U knjizi „Violent Attachments“, žene i muškarci su prepoznali specifičnu odliku psihopate – intenzivan, nemilosrdan pogled koji se čini kao da zapečatira propast svoje žrtve ili cilja. Žene su, naročito, prijavile ovaj prodoran pogled, koji je u relaciji s „predatorskim“ (reptilskim) pogledom; kao da psihopata usmjerava svu svoju snagu prema žrtvi kroz oči, senzaciju koju je neka žena opisala „kao da me je proždirao“. Oni često napadaju ljude na dva načina: naglim intruzijama ili prodornim pogledima (koje neke žene zamjenjuju sa seksualnošću).
Još jedna nevjerojatno interesantna studija povezana sa psihopatima istražuje gestikulaciju psihopate dok govori. Pokreti ruke mogu istraživačima reći puno toga o nečemu što se zove „misaone stanice“. Studija pokazuje da su misli i ideje psihopata organizirane u male mentalne pakete. To je vrlo korisno kad se laže, ali sveukupni, koherentni, integrirani i kompleksni tijek dubokih misli čini gotovo nemogućim.
Većina ljudi može kombinirati ideje koje imaju konzistentne misaone teme, ali psihopate imaju velike probleme s tim. Ovo sugerira genetičke restrikcije na ono što se zove dječji rječnik. Ne samo da koriste ekstremno sužene definicije, oni ne mogu, zbog načina na koji njihov mozak radi, činiti drugačije. Praktično sva istraživanja o psihopatima otkrivaju banalni unutarnji svijet, monoton, lišen boja i detalja koji postoje u unutarnjem svijetu normalnih ljudi. Ovo dobrano objašnjava razlog nedosljednosti i kontradikcija u njihovom govoru.
Situacija je analogna filmu u kojemu je jedna scena snimana pod oblačnim nebom a u slijedećoj sceni – koja bi se trebala događati nekoliko minuta kasnije – je snimana pod sunčanim nebom bez ijednog oblačića. […] Neki gledatelji tog filma – žrtve psihopata – možda ne primijete grešku, naročito ako su ometani u procesu gledanja.
Psihopati su ozloglašeni jer ne odgovaraju na pitanja koaj su im postavljena. Oni će odgovoriti nešto drugo, ili će to biti na takav način da kao da direktno pitanje nikad ni nije bilo postavljeno. Oni fraziraju stvari na takav način da je njihova naracija teška za razumijevanje. Ovo nije nemaran govor, za koji je svatko ponekad kriv, ovo je tekući indikator stanja u kojoj organizacija mentalne aktivnosti sugerira da je nešto pogrešno. Ne radi se o tome što govore, već način na koji to govore i to daje uvid u njihovu pravu prirodu.
To ponovo postavlja pitanje: ako je njihov način govora tako čudan, kako to da inteligentni ljudi budu obmanuti njima? Kako to da nam promiče njihova nedosljednost?
Dio odgovora leži u činjenici da su čudnovatosti sasvim male tako da promaknu većini slušateljstva. Ali mogu reći, po svom vlastitom iskustvu, da „promaknute“ ili čudno aranžirane riječi, ili krivo korištene riječi, automatski se aranžiraju u NAŠEM mozgu i „popune praznine“ kao kad vidimo neonski znak u kojemu zbog kvara nedostaju neka slova. Možemo se vraćati kasno kući i ako uz put vidimo znak na kojem piše M_tel, mi ćemo mentalno sastaviti „Motel“ u našoj glavi. Nešto slično se događa između psihopate i njegovih žrtava. Mi dopunjavamo „nedostatak humanosti“ tako što nadopunjavamo praznine s našim pretpostavkama, baziranim na tom da MI mislimo i osjećamo kao ljudi. Na ovaj način, tamo gdje postoje ta „prazna“ mjesta, mi ih nadopunjavamo s onim što je unutar nas samih, i na takav način uvjeravamo sami sebe da je psihopat super frajer – jer je on isti kao i mi sami! Mi smo kondicionirani da imamo povjerenja, mi uvijek dajemo svoje povjerenje unaprijed. Dakle, tu su praznine, mi dajemo povjerenje unaprijed i zato smo upali u rupu koju smo sami iskopali.
Psihopat vidi sve socijalne promjene kao „veliku priliku“, test ili natjecanje snage uma u kojem može biti samo jedan pobjednik. Njihovi motivi su manipulacija i bezdušno uzimanje bez kajanja. [Hare]
Jedan psihopat intervjuiran od strane Hare-ovog tima iskreno je priznao: „Prva stvar koju napravim je da žrtvu privolim. Dobro razmotrim, prokužim što im treba i onda im to dam. E onda dolazi vrijeme za naplatu i to s kamatom. Tad žrtvu dobro stisnem.“ Drugi je psihopat priznao da nikada ne cilja na atraktivne žene – on je samo imao interesa prema nesigurnim i usamljenim ženama. Tvrdi da je mogao namirisati osobu s potrebama kao što „svinje namirišu tartufe.“
Svirepo iskorištavanje starijih, usamljenih, ranjivih, obespravljenih, marginaliziranih osoba je zaštitni znak psihopata. I kad bilo tko od njih progleda i vidi što im se dogodilo, onda ih je obično previše sram da bi se žalili.
Jedan od glavnih načina na koji psihopate vrebaju svoj plijen je da koriste potrebe normalnih ljudi da bi našli značenje ili ulogu u životu. Oni će se postaviti kao rame za plakanje ili „eksperti“ iz različitih domena da bi zadobili povjerenje od ljudi koji traže odgovore. Oni su velemajstori u prepoznavanju „predaje“ ili nedostatka samouvjerenja koju ima većina ljudi, i onda će ih zaskočiti kao drski svodnici da bi imali sljedbenike koje će kasnije iskoristiti. Hare navodi priču o psihologinji mentalne bolnice čiji je život bio upropašten od strane pacijenta psihopate. On je ispraznio njen bankovni račun, ubacio u crveno sve njezine kartice i onda konačno nestao. Kako je došao do nje? Ona je rekla da je njen život bio „prazan“ i da je ona naprosto pala na njegove lijepe riječi i verbalno suosjećanje. Kao što već znamo, takve riječi su jeftine legalne poštapalice svakom psihopati. Oni mogu reći: „molit ću za tebe“ ili „volim te“ samo da bi stvorili dojam. Njima to zaista, zaista baš ništa ne znači. Ali neki ljudi su toliko usamljeni i toliko očajni da su im imitacije bolje od ničega.
Tu su, naravno i ljudi koji su psihološki toliko iskvarili sami sebe da im je psihopat sasvim prirodan izbor za partnera. Oni mogu imati potrebu da se s njima loše postupa ili da ih uzbuđuje opasnost, ili potrebu za „izbavljenjem“ ili „sređivanjem“ nekoga čija je duša naočigled ugrožena.
U knjizi o Richard Ramirez-u, sotonskom obožavatelju i „noćnoj uhodi“, autor opisuje mladu ko-urednicu koja je slušala Ramirez-ova saslušanja i koja mu je slala ljubavna pisma i svoje fotografije. Ona je priznala da je slijedeće mislila o njemu: „Suosjećam s njim. Kad ga pogledam, vidim vrlo lijepog mladića koji je upropastio svoj život jer nije imao nikog da ga vodi.“ [Hare]
Nažalost, kao što vidimo, psihopate nemaju problema pronaći žrtve jer je mnogo ljudi spremno igrati takvu ulogu. U mnogim slučajevima, žrtve jednostavno odbijaju povjerovati dokazima o tome da su žrtve. Psihološko poricanje ukazuje na bol žrtve, jer osobe koje su investirale u svoje fantazije, često ne mogu priznati da su prevarene jer je to prebolno. Najčešće su to žene koje su se rigidno držale tradicionalne uloge žene s jakim osjećajem prema dužnosti da budu „dobre žene.“ Njihovo je vjerovanje da ako dovoljno jako pokušavaju ili dovoljno dugo čekaju, da će se njihovi muževi popraviti. Kad je on ignorira, maltretira, vara, iskorištava, ona jednostavno može odlučiti da „još više pokušava, da unese energiju u odnos, i da se bolje o njemu stara“. Ona vjeruje, da ako to učini, on će eventualno primijetiti koliko je ona vrijedna, i onda će on pasti na koljena pred njom u znak zahvalnosti i prema njoj će se ponašati kao prema kraljici.
Čista fantazija.
Istina je naime da takva žena, sa svojom jakom predanošću prema takvome muškarcu, i s takvom željom da bude dobra žena, omogućava stvaranje bajke koja izvrće realnost. Realnost je da je ona osuđena na život pun maltretiranja i razočarenja „dok ih smrt ne rastavi“.
Jedna od bazičnih pretpostavki u psihoterapeutici je ta da pacijent treba i želi pomoć da bi se lišio bolnih psiholoških i emocionalnih problema. Psihopat ne misli da ima psihološke ili emocionalne probleme, i on ne vidi razloga zašto bi mijenjao svoje ponašanje da bi se podigao na standarde s kojima se ne slaže. Psihopate su samozadovoljni jer se smatraju nadbićima u neprijateljskom svijetu u kojem su drugi pretendenti na resurse i moć. Oni smatraju da izvlače optimum ako manipuliraju i varaju ljude samo zato da bi dobili što žele.
Većina terapeutskih programa im samo daju ispriku za njihovo ponašanje isto kao i nova saznanja o slaboj zaštiti ostalih ljudi. Psihoterapijom oni uče nove i bolje načine za manipulaciju. Oni definitivno NE prave nikakav napor da bi promijenili svoja stanovišta ili karakterne osobine.
Hare i njegov tim su studirali jednog specifičnog psihopatu koji je bio u grupnom terapijskom zatvorskom programu. Zatvorski psihijatar je zapisao slijedeće: „On je obećao dosta toga… Izgleda zabrinut za druge i izgubio je dosta od svog kriminalnog razmišljanja.“
Dvije godine kasnije, član Hare-ovog tima je intervjuirao dotičnog čovjeka. U ovoj točci treba razjasniti da, kako bi istraživanje bilo što točnije, određen je uvjet da ništa rečeno od strane ispitanika ili Hare-ovog tima neće biti preneseno zatvorskoj upravi, i tako će subjekt imati osjećaj slobode da bi pričao s njima. Psihopate, ako znaju da neće biti kažnjeni za ono što kažu, dobiju podstrek da otkriju svoje tajne kako varaju druge ljude. Čovjek kojeg je zatvorski psihijatar okarakterizirao kao neko tko je napravio nevjerojatan pomak je opisan od strane Hare-ove suradnice kao “najstrašniji kriminalac kojeg sam ikad srela u svom životu, koji je otvoreno priznao kako je zatvorske radnike prevario da je on na dobrom putu za rehabilitaciju. Rekao je: „Ja ne mogu vjerovati tim momcima. Tko je njima dao dozvole za rad? Ja im ne bi dao da analiziraju mog psa! On bi se posrao po njima isto kao što sam ja to učinio.“
Psihopati nisu „slabašni“ ljudi, kao što je naveo Robert Hare nakon mnogo godina istraživanja. Ono što oni misle i rade je proizvod „osobnosti jake kao stijena i strukture koja je ekstremno otporna na vanjske utjecaje.“ Mnogi od njih su godinama zaštićeni od posljedica svoga ponašanja i to zbog dobre volje svojih obitelji ili prijatelja. Sve dok njihovo ponašanje ostane neprovjereno ili nekažnjeno, oni će nastaviti ići kroz život bez puno prepreka.
Neki istraživači smatraju da je psihopatski poremećaj rezultirao zbog poteškoća u vezivanju sa roditeljima koje su proživjeli kao djeca. Dr. Hare je tu ideju izokrenuo, nakon što je godinama kopao po prošlosti psihopata. On kaže:
Kod neke djece sama nemogućnost da se vežu je u stvari simptom psihopatije. Vrlo je moguće da je nedostatak vezanosti kod ove djece rezultat, a ne uzrok, psihopatije. [Hare]
Drugim riječima: oni su tako rođeni i ne mogu se popraviti.
Za mnoge ljude, ideja psihopatije je gotovo nemoguća. Ali činjenica je da se pravi psihopati rađaju, a ne nastaju. Naravno, postoji vrsta psihopate koji je „napravljen“ ali oni su generalno drugačiji od rođenog psihopate po mnogim razlikama.
Istina je da klinička istraživanja jasno demonstriraju da psihopatija ne iskoči nenajavljeno kad je psihopat već odrastao. Simptomi se sami pojave u ranoj mladosti. Čini se da roditelji psihopata znaju da se nešto jako loše događa s njihovim djetetom prije nego li dijete krene u školu. Takva djeca su tvrdoglavo imuna na socijalizacijske pritiske. Oni su „drugačiji“ od ostale djece na neobjašnjive načine. Oni su više „teški“ ili agresivni, ili teški za „komunikaciju“. Njima je teško prići, oni su hladni, distancirani i samodostatni.
Jedna je majka izjavila: „Nikad nismo bili u mogućnosti da joj se približimo dok je bila dijete. Ona je uvijek sve pokušavala učiniti na svoj način, bilo na mio način ili putem besa. Ona se mogla praviti milom i skrušenom…“
Činjenica je: dječija psihopatija je potpuna realnost, a neuspeh u prepoznavanju može dovesti do godina uzaludnih pokušaja kako bi se shvatilo što nije u redu sa djetetom, dok roditelji krive sebe. Hare piše:
Dok znakovi socijalnog sloma sve više postaju stvarnost, mi više nemamo luksuz pri ignoriranju psihopatije u neke djece. Prije pola stoljeća Hervey Cleckley i Robert Lindner su nas upozorili da nedostatak priznavanja psihopata unutar naših redova doprinosi socijalnoj krizi. Danas se naše socijalne institucije – naše škole, sudovi, mentalne i kliničke ustanove – sučeljavaju s krizama na tisuću načina, dok je povez preko očiju u svezi s realitetom psihopatije još uvijek čvrsto zavezan. […]
Prošle smo dekade vidjeli koliko je neizbježna i užasavajuća naša realnost: dramatičan uzlet maloljetnog kriminala koji prijeti da preuzme naše socijalne institucije. […] Djeca ispod deset godina starosti su spremna na nečuvena zlodjela koja su nekad bila rezervirana za okorjele odrasle kriminalce. […] Dok ovo pišem, u malom gradu u jednoj zapadnoj državi SAD-a u tijeku je potraga za devetogodišnjakom koji navodno siluje i muči drugu djecu pod prijetnjom noža. On je premlad da bi ga se osudilo i ne može se uzeti pod starateljstvo jer se „takva akcija može učiniti samo ako je dijete u opasnosti, ne njegove žrtve“, prema službeniku za zaštitu djece. [Hare]
Zašto se čini da imamo pravu epidemiju psihopatije? Sociobiolozi smatraju da je povećan broj psihopata uvjetovan određenom genetički baziranom reproduktivnom strategijom. Da pojednostavimo, većina ljudi ima par djece i posvete im puno vremena, napora i njege. Psihopati se sustavno pare i napuštaju veliki broj žena. Oni troše malo ili nimalo energije da bi podigli djecu, na ovaj način psihopatski geni se šire kao šumski požar. Sociobiolozi ne govore da je seksualno ponašanje ljudi svjesno upravljano, već da ih je „priroda“ napravila na određen način tako da se to efektivno događa.
Ponašanje ženskog psihopate reflektira istu strategiju. „Uvijek mogu imati drugo dijete“, izjavila je hladnokrvno jedna ženska psihopatkinja i odgovorila na upite o incidentu u kojem je jedan od njenih ljubavnika na smrt pretukao njenu dvogodišnju kćer. Kad su je zapitali zašto bi željela imati još djece, (jer su već uzeli dvoje pod starateljsku njegu), odgovorila je: „Volim djecu.“ Ponovo vidimo da su izraženi osjećaji u kontradikciji s ponašanjem.
Umješnost za varanje čini se da ima adaptirajuću mogućnost u našem društvu. Činjenica je: psihopate često završe na vrhu piramide, kao na primjer John Forbes Nash.
Danas se u metafizičkoj zajednici događaju neke vrlo zastrašujuće stvari: govori se o takozvanoj „indigo djeci“. Jedan od glavnih promotora ove ideje, Wendy Chapman, piše:
Indigo djeca današnje generacije su najviše 8 godina stara. Oni su drugačiji. Oni imaju jako unikatne karakteristike koja ih odvajaju od prijašnjih generacija djece. […]
Ovo su djeca koja su često buntovnički nastrojena prema autoritetu, nekonformistička, ekstremno emocionalna i ponekad psihološki osjetljiva ili krhka, vrlo talentirana ili akademski nadarena, obično intuitivna, vrlo često okarakterizirana kao ADD, vrlo empatična i osjećajna ILI vrlo hladna i bezdušna, i mudra iznad svojih godina. Da li ovo zvuči kao vi ili vaše dijete?
Indigo djeca su došla na ovaj svijet s različitim teškim zadacima pred sobom. Njihova velika razina senzitivnosti je teška za shvatiti i razumjeti od strane roditelja koji ne dijele njihovo mišljenje. Darovitost je česta u velikom broju. Njihovo konfrontiranje sustavu i disciplini čini ih da s teškoćama prolaze kroz djetinjstvo i čak i kroz punoljetstvo. To će također pomoći da dostignu sjajne rezultate u mijenjanju školskog sustava, na primjer. To što su indigo djeca neće biti lako niti jednom od njih, ali to označava misiju. Indigo djeca su oni koji su došli podići vibraciju našeg planeta! Oni će primarno doprinjeti uzletu i iluminaciji našeg planeta.
Zvuči kao ozbiljan slučaj poricanja i željnog razmišljanja, po mom mišljenju. Ali, kao što mi već razumijemo, psihološki realitet je samo alat Teološkom Realitetu, i ja pretpostavljam da je čitatelj već skočio ispred mene ovdje i shvatio kakav veliki posao zataškavanja leži u vezi „indigo djece“. Gđa. Chapman je bila tako dobra da nam je dala listu kojom možemo odrediti „indigo djecu“. Nakon svega što smo naučili o psihopatima, pogledajmo njenu listu:
Imaju snažno samopouzdanje, povezanost sa srži stvari
Znaju da ovdje pripadaju dok im se ne kaže drugačije
Imaju jasan stav o sebi
Imaju poteškoća s disciplinom i autoritetom
Odbijaju pratiti naredbe i direkcije
Ne vole stajati u redu, imaju manjak strpljenja
Frustrirani su ritualnim sustavima kojima nedostaje kreativnost
Često imaju bolje načine za obavljanje stvari u kući i u školi
Većinom su nekonformisti
Nemaju osjećaj krivice, traže dobre razloge
Lako im dosade zadaci
Pokazuju jaku intuiciju
Imaju jaku empatiju prema drugima ili je NEMAJU
Razviju apstraktno mišljenje vrlo rano
Daroviti su i/ili talentirani i visoko inteligentni
Često se sumnja da imaju ADD ili ADHD poremećaj, ali mogu biti fokusirani kad to žele
Talentirani sanjari i vizionari
Imaju vrlo stare, duboke i pametne oči
Imaju spiritualnu inteligenciju ili paranormalne sposobnosti
Često ispoljavaju ljutnju radije nego da je čuvaju u sebi i mogu imati problema s bijesom
Trebaju našu potporu da bi se otkrili
Ovdje su da promijene svijet – da bi nam pomogli živjeti u većoj harmoniji i miru jedni s drugima i da bi podigli vibraciju planete
Gore napisano je lista koja uključuje određena definitivno psihopatska ponašanja zajedno s ponašanjem nadarene djece. Morali bi se zapitati zašto je to dvoje uzoraka stavljeno zajedno.
Odakle je ideja „indigo djece“ pronikla? Fraza „indigo dijete“ je stvorena od strane Nancy Ann Tappe u njenoj knjizi „Understanding Your Life Through Color“ (1982) i odnosi se na boje dječjih aura. Jan Tober je intervjuirao gđu. Tappe u svezi njene knjige „The Indigo Children“ (1999) i ona je tada rekla: „Ova mlada djeca – svi oni koji su ubili svoje školske kolege ili roditelje – svi do jednog su indigo djeca.“
To nije spriječilo Tober u pisanju njene knjige u kojoj je deklarirala ovu djecu kao „spiritualne gospodare, koji su puni znanja, da bi nas naučili novom načinju življenja“. Način na koji pristaše ove ideje opravdavaju činjenicu da „nisu sva indigo djeca puna neupitne ljubavi, tolerancije i neosuđivanja“, je izjavljujući da ova djeca trebaju imati „specijalni“ tretman i da se s ovom djecom treba nježno upravljati jer su toliko specijalna, delikatna i senzitivna.
Da otklonimo sumnju, oni su psihopate i svi zajedno imaju drugačiju pozadinu. Nekako, oni su toga svjesni i traže način da osiguraju da je njihovo potomstvo dobro osigurano, i da mnoge psihopate rastu bez brige da budu identificirani kao psihopate.
Bez obzira na sve, nema objašnjenja za ekstremne korake koje će „pristaše“ poduzeti samo zato da bi našli opravdanja za stvari koje je nemoguće opravdati. Elizabeth Kirby, poduzetnica iz južne Kalifornije, koja je „proučavala i prakticirala metafiziku više od 21 godinu“, piše:
Dok se radilo na slučajevima o školskim ubojicama, znala sam odmah da su indigo djeca povukla obarače. Ubojstva u školi Columbine High su bila toliko stravična da su zaokupila svačiju pozornost. Tada mi je moja starija kćer rekla: „Oni (Eric Harris i Dylan Klebold) su indigo djeca, oni su to željeli učiniti pa su jednostavno to i učinili. Bez osjećaja grižnje savjesti, bez krivice, oni su samo krenuli naprijed i pucali u sve te ljude jer su to željeli učiniti i smatrali su da to trebaju učiniti.“ Indigo djeca nemaju osjećaj krivice da bi se o nečemu preispitivali, i zbog toga što ne priznaju autoritet ne moraju se opterećivati s pravilima.
Pisci unutar mainstream-a u Americi kao što je Jonathan Kellerman stavljaju „indigo pucače“ iz škola u isti koš sa psihopatama, tamnim entitetatima koji maltretiraju, osuđenicima, uhodama, mučiteljima, serijskim ubojicama i onim koji ubijaju zbog toga jer ih ubijanje uzbuđuje. Ja ne vjerujem da su ova indigo djeca koja su odnijela oružje u škole da bi naudili drugoj djeci, psihopate. Njih se maltretiralo, zadirkivalo i postavili su se osvetnički tražeći pravdu za povrede koji su im nanesene. Oni ne ubijaju zato što im se to sviđa. Ova djeca znaju da se promjene moraju napraviti u školskom sustavu i odabrali su nasilje da bi se izrazili, i da bi nas se probudilo. Neka od ove metafizičke indigo djece se ne promišljaju kod upotrebe nasilja da bi pokrenuli promjene, da bi nas prosvijetlila.
Indigo nasilje je ovdje i nastavit će se, barem sa sadašnjom generacijom indigo djece. Vidimo po sadašnjem indigo nasilju kako se školski sustav treba promijeniti i kao je najvažnije pronaći rješenja za maltretiranja i intimidacije u školama. Kako indigo djeca rastu, njihov fokus će se pomaknuti sa školskog sustava u naš sustav, naš socijalni, politički, sudski sustav na primjer. Timothy McVeigh, Oklahoma City bombaš, je indigo.
Nevjerojatno, ha? Jeste li primjetili ovo: „Neka od ove metafizičke indigo djece se ne promišljaju kod upotrebe nasilja da bi pokrenuli promjene, da bi nas prosvijetlila.“
Zar nam to ne izgleda malo kontradiktorno? Nismo li malo preterali? Zar ne zvuči kao potpuno poricanje stvarnosti?
U sadašnjem trenutku povijesti, privlačnost psihopata nikada nije bila veća. Filmovi o psihopatima su veoma popularni. Hare pita: “Zašto? Zašto su priče o ljudima bez svijesti, a s velikim moćima, zaokupile pažnju kolektivne imaginacije?” Jedan teorista smatra da ljudi koji se dive, vjeruju ili se identificiraju s psihopatima, su dijelom i sami psihopate. Putem periferne interakcije s psihopatima, oni su u stanju voajerski uživati u unutarnjem stanju u kome nema zauzdavanja moralnosti. Takvi su ljudi u stanju uživati u agresivnim i seksualnim užitcima bez problema.
Za normalne ljude, takvi filmovi mogu služiti da bi ih podsjetili na opasnost i destruktivnost koji proističu od psihopata. Oni će se tresti zbog osjećaja nečega hladnoga i mračnoga koje im diše za vratom. Za ostale, ljude sa slabo razvijenim unutarnjim sebstvom, takvi filmovi i glorifikacija psihopatskog ponašanja služe samo kao uzor za ozbiljna kriminalna djela nasilja i napada na ostale.
Neki psiholozi predlažu racionalizaciju psihopatskog ponašanja, poput traume, mučenja, itd. Problem je u tome što taj argument ne objašnjava niti jedan slučaj.
Čini se da je jedina razlika koju pravi obiteljski faktor je u tome kako se psihopata izražava. Psihopat koji izraste u stabilnoj obitelji i ima dodira sa pozitivnim socijalnim i edukacijskim izvorima, može postati kriminalac iz visokih krugova, ili možda igrač iz sjene, političar, advokat, sudac, ili druga vrsta stručnjaka. Drugi tip individualca s istim osobinama ali iz loše obitelji može postati falsifikator, prevarant, plaćenik ili nasilni kriminalac.
Stvar je u tome da socijalni faktori i roditeljski uzori utječu samo na izražaj poremećaja, ali oni nemaju efekta na nemogućnost individue da osjeća empatiju ili da razvije savjest.
Robert Hare je jednom napisao rad za naučni časopis. Rad je uključivao EEG nekoliko grupa odraslih ljudi koji su imali jezični zadatak. Urednik časopisa vratio je rad tvrdeći da: „Ti EEG-i nisu mogli biti od ljudi.“
Ali jesu. Bili su psihopatski EEG-i.
Neki ljudi uspoređuju psihopatiju sa šizofrenijom. Ali kao što ćemo vidjeti, postoje važne razlike:
Šizofrenija i psihopatija se obje karakteriziraju kao impulzivni, slabo planirani šabloni ponašanja. Ponašanje može proistjecati iz slabog ili lošeg koordiniranog odgovora inhibicijskog sustava. Mi smo testirali hipoteze da su šizofrenija i psihopatija asocirane s abnormalnim neuralnim procesima za vrijeme supresije neodgovarajućih odgovora.
Participanti su bili šizofreni pacijenti, nepsihotični psihopati, i nepsihotični, nepsihopatski kontrolni subjekti (definirani Hare-ovom psihopatskom kontrolnom listom) i svi oni su bili zatvoreni u kaznionice maksimalne sigurnosti. Snimljeni su bihevioristički odgovori i ERP potencijali povezani s događajima za vrijeme Radi/Ne radi zadataka.
Rezultati: šizofreni pacijenti su napravili više grešaka na testu od nepsihopatskih kažnjenika. Kao što se očekivalo, nepsihopatski, nepsihotični sudionici pokazali su veću frontalnu ERP negativnost (N257) na Ne radi stimulanse više nego na Radi stimulanse. Ovaj efekt je bio mali kod šizofrenih pacijenata i odsutan kod psihopata. Za nepsihopate, P357 ERP komponenta je bila veća na Radi nego na Ne radi zadacima, razlika koje nema kod šizofrenih pacijenata i koja je u obrnutom smjeru kod psihopata.
Zaključak: Ovaj uradak podupire hipotezu da su neuralni procesi koji uključuju inhibiciju odaziva abnormalni kod šizofreničara i psihopata; iako priroda ovih procesa izgleda drugačija kod ova dva poremećaja.
„Sve više podataka vode ka zaključku da psihopate imaju biološku bazu, i mnoge značajke oboljenja,“ kaže Sabine Herpertz, psihijatar u RWTH univerzitetu u Achen-u, Njemačka.
Tehnike moždanog stvaranja slika pri pozitronskoj emisiji tomografije (PET) i slika stvorenih magnetskom rezonancom (MRI) daju nam mogućnost da istražimo psihopatiju još više. Te tehnike mogu omogućiti istraživačima da otkriju da li psihopatski psihološki i emocionalni deficiti mogu biti povezani sa specifičnim razlikama u anatomiji ili moždanoj aktivnosti.
Među istraživačima koji su započeli istraživanje na ovom području, prevladavaju dvije glavne teorije o psihopatiji. Jedna, favorizirana od strane Adrian-a Raine-ja s Univerziteta južne Kalifornije u Los Angeles-u koja podupire rad Antonio-a Damasio-a s Univerziteta iz Iowa-e, daje glavnu ulogu moždanoj regiji koja se zove orbifrontalni kompleks. Ovaj dio mozga, znan kao prefrontalni korteks, obrađuje svjesno donošenje odluka.
Druga teorija, promovirana od strane James-a Blair-a s londonskog univerziteta, tvrdi da fundamentalne disfunkcije leže u amigdali, maloj strukturi koja ima oblik badema, a koja igra kritičnu ulogu u procesuiranju emocija i medijaciji straha. Nedavno, uz korištenje PET skeniranja, Blair je pokazao da se aktivacija u normalnih volontera odvija kod reakcije na tugu i ljutnju i pri drugim osjećajima, što podržava hipotezu da disfunkcija amigdale može objasniti pomanjkanje straha ili empatije kod psihopata.
Ove dvije teorije se međusobno ne isključuju, Blair navodi, jer su orbifrontalni korteks, koji „razmišlja“ i amigdala, koja „osjeća“ uzajamno povezani.
Prateći javno rašireno mišljenje da se sudski kriminalni sustav i sustav za mentalno zdravstvo ne uspijevaju efektno uhvatiti u koštac s opasnim psihopatima, u nekoliko zemalja postoji pokret za legalne promjene vezane za ovu temu. Najkontroverzniji je prijedlog da se osigura osobama s jakim poremećajem osobnosti da budu zatvorene u mentalne institucije najvišeg stupnja sigurnosti, čak i ako nisu osuđene za kriminalna djela. Iako su ovi prijedlozi alarmirali udruge za ljudske slobode, glavnina ovih mjera uključuje važne inicijative unutar zatvorskih servisa da bi poboljšali rukovanje s onima kojima je ustanovljen antisocijalni poremećaj, uključujući psihopate.
Evo što je izjavila jedna osoba koja je prošla kroz psihopatove ruke:
„Svijet ima samo jedan problem, psihopate. Postoje dvije osnovne psihopatske grupe: socijalne i antisocijalne. Esencijalan oblik psihopate je perverzna, opsesivno-kompulzivna želja da druge prisili na njihove deluzije. Psihopate potpuno zanemaruju i napadaju prava drugih, naročito pravo da se nešto odbije i pravo na ljubav.“
Iznova i iznova, nailazimo na jedan te isti problem: religije i sustave vjerovanja koji se moraju braniti protiv objektivnih dokaza ili sustava vjerovanja drugih ljudi. Moramo se zapitati: „Odakle li su došli ti religijski sustavi kad su tako evidentno katastrofični?“ I onda, moramo razmisliti o činjenici da danas, kad se mnogi sustavi ruše i kad jedni zamjenjuju druge koji nam tako slično odvlače pažnju od onoga što JE, postalo je važno „pojačati“ određen način razmišljanja. A to psihopate najbolje rade.
Psihopati dominiraju i postavljaju standarde za ponašanje u našem društvu. Mi živimo u svijetu zasnovanom na psihopatiji, lancu prehrane koji se bazira na krađi energije, jer tako stoje stvari. Mnogi su ljudi toliko oštećeni da više nemaju kapaciteta čak ni da zamisle drugačiji sustav bazirane na simbiotskoj mreži.
Nisu ih samo drugi oštetili, već i na tisuće malih zala koje su učinili sami sebi da bi preživjeli. Da bi uočili što je sustav u stvarnosti, oni trebaju shvatiti svoj udio koji su odigrali da bi taj isti sustav radio. To je puno da bi se tražilo od krhkog ega. Isto tako, oni koji nisu psihopate, još uvijek žele graditi ljudske konekcije ali se boje, zbog straha da će ih se iskoristiti ili da će im se ukrasti energija.
S ovim kratkim povijesnim pregledom koji smo istražili, postali smo akutno svjesni da ovo NIJE problem samo našeg „vremena“. Ovo je transmilenijska evolucijska strategija, koja nas je korak po korak dovela na ovu poziciju. Ono što je danas postalo očigledno je samo makijavelistička diverzija koja fokusira pažnju na one koji se lako daju prevariti. Ovo se pospješuje s „pljeskačima“ u publici, i čini se da postoji cijela vojska psihopata među nama čiji je posao da služe kao vektori za pažnju i direkciju. Nadamo se da će čitatelji ovih stranica dozvoliti sebi da se zamisle, istraže i implementiraju drugačiji način življenja. I da će se zauzeti za sebe dok to rade. Kao što je Wilhelm Reich napisao:
Zašto li je čovjek, kroz tisuće i tisuće godina, bez obzira da li je gradio znanstveni, filozofski ili religijski sustav, zastranio s takvom upornošću i s takvim katastrofičnim posljedicama?“ […]
Odgovor leži negdje u domeni naše egzistencije koja je toliko puno opstruirana organiziranom religijom i na takav način postala izvan našeg dosega. Stoga, vjerojatno leži u odnosu ljudskog bića i kozmičke energije koja s nama upravlja.
Isto pitanje je postavio Castanedin don Juan:
‘Želim se obratiti tvom analitičkom umu’, rekao je don Juan. ‘Razmisli na trenutak, i reci mi kako bi objasnio kontradikcije između inteligencije inženjera i gluposti njegovog sustava vjerovanja, ili gluposti njegovog kontradiktornog ponašanja. Čarobnjaci vjeruju da su nam predatori stvorili naš sustav vjerovanja, naše ideje dobra i zla, naš socijalni aspekt. Oni su ti koji su stvorili naše nade i očekivanja i snove o uspjehu ili propasti. Oni su nam dali pohlepu, pomamu i kukavičluk. Predatori su ti koji su nas načinili zadovoljnima, rutinskima, egomanijakalnima.
Da bi ostali poslušni i slabi, predatori su se odlučili na čudesan manevar – čudesan, naravno sa stanovišta stratega na bojnom polju. Užasnog manevra sa stanovišta onoga tko treba to propatiti. Oni su nam dali svoj um. […] Kroz taj um, koji je na kraju krajeva, njihov um, predatori ubacuju u živote ljudskih bića što god im zatreba. [Castaneda, „The Active Side of Infinity“]
Ovaj problem je također definirao Georges Gurdjieff:
„U aktualnoj ljudskoj situaciji nema ničega što bi se moglo usporediti s evolucijskim tijekom. Naprotiv, kad usporedimo čovječanstvo s čovjekom, jasno vidimo da rast ličnosti ide na uštrb suštine, to jest, rast umjetnog, nerealnog, onog što je strano, na uštrb prirodnog, stvarnog, i onog što je nečije vlastito.
„Zajedno sa ovim, vidimo porast automatizma.“
„Današnja kultura treba automate. […] Jedna stvar je sigurna, ljudsko robovanje raste. Čovjek postaje dobrovoljan rob. Više mu nisu potrebni lanci. Robovanje mu se počinje sviđati, na njega počinje biti ponosan. A ovo je najstrašnija stvar koja se čovjeku može dogoditi. [Gurdjieff, op. cit]
Netolerancija i okrutnost su NEOPHODNI da bi zagarantirali „zataškavanje.“ Određena vrsta „ljudskih bića“ radi u ime ovog zataškavanja. U ovom smislu, psihopate, kao Izvanzemaljske Reakcijske Mašine imaju ulogu u Tajnim Igrama Bogova.