Neka vas nitko ne zavede ni na koji način, jer taj dan neće doći osim ako prvo ne dođe otpadništvo i ne otkrije se čovjek bezakonja, sin propasti… Jer, otajstvo bezakonja već je na djelu u svijetu, suzdržano do onda, dok se ne makne onaj koji ga suzdržava. Tada će bezakonik biti otkriven, njega će Gospodin Isus pogubiti dahom usta svojih i uništiti pojavom dolaska svoga.
Njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa velikom silom, svakakvim čudesima i znakovima, ispraznim čudesima – lažnim čudesima – i sa nemjerljivim zavođenjem prema zlu i sa svim zlobnim varkama za one koji propadaju jer nisu prihvatili Istinu već su odbili ljubav i mogućnost da se spase.
I zato im Bog šalje varljive utjecaje, djela pogrešna i velike varke da povjeruju u laži, da budu suđeni i osuđeni svi koji nisu povjerovali Istini, nego su se odlučili za nepravednost. [ 2. Solunjanima, 3-12, odlomci, Zondervan]
Na web stanici Diagnosis 2012, možemo pronaći velik broj izlaganja na temu Zemljskih Promjena. Međutim, iako je dobro da čitatelj bude upoznat sa svim teorijama, ona koja nas u ovome trenutku brine naslovljena je: New Jerusalem Cube Descends in 2012 (Novi Jeruzalem Propada 2012. Godine, op.prev.), kao i druge ideje temeljene na magiji, Kabali, otkrićima u Rennes-le-Chateau-u i sadržajnim objašnjenjima tekstova Fucanellija.
Nadamo se kako je čitatelj ovog trenutnog članka upoznat sa serijama: Tko je napisao Bibliju? kao i s člankom o Zecharia Sitchinovom 10. planetu, s obzirom da su oni osnova onoga o čemu ću ovdje govoriti.
Za početak, imamo neku ideju kako postoji vrlo velika mogućnost da će se u ne tako dalekoj budućnosti u našem solarnom sustavu dogoditi nešto neobično. Bazirano na povijesnim studijama, velikim dijelom potvrđenima znanstvenim dokazima i teorijom, možemo zaključiti da krajnji rezultat ovog „događaja“ (uzevši u obzir da isti može potrajati neko vrijeme) vrlo lako može uzrokovati povratak planete Zemlje u kameno doba. S tim da se ovdje ne šalim.
A u isto vrijeme otkrivamo kako nam je određeni sustav „nametan“ već tisuće godina. Ovaj sustav je sustav vjerovanja koja kontroliraju naše razmišljanje, a baziran je na linearnom vremenu. I to je toliko važna ideja da bih je htjela malo prodiskutirati. Linearno vrijeme osnova je vjerovanja u našoj realnosti. Ono je jedna od glavnih komponenti kontrolnog sustava matrice, stoga ne mislim kako možemo prenaglasiti njegovu važnost.
Vrijeme je ono o čemu govorimo kad raspravljamo o prošlosti. Povijest čovječanstva, kad je promatramo objektivno, je strašna stvar. Braneći se od te strahote, mnogi ljudi podižu elaborirane zaštitne mehanizme – osobne mitove, da ih tako nazovemo – kako bi mogli nastaviti s prozaičnim poslom koji nazivaju vlastiti život, neparalizirani teretom „hladnih surovih životnih činjenica“. Čovjek je u pravilu i u biti bespomoćan protiv kozmičkih katastrofa, vojnih navala, socijalnih nepravdi, osobnih i obiteljskih nesreća i ostalih napada na svoje postojanje, prebrojnih da bi ih se sve navelo. Smrt i razaranja pogađaju sve, bogate i siromašne, slobodne i robove, mlade i stare, dobre i zle, nonšalantnošću i samovoljom koja, kad bi se razmotrila čak i na trenutak, može uništiti i najpažljivije konstruirani osobni mit. To je ČINJENICA, i citirajući Don Juana Matus-a, “prokleto zastrašujuća činjenica“!
Kada čovjek promatra povijest, ONAKVU KAKVA JE, prisiljen je spoznati kako je on sam u čeličnom zagrljaju postojanja koje, čini se, ne pokazuje ikakve prave brige niti zabrinutosti za njegove boli i patnje. Ponovo i ponovo čovječanstvo pogađaju iste patnje, pomnoženo milijunima i milijunima puta tijekom milenija. Sveukupnost ljudske patnje je strašna stvar. Mogla bih pisati do kraja svijeta, koristeći oceane tinte i šume papira i nikada potpuno ne prenijeti grozne uvjete u kojima čovječanstvo postoji.
U današnje vrijeme puno se priča o vremenu, jer smo pod utjecajem glasina kako prilazimo Kraju Vremena – i svijeta kao takvoga. Može li to biti istina? I ako jeste, kakav dublji smisao takva ideja sugerira o prirodi našeg svemira? A ako to nije istina, odakle dolazi i zašto je toliko popularna?
Prateći mnoge niti koje se pojavljuju istraživanjem religioznih tema, jedna se uvijek provlači kroz proročanstva i čudesa. Čini se kako je onima koje se drži u strahu od Gospodina, s vremena na vrijeme uvijek potreban neki nedvosmislen znak. Čudesa i vizije mogu utjecati na čitave vojske. Možemo se sjetiti bojnoga pokliča „Alah je Velik!“ ili tvrdnje o spasonosnoj krvi Kristovoj koja je podignuta kao štit protiv Saracena. Također se moramo sjetiti zahtjeva Jahvea da se „potpuno uništi“ gotovo svatko tko nije bio na strani Jošue i njegove bande. Takve „vizije“ idu daleko u iskonsku prošlost. Oko 5000 g.pr.Kr., božanska Ištar se, navodno, ukazala Enme-Kar-u, vladaru Uruka, te mu naredila da pokori grad Aratta. Ali, trenutno smo najviše zabrinuti vizijama u kontekstu Biblije, s obzirom da je Biblija u ovome trenutku osnova vjerovanja nevjerojatnog broja ljudskih bića na planetu Zemlji, bili oni religiozni ili ne.
Hans Conzelmann, profesor studija Novog Zavjeta na Tottingen-u, priznaje kako kršćanska zajednica nastavlja postojati samo zato jer su zaključci kritičkih studija Biblije u velikom dijelu sakriveni. Joachim Kahl, diplomirani teolog Philips Sveučilišta u Marburg-u, ističe: „neupućenost većine kršćana je velikim dijelom rezultat nedovoljnih informacija pruženih od strane teologa i crkvenih povjesničara, koji poznaju dva načina prikrivanja skandaloznih činjenica iz njihovih knjiga. Oni izokreću stvarnost u njenu točnu suprotnost ili je potpuno sakrivaju.“
Dr. Johannes Lehman, jedan od prevoditelja modernog izdanja Biblije primjećuje: „Evanđelisti su interpretatori, ne biografi; oni ne bacaju svjetlo na ono što je zacrnjeno prolaskom generacija, već zamračuju ono što je još uvijek ostalo svjetlo. Oni nisu zapisali povijest, već su je stvorili. Oni nisu željeli izvještavati, već opravdavati.“
„Originalni tekstovi“, na koje nas se tako često upućuje u teološkim diskusijama, zapravo ne postoje. Ono što postoji su transkripti koji vuku podrijetlo između 4. i 10. stoljeća. I to su transkripti transkripata, otprilike 1500 njih, i niti jedan se ne slaže s drugim. Izbrojeno je više od 80 000 varijacija. Ne postoji niti jedna jedina stranica „originalnih tekstova“ bez kontradikcija. U najuglednijem od tekstova, Codex Sinaiticus-u, izbrojeno je 16 000 ispravaka koje se može povezati sa sedam „korektora“. Ovi ispravljači radili su svoje „ispravke“ na temelju različitih razumijevanja stihova, te su funkcije teksta transformirane prema onome što je percipirano potrebnim u dotičnom vremenu.
Dr. Robert Kehl, Zurich, piše: „Često su isti odjeljci ‘ispravljani’ od strane jednog ispravljača u jednom smislu i u istom trenutku ‘zabilježeni’ u obrnutom smislu od strane drugoga, potpuno ovisno o tome koje se dogmatsko viđenje trebalo obraniti u određenoj školi. A u svakom slučaju, potpuno kaotični tekst i nepopravljiva zbrka već se pojavila, bilo zbog individualnih ‘ispravaka’, ali čak i više zbog onih namjernih.“
Otac Jean Schorer, dugogodišnji spiritualni savjetnik katedrale Saint-Pierre u Geneva-i, zaključio je da je teorija o božanskoj nadahnutosti Biblije u toliko potpunoj kontradikciji s elementarnom, osnovnom bazom znanja normalnog ljudskog razuma i da je ona tako očito pobijena Biblijom samom, da bi je samo potpuno neuka osoba branila, dok bi joj samo ljudi kojima je bilo kakav oblik kulture uskraćen vjerovali.
Dr. Robert Kehl piše u Die Religion des modernen Menschen: ‘Većina vjernika u Bibliju naivno vjeruje kako je ona oduvijek postojala u obliku u kakvom je oni danas čitaju. Vjeruju kako je oduvijek sadržavala iste odjeljke koje danas pronalaze u svojim osobnim primjercima. Oni ne znaju – i većina ne želi znati – da otprilike 200 prvih godina kršćani nisu imali nikakve ‘zapise’ osim onih iz Starog Zavjeta, a da čak ni starozavjetni kanon u danima ranog kršćanstva nije još bio definitivno sastavljen; da su pisane verzije Novog Zavjeta u to vrijeme tek polako počele nastajati, ali da dugo vremena nitko nije niti pomišljao smatrati ih Svetim pismom; da je prolaskom vremena postao običaj čitati ih za vrijeme bogoslužja, ali čak i tada nitko nije ni sanjao tretirati ih kao Sveto pismo, u istom rangu sa Starim zavjetom, a da se ta ideja po prvi puta pojavila u trenutku kada su se različite frakcije kršćanstva počele boriti jedna protiv druge te se javila potreba za osiguranjem, nečim obvezujućim; da su ljudi tek oko 200 g.n.e. te zapise počeli gledati na današnji način, kao Sveto Pismo.
Kada pogledamo na stvaranje Biblije, onako kako se stvarno događalo, tamo ne nalazimo niti trunke „Svetog Duha“. To je jednostavno činjenica. I mnogo ljudi u „biznisu“ religije to znaju.
Pa ipak, naše institucije visokog obrazovanja generalno imaju specijalizirane fakultete za učenje teologije, financirane od strane poreznih obveznika, bilo kršćanskih, bilo židovskih. Čovjek bi pomislio da studenti teologije također uče i druge nauke poput matematike, stranih jezika, prirodnih znanosti, itd. Pitanje koje se tada postavlja je: kakva se čudna distorzija, kakva se neshvatljiva korupcija događa u ljudskom umu da je čovjek u stanju toliko potpuno odvojiti cjelokupno akademsko znanje od onoga što čuje da mu se propovijeda. Kakvo ispiranje mozga može tako učinkovito uzrokovati zaboravljanje najosnovnijih činjenica?
Dakle, kako se to dogodilo? Logičnome, inteligentnome ljudskom biću je doslovno nevjerojatno da je bajka Biblije – Riječi Božje – preživjela toliko dugo. Ne postoji ništa s čime bi to mogli usporediti u čitavih sedam tisuća godina ljudske povijesti kojih smo svjesni. Nazvati je „vrećom laži“ čini se dosta grubim, ali je sve očitije kako ona namjerno navodi na potpuno pogrešne zaključke. I u tom slučaju, kako bi je drugačije trebalo nazvati?
Kršćanski teolozi tvrde da su Isusova učenja (što je ustanovljena religiozna dogma) bezuvjetno ispravna. Rudolf Augstein pita: „…s kojim se pravom kršćanske crkve referiraju na Isusa koji nije postojao u obliku u kojem tvrde, na doktrine koje on nije učio, na apsolutni autoritet kojem se on nije pokoravao i na utvrđivanje očinstva od Boga na koje on nikada nije polagao pravo?“ (Jesus Menschensohn, Munich, 1972)
Naravno, svi ovi problemi doveli su do mnogobrojnih interesantnih teoloških rješenja. Nevjerojatno je koliko mogu biti kreativni pravi vjernici kad se suoče sa činjenicama da ova ili ona ideja koje su se držali toliko dugo vremena više nije održiva.
U današnje vrijeme, kad postoji sveopće dijeljenje informacija vezanih za anomalijska pojavljivanja onoga što sada zovemo „vanzemaljci“, prirodno je dovelo do identifikacije Isusa sa teorijom „među-zvjezdanog astronauta“. Isus je „vanzemaljac“.
Dr. Vyatcheslav Saitsev sa Sveučilišta u Minsku tvrdi da je Isus došao iz svemira. Njegova ideja glasi da je Isus predstavnik više civilizacije i da je to objašnjenje njegovih natprirodnih moći. Zabilježio je: „Drugim riječima, Božji silazak na Zemlju je kozmički događaj.“
On možda i nije tako lud. Jedino pitanje je: O kojem se Bogu radi?
U isto vrijeme, ekipa koja zastupa Svetu krv, Sveti Gral, zaposlena je zakuhavanjem „božanske krvne linije“. Ova ideja pojačana je Laurence Gardiner-om koji je povezao krvnu liniju Svetog Grala s vanzemaljcima. Također, po čitavoj zemaljskoj kugli nailazimo na gomilu pravovjernika koji propovijedaju evanđelja od onih slatkih i na pomoć spremnih Sivih, i reptilskoga Gospodina koji nas uistinu voli i nikad čovječanstvu nije učinio ništa osim što nas je učio kako biti civilizirani.
Usporedno, imamo očigledni plan „postepenog otkrivanja“ putem Vlade i njenog svemirskog programa te velikog „guranja“ u susret instituciji Jedne Svjetske Vlade.
Dakle, imamo pravo pitati: što se, dovraga, uistinu događa? Što znači govoriti o „Novom Jeruzalemu“ kada, u svjetlu činjenica, otkrivamo da su sve što je imalo veze sa Starim Jeruzalemom bile laži i dezinformacije potekle od lukavog Jahve/Jehove, frajera koji želi kontrolirati?
Izgleda da je stvarnost, da su židovstvo, kršćanstvo i islam bile specifično dizajnirane religije, stvorene samo kako bi proizvele određeno ozračje koje je poželjno nekome u određenom trenutku u vremenu. I ponovno, imamo pravo pitati – kome?
Kada se odmaknemo od situacije, stvar koju vidimo je kako je proročanstvo centar židovsko-kršćansko-islamske tradicije. Proroci ovih religija bili su u direktnom kontaktu sa Kreatorom Svemira (ili su bar tako rekli) i taj kreator je, čini se, bio prilično „osoban“, u smislu iskazivanja osobina ličnosti, hirova, što voli, a što ne voli. Njegovi proroci su, razumljivo, bili privilegirani glasnici, primatelji njegovih božanskih otkrivenja, a koja od tada dijele čovječanstvo na one koji im vjeruju i one koji ne vjeruju. Naravno, oni koji ne vjeruju su prokleti.
Kršćanska religija i njeni New Age izdanci su glavni predlagači brojnih scenarija Kraja Svijeta s kojima smo najviše upoznati. Scenariji o kraju većinom vuku podrijetlo iz Apokalipse, eshatoloških zapisa Novog i Starog zavjeta. A najsimboličniji i najupečatljiviji prikazi o kraju svijeta dani su u završnoj knjizi Biblije – Otkrivenju.
Otkrivenje je teško razumljivo djelo. Vjerojatno niti jedan drugi zapis u povijesti nije bio potpunije pretraživan i šire interpretiran. Ono je legenda o kraju svijeta, priča o sudnjem danu na LSD-u sa specijalnim efektima virtualne stvarnosti. Ono je izvor za lude proroke, „tvorce“ propovjedi, magove apokalipse, fanatične pravovjernike, drugorazredne tvorce filmova i nitkove svih vrsta i oblika.
Otkrivenje je sačinjeno kao proročka vizija, podijeljeno u 6 dijelova punih simbolizma i numeroloških kodova. Broj 7, koji tradicionalno simbolizira savršenstvo, pojavljuje se 54 puta. Dvanaest, poistovjećeno sa plemenima Izraela, pojavljuje se 23 puta. Numeričke poveznice sa zvijerima, pečatima, rogovima, crkvama i ostalim artefaktima pronađenima u Otkrivenju, vuku podrijetlo u antičkoj vještini gemantije. Religijski mistici grčkih i rimskih vremena pretpostavljali su da mnogi sveti tekstovi, uključujući Bibliju, imaju kako doslovno, tako i dublje značenje, koje je moguće otkriti numeričkom analizom slova i imena. Ova se knjiga, kao niti jedna druga, također razmeće mnoštvom likova – bludnicama, zvijerima, anđelima koji pušu trube i otvaraju svitke, 144 000 sljedbenika i naravno, Sotonom glavom i bradom, koji završava pokoren, oslobođen, zarobljen još jednom, te konačno osuđen na vječnu vatru nakon kataklizmičke borbe Armagedona.
Otkrivenje je djelo fantastičnih, čak poremećenih proporcija. Kada se, na primjer, oglasi 6 truba, 200 milijuna jahača sliju se s istoka kako bi pobili trećinu svjetske populacije. Njihova usta bljuju vatru, dim i sumpor, ali čak ni toliko krvoproliće ne sprječava bezbožnike u štovanju idola od zlata, bronce i srebra. Divovska se planina sručava u more (komet ili asteroid?) i trećina morskog života umire. Trećina sunčeve, mjesečeve i zvjezdane svjetlosti se gasi; voda je otrovana, pojavljuju se skakavci, čudovišne krilate zvijeri vođene Abaddonom, anđelom uništenja. Čak ni Godzilla nema šanse u ovom kozmičkom prevratu.
Sukobi i razaranja provlače se kroz stihove Otkrivenja. U svojoj bujnoj maštovitosti i traumatskome proročanstvu ono posramljuje bilo što stvoreno u moderna vremena, od jezivih slika Poa i Clive Baker-a, do Wagner-ovih apokaliptičnih Prstena Nibelunga. Ono je Majka svih vizija smaka svijeta, gotovo rupa bez dna puna sirovina za ljudsku maštu, toliko bogata i povremeno nedosljedna, da se simbolizam može tumačiti kao opis bilo čega skrivenog u našim najdubljim strahovima i čežnjama.
Nije prošlo dugo od stvaranja Otkrivenja da ljudi počnu interpretirati stihove u skladu s vlastitim očekivanjima i psihološkim potrebama. Rani kršćani vjerovali su kako su smak svijeta i ponovno pojavljivanje Mesije blizu. Kristova povratna karta kupljena je za njihovo vrijeme. U tom kontekstu, kažu mnogi biblijski učenjaci, eshatološka literatura kao što je Otkrivenje nije opisivala daleku bitku u stilu Ratova zvijezda, koja stavlja Jehovu nasuprot Sotoni, nego progonstva rane kršćanske crkve od strane zločinaca poput Nerona ili Domicijana. […]
Od najranijih dana Crkve, očekivanje milenija – tisućgodišnje vladavine povratničkoga Krista – bilo je početak sukoba s utvrđenom Crkvenom politikom.
Ondje gdje je danas Turska, čovjek pod imenom Montanus tvrdio je kako je iskusio viziju nebeskog Novog Jeruzalema koji se sprema sići na zemlju. Ovo utopijsko proročanstvo ubrzo je kategorizirano kao prijetnja crkvenim autoritetima, te je Hippolytus pišući 215 g.n.e. optužio vjernike u montanizam za herezu, a među grijehe je uključeno i slušanje proročanstava otkrivenih ženskim prorocima. Montanizam se nastavio širiti, posebno nakon Tetulliana – briljantnog pravnog učenjaka rođenog u Kartagi i preobraćenog na kršćanstvo 196.g. – koji se pridružio pokretu. I on je prijavio viziju nebeskog grada koji silazi sa nebesa, metaforu koja se održala stoljećima. […]
Za sljedbenike gnostičkog proroka Cerinthus-a bilo je to vrijeme za žetvu povlastica bezuvjetne vjere. Iako je gnosticizam uključivao duhovne događaje prorečene u Otkrivenju, još uvijek je bilo onih koji su inzistirali da Raj može postojati na Zemlji. Cerinthus je prigrlio milenarizam, oblik apokaliptične vizije koja je opisivala tisućljeće kao fizički i materijalni period. Cerinthus je rekao kako će nakon uskrsnuća doći zemaljsko kraljevstvo Krista te da će tijelo, tj. čovjek, ponovni stanovnik Jeruzalema, uživati u užicima. Dodao je: „Kraljevstvo Krista će sačinjavati zadovoljavanje želudca, čak i nižih organa, jedenje, pijenje i bračna zadovoljstva.“ Zbog toga ne začuđuje da je ta vizija senzualne ekstaze potaknula jednog od tadašnjih pisaca da opiše Cerinthusa i njegove sljedbenike: „veliki je entuzijazam pratio njegove pristaše za takav završetak…“
Mnoštvo milenarista vjerovalo je kako će u mileniju svi oblici fizičkih želja biti zadovoljeni, kako će muškarci sve žene smatrati lijepima i voljnima za sudjelovanje u putenim strastima. Ostali su smatrali da će žene rađati mnogo djece, ali bez porođajnih muka ili čak nepogodnosti seksa. Doista, raznobojna paleta milenarističkih viđenja stoljećima se fokusirala na seks. Često su muškarci (posebno oni na vodećim pozicijama) bili primamljeni vizijama zavodničkih i voljnih žena „mladenki Kristovih“ na zemlji, izabranih da prime „sjeme“ karizmatičnog proroka, čak i ako je njegovo ime Joseph Smith, Rajneesh ili David Koresh. Ova preokupacija „sjemenom“ u suglasnosti je s današnjima anti-utopijskim, apokaliptičnim sektama, posebno onima sklonima rasnim motivima „zaštite potomstva/sjemena“ od „zagađenja“ nametnutoga od strane drugih grupa.
Ova očekivanja raširena u ranim kršćanskim zajednicama rezultirala su značajnim problemima za Crkvene Oce, koji su se bacili na posao kodiranja dogmi i konstruiranja dalekosežnog crkvenog pokreta. Previše stada je radije očekivalo kraj, nego živjelo i imalo sustav vjerovanja kakav su biskupi zahtijevali. Groznica kraja svijeta jednostavno nije željela proći i previše stada se koncentriralo na hedonistički Novi Jeruzalem, spasonosni Las Vegas s nagradama, luksuzom, srećom, natečenim trbusima i vatrenim bedrima.
U Sjevernoj Africi uzdigli su se donatisti, vođeni Tyconious-om, koji su propovijedali da će svijet doći kraju 380.g. Augustin, tada biskup Hippo-a, namjerio se na sektu u naporu da pobije ono što je označio „zastarjelim i neprimjerenim snovima o zemaljskome raju.“ Poslije njegove smrti, 430.g., Crkveni koncil u Ephesusu proglasio je doslovnu viziju fizičkoga, zemaljskog milenarizma utopijom. […]
Do 1500. godine postojao je stalan dotok proročanstava o kraju svijeta, a sablasna igra pogađanja „imena antikrista“ bila je u modi. Hieronymous Bosch dao je Europljanima živopisnu viziju pakla i vraga, koja kao da je proizašla iz noćne more. Devet godina nakon njegove smrti proroci su prorekli 1. veljače 1524. kao Sudnji Dan, ovoga puta u obliku potopa. Tisuće ljudi, posebno u Engleskoj, napustilo je svoje domove i pošlo u više krajeve. 1. veljače je došao i prošao, a astrolozi su brzo „revidirali“ svoje kaukulacije i pomaknuli ih na neko drugo stoljeće. […]
Zajedno s proročanstvima o kraju svijeta došle su i tvrdnje o mesijanskom nasljeđu. Biblijska eshatologija prorokovala je Armagedon (kao ultimativni sukob dobra i zla), suđenje dušama i milenij – tisućgodišnju vladavinu Krista na Zemlji. Otkrivanje znakova nadolazeće apokalipse zahtijevalo je jednako snažne napore za lokaliziranjem Mesije, vratara u periodu Novog Jeruzalema. Samoprozvano mesijanstvo postojalo je, naravno, još od vremena za koje se tvrdi da je Isus hodao zemljom. Ali različiti „kristovi“ novozavjetnog vremena praćeni su u potonjim stoljećima ljudima koji su vezali svoje sudbine za otkrivanje apokaliptičnih proročanstava. […]
Proricanja krvi i propasti vezanih za kraj svijeta bilo je svih vrsta, praćenih hordom „željeli bi biti“ spasitelja i mesija. Bilo je i grčevitih periodičnih valova apokaliptične groznice, zajedno s neprestanim lovom na antikrista i ostale likove iz scenarija Otkrivenja, a ova bizarna povijesna salonska igra traganja za antikristom posebno je naglašena u vremenima socijalne nesigurnosti i dislokacije. Identificirani bestijarij tako je uključio Frederika II. u 13.st., Napoleona, brojne pape, Hitlera, Staljina, Pol Pota, Fidela Castra, Henryja Kissinger-a i kralja Španjolske, Juana Carlosa. (Unatoč činjenici da vlada malobrojnom i siromašnom otočnom nacijom, Castro je izabran za antikrista zahvaljujući CIA-inoj skrivenoj operaciji kada je ta obavještajna služba pokušala inscenirati pobunu protiv moćnika s cigarom. Špijuni u Langley-u stvorili su instant-proročanstvo kako Djevica Marija dolazi spasiti Svijet, ali će zaobići Kubu, s obzirom da su tamošnji ljudi „nedostojni“ i „grešni“ zbog toleriranja Fidel-a.)
Međutim, eventualni gubici antikrist-kandidata, zbog smrti, umirovljenja ili drugih okolnosti, ne zaustavljaju igru ili utažuju žeđ. Novi kandidati brzo se pronalaze, jednako kao što nova događanja upotpunjuju kalup apokaliptičnih proročanstava. Ratovi, gladi, poplave, trenutne političke promjene, pomicanja planeta, čak i pomrčine Sunca, angažirani su kao žito za mlin posljednjeg suda. Kada se, na primjer, komet Shoemaker-Levy slomio u komade i udario u Jupiter 1994., svi, od new-agera do tradicionalih indijskih religionista, uvidjeli su to kao znamen – samo se nisu mogli točno složiti čega.
Apokaliptično vjerovanje slično je ostalim oblicima religijskog stava. Posjeduje nevjerojatnu imunost prema istini i ima osobinu rastezljivosti koja doktrinama, fobijama i vjerovanjima dopušta beskonačna preoblikovanja kako bi podržavale milenijarističko shvaćanje, a groznica će buknuti djelomično i stoga što je toliko ljudi očekuje.
Za mnoge pojedince, uključujući i desetke milijuna fundamentalista ili evanđelističkih kršćana i blagoslovljenih new-agera, prijelaz milenija bio je pun obećanja da će se nešto važno i značajno dogoditi. Stajali su na pragu 2000. spremni za zadnji tango planete Zemlje, a koreografiju crpili iz odlomaka Biblije, rukotvorina new-age kiča ili apokaliptične doktrine koja se tek treba pojaviti na ulicama – ili možda iz svih triju. […]
Za kršćane, posebno one koji Bibliju shvaćaju doslovno, postoji nekoliko interpretacija kraja svijeta, a postoje i prilično čudne mješavine koje se može izumiti i popularizirati da bi se uklopile u nečiju percepciju ili okolnosti. Uzimajući u obzir popularnost njegovih knjiga, milijuni se, očito, moraju slagati s Halom Lindseyem, pop-kulturnim glavnim bubnjarom Apokalipse, kada kaže da „malo ljudi danas sumnja da se povijest kreće prema nekom obliku klimatske katastrofe“… Redoslijed i detalji variraju ovisno za koji se scenarij odlučili ili čak postoji i varijanta višestrukog zanosa u kojoj se izabrani (živi i mrtvi) uzdižu na nebesa. Lindsey, Pat Robinson, Jerry Falwell i mnogi visoko profilirani kršćanski desničari smatraju se stručnjacima koji vjeruju u određenu eru prošlosti. U ovoj kategoriji može se pronaći ergela tendencija i kampova kraja svijeta. „Presjeci-i-Bježi-Pred-Nevolju Spašenici“ vjeruju kako će se uzdizanje izabranih dogoditi kao prethodnica sedmogodišnjem razdoblju patnje. Za vrijeme spasenja izabrani od Boga uzdići će se na nebesa. Mrtva tijela će se, ako je potrebno, rekonstruirati, kako bi se omogućio proces. A sedmogodišnje razdoblje turbulencija sadržava sve strahote navedene u Otkrivenju, uključujući glad, rat, pošasti te vladavinu antikrista. […]
„Prva Plemena“ doslovno čekaju Krista i kozmičku konjicu da se pojavi upravo u trenutku dostatnom da bi se izabrani spasili (prema nekim interpretacijama taj broj je 144 000), dok svi ostali ostaju podnositi agoniju. Bilo otkupljeni dobrim djelima ili čvrstom vjerom, izabrani se uzdižu na nebo kako bi izbjegli Sotonin zadnji zahvat prema moći. […]
Također postoji i scenarij djelomičnog uznesenja, prema kojem Krist izabire pričekati tri i po godine prije nego ih spasi točno usred progona. Do tog vremena (tri i po godine) Antikrist je osvojio kontrolu nad svijetom i prema modernim verzijama upravo provodi gnjusna smaknuća vjernika, zapljenjuje Biblije, promiče bezbožnu jednu svjetsku vladu i stavlja fluor u zalihe vode. Oni koji odbijaju nositi zastrašujuću „oznaku zvijeri“ – tetovažu ili bar kod za koji neki vjeruju da će biti žigosan na svačije čelo ili ruku – su obilježeni i zabranjeno im je bavljenje bilo kakvim poslom. „Ljudi od vjere“ podnose progone otprilike u obliku obrnute inkvizicije. Vladaju dekadencija i razvrat, a „istinska crkva“ zamijenjena je krivovjerjem kojim predsjedava antikristov prisan drug, lažni prorok. […]
Neka proročanstva inzistiraju da antikrist živi danas, da je u srednjim godinama te se upravo sprema preživjeti neku nesreću koja će na njega usmjeriti javnu pozornost. […]
Neotribulacionisti su pogodno prikazani kao skupina „izdrži-čvrsto-kroz-katastrofu“. Oni su vjernici koji vide skorašnji dolazak mnoštva patnji u vrijeme kada njihov bog izabire obračunati se s grešnicima. Izabrani moraju izdržati kroz sve nevolje, a njihovo potoni-ili-plivaj obećanje sudnjeg dana privlači mnoštvo desničarskih preživljavateljskih tipova, posebno onih u teološko-političkoj orbiti pokreta kao Kršćanski Identitet ili Arijska Nacija. Neotribulacionisti ne vide Zvjezdane staze u bliskoj budućnosti. Dogodit će se nuklearni rat, financijski kolaps, zavladat će bijes (obično vođen testosteronom prenatrpanim crncima), nasilno miješanje rasa i zlostavljanja djece od strane degeneriranih homoseksualaca. Zato – radite zalihe konzervirane i sušene hrane! Njihov Isus često nosi tetovaže svastike i Dr. Martens čizme, te će provesti sedam godina prašeći stražnjice ljudskoj vrsti. Svatko tko je dovoljno sretan preživjeti, mora pretrpjeti patnje i čak nema nikakve garancije da će i nekolicina izabranih preživjeti. Otprilike jedina nada koja postoji među nekima od njih, je da nakon što otprilike tri četvrtine populacije umre (neki od njih vješanjem ili od metka), izabrani – neizbježno bijelci – će stvoriti neki oblik uniformirane utopije oslobođene drugih rasa i rep muzike. […]
Postoji također i djelomično-ushićenički scenario prema kojem se uzdizanje događa tijekom nemira. Isus se vraća i konačno nastupa tisućgodišnje razdoblje mira iza kojega slijedi vječnost. Ali u svim tim mogućim verzijama kraja vremena, Antikrist i njegove legije bjesomučno trčkaraju i upuštaju se u posljednje trenutke slavlja u bitci za Armagedon. U vrijeme Ivana, za kojeg se sumnja da je autor Otkrivenja, Armagedon je bio Har-Megiddon ili „Planina Megiddo“, maleni grad 55 milja od Jeruzalema. Otprilike 1500 g.pr.Kr. faraon Thutmoses III. tamo je porazio Caanance. 608.pr.Kr. Megiddo je ponovno bio mjesto bitke judejskog kralja Jošue i još jednog vladara Egipta. Prema 2 Kraljevi 23:29: „Faraon kralj Egipta krenuo je protiv kralja Asirije … a kralj Jošua krenuo je protiv njega; i smaknuo ga je (Jošua) kod Megidda…“[…]
Za pisce Biblije i neke od ostalih, Armagedon predstavlja posljednje Sotonino uporište, a unatoč njegovoj beskonačnoj moći, progonima i bar kodovima, proriče mu se pad i završetak u vječnom progonstvu, u gorućem jezeru vatre. Zajedno sa Hal Lindsey-em, ove Omni-max verzije završnih dana, promicane su od strane bezbrojnih fundamentalista među kojima je i Salem Kirban, čije su knjige pronašle put čak i do polica supermarketa i trafika.
„U nekom trenutku bliske budućnosti više milijuna ljudi će iznenada nestati s lica Zemlje u treptaju oka“, Kirban uvjerava svoje čitatelje. Njegove knjige opisuju detaljan vremenski raspored događaja tijekom završnih dana. Prema njegovom shvaćanju, svaki simbol i metafora u Otkrivenju ima odgovarajući lik ili događaj u budućnosti. Drugi pečat, jahač na crvenom konju, rijeke krvi – sve ovo je stvarno. (Conrad Goeringer)
Iako je ovo bio prilično satiričan prikaz teme Sudnjeg Dana i dalje je dosta točan u terminima mnogobrojnih i raznovrsnih interpretacija koje su dane ovoj Majci svih proročanstava o Sudnjem Danu. Iako imamo tendenciju slagati se s većinom autorovih primjedbi o interpretacijama Otkrivenja, nemamo nikakvu namjeru baciti dijete skupa s vodom za kupanje. Svatko s očima, ušima i barem pola mozga može vidjeti da s našim svijetom i stvarnošću nešto nije u redu, i jednom kad se to uoči, i jednom kada su pitanja postavljena, a što tada vodi do istraživanja, dolazimo do ideje da će se nešto stvarno i dogoditi!
Nadam se da je čitatelj primijetio poveznice s milenarizmom. Prema njihovom konceptu, koji je formiran u srednjovjekovnim vremenima, izvorna, primitivna ideja o kozmičkim igrama bogova iskrivljeno je protumačena. Propušteno je razumjeti kako je „sijanje sjemena“ vezano za stanje svjesnosti ili vjerovanja: Svjesnosti Grala.
Kako smo više ili manje dekonstruirali Bibliju, znači li to da jednostavno možemo potpuno odbaciti Otkrivenje i ostala proročanstva? Bilo bi lijepo tako misliti, ali kao što smo već primijetili, iako Kontrolni Sistem uvijek uskače u sanaciju štete, on to čini vrlo pažljivo! Pri pisanju Starog zavjeta pisci nisu mogli jednostavno odbaciti jezične predaje i tradicije, već su ih upotrijebili na vrlo specifičan način. Kako smo vidjeli iz analize Starog zavjeta, čini se da je sve što je bilo pozitivno izokrenuto i okrenuto naglavačke. Isto važi i za Novi zavjet. Gledajući iz drugačije perspektive, možemo pročitati i vidjeti da je pravi „Isus“ iz mita očito postojao. I on je podučavao nešto što je u to vrijeme predstavljalo „opako praznovjerje“. Što god da je podučavao, iskrivljeno je i zataškano, a što je bilo moguće napraviti samo korištenjem već postojeće oralne tradicije. I čini se da je baš to način na koji Kontrolni Sistem djeluje.
Ali je također očito kako postoji još jedan modus operandi: „Božansko proročanstvo“ iz „samog vrha“, iako ono dolazi iz izvora kojima naša dobrobit očito nije u interesu. U Katarskom Ivanovom Gospelu, sljedeći odjeljak govori nam nešto vrlo važno:
I poslije toga sam ja, Ivan, pitao Gospodina: Kako to da ljudi kažu da su Adam i Eva stvoreni od Boga i poslani u Raj da bi ispunjavali zapovjedi Oca, a bili su izručeni u smrt? I Gospodin mi reče: Poslušaj, Ivane, koji si voljen od mojega Oca; neozbiljni ljudi govore u svojoj obmanutosti kako je moj Otac stvorio tijela od gline: ali on je Duhom Svetim napravio sve moći nebesa, a oni su se našli s tijelima od gline zbog uzdizanja te su zbog toga izručeni smrti.
Ponovo ja, Ivan, pitah Gospodina: Kako je čovjek počeo imati duh (dušu) u tijelu? I Gospodin mi odgovori: Određeni anđeli su pali i ulaze u tijela žena, i primaju tijelo zbog žudnje za tijelom (fizičkim), i tako je duh rođen od duha, a tijelo od tijela, i tako je kraljevstvo Sotone postignuto na ovome Svijetu i među svim nacijama.
I reče mi: Moj Otac mu je dao da vlada sedam dana, koji su sedam doba.
I pitao sam Gospodina: Što će biti u tim vremenima? I on mi odgovori: Od vremena kada je vrag pao iz milosti (slave) Oca te (izgubio) svoju slavu, sjeo je na oblake i poslao svoje poslanike, čak i anđele vatre Adamu, čak i Enohu, njegovom slugi. I uzdigao je (Sotona) Enoha na nebeski svod, i pokazao mu svoje božanstvo, i zapovjedio da mu se da pismo: a on (Enoh) je sjeo i zapisao šezdeset i sedam knjiga. I zapovjedio je (Sotona) da ih (Enoh) treba odnijeti na Zemlju i predati svojim sinovima. I Enoh pošalje svoje knjige na Zemlju, i dostavi ih svojim sinovima, i tako Sotona poče učiti ljude obavljanju običaja žrtvovanja i svojih nemoralnih tajni, i tako sakrije kraljevsko nebesko od ljudi. I rekao im je: Znajte da sam ja vaš Bog i uz mene nema niti jednoga drugog.
I zato me moj Otac poslao na svijet, da bih mogao obznaniti ljudima da mogu spoznati zlo sredstvo vraga.
Dakle, otkud dolazi Otkrivenje i koliko je pouzdano? Kasiopejci su rekli kako takve informacije mogu „dolaziti od ne-ljudskih izvora znanih po velikoj točnosti kada im to odgovara“. I mislim da u tome smislu moramo gledati na Otkrivenje.
Otkrivenje je jedna od najmanje shvaćenih knjiga Biblije. Pripisano je Sv. Ivanu apostolu. Niti jedan teolog zapravo ne zna što bi s njime i najsmislenije objašnjenje koje sam ikada čula bilo je ono što su o njemu rekli Kasiopejci. Knjiga je vrlo popularna među ekscentricima i onima koji očekuju smak svijeta kao što su Jehovini Svjedoci. Charles Manson, ubojica glumice Sharon Tate i nekih njenih prijatelja 1969., bio je sljedbenik Apokalipse. Shvatio je pjesmu Beatlesa „Revolution“ (Revolucija) kao igru riječima „Revelation“ (Otkrivenje) i interpretirao je kao svoju osobnu poruku povezanu s 9. poglavljem Knjige Otkrivenja. Kao i toliko mnogo drugih luđaka, povezao je sve (u ovom slučaju i Apokalipsu i pjesmu Beatlesa) sa sobom. Bio je vođa izabranog čovječanstva koje će preživjeti katastrofu kojom se Bog upravo sprema pogoditi svijet, isto kao i instrument božjeg razaranja na osuđenim ‘praščićima’ poput pokojnih veličina Hollywooda. Ovakva upotreba Apokalipse među sumanutim milenarističkim pokretima nije neobična: Apokalipsa je manifest očekivanja Sudnjega Dana i definitivno je rezultat bolesnoga uma. Ali to je, po mom mišljenju, um 4. denziteta OPS-a, s punom svjesnošću o onome što će se na ovome planetu dogoditi u ne tako dalekoj budućnosti.
I to je, na kraju, razlog zašto je ovo proročanstvo dano i uključeno u kanon. Ono je skriveni as kojeg OPS planira odigrati.
Kako možemo otkriti OPS utjecaj u Otkrivenju? Pa, jednom je netko spomenuo ideju da bi ono moglo biti dano od strane sličnih „anđela“ kao i onih koji su ćaskali s Dr. Dee-jem i njegovim partnerom Kelly-jem. Prilično je jednostavno „čitati pravac sile“ koji se provlači kroz tekst.
Psiho-patološka pretraga teksta dovodi do zaključaka koji su prilično daleki trenutnim teološkim mišljenjima. Apokalipsi je karakteristična megalomanska atmosfera, strašna agresivnost i bezgranična narcisoidnost. Simptomi su joj glasni zvukovi, plač; simbolizam, pedantne ekspresije; viđenja čudovišta i zvijeri; halucinogeno stanje; osjećaj nadolazeće katastrofe, tipično sistematsko objašnjenje sakupljenih ranijih proročanstava (Enoh, Ezekijel i Danijel su ubačeni u zabludu), a abnormalnost mentalnih procesa može se lako pokazati. Brojne ekspresije inspirirane su enormnim napumpavanjem ega: slava mu i moć, omnipotencija, svi će vidjeti njegovu moć, uništit će Zemlju i sve ljude, on je Sin Čovječji; upareno s enormnom narcisoidnošću: i obožavat će ga, svi moraju pjevati u njegovu Slavu jer samo on posjeduje moć i mudrost (5:12), samo je on dostojan primati Slavu, samo je Janje dostojno otvoriti knjigu sa sedam pečata, on je Kralj Kraljeva, Vladar Vladara.
Sve kazne su strašne: krv obilno teče, Rim će biti uništen u jednome satu ili jednome danu (18:8-9), sve kraljeve, sve vojnike, sve njihove konje, proždrt će ptice, zvijeri će žive izgorjeti, a svi ostali bit će ubijeni od Krista samoga (19:17-21), sva živa bića u morima će umrijeti (16:3), itd. I sve ove katastrofe posljedica su božjeg gnjeva. Rim je opisan kao velika kurva, a Rimsko carstvo poistovjećeno je sa Sotonom samim. Sva ova ljutnja, sve ove katastrofe, posljedica su činjenice da se za sve ostale pretpostavlja kako su neprijatelji Isusa i zbog toga krivi i zaslužili uništenje. Samo oni koji su izabrani vladat će s Kristom kroz 1000 godina.
Ova neizmjerna, iracionalna agresivnost posljedica je enormnog napuhavanja ega. Patološki karakter takvih mentalnih procesa dobro je poznat. Precizni pregled Apokalipse otkriva: 1) tipično židovski, ne grčki stil, uključujući obilnu upotrebu veznika, a manjak uporabe čestica; 2) ne Ivanov stil, kada se uspoređuje sa njegovim gospelima i poslanicama. Autor definitivno nije Grk, vjerojatno je Židov i definitivno nije Ivan Evanđelist.
Još jedno obilježje je ustrajanje na tome da vjerni trebaju izgubiti život u ime Isusa, jer je jedina važna stvar vjera u Isusa. Brojne poslanice apostola su poznate, ali niti jedna od njih nije toliko izvanredno popunjena aluzijama na gospele i Stari Zavjet i niti jedna nije toliko ekstravagantno karakterizirana ego-napumpanim stilom. Tako da je sumnja kako su Gospel i Apokalipsa djelo istog autora prilično dobro potkrijepljena.
Glavne slike Apokalipse označavaju vizionara samog (samo-orijentiranost kroz mnogostruke ličnosti, što je značajka čak i običnih snova), u svojem samosažaljenju i osvetoljubivosti, u svojoj frustriranosti i povrijeđenoj narcisoidnosti: ubijeno Janje koje će se slaviti kao objekt sveopćeg obožavanja i žena u porođajnim mukama, koja upravo rađa Sina Čovječjega.
Neprijatelj žene u trudovima je Zvijer, tj. svi zemaljski vladari koji uzurpiraju bogom dana prava Sina Čovječjega, a posebno Rimsko carstvo koje će božanska intervencija uništiti za vladavine sljedećeg imperatora. Na ovim stranicama vatre i sumpora, parafrenična obmana kozmički je elaborirana neobuzdanim vizijama katastrofe, pune strašne osvete i mržnje. Činjenica da je prorokov vlastiti neprijatelj, Zvijer, neprijatelj žene u trudovima daje naznaku da je identitet žene prorok sam. Ova trans-seksualna slika sebe može se usporediti sa Freudovim slavnim slučajem Justicea Schreber-a, koji je mislio kako će biti pretvoren u ženu, oplođen od boga te postati majka nove ljudske rase.
Apokalipsu bi se moglo okarakterizirati kao himnu gnjeva, ljutnje i mržnje. Ništa u Apokalipsi nije ljubav ili milost, sve je samoveličanje, osveta, gnjev, moć, okrutnost. (Koenraad Elst, Psyhology of Prophetism, Voice of India, New Delhi)
Đavolska kvaliteta Otkrivenja i živahnost kojom pisac (koji je, usput rečeno, vrlo vjerojatno bio upleten i u „ispravke“ Novog zavjeta, jer su njegovi upisi prepoznatljivi) proglašava propast i tamu ipak nužno ne negiraju stvarnost vizije. Samo joj mijenjaju perspektivu. I vidimo kako Novi Jeruzalem igra veliku ulogu u svrsi Otkrivenja, jer je on cilj užasa kojeg se namjerava pobuditi u čitaocu. Ali, vratit ćemo se na ovo. Trenutno se osvrnimo na ‘regularne’ dijelove Biblije u kojima također možemo pronaći bisere skrivene u blatu. U stvari, u Mateju 24 možemo pronaći opasku vezanu za temu, navodno poteklu od Isusa, a na koju, čini se, nitko nikada ne obraća previše pažnje.
Ova opaska je dana u stihovima 37 i 38: Kao što su u one dane Noe – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u arku i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega.
U priči o Noi, na koju se Isus direktno nadovezao u „Kraju Svijeta“, čovjek je sanjao, i na to proročanstvo (tko zna kojim putem mu se Bog obratio) on je reagirao pozitivno, poduzevši korake za spas sebe i svoje obitelji. A najvažniji dio priče o Noi je – to nije bio kraj svijeta u smislu kojim nas se podučava, već kraj svijeta u smislu da je svijet prije bio potpuno drugačiji od onoga nakon Poplave. Zemlja je nastavila postojati, a Noa i njegova metaforična obitelj (naime, očito je postojalo više od nekoliko Noa po cijeloj Zemaljskoj kugli) izašli su iz Arke u potpuno novi svijet; svijet toliko drugačiji da je čak pojava duge tek tada zabilježena po prvi puta, kao dokaz fundamentalne promjene stvarnosti.
Ponovno i ponovno, kroz tisuće godina i više, ova ili ona grupa ljudi odlučuje kako Kraj dolazi. Rasprodaje sve što posjeduje, preseljava u šumu, okuplja se na planini ili u kolibi u džungli, u očekivanju Boga – ili, u današnje vrijeme, ET-a – a kada sunce konačno svane na veličanstveni dan otkupljenja i ništa se ne dogodi, pa, neki su toliko razočarani ili toliko ustrajni u želji da budu u pravu, da neće prezati ni od čega kako bi dokazali da je baš njihovo tumačenje bilo ono ispravno. Ljudi Hrama, Kult Sunca i Vrata Raja samo su tri skorašnja primjera.
Ovakve prognoze očito su otišle u krivome pravcu – strašno i katastrofalno pogrešne. A ovi spomenuti bili su samo posljednji na dugoj listi sličnih grupa. Uzorak se ponavlja ispočetka i ispočetka. Stoga ponovno pitamo – postoji li išta u svemu tome i ako da, što?
Pažljivo gledano, priča o Noi je prilično informativna. Ona nam ne govori kako su neke natprirodne sile pripremile mjesto za Nou. Baš suprotno, Noi je rečeno na koji se način sam treba pripremiti da bi osigurao opstanak sebe, svoje obitelji i određenih životinja. Da Noa nije izabrao poduzeti te ogromne napore, mi nikada ne bismo čuli za njega, tkogod da je stvarno bio i u kojoj god kulturi ili kontekstu postojao.
„Kako je bilo u vremenu Noe“ može biti tumačeno na nekoliko razina. Što bi točno mogao značiti taj trag? U Genezi, odlomak 6, pronalazimo:
Kad su se ljudi počeli množiti na zemlji, sinovi Boga vidješe kako su im žene lijepe i sve koje poželješe, izabraše i uzeše za svoje žene.
Ovo je svakako važna izjava! Beskonačne spekulacije izvedene su na temu tko su bili ti „Sinovi Božji“ ili ‘Nefili’. Bilo kako bilo, prvi čudesni dio navoda je onaj koji se odnosi na „množenje ljudi na licu zemlje“, kao da je to bio naročito bitan čimbenik: golem rast populacije. Može li biti moguće da je određena cifra broja stanovništva – kao što je sugerirano ovom napomenom – bila nešto kao „kritična masa“ koja je potakla interakciju sa „Sinovima Božjim“? Serija napomena, sa žalošću primjećujem, nastavlja u pravcu koji se čini još nevjerojatnijim, proglašavajući:
U to vrijeme na Zemlji su postojali divovi, a također i poslije, kad su Sinovi Božji živjeli s ljudskim kćerima i one su im rađale djecu. Oni su bili moćni ljudi starih vremena, čuveni ljudi.
Što ćemo, za ime svijeta, napraviti s ovako nečime, ako tvrdimo da smo racionalni i ozbiljni mislioci? Svejedno, čini se da je ovo bit značenja. U velikom broju mitova i legendi zabilježene su pojave interakcije Sinova Božjih s ljudskim ženama i potomci sjedinjenja koji su donosili razaranja na Zemlji, što nas dovodi do sljedećeg simptoma: Gospodin vidje da je ljudska pokvarenost velika i da je svaka maštarija i namjera ljudske misli neprestano zla.
Odlomak se ponovno vraća na ovo u izjavi: Zemlja je bila izopačena i trula iz božje perspektive, ispunjena nasiljem (razaranjem, oskvrnućima, uvredama, napadima i željom za moći). I Bog pogleda na svijet i vidje koliko je izrođen, srozan i pokvaren; jer svo je ljudstvo iskvarilo put i izgubio stvarni smjer.
Ovo su oštre riječi. Ali jesu li primjenjive na današnje vrijeme i mjesto? Pa, to je nešto što ćemo ispitati. Ali, postoji još jedan znak: Noa je našao odobravanje od Boga. Bio je, nedvojbeno, onaj kojeg se smatralo bolesnim od strane ljudi oko njega. Nije se uklapao, bio je anomalija – čovjek od vjere, razbora i opreza u vrijeme i mjesto kada je sve što je ljudska vrsta ikada mislila bilo pokvareno, izopačeno, preokrenuto naopačke, iskrivljeno do neprepoznatljivosti. Ali Noa je pronašao milost u Gospodinovim očima.
U Pavlovim Poslanicama Hebrejima rečeno nam je: „Požuren vjerom, Noa, nakon što je prethodno upozoren od Boga o nadolazećim događanjima, iako se znakove istih još nikako nije moglo primijetiti, brižno, marljivo i smjerno konstruirao je i pripremio Arku za oslobođenje vlastite obitelji. Ovime je zaobišao sud i kaznu svjetske nevjere i postao nasljednik i posjednik pravednosti.“
Ovo je velika stvar: prethodno upozoren o događajima koji predstoje, iako im tada još nije bilo traga.
Vjera je otvorenost i stav pun povjerenja u istinu i stvarnost, kakva se god ona u konačnici pokazala biti. Ovo je riskantno i odvažno stanje uma. Vjerovanje, u religijskom smislu, je oprečno vjeri – jer je ono vatrena želja ili nada, prinudno držanje za ideju da je Svemir posložen i reguliran na točno određeni način. Vjerovanje je držanje za stijenu; vjera je naučiti plivati – a cijeli ovaj Svemir pliva u beskonačnom prostoru. (Alan Watts)
Čovjek koji ima vjeru ujedinjuje najbolje pragmatične i realistične poglede te im dodaje treću dimenziju: vjeru – otvorenost i stav pun povjerenja u istinu i stvarnost, kakva se god ona u konačnici pokazala biti. Kako je praktičan, on funkcionira u svjetskom sistemu; kako je realan, on uočava opasnosti i djeluje kako god je u mogućnosti da bi ublažio patnje koje vidi. On je otvoren učenju, mijenjanju svojih pogleda, kako bi živio u „riskantnom i odvažnom stanju uma“. To znači da, djelovanjem u vjeri, sa sigurnošću u svrhu života, on teži postizanju uvjeta neophodnih za razumijevanje istine. On marljivo traži, često uz obvezno odricanje od onoga za što je do tada mislio da je istina, a u svrhu shvaćanja dubljih istina; u nadi kako će pronaći značenje „spasenja“ u doslovnom smislu – i sebe kao primatelja istoga, u kojem se god kontekstu ono konačno manifestiralo.
Takva se potraga može poduzeti samo s vjerom koja je otvorena i odvažna; slijedeći ‘nos’, da se tako izrazim, i na kraju, probaviti ono što je od istinske koristi kada je konačno otkriveno. U praktičnom smislu, kako netko stječe ovu vrstu vjere, ovu Milost, ovaj „Svjesnost Grala“, kako ga ja volim zvati?
Jedina nada koju imamo da bi stekli istinsku vjeru je upotreba razuma. Ako ogulimo sve slojeve osobnih interpretacija i materijalističkih linearnih očekivanja, možda naiđemo na istinu. Ali jednostavna istina je često zastrašujuća. Ona ne ostavlja mjesta racionalizacijama u kojima se možemo sakriti.