Nastavak Laurinog komentara:
Profesor Douglas Robinson sa Ole Miss smatra kako se može povući analogija između funkcije prevodioca i funkcije kanalizatora ili medijuma. Njihov je zadatak iskoračiti u stranu i dopustiti originalnom autoru djela pisanog drugim jezikom da progovori kroz njih. Njihov je poziv sadržan u prenošenju potpunog izraza ideje originalnog autora novoj publici, kojoj taj materijal inače ne bi bio dostupan budući da je pisan na nepoznatom jeziku. U običnom smislu, prevođenje je samo premošćivanje lingvističkih ili kulturnih barijera. U smislu kanaliziranja, premošćuju se vremenske ili čak hiperprostorne barijere, kao i barijere svijesti.
Presudna je, prilikom prevođenja i kanaliziranja, nužna sposobnost medija da ostane potpuno neutralan kako ne bi materijal kontaminirao svojim vlastitim idejama, značenjima, argumentima ili slikama, te ih tako prenio na publiku. Prevodioc mora biti neutralan vodič za prenos ideja i smisla originalnog autora ciljanoj publici.
Ova analogija sugerira (a) da je izvorni autor u stanju inicirati komunikaciju sa ciljanom publikom preko prevodioca (autor je aktivan, prevodioc pasivan ili u slučaju aktivnosti ona se sastoji isključivo od prepuštanja vlastite aktivnosti autoru), i (b) da je prevodioc u stanju, na neki način, poprimiti autorov glas i značenje, vjerodostojno se „otvoriti“ hotimičnom govoru osobe, koja je netko posve drugi. Ponekad prevodioci prevode tekstove koje su sami napisali, međutim obično je izvorni autor neka druga osoba, prostorno i vremenski udaljena, a često i mrtva. [Robinson]
U današnjem vremenu, pod utjecajem racionalističke zapadnjačke tehnologije, ideja da bilo tko može tek tako sjesti i započeti sa kanaliziranjem slična je ideji kako prevođenje mogu vršiti mašine koje nemaju ljudsku komponentu. Ovo je vrlo suptilna točka.
Kada je u pitanju kompjutorski program koji prevodi sa jednog jezika na drugi, program pokušava izvršiti algoritam ili seriju algoritama koji se sastoje od prikupljanja podataka, mapiranja pravca djelovanja, davanja serija komandi i njihovo izvršavanje. Kvaliteta rezultata ovisi isključivo o kvaliteti algoritma. Iz literature možemo primjetiti kako se u “fenomenu kanaliziranja” koji se često prakticira, izostavlja razum iz algoritma. Ne postoji mehanizam povratne sprege, pa tako ni mogućnost za precizno podešavanje. To znači kako je algoritmu oduzeta mogućnost uzimanja u obzir činjenice kako unutar medijumove glave mogu postojati natjecateljske sile. Isključivanje Razuma i mogućnosti kontradiktornih sila rezultira nastajanjem slijedećeg algoritma: “Ja sam Gospodin Bog tvoj i drugi ne postoji zato što ja to kažem! Ukoliko mi ne vjeruješ, onda je to na tvoju veliku štetu!“ Najblaže rečeno, ovo nije baš produktivno.
Činjenica jest, istraživači automatskog prevođenja putem mašina nisu u stanju isprogramirati nijednu koja bi bila u mogućnosti proizvesti prijevod profesionalne kvalitete bez ljudske pomoći. Na isti način, vjerojatno je nemoguće proizvesti kanalizirani materijal upotrebljive kvalitete, bez uzimanja u obzir spomenutih kontradiktornih sila kao i primjene Razuma svezi njih. Bez aplikacije znanja i direktnog, brzog mehanizma povratne sprege, vrlo je mala mogućnost dobivanja ičeg više no beskorisnog psiho-blebetanja. I ovo je najčeće i slučaj kada je kanaliziranje u pitanju. Da ne spominjemo narcisoidne samoobmane, namjerne prevare i patološke slučajeve višestrukih osobnosti. Sve se ovo može naći u zemlji New Age-a, to je u stvari jedna prava džungla!
Na kraju, oni sistemi za automatsko prevođenje teksta koji funkcioniraju, su efektivno sitemi kiborg translatora: svi zahtjevaju ljudsko-mašinsku interakciju. U filmovima znanstvene fantastike često vidimo “automatskog prevodioca” koji omogućuje svemirskom putniku da se jednostavno priključi preko neke elektrode u mozgu i automatski počne pričati jezikom planete koju posjećuje. Riječi mogu započinjati u njegovom mozgu i na njegovom vlastitom jeziku, ali do momenta kada izađu iz njegovih usta, mašina je promjenila nervne impulse ka organima za govor što uzrokuje da oni proizvode odgovarajuće riječi na nepoznatom jeziku. Takva mašina također radi i u obrnutom smjeru tako da svemirski putnik čuje riječi izgovorene na nepoznatom jeziku ali ih “iskusi” na svom jeziku.
Ono što je ovdje zanimljivo jest da je u pitanju prostetička naprava koja pretvara svemirskog putnika u neku vrstu kiborg prevodioca koji postaje u stanju “kanalizirati” strani govor.
Koristim ovu smiješno “izvrnutu analogiju” kako bih istakla da smo uz pomoć prostetike u stanju dobiti algoritam koji uključuje razum i mehanizam povratne sprege! Razum, kada je pravilno upotrebljen, postavlja cijelu vojsku onoga što Adam Smith naziva “nevidljivim rukama” koje oblikuju, usmjeravaju, reguliraju i kontroliraju proces prevođenja. Što nas dovodi do jako interesantnog zaključka da razum, sam po sebi, može biti “nevidljiva ruka”.
“Razum je interna forma ideološkog majstorstva.” Kao što duh zauzima ili zaposjeda medijuma i priča ili na drugi način operira kroz njegovo dobrovoljno tijelo, na isti način se tekst na stranom jeziku ubacuje u kompjutor za prijevod (često posve nepodesan). Isto tako ideologija i njeni agenti – uključujući i razum – preuzimaju ili zaposjedaju ideološki subjekt i gospodare njegovim tijelom kao da je doslovno njihovo. I u tom smislu, otkrivamo kako medijum, kao “mašina za prevođenje”, može postati vrlo interesantna pojava.
Osoba koja, kroz dugo i intenzivno studiranje, dođe do ideje kako je moguća komunikacija sa višim svjesnostima, i formulira hipoteze o tome kako to uraditi, a zatim eksperimentira sa tim istim hipotezama, prilagođavajući i modificirajući ih tjekom procesa, jest, na neki način, vođena nevidljivim rukama ili silama kozmosa. Ali ono što priprema takvog prevodioca je posve sigurno veoma kompleksan izvor duboke potrebe za prenošanjem novih i složenih koncepata.
Kada govorimo o običnom kanaliziranju nižih razina, možemo primjetiti da duhovi koji sudjeluju u ovakvim aktivnostima “pozdravljaju” kanal kroz koji žele govoriti na način da se ukazuju pred vidovnjakom ili medijumom; ili dolazi do stvaranja neke vrste verbalnog pritiska u glavi, koji traži da se izrazi. Ponekad medijum gubi svijest i kada se probudi ustanovi da je netko ili nešto upotrebljavalo njegove organe govora.
Na isti način Kosmos u cijelosti, kroz Razum i Znanje i radoznali duh posijan u ljudsku formu, “pozdravlja” potencijalnog medijuma/prevodioca istinski viših realnosti. Riječi “translate” (prevesti), “transfer” (prijenos) i “transduce” (pretvaranje) sve imaju isti latinski korijen. I baš u ulozi prevodioca otkrivamo kako samo “priključiti i upaliti mašinu” nije dovoljno.
Prevodioci moraju biti istrenirani; moraju ne samo znati drugi jezik, već i kako postići stupanj vjernosti izvornog teksta, znati prepoznati koji stupanj i tip vjerodosljednosti originalu je primjeren u određenom kontekstu, kako primiti i predati prijevod, kako naći pomoć svezi stručne terminologije i tako dalje. Ovo sugerira dug period uvježbavanja i pripremanja za prijevod. Medijum prevodilac je netko tko zna što radi, netko tko je proučio kako se to radi i najvažnije – netko tko svoje kanaliziranje-prevođenje vrši u skladu sa tim znanjem. Ovo znanje je ideološko. Kontrolirano je kroz Kozmičke ideološke norme.
Znati, putem razuma, ono što te Kozmičke norme propisuju i djelovati sukladno tome znači biti pod kontrolom tih normi. Postati prevoditelj-kanalizator istinski Visoke Kosmičke Svijesti znači biti pozdravljen kao prevoditelj od “nedvidljive ruke” Univerzuma.
Ukoliko želite postati prevoditelj-kanalizator, morate se predati prevoditeljskoj ulozi učenja jezika na način stručnjaka; morate prihvatiti vođstvo Kozmičkih ideoloških normi koje će vam reći što je istinski duh i smisao autora, te tako kanalizirati taj duh nepromjenjen na željenom jeziku.
Dakle, uzevši sve ovo u obzir, na kraju sam prihvatila da je instrument tipa ploče najbolji način za prevazilaženje spomenutih problema. Ploča je protetička naprava koja omogućuje stalnu povratnu spregu između algoritma “mašinskog prijevoda” podsvijesnog/nesvijesnog i ljudskog pročelja svjesnog uma koji stalno mora koristiti razum kako bi postigao “precizno podešavanje”. To je moguće postići jedino pomoću ploče zbog činjenice da “kanalizator” koristi zaobilaznicu svjesnog u svrhu prijema, dok je istovremeno u stanju održati stalni integritet svjesnosti. Pritom svo vrijeme zadržavajući oštrinu uma i sposobnost za obzervaciju, kontrolu, te direktno prihvaćanje ili odbijanje bilo kojeg materijala ili senzacije u bilo koje vrijeme – razum tako postaje dio algoritma. Drugim riječima, ukoliko se na pravi način koristi, od strane osobe obdarene znanjem o ovoj problematici te o kliničkim demonstracijama “inih dimenzija”, ploča postaje fini instrument za uspostavljanje kontakta sa podsvjesnim, našim višim ja i/ili dobronamjernim entitetima koji žele uspostaviti telepatski kontakt.
A ovo je ključna riječ: telepatski.
Ovakva naprava omogućuje kreiranje “posebne linije”, recimo to tako, “kontrolne ploče” na kojoj možemo uspostaviti novi strujni krug putem sitne niti svjesnosti, a da pri tom ni na koji način ne gubimo kontrolu.