Kao što su i mnoge druge nadarene osobe učinile, na razne kreativne načine, putem ovog “Poklona od Boga” Lauri se pružila prilika da pogleda u “Zrcalo u kojem se ogleda cijeli svijet” – u stvari, ka polju simbola, dinamika i arhetipa.
Kroz ovo zrcalo, “Kasiopejci” (ili “Laura u budućnosti”, ili koji god podsvjesni odnosno nadsvjesni izvor inspiracije to bio) su počeli podučavati Lauru raznim stvarima. “Kasiopejska komunikacija” dovela je Lauru do razumjevanja kako su Potraga za Gralom kao i “Alkemičareva potraga za Kamenom Mudrosti”, te glavne ideje određenih gnostičkih rukopisa u stvari – jedna te ista stvar. Štoviše, “Kasiopejci” su pojasnili kako je legenda o Isusu stvorena u vezi čovjeka koji je prakticirao ovu drevnu tehno-spiritualnost, te da je ikonografija “raspeća“ samo alkemijska metafora. Sve ovo poslužilo je kao izvor inspiracije za buduće istraživanje.
Laura kaže:
Od malih nogu privlačile su me priče o Kralju Arturu i njegovim Vitezovima Okruglog Stola. Prirodno, s obzirom da mi je djevojačko prezime: Knight (Vitez – op.prev.). I tako sam, od najranije dobi, pročitala veliki broj knjiga na tu temu.
Ali, kako sam odrastala, moje mišljenje o tim knjigama se mijenjalo. Pripisala sam ih fantazijama ili pričama za djecu. Nije postojao “pravi” gral; bila je to samo lijepa legenda, ugodno štivo za maštanje u dokonim trenucima. Međutim, uskoro sam osjetila potrebu za OZBILJNIM radom na “pronalaženju Boga”. Tada nisam shvaćala kako je upravo to, u stvarnom smislu, prava priroda potrage za Gralom.
U svakom slučaju, provela sam mnogo godina na tom poslu “pronalaženja Boga”. Ovo je za mene bila stvar od podjednake važnosti kao i disanje.
Počela sam prilično jednostavno: ne vjerujući ni u šta, testirajući sve; i tijekom godina postepeno sam pronašla svoj put, od egzaktnih znanosti preko neegzaktnih znanosti, do “para-znanosti”. Nakon što sam sve što se dalo analizirati – izanalizirala i kategorizirala, bila sam ubijeđena kako sam pokrila uglavnom sve. Međutim, iako je moja kategorizacija bila raznovrsnija i iscrpnija nego kod većine drugih ljudi, ipak se i dalje radilo o kategorijama – i manje više sam se pomirila sa činjenicom kako Boga ne mogu drukčije poznavati nego “umom”, a razum, je, na kraju krajeva, bar koliko sam ja mogla vidjeti, početak i krajnja točka svega. Cogito ergo sum (Mislim, dakle jesam). To je bilo sve što smo mogli znati. Nisam bila presretna sa ovakvim odgovorom, ali bolji nisam mogla naći.
I na tome je ostalo dok se nisu odvili događaji opisani u mojoj autobiografiji Amazing Grace, koji su doveli do Kasiopejske transmisije. I tada je otpočela istinska Potraga.
Novi dokazi, novo znanje, može promjeniti temelje svega što mislimo da znamo. I to je, naravno, dio problema sa Gralom. Svatko postavlja hipoteze u kontekstu uobičajenog istraživanja, odnosno hipoteze koje se zasnivaju na temeljima pretpostavki o našoj stvarnosti, koje su dio socijalno-kulturnog miljea u kome živimo. I budući da smo toliko investirali u naša fundamentalna uvjerenja o prirodi realnosti koja nas okružuje, mi postajemo emocionalno angažirani u vezi tih hipoteza – tj, emocionalno vezani za njih – i kada otkrijemo novu informaciju ili nam netko na nju skrene pažnju, mi vrlo često ne samo da ne ŽELIMO vidjeti ili čuti – mi to jednostavno nismo u stanju.
Počelo je 1984, sa stanjem potpunog psihičkog bankrota, “Kasiopejci” – “ja iz budućnosti” – su proveli deset godina u mom oslobađanju od iluzija o našoj realnosti i načinu na koji je vidimo. U meni je gorilo pitanje o tome što se nalazi “iza” naše svakodnevne stvarnosti, i Univerzum mi je počeo odgovarati kroz dinamiku mog vlastitog života. Nakon određenog vremena, kada sam poduzela određene korake, način komunikacije postao je direktniji i svjesniji – došlo je do pravih “Kasiopejskih transmisija” – koje su ukazale na važnost Potrage za Gralom.
Tijekom ove “incijacije” koja je trajala godinama, navođena sam na ponovno čitanje mnogih tekstova koje sam olako odbacila u mladosti sa svrhom pronalaženja brojnih tragova koje sam prije propustila zbog svojih predrasuda. “Kasiopejci” su također sugerirali traganje i istraživanje kroz materijale kojima se nikad prije nisam bavila. Među tekstovima koje su mi sugerirali bili su i radovi alkemičara Fulcanellija.
Postoji mnogo “teorija” o tome tko je bio Fulcanelli. Mnoge od njih uopće ne uzimaju u obzir sve dostupne podatke, kao i u slučaju drugih teorija, koje su točno onakve kakvim ih je Laura opisala nekoliko paragrafa prije: “Svatko postavlja hipoteze u kontekstu ‘uobičajenog’ istraživanja, odnosno hipoteze koje se zasnivaju na temeljima pretpostavki o našoj realnosti koje su dio socijalno-kulturnog miljea u kome živimo…”. Bez da ulazimo u to tko ili što je Fulkaneli zaista bio, o tome je Laura dosta pisala u svojoj knjizi Tajna povijest svijeta, možemo dati sljedeći citat na temu Alkemijske Transformacije:
Nadalje, po našem mišljenju, čini se nedostatnim znanje točnog prepoznavanja činjenica i njihova klasifikacija; mi moramo stalno proučavati prirodu i učiti koji su to uslovi i što kontrolira odvijanje beskonačne kreacije u njoj. Zaista, filozofski um ne može se zadovoljiti tek pukom identifikacijom predmeta. Ovakav um zahtjeva znanje o tajni njihova nastajanja. Otvoriti vrata laboratorija u kome priroda isprepliće svoje elemente jest dobro; ali otkriti skrivenu silu, pod čijim utjecajem se ovo događa, je bolje. […]
Alkemija je nejasna zato što je skrivena. Filozofi koji su željeli prenjeti novim generacijama suštinu svoje doktrine i plodove svoga rada, napravili su veliki napor kako to ne bi učinili uobičajenim jezikom, osiguravši tako svoj rad protiv zloupotrebe od strane laika. Zbog poteškoća u razumjevanju, zbog misterija svojih enigma, te zbog opskurnosti svojih parabola, ova nauka se skriva među iluzijama i himerama. […]
Pune zbunjujućih tekstova, začinjenih kabalističkim izrazima, knjige i dalje stoje kao efikasan i autentičan uzrok velikih grešaka u interpretaciji. Jer, unatoč upozorenjima… studenti čitaju pojmove iz ovih knjiga prema značenju koje imaju u svakodnevnom jeziku. Oni ne razumiju kako su ovi tekstovi rezervirani za inicijante, i da je za njihovo razumjevanje neophodno posjedovati tajni ključ. Dakle, prvo se mora raditi na otkrivanju ključa.
Sasvim sigurno ovi stari tekstovi sadrže, ako ne i cijelu nauku, onda barem njenu filozofiju, principe, i vještinu njihove upotrebe u skladu sa prirodnim zakonima. Ali ukoliko nismo svjesni skrivenog značenja tih termina – na primjer, značenje Ares-a, koje je drugačije od Aries-a (Ovan) – čudnovate kvalifikacije namjerno korištene u kompozicijama takvih djela, mi nećemo razumijeti ništa o njima i neminovno ćemo biti zavedeni na krivi put.
Ne smijemo zaboraviti kako se ovdje radi o ezoteričnoj nauci. Oštra inteligencija, sjajna memorija, rad, koncentracija potpomognuta snažnom voljom NISU dovoljne kvalitete potrebne za ovladavanje ovim predmetom. Nicolas Grosparmy piše:
‘Ovakvi ljudi se samoobmanjuju misleći da su knjige napisane samo za njih, ali mi smo ih u stvari pisali tako da zadrže vani sve one koji tu ne pripadaju.’
Batsdorff, na početku svog rukopisa milostivo upozorava čitatelja:
‘Svaki mudri um mora prvo ovladati naukom, ako može; da tako kažemo, principima i sredstvima za rad. U suprotnom trebao bi se zaustaviti, a ne traćiti svoje vrijeme i novac. I tako, molim one koji će čitati ovu knjižicu nek daju dužnu pažnju mojim riječima. I kažem im još jednom, NIKAD NEĆETE NAUČITI OVU SUPTILNU ZNANOST PUTEM KNJIGA, ONA SE MOŽE NAUČITI SAMO PREKO BOŽANSKOG OTKROVENJA, ZATO I ZOVE BOŽANSKA UMJETNOST, ili preko dobrog i vjernog učitelja; ali pošto je mali broj onih kojima je Bog dodjelio ovu milost, vrlo je malo onih koji je podučavaju.’ [1]
Laura piše o iskustvu iniciranja u Kasiopejskom Eksperimentu:
Kasiopejske seanse su često bile vrlo osobne. Ovo je bila posljedica nevjerovatnih promjena u mom životu uzrokovanih procesom inicijacije, mnoge od njih dešavale su se na nekom drugom nivou realnosti i mogle su se samo naslutiti. Kada se osvrnem na te događaje i transformacije, mogu vidjeti svojevrstan red u njihovom odvijanju. Međutim tada, kada su se dešavale, nisam mogla vidjeti ništa drugo nego očajničku borbu da “normaliziram” i “stabiliziram” svoj svijet, koji je postajao bizarnijim iz dana u dan.
Sad vidim kako sam učestvovala u drami – bezvremenoj viziji – koja je izašla iz mitologije drevnih vremena i koja je uvijek i svugdje ista. I kada sam prošla kroz taj “scenario” inicijacije, napisala sam ove redove, u pokušaju da prenesem ono što nas te priče pokušavaju naučiti.
Moja istraživanja o podrijetlu i značenju Kasiopejaca uronila su me u posao u kojem su se našli mnogi prije mene, pokušavajući razriješiti Veliku Misteriju. Danas arheolozi iskopavaju dokaze širom svijeta, etnolozi bilježe predaje ljudi sa istoka i zapada, a generacije orijentalista otkrivaju nam sveta pisma drevnih naroda, iz kojih su se rodile naše religije i kulture. U međuvremenu, naučnici organiziraju i analiziraju materijal o psihološkim osnovama jezika, mita, religije, umjetnosti i etike. A, što je najinteresantnije, otkrića uma iz polja psihologije i biologije daju nam tragove o drevnoj tehnologiji koja je opisana u mitu i legendi. I na kraju, postaje nam kristalno jasno da su logika, herojska djela i podvizi mita sa nama i dan danas.
Naravno, u to vrijeme, nisam imala pojma kako u stvari ispoljavam arhetip. Ovo bi me inače prestravilo. Sjećam se da, kada sam se tijekom 80-ih hrvala s problemom zašto sam rođena s tako ogromnim upitnikom u svojoj glavi – bez ikakvog izlaza za ovu istraživajuću energiju – znala sam da moram početi činiti nešto.
Ova odluka odvela me je, korak po korak, do komunikacije sa Kasiopejcima – možda samnom u budućnosti – koji su rekli:
Korak po korak, pomogli smo ti da napraviš svoje stepenište. Zato što si pitala. A pitala si jer je to tvoja sudbina. […] tražila si “moć” da razumiješ najvažnije aspekte realnosti. I mi smo ti u tome pomagali. […]
Efekat Leptirovih krila, doista.
[1] Fulcanelli, The Dwellings of the Philosophers, 1999, Archive Press, Boulder.