Osnove ponerologije – 2. dio

by | Apr 10, 2014 | Psihopatija | 0 comments

Psihopatova maska zdravog razuma

Harrison Koehli
Sott.net
17. ožujak 2010.

 
Psihopat s Wall Street-a?

© M.C. Roessler 2010

1960. godine, Bernie Madoff osnovao je svoju Wall Street tvrtku, Bernard L. Madoff Investment Securities LLC. Kao predsjednik nadzornog odbora sve do uhićenja u prosincu 2008. godine, Madoff je vidio svoju tvrtku (i sebe) kako dolazi na sami vrh Wall Street-a, razvijajući tehnologiju koja je postala NASDAQ, prva i najveća elektronička burza u Americi. Multimilijunaš s više od 800 milijuna dolara imovine sa svojom suprugom i srodnom dušom iz srednje škole, Ruth Alpern, Madoff je bio poznat kao financijski veliki mozak i bogat filantrop. Isijavao je auru bogatstva, povjerenja i veza, te su ga mnogi smatrali stupom zajednice. Zvuči kao sjajan čovjek, zar ne?

Njegova humanitarna slika podržavana je njegovim radom za razne neprofitne skupine kao što su američki židovski kongres i Sveučilište Yeshiva u New Yorku. Sjedio je u raznim povjerenstvima i odborima, a milijune je donirao u obrazovne, političke, kulturne i medicinske svrhe. Kao što je stranica njegove tvrtke pokazala jasno u to vrijeme (sada je uklonjena): “Klijenti znaju da Bernard Madoff ima osobni interes u održavanju neokaljanog rekorda vrijednosti, poštenih i visokoetičkih standarda, koji su uvijek bili zaštitni znak tvrtke.” Smiješno je kako se stvari mijenjaju s malo perspektive, a obrazac se pojavljuje samo kad se osvrnemo. Javnost je postala svjesna tek u prosincu 2008. godine da je taj ‘osobni interes’ bio sve samo ne jedan od integriteta, te se ta slika prestala uzimati kao stvarna.

U razgovoru s glavnom urednicom Condé Nast Portfolia, Joanneom Lipman, osoba koja je preživjela Holokaust, dobitnica Nobelove nagrade i Madoffova žrtva, Elie Wiesel rekla je sljedeće: “Sjećam se da je to bio mit koji je stvorio oko sebe… da je sve bilo tako posebno, tako jedinstveno, da je moralo biti tajna. Bilo je poput mistične mitologije koju nitko nije mogao razumjeti… Ostavljao je dojam da je možda 100 ljudi pripadalo njegovom klubu. Sada znamo da je tisuće njih prevario.”1

Ono što je opisano kao najveća investitorska prijevara ikad počinjena od strane jedne osobe, Madoff je prevario tisuće ulagača za nešto manje od 65 milijardi dolara u razrađenoj Ponzi shemi, plaćajući povrat investitorima iz novca uplaćenog od strane drugih investitora, a ne stvarni profit. Premještajući fondove na taj način, Madoff je stvorio sliku novca koja je konkurirala njegovoj vlastitoj slici kao čovjeka dobrog karaktera. Iluzija dosljednih, visokih prinosa, namamila je tisuće u posao koji je bio predobar da bi bio istinit, nuđen od čovjeka koji je bio predobar da bi bio istinit. Prema medijskom prikazu događaja, Madoff je opisao investicijske fondove svojim sinovima kao “jednu veliku laž”, a oni su odmah obavijestili policiju. Madoff je uhićen sljedeći dan, te je sva njegova imovina bila zamrznuta (kao što je kasnije bila i od žene i sinova). U danima nakon toga, Madoff je uspio uništiti tisuće života, dovodeći neke žrtve do samoubojstva. Priznao je krivnju za jedanaest točaka optužnice za prijevaru, pranje novca i između ostalog, krivokletstvo. Iako je Madoff upravljao svojim tvrtkama željeznom šakom i tvrdio da je isključivo on odgovoran za prijevaru klijenata, istražitelji nisu bili zadovoljni time da bi jedna osoba sama mogla sakriti prijevaru s tako velikim razmjerima tako dugo. Naknadna istraga je do sada stavila šest bivših suradnika pod kaznenu istragu,2 dok je više tužbi u tijeku protiv Ruth Madoff i njezinih sinova.3

Dakle, kako je on to uspio izvesti? Jerry Reisman, ugledni odvjetnik iz New Yorka, opisao je Madoffa kao “krajnje šarmantnog. On je bio majstor upoznavanja s novim ljudima i stvaranja te aure. Ljudi su ga gledali kao superheroja.”4 Čak i kada je izokrenuo sve da osigura fondove kako bi nastavio sa svojom prijevarom, suradnici kod njega nisu primijetili nikakve znakove stresa. Na razgovoru za okruglim stolom koji se mogao pratiti na Youtube-u5, Madoff je imao prilično zanimljive komentare. Govoreći o modernim deviznim tvrtkama, Madoff je hladno rekao, “Uglavnom, u današnjem regulatornom okruženju praktički je nemoguće prekršiti pravila. To je nešto što javnost zapravo ne razumije… Nemoguće je da prekršaj prođe neotkriven. Sigurno ne na neko duže vrijeme.” Riječi koje dolaze od čovjeka koji je upravo to radio godinama, pa vjerojatno čak i desetljećima! Nije niti čudo da su Madoff i njegova tvrtka, s obzirom na njegovu sklonost prijevari, bili iznimno tajnoviti, pronalazeći načine da svoje ilegalne aktivnosti zadrže skrivenima, na primjer odbijajući klijentima pružiti online pristup njihovim računima i naređivanje zaposlenicima – protivno propisima – da izbrišu e-mail nakon što je bio isprintan na papir, kako je izvijestila Lucinda Franks u svojem djelu za The Daily Beast.6

Suprotno njegovoj slavnoj javnoj personi, u članku Marka Seala za Vaniti Fair7, razni obiteljski prijatelji i insajderi predstavili su sliku Madoffa kao bezdušnog kontrolirajućeg fanatika koji nije iskorištavao samo strance, već i one koji su mu bili najbliži. Njegovao je blisko prijateljstvo s pokojnim Normanom F. Levyem i filantropom Carlom J. Shapirom, dok ih je u procesu pljačkao. Madoff je govorio o Levyu kao o svojem “mentoru tijekom 40 godina” i uvijek je izražavao poštovanje prema njemu. Zauzvrat, Levy je smatrao Madoffa kao svojeg “surogat sina, člana svoje obitelji.” Carmen Dell’Orefice, Levyeva tadašnja djevojka, sjeća se, “Uvijek je činio tako mnogo za Normanovu udobnost u najmanjim detaljima.” Opisala je Madoffa i njegovu ženu kao mirne i neprimjetne, te izrazila kognitivnu disonancu koju često doživljavaju žrtve prevaranata kao što je Madoff, kada je istina iza slike konačno otkrivena: “Prihvaćam da je ono što sam proživljavala bila projekcija osobe koja nije postojala… Da nisam sve fotografirala svih tih godina, rekla bih ‘Carmen, u zabludi si.’.” Levyev sin Francis je rekao da je njegov otac vjerovao u Madoffa: “Ako postoji jedna časna osoba,” rekao je, “to je onda Bernie.” Joseph Kavanu, bivši Madoffov kolega s pravnog fakulteta, dijelio je slične nevjerice poput Julie Creswell i Landon Thomas Jr. u njihovom članku za New York Times: “To nema smisla… Ne mogu uzeti Berniea kojeg sam znao i okrenuti ga u Berniea o kojem slušamo cijelo vrijeme. Nije mi to prihvatljivo.” U stvarnosti su postojala dva Madoffa: pomno izgrađena slika uspješnog poslovnog čovjeka i filantropa, te stvarnost: nemilosrdan i bezdušan kriminalac koji je djelovao iza maske razuma, uspjeha i humanitarnog rada.

Jedan izvor je Sealu opisao kako je Madoff upravljao svojim dvama sinovima kroz “grubu ljubav i strah. Ljudi su se bojali Berniea. Vladao je svojim utjecajem. Bojali su se njegove naravi.” Madoff je također u svojem uredu vladao željeznom šakom, kontrolirajući radno okruženje sve do najmanjeg detalja. Bio je opsjednut redom i kontrolom. Jedan obiteljski prijatelj je rekao, “Bilo je puno arogancije u toj obitelji. Bernie bi razgovarao s ljudima koji su bili jednako bogati kao što je on, ali nije htio da ga se gnjavi s malim ljudima.” Još jedan insajder je rekao, “On je bio imperijalan, iznad svih. Ako mu se razgovor nije svidio, samo bi ustao i otišao. Bilo je ‘Ja sam Bernie Madoff, a ti nisi.’.” Drugi je rekao, “Peter [Madoffov brat] je više religiozan, više uravnotežen. Bernie je više drzak, arogantan i šovinist. Lukav poput lisice.”

Iz opisa onih koji su ga poznavali i bili u interakciji s njim, izranja slika Berniea Madoffa kao arogantnog, površno šarmantnog, lakog na jeziku, manipulativnog, lukavog, emocionalno hladnog, dominantnog i neosjetljivog, ukratko, sva obilježja uspješnog psihopata. Novinari i stručnjaci su točno to predložili. J. Reid Meloy, forenzički psiholog i autor knjige The Psychopathic Mind, forenzički psiholog s Floride Phil Heller i bivši agent FBI-a Gregg McCrary, su sve to rekli u tiskanom obliku8 & 9, i nekoliko istaknutih istraživača uključujući Adriana Rainea, koji je predložio isto na konferenciji Društva za znanstvenu studiju psihopatije u New Orleansu 2009. godine. U onome što ću tijekom ovih serija prikazati da je tipični psihopatski stil, Madoff se borio za svoj put do vrha, udvarao se nadzornim tijelima, te je izgradio svoje bogatstvo zapovijedajući onima koje je smatrao beskorisnima, čak i varajući svoje takozvane prijatelje. Međutim, kao što je Meloy rekao Creswellu i Thomasu, “Ahilova peta psihopata je njegov osjećaj za nekažnjivost. To je ono što će ga na kraju srušiti.”

 
Što je psihopatija?

Do objavljivanja značajne knjige The Mask of Sanity 1941. godine (zajedno s njenim kasnijim izdanjima), autora Herveya Cleckleya, nije bilo previše dogovora oko toga što je točno psihopatija. Pojam je opisivao pojedince čiji su emocionalni život i društveno ponašanje bili abnormalni, ali čije su intelektualne sposobnosti bile neoštećene. Za razliku od psihotičnih osoba, čiji je osjećaj za stvarnost očito poremećen kao i kod paranoidne shizofrenije, psihopati su potpuno zdravi. Imaju dobar osjećaj za stvarnost, mogu voditi razgovor i često izgledaju normalnije od normalnog. Ali u isto vrijeme kada razgovaraju s vama o vremenu ili gospodarstvu, moguće je da odlučuju o najboljem načinu kako da dođu do vaše životne štednje ili da vas možda uhvate na osamljenom mjestu gdje vas mogu silovati ili ubiti.

Međutim, dok psihopati mogu biti intelektualno svjesni da njihovi postupci grubo krše granice normalnog ljudskog ponašanja, njima nedostaje emocionalni angažman s drugima, koji inače djeluje poput inhibitora za anti-društvene postupke, poput kalkulirane agresije, namjernog zastrašivanja, patološkog laganja i emocionalne manipulacije. Tijekom njegovog (ili njenog, jer je vjerojatno da je jedan od četiri psihopata žena) razvoja, psihopatova nemogućnost da osjeća, te da se na taj način identificira s emocijama drugih, blokira razvoj “moralnog osjećaja” koji omogućava normalnim pojedincima da brinu za druge i ponašaju se prema njima kao prema bićima koja misle i osjećaju. Psihopate jednostavno nije briga. Za njih su ljudi stvari, objekti. Kada im više nisu korisni, mogu biti odbačeni ili uništeni bez razmišljanja.

Neskladna nepovezanost između potpuno normalnog (ako ne i više od normalnog) lica s kojim psihopat pozdravlja svijet i posve nedokučive iracionalnosti i nehumanosti njegovih djela, je dovela do toga da ih se naziva “vukovi u ovčjoj koži” i “zmije u odijelima”. Cleckley je skovao frazu “maska razuma”, kako bi objasnio razliku između slike normalnosti i psihopatove esencijalne abnormalnosti. Dok se naziv počeo isključivo povezivati sa serijskim ubojicama, silovateljima i velikim lopovima, Cleckley je brzo istaknuo kako većina psihopata nije nasilna, i “samo mali dio tipičnih psihopata će se vjerojatno naći u kaznenim ustanovama, pošto tipičan pacijent … vjerojatno neće počiniti veće zločine koji će rezultirati većim zatvorskim kaznama.”10 Njihovi postupci su anti-društveni u tome što krše gotovo univerzalno dogovorena “pravila” društvenog ponašanja. Naravno, ovo često poprima oblik kriminala, ali većina psihopata uspješno funkcionira u granicama zakona, razarajući interpersonalno ili novčano.

Nakon godina čestog nailaženja na psihopate u kliničkoj praksi i svjedočenju ogromne patnje koju su prouzrokovali onima koji su se našli pod njihovom sferom utjecaja, Cleckley je identificirao nekoliko univerzalnih osobina. S jedne strane psihopati su površno šarmantni i dobre inteligencije. Nisu pod utjecajem nikakvih zabluda ili drugih znakova iracionalnog razmišljanja, te su oslobođeni od nervoze i tjeskobe. Drugim riječima, oni predstavljaju sliku dobrog “mentalnog zdravlja”, koja može čak razoružati i najiskusnijeg suca ljudskog karaktera. Međutim, detaljne analize njihove životne povijesti i interakcije s drugima, otkrivaju neke upadljive nedostatke iza maske. Psihopati su također notorno neiskreni, slobodno umetajući laži i aluzije u svoju bujicu riječi koja obično prođe nezapaženo. Obično su impulzivni, djelujući prema hirovima, te se čini da žive u potpunosti u sadašnjosti, neometani brigama za prošle neuspjehe i buduće posljedice. Kao takvi često pokazuju iznimno loše prosudbe i nesposobnost da uče od kazni ili prijetnji od budućih kazni (psihopatski kriminal ima najvišu stopu recidivizma). Nepouzdani su, često se kreću od posla do posla i od grada do grada, tražeći nove žrtve, i živeći parazitski od tuđe dobrote i naivnosti. Također imaju patološki osjećaj da imaju pravo na nešto. Centar su vlastitog svemira, nesposobni su za ljubav, nedostaje im osjećaj grižnje savjesti ili srama, te općenito pokazuju siromaštvo bilo kakvog dubljeg emocionalnog života. Ovo je ključna osobina koju dijele podjednako svi psihopati: nesposobnost da osjećaju empatiju.

Dok je Cleckley učinio mnogo da upozori na problem, u predgovoru petog i posljednjeg izdanja svoje knjige opisao je “gotovo univerzalnu zavjeru izbjegavanja” teme psihopatije među sjevernoameričkim istraživačima i kliničarima. Postoje institucije koje se bave bolestima i kriminalom, no kada je u pitanju psihopatija “ne poduzimaju se nikakve mjere… ne postoji ništa posebno dizajnirano da zadovolji osnovnu i očitu patološku situaciju.”11 Psihopatija je nedvojbeno odgovorna za velike nesrazmjerne količine štete koje je prouzrokovala društvu. Cleckley je bio uvjeren da je prvi korak rješavanja ovog golemog problema da se “usredotoči na opći interes” i “promiče svijest od iznimne važnosti.”12 Srećom, značajne doprinose u zadnjih nekoliko godina prema tom cilju su napravili pisci poput Roberta Harea i Paula Babiaka, kliničarke poput Marthe Stout i Sandre Brown, te popularni medijski prikazi kao što su dokumentarci, The Corporation i I, Psychopath. Nažalost, čak i s ovakvim naporima, javno znanje o psihopatiji je još daleko od idealnog, “teorija izbjegavanja” se nastavlja, a problem ne posustaje. Za poremećaj koji zahvaća više ljudi od shizofrenije,13 i uzrokuje eksponencijalno više štete za društvo, činjenica da psihopatija nije općenito shvaćen koncept je alarmatna.

Robert D. Hare, profesor u mirovini (emeritus) psihologije na Sveučilištu British Columbia, napisao je 1970-ih godina knjigu sažimajući istraživanja koja su u to vrijeme bila dostupna. Od tada je on na čelu istraživanja psihopatije, razvijajući prvu valjanu mjeru kriminalne psihopatije, psihopatsku kontrolnu listu (engl. Psychopathy Checklist) (PCL-R) i pišući dva bestselera na temu: Without Conscience, 1993. godine, i Snakes in Suits (koautora Paula Babiaka), 2006. godine. Radeći s kriminalnom populacijom, Hare je dodatno usavršio Cleckleyevu listu psihopatskih osobina za PCL-R, odlučivši se za dvadeset obilježja prototipa psihopata.

Dok je Cleckley opisao svoje psihopatske pacijente kao da “nose katastrofu lagano u svakoj ruci” i da “nisu duboko zlobni”,14 Hareova Without Conscience prikazuje mnogo zlonamjerniji pogled u um kriminalnog psihopata. Kako on kaže: “Psihopati imaju ono što je potrebno da se prevari druge: oni brzo govore, šarmantni su, samouvjereni, spokojni u društvenim situacijama, hladnokrvni pod pritiskom, ravnodušni na mogućnost da ih se otkrije i potpuno su nemilosrdni. … Psihopati su općenito jako zadovoljni sobom i svojim unutarnjim krajolikom, koji može izgledati pust vanjskim promatračima.”15 Oni vide empatiju, kajanje i osjećaj odgovornosti – sve kvalitete koje se obično smatraju sadržajem dobrote i humanosti – kao znakove slabosti koje treba iskoristiti; zakone i društvena pravila kao nezgodna ograničenja njihove slobode; a anti-društveno ponašanje kao namjerno “ne pristajanje”, odbijanje “programiranja” umjetnih društvenih standarda. Ljubav, dobrota, krivnja i altruizam izgledaju psihopatu poputkomičnih i djetinjastih naivnosti za “krvareća srca”, a psihopatski serijski ubojica Ted Bundy je čak nazvao krivnju “iluzijom… vrstom socijalno-upravljačkog mehanizma.”16 Dok oni mogu uvjerljivo ispovijedati svoju ljubav partnerima na najromantičniji način i putem riječi punih velih značenja ti prikazi ubrzo bivaju zamijenjeni s dominacijom i eksploatacijom, kao što je Sandra Brown prikazala u svojoj knjizi Women Who Love Psychopaths iz 2009. godine.

Psihopati vide normalni život kao glup i dosadan, u svijetu gdje pas-jede-psa u kojem se potencijalne neprijatelje (tj. vas i mene) manipulira, a agresija se koristi kao oruđe za uspostavljanje njihove superiornosti kako bi uzeli ono što smatraju da s pravom njima pripada – kako bi zadovoljili svoj grandiozni osjećaj prava nad nečim. Naravno, u takvom svemiru, Hare primjećuje, “Dužnosti i obaveze psihopatima ne znače ništa. … Oni ne poštuju formalne ili implicitne obaveze prema ljudima, organizacijama ili načelima.”17 Oni bi možda čak mogli pitati, “Što ima toliko loše u tome da se bude rječit, samouvjeren, da se živi u sadašnjosti na rubu brzim tempom života i da se brine za sebe i vlastite interese?” U našem propadajućem društvu, mnogi bi se složili. No, ono što psihopat vidi kao bezbrižan život uzbuđenja i prava na nešto obično ne znači ništa više od potjere za neposrednim trenucima zadovoljstva i osjećaja moći, bilo prolaznog ili dugotrajnog.

S Hareovim djelom, psihopatska “maska” razuma i normalnosti stječe zlokobni i makijavelistički ton. To je zbog toga što su psihopati svjesni da su drugačiji. Oni vide normalne ljude kao inferiorne – “one druge” – koje će koristiti i odbaciti kada više ne budu potrebni. Ali kao predator među svojim plijenom, psihopati se moraju maskirati kako bi izbjegli otkrivanje. Da obznane svoje motive, drugi bi bili užasnuti. Dakle, oni već od rane dobi uče kako se uklopiti kopirajući normalne ljudske reakcije i ponašanje. Uče kada je prikladno plakati, pokazati tugu, krivnju, zabrinutost i ljubav. Uče sve izraze lica, uobičajene fraze i društvene znakove za te emocije koje ne osjećaju. I kao takvi, zavode druge lažnim prikazima tuge, žalosti, krivnje, zabrinutosti i ljubavi, a onda manipuliraju naše reakcije da dobiju ono što žele. Tako je psihopat u mogućnosti ostaviti vas bez novca igrajući na osjećaje sažaljenja i suosjećanja. Normalni ljudi, nesvjesni razlika između psihopata i njih samih, pretpostavljaju da su ti prikazi emocije dokaz stvarne emocije, pa tako psihopat uspijeva proći nezapaženo, poput vuka u ovčjoj koži. “Oni uistinu daroviti su podigli svoju sposobnost da šarmiraju ljude na razinu umjetnosti, ponoseći se sobom zbog vlastite sposobnosti uvjerljivog prezentiranja izmišljenog sebe drugima, koji se prihvaća kako prikazuje i teško se raskrinkava..”18

Ova “praksa” izgledanja kao čovjek je stručno prikazana u romanu Mary Astor The Incredible Charlie Carewe, kojeg je Cleckley preporučio da “ne samo da ga treba pročitati svaki psihijatar, već i svaki liječnik”, zbog iznimno preciznog prikaza psihopata.19 Taj “čin” otkrivanja njihove “nehumanosti” je pitanje opstanka za psihopata. Uostalom, većina ljudi ne reagira pozitivno na dijete ili odraslu osobu koja potencijalno može, kako je Hare rekao, “mučiti i sakatiti [ljudsko biće] s istim osjećajem zabrinutosti kojeg osjećamo kada rezbarimo puricu.”20

Psihopati također održavaju svoju “psihopatsku iluziju” time što su šarmantni sugovornici. Oni stručno govore “malo vjerojatne, ali uvjerljive” priče o sebi, jednostavnim miješanjem istine s lažima. Ne samo da mogu lagati bez napora, oni se uopće ne obaziru kada su uhvaćeni u laži. Oni jednostavno prerade svoju priču, zbunjujući one koji znaju istinu. Mogu glumiti kajanje, ali su isto tako jednako vješti u racionaliziranju svojeg ponašanja, često prikazujući sebe kao žrtve (i okrivljujući prave žrtve). Jedan ženski psihopat se žalio da nikoga nije bilo briga kako se ona osjeća nakon što je izgubila oboje djece. Naime, ona je ta koja ih je ubila. U takvim slučajevima, maska uvijek lagano padne kada manje inteligentan psihopat pokuša koristiti emocionalne koncepte koje ne razumije. Jedan zatvorenik je rekao Hareu, “Da, naravno, osjećam grižnju savjesti [za zločin].” Međutim, on se nije “u sebi osjećao loše u vezi toga.”21

Čak su i njihovi nasilni ispadi “bijesa” pažljivo kontrolirani prikazi. Jedan relativno samosvjestan psihopat je otkrio, “Postoje emocije – njihov cijeli spektar – za koje znam samo kroz riječi, kroz čitanje i moju nezrelu maštu. Mogu zamisliti da osjećam te emocije (znajući, dakle, što su one), ali ih ne osjećam.”22 Drugog, koji je bio zbunjen kada ga se pitalo kako se osjeća, se upitalo o fizičkim senzacijama emocije, te je odgovorio, “Naravno! Nisam ja robot. Stvarno se nabrijem kada se seksam ili kada upadnem u tučnjavu.”23 Sposoban samo za te najosnovnije osjećaje bazirane na tijelu, psihopat nema pod kontrolom intenzivne emocije; svaki prikaz takve emocije je čin s namjerom da manipulira.

Što se tiče uzroka ovog uznemirujućeg poremećaja, znanstvenici su sada uvjereni da, suprotno uvriježenom mišljenju da psihopatija mora biti uzrokovana traumom iz djetinjstva, postoje značajni genetski i biološki temelji za psihopatiju. U svojoj dopuni 2007. godine o istraživanjima psihopatije zadnjih dvadeset godina, Robert Hare je komentirao: “Mogu napomenuti da su rani rezultati istraživanja o genetici ponašanja u skladu s pogledom evolucijske psihologije koja tvrdi da je psihopatija manje rezultat neurobiološkog defekta nego nasljedne, adaptivne životne strategije.”24 Ili, kako je napisao u Without Conscience:

Mislim da [iskustva iz djetinjstva] igraju veliku ulogu u oblikovanju onoga što je priroda dala [tj. “potpuna nesposobnost da se iskusi empatija i cijeli spektar emocija”]. Društveni faktori i roditeljska praksa utječu na način na koji se poremećaj razvija iizražava u ponašanju. Dakle, pojedinac s mješavinom osobnosti psihopatske ličnosti, koji odrasta u stabilnoj obitelji i ima pristup pozitivnim društvenim i obrazovnim resursima, može postati prevarant ili uredski kriminalac, ili možda nekakav mutni poduzetnik, političar ili profesionalac. Drugi pojedinac, s gotovo istim osobinama ličnosti, ali s teškom i uznemirujućom pozadinom, može postati lutalica, plaćenik ili nasilni kriminalac. … Jedna implikacija tog gledišta za kazneno-pravni sustav je da kvaliteta obiteljskog života ima puno manje utjecaja na anti-društvena ponašanja psihopata nego što ima na ponašanje većine ljudi.25

U skladu s tim razumijevanjem, psihopatija se može otkriti u ranoj dobi. Do dobi od 10 ili 12 godina, većina psihopata pokazuje ozbiljne probleme u ponašanju poput upornog laganja, varanja, krađe, izazivanja požara, markiranja, ometanja razreda, ovisnosti, vandalizma, nasilja, nasilja u školi, bijega, rane seksualnosti, okrutnosti prema životinjama. Jedan psihopat se nasmiješio kada je pričao Hareu o vezanju štenadi za prugu kako bi koristio njihove glave za vježbanje baseball udaraca.26 Međutim, točni uzroci (i mogući koraci da se spriječi u ranom djetinjstvu) su još uvijek nepoznati. Djeca s predispozicijama za psihopatiju koja ne pokazuju očite znakove kasnije u životu, vjerojatno postaju uspješni u izbjegavanju otkrivanja, zbog faktora kao što su povećana inteligencija i sposobnosti za bolje planiranje i kontrolu vlastitog ponašanja. Dok je većina istraživanja provedena na zatvorskoj populaciji zbog relativno jednostavnih istraživačkih mogućnosti, koncept uspješnog psihopata (bilo da to znači da nije kriminalac ili da ga se jednostavno ne može uhvatiti) je relativno nedavna tema interesa za specijaliste i još nije jasno definirana ili javno shvaćena, kao što je to bilo s pojmom “psihopat” početkom dvadesetog stoljeća.

Riječ je o takvim psihopatima – onima koji izbjegavaju otkrivanje – koji postaju uspješni i nemilosrdni političari i državni insajderi, kao što je to bio slučaj s Hermannom Göringom i Lavrentiyem Beriem (o kojima će se raspravljati u narednim dijelovima) i vjerojatno je slučaj sa suvremenim političarima poput izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, američkog bivšeg potpredsjednika Dicka Cheneya i talijanskog premijera Silvia Berlusconija. Ti ljudi su postigli veliku moć, i opasni su.

 
Bilješke

  1. Transkript razgovora dostupan je ovdje
  2. “Ex-Madoff Operations Director Arrested by FBI”, Reuters, 25. veljače 2010.
  3. “Participants in the Madoff investment scandal”, Wikipedia, pristupano 17. ožujka 2010.
  4. Tim Shipman, “Bernard Madoff: how did he get away with it for so long?”, telegraph.co.uk, 20. prosinca 2010.
  5. YouTube video
  6. 6. Lucinda Franks, “Madoff Employee Breaks Silence”, The Daily Beast, 19. ožujka 2009.
  7. Mark Seal, “Madoff’s World”, Vanity Fair, travanj 2009.
  8. Julie Creswell i Landon Thomas Jr., “The Talented Mr. Madoff”, New York Times, 24. siječnja 2009.
  9. Katy Brace, “Psychologist calls Madoff a psychopath”, wptv.com, 29. siječnja 2009.
  10. Cleckley, H. 1988 [1941], The Mask of Sanity (Augusta, Georgia: Emily S. Cleckley), 19, PDF dostupan ovdje.
  11. Ibid, viii.
  12. Ibid, ix.
  13. Goldner et al. (2002) smatra da je učestalost shizofrenije 0.55% u općoj populaciji. I dok se točne studije psihopatije u općoj populaciji tek moraju obaviti, nedavno je nekoliko ograničenih studija pokazalo da je donja granice zastupljenosti psihopatije 0.6% (Coid et al., 2009). Neke procjene su mnogo puta veće od tog postotka, uključujući i uspješne psihopate.
  14. Cleckley, 33.
  15. Hare, R. D. 1999 [1995], Without Conscience: The Disturbing World of Psychopaths Among Us (New York: Guilford Press), 121, 195.
  16. Ibid, 41.
  17. Ibid, 63.
  18. Babiak, P. & Hare, R. D. 2006, Snakes In Suits: When Psychopaths Go To Work (New York: ReganBooks), 50.
  19. Cleckley, 326.
  20. Hare, 45.
  21. Ibid, 41.
  22. Ibid, 52-53.
  23. Ibid, 54.
  24. Hare, R. D. 2007, ‘Forty Years Aren’t Enough: Recollections, Prognostications, and Random Musings,’ iz Herve, H. i Yuille, J. C. (urednici) The Psychopath: Theory, Research, and Practice, str. 3-28 (Lawrence Erlbaum Associates), 14. Međutim, nedavna istraživanja su pokazala jasne razlike u funkcioniranju mozga psihopata u odnosu na normalne osobe. Vidi Oakley, B. 2007, Evil Genes: Why Rome Fell, Hitler Rose, Enron Failed, and My Sister Stole My Mother’s Boyfriend (Amherst, NY: Prometheus Books).
  25. Hare (1999), 173-174.
  26. Ibid, 66-67

Osnove ponerologije – 3. dio: Zmije u odijelima