U svim tim mitovima o Gralu, shvatila sam da je priča o Orionu, više-manje, jedna od najranijih oblika priče o Gralu.
Kakve veze ima Orion s potragom za Gralom?
Jako puno, bar mislim. Sličnosti među pričama o Orionu i Arthuru, u esencijalnim terminima, su velike.
Arthur iz potrage za Gralom nije, u izvjesnom smislu, pravi čovjek od krvi i mesa, nego arhetipski kompleks slika. Arthur je drugačiji i više je nego zbroj njegovih pojavljivanja u literaturi, on je prisutan u mitovima, pričama i slikama koje NEMAJU direktnu aluziju o njemu.
Arthur je prisutan u mitovima o svim žrtvovanim kraljevima, umirućim spasiteljima i herojskim ubojicama zmajeva iz pradavnih vremena. Njegova priča raste sve više kako proučavamo epizode, i nakon nekog vremena, mi shvaćamo da Arthur, osobno, je samo trag.
Arthur/Arca/Arcadia je trag prema mitologijji o Padu i Iskupljenju: Negdašnji i Budući Kralj. On je simbol Izgubljenog Raja i Novog Jeruzalema i njegova priča ima grane koje se pružaju da obuhvate sve ideje o cikličkim promjenama i moći nad okolišem.
Mit o Zlatnome dobu: doba kad su polovi bili drugačije «orijentirani»; kad su godišnja doba bila drugačija; godina je bila drugačija; praiskonski raj kad vrijeme nije imalo smisla.
Čini se da je sjećanje ili imaginacija Zlatnog doba svojstvena kulturama koje se protežu od Indije do Sjeverne Europe. U Americi, najrazvijenije mitologije o povijesti su one od Maja i Asteka, za koje nije postojalo prošlo doba naoblačeno od prijetnje cikličkog uništenja vatrom poplave. Niti filozofija budizma nema mjesto za nostalgiju, iako je u praksi apsorbirana ideja o opadajućim dobima od njihovog Indijskog okruženja. Ali na antičkom Srednjem istoku je očito ostatak Zlatnog doba u Postanku, kao Rajski vrt gdje je čovječanstvo šetalo s bogovima prije Pada. Što je više, to je očito SJEVERNJAČKI mit.
Egipćani su govorili o prošlim epohama u kojima su vladali bogovi – kraljevi. Babilonska mitologija, kako izvještava Berosus, je imala mapu triju doba, svako je trajalo dok proljetna ravnodnevnica nije prošla kroz četiri zodijačka znaka; prvi od ovih, pod dominacijom Anu, je bilo Zlatno doba, završeno poplavom.
Iranski Avesta tekstovi govore o tisućljetnoj Zlatnoj vladavini Yime, prvog čovjeka i kralja pod čijom je vladavinom hladnoća i vrućina, starost, smrt i bolest nisu bili poznati. Najrazvijenija teorija ove vrste, a vjerojatno i najstarija, je Indijska doktrina o Četiri Juge. Joscelyn Godwin opisuje prvo od tih doba:
«U prvoj Krita Yugi, nakon stvaranje Zemlje, Brahman je stvorio tisuću parova blizanaca od njegovih usta, prsa, bedara i nogu. Živjeli su bez kuća; sve želje koje su imali bivale su odmah ispunjene; a zemlja im je sama od sebe proizvodila ukusnu hranu, jer biljke i životinje još nisu postojale. Svaki par blizanaca je na kraju svoga života donio par identičan njima. Kako su svi obavljali svoju dužnost i ništa drugo, nije bilo razlike između dobrih i loših dijela.
Nakon Krita ili Satya Yuge, stvari su se postupno pogoršavale: svaka sljedeća «yuga» je vidjela kako ljudski rod pada u povećano nezadovoljstvo i zlo, sve do kraja Kali Yuge, kada svijet gori, potopljen je vodom, a zatim ponovo rođen. [Joscelyn Godwin, 1996.]
Mi možemo otkriti, tokom ove serije eseja, da su «Arthur» i legenda o Gralu u novije doba bili pod utjecajem ranijih verzija priče. Jednom kada odlučimo prihvatiti mogućnost preživljavanja i prenošenja ovih veza u arhaičnim mitovima, pričama i slikama, domena našeg istraživanja se značajno proširuje.
Da bi mogli vidjeti vezu između Arthura i Oriona, i njihovim potragama, polazna nam točka mora biti da se priče mogu prevoditi lingvistički i kulturološki kako bi dale značenje svojim novim «vlasnicima». Ima jedna povijesna priča o Herodotu koja je točna kopija originalne bajke indijskog porijekla OSIM činjenice da je u originalu to bila životinjska basna, a u Herodotovoj verziji su svi likovi postali ljudi. U svakom drugom detalju su priče identične. Kako je profesor humanistike i prevoditelj grčkih klasika R. E. Meagher primijetio:
«Očito, ako likovi promjene vrstu, oni mogu promijeniti imena i praktički sve ostalo na sebi.»
Naš je cilj usmjeren na to da otkrijemo istinu o Svetom gralu, potragu Arthurovih vitezova, nalaz koji bi ponovo doveo «Arthura» na prijestolje. To je isto kao i Orionova potraga za lijekom kojim bi izliječio svoju sljepoću.
Jedan od problema je taj što imamo mnogo «Arthura». Kralj Arthur je kreacija jednog pisca: Geoffrey of Monmouth-a, svećenika velškog ili bretonskog porijekla. Zapravo jako malo toga znamo o Geofferey-u osim činjenice da je podučavao na Oxfordu između 1129.-1151. godine, najzanimljivije doba u povijesti. Njegova «Historia Regum Britanniae», ili «Povijest britanskih kraljeva», datirana oko 1138. godine, može biti zasnovana na izvorima koji su nam nepoznati, pored onih koji nam jesu poznati. (Općenito mišljenje među učenjacima je da je Geoffereyeva imaginacija imala glavnu ulogu na to djelo, a to može i ne mora biti tako.)
Ono što se smatra istinitim jest to što u pozadini Geoffereyevog Arthura leži tijelo tradicije, nešto je pisano a nešto usmena predaja; prenošeno, većim djelom, preko Velšana koji vuku porijeklo od keltskih Britanaca, tamošnjih stanovnika u vrijeme rimske provale.
Koliko znamo, možemo utvrditi da su legende o Arthuru, iako pokrštene, su u osnovi bile pred-kršćanska mitologija sitno zamagljena u osobnostima kraljeva i kraljica, čarobnjaka i vila. Geofferey je postavio Arthura kao izuzetnog monarha i osvajača – Nekadašnji i Budući kralj – koji predstavlja slavne pretke i proriče budućnost keltskog naroda, svedenog na ropstvo prema Rimljanima i kršćanstvu.
Priče o Arthuru su opskrbljene kvazi-povijesnom pozadinom što daje jak poriv za otkrivanjem i proučavanjem keltske mitologije, a te legende se najčešće pojavljuju u romansama o trubadurima u kasnom 12. i 13. stoljeću. U tim srednjovjekovnim romansama prepoznajemo tri glavna izvora: rimski klasicizam, francuske izvore/franačku građu i britanske priče o Arthuru. Priče o Arthuru su bile toliko popularne da su počele dominirati područjem i proširile su se po cijelom kršćanskom svijetu.
Arturski «hir» je rezultirao proizvodnjom literature u raznim jezicima i umjetnošću u glavnim zemljama srednjovjekovnog doba uslijed, kako se tvrdi, križarskih ratova i miješanjem ideja i mitova koji su se pojavili u kontaktima zapadne Europe i civiliziranih zemalja istočne Europe.
Ipak, tada je postojao nevidljivi sukob između nastanka tih priča i kršćanske teologije i dominacije/kontrole svijesti propagatora rane Crkve. Tokom ovog sukoba, dok je kršćanska energija bila fokusirana na Svetu zemlju, mitovi o Arthuru i Svetome gralu bili su inspiracija. Ali kako ćemo uskoro vidjeti, zapravo i nije baš tako jednostavno.
Po onom što znamo o literaturi koja se pojavljuje oko Svetog Grala, mi mislimo da u tim dugotrajnim fascinacijama tom legendom ima nešto više od hira iz srednjovjekovnih vremena. Priča se pojavila u različitim oblicima i vremenima puno prije nego je Geoffereyeva «Historia» započela ludost.
Kao što smo primijetili, Arthur predstavlja nešto drugo; nešto više od samo britanskog «Dux Bellorum» (rimski ratni knez – op.prev.); on predstavlja davno prošlo Zlatno doba, vrijeme socijalne harmonije i mudrog upravljanja, vrijeme etike i morala, vrijeme «Metoda prijašnjih kraljeva». Tema «izgubljenog Zlatnog doba» je toliko moćna da kad je Geoffrey od Arthura učinio neku vrstu Mesije, kombinirajući velške mitove s autentičnom povješću, on je dotaknuo nešto tako duboko u ljudskoj psihi da je srednjovjekovna Duša dobila zamah u nadi obnavljanja Kraljevstva na Zemlji koje može biti obnovljeno samo pronalaskom Grala.
U nekom smislu, mi možemo misliti da je priča o Gralu priča o kreativnom potencijalu ljudske rase, u veoma realnim, pa ipak ezoteričkim terminima – snaga ponovnog stvaranja Zlatnog doba – put do znanja antičke tehnologije iz koje su izašli moćni megalitski spomenici za koje ne postoji racionalno objašnjenje – snaga koja je bivala sakrivena u minulim dobima od nas.
U otkrivanju Istinskog Grala, mogli bi naći izvor kontrolnog sustava koji je djelovao na našem planetu već tisućama godina, držeći ljude vezane za vrijeme, povijest, bijedu, propadanje i patnju.
Budući da, nakon što postavimo prijašnje pitanje, moramo postaviti pitanje: TKO ili ŠTO želi da budemo bespomoćni? Što ili koja sila ili skupina želi – ili treba – kontrolirati ljudski rod? I naravno, ZAŠTO? Kakva velika tajna leži sakrivena od nas, a koju mi ne bismo trebali saznati?
Nadalje, jednom kad otkrijemo tu sakrivenu tajnu, kako da je iskoristimo? Ona mora biti nezamislivo moćna, da bi se toliko truda i energije potrošilo u njeno prikrivanje kroz tolika tisućljećja.
Želim upozoriti «ležernog» čitatelja da ovo NIJE «ležerno» štivo! Dugo je i kompleksno i ide u različite smjerove koji se čine, na prvi pogled, nepovezanim. Ali dajem obećanje: bit će vrijedno čitanja jer na kraju, biti će dovedeno skupa i spojeno na odgovarajući način koji će zadovoljiti najzahtevnijeg tragatelja za Gralom.