Zlatno doba, psihopatija i šesto izumiranje – 1. dio
Čini se očitim da evolucija za mnoge ljude funkcionira kao sekularna religija. Kada koriste frazu “nitko ne sumnja” oni pod time misle da objavljeno konačno otkriće mogu razumjeti jedino njihovi najviši svećenici i sljedbenici.
Alfred Russell Wallace, suosnivač teorije evolucije, na kraju je došao do zaključka da se prirodna selekcija ne može odnositi samo na čovjeka. Napisao je: “Priroda nikada pretjerano ne daruje neku vrstu iznad potreba njezine svakodnevne egzistencije.“ To znači da postoji glavni problem koji se tiče mnogih aspekata ljudskih bića – barem za neka ljudska bića. Stephen Jay Gould piše:
”Jedina iskrena alternativa je priznati strogi kontinuitet vrste između nas i čimpanza. I što time gubimo? Samo zastarjeli koncept duše…”
Ovdje Gould izražava samu srž evolucijskog materijalizma, ”postulat da je materija sastav cijelog postojanja, te da su svi mentalni i duhovni fenomeni samo njezin nusproizvod.” To je središnja točka rasprave. Štoviše, kao što Zinoviev napominje, ova redukcija svih mentalnih i duhovnih fenomena na ”nusproizvod” materije više nije ograničena samo na biologiju i antropologiju; zarazila je većinu suvremene filozofije, psihološku i medicinsku znanost, društvene sustave, politiku i još mnogo toga. Ova vjera u evoluciju djeluje na način da ograničava istraživanje tako da se potvrđuje njihov osnovni ‘postulat’.
G. G. Simpson s Harvarda je bio jedan od najtemeljitijih i opsežnih pisaca o evoluciji. Kao što je napisao u Tempo and Mode in Evolution (1944):
”… napredak znanja strogo zahtjeva da niti jedan nefizički postulat nikada ne dođe u vezu s proučavanjem fizičkih fenomena. … istraživač koji traži objašnjenja mora tražiti samo fizička objašnjenja…”
Preminuli profesor antropologije sa Sveučilišta Duke, Weston La Barre, je bio opsjednut ideološkim zanosom protiv ”neprijatelja”, te je napisao da su sve religije osim evolucije neprikladna povlačenja iz stvarnosti. Kad uzmemo u obzir Platonovu filozofiju koja drži da ideje, forme, uzorci, tipovi i arhetipovi imaju postojanje i vlastitu stvarnost, te se zbog toga čini da očito imaju važnost za evoluciju i podrijetlo vrsta, često je uspoređivao Platona s Adolfom Hitlerom. Zaboravio je spomenuti – kako to inače pravi vjernici s obje strane argumenta čine – da je Hitler potvrđeni, čak ekstremni darvinist, vjerujući da je čovjek evoluirao od majmuna, tvrdnja koju bi Platon smatrao apsurdnom.
Djela mnogih znamenitih istraživača, uključujući Carla Junga, te fizičara i matematičara, navode da je Platon bio u pravu i da postoje nematerijalne stvarnosti kao što su duše, arhetipovi, svijesti neovisne od fizičkog mozga i još mnogo toga. Dokaz za to je zapravo daleko značajniji od krpa i dronjaka koji predstavljaju dokaze koji su slijepljeni jedni za druge u pokušaju da se potvrdi makroevolucija. Naravno, to znači da su zagovornici materijalističkog darvinizma oni koji rade za jednu od najvećih povijesnih zabluda.
Kvantna fizika pokazuje da ne samo da se čini da se ”materija” otapa u uzorcima vibracija na najosnovnijim razinama, već da je postalo jasno da postoji strukturirana uloga svijesti. Sada već postoji mnogo nagomilanih dokaza da um postoji neovisno od fizičkog mozga i da fenomeni poput telepatije ne samo da se mogu dokazati, već da su u skladu s modelima svemira s nelokalnim uzrocima.
Drugim riječima, svijet se promijenio pod materijalističko-evolucijskom stegom, tu je mnogo više u našoj stvarnosti od naivnog realizma osnovanog na neodarvinizmu. Činjenica da se većina suvremenih evolucionista još uvijek drži staromodnih, suhoparnih i mehaničkih teorija, usprkos dobro poznatom razvoju na drugim znanstvenim područjima, je u stvari još jedan dokaz vjerske značajke njihovih uvjerenja.
I ovdje konačno dolazimo do zanimljive ideje: poteškoće za obje strane vjernika – onih koji vjeruju u čisto mehaničku evoluciju i za kreacioniste – jest u tome da bilo koja kozmologija koja dovoljno objašnjava fenomene koje promatramo u našem svemiru, ima dublje dinamike i implikacije. Čini se da evolucionisti i kreacionisti nisu sposobni za istinski apstraktno i suptilno razmišljanje koje je potrebno za analiziranje ove implikacije. Izgleda kao da su obje strane zatvorene unutar skupa kognitivnih restrikcija koje pokreću njihovu percepciju, iskustva i prioritete. Kad prikupimo podatke o tim vrstama pojedinaca – koji se nalaze u svim klasama i profesijama – otkrivamo određene zajedničke faktore koje identificiraju ”autoritaran tip osobnosti.” Ova vrsta pojedinca je okarakterizirana s tri tipa stavova i ponašanja koji su međusobno povezani.
- Autoritarna pokornost – visoki stupanj pokornosti vlastima koje se smatraju osnovanim i legitimnim u društvu u kojem pojedinac živi, ili skupini istomišljenika u koju je pojedinac uključen ili u njoj radi. Naravno, ako je mnogo onih među istomišljenicima koji imaju poremećaj osobnosti – onda postoji velika vjerojatnost da se to događa i u bilo kojem području gdje je cilj imati vlast nad drugima – tada je pojedincu usađena pokornost na psihopatološkim osnovama.
- Autoritarna agresivnost – opća agresivnost usmjerena protiv drugih ljudi koji se prema autoritetima smatraju metama kao što je to definirano pod brojem 1.
- Konvencionalizam – visok stupanj poštivanja tradicije i društvenih normi koje se smatraju odobrenima od strane društva – ili određene grupe istomišljenika – i njihove uspostavljene vlasti, te uvjerenje da se i drugi iz tog društva trebaju pridržavati istih normi. Još jednom, ako su tradicije i društvene norme uspostavljene od strane vlasti koja ima planove o kontroli, onda je sve korumpirano od vrha prema dolje.
Zlatno doba – Pietro da Cartona
Prema psihologu Robertu Altemeyeru: ”Autoritanci obično imaju tendenciju pokazivati kognitivne greške i simptome pogrešnog razmišljanja. Konkretno, veća je vjerojatnost da iz dokaza donesu netočne zaključke i da se drže kontradiktornih ideja koje proizlaze iz kategoriziranog razmišljanja. Oni također mnogo lakše nekritički prihvaćaju nedovoljne dokaze samo da bi podržali vlastita vjerovanja, isto tako, manja je vjerojatnost da će priznati vlastita ograničenja.”
[Robert Altemeyer, Right-Wing Authoritarianism, University of Manitoba Press, 1981.]
Kao što možemo vidjeti, ovi opisi se jednako odnose na obje strane ”rasprave”, svaka se strogo pokorava vlastito izabranom ”autoritetu”, previše se identificirajući s vlastitom grupom istomišljenika, odbacujući konfliktne dokaze i napadajući one koji iznose takve dokaze! Molim vas da imate na umu autoritarnu osobnost jer ćemo je sretati i u nastavku teksta. Zapamtite da se ne mora nužno identificirati u što se vjeruje, već kako se vjeruje i promovira.
Vrijeme je za promjenu brzine, ali prije nego to uradimo, dozvolite mi da razjasnim vlastito stajalište. JA ne vjerujem u ”boga”. Ne vjerujem da je bog stvorio ovaj svemir. Vjerujem, međutim, da je čisti beskonačan potencijal poznat kao Svijest, temelj svega što postoji. Vjerujem da smo mi: 1. Kvantna, 2. Kemijska, 3. Biološka bića – tim redom – i da kvantni dio nas nije materijalan. Moji pogledi u potpunosti odbacuju ono na čemu se temelje darvinizam i kreacionizam. Međutim, prihvaćam mnoge ideje evolucije jer su empirijski očite, ali osnovna teorija evolucije, onako kako ju je Darwin formulirao, se više puta pokazala nemogućom. Odbacujem teoriju Velikog praska koja je, u konačnici, samo čisti kreacionizam pod drugim imenom, još jedan sustav vjerovanja. I kreacionizam i teorija Velikog praska tvrde da je svemir stvoren, linearan i ograničen (konačan). Vječni, beskonačni, svjesni svemir ne treba kreatora – on je to što je. Na koncu, ne tvrdim da je ovo istina, to je samo moje stajalište nakon 45 godina istraživanja. Tu vjerojatno ima puno više toga što se treba otkriti i shvatiti. Vratimo se sada natrag na našu temu.
Jedan od problema s gledištem koje sam prezentirala u članku o Vješticama je bio taj da sam radila isključivo bez mainstream/glavnostrujaških arheoloških i geoloških dokaza. To je, naravno, korisno gledište, ali mislim da smo do sada shvatili da to nije potpuna slika. To je razlog zašto nisam htjela početi s temom da li je ili nije postojala visoko razvijena civilizacija za vrijeme Velikog potopa. Moderna, mainstream znanost uglavnom poriče da je to moguće jer nam teorija evolucije govori da ranije znači primitivno. (Kao što sam već spomenula, ne želim niti ovdje otići na analizu teorije evolucije, samo ću preporučiti nekoliko vrlo dobrih znanstvenih knjiga na tu temu: Fixova The Bone Peddlers i Shattering the Myth of Darwinism od Richarda Miltona. Bibliografija u ove dvije knjige će vas dovesti do drugih izvrsnih znanstvenih radova mainstream znanstvenika, koji će vam otkriti činjenicu da još uvijek postoji određen broj pravih znanstvenika koji nisu pod političkom kontrolom AAAS-a i ostalih korumpiranih pseudoznanstvenih organizacija.)
Problem namjernog krivotvorenja je, kako sam već spomenula, društveni proces koji zaslužuje nešto pažnje. Lako je reći da sve što znamo – ili mislimo da znamo – je ili neistinito ili izokrenuto; ono što nas brine je kako se to dogodilo? Kakva vrsta društva radi takve stvari i koji su procesi koji su do toga doveli? Postoji li način na koji bi se izgladili materijali iznešeni od strane revizionista s činjenicama navedenim izvan konteksta od strane mainstream krivotvoritelja, kako je Zinoviev gore opisao? A najvažnije od svega: Postoji li veza između onoga što se događa danas u svijetu i onoga što se možda dogodilo u prijašnjoj visoko razvijenoj civilizaciji koja je nestala? Ponavljamo li mi ”Atlantidu”?
Mit o izgubljenom raju ili Zlatnom dobu, gotovo je univerzalan širom svijeta. Zlatno doba je navodno trebalo biti vrijeme kad su ljudi bili neiskvareni i dobri, a zlo nije bilo u stanju ostvariti dominaciju. Najpoznatiji rad na tu temu je pronađen u grčkoj mitologiji. Grci su objasnili da se život i civilizacije odvijaju u velikim ciklusima, a ne kao godišnja doba. Postojalo je Zlatno doba, koje je nakon određenog vremena počelo propadati i oslobodilo je prolaz Srebrnom dobu, koje je potom palo u Brončano doba, koje je palo u Željezno doba koje je, na kraju, postalo Tama (Mračno doba).
To se spominje i u hinduističkoj ili vedskoj kulturi, sa svojim modelom cikličkih Yuga: The Satya Yuga (Zlatno doba), Treta Yuga (Srebrno doba), Dwapara Yuga (Brončano doba) i Kali Yuga (Željezno doba). Rečeno je da mi živimo u posljednjim danima Željeznog/Mračnog doba, Kali Yugi, na kraju kojeg će se Brahma probuditi iz svog sna i cijeli će ciklus krenuti iz početka.
Trajanje ovih doba varira od jednog do drugog sustava, te su bili tumačeni i ponovno tumačeni – slično biblijskim tekstovima – da bi podržali razne teorije u različitim vremenima.
Tema predstavljena kao rajski vrt u židovsko-kršćanskoj tradiciji je ona u kojoj nalazimo najinteresantniji obrat: žene bi trebale biti uzrok pada. Doista, većina mitova o stvaranju svijeta govori o nekoj vrsti ritualne krivnje koja je dovela do Pada čovječanstva iz Milosti Božje, mnogi od ovih mitova pripisuju da ova krivnja ima neke veze sa seksom.
Osim izgona iz Raja, tu također imamo Noin potop i uništenje Sodome i Gomore, za što je okrivljena seksualna neumjerenost. U sumerskim mitovima je rečeno da su ljudi imali snošaje svud unaokolo što je bogove držalo budnima i nisu se zbog toga mogli odmoriti, pa su to odlučili riješiti na način da ih sve skupa unište.
Mnogi autori revizionističke povijesti pisali su o Atlantidi kao da je to bilo Zlatno doba. Međutim, postoji problem sa smatranjem civilizacije Atlantide kao primjerom Zlatnog doba, jer Platonovo izlaganje o Atlantidi naglašava činjenicu da je to bilo zlo carstvo koje je započelo Svjetski rat (iako nije bilo izričitog spomena o prekomjernom seksualnom uživanju ili izopačenosti koje su carovale u Sodomi i Gomori). Ali u mojem prethodnom članku, predložila sam da je postojao određen način života prije potopa koji je bio bogat, ispunjavajući i stabilan – bez ratovanja – tijekom mnogo tisuća godina. Dakle, ako je to bio slučaj, zašto onda potop?
Moje mišljenje je da je Atlantida bila krajnja točka ciklusa, a da je Gornji paleolitik – prije nego li je velika tehnološka civilizacija Atlantide došla na pozornicu – bio Zlatno doba. Potpuno ostvarenje Atlantide bilo je ”Željezno doba/Mračno doba” tog ciklusa, kada je došlo uništenje, proces pokušaja uspostave Novog svjetskog poretka je bilo u punom jeku. Ako sam u pravu, tada možemo doći do neke aproksimacije dužine trajanja ciklusa, kao i do neke ideje gdje se mi nalazimo na tom ciklusu, te kakva je naša budućnost.
Rješenje za sređivanje svega ovoga mislim da bi moglo biti u usklađivanju mainstream arheologije s revizionističkom povijesti. Sjećate se što je Zinoviev napisao o mainstream krivotvoriteljima? ”…njihova snaga je sposobnost da krivo tumače povijesne događaje dok istovremeno daju točne vremenske i prostorne koordinate, a pojedinačne činjenice zastupaju pohlepno i detaljno. Stvarno krivotvorenje se postiže kroz odabir činjenica, njihove kombinacije i interpretacije, kao i širenje propagandnih tekstova u koje su se zadubili…”
Iz ovoga možemo pretpostaviti da su činjenice i lokacije dane od strane mainstream paleontologa, arheologa i geologa do određene granice točne, to je selekcija – puno toga izostavljaju! – a način na koji kombiniraju i interpretiraju činjenice i postavljaju ih u ideološki okvir (evolucija), je onaj na koji obmanjuju. Kako sada imamo s nečim raditi dok pokušavamo sve ovo sortirati, možemo doći do neke ideje kako to da našom civilizacijom u potpunosti dominiraju lažljivci.
Jasno je da postoji značajna količina dokaza o tome da se neka vrsta ”superman” ljudskog bića, poznatog kao kromanjonac, odjedanput pojavila u Europi i da je ona nešto što se nikada prije nije vidjelo u periodu od 200 tisuća godina (ili više) za vrijeme postojanja neandertalaca. Dokazi pokazuju da je ovaj novi čovjek bio kreator špiljskih slika i drugih umjetnosti koje su zaista nevjerojatne s obzirom na navodnu primitivnost njegova načina života. Veza između takozvanog primitivnog životnog stila i slika je, koliko ja mogu vidjeti prema vremenskom datiranju, prilično čvrsta. Međutim, kako je navedeno, to je bilo mnogo tisuća godina prije potopa, pa je nakon toga bilo i više nego dovoljno vremena za razvoj napredne civilizacije, a u razvoju ove tehnološke civilizacije, kako ja vjerujem, možemo nači ”ritualnu krivnju” koja je dovela do njene propasti – a to može svakako biti povezano sa ”seksom”, iako ne u uobičajenom smislu te riječi.
Revizionistički istraživači su skupili zasigurno dovoljno dokaza o jednoj drevnoj visoko razvijenoj civilizaciji. Te dokaze u potpunosti ignorira mainstream znanost. Objašnjavaju ih na najsmiješnije moguće načine, a ako to ne mogu učiniti, onda počinju s ad hominem napadima – napadima na osobu. Većina tih dokaza datiraju velike gradove mnogo kasnije nakon pojave kromanjonaca i njegovog očiglednog ”primitivnog” načina života – iako pretpostavka njegovog ”primitivnog” načina života možda i nije točna. Kada uzmemo u obzir planetarnu kataklizmu i mogućnost da je u potpunosti očistila površinu planete, tada moramo shvatiti da neće ostati mnogo dokaza koji bi se mogli istraživati. Ako uopće i postoje neki dokazi, onda je to pravo čudo! Moramo raditi s onim što nam je dostupno, ali dozvolite mi da kažem da revizionisti imaju puno čvršće dokaze na svojoj strani nego evolucionisti mainstream pseudoznanstvenici, iako potonji posjeduju diplome i metodologiju (koja je doduše dobra!), te koji raspolažu velikom količinom novca.
Nakon čitanja svega mogućeg na tu temu, jako puno vremena sam provela razmišljajući o stvari oko ”ciklusa doba” i ovdje je ono što mi je palo na pamet, iako je to samo prva aproksimacija na kojoj je potreban daljnji rad: Postoji mnogo ciklusa unutar ciklusa koje je prošao život na ovoj planeti, od strane planete, sunčevog sustava, galaktike, pa čak i svemira. Najduži ciklus koji se može odnositi na Zemlju kao dio sunčevog sustava je orbita oko galaktike koja traje oko 225 milijuna godina. Nazvala bih to ”eonom”. To je 9000 puta po 25 000 godina precesijskog ciklusa. Jedna trećina od 9000 precesijskih ciklusa traje 7.5 milijuna godina.
Postoji više načina da se razlože ovi brojevi, najzadovoljavajući je da smanjimo razdoblje eona na 750 podrazdoblja, po 300 000 godina svaki. Nazovimo to razdoblje od 300 000 godina “Epohom”. Tih 300 tisuća godina možemo podijeliti na 4 “godišnja doba”, ili razdoblja od 75 000 godina, koje možemo nazvati “velikim erama.” Isto razdoblje ćemo podijeliti na 12 razdoblja od 25 000 godina, što otprilike označava precesijski ciklus ili ”veliku godinu”. Precesijski ciklus se može podijeliti na 4 (četiri Yuge/doba gdje svaka Yuga traje 6250 godina). Pogledajte prvi grafikon.
Precesijski ciklus se također može podijeliti s 12 gdje onda dobivamo razdoblje od 2083.3333 godine. Ovo potonje nazivamo astrološkim znakovima ili “zemaljskim dobima.” Tri znaka pripadaju Yugama/dobima.
Možete uzeti bilo koji od navedenih segmenata i prikazati ga kao vlastiti “veliki ciklus”, dalje ga podijeliti na sve manje i manje dijelove. Učinila sam to s drugim grafikonom. U prvom grafikonu ne vidite eon jer je to jednostavno predugačak ciklus da bi se s njim bavili. Najveći prikazani ciklus je ovaj od 750 epoha. Ali na drugom grafikonu sam smanjila vremenska razdoblja tako da je svaki astrološki znak, razdoblje od 2083.333 godine, podijeljen u 4 zemaljske ere od 520.8333 godina. Mislila sam se malo s time poigrati i staviti 2013. godinu kao kraj trenutačnog Željeznog/Mračnog doba/zemaljske ere i početi s oduzimanjem ovih zemaljskih era i, kao što možete vidjeti, ispalo je da su ovi brojevi postali jako zanimljivi.
Prvo oduzimanje nam daje 1492., godinu kada je Kolumbo ”otkrio” Ameriku. Sljedeći datum je 971., godina kada je izgrađena Azhar džamija u Kairu – Egipat (970-972). Vjeruje se da je nordijski istraživač Leif Eriksson rođen te godine. Ono što mi znamo je da je početkom 9. stoljeća keltska Britanija ležala u ruševinama. To upućuje na zaključak da je prije tog vremena došlo do nekakve vrste uništavanja. Nennius je sastavio povijest svojih ljudi koja čini fascinantan rad o tom vremenu, iako je često odbacivan kao čista konfabulacija od strane ”stručnjaka”. Možda na koncu to i nije bila?
Sljedeći datum koji nam dolazi je prijelazna točka u 450. g. n. e. To je bilo vrijeme Atile Huna (Bič Božji) i pada Rimskog Carstva. Datum 1633. pr.n.e je otprilike datum erupcije There i po mojem mišljenju, vrijeme Abrahama i Sare u Egiptu, poznatih tamo pod imenom Ay i Nefertiti.
Stvar je u tome da, iako je sve ovo prva aproksimacija, postalo je to, čini se, vrlo interesantnim načinom gledanja vremenskih ciklusa i možete biti sigurni da će to biti tema budućeg članka koji će se baviti daljnjim detaljnijim istraživanjem. U međuvremenu, mislim da bi mnogi čitatelji mogli uživati u poigravanju s podjelama i vidjeti što bi se dogodilo ako bi cikluse dalje rastavili i analizirali.
Vratimo se našoj temi – danas postoji mnogo nedoumica u datiranju različitih vrsta ranog čovjeka. Željela bih istaknuti da je Zlatno doba o kojem govore legende zaista bilo Veliko zlatno doba kako je prikazano na prvom grafikonu i da se više od jedne civilizacije razvilo i propalo u tih 300 000 godina otkad je započela sadašnja Epoha. Možda su Veliki potop i navodno uništenje Atlantide, za koje se procjenjuje da su se dogodili prije 12 do 13 tisuća godina, bili samo završetak doba, unutar doba koje je opet bilo unutar nekog drugog doba?
Možda su se cijeli podciklusi doba, kako se opisuje u teoriji o Yugama, odigravali u periodu od prvog pojavljivanja kromanjonaca u Europi do kraja pleistocena prije otprilike 12 tisuća godina? Mislim da nije vjerojatno da je život čovječanstva neposredno prije Potopa ili odmah nakon Potopa bio Zlatno doba, čak iako se oslonimo na maštu. Ali ipak, ako uzmemo u obzir gornji paleolitik kao vrstu Zlatnog doba (a vidjet ćemo da za to imamo razloga), a naše sadašnje doba kao Željezno doba koje se kreće prema Tami i Destrukciji, gdje se onda Potop uklapa u sve to? Pa, pola precesijskog ciklusa je 12 500 godina i mnogi stručnjaci koji rade na problemu kometarnih udara i Potopa, kažu da je to vrijeme kad se Potop dogodio: prije 12 500 godina, često zaokružujući to na 13 tisuća godina. Zašto je taj veći ciklus toliko važan? Razmotrimo vrlo veliku sliku.
U svojoj knjizi, The Sixth Extinction, Richard Leakey i Roger Lewin (Doubleday, 1995.), opisuju sadašnjost kao vrijeme kada se primičemo izumiranju najmanje 50% cjelokupnog života na planeti, vjerojatno uključujući i čovječanstvo. Oni ukazuju na to da se većina izumiranja događa zbog ljudske prenapučenosti i prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa. No, istraživanje o kometarnim udarima jasno ukazuje da su, osim čovjecanstva, upleteni i drugi faktori. Naše trenutačno izumiranje je, očigledno, samo dio vrlo velikog ciklusa. Richard Firestone et al. pišu u The Cycle of Cosmic Catastrophes:
“Kada se koristi pojam izumiranje, obično se misli da to znači nestanak velikog broja živih vrsta. Međutim, to je samo jedan dio jednadžbe. Drugi dio je da su neke vrste preživjele. Tijekom svih velikih izumiranja u prošlosti, u neuravnoteženim ekosustavima, mnoge od preživjelih vrsta su doživjele eksplozivan rast. To je ono što se dogodilo prije 13 000 godina, kada je jedna neobična mješavina uvjeta stvorila povoljne uvjete za ljudske vrste.
Prvo, nastali su novi geni. Potaknuti genetičkim mutacijama koje su proizvele prasak kreativnosti i tehnološke snalažljivosti, ljudi su tako postali još efikasniji predatori. Kataklizmički događaj je eliminirao mnoge konkurentne predatore, a vješti lovci su desetkovali preostale, osiguravajući na taj način preživljavanje većeg broja ljudi. Ta snalažljivost je u svakom pogledu učinila ljude boljima u pronalaženju hrane, te se zahvaljujući tome ljudska populacija brzo proširila.
Drugo, dobroćudna klima, nastala dijelom zbog efekta staklenika, stimulirala je razvoj ljudske populacije. Toplija klima je odgovarala ljudima, novootkriveni resursi su podržali pojavu poljoprivrede, oslobađajući na taj način ljude od nomadskog načina života. Razvoj boljih nastambi, odjeće i oružja, dozvoljavao je ljudskim populacijama da se povećaju.
Treće, povećanje populacije navelo je mnoge ljude da započnu zajednički život u selima i gradovima, gdje je podjela poslova dozvolila razvoj mnogih vještina i talenata. To je dovelo do skoro konstantnog tehnološkog napretka u mnogim područjima, proizvodeći između ostalih stvari keramiku, metalurgiju i pisma.
Sve to može izgledati pozitivno, osim što je rastuća populacija, početno potaknuta događajem izumiranja, sadržavala začetak mnogih naših sadašnjih problema. Kada se prenapučenost pojavi u bilo kojoj vrsti – bilo da su to zečevi, skakavci, svisci ili ljudi – javlja se i niz problema, uključujući epidemije, glad, ekstremnu agresiju, uništenje ekosustava i manjak resursa, sve to su glavni gorući problem u našem društvu danas.
Slijed izumiranja obuhvaća sljedeće faze:
- Glavna katastrofa koja vodi do nestanka nekih vrsta.
- Ti nestanci vode do prenapučenosti nekih od preživjelih vrsta.
- Prenapučenost vodi do devastirajuće depopulacije.
Ova se jednadžba pokazala istinitom za svako prošlo izumiranje koja se dogodilo. Kad se gleda naše vrijeme, mi smo kao vrsta prošli prve dvije faze, ali ne i zadnju fazu, depopulaciju…”
[Richard Firestone, Allen West, Simon Warwick-Smith, The Cycle of Cosmic Catastrophes, Bear & Co., 2006.]
Mislim da tu ima više toga od onoga što Firestone et al. pretpostavljaju. Ali važno nam je da shvatimo da je ono što se dogodilo prije 13 000 godina bio samo jedan od mnogih događaja izumiranja. Ako se ta nevjerojatno jaka kataklizma – u kojoj je uništen gotovo cjelokupni život na Zemlji – dogodila kada je globalno carstvo pokušavalo nametnuti dominaciju nad drugima, možda moramo postaviti pitanje: manifestiraju li naš živući planet, njegovi pratioci u Sunčevom sustavu i njegovo roditeljsko Sunce, neki oblik svijesti i imaju li oni, između sebe, sredstva za suočavanje s čovječanstvom – ili bilo kojim drugim vrstama – kad god stvari postanu ‘prevruće’, da tako kažem? Je li Atlantida bila takav primjer? Jesu li uništene i zakopane druge civilizacije, čija imena su u potpunosti zaboravljena na stotine, ako ne i tisuće godina, postale žrtve svoje vlastite oholosti na sličan način?
Je li komet sličan Hale-Boopu (slika iznad) donio genetičke varijacije ili mutacije na našu planetu?
“Najnovija istraživanja o interakcijama Zemlje s vanzemaljskim tijelima, naročito kometima i objektima koji nalikuju Apolu, pregledavaju se s posebnim naglaskom na klimatske učinke. Raspravljamo o hipotezi da je posljednja glacijacija započela udarom iznad kontinenta i da je prekinuta udarom iznad oceana. Predlažemo hipotezu po kojoj su za vrijeme glacijacije, na nižim zemljopisnim širinama, postojali dovoljno dobri klimatski uvjeti za razvoj visoke civilizacije. Platonova priča o Atlantidi tumači se kao suštinski točan opis političke moći aktivne za vrijeme posljednjeg razdoblja prošle glacijacije.”
Politička moć aktivna u posljednjem razdoblju prošle glacijacije s nakanom da osvoji cijeli svijet ne zvuči baš kao naši miroljubivi kromanjonci, koji su oslikavali špilje i obrađivali kamen na takav način da ih možemo usporediti s današnjim najtalentiranijim kiparima, s homogenim stilom života na toliko zadovoljavajućem nivou da je trajao više tisuća godina, sudeći prema postojećim dokazima. To svakako zvuči kao da se nešto dogodilo između vremena stvaranja špiljskih slika i Potopa. Mogla bi to biti ista stvar koja se događa i u suvremenoj kulturi: jeziva korupcija koja polako, ali sigurno, truje sve živo i vodi cijelu civilizaciju u propast. Dakle, to nam može dati neke ideje što se to moglo dogoditi. Naša rasprava o korupciji znanosti, koju smo naveli u prvom dijelu teksta, ima puno veze s tim.
Svakome je jasno da nešto nije u redu sa svijetom u kome živimo, ali postoje stotine, ako ne i tisuće objašnjenja o tome zašto je to tako. Neka od njih su točna ili djelomično točna, a neka potpuno pogrešna i napravljena su na taj način kako bi ljude držala u neznanju. S moje točke gledišta, utvrđivanje istine o našoj povijesti – koliko god joj se možemo približiti – je vrlo važan zadatak u procesu shvaćanja što zapravo nije u redu. Ne možete shvatiti kako pobjeći iz nečega, ako ne shvatite samu prirodu onoga iz čega se pokušavate izvući – u neku ruku vam je potreban povratni inženjering stvari i tu na pozornicu stupa proučavanje povijesti i prirodnih znanosti. Osim toga, morate imati dovoljno dokaza kako biste uvjerili druge da se svaki plan koji iznosite temelji na činjenicama – primarnoj stvarnosti – i da to neće pogoršati stvari. Liječnik ima zadaću “ne nauditi” pacijentu, što znači da ne može liječiti ništa što ne razumije.
Ranije sam teoretizirala da kometarno uništavanje, povezano s Potopom, može biti odgovorno za mutacije u ljudskoj populaciji i da su te mutacije dovele do različitih psihopatologija koje su se postepeno proširile populacijom, postupno kvareći ljudski rod i život na Zemlji, sve dok to nije dovelo do ovoga u čemu se danas nalazimo. To je možda ono što se dogodilo i s Atlantidom, kroz čak još jednu raniju kataklizmu, objasnit ću vam zašto mislim da je to tako. Ono s čim je Atlantida završila, prema Platonu, i ono što imamo danas, je bio, tada kao i danas – korumpirani globalni sustav koji pokušava zavladati cijelim svijetom. Za Atlantidu, usred ili neposredno nakon završetka rata za dominaciju, uslijedio je Potop, uništavajući gotovo sav život na Zemlji u jednom jedinom danu i noći. Prilično otrežnjavajuće, ako o tome razmislite. Gotovo se čini Biblijski!
“Kao u dane Noe, tako će biti i dolazak Sina čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali, do dana kada Noa uđe u korablju, i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnise…”
[Matej 24:37-38]
Dakle, nešto je korumpiralo svijet kromanjonskog čovjeka davno prije tog vremena i što god da je to bilo, usmjerilo je miroljubivu vrstu lovaca-sakupljača ka stvaranju složene tehnološke civilizacije koja je onda odvela sve ljude svijeta u ponor. Ta korupcija mogla je uspješno preživjeti Potop i još uvijek biti prisutna u našem društvu. To je sustav koji postavlja čisti materijalizam kao svoj temelj i koji u potpunosti isključuje potencijale svijesti kao faktore u međuljudskoj dinamici (osim kao nusproizvod ili “izlučevinu” materije). A kada govorim o materijalistima, ustvari uključujem i kreacioniste jer se njihovo stajalište u potpunosti temelji na materijalizmu kao i kod evolucionista. Pogledajmo nekoliko činjenica koje nam mogu otkriti tragove nastanka ovakvog načina razmišljanja/vjerovanja. Paul Mellars piše u The Neanderthal Legacy:
“Možda najintrigantniji i najzagonetniji aspekt razdoblja srednjeg paleolitika je kako i zašto je on završio, i to nakon perioda od 200 tisuća godina nevjerojatne stabilnosti. Iz prethodnih poglavlja se pokazalo da, iako je bilo značajnijih pomaka u preciznoj morfologiji i tehnologiji proizvodnje kamenog alata, životnih obrazaca, položaja distribucije itd., u različitim dijelovima srednjeg paleolitika, vrlo malo, ako ijedan od ovih faktora odražava radikalnu reorganizaciju ili restrukturiranje tehnoloških, ekonomskih ili socijalnih obrazaca. Većina dokumentiranih promjena se prema svojem karakteru čine više cikličkima nego direkcijskima… niti jedna od ovih promjena ne ukazuju na ništa više nego premještanje osnovnih kulturnih i bihevioralnih obrazaca koji se, u jednoj ili drugoj formi, mogu pratiti do vremena pretposljednje glacijacije…
Dramatična pauza u tom obrascu stabilnog ponašanja događa se u vrijeme klasične tranzicije iz srednjeg u gornji paleolitik, koji se datira, za većinu europskih regija, na oko 35-40 tisuća godina prije današnjeg vremena.”
[Paul Mellars, The Neanderthal Legacy, Princeton University Press, 1996.]
Kromanjonska špiljska umjetnost pokazuje visoku razinu sofisticiranosti.
Napominjemo da Spedicatov uradak, citiran u prethodnom dijelu teksta, pretpostavlja da je posljednja glacijacija započela kometarnim udarom ili eksplozijom iznad tla. Možda ovdje možemo naći trag iznenadne pojave kromanjonskog čovjeka?
Na mom stolu je esej Rhawna Josepha i Chandre Wickramasinghe pod naslovom: Comets and Contagion: Evolution and Diseases From Space. Oni pišu u svojim zaključcima:
“Korelacija nije uzročnost i zato se ne mogu izvući čvrsti zaključci, unatoč brojnim dokazima, koji bi ukazali na vezu između kometa i bolesti iz svemira. Ipak, komete su idealno vozilo za održavanje i transportiranje raznih mikroba, uključujući i viruse, od planete do planete, ili čak iz jednog Sunčevog sustava do drugog. Posljedica toga je da, kada ti organizmi dospiju na svijet koji već vrvi životom, geni se mogu razmijeniti, može uslijediti evolucija novih vrsta, ili obrnuto – može se proširiti zaraza, smrt i kuga mogu se proširiti cijelom zemljom.”
Nagađajmo malo o tome da se gene koji su stvorili kromanjonskog čovjeka možda bilo donijelo na Zemlju kometarnim udarom. Najjednostavniju verziju ove panspermijske teorije su predstavili Sir Fred Hoyle i Chandra Wickramasinghe, koji su ukazali na to da i dan danas različite životne forme ulaze u zemaljsku atmosferu, te da one mogu biti uzrok pojave epidemija, novih bolesti i genetičkih noviteta potrebnih za makroevoluciju. Mehanizmi koji se predlažu za međuzvjezdanu panspermiju mogu uključivati pritisak zračenja i litopanspermiju (mikroorganizme u stijenama), namjerno usmjerenu panspermiju iz svemira da zasije Zemlju. Međuplanetarni prijenos materijala je dobro dokumentiran, o čemu svjedoče meteoriti marsovskog podrijetla pronađeni na Zemlji.
Tu je i nekolicina drugih stvari povezanih s ovim. Predložila bih čitatelju da pogleda u Planet-X, Comets & Earth Changes autora Jamesa M. McCanneya, te Cataclysm autora D.S. Allana i J.B. Delaira. McCanneyev rad opisuje kometarni model izboja plazme. Toplo preporučujem ovu knjigu i voljela bih da imam dovoljno prostora da adekvatno iznesem njegove ideje, ali na žalost nemam. Njegove ideje govore o električnim nabojima kometa i kakvu interakciju imaju sa Suncem i planetima u našem solarnom sustavu. Ono što je ovdje važno su McCanneyeve napomene o planetu Marsu. Napisao je:
“O Marsu se zna da je u prošlosti imao oceane i da su oni nestali, atmosfera koja je držala vodu, oceane i rijeke je također nestala. Zašto bi planet, gotovo veličine Zemlje, s oceanima i značajnom atmosferom koja ih je držala na mjestu, odjednom uklonio sve to?… Ako se to zaista dogodilo prije više milijuna godina, tada bi velike pješčane oluje koje haraju Marsom svake godine izbrisale i erodirale geološka obilježja već u davnim vremenima… U stvarnosti, Mars nije mogao izgubiti svoju atmosferu prije više od nekoliko tisuća godina, a postoje i povijesni zapisi koji govore o tome da su antički ljudi vidjeli ogroman komet koji je prošao pored Marsa i pokupio njegove oceane i atmosferu u samo jednoj noći… Drevni ljudi su bili očevici tog događaja, a opisali su ga kao divovski zmijoliki produžetak koji je izlazio iz ogromnog kometa koji je na koncu postao planet Venera.
Ako jezgra velikog kometa dođe dovoljno blizu planeta, oni uzajamno djeluju električki, to jest, komet stvori električnu vezu s planetom, dozvoljavajući onome što se zove “površinska gravitacija” objekta da povuče na svoju stranu. Ako se to dogodi, objekt s većom površinskom gravitacijom će usisati gotovo cijelu atmosferu i oceane s manjeg objekta. Jedan objekt će postati ogoljen od svog pokrova, dok će drugi preuzeti značajnu količinu usisanog materijala. Evidentno je da je Mars u nedavnoj prošlosti prošao kroz nešto takvo… To također znači da je objekt koji je to uzrokovao bio barem veći od Marsa – velik kao Venera ili veći…
Zemlja je u biti bila sudionik sličnih događaja, ali za sada smo mi bili u stanju “pobijediti” u tom planetarnom potezanju konopca… preuzimajući ogromnu količinu zagađenja (kišu sumpora, goruću naftu ili ugljikovodike, kao i preplavljivanje vodom). To upućuje na to da svjetska nafta nije nastala truljenjem šuma tijekom milijuna godina (nijedan kemičar nije nikada uspio reproducirati proces u kojem bi istrunulu materiju pretvorio u naftu).
Nafta je pala na Zemlju kao zagađenje kada je Zemlja vodila nebesku bitku s velikim kometarnim uljezom. Velike poplave diljem Zemlje su također bile rezultat padanja vode iz repa kometa za vrijeme istih ili sličnih susreta… Većina znanstvenika niti ne razmišlja da kometi mogu postati jako veliki i da količina vode, nafte i tako dalje, koje se proizvode u repu vrlo velikog kometa, mogu zasjeniti atmosferu planeta Zemlje. Kada se nafta na Bliskom istoku prvi put počela koristiti u velikim količinama, ležala je u lokvama na površini. Kada se ta količina iskoristila, počelo se kopati u pijesku i sada bušimo u oceane nafte koja se polako probijala kroz pijesak nakon pada s visina tijekom mnogih susreta Zemlje i kometa.
Drugi aspekt dolaska novih objekata čije je porijeklo izvan solarnog sustava jest da oni često dolaze u velikom broju. Razlog tome je što su ti lutajući objekti formirani ili fragmentirani u isto vrijeme, koji god da je njihov izvor…
Budući da kometi dolaze u mnoštvu … može li postojati mogućnost da je komet Hale-Bopp samo prethodnica ili kompanjon…?”
[James McCanney, Planet-X, Comets & Earth Changes, jmccanneyscience.com, 1980.-2003.]
Iako bih jako voljela da mogu citirati više iz ove fascinantne knjige, moramo krenuti dalje. Važna stvar u McCanneyevoj teoriji (morat ćete pročitati cijelu knjigu kako bi je u potpunosti shvatili i razumjeli zašto ga korumpirana znanstvena zajednica pokušava ušutkati!) jest dio o električno nabijenim tijelima koja su sposobna ogoliti planet i onda, kada naiđu na drugi veći planet, predati mu sav taj materijal. Taj materijal definitivno može sadržavati organske sastojke, moguće čak i atomizirane dijelove tijela prijašnjih živih bića koja sadrže bakterije, viruse, i više! To bi moglo objasniti iznenadnu pojavu kromanjonca: virus, koji nosi dosta DNK iz prijašnjeg ljudskog domaćina s neke druge planete, a zatim inficira populaciju ranih hominida na Zemlji, i voila! Eto nam u isti tren modernog čovjeka!
Naravno, drugo pitanje je gdje su živjeli ti tipovi ljudi, odakle je došla ta DNK? Možda s Marsa? Moguće. I tu se sada uključuje knjiga Allana & Delaira pod nazivom Cataclysm. Ovo je najvjerojatnije jedna od najboljih kompilacija znanstvenih podataka – s izvorima i referencama – na temu Zemljine kataklizmičke prošlosti koju sam ikad vidjela. U svojem uvodu su napisali:
“Neki čitatelji mogu ustuknuti pred mnoštvom referenci i mogu ih čak smatrati dosadnim i nametljivim. U radu ovog tipa precizna dokumentacija je od esencijalne važnosti…”
Točno tako. A za opsesivno-kompulzivnog ovisnika o podacima i prepoznavanju uzoraka, kao što sam ja, ova knjiga je prava poslastica, čak i ako se ne slažem u potpunosti s nekim njenim zaključcima.
Allan i Delair iznose ozbiljna pitanja kojima opterećuju službene interpretacije naše stvarnosti i povijesti, i to rade do zuba naoružani znanošću. Zaključak koji su napravili o Zlatnom dobu, koje prethodi Potopu, je uvjerljiv i potpuno jedinstven. Uzimajući čvrste dokaze iz gotovo svakog polja znanosti, demonstriraju da su stotine tisuće godina ledenog doba možda bile samo mit kreiran kako bi se objasnilo otkrića mnogih anomalija pronađenih na Zemlji koje uniformistička znanost ne može drukčije objasniti. Podaci snažno upućuju na potpuno drugačiji planet prije svjetske kataklizme koja se, po njima, dogodila prije 9500 godina pr. Kr., ali najnovija istraživanja upućuju na to da se taj važan događaj dogodio barem još tisuću godina dalje u prošlosti. Nazivaju ga “katastrofa Phaeton.” Također, iznose na vidjelo problem “Petog planeta” koji je postojao na mjestu gdje se sada nalazi asteroidni pojas. Sugeriraju da je katastrofa Phaeton povezana s uništenjem petog planeta, nebeskom katastrofom koja je utjecala na cijeli Sunčev sustav i koja je posvuda ostavila ostatke. Ovdje također navode da se to dogodilo u isto vrijeme kao i Potop koji smo povezali s propašću Atlantide prije 13 tisuća godina, iako oni sugeriraju drukčiji datum. Mislim da je ovdje u pitanju sjedinjavanje nekoliko odvojenih događaja. Kao što smo već spomenuli, Spedicato sugerira događaj koji je započeo ledeno doba i drugi odvojeni događaj koji je završio ledeno doba. Ostali izvori uvjerljivo demonstriraju dokaze o drugim velikim izumiranjima na Zemlji, tako da se ne moramo ograničiti samo na jednu ili dvije takve epizode. Nažalost, nemam mjesta da bih i o njima pisala!
U svakom slučaju, Allan i Delair sugeriraju da je Phaeton iznjedren iz astronomski bliske eksplozije supernove i da je on bio dio eksplodirale zvjezdane materije donešene u naš solarni sustav potičući “rat na nebu”, uništavajući peti planet, uzimajući njegove resurse, a zatim u susretu sa Zemljom izbacujući svu vodu i naftu itd. na naš planet, mijenjajući njegovu orijentaciju osi, potpuno reorganizirajući raspored vode i kopna (očigledno, ako smo dobili više vode, onda je prije toga bilo više kopnene mase, a njihova karta koja pokazuje kako je tada kopno moralo izgledati, bazirana na znanstvenim pronalascima, je fascinantna). Na kraju je Phaeton uronio u Sunce i prestao bilo koga ikad više uznemiravati. Iako mi se sviđa gotovo sve što su iznijeli u svojoj knjizi (i poduprli s referencama) nisam baš sigurna u ovu ideju. Moguća je, naravno, ali Victor Clube i Bill Napier imaju dobru ideju s njihovim divovskim kometom koji je kružio oko nas mnogo puta, a što se jako dobro slaže i s onim što sugerira McCanney (kao odjek Velikovskog): da je divovski komet bio planet Venera. Divovski komet koji se razlomio na brojne druge velike komete, te njihove nepodopštine opisane od Clubea i Napiera, bi tada mogli biti dijelovi petog planeta koji još uvijek haraju našim sustavom, te većim dijelom, prijete životu na Zemlji. Naravno, to ponovo uključuje brojne događaje koji se protežu u prošlost mnogo dalje od 9500. godine pr Kr. Ovdje bi pomoglo kad bi se u rješavanje problema uključili razni znanstveni umovi, ukoliko bi im se dozvolilo da rade otvoreno na takvim problemima.
Važna stvar u ovoj knjizi nisu samo detaljno prikupljeni podaci koji podržavaju njihovu interpretaciju Zemljinog najvjerojatnijeg izgleda prije barem jednog Potopa, već i njihovi podaci (slabiji jer su mitološki, ali još uvijek dobro predstavljeni) o umiješanosti petog planeta u ovoj katastrofi zajedno s Marsom i Venerom. Njihov opis pretpotopnog svijeta je jednostavno fantastičan – pravo Zlatno doba je zaista moglo postojati u takvom svijetu!
Sada, pretpostavimo na trenutak da je zaista postojao peti planet na mjestu gdje danas imamo asteroidni pojas unutar solarnog sustava, kao što su mnogi teoretizirali. I pretpostavimo da je taj planet imao naprednu tehnološku civilizaciju nekog tipa. Nadalje, pretpostavimo da su bili svjesni neposredne opasnosti uništenja njihovog planeta zbog čega su: a) lansirali brodove prema Zemlji noseći mali broj izbjeglica u svemir ili, ako je bilo premalo vremena ili njihovi kapaciteti nisu bili dovoljni – b) lansirali napravljeni virus prema Zemlji koji je sadržavao njihovu vlastitu DNK. Druga mogućnost je ponešto slična scenariju s Marsom koji je opisao McCanney – možda je kometarni uljez pokupio većinu materijala s petog planeta i isporučio ga na Zemlju (uz materijal s Marsa) u kasnijoj interakciji. To je moglo uključivati i mnogo organske materije, uključujući i viruse koji su sadržavali velike segmente DNK naprednih bića s tog planeta, a ti virusi su onda inficirali populaciju hominida naše planete, uzrokujući makroevoluciju u samo nekoliko generacija. Takvi virusi koji mogu biti nošeni na svemirskim stijenama bi također objasnili i nestanak neandertalaca. Sjetite se Crne smrti i kozmičke veze. Mislim da odgovori mogu biti pronađeni u nekim kombinacijama ovih različitih faktora.
Svaka od ovih knjiga u velikom dijelu pridonosi rješavanju misterije porijekla ljudskog roda na Zemlji, a uz to obrađuju i mnoge probleme iz arheologije, paleontologije, geologije i tako dalje. Međutim, postoje i druge stvari o kojima moramo razmišljati.
Poznato nam je da su najraniji poznati ostaci kromanjoncu nalik čovjeka radiometrijom datirani na period od prije 35 tisuća godina. Unatoč tome, važni nalazi ukazuju na to da je tip modernog čovjeka mogao postojati na Zemlji i prije više milijuna godina. Naravno, ovi nalazi su potisnuti od strane evolucionista (sjetite se njihove misionarske predanosti u širenju svoje religije). Bilo kako bilo, ne slažem se s ovim datumom pojavljivanja kromanjonca i evo zašto: u knjizi Secret History, citirala sam istraživanje Richarda Firestonea i Williama Toppinga koje ukazuje na to da su postojali brojni događaji – uključujući udare kometa i asteroida, a da ne govorimo da su planet uz to pogodili i brojni – manje dramatični incidenti koji su mogli – i jesu! – “resetirali” (iznova pokrenuti, op.prev.) sat radioaktivnog datiranja (tu su i problemi s ostalim vrstama datiranja). Budući da smo prilično sigurni da su se brojni takvi incidenti dogodili, moramo pretpostaviti da su radiometrijski datirane stvari vjerojatno mnogo starije, možda i za faktor 2. Stoga ću to i upotrijebiti za ovu hipotezu. (Pregledajte Secret History za detaljnu diskusiju o ovom problemu.)
Pretpostavimo da je planet Venera bio taj komet koji je ušao u naš solarni sustav, onako kako to pretpostavlja McCanney, podupirući Velikovskog, iako je “rađanje Venere” iz Jupitera odbačeno. Pretpostavimo da je to isti divovski komet Clubea i Napiera, samo što je ušao u solarni sustav mnogo prije nego li je sugerirano. Nakon toga, pretpostavite da je taj gigantski komet učinio sve te stvari koje su pretpostavili Allan i Delair u njihovom scenariju i da je učinio to, recimo, prije 70-75 ili čak 80 tisuća godina. Razlog zbog kojeg predlažem taj datum je dvostruk: 1) uzimajući u obzir problem s datiranjem koji su istaknuli Firestone i Topping, mislim da s dovoljnom sigurnošću mogu smatrati da je većina datuma koje upotrebljavaju paleontolozi i arheolozi promašena za faktor 2; 2) lijepo se uklapa u Epohu koju sam predložila u prethodnom tekstu. Ako pogledamo ciklus istrebljenja vrsta, onda je to morao biti jako dug period, a “zimska” sezona ovog ciklusa od 300 tisuća godina koji se sastoji od 12 precesijskih ciklusa, je počela prije 75 tisuća godina. Da, naravno, mi bismo se mogli nalaziti bilo gdje u bilo kojem predloženom ciklusu; ovo je samo jedan od njih koji trenutno predlažem, kroz špekulaciju, jer se par stvari lijepo uklapa u njega, uključujući i paleontološka otkrića o neandertalcu. Prosječno vrijeme njegove pune pojave vjerojatno pada baš na vrijeme od prije 300 tisuća godina, ako se uzmu u obzir problemi s datiranjem. (Prije 130 tisuća godina se pojavio neandertalac s kompletnim karakteristikama prema izračunima evolucionista, za koje smo već shvatili da im ne možemo vjerovati.)
Možda je prije tog vremena, u toku prethodne Epohe, zaista postojala napredna civilizacija, a možda i ne. Ako uzmemo obzir sve što se događalo s planetom za vrijeme kataklizmi (pročitati slikovite opise Allana i Delaira) čini se da od te civilizacije ne bi puno preostalo, vjerojatno ništa, tako da o tome ne možemo previše špekulirati.
Krenemo li u drugom smjeru, željela bih još jednom napomenuti da paleontološki nalazi sugeriraju da je moderan tip ljudi postojao na zemlji u to vrijeme – pa čak i ranije – iako su bili drugačiji od kromanjonca. Anatomsko suvremeni ljudski fosili – u stvari gotovo suvremeni – datiraju i do 195 tisuća godina u prošlost. (I ovdje možemo uzeti u obzir problem s datiranjem.) Istražite: ‘Omo remains’, ‘Homo sapiens idaltu’, te ‘Skhul and Qafzeh hominids’, i vidjet ćete da su svi oni “gotovo” mi.
Je li planet Venera prvotno bio komet?