“Kasiopejski kontakt” je zapravo počeo 1985. i ovo je opisano u Laurinoj knjizi Amazing Grace. Događaji koje je Thomas French opisao na 20 strana u svom članku za St. Petersburg Times dešavali su se u isto vrijeme kada i eksperiment.
Ovo je Laurin komentar na protokol eksperimenta:
Broj radova koji su dosad napisani na temu problema pozitivističkog kanaliziranja je velik, mnogi od ovih tekstova rezultat su istraživanja a ne same “kanalizirane” informacije ili filozofske spekulacije. Brojni istraživači u ovom polju su bilo psiholozi bilo liječnici ili pak svećenici sa psihološkim obrazovanjem ili bez njega.
Svoj rad u ovom području započela sam sa velikom dozom skepticizma. Što je u biti bilo dobro jer se ispostavilo da su “astralne ravni” u stvari prava džungla. Iako sam tijekom seansi posebno vodila računa da ne dođe do kontaminacije, svaki bi se put, uvijek iznova, ispostavilo kako na “višim” ravnima nije baš sve sasvim u redu.
I onda sam se naravno upitala zašto se propagira toliko puno koještarija od strane takozvanih izvora kanaliziranja koji, očito, u najvećem broju slučajeva lažu. U drugim slučajevima, oni su, u najmanju ruku, krivi za potpuno ignoriranje mogućnosti kontaminiranosti njihove komunikacije, što je jednako kriminalnom aktu zatvaranja očiju pred činjenicama. Meni se čini da je upravo ovo korijen produžavanja i uvećavanja patnji čovječanstva. Koliko su “dobri” kanalizirani izvori ukoliko nas ne informiraju o ovoj džungli koja vlada na astralnim ravnima? Tzv. “New Age” pokret je toliko impregniran idejom da je zabranjeno razmišljati o negativnim stvarima, da upravo njegovi sljedbenici padaju kao najlakše žrtve. Ukoliko nešto ne poznajete, onda se od toga ne možete obraniti. I postalo je sasvim očevidno da postoji netko ili nešto “tamo negdje” što ne želi da saznamo neke stvari.
Naravno, svjesna sam da ovo znači bacanje rukavice u lice većini religioznih doktrina i sasvim sigurno proturječi filozofijama “New Age-a”. Ali dopustite mi samo reći da se iznova i iznova dokazalo u kliničkom iskustvu velikog broja obučenih istraživača da prije nego što se netko uroni u poricanje, treba to razmotriti kao radnu hipotezu koju treba testirati. Ukoliko se dokaže pogrešnom nećemo pretpjeti nikakvu štetu, međutim ukoliko se ovakva hipoteza pokaže ispravnom to saznanje bi nam moglo spasiti život.
Psiholog William Baldwin piše:
Sa ograničenim ili nikakvim znanjem i iskrivljenom percepcijom o prirodi spiritualnog svijeta i ne-fizičke realnosti, mnogi ljudi ostaju otvoreni i kreiraju svoju vlastitu ranjivost kao dio kreiranja vlastite realnosti!
Ova primjedba opisuje zamku u kojoj su milioni i milioni ljudskih bića bili zarobljeni kroz milenijume. Htjela bih istaći da je ovo u stvari filozofska osnova “vjere”, kao što je propovjedaju tri glavne monoteističke religije, a isto tako i New Age varijacije ovih religija. Drugim riječima: Vjera kako je razumije i prakticira većina ljudskih bića nije ništa drugo nego poricanje. A poricanje znači život u laži. A laž je po definicijama tih istih religija – “Satanistička”.
Danas je vrlo moderno kanalizirati “svoje više Ja” ili “spiritualne učitelje”, slati ljubav i svjetlost bez da je to netko od nas tražio (te na taj način otvoriti dvosmjerni portal putem koga se negativne energije koje netko želi „transformirati“ mogu odbiti i vratiti pošiljatelju). Bez znanja i sposobnosti o pravilnom razlučivanju svatko može postati žrtvom hirova bilo kojeg entiteta koji se tog trenutka nalazio u blizini i čuo njegov poziv, i ne samo to, može postati žrtvom kosmičkih zakona o kojima većina čovječanstva ama baš ništa ne zna.
Neki se “okružuju svjetlošću” ili mole “za moje najviše dobro” u svojim invokacijama. Ono čega nisu svjesni jest kako je to davanje dozvole i pozivnice bilo kom bestjelesnom duhu koji zaista vjeruje da djeluje za “vaše dobro” unutar svog kraljevstva samopovlađivanja i zemaljske ego fiksacije.
Imajte na umu da ovdje ne govorimo o slučajevima opsjednutosti demonima. To je nešto sasvim drugačije, iako potpada pod iste zakone. Pričamo o vašim uobičajenim, dobronamjernim duhovima preminulih ljudi koji lutaju nižim astralnim ravnima bilo zbog svojeg neznanja bilo zbog afiniteta ka Zemlji. Kao što je Edgar Cayce rekao: mrtav Prezbiterijanac je samo to – mrtav Prezbiterijanac!
Suočavajući se sa ovakvim materijalom i iskustvima, moram priznati da sam pokušala formulirati racionalističku teoriju kojom bih sve to objasnila. Uvidjela sam kako priroda džungle astralnih ravni može biti tek još jedna psihološka drama stvorena od strane beskrajno kreativnog uma, kao sredstvo za razrješavanje nekih trenutnih životnih problema. Međutim, kao što me nikad nije bilo briga da li je reinkarnacija stvarna ili ne, tako me zaista nije bilo briga da li uistinu postoje negativna bića na višim astralnim ravnima. Jedino što me je zanimalo bilo je da terapeutske primjene daju rezultate.
I zaista, davale su rezultate; dosljedno i zapanjujuće. Ono što najviše zaprepašćuje jest dosljednost simboličkog ili arhetipalnog jezika podsvijesti. Svi moji klijenti, jedan za drugim, bez obzira na njihovo podrijetlo, raznih profila obrazovanja i intelektualnog razvoja, različitih religija i sistema vjerovanja, svi oni, upitani isti slijed pitanja, odgovarali su istim tipom simbola, u vezi određenih tema ili odnosa.
Da li zaista postoje bestjelesna bića ili neki djelovi ljudske osobnosti ili energetske konstrukcije eterične prirode, koji bi se mogli detektirati i simbolički im dodjeliti osobnost i povijest, sve ovo nije mi bilo toliko važno; znala sam da je um bezgranično kreativan i nisam htjela zauzeti nikakav čvrst stav svezi ovih pitanja. Nastavila sam raditi sa konceptima, uvjek u potrazi za novim podacima koji bi mi mogli pomoći da rafiniram, dokažem ili opovrgnem svoje teorije. Kako bih ostala koliko je moguće više otvorena prema novim informacijama, moja radna hipoteza bila je da je vrlo izvjesno kako je sve što postoji u stvari artefakt svijesti; jedina stvar kojoj sam davala veću mogućnost bila je da svijest može biti i da postoji neovisno o materiji. Svijest može biti pozitivna ili negativna. Ali da li je bila, u svim slučajevima, ili u većini njih, svjesno svijesna, to nisam znala.
Dio poteškoća prezentiranih ovim radom, koji je uključivao aktivnosti iz područja egzorcizma, (iako je ovo pogrešan naziv za proces koji se svodi na “savjetovanje bestjelesnih”) ukazivao je na to kako veliki dio aktivnosti koje se predstavljaju kao kanaliziranje nisu ništa drugo no produkt takozvanih „astralnih ravni“, (ne ulazeći u to jesu li astralne ravni samo tvorevina svijesti). I tada sam se počela pitati postoji li zaista nešto “više” i ako da, što je to i koliko „visoko“ možemo uistinu ići?
To me je vodilo ka formulaciji ideje o drugoj prepreci na putu ostvarenja eventualnog kontakta sa višom razinom; nazvala sam je “transduktivni faktor”. Prema ovoj hipotezi sasvim je evidentno da istinski izvor sa višeg nivoa jednostavno ne bi mogao uspostaviti potpunu i sigurnu vezu sa sviješću koja je utjelovljena u fizičkom tijelu, jer bi to bilo poput pokušaja da se aparat koji je predviđen za napon od 110 V priključi na napon od 220 V. Energija takvog “višeg izvora” bi bila toliko jaka da je nijedan ljudski primaoc ne bi mogao izdržati.
U stvari, ta ideja je rođena tijekom čitanja povijesti raznih slučajeva. Mnogi od njih su je podržavali, a bilo je čak i primjera ljudi koji su potpuno izgubili razum nakon kontakta sa “višim izvorima”. Poput meteorita, proletjeli su obzorom naše kolektivne psihe i spiritualnosti, na kratko osvjetlili pejzaž, kako bi se potom strmoglavili i izgorjeli u poražavajućem padu. Čitajući drevne tekstove, okultnu literaturu i mistična istočnjačka učenja, postaje sasvim jasno da ovakva stremljenja sadrže mnoštvo opasnosti.
Pored toga, ovu ideju sam bazirala i na obzervaciji Prirode. Ono što stalno primjećujemo oko sebe je rast. Štoviše, uočavamo da se rast odvija u ciklusima. Ljudska svijest počinje rasti od momenta koncepcije. Da li je ovo rezultat spajanja vanjske svijesti sa razvijajućim neurološko/fizičkim sistemom ili tek rezultat efekta “duha u mašini”, u svakom slučaju svijesnost raste. To možemo uzeti kao princip baziran na obzervaciji.
Na početku života, kada postoji malo primjetne svjesnosti, ljudsko biće uglavnom spava. Na vrhuncu života, kada je svjesnost najaktivnija i najočevidnija, biće spava manje (unutar širokog spektra varijacija koje mogu ovisiti o bogatstvu svjesnosti).
U jednom trenutku, svjesnost se povlači iz tijela u starijoj dobi (opet, ovdje postoje velike varijacije koje ovise o nepoznatim faktorima, moguće o bogatsvu svjesnosti) i tijelo se opet vraća dužim periodima sna.
Ono što je važno jest: mi možemo smatrati kako je ovaj odnos sna i svjesnosti dokaz o spajanju i rastu te opadajućim fazama svijesnosti. Drugim riječima, “sjeme” svjesnosti je posijano u novorođeno ljudsko biće; ona raste u skladu sa bogatstvom okoline i potencijalom DNK parametara koji postoje u tijelu. Kada dostigne optimalni rast, svjesnost se počinje povlačiti. Ovdje je bitno razumijeti kako izgleda da se svjesnost povlači iz tijela jer je narasla do maksimuma i više ne može “stati” u to tijelo. Dostigla je svoj puni izraz u tom tijelu, koristeći dostupne neurološko/fizičke konstrukcije. Možemo zaključiti da kada je ovaj krajnji nivo ili kritična masa dostignuta, dolazi do usmjerenja “van tijela”, koje se odvija u fazama.
Ovo postepeno kretanje svjesnosti u tijelo i iz njega dalo mi je naslutiti kako je proces smrti u biti neka vrsta “rođenja” u “više” ili potpunije i gušće stanje bitka, koje naša trenutna fizička konstrukcija nije u stanju podržati. Da jest, možda proces umiranja ne bi bio stimuliran da započne u toj točci. Onda mi je palo na pamet da ovo može biti uvjetovano genetskim parametrima. Baš kao što različite biljke i životinje imaju određene i definitivne genetske parametre koji određuju njihovu konfiguraciju, funkciju, potencijal za učenje i životni vijek, tako i ljudske individue imaju, unutar određenih parametara, sličnu konfiguraciju, funkciju, potencijal za učenje i životni vijek. Čini mi se vrlo mogućim kako su ovi potencijali u simbiotskom odnosu sa svjesnošću. Drugim riječima, svjesnost može rasti do određene granice koja je određena genetskim limitom tijela koje nastanjuje.
Dakle, bilo je posve logično slijediti tu liniju do zaključka kako istinsko “više biće”, ili ono koje posjeduje veću gustoću i bogatstvo svjesnosti, ne može (zbog danih ograničenja genetske konfiguracije funkcioniranja i potencijala ljudskoga tijela) zapravo ući u energetsko polje ljudske svjesnosti i navući nečije tijelo kao rukavicu, u svrhu direktne interakcije, osim ako nije slične konfiguracije i potencijala kao i tijelo domaćina. Ono je izraslo i više ne bi “stalo”.
Logička dedukcija bi tada bila da, ukoliko je spoljna svjesnost zaista u stanju ući ili spojiti se sa ljudskim bićima, ili se s njima povezati na direktan način, onda bi to bila isključivo svjesnost koja nije znatnije naprednija od normalnog potencijala svjesnosti koji postoji u ljudskim bićima. Osim što takva svjesnost ne bi bila ograničena vremenom i prostorom. Ovo posljednje joj može dati određenu drukčiju perspektivu, ali nikako ne znači da će stoga biti i naprednija, u filozofskom ili spiritualnom smislu.
Drugim riječima, mrtav Prezbiterijanac je samo to: mrtav Prezbiterijanac. Ukoliko vanjska svjesnost može koristiti vaše tijelo, onda ona ne može biti puno drugačija od vaše vlastite svjesnosti. Osim ukoliko se izvrše određene modifikacije, kao što ćemo objasniti u daljnjem tekstu.
Proučavajući literaturu o kanaliziranju i spiritističkim medijima učinilo mi se kako postoji dosta interesantnih slučajeva kod kojih se može zaključiti da je “opsjedajući entitet” (jer, unatoč suprotnim tvrdnjama, trans kanaliziranje JESTE opsjednutost) bio, u najmanju ruku, svjesnost tek nešto malo gušća ili bogatija od svjesnosti samog medijuma, odnosno njegovog ili njenog geneteskog potencijala, bez obzira je li ga dostigao/la ili ne. Interesantno je da u ovakvim slučajevima izgleda postoji direktna veza između takvog potencijala i tjelesne mase. Drugim riječima, medijumi koji su izgledali sposobni za uspostavljanje veze sa naizgled višim (makar neznatno) bićima, bili su prilično krupni. I ne samo to, kada su podvrgnuti naučnoj kontroli i mjerama, pošto su neki od njih djelovali krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ustanovljeno je da su ovakvi medijumi gubili i do 7 kilograma tjelesne mase u roku od nekoliko sati prilikom ovakvih kontakata. Eusapia Palladino je jedan od tih primjera.
Ovo me je odmah podsjetilo na drevne prikaze Boginje koji se mogu naći diljem svijeta u kojima je ona uvijek predstavljena kao veoma debela žena. Dakle definitivno sam bila kvalificirana za ovaj posao! Međutim, nisam bila nimalo zadovoljna sa nivoom kontakta ostvarenim kroz gore opisane slučajeve.
Također postoje izveštaji o jogijima i šamanima koji su, u stanjima meditacije ili šamanske ekstaze, tijekom kojih su tvrdili da uspostavljaju neku vrstu “kozmičke veze”, izgubili znatno na težini uslijed “zagrijanosti stanja”. To je bila vrućina koja se nije neophodno registrirala na termometru, ali jedan oblik vrućine je definitivno bio prisutan u tim slučajevima, kao i značajna fluktuacija u tjelesnoj masi.
Na osnovu toga sam zaključila kako je ovakav model kanaliziranja viših bića prilično problematičan. Zbog tog “visokog napona” viših izvora, o kom sam teorizirala, dosjetila sam se kako je možda jedini način da se takav kontakt uspostavi, je da se iskombiniraju energije dvoje ili više ljudi kao „primaoca“, a zatim se pokuša uskladiti frekvencija primaoca kroz ponavljanu namjeru. Drugim riječima, namjerno uspostaviti dodatno “strujno kolo”.
Zaokupljena ovim problemom, shvatila sam kako je jedini pravi način da se iskombiniraju energije kao ljudskog biokosmičkog primaoca ležao u upotrebi forme komunikacije koja zahtjeva više od jedne osobe, te koja bi istovremeno omogućila mehanizam za trenutnu provjeru. Kao očigledan odgovor nametnuo se instrument tipa ploče.