Samo želim biti sigurna da oni koji čitaju ovaj članak su svjesni da on NIJE antikršćanski. Ja sam kršćanka, ali sam paleokršćanka i slijedim apostola Pavla. U početku su postojala dva kršćanstva o kojima možete jasno pročitati u Pavlovim poslanicama. U Poslanici Galaćanima, Pavao se upušta u rabinski argument za napuštanje Zakona:
Doista, koji su god od djelâ Zakona, pod prokletstvom su. Ta pisano je: Proklet tko se god ne drži i tko ne vrši svega što je napisano u Knjizi Zakona. A da se pred Bogom nitko ne opravdava Zakonom, očito je jer: Pravednik će od vjere živjeti. Zakon pak nije od vjere, nego veli: Tko ga vrši, u njemu će naći život.
Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu – da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri. (Gal. 3:10-14.)
Pavao je očito bio svjestan koncepcije jeruzalemske crkve o Mesiji, ali isto tako očito nije bio previše impresioniran njome. Kaže Korinćanima da se čini da lako prihvaćaju “neki drugi Isus osim Isusa kakvog smo propovijedali,” a u sljedećem dahu govori o tim ‘super-apostolima’ koje zatim nastavlja osuđivati kao:…lažni apostoli, himbeni radnici, prerušuju se u apostole Kristove. I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla. Ništa osobito dakle ako se i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti. Svršetak će im biti po djelima njihovim. (2. Kor. 11:13-15.)
Da, Pavao je jeruzalemske kršćane zapravo nazvao slugama Sotone. Postaje još očiglednije da govori o njima: Hebreji su? I ja sam! Izraelci su? I ja sam! Potomstvo su Abrahamovo? I ja sam! (2. Kor. 11:22.) Svi koji se hoće praviti važni tijelom, sile vas na obrezanje, samo da zbog križa Kristova ne bi trpjeli progonstvo. Ta ni sami obrezani ne opslužuju Zakona, ali hoće da se vi obrežete da bi se mogli ponositi vašim tijelom. A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. (Gal 6:12-15.)
U njegovoj alegoriji Sare i Hagare u 4:21-31, “Hagara predstavlja Sinajski savez i majka je koja rađa djecu za ropstvo, a ona odgovara sadašnjim jeruzalemskim kršćanima. Ovaj porobljeni Jeruzalem je zatim suprotstavljen slobodnom [duhovnom] Jeruzalemu [Sarinog, majke Pavlovih kršćana bez zakona]. “I, baš kao što je sin robinje, Hagare, progonio sina slobodne Sare, tako sada oni koji su od tijela progone one rođene po duhu.”
Stoga Pavao govori da jeruzalemski kršćani porobljavaju ljude prisiljavajući ih na obrezivanje i slijeđenje Tore. On izričito naglašava da je odnos između njega i jeruzalemske crkve odnos progonstva.
Apostol Pavao bio je mistik i vidioc, i bio je istinski donositelj Kristovog evanđelja. Međutim, ono što danas znamo o ovom evanđelju je iskrivljeno i skriveno ispod dvije tisuće godina materijalizma, upravo onoga što je Pavlovo evanđelje namjeravalo opovrgnuti. Očito se malo toga promijenilo otkako je Pavao doživio svoje vizije, započeo svoju misiju i napisao svoja pisma.
A sada, prijeđimo na lažnu povijest Izraela koja je nametnuta kršćanstvu kako bi kršćani mogli nastaviti podržavati ono što je Pavao vidio kao ‘sluge Sotone’.
Ljudi već stoljećima čitaju Bibliju. Postigla je status u našoj kulturi koji nije dodijeljen niti jednom drugom tekstu. Postoji više primjeraka Biblije na licu planeta nego bilo koje druge knjige. Citira se (i pogrešno se citira) češće nego bilo koja druga knjiga. Prevedena je na više jezika nego bilo koja druga knjiga ikada napisana. Više ljudi u zabilježenoj povijesti čitalo ju je, proučavalo, poučavalo, divilo joj se, raspravljalo o njoj, voljelo je, živjelo po njoj, ubijalo i umrlo za nju. To je jedinstveni dokument u srcu judaizma i kršćanstva, a ipak se čini da se običan čovjek zapravo nikada ne pita: Tko ju je zapravo napisao? Oni misle da znaju: to je božanski diktirano, otkriveno ili nadahnuto.
Unatoč onome što prosječna osoba vjeruje o njoj, mnogi istraživači – uglavnom teolozi – rade na ovom pitanju već oko tisuću godina – ako nisu bili spaljeni na lomači zbog toga što su ga uopće postavili. Ono što je ironično jest činjenica da je većina njih samo tražila bliže zajedništvo s Bogom pokušavajući se približiti izvornom tekstu “iz ruke Božje”, da tako kažemo.
Kada netko proučava književnost u učionici, važno je proučavati i život autora, čak i samo kroz tragove književnih djela koja se ispituju. Omogućeno je uočiti značajne veze između života autora i svijeta koji autor prikazuje. U smislu Biblije, ove stvari postaju presudne. Ipak, činjenica je da kada govorimo o tako “mutnim” stvarima kao što su religija i povijest, odmah nailazimo na određeni problem.
Povjesničari, kada pišu o povijesti, ne raspravljaju samo o teorijskim činjenicama koje se predlažu kao vremenski okvir, već i o načinima na koje su došli do svojih ideja. Općenito govoreći, oni donose svoje zaključke o povijesti čitajući “izvore” ili ranije izvještaje o predmetu koji je pri ruci. U nekim slučajevima to su iskazi očevidaca, u drugima zapisi koje je svjedok ispričao pisaru i tako dalje.
Povjesničari pokušavaju napraviti razliku između izvora kao “primarnih” i “sekundarnih”. Primarni izvor nije nužno iskaz očevidca – iako bi bilo lijepo da jest – nego ga povjesničari definiraju kao izvor kojemu se ne može dalje ući u trag i ne čini se da ovisi o tuđem iskazu. Sekundarni izvori su oni koji su u biti kopije ili “prerađeni” primarni izvori. Često se sastoje od materijala iz nekoliko izvora okupljenih zajedno s komentarima ili dodatnim podacima.
Pa, očito bi to moglo predstavljati problem ako je primarni izvor potpuno krivotvoren.
Primarni izvori mogu opravdano zahtijevati tumačenje i procjenu; ovo je uloga dobrog sekundarnog izvora, pod uvjetom da je jasna razlika između izvora i interpretacije. Doista, sekundarni izvori – analize – od vitalnog su značaja za prosječnog čitatelja koji možda nema potrebnu jezičnu, povijesnu i kulturnu pozadinu za procjenu primarnih izvora. No, povjesničari se prečesto bave svojim izvorima točno onako kako je J. K. Huysmans opisao:
Događaji za talentiranog čovjeka nisu ništa drugo nego odskočna daska ideja i stila, budući da se svi ublažavaju ili otežavaju prema potrebama cilja ili prema temperamentu pisca koji ih obrađuje.
Što se dokumenata koji ih podupiru tiče, još je gore, jer niti jedan nije nesvodiv i svi su pregledni. Ako nisu samo apokrifni, kasnije se mogu otkriti i drugi ne manje sigurni dokumenti koji im proturječe, čekajući da budu obezvrijeđeni iskopavanjem još dodatnih, ništa manje sigurnih, arhiva. [Huysmans, 1891, Poglavlje II].
U ranim godinama 20. stoljeća, M. M. Mangasarian, bivši kongregacionalist i prezbiterijanski svećenik, koji je studirao na Princetonskom teološkom sjemeništu, i vrlo rano u svom životu odrekao se svoje kršćanske pripadnosti kako bi nastavio izvanrednu karijeru kao zagovornik slobodne misli, napisao je:
Biblija je izvanredna knjiga: knjiga koja tvrdi da je nepogrešiva; koja teži apsolutnoj vlasti nad umom i tijelom; koja zahtijeva bezuvjetnu predaju svim svojim pretenzijama pod kaznom vječnog prokletstva, izvanredna je knjiga i stoga bi trebala biti podvrgnuta izvanrednim testovima.
Ali nije.
Niti kršćanski svećenici niti židovski rabini ne odobravaju primjenu istih testova kojima se ispituju druge knjige na Bibliju.
Zašto?
Zato što će pomoći Bibliji? To ne može biti tako.
Zato što bi to moglo naštetiti Bibliji? Ne možemo smisliti nijedan drugi razlog.
Istina je da je Biblija: Zbirka spisa nepoznatog datuma i autorstva prevedenih na engleski iz navodnih kopija navodnih izvornika koji su nažalost izgubljeni. (The Bible Unveiled, M.M. Mangasarian, 1911.; Chicago: Independent Religious Society)
Problem s temom Biblije i povijesti je u tome što postoji toliko mnogo područja koja mogu pridonjeti podacima – arheologija, paleontologija, geologija, lingvistika i tako dalje – te vrste stvari daju PODATKE, koji se odbacuju u korist “željenog razmišljanja”. S druge strane imamo mitologiju i povijest. Nažalost, prilično su slični jer, kao što je poznato, “pobjednici pišu povijest”. I ljudi su skloni činiti mnoga zla djela u teškim situacijama, koja kasnije žele prikriti kako bi se potomstvu prikazali u pozitivnijem svjetlu.
Najstariji postojeći tekstovi Starog zavjeta na hebrejskom su oni pronađeni u Kumranu koji datiraju samo dva ili tri stoljeća prije Krista. Najstarija verzija prije nego što su kumranski tekstovi otkriveni bio je grčki prijevod iz otprilike istog razdoblja! Najraniji potpuni hebrejski tekst datira tek iz desetog stoljeća nove ere! Nešto nije u redu s ovom slikom.
Općenito se vjeruje na temelju analize teksta da je vrlo mali dio Starog zavjeta napisan oko 1000. pr. Kr., a ostatak oko 600. pr. Kr. Nedavne studije pokazuju da je napisana mnogo kasnije za politički program u vrijeme Makabejaca. U svakom slučaju, Biblija, kakvu poznajemo, rezultat je mnogih promjena tijekom stoljeća i kontradiktorna je na toliko mnogo načina da nemamo mjesta da ih sve popišemo! Postoje čitave biblioteke knjiga posvećenih ovoj temi i preporučam čitatelju da pogleda materijal kako bi imao neke temelje na kojima će prosuditi stvari koje ću reći.
Bibljski stručnjaci općenito datiraju Abrahama oko 1800. – 1700. pr. Kr. Isti znanstvenici datiraju Mojsija u 1300. ili 1250. pr. Kr. Međutim, ako pratimo generacije kako su navedene u Bibliji, nalazimo da postoji samo sedam generacija između i uključujući ove dvije patrijarhalne figure! Četiri stotine godina je malo predugo za sedam generacija. Dopuštajući 35 do 40 godina po generaciji, smješta Abrahama oko 1550. pr. Kr., a Mojsija na oko 1300. pr. Kr. To očito znači da postoji nekoliko stotina godina koje nisu obuhvaćene u tekstu. Vraćajući se unatrag do Noe, koristeći generacije navedene u Bibliji, dolazimo do datuma od oko 2000. do 1900. pr. Kr. – otprilike u vrijeme dolaska Indoeuropljana na Bliski istok. Geološki i arheološki zapisi ne podupiru kataklizmu u to vrijeme, iako ono što bi se moglo opisati kao globalni diskontinuitet potpomognut kataklizmičkim elementima podupren je prije otprilike 12.000 godina. U ovom slučaju, izgubili smo 8000 godina, manje ili više.
U općenitijem smislu, korištenje Biblije kao povijesnog izvora predstavlja niz vrlo ozbiljnih problema, posebno kada uzmemo u obzir faktor “mitizacije”. Postoje mnoge proturječnosti u tekstu koje se ne mogu pomiriti standardnim teološkim mentalnim iskrivljenjem. Na nekim mjestima događaji se opisuju kao da su se događali određenim redoslijedom, a kasnije će Biblija reći da su se ti događaji događali drugačijim redoslijedom. Na jednom mjestu će Biblija reći da je nečega dvoje, a na drugom da je bilo 14 istih stvari. Na jednoj stranici Biblija će reći da su Moapci nešto učinili, a zatim nekoliko stranica kasnije; reći će da su Midjanci učinili potpuno istu stvar. Postoji čak i primjer u kojem je opisano da je Mojsije išao u Svetohranište prije nego što je Mojsije izgradio Svetohranište! (Pretpostavljam da je Mojsije bio putnik kroz vrijeme!)
Postoje stvari u Petoknjižju koje stvaraju druge probleme: to uključuje stvari koje Mojsije nije mogao znati ako je živio kada se tvrdi da je živio. I, postoji jedan slučaj u kojem je Mojsije rekao nešto što nije mogao reći: tekst daje izvještaj o Mojsijevoj smrti, za koju je malo vjerojatno da ju je Mojsije opisao. U tekstu se također navodi da je Mojsije bio najskromniji čovjek na zemlji! Pa, kao što je primijetio jedan komentator, malo je vjerojatno da bi najskromniji čovjek na svijetu istaknuo da je najskromniji čovjek na svijetu!
Za sve ove probleme veći dio proteklih dvije tisuće godina brinula se inkvizicija, koja se također pobrinula za katare i bilo koga drugoga tko nije slijedio stranačku liniju judao-kršćanstva.
Za Židove proturječja nisu bila proturječja; to su bile samo “prividne proturječnosti”! Sve se mogu objasniti “interpretacijom”! (Mogla bih dodati da su ta tumačenja obično bila fantastičnija od problema.) Mojsije je mogao “znati stvari koje nije mogao znati” jer je bio prorok! Srednjovjekovni biblijski komentatori, kao što su Rashi i Nachmanides, bili su JAKO vješti u pomirenju nepomirljivog!
U 11. stoljeću, pravi izazivač problema, Isaac ibn Yashush, židovski dvorski liječnik u muslimanskoj Španjolskoj, spomenuo je uznemirujuću činjenicu da popis edomskih kraljeva koji se pojavljuje u Postanku 36 imenuje nekoliko kraljeva koji su živjeli dugo nakon što je Mojsije već bio mrtav. Ibn Yashush je sugerirao očito, da je netko tko je živio nakon Mojsija napisao popis. Postao je poznat kao “Brbljivi Isaac”.
Tip koji je na ovaj način obilježio spomen na pametnog Isaaca bio je momak po imenu Abraham ibn Ezra, rabin iz 12. stoljeća u Španjolskoj. Ali Ibn Ezra nam predstavlja paradoks, jer je također pisao o problemima u tekstu Tore. Aludirao je na nekoliko odlomaka za koje se činilo da nisu iz Mojsijeve ruke, jer su govorili o Mojsiju u trećem licu, korišteni su izrazi koje Mojsiju ne bi bili poznati, opisivana su mjesta na kojima Mojsije nikada nije bio, i korišten je jezik koji je pripadao potpuno drugačijem vremenu i mjestu od Mojsijevog miljea. Napisao je, vrlo misteriozno, “I ako razumijete, tada ćete prepoznati istinu. A tko razumije, šutjet će.”
Dakle, zašto je nazvao Ibn Yashusha “Brbljivim”? Očito zato što je tip baš morao otvoriti svoja velika usta i odati tajnu da Tora nije ono što je zamišljeno da bude, a ako bi istina izašla na vidjelo, mnogi ljudi koji su bili potpuno “zaluđeni” židovskim misticizmom izgubili bi interes. A zadržati interes učenika i tragača za moći bio je prilično velik posao u to vrijeme. Više od toga, međutim, željeli bismo primijetiti da se cijeli kršćanski mit temeljio na valjanosti judaizma, kao njegovog “Novog saveza”, pa čak i ako je postojao očiti sukob između Židova i Kršćana, Kršćani su očajnički trebali potvrditi judaizam i njegovu tvrdnju da je to otkrivenje “izabranom narodu” Jednog Istinskog Boga. Na toj je osnovi Isus ipak bio Sin Božji. Ukratko, moglo bi se čak reći da je kršćanstvo stvorilo židovstvo u smislu da bi odavno nestalo da nije došlo do infuzije potvrđujuće energije tijekom mračnog srednjeg vijeka.
U 14. stoljeću u Damasku, učenjak po imenu Bonfils napisao je djelo u kojem je rekao: “I ovo je dokaz da je ovaj stih zapisan u Tori kasnije, a Mojsije ga nije napisao.” On čak nije nijekao “otkriveni” karakter Tore, samo je dao razuman komentar. Tri stotine godina kasnije, njegovo je djelo ponovno tiskano s izbačenim komentarom!
U 15. stoljeću, Tostatus, biskup Avile, također je istaknuo da Mojsije nije mogao napisati odlomke o Mojsijevoj smrti. U nastojanju da ublaži udarac, dodao je da postoji “stara tradicija” da je Jošua, Mojsijev nasljednik, napisao ovaj dio izvještaja. Stotinu godina kasnije, Luther Carlstadt komentirao je da je u to teško povjerovati, jer je izvještaj o Mojsijevoj smrti napisan istim stilom kao i tekst koji mu prethodi.
Pa, naravno, stvari su se počele kritičnije sagledavati dolaskom protestantizma na svjetsku pozornicu i zahtjevom za većom dostupnošću samog teksta. Inkvizicija i razna “katolička veličanstva” pokušali su, ali nisu uspjeli, zadržati potpuni nadzor nad tim pitanjem. Ali, smiješno je što vjerovanje čini. U ovom slučaju, s porastom pismenosti i s novim i boljim prijevodima teksta, “kritičko ispitivanje” dovelo je do zaključka da je problem rješiv tvrdnjom da je, da, Mojsije napisao Toru, ali su ju urednici naknadno prešli i dodali pokoju riječ ili frazu!
Vau. Drago mi je da smo to riješili!
Zaista je smiješno da je Katolički Index stavio na crnu listu jednog od zagovornika te ideje o uredničkim umetcima, koji je samo pokušavao sačuvati textus receptus status Biblije. Njegovo djelo stavljeno je na popis “zabranjenih knjiga”! Ti tipovi su sami sebi pucali u nogu.
Pa, konačno, nakon stotina godina hodanja na prstima oko ovog pitanja, neki znanstvenici su odmah izašli i rekli da Mojsije nije napisao većinu Petoknjižja. Prvi koji je to rekao bio je Thomas Hobbes. Istaknuo je da se u tekstu ponekad kaže da je ovo ili ono tako do danas. Problem je u tome što pisac koji opisuje suvremenu situaciju ne bi je opisao kao nešto što traje jako dugo, “do danas”.
Isaac de la Peyrère, francuski kalvinist, primijetio je da prvi stih knjige Ponovljenog zakona kaže: “Ovo su riječi koje je Mojsije rekao sinovima Izraelovim preko Jordana…” Problem je bio u tome što su se riječi odnosile na nekoga tko je s druge strane Jordana od pisca. To znači da se stih svodi na riječi nekoga tko je bio ZAPADNO od Jordana u vrijeme pisanja, koji opisuje ono što je Mojsije rekao sinovima Izraelovim na ISTOKU Jordana. Problem je pogoršan, jer sam Mojsije nikada za života nije trebao biti u Izraelu.
De la Peyrèreova knjiga bila je zabranjena i spaljena. Uhićen je i rečeno mu je da su uvjeti za njegovo puštanje prelazak na katoličanstvo i odricanje od svojih stavova. Očito je diskreciju smatrao boljim dijelom hrabrosti. S obzirom na to koliko se često ovakve stvari događale, moramo se zapitati o “svetosti” teksta koji je sačuvan pod prijetnjom, mučenjem i krvoprolićem.
Nedugo nakon toga, Baruch Spinoza, slavni filozof, objavio je nešto što je predstavljalo pravu kritičku analizu koja je probudila gomilu ljudi. Tvrdio je da problematični odlomci u Bibliji nisu bili izolirani slučajevi koji bi se mogli rješavati jedan po jedan kao “urednički umetci”, već su zapravo sveprisutan dokaz o priči ispričanoj od treće osobe. Također je istaknuo da tekst u Ponovljenom zakonu 34 kaže: “Nikad se nije pojavio drugi prorok u Izraelu poput Mojsija…” Spinoza je sugerirao, sasvim ispravno, da su to riječi osobe koja je živjela dugo nakon Mojsija i imala je priliku napraviti usporedbe. Jedan komentator ističe da one također ne zvuče kao riječi “najskromnijeg čovjeka na zemlji”!
Spinoza je doista živio opasno jer je napisao: “… jasnije je od sunca u podne da Petoknjižje nije napisao Mojsije, nego netko tko je živio dugo nakon Mojsija.” Spinoza je već bio ekskomuniciran iz judaizma; sada, bio je u prilično vrućoj vodi s katolicima i protestantima! Naravno, njegova je knjiga stavljena na popis “zabranjenih knjiga”, a protiv nje je izdana salva odredbi. Još je zanimljivije da je na njega pokušan atentat! Začuđujuće je koliko daleko će ljudi ići da sačuvaju svoju vjeru u laži.
Obraćeni protestant koji je postao katolički svećenik, Richard Simon, odlučio je opovrgnuti Spinozu i napisao je knjigu u kojoj kaže da je Mojsije napisao jezgru Petoknjižja, ali je bilo “nekih dodataka”. Unatoč tome, očito je da su ove dopune radili pisari koji su bili pod vodstvom Boga ili Duha Svetoga, pa je bilo u redu da oni skupljaju, sređuju i razrađuju tekst. Njih je vodila ruka Božja.
Pa, čovjek bi pomislio da će Crkva znati kada ima prednost. Ali ne! Simona su njegovi kolege katolici napali i izbacili iz reda. Protestanti su napisali četrdeset pobijanja njegova djela. Samo šest primjeraka njegove knjige preživjelo je spaljivanje. John Hampden preveo je jednu od njih, uvalivši se u prilično vruću vodu. On je “odbacio mišljenja koja je imao zajednička sa Simonom […] 1688., vjerojatno malo prije nego što je pušten iz tornja.”
U 18. stoljeću tri neovisna znanstvenika bavila su se problemom “duplikata”, odnosno priča koje su dva ili više puta ispričane u Bibliji. Postoje dvije različite priče o stvaranju svijeta. Dvije su priče o savezu između Boga i Abrahama. Postoje dvije priče o davanju imena Abrahamovom sinu Izaku, dvije priče o Abrahamu koji je stranom kralju tvrdio da mu je žena sestra, dvije priče o Izakovom sinu Jakovu koji putuje u Mezopotamiju, dvije priče o otkrivenju Jakovu u Bet-Elu, dvije priče o tome kako je Bog promijenio Jakovljevo ime u Izrael, dvije priče o Mojsiju kako uzima vodu iz stijene u Meribah, i tako dalje.
Oni koji jednostavno nisu mogli odustati od apriornog uvjerenja da je Mojsije napisao Petoknjižje, pokušavali su tvrditi da su ti duplikati uvijek komplementarni, da se ne ponavljaju niti si ne proturječe. Ponekad su morali stvarno razvući ovu ideju da bi rekli da su nas trebali “naučiti” nečemu svojim proturječjima koja “zapravo nisu proturječja”.
Ovo objašnjenje, međutim, nije bilo otporno na još jednu činjenicu: u većini slučajeva, jedna od dvije verzije duplikata odnosila bi se na božanstvo božanskim imenom, Jahve, a druga bi se odnosila na božanstvo jednostavno kao na “Bog” ili “El”. To je značilo da su postojale dvije skupine paralelnih verzija istih priča, a svaka je skupina bila gotovo uvijek dosljedna oko imena božanstva koje je koristila. I ne samo to, postojali su razni drugi pojmovi i karakteristike koje su se redovito pojavljivale u jednom ili drugom redu priča, a ono što je pokazalo jest to da je netko uzeo dva različita stara izvorna dokumenta, izrezao ih i zalijepio kako bi napravio “kontinuiran” narativ.
Pa, naravno, u početku se mislilo da jedan od dva izvorna dokumenta mora biti onaj koji je Mojsije upotrijebio kao izvor za priču o stvaranju, a ostalo je Mojsije sam napisao! Ali, na kraju se moglo zaključiti da oba ova izvora moraju biti od pisaca koji su živjeli NAKON Mojsija. Postupno je Mojsije gotovo u potpunosti bio eliminiran iz autorstva Petoknjižja!
Simonova ideja da su pisari prikupili, sredili i razradili textus receptus konačno je krenula u pravom smjeru.
Želljela bih napomenuti upravo ovdje da se to nije događalo jer je netko došao i rekao, “hej, bacimo Bibliju u smeće!” Ne. To se događalo jer su postojali očigledni problemi i svaki pojedini istraživač koji je stoljećima radio na tome silno se borio da zadrži textus receptus status Biblije! Jedina iznimka od ovoga koju sam spomenula u cijelom ovom nizu događaja je naš znatiželjni tip Abraham ibn Ezra, koji je ZNAO za probleme u tekstu Tore u 12. stoljeću i naređivao je drugima da šute! Sjećate se što je rekao? “A ako shvatiš, onda ćeš prepoznati istinu. A onaj koji razumije, šutjet će.” Što vidimo kao rezultat ove šutnje? Više od osam stotina godina križarskih ratova, inkvizicije i općeg ugnjetavanja, a danas, ratove između Izraelaca i Palestinaca temeljenih na tvrdnji da je Izrael obećana zemlja i da “pripada” Židovima. Što nas dovodi do još jedne zapanjujuće informacije.
Veliki židovski učenjak Rashi de Troyes (1040.-1105.) daje zapanjujuće iskrenu izjavu da je pripovijest o Postanku, koja seže do stvaranja svijeta, napisana da opravda ono što bismo danas mogli nazvati genocidom. Izraelov Bog, koji je svome narodu dao Obećanu zemlju, morao je biti nedvosmisleno vrhovni tako da se niti prognani Kanaanci niti bilo tko drugi nikada nisu mogli žaliti na njegove odredbe. Rashijeve precizne riječi bile su da nam je Bog ispričao priču o stvaranju i uključio ju je u Toru “kako bi rekao svom narodu da mogu odgovoriti onima koji tvrde da su Židovi ukrali zemlju od njezinih izvornih stanovnika. Odgovor bi trebao biti; Bog ju je napravio i dao im je, ali ju je zatim uzeo i dao je nama. Kako ju je on napravio i njegova je, može je dati kome god želi.”
Činjenica je da Židovi to još uvijek govore, uz podršku mnogih kršćanskih fundamentalista čijim uvjerenjima povlađuju američki neokonzervativci i cionisti zbog vlastitih imperijalističkih i ekonomskih motiva.
Ovo nas vodi do još jedne zanimljive točke: uspostavljanje “jednog boga” iznad svih drugih bogova je čin nasilja kako god na to gledali. U knjizi The Curse of Cain, Regina Schwartz piše o odnosu između monoteizma i nasilja, tvrdeći da je sam monoteizam korijen nasilja:
Kolektivni identitet, koji je rezultat saveza monoteizma, eksplicitno je opisan u Bibliji kao izum, radikalni raskid s prirodom. Transcendentno božanstvo upada u povijest sa zahtjevom da se ljudi koje on konstituira pokoravaju zakonu koji on postavlja, a prvi i najvažniji među tim zakonima je, naravno, da se zaklinju na vjernost njemu, i samo njemu, i da je to ono što ih čini jedinstvenim narodom nasuprot ‘drugima’, kao i kod svih drugih ljudi, što vodi u nasilje. U Starom zavjetu, ogroman broj ‘drugih’ ljudi su izbrisani, dok su u Novom zavjetu ogromni broj kolonizirani i obraćeni radi takvih saveza.
Schwartz također piše o ideji “privremene” prirode saveza: da je uvjetovan. “Vjeruj u mene i slušaj me ili ću te uništiti.” To ne zvuči kao da postoji neki izbor, zar ne? I nalazimo se pred čistom i jednostavnom nacističkom teofanijom.
U 19. stoljeću bibličari su shvatili da u Petoknjižju nisu postojala samo dva glavna izvora; bila su ih, zapravo, četiri. Uočeno je da prve četiri knjige nisu bile samo duplikati, već su postojale i trojke koje su se spajale s drugim karakteristikama i proturječjima što je dovelo do identifikacije drugog izvora. Zatim se shvatilo da je Ponovljeni zakon posve zaseban izvor. Štoviše, nije postojao samo problem originalnih izvornih dokumenata, već i problem rada “tajanstvenog urednika”.
Tako je, nakon godina patnje, krvoprolića i smrti po tom pitanju, spoznato da je netko “stvorio” ono što zapadnjaci znaju kao Stari zavjet, sastavljajući četiri različita izvorna dokumenta u pokušaju stvaranja “kontinuirane” povijesti, označene u različitim vremenima kao Tora, kao i dodatne “uređene” dokumente. Nakon mnogo daljnjih analiza, zaključeno je da većina zakona i veliki dio pripovijesti Petoknjižja nisu čak ni bili iz Mojsijevog vremena. A to je značilo da to uopće nije mogao napisati Mojsije. Štoviše, različiti izvori nisu čak ni napisali osobe koje su živjele u doba kraljeva i proroka, već su očito bili proizvodi pisaca koji su živjeli pred kraj biblijskog razdoblja!
Mnogi znanstvenici jednostavno nisu mogli podnijeti rezultate vlastitog rada. Njemački učenjak koji je identificirao izvor Ponovljenog zakona uzviknuo je da takvo gledište “početke hebrejske povijesti ne vezuje za velike Mojsijeve kreacije, već za prozračno ništavilo“. Drugi znanstvenici shvatili su da je to značilo da je slika biblijskog Izraela kao nacije kojom upravljaju zakoni temeljeni na Abrahamovom i Mojsijevom savezu potpuno lažna. Očekujem da je takva spoznaja možda pridonijela jednom ili dva samoubojstva; to je definitivno dovelo do toga da određeni broj pojedinaca potpuno napusti područje teologije i tekstualne kritike.
Drugi način na koji su iznijeli svoje zaključke bio je da Biblija tvrdi da povijest za prvih 600 godina Izraela vjerojatno nikada nije postojala. Sve je to bila laž.
Pa, ovo nisu mogli podnijeti. Nakon što su godinama bili uvjetovani da vjeruju u nadolazeći “Kraj svijeta”, s Jehovom ili Kristom kao spasiteljima odabranih tijekom ovog užasnog događaja, užas njihovog stanja, da možda nema “spasitelja”, bio je previše grozan da bi ga podnijeli. Tako je u pomoć stigla i konjica – Julius Wellhausen (1844.-1918.).
Wellhausen je sintetizirao sva otkrića kako bi sačuvao sustave vjerovanja vjerskih učenjaka. On je spojio gledište da se religija Izraela razvila u tri faze sa gledištem da su dokumenti također napisani u tri etape, a zatim je definirao ove etape na temelju sadržaja “etape”. Pratio je karakteristike svake faze, ispitujući način na koji su različiti dokumenti izražavali vjeru, svećenstvo, žrtve i mjesta bogoslužja kao i vjerske praznike. Razmatrao je pravne i narativne dijelove i druge knjige Biblije. Na kraju je pružio “vjerodostojan okvir” za razvoj židovske povijesti i religije. Prva faza bilo je razdoblje “prirode/plodnost”; drugo je bilo “duhovno/etičko” razdoblje; a posljednje je bilo “svećeničko/pravno” razdoblje. Kao što Friedman primjećuje: “Do danas, ako se ne želite slagati, ne slažete se s Wellhausenom. Ako želite postaviti novi model, usporedite njegove vrijednosti s onima Wellhausenova modela.”
Također bih sada trebala napomenuti, iako je Wellhausen pokušavao spasiti kifle judaizma i kršćanstva od vatre, on nije bio cijenjen u svoje vrijeme. Profesor Starog zavjeta, William Robertson Smith, koji je predavao na Free Church of Scotland Collegeu u Aberdeenu, i koji je bio urednik Encyclopedie Britannice, izveden je pred crkvom pod optužbom za herezu zbog promicanja djela Wellhausena. Oslobođen je, ali nadimak “opaki biskup” pratio ga je do groba.
Ipak, analiza Biblije je nastavljena. Tradicionalno se smatralo da je knjigu proroka Izaije napisao prorok Izaija koji je živio u osmom stoljeću pr.Kr. Kako to biva, veći dio prve polovice ove knjige odgovara takvom modelu. Ali, poglavlja od 40 do 66 očito je napisao netko tko je živio oko 200 godina kasnije! To znači da je, u smislu “proročanstva”, to napisano nakon događaja.
Novi alati i metode našeg modernog vremena omogućili su obavljanje stvarno dobrog posla u područjima lingvističke analize i relativne kronologije materijala. Osim toga, od Wellhausena je vladala prava arheološka ludnica! Ovaj arheološki rad proizveo je ogromnu količinu informacija o Egiptu, Mezopotamiji i drugim regijama koje okružuju Izrael, što uključuje glinene pločice, natpise na zidovima grobnica, hramova i prebivališta, pa čak i papiruse. Ovdje nalazimo još jedan problem: u svim sakupljenim izvorima, kako egipatskim tako i zapadno-azijskim, praktički NEMA referenci na Izrael, njegove “slavne ljude” i osnivače, njegove biblijske suradnike ili bilo što drugo prije 12. stoljeća prije Krista. A činjenica je da se 400 godina nakon toga ne može zaključiti ništa više od pola tuceta aluzija. I oni su upitni u kontekstu. Ipak, fundamentalistički ortodoksni Židovi drže se ovih otrcanih referenci kao slamke u rukama utopljenika. Čudno, fundamentalistički kršćani jednostavno odbijaju biti svijesni o cijeloj toj stvari jednostavno pomoću izvršenja 11. zapovijedi: ne postavljaj pitanja!
Problem nedostatka vanjske potvrde postojanja Izraela kao suverene nacije na području Palestine nalazi korespondenciju u samoj Bibliji. Biblija ne pokazuje apsolutno nikakvo znanje o Egiptu ili Levantu tijekom 2. tisućljeća pr.Kr. Biblija ne govori ništa o egipatskom carstvu koje se proširilo cijelim istočnim Sredozemljem (što i jeste); nema spomena o velikim egipatskim vojskama u maršu (što su one i bile); i nema spomena marširanja Hetita protiv Egipćana (što su oni učinili); a posebno nema spomena o egipatiziranim kraljevima koji su vladali kanaanskim gradovima (što je bio slučaj).
Velika i katastrofalna invazija naroda s mora tijekom drugog tisućljeća nije čak ni spomenuta u Bibliji. Zapravo, Knjiga Postanka opisuje Filistejce kao već naseljene u zemlji Kanaan u vrijeme Abrahama!
Imena velikih egipatskih kraljeva potpuno su odsutna u Bibliji. Na drugim mjestima, povijesne osobe, koje nisu bile herojske, Biblija je transformirala u heroje kao u slučaju Hikse Sheshya (Br. 13,22). U drugom slučaju, ime Ramzes II je greškom dano kanaanskom generalu. Egipatski kralj koji je trebao pomoći Hošei u njegovoj pobuni iz 2. Kraljevima 17:4 “pretrpio je poniženje” da mu je grad dat po njegovom imenu. Faraon Shabtaka pojavljuje se u tablici naroda u Postanku 10:7 kao nubijsko pleme!
Pogreške potvrđene povijesti i arheologije gomilaju se sve više i više što se više uči o stvarnim vremenima i mjestima, tako da je ideja koja nam uvijek iznova pada na pamet jest da su pisci Biblije morali živjeti mnogo kasnije i da nisu znali gotovo ništa o događajima koji su se dogodili samo nekoliko generacija prije njih. Donald B. Redford, profesor bliskoistočnih studija na Sveučilištu u Torontu, objavio je opsežne radove o arheologiji i egiptologiji. U vezi s korištenjem Biblije kao povijesnog izvora, on piše:
Jer standardni znanstveni pristup povijesti Izraela za vrijeme Ujedinjene Monarhije ne predstavlja ništa više od lošeg napada akademskog ‘željenog razmišljanja‘. Imamo ove veličanstvene priče u knjigama o Samuelu i 1. Kraljevima, tako dobro napisane i naizgled činjenične. Kakva šteta ako nas rigorozna povijesna kritika prisili da ih odbacimo i ne koristimo ih. Pustimo ih onda u službu – što drugo imamo? – i neka teret dokazivanja padne na druge.[…]
Iako bi moglo biti nerazborito imputirati kripto-fundamentalističke motive, trenutačni način tretiranja izvora po nominalnoj vrijednosti kao dokumenata koji su većim dijelom napisani na Salomonovom dvoru, proizlazi iz jednako neumjesne želje da se rehabilitira vjera i potkrijepi ju se bilo kakvim argumentima, koliko god oni lažni bili.[…]
Takvo neznanje je zbunjujuće ako je netko bio sklon biti impresioniran tradicionalnim tvrdnjama o nepogrešivosti koje iznosi konzervativno kršćanstvo u ime Biblije. I doista, Petoknjižje i povijesne knjige hrabro predstavljaju preciznu kronologiju koja bi provela biblijsku pripovijest upravo kroz razdoblje u kojem se neznanje i nepodudarnost pokazuju najsramotnijima. […]
Takvo rukovanje dokazima miriše na opsjenarstvo i numerologiju; a ipak je stvorio klimave temelje na kojima je napisan žalosan broj “povijesti” Izraela. Većinu karakterizira pomalo naivno prihvaćanje izvora zdravo za gotovo, uz neuspjeh u procjeni dokaza o njihovom podrijetlu i pouzdanosti. Rezultat je bila redukcija svih podataka na zajedničku razinu, pri čemu su neki ili svi podaci bili mljevenje za široku paletu mlinova.
Učenjaci su uložili značajan trud u pitanjima za koja nisu uspjeli dokazati da su uopće valjana pitanja. Pod kojom je dinastijom Josip došao na vlast? Tko je bio faraon ugnjetavanja? Izlaska? Možemo li prepoznati princezu koja je izvukla Mojsija iz rijeke? Gdje su Izraelci izašli iz Egipta: preko Wady Tumilata ili nekom sjevernijom točkom?
Može se shvatiti besmislenost ovih pitanja ako se postave pitanja slična arturovskim pričama, a da se tekst prethodno ne podvrgne kritičkoj procjeni. Tko su bili konzuli Rima kada je Artur izvukao mač iz kamena? Gdje je rođen Merlin?
Može li se ozbiljno zamisliti da klasični povjesničar razmišlja je li Jarba ili Eneja odgovoran za Didonino samoubojstvo, gdje je točno Rem preskočio zid, što se stvarno dogodilo Romulu u oluji, i tako dalje?
U svim tim zamišljenim slučajevima niti jedan materijal koji je inicijalno potaknuo pitanja nije ni na koji način prošao prethodnu procjenu koliko je on povijesni! A svaki učenjak koji izuzme bilo koji dio svojih izvora od kritičke procjene izlaže se riziku poništavanja nekih ili svih svojih zaključaka. […]
Prečesto je “biblijsko” u ovom kontekstu imalo ograničavajući učinak na znanost implicirajući valjanost proučavanja hebrejske kulture i povijesti u izolaciji. Ono što je prije potrebno je pogled na drevni Izrael unutar njegovog pravog bliskoistočnog konteksta, i to pogled koji neće niti preuveličati niti ocrniti stvarno mjesto Izraela unutar tog okruženja.
Pažljivo obratite pozornost na Redfordov komentar: “svaki učenjak koji izuzme bilo koji dio svojih izvora od kritičke procjene izlaže se riziku poništavanja nekih ili svih svojih zaključaka.” Ozbiljnost ovoga se ne može podcijeniti. Vidite, ljudi su umrli u milijunima zbog ove knjige koja se zove Biblija i zbog vjerovanja onih koji ju proučavaju. I danas umiru u zapanjujućim brojevima iz istih razloga! Drvo se po plodu poznaje.
Na kraju, ako su u krivu oni koji čitaju i/ili analiziraju ovu knjigu i dođu do nekog određenog uvjerenja o njoj i onda to uvjerenje nametnu milijunima drugih ljudi, koji su zatim pod utjecajem stvaranja kulture i stvarnosti temeljene na lažnom uvjerenju, i na kraju, je pogrešno, što se, za ime Boga, događa? (Bez namjere ironije.)
Problem s korištenjem Biblije kao povijesti je nedostatak sekundarnih izvora. Postoji znatan materijal iz raznih drevnih knjižnica prije 10. stoljeća prije Krista, “mrvice za mlin povjesničara”, ali ti izvori gotovo potpuno utihnu krajem 20. dinastije u Egiptu. Dakle, Biblija, kao jedini izvor koji tvrdi da pokriva ovo određeno razdoblje, postaje prilično zavodljiva; nema veze s tim što se arheologija zapravo ne “uklapa”, ili se može prilagoditi samo uz veliku pomoć pretpostavki ili zatvaranjem uma prema drugim mogućnostima.
No, postoji li RAZLOG za ovu šutnju drugih izvora? To je jedno dobro pitanje o tome “što jest”.
Osoba koja koristi Bibliju kao povijest prisiljena je, kada se iz slike izbace sve emocije, priznati da nema načina provjeriti povijesnu istinitost biblijskih tekstova. Kao što je Donald Redford gore primijetio, znanstvenici koji priznaju, kada su pritisnuti, da nas rigorozna povijesna kritika tjera da odbacimo biblijske priče, ipak će ih koristiti govoreći “što dugo imamo?”
Opet pitam: zašto?
U starijim vremenima znamo da su mnoge knjige napisane o Bibliji kao povijesti bile nadahnute fundamentalističkom motivacijom kako bi se potvrdila vjerska “ispravnost” zapadne civilizacije. U današnje vrijeme, ovaj faktor je manje uključen u proučavanje biblijske povijesti. Usprkos tome, još uvijek postoji tendencija da ljudi koji bi trebali bolje poznavati te izvore tretiraju te izvore kao “gotovu stvar”!
Mogla bih nastaviti o svemu ovome u detalje, ali mislim da su svi koji ovo čitaju sa mnom i imaju ideju o tome što govorim, čak i ako se ne slažu sa mnom. Ali, poanta je, opet, “Tko je napisao Bibliju i ZAŠTO?”
Vraćamo se na onu neobičnu Rashijevu tvrdnju da je pripovijest o Postanku napisana da opravda genocid. Ako to spojimo s implikacijom Umberta Ecoa u njegovoj knjizi, Potraga za savršenim jezikom, da su rani kršćanski znanstvenici podržali provjeru hebrejske Biblije prije svega kako bi potvrdili židovstvo, što je bilo neophodno kako bi se onda “potvrdilo” kršćanstvo kao “jedina prava religija”, počinjemo dobivati neugodan osjećaj da smo bili prevareni. To znači da smo svi mi “kršćani”, tako da “prava” Židova, u okviru Jehovinih/Jahvinih uredbi, može “naslijediti” Kršćanska crkva koju je iz političkih razloga uspostavio Konstantin. Ipak, samim činom potvrđivanja judaizma i “stvaranja” kršćanstva u obliku egipatske religije, vrlo je moguće da je zapadni svijet, u svojoj pohlepi za moći, uhvatio tigra za rep!
Upravo tijekom tog razdoblja kada je nastao Novi zavjet (koji je uključio neke starije tekstove, temeljene na internim dokazima, ali uvelike uređene i uglavnom “izreži i zalijepi” posao), nalazimo zapadni svijet usred mračnog vijeka iz kojeg je, opet, preživjelo vrlo malo sekundarnih izvora.
Nije li to čudno?! Stari zavjet je napisan o mračnom dobu, iako nekoliko stotina godina nakon njega, a Novi zavjet je napisan o mračnom dobu, također nekoliko stotina godina nakon njega. Oba uključuju neke vjerojatno valjane priče iako su uglavnom uređene, izrezane i zalijepljene, s puno poliranja i interpolacije iz perspektive određene “političke” agende.
Vidimo li ovdje obrazac? Može li postojati razlog?
Na kraju svega, ono što promatramo je u osnovi drakonski, monoteistički sustav na snazi u većem dijelu zemaljske kugle. To je izvor iz kojeg crpi gotovo svaki aspekt našeg društva. To je bilo opravdanje za najveći niz krvoprolića u “zapisanoj” povijesti. Postoji li razlog za to?
S obzirom na ovo, čovjek bi pomislio da bi se znanje o tome tko je napisao Bibliju, i kada je to vjerojatno učinjeno, smatralo ključnim za svakoga tko želi biti bolje opremljen za donošenje odluka o vjeri i uvjerenjima o kojima može ovisiti svaki aspekt njihova života.
Kao što smo već otkrili, ono što je počelo kao potraga za odgovorima o zagonetnim kontradiktornim odlomcima u Petoknjižju dovelo je do ideje da ih Mojsije nije napisao. To je potom dovelo do otkrića da je nekoliko vrlo različitih izvora spojeno u jedan, te da je čak i to učinjeno u različito vrijeme, na različite načine. Svaki od izvora je jasno prepoznatljiv po karakteristikama jezika i sadržaja. Nova otkrića u arheologiji i naše razumijevanje društvenog i političkog svijeta tog vremena uvelike su pomogli u našem razumijevanju miljea u kojem je nastao ovaj dokument. Jer, na kraju, biblijska povijest – ne povijest u Bibliji – zapravo je povijest Židova.
“Mi smo Božji izabrani narod — Mi smo GLAVNI likovi u najvećoj priči ikada ispričanoj! Zato imajte malo poštovanja.” Osim što je priča plagirana i spojena od tekstova ukradenih od drugih.
Stari zavjet, vjerojatno je najuspješnija književna tvorevina svih vremena; a ipak, ne znamo njegovog autora. Ovo je, čini se, bilo planirano, i kao rezultat toga, oko dva tisućljeća, ljudi su tvrdili da je to “napisao Bog” i da je svaka riječ u njemu istina, ili Istina.
Ali posljednjih godina postoji sve veći broj istraživanja koja pokazuju da to nije baš tako: da se SZ temelji na drugoj literaturi koja je bila dostupna u vrijeme kada je napisan.
Prije mnogo godina, dok sam istraživala Hetite i njihov mogući odnos s patrijarhom, Abrahamom, čitala sam knjigu Trevora Brycea “Svakodnevni život Hetita” i bila sam malo naelektrizirana njegovom kratkom raspravom o mogućem/vjerojatnom odnosu između Epa o Gilgamešu i Homerove Odiseje. To je limenka puna crva budući da su neke korespondencije očito vrlo slične, riječ po riječ. Tko je i kada i gdje utjecao na koga?
Vrijeme je prolazilo i pregledala sam sva djela Johna Van Setersa u njegovoj potrazi za poviješću Izraela i Abrahama. U njegovoj knjizi “U potrazi za poviješću” raspravljao je o odnosu izraelske povijesti prema povijesnim tekstovima drevnog Bliskog istoka i Grčke, napominjući da, iako imamo mnogo tekstova s Bliskog istoka s povijesnim sadržajem, samo su grčke povijesti paralelne biblijskim povijestima u svojoj udaljenosti od prošlosti koja se opisuje. U to je vrijeme primijetio da postoje brojna slaganja između sadržaja i stila nekih knjiga iz SZ i djela grčkih povjesničara, osobito Herodota. Međutim, nije ulazio u to u detalje i sjećam se da sam to pročitala i energično kimnula jer sam primijetila iste stvari.
Godine 2002. Jan-Wim Wesselius napisao je “Podrijetlo povijesti Izraela” gdje uvjerljivo tvrdi da je struktura SZ-a od Postanka do 2. Kraljevima modelirana na Herodotovim Povijestima. Ističe zapanjujuće paralele između ključne figure Josipa – koji je uveo Izraelce u Egipat – i kralja Kira, utemeljitelja Perzijskog Carstva. Neke od tih paralela toliko su precizne da ne ostavljaju mjesta za poricanje očitog posuđivanja. Nadalje, postoji nevjerojatno dupliranje genealogije patrijarha i perzijsko-medijske kraljevske kuće, od kojih je najupečatljivije ono između likova Mojsija i kralja Kserksa. Glavne teme priča o njima dvojici su da je vođa pozvan od strane božanstva da dovede ogromnu vojsku na drugi kontinent preko vodene površine kao da je ona suha kako bi osvojio tuđu zemlju. U oba slučaja osvajanje završava loše, užasnom opsadom, iako je u slučaju Kserksa to bilo za njegova života, a u slučaju Izraelaca kada su Babilonci došli mnogo, mnogo kasnije.
Nakon Wesseliusa, 2006. godine, na red je došao Russell Gmirkina “Berossus i Genesis, Manetho i Exodus”. Gmirkin argumentira teoriju da su hebrejsko Petoknjižje u cijelosti sastavili oko 273.-272. pr. Kr. židovski znanstvenici u Aleksandriji, kojima su kasnije tradicije pripisale septuagintinski prijevod Petoknjižja na grčki. Primarni dokaz je očita književna ovisnost Postanka 1-11 o Berossovoj Babiloniji (278. pr. Kr.) i ovisnost priče o Izlasku o Manetonovoj Aegyptiaci (oko 285.-280. pr. Kr.), te geopolitički podaci sadržani u Tablici naroda. Ova tri dokaza su gotovo pouzdani dokazi ovisnosti.
Gmirkin teoretizira da brojne indikacije unutar teksta upućuju na porijeklo iz Aleksandrije, Egipat za barem neke dijelove Petoknjižja. Ističe da su mnogi tekstovi, koji bi se morali konzultirati da bi se stvorila takva povijest, vjerojatno samo tamo bili dostupni.
Ono što je jasno jest da autor SZ-a nije samo koristio Herodota za svoju strukturu, on je bio u dijalogu s Berosom i Manetom, POSEBNO Manetom i njegovom pogrdnom etnografijom Židova. Očito su uvidjeli da je potrebno napisati uvjerljivu, apologetsku povijest koja će nadmašiti svaku drugu apologetsku povijest koja je nastala u to vrijeme i to je vjerojatno ono što je nadahnulo autora da upotrijebi tehnike koje je radio: posuđivanje iz mnogih tekstova dostupnih u Aleksandriji u to vrijeme.
Da je Petoknjižje sastavljeno gotovo na isti datum kao i navodni septuaginte prijevod, pruža uvjerljiv dokaz za određenu razinu komunikacije i suradnje između autora Petoknjižja i stručnjaka za Septuagintu u Aleksandriji. Kasni datum Petoknjižja, kao što je prikazano književnom ovisnošću o Berosusu i Manetonu, ima dvije važne posljedice: definitivno rušenje kronološkog okvira dokumentarne hipoteze i kasno, 3. stoljeće pr. Kr. datum za glavne dijelove hebrejske Biblije koji pokazuju književnu ovisnost o Petoknjižju.
Moje vlastito mišljenje o ovom zapanjujućem (i uvjerljivom) argumentu je da je velik dio SZ-a sastavljen na grčkom i tek kasnije preveden na hebrejski, a hebrejski tekstovi su ispravljeni i malo petljani, zbog čega se više ne podudaraju točno s LXX-om, a NE obrnuto. Čini mi se da podrijetlo masoretskog teksta leži u ponovnom pisanju i semitizaciji “prevedene” Septuaginte.
Otkako je Gmirkin napisao ovu knjigu, sve je više dokaza koji podupiru i proširuju njegov izvorni rad. U 2011. pojavila se Bruce Loudenova “Homerova Odiseja i Bliski istok” gdje pokazuje da je Postanak u dijalogu s Odisejom. Postanak sadrži iste tri vrste mitova koji čine većinu Odiseje: teokseniju, romansu (Josip u Egiptu) i argonautski mit (Jakov osvaja Rahelu od Labana). Odiseja također nudi intrigantne paralele s Knjigom o Joni, a tretman Odiseja od strane prosaca nudi bliske paralele s prikazom Krista u Jeruzalemu u Evanđeljima. (Ispostavilo se da su Homerova djela također dobro upotrijebljena u sastavljanju Evanđelja, kao što je također objasnio Dennis R. MacDonald.)
Daljnja potpora Gmirkinovom temeljnom radu dolazi od Philippea Wadjenbauma čija knjiga “Argonauti pustinje” tvrdi da je “revolucionarni novi komentar Biblije i njezina podrijetla, tvrdeći da je većina biblijskih priča i zakona nadahnuta grčkom književnošću.” Pa, kao što sam iznad pokazala u kratkom pregledu glavnih knjiga o toj temi koje sam pročitala, to nije toliko revolucionarno, ali je logičan nastavak. Gmirkin je napisao mnogo stvari koje nisu opovrgnute, koliko ja vidim, i to je učinio u vrijeme kada je malo tko imao hrabrosti reći te stvari naglas – kvragu, čak je i veliki Van Seters to sugerirao samo postrance!
Očito je krajnja crta svih ovih istraživanja i ovih uznemirujućih zaključaka taj da hebrejska Biblija sigurno nije povijest Izraela i, kao što arheološki zapisi otkrivaju, vjerojatno nije postojalo rano kraljevstvo Izraela kako je opisano u Bibliji, ali se u njega vjeruje tisućljećima jednako žarko kao što ljudi vjeruju da će sunce izaći. Reakcije na iznad navedene vrste analiza obično su izravno odbacivanje čak i usprkos gomilanju brda dokaza koji se smatraju uvjerljivim u bilo kojem polju nastojanja OSIM za biblijske kritike. Postavlja se pitanje: ako je sve ovo istina, kako generacija za generacijom učenjaka to nije vidjela?
Većinu biblijske kritike danas još uvijek vode “pravi vjernici” u svetosti i primatu teksta i ona je u obliku održavanja ove dogme, a ne istinskog proučavanja i istraživanja. Pravim znanstvenim kritičarima nije dozvoljeno ulaziti u biblijsko polje. Ako to i učine, Crkve koje daju ovlasti ih odbacuju ili ignoriraju. Gmirkin je s ovim stvarno pustio duha iz boce i ne može ga se vratiti. Sviđalo se to pravim vjernicima ili ne, biblijski studij ulazi u novu eru.
Nastavit će se.