Da se vratimo na superluminalnu komunikaciju, ili tzv. “channelling” generalno i na Kasiopejce osobito: činjenica o mogućem slanju informacija u prošlost ne znači nužno da je svaka informacija za koju se tvrdi kako je poslata iz budućnosti i uistinu takva!
Ali, ako uopćeno prihvatimo da je vanzemaljski život moguć, i upotrebimo svo naše znanje i resurse u potrazi za takvim životom, onda moramo uključiti i razumjevanje kako je primanje informacija iz budućnosti podjednako moguće. Iz ove perspektive, nauka bi trebala tražiti i najmanji trag takvih informacija.
Ali, u kojoj vrsti informativnih kanala tražiti ovakve emisije informacija iz budućnosti? Koja antena pokriva frekvenciju koja nam je potrebna? U koje točno “buduće vrijeme” je usmjeriti? Da li godinu 3000.? Ili 30,000.? Ili 300,001.?
Moj odgovor je: ništa od toga nije potrebno. Sve što nam je potrebno već imamo, a to su NAŠI UMOVI.
I zaista, pretpostavljajući da su (ili MOGU BITI) znanje i tehnologija budućnosti mnogo napredniji od našeg, onda je jedino prirodno da će bilo kakva emisija iz budućnosti biti usmjerena direktno u naš um.
Čak i u našem vremenu postoje tehnike koje djeluju direktno na naš um. (Pogledajte Cosmic COINTELPRO Timeline) Ove tehnike nisu uvijek dobronamjerne; ali ipak postoje. Ali ako je komunikacija sa budućnošću moguća, zašto onda ne primamo ovakve emisije svakodnevno? Ako naši umovi mogu služiti kao primaoci, zašto onda nismo svjesni ovakvih emisija?
Mislim kako odgovor na ovo pitanje leži u višestrukim realnostima i granajućim univerzumima, i možda je svaka civilizacija koja je svakodnevno primala poruke iz budućnosti prestala postojati zato što je komunikacija kroz vrijeme opasna igra. Stvaraju se paradoksi koji uklanjaju paradoksne univerzume iz repozitorija mogućih univerzuma; ukoliko kreirate univerzum sa paradoksima, on uništi samog sebe kompletno ili djelimično. Možda se iz njega ukloni samo inteligencija, jer ona kreira paradoks. Možda smo u biti jako sretni što i dalje egzistiramo, ako možemo primati neke od ovih poruka iz budućnosti.
Pretpostavimo kako se naša civilizacija razvila do te mjere da svatko može komunicirati sa samim sobom u prošlosti; svatko ima kompjutor sa specijalnim programom ili neku vrstu uređaja koji mu to omogućuje. To je postala najnovija moda: svatko komunicira sa sobom u prošlosti, kako bi poslao upozorenje o opasnostima ili nadolazećim poteškoćama, ili o pogrešnim izborima, ili možda kako bi samom sebi otkrio loto brojeve ili pobjedničke konje. Međutim, ono što jedan vidi kao „loš izbor” ili „poteškoću”, za drugog je „dobar događaj”, odnosno „korist”!
Dakle, sljedeće što bi se desilo bili bi “hakeri” koji počinju provaljivati u sisteme i šalju pogrešne komunikacije u prošlost, sa svrhom namjernog izazvanja loših izbora i teškoća kod ljudi, a koje će njima osobno donijeti korist.
Nadalje, netko bi primjetio da se šalju ove pogrešne informacije i otišao još dalje u prošlost kako bi upozorio sebe da će krive informacije biti poslane od strane uljeza, i na koji način ih prepoznati.
Onda bi haker to uvidjeo, i otišao još dalje u prošlost dati lažnu informaciju o tome kako će netko poslati pogrešnu informaciju (koja je u stvari istinita) da će kriva informacija (koja je stvarno bila pogrešna) biti poslana i na taj način potpuno sve preokrenuti.
Ovaj proces mogao bi se ponavljati beskrajno sa stalnim i ponavljanim emisijama u prošlost, jedna kontradiktornija od druge, jedna poništavajući drugu, i krajnji rezultat bit će kao da komunikacije sa prošlosti nije nikada ni bilo!
Postoji, također, vrlo interesantna mogućnost da je baš taj scenario upravo ono što se događa u našem svijetu.
Također je moguće, da kad god civilizacija dođe do točke u kojoj može manipulirati prošlošću i tako mjenjati sadašnjost, ona vjerojatno uništi samu sebe, kao i svoju „granu” univerzuma, ukoliko ne postoji neki kataklizmički događaj kao „kontrolni mehanizam” redukcije tehnoloških mogućnosti na nulu, smanjujući potencijal univerzalnog kaosa.
Na ovaj način, kataklizmički događaji mogli bi biti neka vrsta preventivnog udara protiv takvih manipulacija, i mogli bi, zapravo, biti rezultatom inžinjerske akcije od strane dobronamjernih nas u budućnosti, koji vide opasnosti u komunikaciji sa sobom u prošlosti!
Dakle postoji sljedeća mogućnost: ukoliko postoji komunikacija iz budućnosti, ona u stvari MOŽE biti primana od svakog od nas kao stalni baraž laži pomješanih sa istinom.
Tako problem postaje mnogo ozbiljniji od običnog „uštimavanja frekvencije” na što uži signal, jer je jasno kako hakeri mogu imitirati signal i da su postali JAKO mudri u dostavljanju laži, maskiranih u „tople i ugodne” istine; ovaj problem postavlja potrebu da se ni u što ne vjeruje, i da se PONAŠA kao da je SVE dezinformacija, prikupljajući podatke sa svih strana, i tek onda odrediti NAJINFORMIRANIJI mogući izbor, uz stalnu svijest o tome kako i on može biti greška!
Ono što je važno jest sljedeće: mi ne možemo spriječiti hakere u hakiranju. Ali možemo uložiti sav trud u sprječavanje istih da upadaju u NAŠ sistem, tako što ćemo podići barijere sačinjene od znanja i svjesnosti. Hakeri uvjek traže „najlakši upad” (osim onih koji zbilja VOLE izazov), i obično će se povući čim poduzmete mjere da učinite svoj sistem što sigurnijim.
Kako napraviti vaš kompjutor (ili sebe) imunim na hakere?
Ne postoji 100% sigurnost, ali ako su sve preventivne mjere poduzete, i ako stalno motrimo na znake hakiranja – prekidi u sistemu, gubitak „memorije,” ili energije, oštećeni dokumenti, stvari koje se ne „uklapaju”, koje su „van konteksta” – tada možemo smanjiti mogućnost hakiranja. Ali ovo možemo učiniti samo kada smo SVJESNI postojanja hakera; ukoliko ZNAMO da će pokušati upasti u naš sistem, pod maskom “normalne” datoteke, ili čak operativnog sistema ili programa koji nudi “organiziranje” ka boljoj efikasnosti i funkcionalnosti, a istovremeno troši masivne količine energije i naše resurse – RAM i hard disk.
I naravno, postoje i virusi. Kad god ubacimo floppy disk ili CD u naš kompjutor, riskiramo infekciju od strane virusa koja može, polako ili naglo, izobličiti ili uništiti SVE informacije na našem kompjutoru, spriječiti BILO KOJU perifernu funkciju, i čak „pobrisati” sa hard diska sve dokumente i zamjeniti ih sa beskrajnim repeticijama viralnih besmislica.
Ljudska analogija ovom primjeru bile bi sve religije i „vjerski” sistemi koji su „programirani” u našu kulturu, naše vlastite živote, kroz beskrajne „Prorok/Bog” programe, nadomještajući, malo pomalo, naše vlastito razmišljanje sa „dogmama i doktrinama vjere”.
Dosta kompjutorskih analogija. Mislim kako čitatelj može zamisliti ogroman broj varijacija na temu i shvatiti koliko smo ranjivi prema “dezinformacijama” prerušenim u istinu, bilo iz prošlosti, budućnosti ili sadašnjosti.