“Nikad ne pripisuj zlobi ono što se može objasniti glupošću.” To je važna fraza – i neophodna; ona sprječava ljude da budu paranoični. Međutim, postoji posljedica koju većina ljudi ne zna: “Zlobi se MOŽE pripisati ono što glupost ne može objasniti.”
– Robert Canup
Kako nastavljaju pristizati emailovi o problemu COINTELPRO-a, postavila su se brojna pitanja – uglavnom o tome kako razlikovati istinu od laži – i mislila sam jutros da ću odvojiti malo vremena da pokušam pokriti nekoliko aspekata ovog problema.
Pokrila sam mnoge aspekte ovog problema tu i tamo na našim web stranicama, ali budući da google uspijeva osigurati da budemo potisnuti u rezultatima pretraživanja, mnogi ljudi još nisu otkrili te zbirke zapažanja, dokaza i popratnog materijala. (Što se tiče googlea, prikupljamo podatke i radimo eksperimente više od godinu dana i uskoro ćemo objaviti neke od rezultata, ali ne očekujte da će ih google objaviti!)
Primarni problem s kojim vidim da se čovječanstvo danas bori precizno je ocrtao psiholog Andrew Lobaczewski: to je gotovo potpuni nedostatak odgovarajućeg psihološkog znanja od strane mase čovječanstva – populacije običnih, normalnih ljudi.
Od davnina su filozofi i religiozni mislioci koji zastupaju različite stavove u različitim kulturama tragali za istinom o moralnim vrijednostima, nastojeći pronaći kriterije za ono što je ispravno, što predstavlja dobar savjet. Opisivali su vrline ljudskog karaktera i predlagali da se one steknu. Stvorili su baštinu … koja sadrži stoljetna iskustva i razmišljanja. Unatoč očiglednim razlikama među stavovima, sličnost ili komplementarnost zaključaka do kojih su došli slavni ljudi iz antike su zapanjujući, iako su djelovali u vrlo različitim vremenima i na različitim mjestima. Uostalom, sve što je vrijedno uvjetovano je i uzrokovano zakonima prirode koji djeluju na osobnosti kako pojedinačnih ljudskih bića tako i kolektivnih društava.
Međutim, jednako je poticajno za razmišljanje vidjeti koliko je relativno malo rečeno o suprotnoj strani medalje; prirodi, uzrocima i postanku zla. Te se stvari obično skrivaju iza gornjih generaliziranih zaključaka s određenom dozom tajnosti. Takvo stanje djelomično se može pripisati društvenim uvjetima i povijesnim okolnostima u kojima su ti mislioci djelovali. Njihov modus operandi možda je barem djelomično bio diktiran osobnom sudbinom, naslijeđenom tradicijom ili čak razboritošću. Uostalom, pravda i vrlina su suprotnosti sili i izopačenosti, isto vrijedi i za istinitost naspram laži, slično kao što je zdravlje suprotnost bolesti.
Karakter i geneza zla tako su ostali skriveni u diskretnim sjenama, prepuštajući dramaturzima da se bave temom svojim izrazito ekspresivnim jezikom, ali to nije dopiralo do praizvora fenomena. Određeni spoznajni prostor tako ostaje neistražen, šikara moralnih pitanja koja se opire razumijevanju i filozofskim generalizacijama. […]
Od pamtivijeka, čovjek je sanjao o životu u kojem njegovi napori da akumulira dobrobiti mogu biti isprekidani odmorom tijekom kojeg on uživa u tim dobrobitima. Naučio je kako pripitomiti životinje kako bi akumulirao više koristi, a kada to više nije zadovoljavalo njegove potrebe, naučio je porobiti druga ljudska bića jednostavno zato što je bio moćniji i što je mogao to učiniti.
Snovi o sretnom životu s “više akumuliranih dobrobiti” u kojima treba uživati i više slobodnog vremena u kojemu se u njima može uživati, tako su doveli do sile nad drugima, sile koja kvari um korisnika. Zato se kroz povijest čovjekovi snovi o sreći nisu ostvarili: hedonistički pogled na “sreću” sadrži klice bijede. Hedonizam, težnja za akumulacijom dobrobiti s jedinom svrhom samozadovoljstva, hrani vječni ciklus u kojem dobra vremena vode lošim vremenima.
U dobrim vremenima ljudi gube iz vida potrebu za razmišljanjem, introspekcijom, poznavanjem drugih i razumijevanjem života. Kad je “dobro”, ljudi se pitaju isplati li se razmišljati o ljudskoj prirodi i manama u osobnosti (vlastitoj ili tuđoj). U dobrim vremenima, cijele generacije mogu odrastati bez razumijevanja kreativnog značenja patnje jer je nikada nisu same iskusile. Kada su sve životne radosti tu za uzimanje, mentalni napor da se razumiju znanost i zakoni prirode – da se stekne znanje koje možda nije izravno povezano s gomilanjem stvari – čini se kao besmislen rad. Biti “zdravog duha” i pozitivan – biti dobar momak koji nikad ne obeshrabruje – smatra se dobrom stvari, a svatko tko predvidi strašne posljedice kao rezultat takve bezbrižnosti označen je kao gunđalo ili da kvari zabavu.
Percepcija istine o stvarnosti, posebice stvarno razumijevanje ljudske prirode u svim njezinim rasponima i permutacijama, prestaje biti vrlina koju treba steći. Promišljeni sumnjatelji su “zabadala” koja ne mogu ostaviti stvari na miru. “Ne popravljaj ako nije pokvareno.” Ovakav stav dovodi do osiromašenja psihološkog znanja uključujući sposobnost razlikovanja svojstava ljudske prirode i osobnosti, te sposobnost kreativnog oblikovanja zdravih umova.
Kult moći tako potiskuje mentalne i moralne vrijednosti koje su toliko bitne za održavanje mira miroljubivim sredstvima. Bogaćenje ili involucija neke nacije u pogledu njenog psihološkog svjetonazora može se smatrati pokazateljem je li njena budućnost dobra ili loša.
U dobrim vremenima, potraga za smislom života, istinom naše stvarnosti, postaje neugodna jer otkriva nepovoljne čimbenike. Nesvjesno uklanjanje podataka koji su, ili se čine, nesvrsishodnima, postaje navika, običaj koji prihvaćaju cijela društva. Rezultat je da misaoni procesi koji se temelje na takvim krnjim informacijama ne mogu donijeti točne zaključke. To zatim dovodi do zamjene pogodnih laži samome sebi u zamjenu s neugodnim istinama čime se približavamo granicama fenomena koji bi se trebali promatrati kao psihopatološki. […]
Kada dođu loša vremena i ljudi su preplavljeni s prekomjernim zlom, moraju skupiti sve svoje fizičke i psihičke snage kako bi se izborili za opstanak i zaštitili ljudski razum. Potraga za nekim izlazom iz poteškoća i opasnosti ponovno pokreće davno zakopane moći ili diskreciju. Takvi ljudi imaju početnu tendenciju oslanjanja na silu kako bi se suprotstavili prijetnji; mogu, na primjer, postati “laki na okidaču” ili ovisni o vojskama. Međutim, polako i mukotrpno otkrivaju prednosti koje donosi mentalni napor; poboljšano razumijevanje posebno psiholoških situacija, bolje razlikovanje ljudskih karaktera i osobnosti, te konačno, razumijevanje svojih protivnika. Tijekom takvih vremena, vrline koje su prijašnji naraštaji pripisivali književnim motivima ponovno dobivaju svoju stvarnu i korisnu supstancu i postaju cijenjene zbog svoje vrijednosti. Mudra osoba koja je sposobna dati dobar savjet visoko je poštovana.
Čini se da je u ljudskoj povijesti bilo mnogo takvih “loših vremena” i da su u takvim vremenima razvijeni odlični etički sustavi. Nažalost, za vrijeme “dobrih vremena” nitko ne želi čuti za to. Oni žele “uživati” u stvarima, imati zadovoljna i ugodna iskustva, pa je svaka literatura koja se odnosi na takva vremena izgubljena, zaboravljena, potisnuta ili na neki drugi način zanemarena. To dovodi do daljnjeg snižavanja vrijednosti intelektualne valute i otvara pukotinu za ponovna loša vremena. [dr. sc. Andrew Lobaczewski, Political Ponerology: The Science of Evil Adjusted for Political Purposes]
Činjenice su takve da su “dobra vremena” za jednu skupinu ljudi povijesno ukorijenjena u nekoj nepravdi prema drugim skupinama ljudi. U takvom društvu, gdje sve skrivene istine vrebaju ispod površine poput sante leda, katastrofa je pred vratima.
Jasno je da je Amerika proživjela dugo razdoblje “dobrih vremena” tijekom većeg dijela svog postojanja, (bez obzira koliko su ljudi morali potlačiti ili ubiti da bi to učinili), ali posebno tijekom 50 godina prije 11. rujna 2001. Tijekom tih 50 godina rođeno je nekoliko generacija djece, a ona koja su rođena na početku tog vremena, koja nikada nisu upoznala “zla vremena”, sada su u dobi u kojoj žele “uživati” u blagodatima koje su nakupili. Nažalost, čini se da se to neće dogoditi; 11. rujna je sve promijenio tako duboko da se čini da nitko neće uživati još jako, jako dugo.
Kako se to moglo dogoditi?
Odgovor je da “dobra vremena” koja su trajala nekoliko generacija rezultiraju gore opisanim društvenim deficitima u pogledu psiholoških vještina i moralne kritike. Duga razdoblja preokupacije samima sobom i “nagomilavanje dobrobiti” za sebe, umanjuju sposobnost točnog procjenjivanja/čitanja okoline i drugih ljudi. Ali situacija je ozbiljnija od puke generalizirane slabosti društva koje bi se moglo “očvrsnuti” uz malo “teških vremena”.
Lobaczewski piše:
Psihološka obilježja svake takve krize jedinstvena su za kulturu i vrijeme, ali jedan zajednički nazivnik koji postoji na početku svih takvih “loših vremena” je pogoršanje histeričnog stanja društva. Emocionalizam koji dominira u individualnom, kolektivnom i političkom životu, u kombinaciji s podsvjesnom selekcijom i zamjenom podataka u rasuđivanju, dovodi do individualnog i nacionalnog egoizma. Manija uvrijeđenosti izaziva stalnu odmazdu, iskorištavajući tuđu razdražljivost i licemjerje. Upravo ta osobina, ta histerizacija društva, omogućuje patološkim spletkarima, krotiteljima zmija i drugim primitivnim devijantima da djeluju kao bitni čimbenici u procesima nastanka zla na makrodruštvenoj razini. [dr. sc. Andrew Lobaczewski, Political Ponerology: The Science of Evil Adjusted for Political Purposes]
Možemo pretpostaviti da ako jedan psiholog zna gore navedeno, to moraju znati i nekoliko drugih. A možda neki od njih rade za vladu koja je tako iskoristila 911 [op.prev. na engl., dan 11. rujna 2001. je generalno znan kao “911”]? Ako razmislimo o tome, postaje sasvim logično da bi, ako znaju te stvari, vrlo vjerojatno bili suučesnici u 911 u svrhu “pogoršavanja histeričnog stanja društva”. Kao što Lobaczewski primjećuje, upravo histerizacija društva omogućuje patološkim spletkarima da u osnovi preuzmu vlast.
Tko su zapravo ti “patološki spletkari” i što može motivirati takve pojedince u vremenima koja drugi općenito smatraju “dobrima” da čine stvari koje će donijeti “loša vremena”. Ako su vremena “dobra”, zašto netko želi spletkariti i stvarati zlo? Pogotovo zato što je svakome tko ima dva funkcionalna neurona očito da će (i da je vidljivo iz povijesti) takva aktivnost dovesti do uništenja samih zavjerenika?
Pa, svakako, sadašnja američka administracija smislila je odgovor: “Mrze nas zbog naših sloboda.” Ovo je vrhunski primjer “selekcije i zamjene podataka u rasuđivanju” koje javnost dobrovoljno i rado prihvaća kao objašnjenje zbog deficita psiholoških vještina i moralne kritike. Istina je ponešto drugačija.
Nažalost, nakon tako dugo vremena podvrgavanja lažima i dezinformacijama, vjerojatnost da će društvo uspjeti prevladati društveno i kulturno programiranje je mala, ali nije nemoguće. I tu stvari poput COINTELPRO-a stupaju na scenu: psyops agenti [op.prev. agenti za psihološke operacije] su majstori pokretanja emocionalnih programa koji ljude ponovno uspavljuju. Kao što je student ove teme, Robert Canup, rekao, 99% svih problema s kojima se čovječanstvo suočava može se povezati s jednim jedinim uzrokom: problemom uvjerljive laži. A uvjerljiva laž je ono što COINTELPRO jest.
Uvjerljive laži su monstruozne stvari koje propagiraju zli ljudi s izričitom svrhom prevare dobrih ljudi da izvrše volju onih kojima u srcu nije njihov najbolji interes. To je tako jednostavno. Najsnažnije od ovih laži su toliko uvjerljive da nitko ni ne sanja da dovede u pitanje njihovu istinitost. Dopustite mi da po ovom pitanju citiram Richarda Dolana:
Neki će ovo odbaciti kao jednu od mnogih teorija zavjere koje su rasprostranjene po američkom krajoliku. Samo etiketiranje služi kao automatsko odbacivanje, kao da nitko nikada ne djeluje u tajnosti. Unesimo malo perspektive i zdravog razuma u ovo pitanje.
Sjedinjene Države se sastoje od velikih organizacija – korporacija, birokracija, “interesnih grupa” i slično – koje su po prirodi zavjereničke. Odnosno, one su hijerarhijski uređene, njihove važne odluke u tajnosti donosi nekoliko ključnih donositelja odluka i oni nisu iznad laganja o svojim aktivnostima. Takva je priroda organizacijskog ponašanja. “Urota”, u ovom ključnom smislu, način je života diljem svijeta.
Unutar svjetskih vojnih i obavještajnih aparata, ova tendencija je povećana do najveće krajnosti. […]
Svatko tko je živio u represivnom društvu zna da se službena manipulacija istinom svakodnevno događa. Ali društva imaju mnogo i malo. U svim vremenima i na svim mjestima, nekolicina je onih koji vladaju, a i nekolicina je onih koji vrše dominantan utjecaj na ono što možemo nazvati službenom kulturom. – Sve elite vode računa o manipuliranju javnim informacijama kako bi održale postojeće strukture moći. To je stara igra.
Amerika je nominalno republika i slobodno društvo, ali u stvarnosti je carstvo i oligarhija, nejasno svjesna vlastite potlačenosti, iznutra i izvana. Upotrijebio sam izraz “država nacionalne sigurnosti” da bih opisao njezine strukture moći. To je prikladan način izražavanja vojnih i obavještajnih zajednica, kao i svjetova koji se njima hrane, kao što su obrambeni izvođači i drugi podzemni, nebulozni entiteti. Njene temeljne osobine su tajnovitost, bogatstvo, neovisnost, moć i dvoličnost.
Gotovo sve značajno što je poduzela američka vojska i obavještajna zajednica u proteklih pola stoljeća dogodilo se u tajnosti. Pothvat izgradnje atomskog oružja, poznatiji kao “Projekt Manhattan”, ostaje veliki model za sve daljnje aktivnosti. Više od dvije godine, niti jedan član Kongresa nije ni znao za njega iako je konačna cijena premašila dvije milijarde dolara.
Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, drugi važni projekti, poput razvoja biološkog oružja, uvoza nacističkih znanstvenika, terminalnih eksperimenata kontrole uma, nacionalnog presretanja pošte i kabelskih prijenosa na nesvjesno stanovništvo, infiltracije medija i sveučilišta, tajni državni udari, tajni ratovi i atentati, svi su se događali daleko ne samo od američke javnosti, već i od većine članova Kongresa i nekoliko predsjednika. Doista, nekoliko najmoćnijih obavještajnih agencija i same su osnovane u tajnosti, nepoznate javnosti ili Kongresu dugi niz godina.
Od 1940-ih američki obrambeni i obavještajni establišment raspolaže s više novca nego većina nacija. Osim službenih dolara, veliki dio novca je nedokumentiran. Od svog početka, CIA je bila uključena u razne neslužbene “poslovne” aktivnosti koje su generirale velike svote gotovine. Veze CIA-e s globalnim organiziranim kriminalom (a time i de facto s međunarodnom trgovinom narkoticima) dobro su utvrđene i dokumentirane već dugi niz godina. – Velik dio izvornog novca za vođenje američke obavještajne zajednice došao je od vrlo bogatih i establiranih američkih obitelji, koje su dugo održavale interes za financiranje operacija nacionalne sigurnosti važnih za njihove interese.
U teoriji, postoji civilni nadzor nad establišmentom nacionalne sigurnosti SAD-a. Predsjednik je vrhovni vojni zapovjednik. Kongres ima službeni nadzor nad CIA-om. FBI mora odgovarati Ministarstvu pravosuđa. U praksi malo toga vrijedi. Jedan razlog je tajnovitost. […]
Zastrašujući primjer takve neovisnosti dogodio se tijekom 1950-ih, kada je predsjednik Eisenhower zapravo izgubio kontrolu nad američkim nuklearnim arsenalom. Situacija se toliko pogoršala da je Eisenhower tijekom svoje posljednje dvije godine na dužnosti više puta tražio audijenciju kod čelnika Strateškog zračnog zapovjedništva kako bi saznao kakav je američki plan nuklearne odmazde. Ono što je konačno saznao 1960., svoje posljednje godine na dužnosti, užasnulo ga je: pola sjeverne hemisfere bit će izbrisano.
Ako cijenjeni vojni heroj kao što je Eisenhower nije mogao kontrolirati američki nuklearni arsenal, niti dobiti izravan odgovor od Pentagona, kako bi, zaboga, predsjednici Truman, Kennedy, Johnson ili Nixon mogli išta po pitanju sličnih stvari?
Tajnovitost, vrijeme i neovisnost doprinose moći. Tijekom godina, država nacionalne sigurnosti dobila je pristup najsofisticiranijoj tehnologiji na svijetu, zatvorila je milijune hektara zemlje od javnog pristupa ili nadzora, stekla je neograničenu sposobnost njuškanja unutar granica SAD-a i izvan njih, provodila je otvorene ili tajne akcije protiv drugih nacija, i procesuirala je ratove bez ozbiljnog medijskog nadzora. Na domaćem planu održava utjecaj na izabrane dužnosnike i zajednice nadajući se nekim od milijardi dolara za obranu.
Obmana je ključni element ratovanja, a kada je pobjeda jedino što je važno, konvencionalni moral običnih ljudi postaje prepreka. Kada se uzmu zajedno, primjeri službene dvoličnosti čine gotovo jednu cjelinu. Oni uključuju odabrane informacije kao što je lažna ratna kriza 1948., izmišljeni nestanak projektila koju su tvrdile zračne snage tijekom 1950-ih, pažljivo upravljani događaji koji su doveli do rješenja Tonkinškog zaljeva…
Tajnovitost proizlazi iz sveprisutnog i temeljnog elementa života u našem svijetu, da će oni koji su na vrhu gomile uvijek poduzeti sve potrebne korake da zadrže status quo.
[S]keptici često pitaju: “Zar stvarno mislite da bi vlada mogla tako dugo skrivati nešto ovako?” Samo pitanje odražava nepoznavanje stvarnosti da je tajnost način života u državi nacionalne sigurnosti. No zapravo je odgovor i da, i ne.
Da, u tome što su zataškavanja standardna operativna procedura, često i desetljećima nepoznata javnosti, koja postaje javno saznanje pukim bacanjem kocke. Ali i ne, u tome da … informacije su curile od samog početka. Nemoguće je potpuno zatvoriti poklopac. Ključ je u neutraliziranju i diskreditaciji nepoželjnih informacija, ponekad putem službenog demantija, ponekad putem posrednika u medijima.
[D]okazi [o pravoj prirodi prirode Državne nacionalne sigurnosti i kako ona stvarno funkcionira] izvedeni s najniže razine vjerojatno neće preživjeti svoj neizbježni sukob sa službenom kulturom, [koju je stvorio COINTELPRO]. [Richard Dolan, UFOs and the National Security State]
Sada, iako znam da sam nešto više od Davida protiv Golijata dobro financiranih krakova Državne nacionalne sigurnosti, kao što su mnogi različiti i često kontradiktorni izvori informacija i dezinformacija, uključujući mainstream medije, mnogi izvori alternativnih medija, takozvane “grupe koje traže istinu” svih vrsta, takozvani new age i alternativni pisci i impresario svih oblika i veličina, (od kojih su većina lažne COINTELPRO organizacije), nastavit ću isticati ono što se može primijetiti ako su vam oči otvorene i ako su vam funkcionalni neuroni, a što se može tvrditi s određenom sigurnošću na temelju prikupljenih dokaza, materijalnih i posrednih. Rekavši to, dopustite mi da pitam ovo: Ako postoji nešto poput uvjerljive laži, nije li moguće da postoji i nešto poput neuvjerljive istine?
Koristeći se Canupovim primjerom: Pretpostavimo da sutra, kada izađete iz svoje kuće, vanzemaljska letjelica sleti ispred vas. Vanzemaljci izlaze i napadaju vas, ostavljajući fizičke tragove. Zatim, zamislite da ovo nije halucinacija, da nije san; to se stvarno događa. Sada ste u posjedu nevjerojatne istine. Kakve su šanse da uvjerite još nekoga u ono što vam se dogodilo? Znate da je to istina, ali nitko vam neće vjerovati. A korijen problema je činjenica da istina općenito ima osjećaj stvarnosti. Međutim, taj osjećaj stvarnosti koji istinu čini općenito vjerojatnom NIJE isto što i sama istina. Drugi koji nisu doživjeli slijetanje vanzemaljaca i njihov napad nemaju isti osjećaj realnosti o onome što im govorite.
Ukratko, ljudi vjeruju u ono što je “poznato” ili ono što je dio pažljivog, dugoročnog programa upoznavanja s lažima koje postaju uvjerljive jednostavno zato što su poznate.
Kada je znanost prvi put otkrila da je čvrsta materija uglavnom prazan prostor, mnogi su ljudi reagirali na tu istinu – ovu nepoznatu činjenicu naše stvarnosti – s bijesom. Godinama su bjesnile rasprave o “čvrstoći” materije i “udaranju kamenja”. Bilo je potrebno jako puno vremena i puno rada da postupno osvijestimo druge o ovoj istini kako bi ova “nevjerojatna” činjenica postala dijelom naše svijesti.
Učenje o zlu u našem društvu, kako ono djeluje na makrodruštvenoj razini, mnogi smatraju “neugodnim”. Oni ne žele ići tamo. Previše je uznemirujuće, pa čak i zastrašujuće. Više od toga, govoriti o ovim stvarima, kao što ja ovdje govorim, nije poznato. Govoriti o zlu kao da je to STVARAN koncept je nešto što smo programirani da NE činimo!
Psiholog George Simon kaže:
… [B]ili smo unaprijed programirani da vjerujemo da ljudi pokazuju problematična ponašanja samo kada imaju “unutarnji problem” ili kada su zabrinuti zbog nečega. Također su nas učili da su ljudi agresivni samo kada su na neki način napadnuti. Dakle, čak i kada nam osjećaj govori da nas netko napada i to bez dobrog razloga, nismo spremni prihvatiti tu ideju. Obično se počnemo pitati što to osobu “ispod svega” toliko muči da se ponaša na tako uznemirujući način. Možemo se čak zapitati što smo to rekli ili učinili da imaju osjećaj da je to “prijetnja”. Gotovo nikada ne razmišljamo o tome da se oni možda bore samo kako bi nešto dobili, postigli svoj cilj ili stekli prednost. Dakle, umjesto da na njih gledamo jednostavno samo kao da se svađaju, mi ih gledamo kao one koji su prvenstveno na neki način uvrijeđeni. [… ] Nasljeđe rada Sigmunda Freuda ima mnogo veze s ovim. Freudove teorije (i teorije drugih koji su se nadograđivali na njegov rad) dugo su utjecale na psihologiju ličnosti. Elementi klasičnih teorija osobnosti našli su svoj put u mnoge discipline osim psihologije, kao i u mnoge naše društvene institucije i poduzeća. […]
Ne može se precijeniti zloćudni učinak pretjerane generalizacije Freudovih zapažanja o maloj skupini pretjerano inhibiranih pojedinaca u širok skup pretpostavki o uzrocima psihičkog lošeg zdravlja kod svih. […]
Trebamo potpuno drugačiji teorijski okvir ako želimo istinski razumjeti i nositi se s ljudima koji se previše bore i kako postupati s njima, za razliku od onih koji se previše šćućure ili “bježe”. [George K. Simon, Jr., “In Sheep’s Clothing“]
Jasno je da moramo proučavati ovaj problem makro-društvenog zla u našem svijetu na sustavan i znanstveni način. I moramo prijeći preko ideje da je razmišljanje samo o dobrim mislima, razmišljanje o sretnim i “lijepim” stvarima put do dobrog psihičkog zdravlja.
Kad bi se liječnici ponašali kao etičari i propustili proučavati bolesti jer su bili zainteresirani samo za proučavanje pitanja zdravlja, ne bi bilo moderne medicine. […] Liječnici su bili u pravu u svom naglasku na proučavanju bolesti prije svega kako bi otkrili uzroke i biološka svojstva bolesti, a potom kako bi razumjeli patodinamiku njihovog tijeka. Uostalom, razumijevanje prirode bolesti i njezina tijeka omogućuje razradu i primjenu odgovarajućih ljekovitih sredstava.[…]
Stoga se postavlja pitanje: ne bi li se neki analogni modus operandi mogao upotrijebiti za proučavanje uzroka i geneze drugih vrsta zla koje bičuju ljudske pojedince, obitelji, društva? Iskustvo je naučilo autora da je zlo po prirodi slično bolesti, iako je možda složenije i nedostižnije našem razumijevanju. […]
Značajne moralne, intelektualne i praktične prednosti mogu se izvući iz razumijevanja geneze Zla zahvaljujući objektivnosti koja je potrebna da bi se ono nepristrano proučavalo. Ljudsko nasljeđe etike nije uništeno takvim pristupom: ono je zapravo ojačano jer se znanstvena metoda može koristiti za potvrdu osnovnih vrijednosti moralnih učenja.
Razumijevanje prirode makrosocijalne patologije pomaže nam pronaći zdrav stav i tako štiti naše umove od kontrole ili trovanja bolesnim sadržajima i utjecajem njihove propagande.
Taj ogromni, zarazni društveni rak možemo pobijediti samo ako shvatimo njegovu bit i njegove etiološke uzroke.
Takvo shvaćanje prirode fenomena dovodi do logičnog zaključka da bi mjere za ozdravljenje i preuređenje svijeta danas trebale biti potpuno drugačije od onih koje su se dosad koristile za rješavanje međunarodnih sukoba. Također je istina da samo posjedovanje znanja i svijesti o fenomenu nastanka makro-socijalnog Zla može početi iscjeljivati pojedinačne ljude i pomoći njihovim umovima da ponovno steknu sklad. [dr. sc. Andrew Lobaczewski, Political Ponerology: The Science of Evil Adjusted for Political Purposes]
Dopustite mi da preporučim novim čitateljima da pogledaju moju objavu o “How to Spot a COINTELPRO Agent” [“Kako prepoznati COINTELPRO agenta“]. Imajte na umu da su knjižicu koju tamo citiram sastavili aktivisti iz ranijih dana koji su imali izravna iskustva gdje su tek naknadno uvidjeli kako su bili prevareni i stavljeni na stranu. Moja baka je uvijek govorila: “Pametan čovjek uči na svojim greškama; genij uči na greškama drugih.” U slučaju COINTELPRO-a, neki od tih aktivista bili su pametni, ali ne i genijalni. Većina ih se “izvukla”, a nekima je doslovce potpuno uništen život jer su bili iskreni i tvrdoglavi. Materijal u toj knjižici danas je neprocjenjiv jer su oni koji su ga sastavili platili visoku cijenu da bi naučili te stvari. Hajdemo u ovom slučaju biti geniji.
Kako piše Robert Canup, suočavamo se s posebnim, čak monstruoznim, problemom u našem svijetu: većina onoga što znamo ili mislimo da znamo temelji se na uvjerljivim lažima. Osoba koja je iskrena i govori istinu nema gotovo nikakve šanse protiv uvjerljivog lažljivca. Da, znam da je to u suprotnosti sa svime što su nas učili od djetinjstva u “Zemlji slobodnih i domu hrabrih” [SAD; op.prev.], ali to je nažalost istina. Učili su nas da će “istina uvijek pobijediti” i da “svatko tko povjeruje u laž o tebi nije tvoj prijatelj od početka”, i čitav niz drugih floskula koje bi zapravo funkcionirale u drugačijem svijetu: svijetu kojim upravljaju ljudi koji govore istinu!
Ali budući da našim svijetom upravljaju ljudi koji od laži zarađuju za život, mogli biste očekivati da su stvari postavili tako da lažljivci uvijek pobjeđuju. I to je, nažalost, tako.
“Naša se kultura slaže oko znakova laganja. Pitajte bilo koga kako prepoznati laže li netko i reći će vam da to mogu prepoznati po “nedostatku kontakta očima, nervoznom premještanju ili čačkanju odjeće.” Psihologinja Anna Salter piše sa suhim humorom: “Ova je percepcija toliko raširena da sam imala fantaziju da, odmah po rođenju, medicinske sestre moraju uzeti novorođenčad i šapnuti im na uho: “Kontakt očima. To je znak istinitosti.” [dr. sc. Anna C. Salter]
Problem je u tome što, ako postoji psihopat – ili neki sa srodnim karakteropatijama – koji ne zna održati dobar kontakt očima kada laže, taj nije rođen. Kontakt očima je “općepoznati” znak govorenja istine. Problem je što će lažljivci lažirati sve što je moguće lažirati, tako da u stvarnosti kontakt očima apsolutno NIJE znak govorenja istine. Anna Salter piše:
Čovjek ispred mene je južnjački dobri dečko, kao muškarci s kojima sam odrasla i koji su mi se sviđali. Ako ništa drugo, imam slabost prema muškarcima koji su kao južnjački i koji vam može pričati u stilu “Sam Ervina”, južnjačkog odvjetnika koji na sudu nosi crvene tregere uz kaubojske čizme stare dvadeset i pet godina i koji pojača svoj naglasak kad vidi kako dolazi vještak sa sjevera. “Ljubav iz sjevernog grada” na klupi za svjedoke izazvat će isti usredotočeni interes kao jelen u sezoni lova. Možete provesti vrlo duge dane na sudu s muškarcima koji nose crvene tregere i počinju vam govoriti kako ste pametni, a kako su oni jednostavni i glupi.
Pregledavam čovjeka ispred sebe. Nisam na sudu; u zatvoru sam, a on nije odvjetnik nego seksualni prijestupnik, i ima sjajne oči uz ono sporo, slatko otezanje. On je krupan čovjek, malo ćelav, i ima – moram priznati da postoji i takvo što – nevino lice. …
Moj južnjački dobri dečko sigurno zna da se kontakt očima smatra znakom istinoljubivosti. Opisuje kako se izvukao za blizu 100 silovanja odraslih i djece.
Način na koji sam se koristio kad bih nekoga pokušavao uvjeriti – iako sam znao da lažem – pogledao bih ga u oči, ali ne bih buljio u njega. Ljudima je od buljenja neugodno i to ih odbija, pa ne bih buljio u njih. Ali pogledajte ih na način da, znate, “pogledajte ovo nevino lice. Kako možete vjerovati da bih učinio nešto takvo?” Pomaže ako dobro vladate rječnikom kojim se možete opravdati na način koji je lako razumljiv. Lijepo se obucite. Koristite lagane geste rukama koje ni na koji način ne napadaju.
To je ta kombinacija stvari. To nije jedna jedina stvar koju možete učiniti. To je cijela kombinacija stvari koje vaše tijelo gestikulira i stvari koje govore: “Gledaj, govorim ti istinu i ne znam što ti ljudi pokušavaju izvesti. Ne znam što pokušavaju dokazati, ali ja nisam učinio ništa od ovoga. Ne znam zašto ovo rade. Možete provjeriti moj dosje. Imam dobar dosje. Nikada nisam bio u ovakvoj nevolji. I ne znam što se događa. Zbunjen sam.”…
Kao da mi čita misli, prekida se: “Ne shvaćaš ovo, Anna, zar ne?” on kaže. “Misliš da kada me pitaju: “Jesam li to učinio?” da tada lažem. Ali ja lažem svaki dan u zadnjih dvadeset pet godina.”
Uvježbani lažljivac: kategorija lažljivaca koju čak i stručnjaci teško otkrivaju.
Problem je u tome što većina promatrača nije tako dobra kao što misle u otkrivanju prijevare, čak i kada se radi o ljudima koji nisu izpraksirani lažljivci, poput studenata koji su se dobrovoljno prijavili za istraživanje laganja. Istraživanje dosljedno pokazuje da većina ljudi – čak i većina profesionalnih skupina poput policije i psihologa – nema ništa više od slučajne sposobnosti otkrivanja prijevare. Bacanje novčića također bi poslužilo.
“Ako želite nešto zanijekati, pobrinite se da u tome imate element istine. Zvuči kao da je istinito, a postoje elementi toga koji su vrlo istiniti koji se mogu provjeriti, i pokušajte to uravnotežiti tako da ima više istine nego laži, tako da kada se provjeri, čak i ako dio laži izađe na vidjelo, tu ima više istine nego laži.”
Ovaj je čovjek bio dovoljno dobar da se jednom izvukao tako što je ljutito izišao iz suda. Sestra ga je optužila da je istog dana silovao nju i zlostavljao njezinu kćer. Izigrao je to kao apsurdnu optužbu. Njegova je sestra, rekao je na sudu, jednom optužila njegova ujaka za zlostavljanje. Bila je poznata u obitelji po izmišljanju ovakvih suludih optužbi. Rekao je da neće trpjeti takve gluposti i izašao. Nitko ga nije zaustavio, i nitko ga nikada nije pozvao natrag. Naboj je samo nekako nestao. Sada priznaje da su obje optužbe bile istinite.
Dopadljivost i šarm su ono što on koristi kao oružje.
Dvostruki život je moćna taktika. Postoji obrazac društveno odgovornog ponašanja u javnosti zbog kojeg ljudi spuste gard i oglušuju se na razotkrivanja. Sposobnost da šarmiraš, da budeš simpatičan, da zračiš iskrenošću i istinoljubivošću, presudna je za uspješnog lažljivca – i oni marljivo vježbaju.
“Biti ljubazan je odluka”, piše Gavin De Becker u “The Gift of Fear”. To je strategija društvene interakcije; to nije karakterna osobina.
Unatoč desetljećima istraživanja koja su pokazala da ljudi ne mogu pouzdano reći tko laže a tko ne, većina ljudi vjeruje da mogu. Postoji nešto toliko fundamentalno prijeteće u ideji da zapravo ne možemo znati trebamo li nekome vjerovati ili ne da je vrlo teško natjerati bilo koga – kliničare, građane, čak i policiju – da takve rezultate shvate ozbiljno.
Zurim u izjavu jednog djeteta ispred sebe. To je izvješće socijalne radnice o iskazu četverogodišnjakinje o seksualnom zlostavljanju od strane njezina oca… [ulomci stvarnog izvješća nisu uključeni; pročitaj knjigu]
Pažljivo razmatram izvješće. Ispunjeno je detaljima. Riječi su dječje, opis točan. Jasno je da ovo dijete zna što je oralni seks. Ne pokazuje znakove treniranja. Ali zašto mi je ovo izvješće poslano s uklonjenim svim osobnim imenima i identifikacijskim podacima?
Ovo je izvješće, saznajem, isplivalo usred borbe oko skrbništva. Tata je bio bogat poslovni čovjek, uspješan, cijenjen i omiljen. Mama je bila bolnički pacijent na odjelu za droge. Srce mi se steže. Nije važno koliko je ovo izvješće realno, koliko znakova vjerodostojnosti, koliko malo znakova podučavanja: u našem pravosudnom sustavu odvjetnici su na prodaju. Tatin će novac doista kupiti vrlo dobre odvjetnike. Nije jasno da li mama ima novca ili volje da mu se suprotstavi. A dijete: bit će uopće sretna da se za nju itko zauzme.
Mnogo sam puta pomislila da kad bih bila optužena za zločin da bih radije imala dobrog odvjetnika nego bila nevina.
No čini se da sud reagira primjereno i imenuje dva neovisna psihologa da daju preporuku. Dvije neovisne prilike da se stvar ispravi. Dvoje ljudi koji nisu vezani ni za jednu stranu i koji mogu tražiti bilo kakav test, pa čak i poligraf, kao dio svoje odluke. Dvoje ljudi čiji je posao znati nešto o prijevari i razlikovati istinu od laži.
Ali oba psihologa se umjesto toga odlučuju za ono što se naziva “interakcijska procjena”. Oni jednostavno promatraju kako otac komunicira sa svojom kćeri, tražeći znakove povezanosti ili, obrnuto, straha. Vjeruju da će ga se bojati ako ju je zlostavljao; ako ga ona voli, on je nevin. [ Anna C. Salter, dr.sc., Predators, Pedophiles, Rapists, and Other Sex Offenders]
Ne postoji istraživanje ili teorija koja podupire ovaj pristup. Seksualni prijestupnici poznati su po povezivanju s djetetom i korištenju tog odnosa kako bi izmanipulirali djetetom kako bi imali seks s njima. Osim toga, dijete se može bojati iz vrlo različitih razloga; muškarac je možda udario njezinu majku, ali nikada nije digao ruku na nju, seksualno ili na neki drugi način. Kakvo opravdanje postoji za vjerovanje da se iz interakcije između djeteta i navodnog počinitelja može zaključiti je li do zlostavljanja došlo ili nije?
Anna Salter je ustala na konferenciji kako bi osporila pristup “interakcijskog ocjenjivanja” i bila je ušutkana.
U slučaju ovog djeteta, navodni počinitelj je njezin otac. Sigurno ga voli, čak i ako je učinio ono što je otkrila. Nije koristio nasilje. Ona ne zna da postoji nešto loše u tome što on radi. Ima četiri godine.
Jedan od ocjenjivača napominje: “Promatranja oca i kćeri ukazuju na vrlo sretan, spontan i pozitivan odnos.”
Uzdišem. Kao da to ima ikakve veze s bilo čim. To što ga ona voli ne znači da je nevin ili kriv. Onda pronađem nešto u spisu zbog čega se uspravim. Zabrinjavajuća su priznanja gospodina Jonesa da se ranije u životu upustio u seksualno neprimjereno ponašanje što je uključilo troje djece… To su bila djeca žene s kojom je u to vrijeme živio.
Zurim u ceduljicu. Ovaj psiholog je znao da je to već radio – u identičnim okolnostima. To je osuđujuće priznanje i sigurno znači da bi psiholog trebao ozbiljno shvatiti ovo posljednje otkriće. Ali on to ne čini. G. Jones je, čini se, previše šarmantan, previše bogat, previše poštovan. Unatoč tome što znaju da je priznati zlostavljač djece, oba psihologa preporučuju da potpuno skrbništvo pripadne tati.
I tu priča završava – u većini slučajeva.
No, u ovom slučaju, odvjetnik je, toliko uvjeren da je njegov klijent nevin, oca poslao na poligraf. Znam da je mislio da je nevin jer ga je poslao jako dobrom poligrafistu, a ne onom kojem bi odvjetnik svjesno poslao krivog klijenta. Ovaj poligrafist neobično je dobar ispitivač i ima stopu priznanja od 98%. On kaže svojim klijentima:
Problem s poligrafom je taj što ne može razlikovati veliku od male laži i mrzio bih, zaista bih mrzio da zabrljate svoj poligraf nečim malim što je nebitno. Dakle, ako postoji bilo što, bilo što što mi želite reći prije poligrafa, sada je vrijeme da to maknemo s puta.
Prema ovim uputama, poligrafist je otkrio da g. Jones ima dosta stvari za reći:
[Ne uključujem većinu priznanja ovog čovjeka, samo odabrane i dobro uređene izvatke.]
Zajedno se tuširaju i maze jedno drugo. On ponekad masturbira dok su pod tušem i ohrabruje dijete da “asistira” govoreći da je to za nju “edukativno”. Spavaju zajedno goli i “ponekad se svašta dogodi”. Ovaj muškarac je kupio vibrator za svoju četiri godine staru kćer. I tako dalje.
Sva ta priznanja su data PRIJE poligrafa. Ono što je zapanjujuće je da on pada na poligrafu jer je prešućivao informacije o oralnom seksu sa svojom kćeri.
U dosjeu nalazim rukom pisanu bilješku od poligrafiste. Izvješće je faksirao odvjetniku oca. Na kraju krajeva, bio je to privatni poligraf, koji je tražio očev odvjetnik, a ne onaj koji je zahtijevao bilo koji od neovisnih procjenitelja (iako su ga MOGLI tražiti.) U roku od pet minuta od slanja izvješća faksom, telefon je zazvonio, “Ja sam radio s vama dvadeset godina,” rekao mu je odvjetnik. “Nadam se da vas ne moram podsjećati što znači povlaštena komunikacija.”
Ono što povlaštena komunikacija znači jest da je ovo izvješće spadalo pod povjerljivost odvjetnika i klijenta i stoga je potisnuto. To znači da očev odvjetnik nije bio dužan dati izvješće sudu, a po zakonu poligrafist to nije mogao.”
To znači da su jedina izvješća koja je sud vidio u ovom slučaju bila dva psihologa koji su mislili da mogu reći laže li otac tako što su ga intervjuirali i da su mogli reći je li dijete bilo zlostavljano gledajući voli li ona svog oca. To znači da je 1996. godine potpuno skrbništvo nad ovim djetetom pripalo njenom ocu, gdje je i ostalo do danas.
Poligrafist, shrvan s ishodom, poslao mi je slučaj nakon što je uklonio prava imena, s nadom da ga mogu koristiti u “obrazovne svrhe”.
Gospodin Jones bio je cijenjeni član zajednice s ludom ženom. I bio je tako iskren. Jasno je da ga je dijete jako voljelo. Takav čovjek vjerojatno nije zlostavljač djece, zar ne? [ Anna C. Salter]
Još jedan sličan slučaj ima izvještaj o ocu:
Budući da je otac negirao optužbe, teško je utvrditi identitet počinitelja. U prilog očevoj istinitosti… bio je vrlo otvoren tijekom intervjua i postupaka testiranja. Primjerice, priznao je da je svojedobno imao poteškoća u seksualnim odnosima, a otvoreno je priznao i da je možda imao problema s pićem…
Budući da je priznao neke probleme, psiholog je zaključio da neće lagati o drugim, ozbiljnijim problemima! Budući da je priznao probleme koji su bili legalni, zaključila je da neće lagati o aktivnostima koje su nezakonite! To je samo racionalizacija; istina je da je psiholog jednostavno povjerovao u laži.
Jedan klinički evaluator primijetio je u izvješću o seksualnom predatoru da je “ostao pozadi kako bi zatvorio jedna od vrata, što je vrlo brižna gesta koja je, kako se pokazalo, u skladu s njegovim općim obrascem ponašanja.” Izvješće ga je dalje opisalo kao “ljubaznog, obazrivog i pažljivog, osobu za koju se činilo da uživa u pomaganju i brizi.”
Umjesto da zaključi da je čovjek bio dobar u stvaranju paravana, psiholog je zaključio da čovjek nije brutalan, nasilan, serijski silovatelj. Srećom, postojalo je dosta dokaza da jest i osuđen je. U ovom slučaju, sud je bio u pravu čak i ako je psiholog bio vani na ručku [engleska fraza “vani na ručku” znači da je osobi nešto ili previše čudno ili da je osoba toliko zbunjena da bi znala što se zapravo događa; op.prev.].
U drugom slučaju, vrlo poznati psiholog procijenio je tromjesečno dijete sa tragovima ugriza posvuda. Samo su dvije osobe imale priliku nanijeti tragove ugriza u određenom vremenskom roku, a to su bili roditelji. Sumnja je bila usmjeriena na oca. Psiholog koji je zamoljen da ga ocijeni izvijestio je kako je nježno obrisao djetetov nosić tijekom procjene, koliko je pažljivo držao bebu. Na temelju ponašanja muškarca tijekom razgovora, oslobodila ga je i preporučila da skrbništvo ostane kod roditelja. Dvije godine kasnije, ubio je dijete. [Iz knjige Predators, Pedophiles, Rapists, and Other Sex Offenders Anne C. Salter]
Ovo je pitanje koje nikada neće umrijeti. Čini se nemogućim uvjeriti ljude da se privatno ponašanje ne može predvidjeti iz javnog ponašanja. Ljubazni, nenasilni pojedinci dobro se ponašaju u javnosti, ali to čine i predatori, silovatelji, ubojice, pedofili i agenti COINTELPRO-a koji pomažu u oblikovanju kulture u kojoj živimo. Ne, nisu se uvijek zvali COINTELPRO, ali princip je isti. Koristi se od pamtivijeka. Najraniji pisani zapisi koje imamo odnose se na “pljeskače” u publici kazališta u staroj Grčkoj. Što mislite da znači izraz “Grčki zbor“? Danas imamo upravo to u obliku mainstream medija. Jeste li mislili da bi, uz moć interneta da doseže do milijun ljudi, “moćnici” zanemarili nužnost instaliranja “Grčkog zbora” na internetu?
“Zbor je ponudio pozadinu i sažetak informacija kako bi pomogao publici da prati izvedbu, komentirao je glavne teme i pokazao kako bi idealna publika mogla reagirati na dramu onako kako je prikazana. Oni također predstavljaju opću populaciju bilo koje određene priče.”
Javne rasprave su idealni format za “Grčke zborove” jer se mogu vektorirati da “pokažu kako bi idealna publika trebala reagirati” i da “predstavljaju opću populaciju”. Na taj način može se stvoriti iluzija o konsenzusu kada, zapravo, takav konsenzus možda i ne postoji.
Ankete su još jedan primjer Grčkih zborova ili Pljeskača.
Razmotrite naš pravni sustav. Ovdje se prvo morate zapitati kakvi su ljudi bili zaduženi za stvaranje i oblikovanje naših “društvenih normi”. Naravno, svi će se složiti s izrekama da “ne možete vjerovati političaru” ili “vlast kvari” i tako dalje, ali jeste li ikada zastali i razmislili o tome i što to zapravo mora značiti?
Većina ljudi je čula za Teda Bundyja; serijskog ubojicu koji je prije nekoliko godina pogubljen na Floridi. Malo je ljudi upoznato s činjenicom da je Bundy studirao za tužitelja i da se na kraju nadao postati sudac. Oni koji znaju tu činjenicu vide je kao neki neobično ironičan obrat – neobjašnjiv hir u Bundyjevoj bizarnoj krinci. Čini se da većini ljudi nikad ne pada na pamet da je savršeno mjesto za skrivanje psihopatskog serijskog ubojice u društvu kao tužitelj ili sudac; ali uvjeravam vas da to pada na pamet svjetskim psihopatima. Procijenio bih da su oko 10% tužitelja i sudaca u Sjedinjenim Državama zapravo S.A.P.-ovi (socijalno adaptirane psihopate, prim.prev). JEDINA razlika između njih i Teda Bundyja je ta što su mogli kontrolirati vanjske znakove svoje psihopatije sve dok nisu postigli svoj cilj da budu na poziciji autoriteta.
John je imao jedan najvažniji san; postati sudac. Ovdje je bila najveća moguća nagrada za psihopatu: obući kraljevsku odjeću sudstva – postati polubog – imati druge koji će mu se moliti i moliti za popustljivost, svi će se dići sa strahopoštovanjem i poštovanjem kad On uđe u sobu, da Njegova riječ doslovce bude zakon, da može stvoriti gotovo beskrajnu količinu ljudske bijede, samo zato što je mogao, po kratkom postupku kazniti svakoga tko je, sasvim ispravno, pokazao prezir prema Njemu, da ima moć života i smrti nad ljudima, da mu se dodijeli jedina kraljevska titula dostupna u Sjedinjenim Državama: “Časni sude”.
Kako briljantno od njegovih prethodnika što su ovo provukli pod budnim očima osnivača – koji su nastojali uspostaviti egalitarno društvo bez mentalne bolesti kraljevske obitelji. U ovoj zemlji nema, razmišljao je, “Vaših Veličanstva” ili “Vaše Ekselencije”, ali tiho smo prevarili sve da prihvate “Časni sude”.
“John House je čvrsto spavao. U njegovim snovima on i njegova vrsta konačno su uspjeli preoblikovati svijet u sliku kakvu su htjeli: mračno doba se vratilo. Još jednom je kuga neosporno zahvatila selo. John je mogao čuti glas kako viče na blatnjavoj ulici ispred svoje kolibe: “Iznesite svoje mrtve!”
John je bio u svojoj slavi. Bio je to život onakav kakav je trebao biti. On je bio novi Torquemada: nasumično je birao svakoga tko nije imao ožiljke od velikih boginja za sesiju na stalku; budući da je svatko tko je izbjegao unakaženost očito potpisao pakt s vragom. Ovo je napokon bilo doba u kojem su se John i njegovi mogli osjećati dobro u usporedbi s njim: s toliko bijede oko sebe, John je znao da mu je bolje od onih koje je mogao vidjeti kako umiru u bijedi i neznanju. John je uživao u patnji svega oko sebe. Učinio je što je mogao da tu patnju učini gorom; nijedna agonija nije bila tako velika da John House ne bi mogao na nju dodati.”
Teško je povjerovati da su ogromni dijelovi društva izgrađeni uz vodstvo mentalno bolesnih; ali bili su. Prosječna osoba je jako uložena u to da radi stvari onako kako to psihopati žele i nije svjesna da su stvari koje S.A.P.-ovi rade psihopatske. [Robert Canup, The Socially Adept Psychopath]
Richard Dolan je istaknuo da će oni na vrhu UVIJEK poduzeti sve potrebne mjere da ostanu na vrhu, a kada je znanje moć, to znači da će se pobrinuti da kontroliraju ono što ljudi znaju ili misle da znaju. Tužna je činjenica da kako društvo postaje veće i konkurentnije, pojedinci postaju sve anonimniji i sve više makijavelisti. Društvena stratifikacija i segregacija dovode do osjećaja inferiornosti, pesimizma i depresije među siromašnima, a to promiče korištenje “strategija varanja” u životu što okolinu čini prilagodljivijom za psihopatiju općenito. Takvi pojedinci mogu započeti svoj život na nižim društveno-ekonomskim razinama, ali se često uzdignu do vrha.
Čini se da je psihopatsko ponašanje u porastu zbog same prirode američkog kapitalističkog društva. Veliki prevaranti, šarmeri i samopromotori na području prodaje savršeni su primjeri gdje psihopati mogu napredovati. Industrija zabave, sportska industrija, korporativni svijet u kapitalističkom sustavu, sve su to područja u kojima se psihopati prirodno penju na vrh. Psihopati traže moć nad drugima, tako je jednostavno, i gravitiraju svakom području gdje postoji moć: medicini, pravu, industriji, politici. Oduvijek je tako bilo; ovo nije ništa novo. Doista, oni čine vrlo mali segment stanovništva s iznimno velikim utjecajem. Upravo zahvaljujući tom utjecaju i uvjerljivoj laži mogu privući normalne, pristojne ljude da ih slijede. Oni mogu učiniti društvene uvjete lošima tako da se ljudi osjećaju potlačeno i zlostavljano, i onda lako mogu okriviti nekog drugog i na temelju takvih laži agitirati ljude da progone druge ljude i ubijaju ih. Machiavelli je jasno i otvoreno raspravljao o ovoj vrsti sustava i to je bio sustav moći otkako je Kain ubio Abela.
Dakle, razmislite o ideji da su ideje iza naših društvenih i kulturnih sustava – uključujući pravni sustav – stvorili ljudi čiji je cilj bio kontrolirati društvo kako bi mogli ostati na vrhu. I razmislite o svim mogućim načinima na koje bi to mogli učiniti.
To su isti ljudi koji su postavili pravni sustav kako bi ljudi “dobili ono što su zaslužili”.
Sada samo na trenutak razmislite o tome.
Zamislite da ste osoba na vrhu gomile koja zna da ako stvarno uspostavite sustav u kojem ljudi dobivaju ono što stvarno zaslužuju, vi biste sami bili trenutno zamijenjeni – izbačeni van kroz vrata u trenu! I tako, ako nemate namjeru samo ostati na vrhu i zadržati moć, nego ste i lukavi, učinit ćete sve što je u vašoj moći da osigurate da ste vi i vaša vrsta zaduženi za postavljanje tog sustava, i da ostanete glavni i odgovorni za njega. Pobrinuli biste se da je zlo uklopljeno u društvene i kulturne koncepte tako neprimjetno da to nitko nikad ne bi primijetio.
I to se, doslovno, dogodilo. Pojedinci “na vrhu gomile”, koji su tamo dospjeli tako što su bili najpodliji i najpohlepniji, zatim su se bacili na smišljanje načina kako prevariti mase, zadržavajući njihovu naklonost i laskanje. Znali su da moraju donijeti zakone kako bi održali red, i znali su da moraju učiniti da ti zakoni izgledaju pravedni i razumni masama ljudi ili bi izgubili kontrolu. Gubitak kontrole bio je ono čega se trebalo bojati, kao što to shvaća bilo tko tko je pročitao Princa od Machiavellija.
I tako su makijavelistički manipulatori na vrhu gomile bili duboko upleteni u formiranje naših kulturnih i društvenih normi, uključujući i naš pravni sustav.
U najranijim danima ovog “pravnog sustava” postojao je oblik “pravde” koji se zvao “suđenje kroz kušnju”. Primjer suđenja putem kušnje bilo je držanje užarenog željeza na jeziku optuženika. Uvjerljiva laž korištena za opravdavanje ovakvog ponašanja bila je: ako bi optuženik govorio laž, imao bi suha usta i opeklo bi ga željezo – dok bi iskrena osoba imala vlažna usta i bila bi zaštićena.
Činjenica je da bi NORMALNA osoba koja govori istinu sasvim sigurno imala suha usta od straha, dok bi psihopat, koji nije u stanju osjetiti strah, bio onaj s vlažnim ustima!!!
Sada samo razmislite o tome nekoliko minuta.
(Mogli biste pročitati moj članak o ponerologiji i druge članke o psihopatiji, koji opširno citiraju nekoliko kliničkih psihologa na temu psihopatije samo kako bi dobili pravi uvid u problem s kojim se suočavamo.)
Danas, naš trenutni pravni sustav potječe od “suđenja kroz kušnju” – i zapravo nije puno drugačiji iako mnogo je pametniji i jednostavno nije tako očito zao kao onaj. Već ste pročitali nekoliko primjera kako sustav funkcionira. Kao što je rekla Anna Salter, da je optužena za zločin, radije bi imala dobrog odvjetnika nego bila nevina. To je doista tužna izjava o našoj stvarnosti. Evo jednostavnog načina za razumijevanje našeg pravnog sustava, prilagođenog iz djela Roberta Canupa:
Pretpostavimo da ste u timu koji je uključen u igru i otkrijete da:
Drugi tim smije sastaviti pravila. Sudac sudi za drugu momčad. Jedno od pravila je da vam nije dopušteno zabijati pogotke – drugi tim nije u opasnosti. Samo se vama smije zabiti gol.
Upravo tako funkcioniraju naši društveni, kulturni i pravni sustavi.
Uvjeti našeg svijeta stvoreni su tako da stvore maksimalnu šansu da zlo prevlada i da dobri ljudi budu kažnjeni time što su dobri i govore istinu.
Kažnjavanje normalnih, pristojnih, dobrih ljudi uključuje više od pukog stvaranja društvenog sustava koji djeluje protiv njih. Sustav je osmišljen kako bi osigurao da ti dobri ljudi budu podvrgnuti što je moguće većoj boli zbog jednostavne činjenice da su dobri i pošteni. Očit primjer kažnjavanja nevinih može se pronaći u načinu na koji se postupa sa žrtvom u slučaju silovanja; njihova se reputacija provlači kroz prljavštinu – naravno, sve u ime pravde. Obratite pažnju na gore citirani slučaj tipa koji je silovao svoju sestru i njezinu kćer i išetao iz suda nakon što ju je optužio da je psihički bolesnik.
Sustav koji kontrolira naše razmišljanje postavljen je poput pravnog sustava. Ljudi su naučeni pretpostaviti da u svakom sukobu jedna strana laže na jedan način, a druga na drugi način, i ljudi mogu samo formirati mišljenje o tome koja strana govori istinu. Uče ih da će istina biti negdje između dvije krajnosti.
To je predivno uvjerljiva laž.
Canup sugerira da, da bismo vidjeli zlo iza te uvjerljive laži, moramo napraviti drugačiju pretpostavku: pretpostavimo da je u takvim slučajevima jedna strana nevina, poštena i govori istinu. Očito je da laganje nevinom optuženiku ne donosi ništa dobro; kakvu laž može reći? Ako je nevin, jedina laž koju može izgovoriti je da lažno prizna “Ja sam to učinio.”
S druge strane, laganje nije ništa drugo nego dobro za lažljivca. Može izjaviti “nisam to učinio” i optužiti drugoga da je to učinio; cijelo vrijeme nevina osoba govori “nisam ja to napravio” i govori istinu.
Istina – kad je izvrnu dobri lažljivci, uvijek može učiniti da nevina osoba izgleda loše – pogotovo ako je iskrena i priznaje da ima mana. Ako netko govori jednostavnu istinu, a druga strana laže kroz zube, temeljna pretpostavka da je istina između svjedočenja dviju strana uvijek prebacuje prednost na stranu koja laže, a od strane koja govori istinu. U većini okolnosti, ova promjena zajedno s činjenicom da će istina također biti izvrnuta na takav način da donese štetu nevinoj osobi, rezultira time da prednost uvijek počiva u rukama lažljivaca.
Canup ističe da je čak i jednostavan čin svjedočenja pod prisegom beskoristan. Ako je osoba lažljivac, zakletva toj osobi ne znači ništa. Međutim, zakletva snažno djeluje na ozbiljnog, istinitog svjedoka. Opet je prednost stavljena na stranu lažova.
Dokaz je poznat koncept onima koji su navikli na konvencionalno logično razmišljanje. Međutim, ono što se smatra dokazom u kulturnom, društvenom, pa čak i pravnom smislu, često ima samo površnu sličnost s onim što bi smatrali dokazom oni koji stvarno koriste svoj um za razmišljanje.
Na primjer: u formalnoj matematici uspostavljaju se pravila dokazivanja – postavljaju se postulati i gradi se struktura na temelju postulata i teorema. Matematički dokaz je prilično nesporan: jednom kada se dokaz prihvati kao istinit, dodaje se skupu poznatih istina.
U pravnom dokazivanju postoji skup pravila i teorija koje tužiteljstvo predstavlja, i pokušava dokazati teoriju pametnom argumentacijom, a ne činjenicama. Istina nije cilj. Cilj je navesti druge ljude da povjeruju u teoriju. Međutim, teorija tužiteljstva je ono što tužitelj vjeruje da se može izvući na temelju onoga što se zna o slučaju ili što može SPRIJEČITI da se sazna. Pravni ‘dokaz’ služi kao struktura za uvjeravanje grupe ljudi da je osoba, o kojoj ne znaju ništa, kriva.
Postoji još jedna značajna razlika: matematičke dokaze ocjenjuju stručnjaci za određeni slučaj koji mogu slobodno proučavati sve informacije o slučaju. O pravnim ‘dokazima’ sude ljudi za koje je zajamčeno da ne znaju slučaj, kojima je dopušteno samo proučavati informacije iznesene tijekom formalnog suđenja, a kojima nije dopušteno čak ni pogledati tekstove o tome što kažu pravila.
Naša je kultura toliko prožeta ovim sustavom “pravnih argumenata” da se proteže u naše svakodnevno iskustvo: onaj tko je najspretniji u korištenju strukture za uvjeravanje skupine ljudi u nešto, on je taj kome se vjeruje. Vrlo malo ljudi odvoji vrijeme da dođe do čvrstih činjenica pomnim proučavanjem bilo koje informacije o situaciji.
Ovdje vidimo nešto što je postavljeno da obmane ljude predstavljanjem poznate strukture koja je, nakon ispitivanja, lažna. I opet, prednosti padaju u ruke lažljivaca.
Kako ističe Canup, u sudnici je porotama zabranjeno poznavati bilo koga tko je uključen u suđenje. Ako je okrivljenik dobra osoba kojoj se namješta i koju se otužuje, ljudi koji ga dobro poznaju i koji su imali mnogo prilika komunicirati s njim tijekom dužeg vremenskog perioda i promatrati ga, imali bi puno više problema s prihvaćanjem laži izrečenih o njemu. Ako su porotnici poznavali tužitelja i znali da je lažljivac, mogli bi imati problema s vjerovanjem u laži koje je govorio. Kad bi porotnici poznavali optuženika i znali da je negativac koji pravi probleme, vjerojatnije bi bilo da će ga osuditi.
Prema istim standardima, ako je osoba koja je kriva optužena za zločin koji JEST počinila, kao što smo vidjeli gore, previše je lako izvući se. Korumpirani odvjetnici, neuki “stručnjaci” i slijepi suci dopuštaju da se krivci cijelo vrijeme doslovno izvuku s ubojstvom.
Ali niti jedan od uvjeta koji pogoduju pronalaženju ISTINE ne prevladava u sudnici čak i ako nam je ispran mozak da mislimo da imamo “najbolji pravni sustav na svijetu”. Ne razlikuje se mnogo od “suđenja kroz kušnju”, vrući žarač je samo zamijenjen sustavom koji jednako učinkovito radi u korist lažljivaca.
Ovdje onda vidimo najgoru značajku zakona: osmišljen je da svijet učini sigurnim za zle ljude. Zapravo, zakon služi oduzimanju rogova bikovima, dok lavovima ostavlja njihove zube i kandže. Ogromna, ogromna prednost je stavljena u ruke lažljivaca. Doista, bez pravnog sustava koji osigurava njihovu sigurnost, svijet bi bio mnogo teže mjesto za zle ljude.
Svatko negdje duboko u sebi zna da nešto nije u redu s našim svijetom. Zapravo, u sadašnjem trenutku teško da može biti gore. Ali većina ljudi provede život izbjegavajući tu činjenicu pod svaku cijenu. Brutalna je istina da su naši društveni, kulturni i pravni sustavi usmjereni na to da ljude čine bespomoćnima, a zatim ih udaraju čekićem bez milosti – cijelo vrijeme uključujući sve u iluziju da pravo prevladava.
Ovo je pitanje koje nikada neće umrijeti. Čini se nemogućim uvjeriti ljude da se privatno ponašanje ne može predvidjeti iz javnog ponašanja. Ljubazni, nenasilni pojedinci dobro se ponašaju u javnosti, ali to čine i grabežljivci, silovatelji, ubojice, pedofili i agenti COINTELPRO-a koji uglavnom djeluju na oblikovanju i prijenosu “društvenih normi” ili “službene kulture”.