajući biblijske tekstove. Ali osjećala sam se nelagodno. I tako, počela sam tražiti još više izvornih materijala i otkrila sam da postoji mnogo toga što još trebam pročitati prije nego što mogu završiti projekt. To je otprilike ono što radim zadnjih godinu dana ili dvije: čitam stvari koji nitko osim specijalista ne čita, i skupljam hrpe podataka.
Ono što je bilo šokirajuće za otkriti je koliko toga JEST znano istraživačima, a nije poznato široj javnosti. Pretpostavljam da ne bih trebala biti iznenađena jer da sam otkrila da je tako i u drugim poljima istraživanja, ali kada se radi o temeljima religije – onome u što ljudi vjeruju i u što ulažu svoje živote i koriste kako bi odredili svoje djelovanje u životu – pa, to je prilično loše.
I tako, saznala sam mnogo o stvaranju judaizma što je otprilike „temelj“ zapadnog društva. Zar vam to nije čudno? Religija stvorena od strane obskurnog bliskoistočnog plemena – njihov plemenski bog – nekako je unaprijeđen u „Boga Kozmosa“ i postao je model za zapadno gledište o „Božanskom biću“? To je učinjeno na uštrb poimanja duha koje je bilo uobičajeno u zapadnoj Europi prije nametanja bliskoistočnih bogova. Uče nas da je Europa bila barbarsko, necivilizirano mjesto; no, je li to istina? Kako to može biti točno kada stotine tisuća megalita oko nas svjedoče da su drevni Europljani bili u stanju napraviti objekte koje bliskoistočne civilizacije nikad nisu?
Bilo kako bilo, kad sam proširila svoje čitanje kako bih uključila i druge reference, otkrila sam da je stvaranje kršćanstva blisko povezano – čak i vremenski, što će neke šokirati – na zanimljiv način sa stvaranjem judaizma; postoji direktna veza između tekstova Starog zavjeta i svitaka s Mrtvog mora, i veza između svitaka s Mrtvog mora i određenih ideja koje su postale „kršćansko vlasništvo“; i malo po malo, sa zastrašujućom sigurnosti, shvatila sam da nema većeg zla na ovom planetu od monoteističke religije rođene na Bliskom istoku.
Naravno, htjela bih u određenom trenutku istražiti ulogu koju je kometarno bombardiranje možda odigralo u stvaranju religija i onda istražiti ulogu koju je religija igrala u uspostavi laži i prijevara na našem svijetu. Na kraju krajeva, danas smatramo za „rođendan Izraela“ – ne mogu baš reći da slavim – događaj koji je donio više žalosti i patnje u naš moderni svijet nego ikoji drugi događaj od vremena globalnog holokausta u Drugom svjetskom ratu. U stvari, ta dva događaju su toliko intimno povezana da možemo reći da se holokaust nastavio kao posljedica „rođenja države Izrael“. No, kroz dvije tisuće godina povijesti zapadne civilizacije, nesumnjivo su postojali i drugi holokausti uzrokovani judaizmom; križarski ratovi i progon vještica mi prvi padaju na pamet.
Judaizam je navodno stvorio Izrael, a judaizam je također otac kršćanstva i islama, tako da pitanje judaizma i drevnog Izraela, iz kojeg je navodno nastao, nije beznačajna tema. Međutim, činjenica je da „drevni Izrael“ nije ni postojao, što sve više i više pokazuju radovi istraživača. Ma koliko da upotrijebimo maštu, hebrejska Biblija nije povijesni dokument. Pokušati shvatiti povijest Palestine čitanjem Biblije je poput pokušaja da se shvati srednjovjekovna povijest čitajući Ivanhoea. Niels Peter Lemche, biblijski istraživač sa Sveučilišta u Kopenhagenu, piše:
“Kada su u pitanju biblijske – a naročito Starozavjetne – studije, godinama postoji polemika između takozvane „maksimalističke pozicije“ i suprotne pozicije, obično zvane „minimalističkom.“ Ta polemika se vodi oko količine povijesnih činjenica koje se mogu naći unutar Starog zavjeta: ne mnogo, minimalisti bi rekli; dok bi maksimalisti bi rekli mnogo više. […]”
I, naravno, „maksimalisti“ su pravi vjernici… oni su kontrolirali proučavanje Biblije dugo vremena; oni su stvorili arheologiju isključivo s ciljem da dokažu da je povijest u Bibliji točna; ali arheologija, malo po malo, postaje sve stručnija, i kako se to dogođa, oslobađajući se od kontrole pravih vjernika, arheologija je otkrila da Biblija nije povijesni izvor.
“Prišao sam temi analizirajući prvo biblijske izvještaje o praočevima, Izlasku iz Egipta, boravku u pustinji – ukratko, priče u knjizi Postanka do Knjige brojeva. Nakon toga, usporedio sam slike prošlosti stvorene od strane biblijskih autora s informacijama drevnih civilizacija Sirije i Palestine u brončanom dobu, što se obično smatra povijesnim okvirom priča Petoknjižja. Postalo je nedvojbeno jasno da postoji jako malo korelacija između biblijskog prikaza prošlosti i nebiblijskih dokaza iz kultura stvarnog brončanog doba. Dakle, možemo zaključiti, ne da su biblijski autori bili neuspješni povijesničari, nego da oni uopće nisu bili zainteresirani za pružanje povijesnih prikaza prošlosti. Oni su pisali iz drugih razloga i iskoristili su povijest da bi ubacili svoje poruke. Kada se pristupa literaturi Starog zavjeta, ljudi modernog vremena moraju shvatiti da drevni autori nisu pisali primarno za budući naraštaj, to jest, za nas, nego za dobrobit njihove tadašnje publike. Oni su pratili moralna i estetska očekivanja tog vremena; oni nisu imali pojma o pravilima koja upravljaju modernim povijesnim istraživanjima i interesima. […]
Je li priča o Izlasku povijesni odraz ili književna fikcija?
Ako inzistiramo da se priča o izlasku Izraelaca iz Egipta uopće ne odnosi na povijesni događaj, onda ćemo se morati suočiti s protivljenjem mnogo ozbiljnijeg karaktera nego što je to bio slučaj kada smo dekonstuirali povijesnu utemeljenost patrijarhalnih naracija.
Čvrsto prosuđivanje podcrtava ovu kritičku opoziciju. Socijalna postavka priče o Izlasku je mnogo drugačija od patrijarhalnih priča i sage o Josipu, u kojoj se radi o sudbini jedne obitelji. […]
Za razliku od ovih priča i sage o Josipu, Izlazak ne opisuje sudbinu jedne obitelji. Sada se priče fokusiraju na veća pitanja: oslobađanje nacije. Niz priča koje počinju s migracijom Josipove obitelji u Egipat završava s nekoliko stotina tisuća ljudi koji ga napuštaju. Praočevi sada nisu ništa nego udaljeni pretci ove nacije. … Kasniji Izraelci moraju prihvatiti djela te oslobođene generacije [Izlazak] kao svoja u svrhu nacionalne solidarnosti i kontinuiteta. Ona su dio nacionalnog nasljeđa. Izreka iz izgnanstva podcrtava odnos između prošlosti i sadašnjosti: „Očevi su jeli kiselo grožđe, i zubi njihove djece su tupi!“ (Jer 31:29) To odražava ideju da je oslobođenje njihovih predaka („očeva“) iz Egipta donijelo slobodu generacijama koje još nisu rođene, to jest, „djeci“. Ova djeca i ti pretci su jedan narod. Izraelci gledaju na sebe kao nasljednike, identificiraju se sa svojim preminulim pretcima, svojim ljudima. Ovo također znači da su pretci odredili sudbinu svojih potomaka zbog toga što svaka slijedeća generacija proživljava za sebe doživljaje svojih predaka.”
Zanimljivo je usporediti ovaj koncept – da je Izlazak kao oslobođenje židova donio slobodu generacijama koje dolaze – s konceptom otpusta grijeha putem Isusovog raspeća čime su buduće generacije „oslobođene“. Ta dva koncepta su u osnovi ista; neobične istočnjačke ideje kojima nije mjesto u civilizaciji koja je originalno uzimala osobnu odgovornost jako ozbiljno.
“Oslobođenje iz Egipta je kritičan trenutak u povijesti Izraela. Njihova nacija i njihova religija ovise o tome. Bez toga, izraelska nacionalnost bi bila povijesna fusnota, i vjera u Jahvu kao Boga Izraela bi ostala nevažna. Izlazak predstavlja više od nacionalnog oslobođenja: obilježava rođenje nacije i opravdava samo postojanje te nacije.
Dva druga događaja su postala važne „legende o osnutku“ za Izraelce: objava na Sinaju i okupacija Kanaana. Izlazak označava početak ljudi i izvor njihovog identiteta, ali ti su ljudi također trebali religiju i zemlju. Bez toga, ljudi ne mogu preživjeti nego će se suočiti s uništenjem. Nacionalni identitet zahtijeva konkretan, fizički prostor unutar kojeg se može razviti. Bez svoje religije, ljudi bi lutali divljinom poput duhova.
Na Sinaju, Jahve se predstavlja kao Bog koji je oslobodio Izrael iz egipatskog ropstva – isti Bog koji je na početku povijesti ušao u ekskluzivnu vezu s praocima i obećao im prekrasnu zemlju.”
Imajte na umu da su priče o praočevima nanovo napisane od strane onih koji su pokušavali stvoriti novu naciju nakon babilonskog progonstva, a obećanja o zemlji su stavljena u usta Boga kako bi pokazali da je izmišljena priča o Izlasku iz Egipta samo korak u ispunjenju Božjeg plana.
“Napokon na Sinaju, Jahve postaje izraelski Bog u svom sjaju. Ugovor ili „sporazum“ zapečati ovu vezu između ljudi i njihova Boga. Time, Jahvin zakon postaje pravna osnova nacije i trajna obaveza Izraelaca prema svom Bogu. Dva principa ovog sporazuma neumoljivo učvršćuju njihov religiozni identitet. Prvo, kolektivna religiozna svijest Izraelaca potvrđuje da Jahve jest i da će uvijek biti njihov Bog. Drugo, svi Izraelci moraju sada i zauvijek biti podložni Jahvi, u osnovi, izraelskim „ustavom.“ Time, zakon pojednostavljuje što znači biti Izraelac, pod Božjom zaštitom. I onaj koji se ne pokorava više nije član tog naroda.
Što se tiče zemlje, ispunjenje tog obećanja leži u budućnosti. Ipak Bog daje jamstvo na Sinaju: ako oni poštuju odredbe zakona, naseliti će zemlju i postati vlasnici. To nije samo priča o božanskom otkrivenju; to je program za budućnost izraelske nacije. Sve dok ljudi napokon ne počnu živjeti na „zemlji“, ne možemo stvarno zvati te ljude „Izraelcima“.
Na taj način, poricanje povijesnosti ovih temeljnih elemenata izraelske povijesne naracije je slično poricanju same egzistencije Izraelskog naroda. Stoga, odbacivanje priče o Izlasku kao povijesnom izvoru je mnogo ozbiljnije nego kritički pogled na povijesni sadržaj tradicije praočeva. […]
Predvidljivo, mnogi konzervativni kršćani i židovi su postali zabrinuti skeptičnim glasovima koji ispituju povijesnost priče o Izlasku. I kršćani i židovi smatraju sebe kao pravo potomstvo Izraela; stoga, njima ove kritike predstavljaju „negativna“ ili čak heretička mišljenja. Oni ne gledaju na ove teorije kao na objektivnu analizu Izlaska ili otkrivenja na Sinaju; oni na njih gledaju kao na napad na njihov religiozni identitet.
Međutim, ako zanemarimo ovakve brige – nakon svega, svrha kritičke istrage nije zaštita pretpostavljenog identiteta između živućih i mrtvih članova određene religiozne zajednice – jako je očito da je priča o Izlasku većinom napravljena od književnih elemenata koji blisko predstavljaju one koje se već može naći u knjizi Postanka. … Knjiga Izlaska predstavlja književnu kompilaciju, sastavljenu od fragmenata univerzalnih i bezvremenskih pustolovnih priča i legendi. To su primjeri umijeća pričanja priča, više nego što predstavljaju specifičnu izraelsku narodnu literature. Poštujući korisnost njihovih radnji i likova, biblijski autori su prisvojili ove univerzalne priče i rekonstruirali ih unutar svojeg izraelskog predloška. […]
U biblijskim pričama možemo vidjeti slike poznatnog stila priča, i možda je ta vrsta mimikrije unijela dozu povjerenja u poruke drevnih povijesničara. […]
Knjiga Izlaska 1-19 predstavlja dosljednu naracijsku jedinicu koja opisuje izraelsko lutanje od Egipta do gore Sinaj. Ipak, mnoge literarne podloge se pojavljuju u tim poglavljima kao individualne vinjete, zajedno povezane kako bi stvorile „scene“ unutar veće Egipat-Sinaj cjeline. Jedinica počinje Mojsijevim rođenjem i čudesnim spasenjem, te završava njegovim bijegom u Midijan, gdje Bog otkriva glavne smjernice njegove buduće misije. Sljedeća jedinica sadržava duge paragrafe o pošastima koje su na kraju doprinijele izraelskom oslobođenju. Konačno, treći isječak opisuje kako su Izraelci napustili Egipat i krenuli prema Sinaju.”
Ja bih, naravno, predložila da je priča o pošastima u Egiptu, sjećanje na kometarno bombardiranje, ali biblijski istraživači ne uključuju takva razmatranja u svoje analize i tako su, donekle hendikepirani u interpretiranju onoga što možda jeste ili možda nije povijesno.
“U početku, ova cjelina Izlazak-Sinaj čini se kao dosljedna jedinica priče. No, ako bolje pogledamo, događaji i zakoni na Sinajskoj gori predstavljaju doslovne i figurativne vrhunce priče. Važnost sinajskog događaja je tako velika da ometa ravnotežu priče Izlazak-Sinaj. Sinaj jednostavno urušava naraciju koja vodi čitatelja od Egipta do Kanaana. Bez poštovanja dosljednosti priče, gora Sinaj odjednom upada u izraelski inače neprekidan marš od mora Morske trave (Yam Suph) do rijeke Jordan.
Godinama su istraživači Starog zavjeta uočavali nedosljednost priče između sinajske cjeline i sveukupne sheme priča Petoknjižja. Ta opažanja se temelje, pored same priče, i na tekstovima poput kratkog dokumenta u knjizi Ponovljenog zakona 26:5-9
5 Ti onda nastavi i reci pred Jahvom, Bogom svojim: “Moj je otac bio aramejski lutalac koji je s malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ali je ondje postao velikim, brojnim i moćnim narodom.
6 Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo.
7 Vapili smo Jahvi, Bogu otaca svojih. Jahve je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku.
8 Iz Egipta nas izvede Jahve moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima.
9 I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko.Ova kratka podsjećanja na izraelsku ranu povijest, oslobođenje iz Egipta i osvajanje obećane zemlje, potpuno ignoriraju događaje na Sinaju. Dok izraelski život u Egiptu i migracija iz Egipta ostaju središnje teme, Sinaj se uopće ne spominje. Baš zato, skoro pa prije šezdeset godina, Gerhard von Rad predložio je da Sinaj cjelina nije jedna od originalnih komponenti priča Petoknjižja. Za njega, to su dvije originalno neovisne jedinice priče, na jednoj strani Izlazak i divljina, i na drugoj otkrivenje na Sinaju. One su napisane samostalno i tek su kasnije spojene zajedno. (Pogledaj von Radov rad The Form-Critical Problem of the Hexateuch u The problem of the Hexateuch and Other Essays (preveo E. W. Trueman Dicken, New York, McGraw-Hill, 1966.).
Za von Rada, granica između priče o Izlasku i otkrivenja na Sinaju je u knjizi Izlaska 14 (Knjiga Izlaska 15, glasovita „Pjesma mora“, je neovisna jedinica i nije dio niti jedne cjeline) … očito, priča o Izlasku je povezana s Pashom, a Sinaj s blagdanom Sedmice (blagdanom Duhova). Dvije tradicije se stapaju mnogo kasnije. Uključivanje otkrivenja na Sinaju u slijed Izlaska i priče o divljini moraju nužno biti kasnija kompozicija teksta kao u knjizi Ponovljenog zakona 26:5-9.
Naravno, kasnija kombinacija dviju originalnih nezavisnih jedinica priče ne isključuje daljne obrade i dopune, posebno one koje stvaraju glatki literarni prijelaz između Izlaska i sinajskog materijala. Svaka cjelina priče nosi svoje religiozno značenje i pozadinu. One su nastali samostalno i spojile su se kasnije. Stoga, moramo zasebno razmatrati njihovu povijesnu utemeljenost. Ako potvrdimo povijesnu utemeljenost jedne cjeline, ne možemo pretpostaviti povijesnu utemeljenost druge.
Mojsije, najvažnija osoba priče, jamči za temeljno jedinstvo narativne cjeline Izlazak-sinajska divljina. Sam Mojsije funkcionira kao ljepilo koje drži zajedno tradiciju Izlazak-Brojevi, gdje je svaka epizoda nerazdvojivo povezana i definirana svojim herojem. Postoji, ipak, razlog za sumnju da Mojsije predstavlja povijesnu vezu između otkrivenja na Sinaju i okružujuće cjeline priče. S povijesnog stajališta, može biti upitno gledati jednu te istu osobu u centru dviju originalno odvojenih jedinica priče. Ovo opažanje je važno zato što je nemoguće razdvojiti Mojsija od ikoje od tih jedinica i smatrati ga glavnim u jednoj od njih, a sporednim u drugoj. Što je priča o Izlasku bez Mojsija? Može li Izrael prihvatiti ploču sa zapovjedima od nekog drugog nego od samog Mojsija? Sve upućuje na to da su jedinice priče konstruirane od samog početka s Mojsijem na umu.
Kada su pisali svoje priče o izraelskoj prošlosti, autori i sakupljači tradicije gledali su na Mojsija kao važnijeg od bilo kojeg narativnog elementa koje su ukombinirali u cjelinu Izlazak-sinajska divljina. Stoga, od samog momenta konstrukcije priče, Mojsije dominira cjelinom Izlazak–Brojevi. Kao posljedica toga što je Mojsije bio sastavni dio jedinica priče u cjelini Izlazak-Brojevi, mora se zaključiti da on nije sudjelovao u ijednom događaju koji je zabilježen, što je paradoks jer priče ne bi preživjele bez njegove prisutnosti. […]
Dvojba o Mojsijevom identitetu izlazi na površinu ponovno kada razmotrimo njegove razne uloge. U nekim pričama on se prikazuje s mnoštvom karakteristika, dok ga druge priče karakteriziraju ravnomjernije. Spašavanje Mojsija iz rijeke dok je bio dijete nagovještava njegovu ulogu kao osloboditelja Izraela, prototipski lik drevnog bliskoistočnog avanturista-heroja. Egipćani, Babilonci i Asirijci znali su za priče o takvoj čudnovatoj djeci, značajan primjer je akadski heroj-kralj Sargon. […]
Legendarne bajke o Mojsiju i Sargonu predviđaju buduću veličinu ove dvojice čudesnih heroja. Njihovi autori su iskoristili temu spašavanja kako bi izdvojili svoje heroje od običnih ljudi. Na taj način, heroju je dozvoljeno da prekorači socijalne konvencije koje normalni ljudi moraju slijediti. Bez te slobode, niti jedan heroj ne bi uspio radikalno promijeniti sudbinu svoje nacije. […]
Kada razmotrimo nekoliko elemenata Mojsijeve slike u Petoknjižju, njegova uloga tvorca i zakonodavca izraelske religije je očito centralna. Na Sinaju, Mojsije posreduje u sporazumu između Jahvea i Izraela, te prenosi sadržaj Božjeg zakona Izraelcima. Da bi Mojsije trebao također funkcionirati kao vrhovni sudac i vladar Izraela s istom vlašću kao i kasniji izraelski kraljevi, u svjetlu njegovih drugih funkcija, teško da može biti iznenađenje.
Mojsije je samo objedinjavajući literarni element cjelini Egipat-sinajska divljina. Putem njega autori pletu nit koja povezuje sve različite epizode koje pripadaju ovoj cjelini priče. No, jedno pitanje ostaje: je li išta od toga povezano s povijesnom osobom zvanom Mojsije? Kao što smo već istaknuli, cjelina Izlazak-divljina na jednoj strani, te priča o Sinaju na drugoj, su originalno dvije nezavisne literarne jedinice. Sklad između njih uspostavljen je uvođenjem Mojsijeva lika u obje cjeline priče. Prije nego što se to dogodilo, te priče su se razvile nezavisno; bez Mojsija, njihovi autori bi ih teško uspjeli spojiti zajedno.
Često se kaže da povijest o izraelskom podrijetlu i religiji pretpostavlja jednu centralnu i povijesnu osobu, i potpuno je nezamisliva bez te osobe. Stoga, jedna oštroumna dosjetka kaže da nije bilo Mojsija, netko bi ga trebao izmisliti! Oni kažu da je rana povijest Izraela nezamisliva bez pravog arhitekta. Odgovor je jednostavan: upravo tako, oni su njega zapravo izmislili! […]
Sinaj predstavlja još jednu nedoumicu. Gdje se točno Bog ukazao Izraelcima? Crkvena tradicija koja spaja današnji Jebel Musu (arapsko ime koje znači „Mojsijeva planina“) s biblijskom planinom Sinaj samo djelomično odgovora biblijskoj tradiciji. U kasnijoj priči koja počinje u knjizi Izlaska 19, pojavljuje se planina. Međutim, opis putovanja kao i drugi nagovještaji koji su očuvani u priči – ne upućuju u smjeru Jebel Muse… [nego] prema sjevernom dijelu sinajskog poluotoka i, još preciznije, prema oazi Kadesh-barnea.
Preostaje još jedan problem. Božansko otkrivenje na Sinaju opisano u Starom zavjetu ne može se reducirati na dio povijesti ranog Izraela. Takvo otkrivenje ide preko onoga što je s povjesničarskog stajališta prihvatljivo, zato što Bog ne može biti subjekt povijesnog razmatranja … oni se moraju oslanjati na empiričke činjenice. U svojoj naravi, otkrivenje na Sinaju nije povijesni subjekt. […]
[To] se također odnosni na lutanja po pustinji. Ona se također moraju moći podvrgnuti znanstvenom istraživanju i kriterijima. …
Tu već imamo probleme. Popis u Brojevima opisuje masovnu migraciju od nekoliko stotina tisuća ljudi, koji su lutali pustinjom četrdeset godina. No, generalni opis u Starom zavjetu o izraelskom boravku u pustinji gotovo da i ne govori o uvjetima života na takvom mjestu; više izgleda kao prikaz religijske procesije unutar nastanjene kulture. Broj sudionika je zapanjujući. Kako je toliko mnogo ljudi preživjelo u pustinji? Već tada su se biblijski autori suočavali s takvim pitanjima i znali su jako dobro kako odgovoriti jasno i bezuvjetno: Bog brine za svoj narod! Književnost se može nositi s čudima, povijest pak ne može. Biblijski autori ubacuju intrigantni odgovor na izraelske pustinjske dileme, to jest, Boga. Ponavljajući se, Bog rješava probleme lutalica serijom moćnih djela… […]
Tako da je prikaz pustinjskog lutanja koje nalazimo u knjizi Izlaska do knjige Brojeva tradicija koja se ne odnosi na povijesne okolnosti imigracije ili života u pustinji. Ova priča nije ništa drugo nego književna fikcija koja ima samo jedan cilj, naime, da pomakne Izralce iz Egipta u Kanaan. Samo se najzagriženiji vjernik može očajno prilijepiti za ideju da su stotine tisuća ljudi preživjeli u pustinji: obično pustoj i negostoljubivoj okolini.
Kako bi opravdali povijesnost pustinjskog lutanja, moramo modificirati broj izbjeglica koje napuštaju Egipat i moramo smanjiti Božja čudesna djela tako da možemo analizirati povijesnu utemeljenost događaja koje oni opisuju. To će učiniti štetu biblijskim opisima. Zašto? Zato što je protivno biblijskoj verziji da nije nekoliko osoba, već čitava nacija sudjelovala u tim događajima. […]
Ako reduciramo ove priče na uobičajan, ali malo vjerojatan, način – uzimajući ih kao pamćenje malene i nevažne grupe Azijata koji su pobjegli iz Egipta nekad u kasnom drugom tisućljeću prije nove ere – onda moramo zaključiti da priče u Starom zavjetu nisu povijesne. Izraelski narod nikad nije živio u drevnom Egiptu. Autori biblijskih priča su se možda bazirali na sjećanjima male grupe osoba koja su nekad bila u Egiptu. Ta grupa je možda postala dio izraelske nacije, a njene tradicije dio nacionalnog naslijeđa.
Kada istraživači prihvaćaju hipotezu „male grupe“, oni to čine kako bi zaobišli mnoge povijesne probleme koje ova priča postavlja. Prema tome, nemoguće je dokazati da je takva grupa emigranata iz Egipta ikad postojala. Drastičnim smanjenjem broja ljudi koji su uključeni u bijeg iz Egipta, istraživači su ih učinili nevidljivim za povjesničara. […]
Na kraju, autori knjige Izlaska stvorili su priče s kojima smo upoznati. Ovi pisci – baš kao i autori priče o praočevima u knjizi Postanka – stvorili su svoj svemir priča. Oni su pisali o mjestima i događajima koji nikad nisu postojali… oni su opisali književni svijet, a ne povijesne činjenice. […]
Priče o Izlasku i Sinaju su ukombinirane u religijsku okolinu gdje je Zakon – Tora – već bio dominantan, drugim riječima, u izraelski, ili radije židovski, kontekst. […]”
Dakle, priče su iskombinirane, ulaštene, prilagođene, nanovo napisane, u vrijeme kada su bile potrebne da učvrste određene religiozne i političke ciljeve, u vremenu kada je Zakon već bio uspostavljen, nesumnjivo nakon babilonskog izgnanstva, ili čak kasnije. Neki stručnjaci predlažu da su ove priče stvorene pod helenističkim utjecajem zato što većina biblijskih priča ukazuje na posuđivanje od helenističkih izvora i pojmova.
“Unatoč prethodnim opažanjima, ne možemo osporavati svaku povijesnu vezu sa sinajskim pričama. I Stari zavjet i drevni bliskoistočni izvori daju dokaze za običaje na Sinaju, iako je Bog Jahve tek kasnije došao u posjed velikog hrama u Palestini. Knjiga Izlaska govori nam kako se Jahve prvotno otkrio Mojsiju i onda kasnije cijelom Izraelu. Otkrivenja se događaju južno od granice drevne Palestine, gdje bi vjerojatno trebali tražiti Jahvin izvorni dom. Većina dokaza iz Starog zavjeta pojavljuje se u građi koja datira iz relativno kasnog književnog perioda; međutim, drugi odlomci Starog zavjeta navode Božju planinu. Kao što smo istaknuli ranije, u prvoj knjizi o Kraljevima 19, Ilija se uputi u pustinju i susretne Boga na gori Horeb, očito drugo ime za goru Sinaj. U Knjizi o Sucima 5:5 Jahve je „onaj sa Sinaja.“ U takvim tekstovima, Jahve je prikazan kao imigrant s istoka, u konačnici iz Edoma ili Seira.
Nadalje, Jahve se spominje izvan priča Starog zavjeta. Egipatski izvori dovode u vezu priče o području poznatom kao „Shasu Yahweh“, naseljeno narodom Shashu. Prema egipatskim izvorima iz drugog tisućljeća prije nove ere, nomadski narod Shasu je živio u Siriji-Palestini, istočno od Jordana, i na Sinajskom poluotoku. U tom kontekstu, Shasu Yahweh se nalazi u pustinji Sinaj. …
Puno prije nego što su istraživači počeli interpretirati egipatske tragove o Jahvi, mnogi su pokušavali naći povijesnu pozadinu za Mojsijev posjet Midijanu, prvom mjestu na kojem se Jahve suočava s Mojsijem. Osim pitanja o povjesnosti knjige Izlaska 3, jedan jedinstven element se ističe u priči Mojsija u Midijanu: ako se Jahve ukazao na Midijanu, onda je izraelski Bog živio u stranoj zemlji i miješao se sa strancima (Midijancima). Očito je to bio slučaj.
Druga knjiga o Kraljevima 5 pruža nam primjer važne veze između Jahvea i zemlje: aramejski Naaman, koji je se preobratio na jahveizam, morao je odnijeti „komadić“ zemlje Izraela nazad u Damask. Na tom komadiću zemlje on je mogao nastaviti štovati Jahvu. Tako da je jedino moguće štovati Jahvu „u“ (to jest „na“) njegovoj zemlji.”
Ovo je zanimljiva činjenica. Podsjeća me na legendu o vampirima koji su mogli spavati samo u kutiji sa zemljom iz svojih izvornih zemalja. Povezanost?
“Očito, Stari zavjet svjesno povezuje Jahvu s južnom Palestinom, ukazujući na originalnost informacija koje se nalaze u ovim pričama. Ove povijesne jezgre u pričama o Izlasku sugeriraju da su Izraelci ili živjeli u južnoj Palestini ili su Midijanci (prema drugim biblijskim informacijama, Keniti) donijeli štovanje Jahve u Palestinu. Posljedično, jahveizam se proširio kroz regiju sve dok na kraju Jahve nije postao izraelski nacionalni Bog. U prilog ovoj teoriji, istraživači se pozivaju na dokaze da je Mojsijev svekar bio ili Midijanac ili Kenit. […]”
Ovdje moram ubaciti nešto o Kenitima:
“U drevnom Levantu, Keniti su bili nomadski klan koje je Jetro poslao svećeniku Midijana. Prema hebrejskoj Bibliji, oni su igrali važnu ulogu u povijesti drevnog Izraela. Keniti su bili kovači bakra i obrađivači metala. Mojsijev svekar, Jetro, bio je pastir i svećenik Kenita. Keniti su se očevidno asimilirali u izraelsku populaciju, iako su Keniti potomci Rehaba održali zaseban, nomadski život još neko vrijeme.
Keniti su bili potomci Kenana, ali su shvaćeni kao potomci Kaina, sina Adama i Eve koji je ubio svog brata, Abela.
Mojsije je očevidno izjednačio Jetrovog boga, El Shaddaia, s Jahvom, izraelskim bogom.[1] Prema kenitskoj hipotezi, Jahve je izvorno plemenski bog Kenita, posuđen i podešen od strane Hebreja. (Wikipedia, a pogledajte također Jewish Encyclopedia)
Drugim riječima, prema njihovim vlastitim pričama, židovski bog je Bog Kaina – obilježenog ubojice – koji je zaklao svog brata Abela. To vodi u potpuno drugo prodručje razmišljanja i nećemo ići u tom smjeru, ali nam to daje razlog za stanku i razmišljanje, da razmotrimo „znak Kaina“ kao integralan za judaizam. Mi zasigurno možemo uzeti u obzir činjenicu da, u kršćanstvu i judaizmu, Kainovo prokletstvo i znak Kaina se odnose na biblijski odlomak u knjizi Postanka poglavlje 4, gdje je Bog proglasio da je Kain, prvorođeni sin Adama i Eve, proklet, i da je postavio znak na njega da upozori druge da će ubijanje Kaina izazvati Božju osvetu.
Kakav bog bi zaštitio ubojicu na taj način? I sugerira li to da su židovi koji su pisali Bibliju potpuno svjesni ove veze i da su uključili taj dio u priču o Postanku kako bi zastrašili druge? Neka vrsta preventivne optužbe protiv „anti-semitizma“? Možemo se čak upitati je li obrezivanje poznati „znak Kaina“?
“Autori Starog zavjeta znali su da je Jahve jednom „sišao sa Sinaja“ i da je božanstvo Midijanaca i Kenita. U biblijskim pričama, Jahve ostaje isti, ali je izabrao drugi narod kao svoj. […]”
Ili Keniti JESU židovi.
“Istraživanje ilustrira da su biblijski prikazi najranije povijesti Izraela – postavljeni u većim kontekstima Mezopotamije, sirijske Palestine, i Egipta – prije književne kompozicije nego povijesni izvori. Biblijski autori posavjetovali su se različitim drevnim pričama i legendama, ali im nisu pristupili kritički. …
Književna analiza Petoknjižja dokazuje neosporivo da te priče nisu pouzdan izvor za istraživanje antike; radije, one su umjetnički radovi. Bez obaziranja na točne povijesne podatke koji se tiču razvoja njihovog naroda, ti pisci su iskoristili sve poznato oružje u svom književnom arsenalu kako bi stvorili moćne i dramatične priče. … Povijest Bliskog istoka se ne može rekonstruirati iz ovih priča; radije, moramo biti zadovoljni onim što one jesu: pustolovne priče i legende, stvorene i napisane od strane kasnijih autora-kompilatora kako bi razgovarali o „starim danima“ sa svojom publikom. Očito, publika nije ocjenjivala povijesno pomoću povijesnih standarda.” (Niels Peter Lemche, Prelude to Israel’s Past, odlomci sa 63. stranice)
Ovo je dovoljno inkriminirajuće ako uzmemo u obzir tvrdnje moderne države Izraela – svi mitove i laži – kojima se opravdava krađa palestinske zemlje. Što je još gore, pokušavajući nametnuti lažnu sliku „drevnog Izraela“ koji nikad nije postojao na palestinskoj zemlji, stvarna povijest zemlje i ljudi ne samo da je prikrivena, već je kategorički uskraćena. Kao što Keith W. Whitelam piše:
“Povijest drevne Palestine je ignorirana i ušutkana biblijskim istraživanjem čiji je objekt interesa bio osmisliti i predstaviti drevni Izrael kao temelj zapadne civilizacije.
Potraga za drevnim Izraelom, u koju radi potreba ovog izlaganja uključujem i drugi hram judaizma, je mobilizirala ogromne intelektualne i materijalne resurse naših sveučilišta, teoloških fakulteta, religijskih škola, sjemeništa, te raznih katedri arheologije, pogotovo u SAD-u, Europi i Izraelu. Brzi pogled kroz prospekte i kataloge tih institucija će otkriti brojne tečajeve o povijesti i arheologiji drevnog Izraela provedene u kontekstu istraživanja hebrejske Biblije iz židovskih i kršćanskih perspektiva. Ovo je istina i za ‘svjetovna’ sveučilišta s odjelima za religijska istraživanja prije nego za fakultete teologije. Zanimljivo, i indikativno, uspio sam naći jako malo tečajeva o povijesti drevnog Izraela na Odjelima za povijest ili drevnu povijest. Čini se da je drevna izraelska povijest područje religije ili teologije, a ne povijesti. […]
Biblijskim istraživanjem dominira od samog začetka briga za povjesnost drevnog Izraela kao ključ za shvaćanje hebrejske Biblije. To je osnovna briga za kršćansku teologiju jer je kršćanstvo osmišljeno kao religija osnovana na povijesti. Philip Davies je pokazao, međutim, da je „drevni Izrael“ u biblijskim istraživanjima istraživača konstrukcija koja se temelji na pogrešnom čitanju biblijskih tradicija i da je odvojen od povijesne stvarnosti. […]
Postoji mnogo povijesnih elemenata koje naše političke i teološke povijesti ne uzimaju u obzir. … Velik dio podataka koji se odnose na ta područja istraživanja su još uvijek u neobjavljenom obliku, što spriječava završetak projekta [produkcije stvarne povijesti drevne Palestine]. Međutim, mreže povezanosti unutar kojih su ova istraživanja postavljenja predstavljaju najveću prepreku. …
Kulturalni i politički faktori koji dominiraju diskursom biblijskog istraživanja o drevnom Izraelu spriječili su razvoj strategije za istraživanje tih problema. Ironično, mnogo arheološkog rada, regionalnih pregleda i iskopavanja, koji su doprinijele paradigmatskom pomaku, obojeno je preopterećenim traganjem za drevnim Izraelom, materijalnom stvarnosti koja će, pretpostavlja se, pomoći razjasniti hebrejsku Bibliju. … Bilo je teško otkriti ili dostatno dokumentirati suptilne političke i ideološke utjecaje koji su oblikovali povijesno istraživanje unutar biblijskih istraživanja.” (Keith W. Whitelam, The Invention of Ancient Israel – The Silencing of Palestinian History.)
No, to ne poriče da postoje povijesni elementi u hebrejskoj Bibliji kao što smo već vidjeli! Međutim, kada bi povijesničari i povijesničari religije pročitali svoje tekstove sa svjesnosti o ponerologiji i periodičkom kometarnom bombardiranju planete, ono što oni vide, što je do sada bilo zbunjujuće, odjednom bi postalo savršeno jasno.
Uzevši u obzir ponerologiju, jučer sam napisala članak koji je uključivao dugački citat stručnjakinje za psihopatologiju, Marthe Stout, u nastojanju da objasnim zašto je tako mnogo ljudi podložno manipulacijama psihopata. U tom članku spomenula sam Nachman Ben-Yehudino otkriće prijevare o Masadi, mitu stvorenim u ranom dijelu dvadesetog stoljeća, koji je iskorišten da ujedini (pomoću terora i kontrole uma) židovske doseljenike u Izrael, i pretvori ih u djelotvorne ubojice tako da ne osjećaju grižnju savjesti kada lišavaju Palestince njihove zemlje i njihovih života.
Kad bi čitatelj uzeo malo vremena (trebat će sati, ali isplati se!) proučiti mit o Masadi i prijevaru temeljenu na lažima koja je iskorištena u stvaranju države Izraela imat će točnu sliku na koji način je Biblija napisana. Sastavljena je od različitih tekstova koji su napisani u različitim vremenima sa raznim političkim i socijalnim namjerama slični onima iza stvaranja mita o Masadi. Neki činjenice su zadržane, druge su potisnute, i postoje potpune laži nametnute na cjelinu. Voila! Imate mit o Masadi i na isti način, imate i Stari zavjet i Novi zavjet!
Na temu proizvodnje mitova i religija, Burton Mack piše o toj temi detaljno u svojoj analizi Novog zavjeta. Mnogi istraživači Starog zavjeta također upućuju na proizvodnju mitova kao razlog njegovog postojanja, ali Mack to čini na lako razumljiv način. On piše:
“Modernim kršćanima može biti teško prihvatljivo da su se rani kršćani bavili stvaranjem mitova. Uobičajeno značenje termina mit je uglavnom negativno. A kada se koristi za opis sadržaj evanđelja Novog zavjeta neophodno dolazi do protesta. To je zato što je kršćanski mit postavljen u povijesnom vremenu i prostoru, za razliku od većine mitologija koje počinju s frazom „bilo jednom davno“. Čini se da to onda zahtijeva vjerovanje da su se događaji u evanđelju zaista i dogodili. I to znači da priča ne može biti „mit“. Možda će nekima pomoći da naznačimo da je:
- stvaranje mitova normalna i potrebna socijalna aktivnost,
- ranokršćansko stvaranje mitova bilo više posuđivanje i preuređivanja mitova koje su druge kulture uzimale zdravo za gotovo nego originalna špekulacija,
- mitovi koje su smislili imali su istaknut smisao, ne samo za svoje vrijeme i okolnosti, nego i za socijalne eksperimente koje su bili pokrenuli.
[…]
Svaka kultura ima skupinu priča koje objašnjavaju svijet u kojem se narod nalazi. Te priče obično govore o stvaranju svijeta, pojavi prvih ljudi, o pretcima i njihovim postignućima, i sjajnim početcima društva koje su ljudi iskusili. Tereni, seoski modeli, oltari, hramovi, gradovi i kraljevstva su često postavljeni na određeno mjesto ili planirani na početku vremena. Istraživači shvaćaju te mitove kao destilaciju ljudskih interesnih priča koje su prvotno pripovijedali tijekom rutinskih modela zajedničkog života, koji su onda ponavljali tijekom mnogo generacija. Pričanje priča jedni o drugima je ono što mi radimo. To pripada životu i radu održavanja ljudskih odnosa i izgradnje društva. […]
Ep je ponavljanje prošlosti koje daje svjetlo sadašnjosti. Postavljanje sadašnjosti u svjetlo uzvišene prošlosti čini ju časnom, legitimnom, pravom i razumnom. Sadašnjost na taj način postaje vrijedna slave.”
I vidjeli smo upravo taj proces u razgovoru o stvaranju mita o Masadi.
“Naravno, i prošlost i sadašnjost mogu biti jako idealizirane, jer ep je mit povijesnog žanra. Priče o Gilgamešu u drevnoj sumerskoj i akadskoj civilizaciji su epovi. Za Grke, Homer je bio ep. Pindarova poezija čuvenih obiteljskih linija je ep na manjoj razini. Lokalne povijesti oltara, hramova i ljudi u istočnom Sredozemlju tijekom helenističkog perioda su epovi na srednjoj razini. I povijest Izraela, koja, od samog početka svijeta pokušava uspostaviti hram-državu u Jeruzalemu, bio je ep za židove.
Kada je [navodni] drugi hram uništen 70. godine nove ere, židovi su bili suočeni s problemom. Ne samo njihova drevna povijest, sadržana u pet Mojsijevih knjiga, nego i ogromna literatura iz helenističlog perioda dokumentirala je njihovu intelektualnu investiciju u državu-hram kao pravilan cilj ljudske povijest od osnutka svijeta. Kršćani su također imali problem. Nisu imali pravo tvrditi da je povijest Izraela njihova. No, rani židovski kršćani su htjeli sebe smatrati Božjim ljudima, nasljednicima izraelskih obećanja, ili čak novog Izraela za nove dane. … Svi rani mitovi o Isusu su bili pokušaji da se njega i njegove sljedbenike prikaže u prihvatljivim bojama izraelskog epa. No, ti pokušaji su bili nastrani, ad hoc, i nisu se uspjeli suočiti s očitom logikom židovskog epa. Židovski ep bio je povijest koja je ciljala na uspostavljanje hrama-države u Jeruzalemu, a ne kršćanske zajednice. Kada je došao kraj hramu, i kada je logika epa bila u potpunoj zbrci, kršćani su imali svoju šansu da ga izmjene kako žele. Od tada je izmjena izraelskog epa postala glavni smjer za stvaranje ranokršćanskih mitova. […]
I onda, od sredine drugog stoljeća, stvarno počinje frcati na sve strane. I židovi i kršćani htjeli su čitati povijest Izraela u svoju korist, a svi su trebali židovske spise kao dokumentaciju za društvenu formaciju koja nije odgovarala hramu-državi na kraju izraelske priče. Dva mita su tada osmišljena, i unešen je kaos u ono što bi inače mogao biti razuman razgovor između kršćana i židova o tekstovima koje ponekad nazivamo hebrejska Biblija, a ponekad Stari zavjet. […]
Baš kao što je slučaj sa svakim pisanim oblikom, tako je i Biblija sastavljena u određenom trenutku socijalne i kulturne povijesti. Razlozi za odabir i raspored pisanja u Bibliji ne mogu se naći u bilo kojoj od zasebnih knjiga, ako ih čitamo odvojeno. Razlozi leže u kršćanskim autorima od drugog do četvrtog stoljeća. Tek na kraju tog razdoblja, kada konačno ugledamo Bibliju kao što je danas znamo, vidjet ćemo kako to zahtjeva određeni način čitanja povijesti Izraela, stavlja poseban pogled na pojavu Krista, i daje neuobičajenu vlast apostolima i njihovim misijama. Do tada će nam biti jasno da je knjiga bila važna jer je dala Crkvi kredibilitet potreban za njenu ulogu u Konstantinovu carstvu. Možemo to onda zvati mit o podrijetlu za kršćansku religiju. To će biti kršćanski mit u obliku biblijskog epa koji daje kršćanskoj crkvi njenu povelju. To će biti ep koji određuje biblijsko držanje našeg američkog uma. Biblijska misterioznost je tako prozvana “Riječi Božjom”, sasvim netočno. Moramo to vidjeti ili nikada nećemo moći govoriti o Bibliji u javnim raspravama kada se raspravlja o našoj kulturnoj povijesti i trenutnom stanju.” (B. Mack, Who Wrote the New Testament)
Moramo imati na umu da je događaj koji je pokrenuo stvaranje kršćanske Biblije, i koji nas je u konačnici doveo u zamku Kainovog, ubojice, židovskog boga, bio preobraćenje Konstantina što se, vrlo vjerojatno, dogodilo u vrijeme kometarnog bombardiranja i ekstremnog socijalnog stresa. (Pogledajte Meteorites, Asteroids, and Comets: Damages, Disasters, Injuries, Deaths, and Very Close Calls kako bi dobili ideju o tome kako su ti događaji utjecali na našu povijest, stvarajući društveni kaos koji je idealno plodno tlo za psihopate i njihov uspon na vlast.)
Konstantin je postao jedini vladar Rimskog Carstva i sazvao je prvi sabor kršćanskih biskupa na susret u Niceji 325. nove ere. Konstantin je znao iskoristiti jedinstvenu priliku čim ju je spazio na isti način na koji je Shmaria Guttman vidio da je Masada idealna priča za pretvorbu u mit o židovskoj okrutnosti.
Kada su, napokon, židovski spisi i “apostolski” spisi ukombinirani u jednu knjigu, crkva je pokrenuta; ona sada ima svoju priču. Hebrejska Biblija je tako mogla biti iskorištena da se uspostavi ekstremna starost kršćanske religije, a poslužila je i kao “kršćanski ep”. Nakon što su prisvojeni svi ti tekstovi, tradicija i drevna povijest, kršćanska crkva postigla je čast u očima grčko-rimskog svijeta. (Što je razlog zašto su to učinili!) Bez Staroga i Novoga zavjeta zajedno, kršćanska crkva ne bi imala odgovarajuću etimologiju u očima ljudi 4. stoljeća. I, naravno, ta je povijest bila zapanjujuća! Nema veze što je bila stvorena od strane šizoidnih psihopata koji su željeli stvoriti državu židovskog hrama u Izraelu uz pomoć Perzijanaca, ili da su dijelovi toga iskorišteni kako bi opravdali kraljevstvo Hasmonejaca. Izmijenjena i prilagođena toliko puta, da je povijest koja je bila ugrađena sada izgubljena u slojevima manipulativnog sjaja.
Kršćanstvom upravljaju dva šizoidna poriva: nastavljanje širenja kršćanstva na svaki mogući način, te “povratak” u Svetu zemlju gdje su se svi značajni događaji od osnutka religije navodno odigrali. Smjer kršćanstva je dakle, nazad u vremenu, unutra prema psihološkom ponavljanju temeljnih događaja, te prema određenom mjestu: Izraelu.
U ovome postoji određena ironija, izvorna tvrdnja da je kršćanstvo stvoreno prema epu koji je pripadao Izraelu temelji se na činjenici da je Jeruzalem bio zapušten i uništen, i naravno, Bog ga je napustio i izabrao novi narod – kršćane – koje će postati njegovi miljenici. Uništenje Jeruzalema je omogućilo kršćanima da ukradu židovsku epsku “povijest” i interpretiraju tu destrukciju kao Božju želju da proširi svoj teritorij da uključuje cijeli svijet. Pa zašto bi se, netko može pitati, kršćani željeli vratiti u Jeruzalemu? To nije logično.
No, ne treba brinuti: objašnjenje je uskoro stiglo! Izjavljeno je da je Bog logično htio da kršćani iskupe Izrael.
I tako, konačno je globalna hram-država nastala pod velom kršćanstva – katoličku crkvu se postavilo na vrh piramide moći; čak su se i prinčevi klanjali papi. Božja moć tako dolazi u njihove ruke, a cilj je oblikovanje umova čitavog čovječanstva od kraljeva pa do najobičnijeg kmeta.
Kršćanska crkva tvrdi da predstavlja Božje kraljevstvo na Zemlji i cijela njena priča se svodi na to da se ljudi moraju pripremiti za budući život u raju pod prijetnjom apokaliptične alternative. Što kažete na taj način kontrole uma? Crkva može prozvati društvo zato što ne slijedi Božje standarde, dok cijelo vrijeme ukazuje na neko drugo vrijeme i mjesto (nikad na sadašnjost, naravno), kada će se to Božje kraljevstvo konačno manifestirati.
No, sama crkva je izuzeta od kritike! Crkva ima Bibliju kao svoj povelju, a Biblija predstavlja univerzalni plan, i naravno Biblija se ne smije analizirati. Činjenica jest, bez Biblije, i vjerovanja masa u božanski nadahnutu Bibliju, Crkva bi izgledala prilično glupo. Biblija je jedini predmet u kršćanskim religijama koju svi oblici kršćanstva imaju zajedničko. Već gotovo dvije tisuće godina, Crkva je prisilila narod za narodom da se ustroji u skladu s Biblijskom epom i „povijesti“, odnosno povijesti zapadne civilizacije koja je rezultat tog drevnog epa. Tradicije i običaji raznih kultura jedne za drugom su iskorijenjeni, izbrisani iz kolektivnog sjećanja, a ti ljudi su bili prisiljeni prisvojiti ep Izraela kao svoj – kao da je to njihova vlastita povijest. Postati kršćaninom znači prihvatiti taj ep kao jedini koji je važan. Reći “da” epu Izraela je cijena koju osoba mora platiti da bi postala dio zapadne civilizacije.
Uz to, Biblija služi i kao američki ep, san o kreaciji „jedne nacije pod bogom…“ Da bi netko ovako razmišljao, ne mora se čak ni biti kršćanin. Samo treba razmišljati o Americi kao “procvatu zapadne civilizacije” – ali ne zaboraviti da bi korijeni te civilizacije trebali biti čvrsto usađeni u Izraelu.
Imate li dojam da je kršćanstvo stvoreno da služi judaizmu?
Pa, to nije baš tako. Izrael je doslovno stvoren od strane kršćanstva kako bi se ispunio kršćanski apokaliptični plan. Kao što Keith Whitelam piše:
“Proizvodnja “glavne priče” drevnog Izraela oblikovala je dio teološkog poduhvata provedenog uglavnom na fakultetima teologije i božanstva na Zapadu.”
Biblijski ep Izraela viđen kroz prizmu kršćanstva, temelji se na svjetonazoru koji je univerzalnog opsega, monolinearan u povijesti, hijerarhijski u moći, dualistički u antropologiji, i zahtjeva čuda, otkrića i druge kozmičke drame u pravilnim vremenskim razmacima kako bi se ispravile društvene situacije koje su podivljale.
Činjenica je da je usvajanje epa Izraela od strane zapadne civilizacije stvorilo više problema tijekom povijesti nego što je ikada riješilo.
Ne možemo nastaviti s uništavanjem drugih naroda i kultura, kako bi ih “spasili”. Ne možemo nastaviti iskorištavati naš planet, zato što nam je “Bog dao da činimo što želimo”. I dok se, kao kultura i civilizacija, zaista ne uhvatimo u koštac s činjenicom da smo vjerovali u laži više od 2000 godina, nikada nećemo izaći iz nereda u kojem se nalazimo.
Kritika Biblije je oduvijek smatrana subverzivnom. No, činjenica je da je Biblija remek-djelo izuma, proizvod energičnog stvaranja mita slično kao i stvaranje mita o Masadi, žrtvovanje Istine. I to žrtvovanje istine je ono što je oblikovalo dušu zapadne civilizacije. Kao što Burton Mack piše:
“Moja fantazija je da uđem u dvoranu i pronađem visoke stropove, lijepe lustere, zidove obložene policama, vina u niši, predjela servirana pod prozorima, i široki stol na sredini sobe s Biblijom na njemu. A tu smo, svi mi, hodamo, sjedimo za stolom, i razgovaramo o tome što bismo trebali učiniti s tom knjigom. Neka pravila su potrebna. Svatko je pozvan. Kršćani nisu isključeni, ali oni nisu glavni. Svi mi smo tu, i sve naše znanje i stručnost je na stolu. Tu su povjesničari religije, kulturološki antropolozi, i politolozi, ali i političari, izvršni direktori i oni koji rade u vanjskim poslovima. Etničke zajednice Los Angelesa su sve dobro zastupljene, kao i žene, obespravljeni, invalidi, a svi koji nisu imali pravo glasa, sada ga imaju. Trgovci su tu, i radnici, i zrakoplovni piloti. Svatko je prisutan, a svatko dobiva pravo da govori i postavlja pitanja. Nitko nema ovlasti na ono što Biblija kaže. Mi zasviramo svojim zviždaljkama, ako se netko počne duriti ili propovijedati. Ono što pokušavamo shvatiti je zašto smo mislili da je Biblija tako važna, je li toliko važna, koliko je to utjecalo na našu kulturu, što mislimo o priči, trebamo li se smijati ili plakati zbog njenog “kraja”, kako se uklapa ili ne uklapa u našu trenutnu situaciju, i treba li priču izmijeniti u skladu s našom vizijom pravednog, održivog, svečanog i multikulturalnog svijeta.
Ne bi li to bilo nešto?
Zašto ne možemo naučiti razgovarati o religiji i kulturi u javnosti dok tražimo načine da zamislimo i stvorimo zdravo društvo koje očajnički trebamo u našem multikulturalnom svijetu? Ako želimo to učiniti, a mislim da moramo, Biblijski tabu koji sada postoji morat će biti slomljen. […] Tabu je znak da smo svi suučesnici u nepriznanom sporazumu da dopustimo da se ova priča nastavi. Vrijeme je da saznamo mislimo li tako pametno.” (Mack, Who Wrote the New Testament?)
Prilično je lako optužiti Izrael za sve strahote današnjeg svijeta; to je očito. No, moramo imati na umu da bi se sve to zaustavilo u trenutku kada bi kršćanstvo povuklo svoju podršku ponovnom stvaranju Izraela kojeg vide kao nužan sastojak za “dolazak kraja vremena”. Ne treba zaboraviti da su Britanci koji su propovijedali Bibliju započeli sve to deklaracijom Balfour. Naravno, netko može misliti da je došlo do ucjene – neobičan i jak pritisak – od strane cionista kako bi dobili ono što su htjeli. Ali to ne opravdava odluke zapadnih vođa koje su donijeli pod utjecajem svog vlastitog patološkog, pa čak i apokaliptičkog plana.
I tako, ono što vidimo na kraju, je psihopatska manjina na vrhu svih vlada svijeta koja koristi vjeru kršćana i židova (i muslimana) u ostvarivanju svojih ciljeva za stjecanje što više moći i plijena. Ta manjina uopće ne razumije da njima samima ili njihovim potomcima, uskoro neće ostati ništa. Kao što piše Lobaczewski u Političkoj ponerologiji:
“Nameće se sljedeće pitanje: što će se dogoditi ako [psihopati traže] moć na vodećim položajima s međunarodnom izloženošću? Vođeni … svojim karakterom, takvi su ljudi gladni upravo za tim, iako je u suprotnosti s njihovim vlastitim životnim interesima, … Oni ne razumiju da će katastrofa uslijediti. Mikrobi nisu svjesni da će živi izgorjeti ili da će biti zakopani duboko u zemlju zajedno s ljudskim tijelom čiju smrt izazivaju.”
Danas je rođendan države Izrael, ali nema razloga za slavlje. Danas Izrael slavi ne rođenje svoje nacionalnosti, već 60-godišnju kampanju etničkog čišćenja nevinih i bespomoćnih ljudi, koju opravdava laž stara 2000 godina. Umjesto da slavimo, trebamo prepoznati i oplakati činjenicu da je cijeli svijet učinjen robom te judeo-kršćanske doktrine o demonima i subjektima sinagoge osvetničkog i gnjevnog boga Kaina, ubojice, koja ima za cilj lišiti nas naše ljudskosti. Odlučimo da više nećemo tolerirati javni spektakl bezobzirne okrutnosti SAD-a, cionista poduprtih od strane Velike Britanije, i njihovu sustavnu brutalizaciju i ubijanje palestinskog naroda.