Najbitnija stvar koju trebate znati o svijetu u kome danas živimo jest način rada i metode kojima se koristi COINTELPRO.
Richard Dolan piše o toj temi:
U razdoblju od 1940. do 1970. god. vojni personal iz SAD-a, kao i iz mnogih drugih nacija, susreo se sa neidentificiranim letećim objektima vizualno, te putem radara, a ponekad i u neposrednoj blizini. Ti slučajevi nisu se desili nekoliko puta, već stotinama puta, možda i na tisuće. Ponekad susret nije bio ništa više no radarski prikaz objekta koji se kreće nevjerojatnom brzinom, pritom izvodeći nemoguće manevre. Ponekad je to uključivalo upad u osjetljiv zračni prostor. Često su slani jedan ili dva aviona, sa naredbom da presretnu objekt. U tom slučaju, članovi posade izvještavali su o metalnom objektu u obliku diska, ponekad sa otvorima, ponekad sa svijetlima, kretanje koje je odavalo inteligentne manevre izbjegavanja. Samo u nekoliko slučajeva desio se i pad, te vojna zapljena NLO-a. U nekoliko drugih, došlo je do stradanja, pa čak i pogibelji vojnog personala. U velikoj većini zabilježenih slučajeva iz knjige Richarda Dolana „NLO-i i Država nacionalne sigurnosti“, vojni personal koji se susreo sa NLO-ima odlučno je tvrdio kako se nije radilo o prirodnom fenomenu.
To je očigledno ozbiljan razvoj događaja i sukladno tome bio je i tretiran kao takav od strane onih grupa koje se bave nacionalnom sigurnošću. CIA, NSA, i sve grane vojnih obavještajnih službi zaprimile su izvješća, te diskutirale o situaciji, koja je bila zabrinjavajuća i od izuzetne važnosti. Također postoje dokazi prezentirani od strane bivšeg direktora projekta Blue Book, Edwarda Ruppleta, o postojanju „Above Top Secret“ grupe koja je imala pristup svim NLO podacima, grupi koja se protezala kroz vladu, vojsku i industriju.
Istovremeno, vojska je kreirala sliku, isključivo za javnost, kako NLO problem nije ništa zabrinjavajuće – a pogotovo nije rezultat malih zelenih. Uz pomoć kontrole oficijalnih medija i kulture, pokušala je uvjeriti javnost kako je Blue Book, vojni projekt zračnih snaga, ništa više do li odgovarajuće sredstvo za tek poneku teoretsku analizu. Blue Book je u svome korijenu bio namjenjen za odnose sa javnošću, a ne kao istraživačko tijelo. Trebao je služiti kao sredstvo zataškavanja i rušenja vjerodostojnosti situacije. […]
Izgleda kako su neke obavještajne agencije, najvjerojatnije CIA, nadzirale civilne NLO grupe. 1952. utemeljena je Aerial Phenomena Research Organization (APRO) [Organizacija za istraživanje zračnih fenomena – op. prev.] u Sturegon Bay-u, Wisconsin, od strane Coral Lorenzen. Ubrzo je postala jedna od najutjecajnijih i najrespektabilnijih NLO organizacija u Americi. Mjesecima prije prvog pojavljivanja njihova časopisa APRO Bulletin jedna je osoba tvrdila kako je član obavještajnih krugova te je aktivno podupirao rad udruge i nastojao je usmjeritii u „metafizička područja istraživanja“. Coral Lorenzen rekla je kako je obzirno otklanjala te pokušaje. Kasnije je otkrila utisnute tragove na pismu koje je primila od njega, te je osjenčavanjem papira dobila nešto što je izgledalo kao obavještajno izvješće o njoj. Tijekom ljeta 1952. god. kontaktirala su je dva sumnjiva muškarca, predstavljajući se kao posrednici u prodaji umjetničkih slika, te je uvukli u razgovor. Nisu djelovali kao da išta pokušavaju ponuditi ili prodati. Kada su otišli, parkirali su svoj auto na poziciji koja im je davala jasan pogled na stražnji dio njene kuće. Ta ista dva muškarca posjetila su i blagajnika i sekretaricu APRO-a, na taj isti dan, ali nikog drugog u kućama iz susjedstva.
Vrijedno je spomenuti kako je 1952. godine 74% budžeta CIA-e (i 60% njena personala) odlazilo na tajne operacije. … Suprotno Aktu Nacionalne Sigurnosti iz 1947. godine, koji je odredio aktivnosti CIA-e van granica SAD-a, ova agencija se već infiltrirala i financirala mnoštvo SAD radnih sindikata, tvrtki, crkava, univerziteta, studentskih i kulturnih grupa, uglavnom prosljeđujući novac kroz razne fondacije. 1952. otpočela je sa novim programom otvaranja pošte, poznatim pod imenom HT Lingual, koji je ciljao na korespodenciju između SAD građana i komunističkih zemalja. Kroz 21 godinu, uz pomoć FBI-a, kroz taj program fotografirano je 2 milijuna omotnica i otvoreno 215 000 pisama. Nitko, pa čak ni predsjednik nije bio iznimkom. Te 1952. god. CIA je isto tako koristila osobe koje nisu bile svijesne u što se upuštaju za testiranje efekata LSD-a. […]
U Ožujku 1965… FBI uredi su bili zatraženi da sastave listu pouzdanih novinara koji bi bili podobni za rad za COINTELPRO. Hoover je, u međuvremenu, užurbano sakupljao podatke o antiratnim grupama kao i o članovima kongresa. Tog ljeta, SAD vojni obavještajni agenti počeli su sa infiltracijom i špijunažom velikog broja političkih grupa, a u taj pothvat bilo je uključeno oko tisuću istražitelja i tri stotine oficira, sakupljajući sumnjive političke izražaje. […]
CIA je isto tako kontrolirala vojsku od trideset šest tisuća ljudi… čiji su godišnji troškovi iznosili oko 300 milijuna dolara. Iako ta aktivnost nikada nije bila odobrena od strane kongresa, nije postojao razlog za pretjeranu zabrinutost, s obzirom na tajni budžet agencije i razne privatne izvore prihoda.
HT Lingual projekt nastavljao se u svom agresivnom elementu. Do rane 1970. godine, samo New York podružnica pregledavala je preko 2 miliona poštanskih objekata, fotografirala preko 30 000 omotnica, te otvorila 8 do 9 tisuća pisama. U 1971. god. direktor CIA-e Richard Helms dao je rijedak, kratak osvrt za javnost, u kome je inzistirao kako CIA ne nadzire domaće ciljeve. „Nacija to mora prihvatiti do nekog stupnja sa vjerom“, izjavio je, „da smo mi, koji vodimo CIA-u, časni ljudi, predani službi naciji.“
A u međuvremenu, CIA-in guru za kontrolu misli Sid Gottlieb, razvio je snažan interes za elektronsku stimulaciju mozga, te je inzistirao na Helmsovoj podršci. Ideja je bila programirati ljudsko biće za napad i ubijanje po naredbi, kroz CIA-in program Operation Often.
NSA je pregledavala više od 150 000 telegrama mjesečno u sklopu operacije Shamrock. […]
Hoover, čija je paranoja o razotkrivanju naglorastuće aktivnosti CIA-e svakim danom sve više uzimala maha, odjelio se od svake povezanosti sa CIA-om u proljeće 1970. god, a ubrzo i od rada svih drugih agencija. […]
Jedno od Nixonovih najupornijih nastojanja bila je reorganizacija obavještajnih krugova, neizmjerno veliki pothvat. Najpoznatiji rezultat tog truda bio je Huston plan, nazvan prema Tom Hustonu, čovjeku koga je postavio na čelo projekta. Na sastanku Ovalnog ureda, u lipnju 1970. godine, prisustvovali su svi veliki igrači: Haldeman, Ehrlichmann, Huston, obavještajni direktor Hoover (FBI), Helms (CIA), adm. Noel Gaylor (NSA), te poručnik gen. Donald Bennet (DIA). Nixon je jasno dao na znanje kako očekuje velike napore uložene u borbu protiv domaćih drugomišljenika. Hoover je predsjedavao grupom koja je nazvana Inter Agency Committee on Intelligence (ICI) [Interna agencija obavještajnog odbora – op.prev.]. Niti značajno prisustvo, sad već opreznog Hoovera, nije moglo spriječiti dalekodosežne preporuke za: proširenje akcije otvaranja pošte, nastavak nezakonitih upada i „black bag“ poslova („crna aktovka“ – upad i pretraga, bez sudskog naloga, u privatne posjede građana i tvrtki, te dokumentacija istog fotografiranjem, uzimanjem otisaka, ozvučenje i postavljanje tajnog video nadzora te sl. – op.prev.), elektronski nadzor Američkih i stranih državljana u Americi, povećanje broja članova sa svrhom infiltriranja u određene grupe, te ekspanziju vojne kontraobavještajne misije.
Nixon je potvrdio plan sredinom 6. mjeseca, ali ga nije želio potpisati, kao ni Haldeman ni Ehrlichmann. Tko je dakle u Bijeloj kući stavio svoje ime na tu dramatičnu autorizaciju? To je bio Nixonov mladi član osoblja Tom Huston. Hoover je lako potkopao plan 23.6. obznanivši kako će se prikloniti planu ukoliko zaprimi potpisano odobrenje predsjednika za sve te provale i prisluškivanja. Tako je plan da se „institucionira provala kao predsjednička politika“ propao. U praksi, nije bilo većih promjena, s obzirom da su se te agencije već izvještačile u pratičnoj izvedbi svih akcija, za koje su tražile samo formalno dopuštenje. Nisu prestale sa svojim načinom rada samo stoga što nije pristizalo službeno odobrenje. U nekim slučajevima čak su i proširile svoje djelatnosti.
Prva pukotina u fasadi pojavila se 1971. god. Kako su provale i upadi od strane obavještajnih krugova postali uopćena praksa, Hoover je ukinuo COINTELPRO program u travnju, ne zbog neprimjerenosti njegova djelovanja, već iz straha od javnog razotkrivanja. Biro je nastavio sa agresivnim pristupom na COINTELPRO mete, ali manje sistematično. Hooverovi strahovi pokazali su se opravdanima kada je u svibnju 1971. god. izvršena provala u FBI područni ured Media, Pennsylvania, i odnešeno oko tisuću dokumenata koji su razotkrili FBI-ove masovne nadzore crnaca, studenata, radikala i drugih „štetnih“ grupacija. Riječ „COINTELPRO“ procurila je u javnost.
Zatim, 13.06.1971. New York Times počeo je objavljivati seriju izuzetno osjetljivih dokumenata, poznatih pod imenom Pentagon Papers (Pentagon papiri). Bila je to povjerljiva povijesna dokumentacija Vijetnamskog rata, a procurila je u javnost od strane Daniela Ellsberga, kog je Bijela kuća odmah uzela za zadatak ocrniti i diskreditirati. U rujnu je grupa kubanskih Amerikanaca, povezanih sa CIA-om, zajedno sa G. Liddyem i E. Howard Huntom, provalila u ured Ellsbergovog psihijatra. Ti ljudi bili su Nixonov osobni tajni odred za akcije, nadimka „plumbers group“ (instalaterska grupa). U travnju 1972. god. možemo gotovo sa sigurnošću ustvrditi kako je ta ista grupa bila ta koja je provalila u dom Dan Rathera, dopisnika CBS-a Bijele kuće.
Također u travnju 1972. god. bilo je provaljeno, dva puta, u rezidenciju J. Edgar Hoovera. Prema Anthony Summersu, piscu Hooverove biografije, tijekom druge provale podmetnut je otrov (tiofosfat) u Hooverove osobne toaletne stvari. Kemikalija je mješavina koja se koristi u pesticidima, visoke toksičnosti ukoliko se konzumira oralno ili dišnim putevima ili putem kože. Uzrokuje fatalni zastoj u radu srca, a moguće ju je otkriti samo ukoliko se izvrši obdukcija unutar nekoliko sati od nastupanja smrti. J. Edgar Hoover preminuo je između 2 i 3 sata ujutro, 2. svibnja 1971. godine. Nije izvršena obdukcija, a kao uzrok navedeno je zatajenje srca, iako je Hooverov doktor tvrdio kako je bio dobroga zdravlja. Tog jutra, dvadesetak vladinih agenata metodički je pretresla Hooverovu rezidenciju, ali njegova sekretarica uspjela je uništiti mnogobrojne dokumente prije toga. Oficijalni establišment uzdizao je Hoovera, a dvadeset pet tisuća ljudi slilo se u Kapitol kako bi mu odali počast. Nixon ga je nazvao „snažnom silom za dobro u našim nacionalnim životima“. Privatno, Nixon se bojao Hovera, čak i mrtvog. Godinu kasnije, pričao je o njemu kao da je još živ: „On ima dokumente o svakome, dovraga!“
Kratko nakon Hooverove smrti, Nixonova „plumbers“ grupa provalila je u čileansku ambasadu u Washingtonu. Potom, u lipnju 1972. god. uhvaćeni su tijekom provale u Demokratski Nacionalni Odbor u Washingtonskoj Watergate zgradi. Mnogi vjeruju kako je Watergate bio samo vrh sante leda, s obzirom kako je tada bilo najmanje stotinu sličnih slučajeva provala, sve očito politički motivirane, sve nerazriješene, nepoznat broj njih povezanih s Nixonom… Trebalo je neko vrijeme da FBI shvati kako provale nisu bile CIA-ine operacije. […]
Nixonovih nekoliko uzaludnih pokušaja da reorganizira obavještajnu zajednicu pokazalo je kako nije bio ništa uspješniji od svojih prethodnika u kontroli te proširene hobotnice. Nezadovoljan i nepovjerljiv prema Helmsu, Nixon ga je otpustio tijekom svojih novonastupajućih predsjedničkih izbora u studenom 1972. godine. Helms je tako otpočeo svoje rigorozno čišćenje CIA-e, zatvarajući osjetljive programe poput Operation Often. Tijekom svojih posljednjih dana na poziciji kao CDI, u siječnju 1973. god. Helms je naredio Gottliebu, koji je također odlazio sa svoje pozicije, da uništi sve dokumente vezane uz MK-Ultra, MK-Search, te propratna istraživanja u vezi kontrole uma. Među ostalim, Helms je bio zabrinut zbog tužbi bivših pacijenata Ewena Camerona, koje su mogle ukazati na direktan trag do Langleya. Neobjašnjivo, Gottlieb je propustio uništiti oko 130 inkriminirajućih kutija u arhivi. Da se to nije desilo, MK-Ultra je mogla lako ostati nepoznanicom do današnjeg dana. U međuvremenu, CIA je radila na spriječavanju eksponiranja i daljnjeg publiciteta bivšeg agenta Victora Marchettia. HT Lingual i NSA Minaret programi također su obustavljeni 1973. godine, potonji kako bi se spriječilo izlaganje očima javnosti tijekom Weathermen suđenja. […]
James Schlesinger, CIA autsajder, zamjenio je Helmsa, te potom imenovao Williama Collbya na čelo tajnih službi. Na Colbyev zahtjev, Schlesinger je ubrzo naredio CIA zaposlenicima da prijave svako sumnjivo kršenje zakona ili CIA propisa, CIA-inom glavnom inspektoru. Rezultat je bio više od 693 stranica izvještaja nazvanog „Potential Flap Activities“ (Potencijalno zastranjene aktivnosti), poznatije pod imenom Family Jewels (Obiteljski dragulji). U izvještaju se raspravljalo o Operaciji Kaos, dijelom o MK-Ultra (iako ništa značajno), o ilegalnom prisluškivanju i ozvučavanju domova i sl. Ma koliko zapanjujuća ta otkrića bila, većina toga nije ni dotakla površinu. Schlesinger je otpustio oko tisuću CIA oficira, a potom napustio agenciju u lipnju 1973. godine kako bi preuzeo Pentagon. […]
Povjerljive informacije procurile su tijekom 1973. god. Ljudi su spoznali kako je FBI prisluškivao reportere i predstavnike Bijele kuće… Aparat Nacionalne Sigurnosti odjednom je djelovao ranjivo… a pogotovo predsjednik… [Ubrzo potom Nixon je izgubio vlast.] […]
1969. i tijekom rane 1970. god. stanje Američke Nacionalne Sigurnosti bilo je u jeku svoje najveće ekspanzije. A ovo je bilo u suprotnosti sa gubicima u jugoistočnoj Aziji. Međutim, dok je Vijetnamska fronta bila izgubljena, a neslaganje odjekivalo diljem zemlje, NLO fronta djelovala je osvojenom. Leteći tanjuri bili su protjerani u prašnjavi kut povijesti hladnog rata, kao zanimljivost kulturne paranoje i masovne histerije.
NLO fenomen ipak nije prestao postojati nakon njegova obezvrjeđivanja kroz Condon izvještaj. Čudni, neobjašnjivi i fantastični događaji i dalje su bili prijavljivani od strane trezvenih, pouzdanih pojedinaca. I iako intenzivna medijska zaokupljenost iz 1940-ih i 60-ih više nije bila prisutna u 1970-im, dokazi o postojanju NLO-a kao nečeg iznimnog, čak izvanzemaljskog, nisu promakli očima javnosti.
A kako se činilo, nisu promakli ni svijetu povjerljivih informacija. JANAP-146 i CIRVIS još su bili važeće odredbe i time ukazivali kako su NLO izvještaji i dalje bili prosljeđivani kroz te kanale. Štoviše, novinar Howard Blum uočio je kako NSA od 1972. godine „tajno nadzire i provjerava izvještaje o viđenjima i aktivnosti NLO-a, diljem svijeta“. Obavezno je bilo, izjavio je Blum, izvjestiti Fort Meade (glavni stožer NSA, op.prev.) o svakom uočenom letećem objektu; „i to je bilo potrebno kako bi se registriralo i hitno izvjestilo o bilo kakvoj vrsti signala ili elektroničkoj inteligenciji koja bi mogla biti izvanzemaljskog porijekla.“ U veljači 1974. god. francuski ministar obrane, Robert Galley, potvrdio je u radijskom intervjuu kako je njegov odjel bio vrlo zainteresiran za NLO izvještaje i to „od razdoblja velikog vala 1945…“ Njegov odjel bio je u posjedu izvještaja koji su sadržavali „neke zapanjujuće radarsko/vizualne incidente“. NLO fenomen bio je globalne prirode, rekao je Galley, i izrazio je uvjerenje kako „moramo razmatrati taj fenomen sa stajališta potpuno otvorenog uma… Neporecivo je kako postoje činjenice koje su neobjašnjive ili pogrešno tumačene.“
Tajnost NLO istraživanja sada je dala vojsci veliku prednost i omogućila joj službeni demant. U prošlosti, oni koji su odbijali povjerovati u službena negiranja zračnih snaga o postojanju NLO-a mogli su postaviti neodgovorivo pitanje: zašto se onda istražuju NLO izvještaji kroz projekt Blue Book? Sada, međutim, zračne snage više se nisu službeno bavile tim istraživanjima. Ukidanjem Blue Book projekta, posljednja karika koja je ukazivala na službene sankcije bila je uklonjena iz NLO problematike i stavljena ondje gdje je elita nacionalne sigurnosti oduvijek i željela da ona bude: zakopana duboko unutar svijeta povjerljivih informacija. […]