Recenzija knjige New Light on the Black Death: The Cosmic Connection, autora Mike Bailliea, dendrokronologa sa Sveučilišta Queen’s u Belfastu, Irska, od Laure Knight-Jadczyk.
Pakao na Zemlji, noćna mora koju prikazuje flamanski slikar Pieter Bruegel sredinom 16. stoljeća pod nazivom “Trijumf Smrti”, odražava društveni prevrat i teror koji je slijedio kugu koja je opustošila srednjovjekovnu Europu. Je li tu bilo kozmičke veze?
Upravo sam završila s čitanjem ove knjige i sve što mogu reći je: Vau! Ovo je bila intenzivna knjiga! Također nije duga – samo 208 stranica uključujući priloge. Sažeta i ekonomična bez suvišnih riječi ili lutanja uokolo. Svaki primjer i privremeno skretanje je od ključne važnosti za središnji argument koji – pripremite se za ovo – Mike Baillie (da, pravi znanstvenik i nije luđak), kaže da Crna Smrt, jedna od najsmrtonosnijih pandemija u ljudskoj povijesti, za koju se tvrdi da je moguće ubila dvije trećine od cijele populacije Europe, da ne spominjem milijune širom planeta, vjerojatno nije bila bubonska kuga nego prije Smrt Od Kometa!
O da! To je izvan okvira, zar ne?
Možda i nije. Baillie ima znanstveni dokaz kojim podupire svoju teoriju i njegov dokaz zapravo podržava – i podržan je – od onog što su ljudi tog vremena govorili: potresi, kometi, kiše smrti i vatre, zagađena atmosfera i smrt gotovo nezamislivih razmjera. Većina ljudi današnjice nisu zaista svjesni što se dogodilo prije samo 660 godina. (Hmmm… istraživački um se istog trenutka pita što bi se moglo dogoditi 666 godina kasnije?! To bi bila 2012…)
Kako god, Kina, odakle je Crna Smrt navodno potekla, je izgubila oko pola svog ukupnog stanovništva (od oko 123 milijuna na oko 65 milijuna).
Nedavno istraživanje o europskim smrtnim gubicima također predlaže brojku od 45% do 50% ukupnog stanovništva Europe koje umire tijekom četverogodišnjeg perioda, iako brojka varira od mjesta do mjesta (što je problem kao što ćemo vidjeti).
U mediteranskoj Europi i Italiji, jugu Francuske i Španjolskoj, gdje se kuga kretala oko četiri godine u nizu, bilo je vjerojatno blizu 70% do 75% gubitaka od ukupnog stanovništva. (U SAD-u danas, to bi bilo ekvivalentno smanjivanju stanovništva od trenutnih 300 milijuna ukupno na 75 milijuna u manje od četiri godine. To bi također dovelo do toga da bi se moralo pokopati ili odložiti oko 225 milijuna leševa!)
U Njemačkoj i Engleskoj bilo je vjerojatno blizu 20%. Za sjevernoistočnu Njemačku, Bohemiju (današnja Češka, op. prev.), Poljsku i Mađarsku se vjeruje da su pretrpjele manje zbog nekog razloga (i tu ima nekoliko teorija koje nisu potpuno zadovoljavajuće).
Nema dostupnih procjena za Rusiju ili Balkan, tako da se čini da su možda pretrpjele malo, ako uopće išta. Afrika je izgubila približno osminu svog stanovništva (od oko 80 milijuna palo je na 70 milijuna). (Ove brojke zapravo osvjetljavaju jedan od problema koje Baillie iznosi: varijabilnost razmjera smrti prema lokaciji.)
Koji god da je razmjer smrti u bilo kojoj danoj lokaciji, glavna poanta jest da je Crna Smrt proizvela najveći smrtni gubitak od bilo koje znane pandemije u zabilježenoj povijesti, tekao što Billie ističe, nitko zapravo ne zna što je ona bila! Oh, naravno, vrlo dugo vremena svi su jednostavno “znali” da je to bila bubonska kuga, pa kako to da Baillie propituje ovu dobro utvrđenu činjenicu? On nije jedini.
1984. godine, Graham Twigg je objavio The Black Death: A Biological Reappraisal, gdje je argumentirao da su klima i ekologija Europe, i posebno Engleske, učinile gotovo da je bilo nemoguće da štakori i buhe prenose bubonsku kugu, i da bi bilo gotovo nemoguće za Yersiniu pestis da bude uzročnik kuge, a kamoli njezinog eksplozivnog širenja preko Europe tijekom 14. stoljeća. Twigg također uništava uobičajenu teoriju o potpuno plućnom širenju. On predlaže, utemeljeno na njegovom pregledu dokaza i simptoma, da je Crna Smrt mogla zapravo biti epidemija plućnog antraksa, uzrokovanog preko Bacillus anthracisa.
Još jedan nezadovoljan kamper u standardnom modelu je Gunnar Karlsson, koji je u 2000. godine istaknuo da je Crna Smrt ubila između pola i dvije trećine stanovništva Islanda, iako nije bilo štakora u Islandu u to vrijeme. (The History of Iceland Gunnara Karlssona).
Baillie sažima problem kako slijedi:
Za Crnu Smrt 1347. godine se vjerovalo da je bila treće veliko izbijanje bubonske kuge; kuge koja se tradicionalno širi preko štakora i buha. Prijašnji slučajevi bile su atenska kuga, 430. godine pr. Kr., i kuga u vrijeme Justinijana koja je stigla u Konstantinopol 542. godine. Atensku kugu je opisao Thucydides, dok je Justinijansku kugu opisao Procopius, između ostalih. […]
Kuga je navodno nastala u centralnoj Aziji ili negdje u Africi, gdje je kuga endemična u nekim populacijama glodavaca. Pretpostavlja se da je neki okolišni poticaj uzrokovao da zaraženi glodavci napuste svoja normalna staništa i zaraze populacije štakora, te na kraju ljudsko stanovništvo u područjima gdje nije bilo prirodnog imuniteta. Mehanizam prijenosa, vjeruje se, bile su zaražene buhe koje napuštaju tijela mrtvih štakora i kreću se prema ljudskim domaćinima koji su naizmjence zaraženi preko hranjenja buha. Vjeruje se da su trgovački pravci donijeli bolest u regiju Crnog mora, a od tamo do centralnog Mediterana u kasnijem dijelu 1347. godine. Tada je bila uvedena u Europu kroz sjevernu Italiju i južnu Francusku. Odmah je počela ubijati ljude u velikim brojevima, šireći se preko zemlje brzinom od oko 1.5 km na dan. Između siječnja i ljeta, pa do jeseni 1348. godine, proširila se daleko sve do britanskog otočja, a do 1350. godine, do Skandinavije, i na kraju čak i do Islanda. Čini se da se širenje sklupčalo kroz Francusku, preko Belgije u Njemačku i dalje u centralnu južnu Europu. Ovaj prvi val je istrošio sam sebe do 1351. godine, iako je tamo bio i drugi val 1361. godine.
Općenito se vjeruje da je kuga pogodila već oslabljeno stanovništvo Europe. […]
U samom temelju, problem je u tim štakorima i buhama. Da bi konvencionalna mudrost funkcionirala tu mora biti mnoštvo zaraženih štakora i oni se moraju kretati alarmantnom brzinom – skoro pa bi morali zamisliti zaražene štakore kako jure naprijed (većinom prema sjeveru) dostavljajući, nakon njihove smrti, hrpe zaraženih buha. Mnoštvo je prepreka s ovim scenarijem. Na primjer, nema opisa mrtvih štakora koji leže posvuda (ovo je objašnjeno prijedlogom – ili su štakori bili u zatvorenom prostoru, ili su se ljudi toliko navikli na mrtve štakore da nisu bili vrijedni spomena; međutim ako su bili u zatvorenom kako su onda putovali tako brzo?). Nije se činilo bitnim jesi li seoski pastir ili svećenik ili građanin, svi su bili zaraženi. Ipak, začuđujuće, s ovom jako zaraznom bolesti neki gradovi diljem Europe su bili pošteđeni. Osim toga, ti štakori su morali biti sretni da se presele u hladna sjeverna područja jer je bubonska kuga bolest koja zahtijeva relativno tople temperature. Tada, kada naiđu na vodene prepreke, ti štakori se ukrcaju na brodove da održe brzinu kretanja. (Baillie)
Benedictow, zagovornik scenarija štakora i buha, citiran od Bailliea, nam govori o ovim nevjerojatnim stvorenjima:
Strateški genij Crne Smrti je također učinio još jedan majstorski potez koji je uvelike pojačao brzinu njezinog osvajanja pirenejskog poluotoka. Ubrzo nakon njezine višestruke invazije na važne gradske centre uzduž obale Kraljevstva Aragonije, izvršila je izvanredan metastatski skok i stigla trijumfalno u grad Santiago de Compostela u prilično suprotan, najsjeverozapadniji kut pirenejskog poluotoka. (Benedictow, O.J., The Black Death 1346-1353: The Complete History, The Boydell Press, Woodbridge, 2004.)
2001. godine, epidemiolozi Susan Scott i Christopher Duncan sa Sveučilišta Liverpool su predložili teoriju da je Crnu Smrt mogao uzrokovati virus nalik Eboli, a ne bakterija. Njihovo istraživanje i pronalasci su temeljito dokumentirani u knjizi Biologija pošasti. U novije vrijeme, istraživači su objavili računalno modeliranje koje demonstrira kako je Crna Smrt učinila oko 10% Europljana otpornima na HIV. (Return of the Black Death: The World’s Greatest Serial Killer autora Susan Scott i Christophera Duncana, te Biology of Plagues: Evidence from Historical Populations autora Susan Scott i Christophera J. Duncana)
Na sličan način, povjesničar Norman F. Cantor, u svojoj knjizi iz 2001. godine, In the Wake of the Plague, predlaže da je Crna Smrt možda bila kombinacija pandemija, uključujući oblik antraksa i goveđe kuge. On citira mnoge oblike dokaza uključujući: prijavljeni simptomi bolesti nisu u skladu s poznatim učincima bilo bubonske ili plućne kuge, otkriće spora antraksa u kužnoj jami u Škotskoj i činjenica da je bilo znano da je meso zaražene stoke bilo prodavano u mnogim ruralnim engleskim područjima prije nastupanja kuge.
Samuel K. Cohn, citiran ekstenzivno od Bailliea je također pobio teoriju (a to je zaista sve što i je, i još k tome slaba teorija!) da je Crna Smrt bila bubonska kuga. U Encyclopedia of Population, on ukazuje na pet velikih slabosti u ovoj teoriji:
- vrlo različite brzine prijenosa – za Crnu Smrt je izviješteno da se proširila 385 km u 91 dan 664. godine, u usporedbi s 12-15 km godišnje za modernu bubonsku kugu, koja ima asistenciju vlakova i automobila
- teškoće s pokušajem objašnjavanja brzog širenja Crne Smrti s uvjeravanjem da se proširila preko rijetkog plućnog oblika bolesti – u stvari ovaj oblik je ubio manje od 0.3% zaraženog stanovništva u svojem najgorem izbijanju u Mandžuriji 1911. godine
- različita sezonalnost – moderna kuga jedino može biti održana pri temperaturama između 50 i 78 °F (10 i 26 °C) i zahtijeva visoku vlažnost, dok se Crna Smrt dogodila čak i u Norveškoj usred zime, te na Mediteranu usred vrućih, suhih ljeta
- vrlo različite stope smrtnosti – u nekoliko mjesta (uključujući Firencu 1348. godine) čini se da je više od 75% stanovništva umrlo; što je u suprotnosti s najvećom smrtnosti za modernu bubonsku kugu, koja je bila 3% u Mumbaiu 1903. godine
- ciklusi i trendovi zaraze su vrlo različiti među bolestima – ljudi nisu razvili otpornost prema modernoj bolesti, ali otpornost na Crnu Smrt je naglo porasla, tako da je na kraju postala uglavnom bolest iz djetinjstva
Cohn također ističe da, dok se identifikacija bolesti kao imati bubone oslanja na iskaz Boccaccia i drugih, oni su opisali bubone, apscese, osipe i čireve koji se pojavljuju po cijelom tijelu, dok moderna bolest rijetko ima više od jednog bubona, najčešće u preponi, i nije okarakterizirana po apscesima, osipima i čirevima kako je Boccaccio opisao!
Suština Cohnovog argumenta jest da što god je uzrokovalo Crnu Smrt, to nije bila bubonska kuga. (Vidi također: Samuel K. Cohn, The Black Death: End of the Paradigm, 2002., i The Black Death and the Transformation of the West (European History Series) Davida Herlihya i Samuela K., Jr. Cohna)
Kada se počne kopati po temi, pronalazimo da je tu bila jedna studija koja je tvrdila da je tkivo zubne pulpe iz kužnog groblja, iz četrnaestog stoljeća u Montpellieru, testirano pozitivno na molekule povezane s Y. pestis (bubonska kuga). Slični pronalasci su objavljeni u studiji iz 2007. godine, ali druge studije nisu podržale ove rezultate. U stvari, u rujnu 2003. godine, tim istraživača sa Sveučilišta Oxford je testirao 121 zub sa 66 kostura pronađenih u masovnim grobnicama iz četrnaestog stoljeća. Ostaci nisu pokazali genetske tragove Y. pestis, a istraživači sumnjaju da je montpellierska studija bila pogrešna.
Na što ove studije ne upućuju je problem što su očigledni načini zaraze ili prijenosa varirali naširoko, preko kontakta između ljudi kao u Islandu (što je rijetko za kugu i kožni Bacillus anthracis), pa do zaraze u odsutnosti živućih ili nedavno umrlih ljudi, kao u Siciliji (što govori protiv većine virusa).
Svim problemima s teorijom bubonske kuge koji su iznad citirani, moramo dodati ono što su tadašnji pisci zabilježili. Philip Ziegler je skupio mnogo tih podataka u knjizi The Black Death, premda ih on odbacuje kao “metaforu”. Pogledat ćemo u neke od njih za koji trenutak.
Mike Baillie nije započeo s pisanjem knjige o udarima kometa kao da su oni upleteni u velike pandemije prošlosti; on je samo uočio neke čudne uzorke u godovima drveća, koji su se podudarali s tom povijesnom katastrofom, i pomislio da se tamo možda dogodila neka vrsta okolišnog pada koji je oslabio ljudsko stanovništvo, čineći čovječanstvo podložnim bakterijskoj i virusnoj smrti u velikim razmjerima. No, ono što je pronašao je bila nit koja, jednom kad ju je počeo povlačiti, je rasplela “prihvaćenu mudrost” o Crnoj Smrti i poslala ga u potragu koja ga je dovela do potpuno zadivljujućih zaključaka.
Kao što je spomenuto, prvi trag su bili godovi drveća – što je prirodno jer je Baillie dendrokronolog. Usporedio je te godove s datiranim uzorcima jezgre leda, koji su bili analizirani, i otkrio vrlo čudnu stvar: amonijak. Tu su, kao što se dogodilo, četiri slučaja u zadnjih 1500 godina gdje znanstvenici mogu pouzdano povezati datirane naslage amonijaka u grenlandskom ledu s visoko-energetskim atmosferskim interakcijama s nadolazećim objektima iz svemira: 539., 626., 1014. i 1908. godine – Tunguska događaj. Ukratko, postoji poveznica između amonijaka u jezgrama leda i izvanzemaljskih bombardiranja površine Zemlje.
Sada primijetite da se gore tvrdi da postoje četiri slučaja koja se definitivno mogu povezati s visoko-energetskim interakcijama; Baillie predstavlja istraživanje u ovoj knjizi prikazujući da je potpuno ista oznaka prisutna, u vrijeme Crne Smrti, u godovima drveća kao i u jezgrama leda, a TAKOĐER i u drugim vremenima takozvane “kuge i pandemije”.
Dogodilo se da je signal amonijaka u jezgrama leda direktno povezan s potresom koji se dogodio 25. siječnja 1348. godine – i Baillie otkriva da je postojao pisac iz 14. stoljeća, koji je napisao da je kuga bila “zagađenje atmosfere” koje je došlo iz tog potresa!
Kako bi kuga mogla doći iz potresa, pitate se?
Baillie ističe da ne možemo uvijek znati jesu li potresi uzrokovani pomicanjem tektonskih ploča; oni bi mogli biti uzrokovani eksplozijama kometa u atmosferi ili čak udarima u površinu Zemlje.
U knjizi Rain of Iron and Ice Johna Lewisa, profesora planetarnih znanosti u Lunarnom i Planetarnom Laboratoriju, jednog od direktora u Istraživačkom centru za svemirski inženjering NASA-e i Sveučilišta Arizona, te povjerenika državnog povjerenstva za svemir države Arizona, nam govori da je Zemlja redovito udarana izvanzemaljskim objektima i da mnoga nailazeća tijela eksplodiraju u atmosferi kao što se dogodilo u Tunguskoj, ne ostavljajući kratere ili dugotrajno vidljive dokaze o tijelu iz svemira.
Ali samo zato što ne postoje dugotrajni dokazi ne znači da nema značajnog utjecaja na planet i/ili njegove stanovnike! Ovi udari ili atmosferske eksplozije mogu proizvesti potrese ili tsunamije bez ikakvih svjedoka koji bi bili svjesni uzroka. Uostalom, 75% Zemljine površine zauzima voda i bilo koji očevidac takvog događaja bi vrlo vjerojatno bio spržen i nikad ne bi progovorio o tome, tako da zaista nemamo saznanje o tome jesu li potresi na našem planetu tektonske prirode ili ne.
Lewis ističe:
U prosječnoj godini se događa jedna atmosferska eksplozija jačine 100 kilotona ili više. Velika većina se dogodi u tako udaljenim područjima ili toliko visoko u atmosferi da one nisu vidljive. Čak i ako su vidljive, svjedoci mogu vidjeti samo bljesak svjetla u daljini ili čuti ‘tutnjavu udaljenog groma’ koja dolazi s otvorenih oceana. Stoga, čak i te koje su vidljive, često nisu prepoznate. (Lewis, Rain of Iron and Ice)
Kao što Baillie ističe, Lewis govori o “tipičnoj” godini i očito je, iz drugih studija, da nisu sve godine jednake – neke su manje tipične od drugih! Baillie piše:
Kao što je Lewis istaknuo, općenito znamo iz mnogih struktura dokaza kakva bi učestalost udara trebala biti tijekom vremena. Činjenica da udari nisu u povijesnom zapisu [ili nisu priznati, ili se o njima ne raspravlja od strane povjesničara i arheologa] nije zbog toga što se nisu dogodili. Uostalom, postoje dobro provjerena polja kratera koja su se formirala u zadnjih nekoliko tisućljeća u Estoniji, Poljskoj, Njemačkoj i Italiji – koja nisu povijesno zabilježena; njihovo postojanje je utvrđeno iz rupa u tlu. Zato znamo da je mehanizam bilježenja pogrešan! Ono što treba dodati … je jedan ključni dio intuitivnog razmišljanja. Ovdje je citat iz Lewisovog Scenarija D:
(U ovom scenariju) 1946. godine, 25000 metričkih tona teška akondritska vatrena kugla je eksplodirala u 04:00 sata po lokalnom vremenu na visini od 11 km iznad Fergane u Uzbekistanu. Eksplozija jačine 1 megaton je oštetila zgrade u području promjera nekoliko kilometara, sagorijevajući područje žestokom vrućinom i uzrokujući tisuće požara. Požari su izmaknuli kontroli, ubivši 4146 ljudi. Više od 20000 stanovnika je probudio blistavi bljesaksvjetlosti i vrućina te su zatekli svoj grad u plamenu. Preživjeli su izvijestili o ‘potresu’. Nekoliko metričkih tona fragmenata meteorita je pomiješano s ostacima 2000 izgorenih i urušenih zgrada, gdje se ne mogu raspoznati od spaljenih i pocrnjenih krhotina strukturne cigle i kamena. (Baillie citira Lewisa)
Svrha ovoga je da gotovo ne postoji način nadziranja kojim bi se konačno zaključilo jest ili nije bilo koja dana nesreća/katastrofa udar ili, u suprotnom, nasilan potres. Rezultat je da stoljeća mogu proći, s brojnim udarima kometa koji se događaju cijelo vrijeme, a da nitko ne posumnja na istinske opasnosti iz svemira! Baillie ističe: postoje mnogi potresi koji su zabilježeni u povijesti, ali NE i udari! Ali ipak, postoje dokazi da se udari JESU dogodili – u tlu i u jezgrama leda. A tu je i Tunguska.
Izvještaji o događaju u Tunguskoj nam govore da se tlo treslo oko zone udara/eksplozije u radijusu od oko 900 km. U trenutku bilo kojeg većeg udara, potres bi bio proporcionalno jači. Bilo koji preživjeli u takvom događaju, koji su dovoljno daleko udaljeni da prežive, bi samo vidjeli bljesak, osjetili podrhtavanje i čuli glasan tutnjajući zvuk. Ako su bili predaleko da vide bljesak, ili u zatvorenom prostoru, oni bi samo izvijestili o potresu.
Ukratko, ono što Lewisov rad iznosi na vidjelo je ideja da su neki dobro poznati povijesni potresi mogli vrlo lako biti događaji udara. Baillie spominje da je jedan očiti primjer veliki potres u Antiohiji 526. godine, koji je opisao John Malalas:
… oni koji su zarobljeni u zemlji pod zgradama su bili spaljeni i iskre vatre su se pojavile iz zraka i spalile sve koje su pogodile poput munje. Površina zemlje je kuhala, temelji zgrada su pogođeni udarima munja izbačenih iz potresa i vatrom su spaljeni do pepela… bilo je to strašno i nevjerojatno čudo s vatrenom kišom, kišom koja pada iz ogromnih peći, plamenovima koji se pretvaraju u pljuskove… što je za posljedicu Antiohiju učinilo opustošenom… u ovom užasu je do 250000 ljudi iščezlo. (Jeffreys, E., Jeffreys, M. i Scott, R., The Chronicle of John Malalas, Byzantina Australiensia, Australian Assoc. Byzantine Studies 4, Melbourne, 1986.)
Srednjovjekovna slika iz 1456. godine, koja prikazuje prolazak Halleyevog kometa.
Baillie također naglašava da bi niz takvih udara/nadzemnih eksplozija kvalitetnije objasnio dugotrajni problem kraja brončanog doba na istočnom Mediteranu u 12. st. pr. Kr. U to vrijeme, mnogo -nebrojeno- većih lokacija je uništeno i potpuno spaljeno, i sva krivnja je prebačena na one natprirodne “Morske ljude”. Ako je to bio slučaj, ako je to bila invazija i osvajanje, tada bi trebalo biti barem nekakvih dokaza o tome, poput mrtvih ratnika ili znakova ratovanja… ali najvećim dijelom, to nije slučaj. Gotovo da nijedno tijelo tamo nije pronađeno, a ni vrijedni predmeti, osim onih koji su bili tako skriveni kao da je netko očekivao vratiti se po njih ili nije imao vremena uzeti ih natrag k sebi. Ljudi koji su pobjegli (izvanzemaljski događaji često imaju aktivnosti i upozorenja koje im prethode jer se neko vrijeme komet može promatrati dok se približava) su vjerojatno također bili ubijeni u činu bježanja, a rezultat je bio potpuno napuštanje i potpuno uništavanje dotičnih gradova.
I nastupanje Mračnog doba.
Dakle, mogućnost da su mnoga uništavanja u prošlosti mogla biti povezana s događajima udara nikada nisu bila uzeta ozbiljno, ili testirana, i ovo bi mogla biti opasna greška.
Pitanje koje Baillie postavlja, ali nikada zaista ne odgovara je: Što je to bilo da je tako uspješno zaustavilo ljude da se pitaju zašto postoji tradicionalan i duboko ukorijenjen strah od kometa u psihi čovječanstva? Da, on naglašava da postoje ljudi izvan glavne struje u akademskoj zajednici koji postavljaju ova pitanja. Ali zašto je, protivno svakom zdravom razumu, ova tema tako naširoko i sustavno ignorirana, ograničavana i ismijavana?
Neobična stvar je da, iako Baillie ističe da mnogi visokopozicionirani znanstvenici i vladine agencije doista uzimaju ove stvari ozbiljno (Lewis, na primjer), i dalje je ignorirano, ograničavano i ismijavano pred općom javnosti preko glavno-strujaških medija! Baillie piše:
U slučaju da čitaoci misle da je ovo samo retorika, ovo je dobro mjesto kao i bilo koje drugo za spominjanje predstojećeg događaja. 13. travnja 2029. godine, asteroid nazvan Apophis će proći pored Zemlje na udaljenosti manjoj od 50000 km. Ako ste živi u to vrijeme i nije oblačno, bit ćete u mogućnosti vidjeti ga u prolasku golim okom. Apophis je promjera većeg od 300 m. Ako se nakon prolaska pored Zemlje jednostavno dogodi da prođe kroz određeni uski prozor u prostoru, tada će se u 2036. godini vratiti i udariti Zemlju (ovaj uski prozor je točka gdje bi Zemljina gravitacija skrenula orbitu Apophisa taman dovoljno da bi osigurala udar u 2036. godini). Ako Apophis pogodi Zemlju, udar će biti u klasi 3000 megatona. Potpuno je razumno tvrditi da bi takav udar, da se dogodi bilo gdje na planetu, srušio našu sadašnju civilizaciju i vratio preživjele, metaforički govoreći, u Mračno doba (vjeruje se da bi u takvom slučaju svjetske institucije poput financijskih i osiguravateljskih tržišta propale, rušeći cijele međusobno povezane monetarne, trgovinske i prijevozničke sustave). Udari iz svemira nisu fikcija i čini se vrlo vjerojatno da ih se priličan broj dogodio u zadnjih nekoliko tisućljeća (u tekstu već spomenuti mali primjeri formiranja kratera). Samo što, iz nekog razloga, većina ljudi koji proučavaju prošlost odabiru izbjegavati ili ignorirati ovaj problem. (Baillie)
Uz znanost, Baillie citira dokaze današnjice – neki od ovih dokaza su degradirani u “mit” – iz svijeta koji upućuju da je Zemlja, zaista, bila podvrgnuta bombardiranju iz svemira tijekom 14. stoljeća i da je ovo vrlo lako moguće bio ne samo uzrok potresa 25. siječnja 1348. godine., nego također i uzrok Crne Smrti. Baillie citira veliku selekciju materijala iz suvremenih izvještaja uključujući i rad Zieglera:
Suše, poplave, potresi, skakavci, podzemna grmljavina, nepoznate nepogode, munje, zavjese vatre, tuča kamenja čudesnih veličina, vatra s neba, smrdljivi dim, zagađena atmosfera, prostranstvo vatrene kiše, masovna količina dima. (Ziegler)
Ziegler potpuno odbacuje izvještaje o crnom kometu viđenom prije dolaska epidemije, ali bilježi: guste magle i oblaci, padajuće zvijezde, udari vrućeg vjetra, stup vatre, vatrena kugla, žestoko podrhtavanje zemlje, u Italiji sve intenzivniji niz nesreća uključujući potrese, nakon čega je stigla kuga. (Baillie)
1340-ih godina dogodilo se pravo izbijanje potresa. U knjizi autorice Rosemary Horrox, The Black Death, citirane od Bailliea, pronalazimo da je tadašnji pisac u Padovi izvijestio da, ne samo da se dogodio veliki potres 25. siječnja 1348. godine, nego i da se dogodio u 23 sata.
U trideset i prvoj godini cara Ludovika, u vrijeme oko gozbe Obraćenja sv. Pavla (25. siječnja) dogodio se potres širom Koruške i Kranjske, koji je bio toliko snažan da su se svi bojali za svoje živote. Dogodili su se i naknadni potresi, a jedne noći zemlja se zatresla 20 puta. Šesnaest gradova je uništeno zajedno s svojim stanovnicima…. Trideset i šest planinskih utvrda i njihovih stanovnika je uništeno, i izračunalo se da je više od 40000 ljudi progutano ili zatrpano.
(Autor dalje navodi da je primio informaciju iz “pisma kojeg je kuća Friesach” uputila pokrajinskom poglavaru Njemačke”):
U istom pismu se kaže da je u ovoj godini [1348.] vatra padala s neba, te pustošila zemlju Turaka 16 dana; da je nekoliko dana padala kiša žaba i zmija od koje je mnogo ljudi poginulo; da je zarazna pošast ojačala u mnogim dijelovima svijeta. (Horrox)
Iz knjige Samuela Cohna:
… zmaj nad Jeruzalemom poput onog sv. Jurja koji je proždro sve koji su se našli na njegovom putu… Grad od 40000 ljudi… potpuno uništen nakon što je s neba pala velika količina crvi, velikih kao šaka i s osam nogu, koji su sve ubijali svojim smradom i otrovnim parama. (Cohn)
Priča dominikanskog redovnika Bartolomea:
… obilne kiše crva i zmija u dijelovima Kine koji su proždrli veliki broj ljudi. Također je u tim dijelovima s Neba padala vatra u obliku snijega (pepela) koja je palila planine, zemlju i ljude. A iz ove vatre se uzdigao zarazan dim koji je ubio, unutar dvanaest sati, sve one koji su ga udahnuli, kao i one koji su samo vidjeli otrov tog zaraznog dima. (Cohn)
Cohn piše:
Niti su takve priče tek blebetanje naivnih trgovaca i moguće izluđenih redovnika … [čak i] … Petrarchin najbliži prijatelj, Louis Sanctus, prije nego što se bacio na pažljivo izvještavanje o kugi… je tvrdio da su rujanske poplave žaba i zmija diljem Indije nagovijestile dolazak tri zaražene Genovske galije u Europu… [čak je i]… Engleski kroničar Henry Knighton … [izvijestio kako je]… kod Napulja cijeli grad uništen potresima i olujom. Brojni kroničari su izvijestili o potresima diljem svijeta koji su prethodili neviđenoj pošasti. Većina je svela događaj na večernju molitvu, 25. siječnja 1348. […]
Od ovih potresa koji su “uništili” mnoge velike gradove, gradiće, crkve, samostane, tvrđave, zajedno s njihovim ljudima i teretnim životinjama, najgore je pogođen Villach u južnoj Austriji. Kroničari u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Slavoniji i Poljskoj su rekli da je potpuno zatrpan potresima, s jednim preživjelim na deset ljudi. (Cohn)
Kontinentalni tekst datiran na nedjelju 27. travnja 1348. godine tvrdi:
Kažu da je u tri mjeseca, od 25. siječnja [1348.] do današnjeg dana, ukupno 62000 tijela zakopano u Avignonu. (Horrox)
Njemački traktat kojeg je Horrox “iskopao” kaže:
U mjeri u kojoj je smrtnost porasla zbog prirodnih uzroka – njezin izravni uzročnik je bilo zagađeno i otrovno izdisanje zemlje koje je inficiralo zrak u raznim dijelovima svijeta… Ja kažem da je to bila para i zagađen zrak koji se ispuštao – ili da tako kažem pročišćavao – u potresu koji se dogodio na dan sv. Pavla [1348.], zajedno sa zagađenim zrakom ispuštenim u drugim potresima i erupcijama, što je inficiralo zrak nad zemljom i ubilo ljude u raznim dijelovima svijeta. (Horrox)
Kako Baillie bilježi, ako je ovaj često citiran potres u stvarnosti bio rezultat udara kometa, tada bi zagađen zrak mogao doći zbog jednog ili dva uzroka: visoko-energetske kemijske transformacije u atmosferi ili ispuštanja plinova iz same zemlje.
Njemački povjesničar Hecker nas informira:
Na otoku Cipru, kuga s istoka je već izbila; kada je potres uzdrmao temelje otoka, u društvu tako zastrašujućeg uragana da su stanovnici… pobjegli zaprepašteni… More je preplavilo… Prije potresa, nesnosan vjetar je širio tako otrovan smrad da su mnogi, njime nadvladani, odjednom pali dolje i izdahnuli u strašnim mukama. … u tom vremenu prirodna događanja su transformirana u čuda, prijavljeno je da je strašni meteor, koji se spustio na zemlju daleko na istoku, uništio sve u opsegu većem od 550 kilometara, inficirajući zrak nadaleko i naširoko. (Cohn)
Jon Arrizabalaga je sastavio izabrane tekstove u pokušaju razumijevanja što su obrazovani ljudi govorili o Crnoj Smrti dok se ona odvijala. Što se tiče pojmova koje su liječnici i drugi zdravstvenici koristili 1348. godine da bi opisali kugu, on piše:
Jedan… Jacme d’Agramaont je raspravljao o tome u pojmovima “epidemija ili pošast i smrtnost ljudi” koji su zaprijetili Leridi iz “nekih susjednih dijelova i regija” … Agramaont nije rekao ništa u vezi pojma epidemije, ali je obimno razvio što je mislio pod pojmom pošast (kuga). Ovom zadnjem pojmu je dao vrlo neobičnu etimologiju, u skladu sa znanjem ustanovljenim od Izidora Seviljskog (570.-636.) u njegovoj Etymologiae, koja je široko prihvaćena diljem Europe tijekom Srednjeg vijeka. On je podijelio pojam pestilencia (pošast/kuga) u tri sloga, od kojih svaki ima određeno značenje: pes = tempesta – ‘oluja, nevrijeme’; te = temps – ‘vrijeme’; lencia = clardat – ‘sjaj, svijetlo’; prema tome, zaključio je da je pestilencia bila ‘vrijeme oluje uzrokovano svjetlošću sa zvijezda’.
Dogodilo se da Izidor Seviljski nije živio dugo poslije još jednog razdoblja bombardiranja kometa nad Europom što se također očituje u studijama godova drveća i jezgri leda. 17. kolovoza 1999. godine, Knight Ridder Washington Bureau je objavio članak Roberta S. Boyda nazvan: Comets may have caused Earth’s great empires to fall koji uključuje sljedeće:
Analize godova drveća pokazuju da se 540. godine, u različitim dijelovima svijeta klima promijenila. Temperature su se spustile dovoljno da ometu rast drveća široko rasprostranjeno od sjeverne Europe, Sibira, pa do zapadne sjeverne Amerike i južnog dijela južne Amerike.
Pretraga povijesnih arhiva i mitoloških priča pokazala je na katastrofalan posjet s neba tijekom istog perioda, tvrdi se. Postoji jedna referenca o “kometu u Galiji toliko prostranom da se cijelo nebo činilo zapaljeno” u 540.-541. godini.
Prema legendi, kralj Artur je umro oko ovog vremena i keltski mitovi povezani s Arturom su ukazali na blještave nebeske Bogove i vatrene munje.
U 530-im godinama, neuobičajena kiša meteora je zabilježena od mediteranskih i kineskih promatrača. Meteori nastaju od fine prašine s kometa koji izgaraju u atmosferi. Štoviše, tim astronoma s promatračnice Armagh u Sjevernoj Irskoj je objavio istraživanje 1990. godine, koje kaže da je Zemlja bila u opasnosti od bombardiranja kometa između 400. i 600. godine. […]
Glad je uslijedila nakon propalih usjeva, a nemilosrdna bubonska kuga je pomela Europu sredinom 6. stoljeća. […]
U ovo vrijeme, rimski car Justinijan je pokušavao obnoviti propadajuće Rimsko carstvo. Ali plan je propao 540. godine. i uslijedilo je Mračno doba i uspon Islama.
Postoji mnogo materijala iz tog razdoblja koji dosljedno upućuje na “zagađenu atmosferu”, “udahni zrak i umrijet ćeš”, i nekako, ocean je bio umiješan kao i potresi, kometi i vatrene kugle na nebu. Izvještaj pariškog Medicinskog fakulteta pripremljen u listopadu 1348. godine govori:
Još jedan mogući uzrok zagađenja, koji treba biti na umu, je bijeg truleža zarobljenog u centru Zemlje kao rezultat potresa – nešto što se zaista i dogodilo nedavno. (Baillie)
Ukratko, Francuzi su bili svjesni niza potresa u to vrijeme koji su mogli biti uzrokovani udarima kometa. Jedan izvještaj tog razdoblja kaže da je potres trajao šest dana, a drugi tvrdi da je trajao deset dana. Takvi događaji također mogu proizvesti ispuštanje plinova svih vrsta neugodnih kemikalija koje mogu ubiti. Razmotrite sljedeće:
Eksplozija plina na jezeru NYOS, Kamerun, 1986.
[…]
Iako se iznenadno ispuštanje plina CO2 dogodilo na jezeru Monoun 1984. godine, ubivši 37 lokalnih stanovnika, slična prijetnja s jezera Nyos nije bila očekivana. Međutim, 21. kolovoza 1986., limnička erupcija se dogodila na jezeru Nyos koja je pokrenula iznenadno otpuštanje oko 1.6 milijuna tona CO2. Plin se obrušio na dvije obližnje doline, istisnuo sav zrak i ugušio do 1800 ljudi unutar 20 km od jezera, većinom ruralne seljake, kao i 3500 grla stoke. Oko 4000 stanovnika je pobjeglo iz tog područja i mnogi od njih su imali dišne probleme, opekotine i paralizu kao rezultat djelovanja plinova.Nije poznato što je pokrenulo katastrofalno ispuštanje plina. Većina geologa sumnja na odron zemlje, ali neki vjeruju da se mala vulkanska erupcija možda dogodila na koritu jezera. […]
Vjeruje se da je ispušteno do jednog kubičnog kilometra plina. CO2 je teži od zraka i zato se plin spustio niz planinsku stranu u kojoj jezero Nyos leži i dolje na dvije susjedne doline u sloju dubokom na desetke metara, istiskujući zrak i gušeći sve ljude i životinje prije nego što se mogao raspršiti. Uobičajeno plava boja jezera je postala tamno crvenom poslije ispuštanja plina zbog vode bogate željezom koje se iz dubine uzdiže na površinu i oksidira u kontaktu sa zrakom. Nivo jezera se spustio za oko jedan metar, predstavljajući obujam otpuštenog plina. Ispuštanje plina je vjerojatno također uzrokovalo preplavljivanje vode jezera. Drveća blizu jezera su bila srušena.
Hmmm… čovjek se zapita da li bi slični događaji mogli biti pokrenuti udarima kometa i da li bi ispuštanje plina iz oceana moglo biti jednako opasno i smrtonosno? Čovjek se također pita, s obzirom na činjenicu da su drveća bila srušena, da li je ovo ispuštanje plina možda bio događaj udara?
Baillie nas vodi kroz znanost čvrstim brojkama i grafikonima, te pokazuje kako su o ovim stvarima jasno govorili oni koji su iskusili Crnu Smrt, ali iz nekog razloga, svi suvremeni povjesničari misle da su ova zapažanja o kiši vatre i smrti, i zraku koji može ubiti, samo metafore za užasnu bolest. Na kraju, znanost je ta koja mora pobijediti u ovome, jer svi potpuno neovisni radnici koji proučavaju komete, tsunamije, ugljični dioksid, jezgre leda i godove drveća opažaju u svojim podacima da se nešto vrlo čudno događalo u svijetu oko vremena kad je Crna Smrt desetkovala ljudsku populaciju Zemlje.
Baillie bilježi u svojem završnom komentaru, a što je vrijedno ponavljanja ovdje:
Sve je više jasno da je svijet intelektualno podijeljen na dva dijela. Postoje oni koji proučavaju prošlost u poljima povijesti i arheologije, a ne vide dokaz da je bilo koje ljudsko stanovništvo ikada bilo pod utjecajem udara iz svemira. Dijametralno suprotno ovom stavu postoje oni koji proučavaju objekte koji dođu blizu i ponekad se sudare s ovim planetom. Neki ozbiljni članovi ove druge grupe nemaju nikakve sumnje da su postojali brojni razarajući udari u zadnjih pet tisućljeća; u periodu ljudske civilizacije.
Ipak, nitko ne govori o tome.
Zaista postoji sasvim dovoljno podataka predstavljenih u Baillievoj knjizi da bi se podržala teorija da se Crna Smrt dogodila zbog udara krhotina kometa – slično udarima krhotina kometa Shoemaker-Levy u Jupiter, koji su se dogodili 1994. godine. Postoji niz mogućnosti kako su se točno te smrti dogodile: potresi, poplave (tsunamiji), kiše vatre, oslobođene kemikalije preko visoko-energetskih eksplozija u atmosferi, uključujući amonijak i cijanovodik, a moguće čak i patogeni uzročnici bolesti nošeni kometom.
Ako se to događalo tako često kako Baillie predlaže, može se dogoditi ponovo. I ako, kao što nam se čini, Zemlju očekuje bombardiranje u ne tako dalekoj budućnosti, čini se da postoji više načina za umrijeti u takvom događaju nego samim udarom krhotine kometa.
©Jason Engle
Crna Smrt: legende o zmajevima koji “rigaju” vatru možda potječu iz kometarnih katastrofa
Dr. Mike Baillie je umirovljeni profesor (emeritus) paleoekologije u Školi arheologije i paleoekologije na Sveučilištu Queen’s u Belfastu, Sjeverna Irska.
Baillie je vodeći stručnjak u dendrokronologiji, tj. datiranju pomoću godova drveća. 1980-ih je imao glavnu ulogu u građenju godinu-po-godinu kronologije rasta godova drveća koja seže 7400 godina u prošlost.
Drugi dio iz serije pročitajte ovdje: Opasnost za civilizaciju od vatrenih kugli i kometa.