Umberto Eco je napisao u svojoj knjizi «The Search for the Perfect Language»:
«U američkim filozofskim odsjecima se često tvrdi: u dosljednosti da bi se bilo filozofom, nije potrebno preispitati povijest filozofije. To je poput tvrdnje da se može postati slikarem bez da ste vidjeli ijedno Rafaelovo djelo, ili postati piscem bez da ste pročitali klasik.
Takve su stvari teoretski moguće; ali primitivan umjetnik, osuđen na nepoznavanje prošlosti, je uvijek prepoznatljiv i to s pravom kao nevješt. Samo kad promislimo o prošlim projektima otkrivenima kao utopijskima ili greškama koje shvatimo kao opasnostima ili mogućnostima za grešku za naše navodne nove projekte. Proučavanje djela naših predaka je zbog toga više nego samo zabavljanje antikvitetom, to je imunuloška mjera opreza. [Eco, 1997., moja podebljanja]
U tom se smislu moramo suočiti s Terorom povijesti. Na trenutak želim krenuti u drugom smjeru, samo da bih postavila pozadinu za diskusiju o «vremenu», naš sljedeći važan predmet razgovora. Vrijeme je naravno ono o čemu razgovaramo kad govorimo o povijesti. Povijest ljudskog naroda, kada objektivno sagledamo stvar, je užasna. Mnogi se ljude brane od toga užasa dizanjem razrađene obrane – «osobnih mitova», tako reći – tako da mogu ići dalje svojim dosadnim poslovima bez da bi bili paralizirani bremenom «hladnih i teških životnih činjenica». Imati posla s ovom temom je teško, ali s Užasom se treba suočiti. Pozivam čitatelja da mi se pridruži na „putovanje“ kroz ovu «opsjednutu šumu» punu trnja i divljih životinja, jer samo nakon takvog «testa» snage i nepotkupljivosti, čovjeku je dozvoljen dar letimičnog pogleda na Gral.
Čovjek je po pravilu, a i uglavnom, bespomoćan naspram kozmičkih katastrofa, vojnih napada, socijalne nepravde, osobne i obiteljske nesreće, a i domaćin je napada na njegovu egzistenciju kojih je previše da bi ih nabrojili. Smrt i uništenje dolazi svima, bio bogat ili siromašan, slobodan ili rob, mlad ili star, dobar ili loš, sa samovoljom i bezbrižnošću koja, ako je i na trenutak promotrimo, može uništiti najpažljivije konstrukcije «osobnih mitova». To je ČINJENICA, i da citiram don Juan-a, «i to prokleto strašna!»
Iznova i iznova, čovjek je viđao svoja polja i stada kako leže poput otpada kroz nestašice i bolesti, njegovi voljeni su mučeni i desetkovani bolešću ili ljudskom okrutnošću, njegov životni rad je u trenutku smanjen na ništa događajima nad kojima nije imao kontrole.
Istraživanje povijesti kroz različite discipline nudi gotovo nepodnošljiv pogled na čovječanstvo. Grabežljivi pohodi gladnih plemena, napadajući i osvajajući i uništavajući u tami prapovijesti; barbarski uljezi civiliziranog svijeta kroz srednjovjekovno doba, krvoprolića križara katoličke Europe protiv «nevjernika» Srednjeg istoka; prikriven «podnevni užas» Inkvizicije gdje su mučenici kalili vatru sa svojom krvlju i pobješnjeli holokaust modernog genocida; ratovi, glad, pošasti; sve je to proizvelo nepodnošljiv osjećaj neobranjivosti protiv, kako to Mircea Eliade zove, «Terora povijesti».
Ima onih koji će reći da je to SAD sve prošlost; čovječanstvo je ušlo u novu fazu; znanost i tehnologija su nas dovele do ruba kraja svih tih patnji. Mnogi ljudi vjeruju u mit znanosti koja tvrdi da čovjek evoluira; društvo evoluira; i da mi sad imamo kontrolu nad proizvoljnim zlom našeg okruženja. Ono što ne podržava tu ideju se reintepretira ili ignorira.
Pretpostavlja se da ne samo da smo evoluirali kao ljudska bića od nekih primatskih predaka, nego da mi i kulturno evoluiramo. Znanost nam je dala svemirski program, laser, televiziju, penicilin, sulfa-lijekove i gozbu ostalih korisnih izuma koji bi, čini se, morali učiniti naše živote tolerantnijima i plodonosnijima. Međutim, mi lako možemo vidjeti da to nije slučaj. Nakon tri stoljeća dominacije znanosti, može se reći da čovjek nikad prije nije bio toliko opasno postavljen na rubu takvog totalnog uništenja.
Naši životi, kao individue, grupe i kulture, sustavno propadaju. Zrak koji udišemo ili voda koju pijemo su zagađeni više nego se da izdržati. Naša je hrana punjena supstancama koje pridonose jako malo u prehrani i mogu zapravo biti štetne po naše zdravlje. Stres i napetost su postali prihvaćeni dio života i može se dokazati da su ubili milijune ljudi. Mržnja, ljubomora, pohlepa i sukobi se povećavaju eksponencijalno. Kriminal raste devet puta brže nego populacija. Mi gutamo beskrajne količine tableta da bi se probudili, da bi zaspali, da završimo posao, da smirimo živce i da bi se bolje osjećali. Stanovnici Zemlje koriste više novca na rekreacijske droge nego što koriste na smještaj, obuću, hranu, školovanje ili bilo koji drugi proizvod ili uslugu (ovi iznosi sežu do pola bilijuna godišnje).
A drevna zla su još uvijek s nama, za one koji izađu iz njihovih «osobnih mitova» da bi bili dovoljno dugo u doticaju sa stvarnosti. Nestašica, glad, epidemije i prirodne katastrofe još uvijek ubiru godišnji porez u životima i patnji. U kombinaciji s ratovima, ustancima i političkim čistkama, to znači da ne samo da je veliki broj ljudi ubijen svake godine iz političkih razloga, nego više milijuna ljudi po cijelome planetu je bez hrane i krova nad glavom. Preko sto milijuna djece je umrlo od gladi u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
Kad čovjek razmatra povijest, KAKVA JEST, on je prisiljen razumjeti da se nalazi u željeznom stisku egzistencije koji se čini da ne vodi brigu za njegovu bol i patnju. Iznova i iznova, ista patnja snalazi čovječanstvo umnožena milijun na milijun puta tijekom milenija. Mogla bih pisati do svršetka svijeta, potrošiti oceane tinte i šume papira i nikad ne bih prenijela taj Užas.
Zvijer proizvoljne propasti je uvijek bila s nama. Dok je još ljudsko srce pumpalo vruću krv kroz njihova prekrhka tijela, i sijalo s neopisivom slatkoćom življenja i čežnjom za svim što je dobro i pravedno i puno ljubavi, podrugljiva, uhodna, balaveća i spletkarska zvijer nesvjesnog zla je oblizivala usnice u iščekivanju njezine slijedeće gozbe užasa i patnje.
Od početka vremena, ta misterija čovjekovog imanja, ta Kainova kletva, je postojala. I još od pradavnih dana postojao je vrisak: »Moja je kazna veća nego što mogu izdržati!»
Pretpostavlja se, u drevnim vremenima, kad je čovjek uočio to nesnosno i neshvatljivo
stanje u kojem se nalazi njegova egzistencija, da je on stvorio nauku o postanku svemira da bi opravdao sve «okrutnosti, zastranjenja i povijesne tragedije».
Mircea Eliade, koji je opširno pisao o «Teroru povijesti», se pita:
«Za našu svrhu, samo nas jedno pitanje brine: Kako može «užas povijesti» biti toleriran iz gledišta povijesti? Opravdavanjem povijesnog događaja jednostavnom činjenicom da je to povijesni događaj… jednostavnom činjenicom da se «to tako dogodilo», time nećemo doći daleko prema oslobađanju ljudskog roda od užasa koji te događaje nadahnjuje.
«… Mi bi trebali željeti znati… kako bi bilo moguće tolerirati i opravdavati patnje i istrebljenje tolikih ljudi koji su patili i koji su istrebljeni iz jednostavnog razloga da se njihov zemljopisni položaj našao na putu povijesti; da su oni susjedi kraljevstva koje se nalazi u stanju stalnog širenja. Kako opravdati činjenicu da je jugoistočna Europa trebala patiti stoljećima – i potom se odreći impulsa prema višoj povijesnoj egzistenciji, prema duhovnom stvaranju na univerzalnoj razini – iz isključivog razloga da se to dogodilo jer se nalazila na putu azijatskih osvajača, a kasnije zbog susjedsva s Ottomanskim carstvom? A u naše vrijeme, kad povijesni pritisak ne dozvoljava više nikakav izlaz, kako čovjek može tolerirati katastrofe i grozote povijesti – od kolektivnih deportacija i masakara do atomske bombe – ako izvan njih on na tren ne može vidjeti znak, nikakvo transpovijesno značenje; ako su oni samo slijepa drama ekonomije, socijalnih ili političkih sila, ili još gore, samo rezultati «oslobođenja» koje manjina uzima i prakticira direktno na sceni univerzalne povijesti?
«… u prošlosti, čovječanstvo je bilo kadro podnositi patnje koje smo nabrojali: oni su gledali na to kao na Božju kaznu, sindrom propadanja «doba» i tako dalje. I bilo im je moguće prihvatiti to jer su imali metapovijesno značenje…
«… Pomoću ovog pogleda, na desetke miljuna ljudi je bilo kadro, stoljeće za stoljećem, podnositi velike povijesne pritiske bez očaja, bez počinjenja samoubojstva ili pada u duhovnu suhoću koja uvijek sa sobom donosi relativistički ili nihilistički pogled na povijest.» [Eliade, 1954.]
Eliadino gledište je da su ljudski religijski mitovi nastali kao «obrana protiv užasa povijesti».
A najdublja razina ove obrane od povijesti ima veze s Vremenom. Religiozni mitovi su raznovrsni i mnogobrojni, ali kad se skinu svi ukrasi, glavna točka argumenta je koji koncept vremena je bio upotrjebljen kao osnova mitova: ciklički ili linearni.
Ima onih koji kažu da se mitske/religijske formule i prikazi preko kojih su «primitivni» izražavali svoju stvarnost čine dječjim i besmislenim. Eliade, doduše, u religioznim mitovima vidi «očajnički trud da se ne izgubi kontakt s bićem» (opravdanje egzistencije u okrutnome svijetu) i na pronalaženje značenja – arhaična ontologija.
Voljela bih predložiti da je ta arhaična ontologija ostatak visoke i drugačije znanosti i tehnologije «prije pada».
Jessie L. Weston piše:
«Što bliže čovjek proučava predkršćansku teologiju, to je više on impresioniran s dubokim i smionim duhovnim karakterom njegovih špekulacija, i još više se čini upitnim da se takvo učenje može pouzdati u procesuiranju ljudske misli bez pomoći, ili je moglo evoluirati iz takvih zametaka kakve pronalazimo među navodno «primitivnim» ljudima. Jesu li oni zaista primitivni? Ili imamo posla, ne s početnim elementima religije, nego s disjecta membra (raspršenim fragmentima, op.prev.) nestale civilizacije? Sigurno je to da koliko daleko povijesni dokazi sežu, naši najraniji zapisi pokazuju na prepoznavanje duhovnog, a ne materijalnog porijekla ljudske rase.
«Studenti literature o Gralu si ne smiju dopustiti da budu impresionirani nekakvim ambijentom punim straha i misterija koje okružuju to enigmatsko plovilo. S tim je spojena tajna, čije će otkrivanje nametnuti strašnu nesreću na izdajnika. …To je tako tajna stvar da nijedna žena, bila ona žena ili djevojka, ne bi mogla riskirati govoriti o tome. …Nema sumnje da je Gral bio nešto tajno, misteriozno i užasno, egzaktno znanje koje je bilo rezervirano za nekolicinu.
«… Kultovi prirode i dalje ostaju pouzdani vodiči; njihova unutrašnjost, njihov ezotericizam, rituali koji će nas aktivirati da premostimo bezdan između nečeg što se čini na prvi pogled potpuno nepomirljivim djelovima folklorne priče i velikih duhovnih misterija.» [Weston, 1920.]
Željela bih predložiti da su mitovi, rituali i ceremonije drevnih religija preživjeli dijelovi tehnologije iz koje je pravi značaj nestao. Nadalje, željela bih predložiti da u otkrivanju ove «tehnologije» čovječanstvo ima prilike osloboditi se Užasa povijesti.
Što je ta tajna tehnologija? To nije ništa drugo nego Sveti Gral.
Reference:
Abehsera, Abraham A. (1991):Babel: The Language of the 21st Century. Jerusalem: EQEV Publishing House
Eco, Umberto (1997): The Search for the Perfect Language. Oxford: Blackwell
Fulcanelli [1964, 1999] The Dwellings of The Philosophers. Boulder: Archive Press & Communications
Ginzburg, Carlo (1990): Clues: Roots of an Evidential Paradigm. trans. J. and A.C. Tedeschi. London: Hutchinson Radius
Godwin, Joscelyn (1996) Arktos: The Polar Myth. Kempton:Adventures Unlimited Press
Muller, Richard (1988): Nemesis, The Death Star. New York: Weidenfeld & Nicolson
Rudgley, Richard (1999): The Lost Civilizations of the Stone Age. New York: The Free Press
Sebeok, Thomas A. (1984): Communication Measures to Bridge Ten Millennia. Technical account for the Office of Nuclear Waste Isolation, Batelle Memorial Institute, Columbus.
Eliade, Mircea: (1954) The Myth of The Eternal Return; New York: Bollingen Foundation, Princeton University Press
Weston, Jesse L. (1920) From Ritual to Romance; London: Cambridge University Press