U današnje vrijeme se mnogo govori o vremenu jer smo okruženi glasinama da idemo prema Kraju Vremena – i svijeta samog.
Može li to biti istina? A ako je, koje implikacije navješčuje takva ideja glede prirode našeg svemira?
A ako nije istina, odakle potječe ta ideja i zašto je tako popularna?
U radu i testiranju naše hipoteze da je postojalo «bivše vrijeme», Zlatno Doba iz kojeg je čovjek «pao», moramo pažljivo ispitati ovo pitanje vremena.
Mircea Eliade i ostali eksperti mitova, religija i religijske povijesti, predlažu ideju da su religijski mitovi stvoreni da bi zaštitili čovjeka od «Terora povijesti». Ali u našoj hipotezi, religijski mitovi bi mogli biti pripovjetke drevne tehnologije i znanja o svemiru koje znatno nadmašuje naše današnje znanje, kao i opozorenja nama o jednom opasnome stanju u kojemu se nalazimo i neke buduće događaje prema kojima idemo.
Ako je naša hipoteza točna, onda moramo tražiti tragove za dokazima da je originalna tehnologija postojala, i dalje, da je znanje o tom sistemu moglo biti namjerno izmjenjeno ili iskrivljeno kako bi služilo nekoj drugoj agendi a ne dobrobiti čovječanstva.
Ako možemo otkriti «tragove» takve djelatnosti, tad bismo mogli biti kadri dešifrirati što je to bilo od nas sakriveno. Drugim riječima: mi jesmo, i moramo biti zabrinuti za problem povijesti i njezinog konteksta, vrijemena, budući da je ono neophodno za razumijevanje «zla», a istinska priroda zla je temelj na kojem je eshatologija konstruirana.
Vrijeme: Okvir u kojem se krećemo i živimo i u kojem je naše biće.
Tu je pitanje postojanja i djelovanja – slobodna volja – koja proizlazi iz konteksta vremena. Da, moguće je shvaćanje postojanja izvan vremena, ali da bi se moglo djelovati, čovjek mora imati kontekst. Ovo bi mogla biti pretpostavka, ali hajde da radimo s tim neko vrijeme.
U brojnim pričama o gralu, opis dvorca Kralja Ribara uključuje neke zanimljive vremenske anomalije: to je mjesto gdje vrijeme usporava ili potpuno stoji. To je dakle i slučaj s drevnom Keltskom legendom o Glavi Blaženog Brana, u čijoj su prisutnosti slavili i bili radosni a da nisu bili svijesni prolaska vremena. Ova se tema pojavljuje s velikom pravilnosti i predlaže duboko i drevno značenje koje će postati jasno kako ćemo ići dalje.
Najdrevnije shvaćanje vremena je bilo asocirano «Božicom» i bilo je ciklično – kao žena. Sve je bilo «stvarno» samo utoliko ako je bilo spojeno s arhetipskim gestama – illud tempus – od početka.
«Svaki heroj ponavlja arhetipske geste, svaki rat je vježba borbe između dobra i zla, svaka nova socijalna nepravda je bila identificirana sa strašču božanskog glasnika, svaki novi masakar je ponavljao slavni kraj mučenika.
…Samo se jedna činjenica broji: Iz vrline ovog pogleda, na desetke miljuna ljudi je bilo kadro, stoljeće za stoljećem, podnositi velike povjesne pritiske bez očaja, bez počinjenja samoubojstva ili pada u duhovnu suhoću koja uvjek sa sobom donosi relativistički ili nihilistički pogled na povijest. » [Eliade, 1954]
To odražava ideju da svijet u kojem živimo je «model» ili refleksija ili «duplikat» drugog kozmičkog svijeta koji postoji na višem nivou. To su bili Božanski Arhetipovi. Platon je dao objašnjenje koje još nije nadmašeno u svojoj jednostavnosti:
«Iza toga dakle – rekoh – usporedi našu narav prema tome, je li ili nije obrazovana, sa sljedećim stanjem. Predoči naime sebi, da ljudi žive u podzemnoj špilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu da su ljudi u njoj od mala s okovima na nogama i vratu tako, da ostaju na istom mjestu i gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije.
– Predočujem si.
– Predoči si dakle uz taj zid ljude, koji nose svakakve sprave, što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene i kako je prirodno, da jedni nositelji govore a drugi šute.
– Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve.
– Nalik na nas! Jer misliš li najprije, da bi sužnji od sebe samih ijedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena, što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?
– Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično?
– A što bi vidjeli od predmeta, koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?
– Dašto.
– Ako bi dakle mogli medu sobom razgovarati, misliš da sjene, koje bi vidjeli, ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete?
– Bez sumnje.
– Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš da bi oni držali kako netko drugi govori, a ne sjena, koja bi mimo prolazila?
– Zeusa mi, ne mislim.
– Sasvim bi dakle takvi ljudi držali, da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta?
– Veoma nužno.
– Gledaj dakle, što bi im se dogodilo, kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol, i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono, od čega je do tada vidio sjenu – Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio, da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući da je nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima, u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve, što bi mimo prolazilo, pokazivao i pitanjima silio da odgovara stoje? Misliš, da ne bi bio u zabuni i mislio, da je istinitije ono što je do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje?
– Dakako.
– Što ne, i ako bi ga se sililo, da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči, bježao bi i okretao se prema onome, što može gledati, i mislio bi da je to zaista jasnije od onoga, što bi mu se pokazivalo?
– Da, tako.
– A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanoga svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i ljutio, što ga se vuče, i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga, čemu sada velimo, da je istinito?
– Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.
– Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, nego li danju sunce i sunčano svjetlo.
– Kako ne!
– Napokon bi dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu u punoj stvarnosti.
– Nužno.
– I zatim bi već o njemu zaključivao, da ono daje godišta i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i daje na neki način uzrok svemu onome, što je vidljivo.
– Očito bi poslije onoga na to došao.
– Što onda, kad bi se sjećao staroga stana, mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, misliš, da ne bi sebe držao sretnim radi te promjene, a one žalio?
– I te kako.
– A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je najoštrije vidio sjene, koje su mimo prolazile, i koji je najbolje pamtio, što je običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš, da bi željan bio toga i zavidan radi časti i vlasti medu onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim riječima, te bi živo volio “kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu” i bilo štogod radije podnio, nego da bi onako morao misliti i živjeti?
– Ja mislim tako, volio bih sve podnositi nego onako živjeti.
– I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?
– I te kako.
– A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjevima prosuđivati one sjene, dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme privikavanja ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi ismijali, i zar se ne bi o njemu govorilo, da se gore uspeo samo zato, da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga, koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili?
– Zaista bi.
Dakle, mili Glaukone – rekoh ja – tu cijelu sliku treba nadovezati na predašnje prikazivanje pa uspoređivati svijet, što se preko vida ukazuje, sa stanom u tamnici svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono čemu se nadam, kad već to želiš čuti, a Bog zna, je li moje mišljenje upravo istinito» [Republika: 7. knjiga]
Jedan od jako drevnih aspekata Božanskih arhetipova jest koncept «Axis Mundi», ili Središta. To je mjesto gdje se Nebo, Zemlja i Pakao susreću i gdje je moguć prijelaz iz jedne oblasti u drugu. U jednome trenutku kad dolazi do približavanja tih triju oblasti, smatralo se da postoji «hram», bilo da je on tamo izgrađen ili ne. To središte je područje svetosti – apsolutne stvarnosti – i bilo je simbolizirano drvećem, fontanama, ljestvama, užadi, itd. Interakcija s tim simbolima se razmatrala inicijacijskom i odigravala se u bezvremenom stanju. Zbog toga se misli da su religiozni rituali bili razvijeni u pokušaju da se «spoje» na taj Uzvišeni Model ili arhetip.
Drži se da je sva religijska djelovanja utemeljio bog, civilizirajući heroji ili mitski preci. …Ne samo da rituali imaju svoje mitološke modele, nego bilo koje čovjekovo djelo stječe efektivnost prema stupnju do kojeg on točno ponavlja čin učinjen na početku vremena od strane boga, heroja ili pretka.» [Eliade, 1954]
Mi susrećemo u tim mitovima i običajima ideju da čovjek samo ponavlja božja djela; njegova kalendarska odavanja počasti, u godišnjim razdobljima ili drugim dužim ciklusima, sve kozmološke faze koje su imale mjesto na početku ili koje nastupaju u više navrata na sljedećim nivoima postojanja. Sljedbenici bilo koje date religije besprekidno ponavljaju dramu odabranog boga. Čime bakant (sljedbenik boga Bakusa, op.prev.), kroz svoje orgijalističke obrede, imitira dramu patnje Dionizija i Orfeja, kroz svoju inicijacijsku ceremoniju ponavlja Orfejeva orginalna djelovanja. Ljudski brak ponovo stvara Božanstveni Sveti Brak, a plodno djelovanje, provođeno ritualno, jeste sveti brak svemirskih proporcija.
Jedno od najzanimljivijih aspekata ove drevne ontologije je bilo poništavanje vremena kroz imitaciju arhetipova. Na ovaj način, žrtvovanje nije bilo samo imitacija izvornog božjeg žrtvovanja, na neki je način bilo viđeno kao poravnanje triju oblasti kao kreiranje neke vrste «prolaza» uzduž Axis Mundi. Tako, na trenutak, tijekom rituala ili žrtvovanja, onaj koje je to provodio se identificirao sa iskonskom gestom i na taj način je poništavao vrijeme, breme terora povijesti i regenerirao sebe i sve sudionike. Postoji bezbroj primjera nečije žrtve i umirućih bogova i kraljeva koji su se žrtvovali, kao i mnoštvo «zamjena» u smislu raznovrsnih životinja i drugih proizvoda ponuđenih bogovima.
Glavna stvar je: mitovi su samo puno kasnija formulacija drevnog sadržaja koji pretpostavlja apsolutnu stvarnost ili nivoe stvarnosti koji su nadljudski.
Svugdje postoji koncepcija kraja i početka cikličkog vremenskog perioda; i slučajno se s tom idejom poklapa istjerivanje demona, bolesti i grijeha. Te su ideje demonstrirane svuda prisutnim slavljima Nove godine.
«…Ovo godišnje istjerivanje grijeha, bolesti i demona je zapravo pokušaj vraćanja – čak i samo momentalno – mitskog iskonskog vremena, «čistog» vremena, vremena u «trenutku» stvaranja. Svaka Nova godina je obnavljanje vremena od početka, to je kozmološko ponavljanje. Ritualna bitka između dvije grupe čimbenika, prisutnosti smrti, Saturnalie i orgija sa tako puno elemenata koje označuju da na kraju godine i u očekivanju nove godine postoji ponavljanje mitskog trenutka prelaska iz kaosa u kozmos.» [Eliade, 1954]
U tome periodu, istjerivanje zla i grijeha se izvodi nečijim žrtvovanjem, a ciklus je zatvoren Hierogamijom koja započinje novo stvaranje.
Još drevnije ceremonije su globalnije u svojoj proliferaciji među «primitivnim» društvima, i mogli bi pretpostaviti da bi kroz ove «čistije» primjere trebali tražiti češće elemente da bi otkrili da li se u njima nalazi kakvo skriveno značenje koje bi mogli iskoristiti kao trag.
U većini slučajeva, počeci ovih rituala obuhvaćaju niz dramatičnih djelova koji predstavljaju stanje univerzalne zbunjenosti, obustavu reda i hijerarhije i uvođenje kaosa. Tu se nalazi «simbolični Potop» koji uništava sve ljude da bi se pripremio put za novi i preporođeni ljudski rod.
U brojnim mitovima i ritualima nalazimo istu središnju ideju godišnjeg povratka kaosu, nakon kojeg slijedi novo stvaranje. Kaos koji predhodi preporođenju je bio bitan kao i rođenje. Bez kaosa ne bi bilo ponovnog rođenja.
U mnogim «modernim» verzijama, Potop i element vode su prisutni na ovaj ili onaj način kao zdravice ili krštenje. Krštenje je subjektivan, mikrokozmički ekvivalent makrokozmičkom nivou potopa: povratak bezličnome stanju.
Ta bezličnost, taj kaos je bio prikazivan na mnoge načine: kao post, ispovjed, pretjerana tuga, sreća, očaj ili orgije – svi ti načini žele stvoriti kaotično stanje iz kojeg može nastati Novo Stvaranje.
Zbog toga je interesantno da se u vrijeme obnove, sljavlja Nove godine, vjerovalo da je čovjekova sudbina fiksirana za “cijelu godinu”.
«U noći Nawroza, može se vidjeti neizbrojivo puno svjetala i upaljenih vatri, provode se pročiščenja pomoću vode i zdravica da bi se osigurale izdašne kiše za nadolazeču godinu. Štoviše, u vrijeme «velikog Nawroza» bio je običaj da svatko posije sedam različitih vrsta sjemena u posudu i iz njihovog rasta bi se izvlačili zaključci koji se odnose na žitaricu godine. Ovaj je običaj sličan «fiksiranju sudbina» babilonske Nove godine, »fiksiranje sudbina» je ovjekovječeno do naših dana u novogodišnjim ceremonijama Mandaeizma i Yezediaizma. Također zbog Nove godine se ponavlja kozmonološki čin koji dvanaest dana između Božića i pojave Tri Kralja, još i danas cijeni kao nagovještaj dvanaest nadolazećih mjeseci u godini. Europski seljaci nisu imali nikakav drugi razlog za njihovo univerzalno prakticiranje određivanja vremena svakog mjeseca i količine kiše u podudarnosti s metereološkim znacima ovih dvanaest dana. Jedva da se moramo podsjećati da se za vrijeme Blagdan sjenice količina kiše određivala svakome mjesecu. Indijci Vedske ere su odvojili dvanaest dana sredinom zime kao presliku cijele godine.
«Doduše, u nekim mjestima i u nekim periodima, pogotovo u Dariovom kalendaru, Iranci priznaju još jedan Novogodišnji dan, Mithragan, Mithrino slavlje, koji pada sredinom ljeta. Perzjski teologičari, kaže al-Biruni, smatraju Mithragan kao znak uskrsnuća i kraj svijeta, zbog toga što sve što raste na Mithragan postiže svoje savršenstvo i nema više materijala za daljni rast i zbog toga što životnje prekidaju s spolnim odnosom. Na isti način, od Nawroza čine znak za početak svijeta, jer se suprotne stvari događaju za vrijeme Nawroza. » [al-Biruni, citiran od Eliade, 1954]
Ono što je važno u prethodnoj ideji jest to da kraj prošle godine i dolazak nove godine se utvrđuje pomoću ideje o iscrpljenju bioloških resursa na svim kozmičkim nivoima, istinski kraj svijeta. Iz ove perspektive, «kraj» je ključan za povijesni ciklus i nije uvijek prouzrokovan potopom, ali se može dogoditi kroz vatru, vrućinu i druge uzroke.
U «Le Probleme des centaures», profesor Georges Dumezil proučava i razmatra scenarij o početku i kraju prema velikom asortimanu materijala dobiven iz indo-europskog dijela svijeta uključujuči Slavene, Irance, Indijce i Grko-Rimljane. On je zabilježio nekoliko elemenata od inicijacijskih ceremonija koji su sačuvani u manje više nekorumpiranom obliku u mitologiji i folkloru. Još jedno istraživanje mitova i rituala germanskih tajnih društava od strane Otta Hoflera, donosi slične poveznice. Ova oba istraživanja ukazuju na važnost ovih umetnutih dvanaest dana, a pogotovo Novogodišnjeg dana.
«Mi ćemo se prisjetiti samo nekoliko karakterističnih činjenica:
- dvanaest umetnutih dana predviđa dvanaest mjeseci u godini
- prilikom dvanaest pratećih noći, mrtvi dolaze u mimohodu posjetiti svoje obitelji
- u tome se periodu gase vatre i obnavljaju
- to je trenutak inicijacije, čiji je esencijalni element to gašenje i ponovo paljenje vatre
- ritualne borbe između dvije suprotstavljene skupine
- prisutnost erotskih elemenata, braka, orgija
«Svaki od ovih mitsko-ritualnih motiva svjedoči cijeli izniman karakter dana koji prethode i sljede prvi dan Nove godine, ipak eshato-kozmološka funkcija nove godine (poništenje vremena i obnavljanje stvaranja) nije izričito navedena… Međutim, ta bi se funkcija mogla pokazati kao bezuvjetna među svim ovim mitsko-ritualnim motivima. Kako bi invazija duša mrtvih, na primjer, mogla biti bilo što drugo no znak obustave svjetovnog vremena, paradoksalna realizacija suživota «prošlosti» i «sadašnjosti»? Taj suživot nikad nije tako cijelovit kao u periodu kaosa kad se svi modaliteti poklapaju. Poslednji dani prošle godine mogu biti identificirani kao kaos prije stvaranja – kroz ovu invaziju mrtvih – koja ukida zakon vremena – kao i kroz seksualne ekscese koji obično označavaju događaj. [Eliade, 1954]
Uzmite detaljan opis ideje o «iscrpljivanju psihičkih resursa, invaziji duša mrtvih i seksualne ekscese» kao nagoveštaj suspenzije vremena. Ovo je značajno u ovo naše sadašnje vrijeme u koje se čini da postoji stvarna «invazija» posjetioca sa «drugih svijetova» maskiranih u «vanzemaljce» kao i brz ali stalan pad moralnosti u sve veće i veće seksualne ekscese; stvarni i pomahnitao »povratak u kaos», kao što je bio!
Mi bi dakle trebali zapaziti to da iako smo prošli kroz mnoge kalendarske promjene u kojima se Novogodišnji festival više ne slavi u proljetnom ekvinoksu, kao što je bilo u većini drevnih vremena, rituali još uvijek označavaju obustavu svih načela i nasilno ilistriraju zbacivanje vrijednosti i vraćanje svih formi u neodređeno jedinstvo. Sama lokacija orgija, kad je sjemenje zakopano u zemlju, demonstrira razriješenje svih oblika u orgiastični kaos. Mi se nalazimo u prisutnost jedne jako drevne ideje: povratak u iskonsko jedinstvo, svečano uvođenje Svjesnosti Grala u kojem granice, konture, udaljenosti nemaju više vlasti.
Ono što je iskonsko i esencijalno jest ideja o regeneraciji kroz kaos, ponavljanju stvaranja: vremenska petlja.
«U zadnjoj analizi, ono što smo otkrili u svim ovim ritualima i svim ovim stavovima je želja za obezvređivanjem vremena… Svi ti rituali i obrasci ponašanja… su obuhvaćeni sljedećom izjavom: »Ako ne obraćamo pozornost na njega, vrijeme ne postoji; štoviše, u slučaju da postane primjetno – zbog ljudskih grijeha, tj. kad se čovjek udalji od arhetipa i padne u trajanje – vrijeme može biti poništeno.» [Eliade, 1954]
Naravno ovo je Eliadina interpretacija. Međutim, ja bih predložila i drugačiju interpretaciju: da ovi rituali predstavljaju poruku, upozorenje, koncept: vrijeme NIJE linearno; nego je ciklično. Nadalje: »Oni koji ne nauče iz povijesti osuđeni su da je ponavljaju!»