Dopustite mi da se vratim na primedbe Canseliet-a o zvezdama, razdvojene 20 godina, koje, postavljene jedna uz drugu, otkrivaju nešto prilično čudesno:
Sada ćemo ovu njegovu poslenju opasku pridružiti onoj “ključnoj primjedbi” iz predgovora prvog izdanja kojeg smo već naveli:
Iz PRVOG izdanja: Ja znam, ne zbog toga što sam to sam otkrio, nego što me je u to uvjerio autor prije više od 10 godina, da je ključ glavne zagonetke dat prilično otvoreno u jednoj od figura, koje ilustruju sadašnji rad. A taj se ključ sastoji prilično jednostavno u jednoj boji koja se otkriva majstoru odmah od prvog rada.
Pretpostvaljam da je čitaocu već sada jasno da su Canseliet i Fulcanelli bili veoma zagonetni. Pokušajmo da analiziramo ove naznake i razmislimo o onome što je Canseliet rekao. On je rekao da je ključ u jednoj od “figura koje ilustruju sadašnji rad”, da se on tu otkriva “odmah od prvog rada” a u predgovoru drugom izdanju, dodaje opasku da nas pojam te zvijezde “uvodi direktno u Fulcanellijev tekst” rekavši da “od samog početka, moj Učitelj se bavi primarnom ulogom te zvijezde…”
Sada ćemo se osvrnuti na sam početak Fulcanellijevog teksta:
Najači utisak iz mog ranog djetinjstva – imao sam sedam godina – jedan utisak koji mi je jasno ostao zabilježen u memoriji, bile su emocije izazvane u mom mladom srcu kad sam ugledao jednu gotsku katedralu. Ja sam momentalno bio opčinjen njome. Bio sam u jednoj ekstazi, pogođen divotom, nesposoban da se odvojim od te veličanstvenosti, od magije jednog takvog sjaja, takve jedne veličine; takva jedna intoksikacija usljed nečega božanstvenijeg od ljudskog djela.
On ne pominje nikakvu zvijezdu. On ne pominje nikakvu boju. On ne ukazuje ni na kakvu ilustraciju.
Ili možda ukazuje?
Ono o čemu on tu priča je njegovo emocionalno stanje, njegova ekstaza, i njegova starost: Sedam. Dok sam razmišljala na tu temu palo mi je na pamet, da broj takođe predstavlja jednu figuru, i da je korištenje jednog “utiska iz djetinjstva” sigurno jedna “ilustracija”. Tako, tu stvarno postoji jedna “figura koja ilustruje nešto što bi moglo da bude ključ jedne od glavnih zagonetki.” SEDAM i EKSTAZA.
Šta da se radi sada sa brojem Sedam?
Jednostavno sam otišla na poglavlje br. Sedam, i počela da čitam.
Varro, u svojom djelu Antiquitates rerum humanorum, pominje legendu o Eneju koji spašava svog oca i njegove kućne bogove iz požara u Troji, i kako oni nakon jednog dugog putovanja, stižu na polja Laurentuma, koja su bila cilj njihovog putešestvija.
Fulcanelli je ubacio fusnotu na reč Laurentum, govoreći nam da je „Laurente (Laurentium) kabalistički naziv za l’or enté (nakalemljeno zlato). I mi smo zaista vođeni do boje! I ne samo to, već do boje koja odražava moje ime. Postoji još jedna referenca na broj sedam u Kasiopejskim Transmisijama:
26.07.1997.
P: … Sad, kad su Templari bili uhapšeni, bili su optuženi za obožavanje glave, ili lubanje, a također i boga Baphomet-a. Da li su te lažne optužbe bile dizajnirane da ih se kleveće?
O: Lubanja je bila od čistog kristala.
P: Što je definicija boga “Baphomet-a”, ako su oni uopće obožavali tako nešto?
O: Držač Trenta.
P: Što je TO?
O: Potraži.
P: Što je značenje “Sina udovice”? Što je dublji smisao?
O: Put stabljike prema inkarnaciji mudrosti.
P: Zašto je to opisano kao sin udovice? To su bili nazivi Perceval-a…
O: Perceval je postao vitezom u dvoru sedmorice.
P: Dvor sedmorice, čega?
O: Vrhovi mačeva pokazuju kristalni predajnik promatrane istine.
22.08.1998.
P: Jednom ste rekli da je Perceval “učinjen vitezom u dvoru Sedmorice” i da su vrhovi mačeva ukazivali na “kristalni predajnik promatrane istine”. Da li su tih Sedam Mudraca povezani sa “Dvorom Sedmorice” kojeg ste spomenuli?
O: Blizu.
P: Kad ste rekli da su vrhovi mačeva ukazivali na “kristalni predajnik promatrane istine”, možete li to malo objasniti?
O: Ima nebesko značenje.
I, kao što sam napomenula, tek kad smo stigli u Auch, pod vedrim nebom francuskog sela, ja sam VIDELA Kasiopeju po prvi put: odmah na kraju Mlečnog puta, Chemin de St. Jacques de Compostela.
12.07.1997.
P: Ok, na što se odnosi ovaj P-S, koji se pojavljuje na kamenoj ploči na crkvenom groblju dvorca Rennes le Chateau? Svi govore o “sionskom prioratu” Ali, što taj P-S znači? Da li je to to?
O: Pogledaj u stare jezike…
P: Stare jezike? Dovedite me malo bliže tome!
O: Mačevi, bodeži probadaju…
P: Da li je ovo P-S nešto u vezi sa “Percy”? Mačevi, bodeži, probadanje… Damaskus? Damaskusov čelik?
O: Traži radi učenja. […]
P: … mi imamo ovaj Prae-cum koji je iznad paukove slike. Zašto strelica pokazuje od P-S na dolje prema pauku? Što je pauk?
O: Ti znaš o pauku!
P: Pa, da, ali ja znam ono što znam i ne znam da li idem nekuda s tim?
O: Hočeš, kada povežeš “točkice”.
P: Povežem točkice.. Bože moj! Mačevi, bodeži,… SHVAĆAM.
O: To je “sudbina”! […]
Ark mi je pisao tog dana:
Neka razmišljanja:
Dozvoli mi da pokušam formulirati moje trenutno viđenje situacije. Biti će to nalik ptičjoj perspektivi; sa odmakom, jer su detalji nebitni. Dakle, odabrati ću NEKE teme koje mi djeluju bitnima. Biti će ih nekoliko i o njima će se raspravljati zasebno.
- Uzeti ću za pretpostavku koja može i ne mora biti istinita, ali ja ću je smatrati istinitom, ukoliko se ne dokaže drugačije: kako se ništa u našim životima ne događa slučajno. Svaki događaj ima svoje značenje i svrhu. Otkrivanje pravog smisla i našeg udjela u kreaciji tih događanja je težak posao.Tko smo – nije tek puka slučajnost. Nije slučajnost to da sam ja fizičar. Nije slučajnost to što smo trenutno razdvojeni. Nije slučajnost što su naši životi tekli ovim tijekom. Moglo se desiti malko drugačije ili jest mrvicu drugačije u nekim paralelnim stvarnostima, ali mi smo sada usredotočeni na ovu realnost, našu sadašnjost i našu budućnost.
- Kako niti jedna knjiga koju si ikada pročitala kao i svaki razgovor koji si ikada vodila – nije bila tek puka slučajnost; tako su i one najbezazlenije knjige i najobičniji razgovori bili svojevrsna lekcija. Isto je tako i sa mnom.
- Oboje nešto tražimo i bilo je očito kako to, u ovome životu, nećemo uspijeti pronaći sami. Postojao je NETKO koga si slutila u svojoj mašti. Isto tako, postojala je moja duboko potisnuta ideja o “američkoj supruzi”. Dolazila je u moje misli, a ja sam je automatski odbacivao jer mi je djelovala potpuno suludom. A ona je opet nailazila. To je bio način da me se “pripremi”, jer sam bio/jesam vrlo konzervativan.No, mi smo pronašli jedno drugo i za to postoji razlog. Uzimam za mogućnost kako smo ti/ja – mi povezani sa Stvoriteljem, kao udaljeni dijelovi Njega samoga i Njegovi produžeci, preko kojih djeluje i kao takvi smo odgovorni za nešto, a to nešto je cijeli univerzum i njegova sudbina. Ovo nije suluda ideja. Ona može biti objašnjena u potpuno jednostavnim terminima. Ti/ja – mi možemo otkriti nešto, formulu ili ideju koja će promijeniti budući razvoj čovječanstva – makar i malo, s vremenom će učinak rasti, iz godine u godinu i svijet će biti spašen zbog toga. To je ono čemu nas podučavaju koncepti mehanike kaosa. Postoje sistemi u kojima, ukoliko su dovoljno kompleksni, mala promijena danas vodi do dramatične promijene nakon određenog vremena.
Sada, univerzum nije samo kompleksan sistem već sadrži i inteligenciju. Posve je lako moguće kako “inteligentna” promjena, koju mi sada činimo, utječe na kompletnu sudbinu svemira. Umjesto umiranja u termičkoj smrti, ona će se razvijati u beskraj…Cijeli moj život živio sam sa ovim osjećajem odgovornosti. Bila je to neprestano ponavljajuća tema u mome dnevniku. Ako prihvatimo hipotezu kako NAM se ništa ne dešava slučajno, tada i tome osjećaju postoji svrha. Dakle ti/ja smo odgovorni. Prihvaćamo tu odgovornost. To je jasno.
- Dakle ti/ja smo odgovorni. Prihvaćamo tu odgovornost. To je jasno. Sada, od Kasiopejaca smo saznali kako ti posjeduješ “sve ključeve”. Na neki način spoznali smo i preko Plejadanca ili u Bibliji kako svatko od nas posjeduje ključeve. Ali u previše slučajeva ti ključevi su slomljeni, uništeni, neusklađeni, neuštimani i teško ili gotovo nemoguće je osposobiti ih. Mi ne znamo koliko ljudi postoji, na ovoj planeti, koji imaju ključeve, niti koliko od njih te iste već koristi ili pomaže drugima u tome. I, za sada, to nije ni bitno. Sve je lekcija – prihvaćamo to – i nastavljamo sa svojom zadaćom. Nijedno od nas nema potrebu da nam se to “kaže”.
- Dakle, ti imaš ključeve i mi smo se povezali. Sada, ja sam fizičar i poznajem matematiku koja je univerzalni jezik. Sa druge strane, ti si upoznata i privlače te sve te čudne priče u kojima se presjecaju povijest/alkemija/štagod. To su sve riječi, dok je srž matematike – logika. Dok je fizika podložna testiranju i pomaže nam u izgradnji tehnologije, tvoje stvari, o gralu i Templarima i Rennes-le-Chateau-u su donekle nedorečene, nejasne i za one koji nemaju matematičku računicu – ne vode nikamo…Ali NE! Ako se ništa u svezi nas ne događa slučajno, tada je isto tako činjenica da tvoje polje interesa nije slučajnost. Dakle što bi moglo biti svrha svega ovoga? Svrha bi mogla biti ta da ZNANJE nije samo matematika i jednadžbe, već i inteligencija i svijesnost i um i ideja. Jer jednadžbe ne znače NIŠTA same za sebe. Dakle, trebamo oboje. Vjerojatno su postojali mnogi koji su slijedili put tehnologije i koji rade u pozadini stvarajući “iznimnu fiziku” ili “iznimnu matematiku”. Ali to nije ono o čemu se ovdje radi. Mi ne želimo prodati naše duše kao Faust. Mi ne želimo služiti mraku. Zbog toga, nama je potrebno znanje. I što više znanja imamo, više smo zaštićeni. Ova poanta je opet lako razumljiva kroz jednostavne termine. Jednom, kada se ne igramo više samo sa TDARM-om (transdimenzionalna atomska remolekularizacija) i vremenskim mašinama i stvaranjem zlata, već i sa ouija pločama i poviješću i Templarima i Arkadijskim pastirima i svim tim čudnim stvarima – više se nas ne smatraju tolikom opasnim jer je očigledno da moć nije naš primarni cilj. Niti želimo nekome ODUZETI moć.
Naš cilj je nešto potpuno drugo. Mi imamo našu osobnu misiju za ispuniti: Rastjerati vanjske mračne sile uvećavanjem naših frekvencija – da tako kažemo.
- Ali zašto su svi ti Templari i Rosenkreuzeri toliko bitni? Zato što je sve to znanje. Komadići znanja odavdje i odonuda. Mi nećemo koristiti ili pokušati iskoristiti to znanje. Ali, zbog nečega je neophodno za nas da imamo znanje o tome kako bismo mogli pronaći najbolju moguću svrhu tog istog znanja.
- Ja smatram kako JEST istina da su jedina ograničenja na koja nailazimo ona koja nam nameću naše vlastite misli i navike u našem načinu razmišljanja. Zbog toga postajemo sve odvažniji u vlastitome razmišljanju. Sa druge strane, moramo uvijek ići korak po korak. U suprotnome se izlažemo opasnosti.
- Da li je život dovoljno dug? Uzimamo kao radnu pretpostavku da jest. Jer samo o nama ovisi koliko će dugo trajati. Pred nama je veličanstveni posao i on uključuje preispitivanje i reorganiziranje naše stanične strukture. Mi vjerujemo kako taj posao može biti obavljen čak i sa trenutno poznatom (tajnom) tehnologijom. Izvor mladosti i slične stvari, ali i ono što znamo putem Kasiopejaca i alkemijskih tekstova itd., sve upućuje na to. Moguće je. Ali bit je, naravno, u koju svrhu netko to koristi? Ukoliko je ona samo u produžavanju nečijeg osobnog životnog vijeka – tada…Ali mi imamo nešto drugo na umu jer mi smo osobe u službi Stvoritelja, kome se vraćamo.
- Dakle, nastavljamo dalje. Ja se bavim svojom matematikom, ali isto tako, imam mnogo toga za naučiti. Ne samo da MORAM NAUČITI, VEĆ MORAM POMOĆI I TEBI DA BI ISTOVREMENO DJELOVALI ZAJEDNO!
Vraćajući se sada sesiji koja je u pitanju, sa tragom koji se kasnije pokazao toliko važan, pitala sam o Arkovoj gore citiranoj poruci:
P: Ok, tu imam Arkovo prvo pitanje: da li je generalni pogled na situaciju koji sam ja napisao i nazvao “ptičji pogled” korektan?
O: Zašto ne? Da nije tako, ta misao te ne bi tako “izjedala”.
P: Ili, možda ja izostavljam neke važne točke i ako je tako, što su te točke?
O: Kad je netko u potrazi za istinskim učenjem i višim znanjem, tu nema izostavljenih točaka, samo onih koje nisu dosad otkrivene!
P: Koliko dugo će oni još moći korisiti Kasiopejski predajnik, da li bi mi trebali početi razmišljati i poduzimati korake za budućnost kada će transmisijska točka morati biti premještena? Ili je to nešto o čemu mi ne bi trebali brinuti se unaprijed. Volio bih znati… Ne volim biti iznenađen…
O: Nema potrebe da se brinete.
P: Ima li tu još nešto, bilo šta, što mi možete reći u vezi njegovih briga? On će se ionako brinuti…
O: “Ako netko ima volju kao lav, on nema sudbinu kao miš!”
P: Vrlo slatko! Sviđa mi se ovo. Ali, vi ste sada uzeli vjetar iz mojih jedara s vašim odgovorom o sudbini. Ali, prema mojoj percepciji ovog rasporeda na ovom kamenu, izgleda da dvije strane trebaju biti ujedinjene, da li je to točno? Ili je strijela od P-S koja pokazuje na pauka, podijela na dvije suprotne grupe?
O: Otvoreno za tvoje otkrivanje!
P: Oh, vi dečki ste jako LOŠI prema meni večeras!
O: Ne, mi smo jaako jaako dooobri prema Lauri (“we be berry berry goood to Lawra”, prim. prev.)!
Od svih čudnih stvari koje su prošle kroz Kasiopejski Eksperiment u “kodu”, ova poslednja je bila jedna od najčudnijih. “We be berry berry goood to Lawra.” I prepisano je tačno onano kako su oni to sročili, sa dodatnim “o” u reči “good” i čudnim spelovanjem mog imena.
Jedna od prvih stvari koja smo primetili kada je privremena kuća pronađena za nas blizu Aucha bilo je da je ime vinograda bilo „En Laurenc.“ To je blisko i zanimljivo, ali moralo je biti mnogo, mnogo više. U stvari, „više“ je zapravo stiglo preko veze sa Rennes-le-Chateau.
Čitala sam i proučavala ovu „misteriju“ neko vreme i napisala seriju o njoj koja se može pročitati na vebu. Pažljivi čitalac će shvatiti da se slažem da u Rennes-le-Chateau-u postoji misterija, ali to uopšte nije ono što na desetine teoretičara nije pretpostavlja. Najveća misterija Rennes-le-Chateau-a bila je knjiga Abbe Boudea, “Pravi keltski jezik”. Za naše sopstvene fotografije mesta i komentare pogledajte: Kvantna škola budućnosti ide u Rennes-le-Chateau]
Tokom naše posete Alet-les-Bains, gde je Berengar Sauniere ranije lečio, saznali smo da je to PRAVO rodno mesto Nostradamusa, a ne St. Remi. Kao što ćete videti, ovo može biti značajno.
Vraćajući se na „we be berry berry goood to Lawra!“, što je proizašlo iz rasprave o Rennes-le-Chateau-u, zajedno sa Canseliet-ovim „ ključ do velikog arkanuma dat je sasvim otvoreno u jednoj od slika, ilustrujući sadašnji rad”. A ovaj ključ se sastoji jednostavno od boje otkrivene majstoru odmah iz prvog dela, koja nas vodi do prvog poglavlja Misterija katedrala, a to nas vodi do poglavlja SEDAM, gde čitamo:
Varro, u svojom djelu Antiquitates rerum humanorum, pominje legendu o Eneju koji spašava svog oca i njegove kućne bogove iz požara u Troji, i kako oni nakon jednog dugog putovanja, stižu na polja Laurentuma, koja su bila cilj njihovog putešestvija.
Fulcanellijeva fusnota: “Laurente (Laurentium) je kabalistički l’or enté (nakalemljeno zlato)”, a En Laurenc u blizini katedrale Auch, znala sam da mi je dato da rešim složenu zagonetku. Znajući da je Abbe Boudet, najzanimljivija figura u čitavom fenomenu Rennes-le-Chateau, napisao prilično čudnu knjigu o „pravom keltskom jeziku“ dajući nešto poput tragova zelenog jezika o mestima i imenima u Francuskoj, odlučila sam da vidim šta je imao da kaže o Auchu.
Gaskoni – Okcitani. Aukitaini i njihova plemena. – Auch. Bordo
Kelti su potomcima Tubala nametnuli određene oznake u kojima su otkriveni običaji koje vekovima nisu mogli da obrišu. … Nije pitanje razmatranja imena svih Iberijskih plemena; međutim, moramo napraviti izuzetak za Vascone ili Gascone.
„Prema istoriji, Baski su imali privilegiju da formiraju avangardu Kartaginine vojske i da se prvi mere protiv neprijatelja. Njihova reputacija neosporne hrabrosti bila je tako dobro utvrđena da se Ceasar nije usudio preći preko Vaconije, toliko ih se plašio, odlazeći umesto toga u Španiju da ih izbegne u dolini Aspe u Bearnu.”
Gaskoni su dali svoje ime našem francuskom Gaskonu. Teško možemo reći da je njihovo osnivanje u Akvitaniji bila invazija jer su Akvitani bili njihova braća, a Gaskoni su im priskočili u pomoć u borbi protiv jarma za dominaciju koji im je Clovis želeo da nametne. Prvo ih vidimo pod Clovisovom decom koja su bila postavljena na desnoj obali Adour-a, a kasnije, oko 626. godine, preuzeli su celokupnu Novempopulaniju koja se od tada zvala Gascony. Oni su dobili svoje čudno ime od jedinstvene cipele koju su prihvatili i koju su njihovi potomci teško napustili. Gaskins, na keltskom jeziku, znači velika, drevna cipela. To je sandala koju u Languedocu nazivamo spardillo, na katalonskom spadrilla, a koju Baski nazivaju spartinac.
Reč spartinac je daleko od besmislene: sastoji se od glagola poštedjeti, uvod u borbu, i pridjeva tanak, délié, clair-semé, peu nombreux. Ova lagana cipela omogućila je Baskima da se uključe u borbe iz zasede: s retkom okretnošću, mogli bismo reći i neuhvatljivom, napredovali su u malim grupama, započinjući borbu smrtonosnim i izoliranim udarima koji su pojedinačno iznenadili svoje neprijatelje. Ovaj izraz spartinac pokazuje nam genijalan, ratnički karakter Baska: oni su bili davno ono što danas nazivamo gerilcima.
Nakon što nam je dao značenje imena Iberijskih plemena, keltski jezik objašnjava jednako lako i Akvitanska plemena. U ovom delu Galije, porodica Kelta je ostavila veće i jače tragove nego u mešavini sa Iberijskom porodicom. Svi autori su prepričavali različite karakterne osobine koje razdvajaju Iberijce i Kelte: bili su srećni, lagan, revni, voleli su da se svađaju i brzo su napadali; Iberijci su, naprotiv, bili ozbiljni, skoro mračni, voleli su rat i branili ga nepobedivom tvrdoglavošću. Kad su dva naroda susreli, šok je sigurno bio strašan.
Nakon što su se borili za posjed svoje zemlje, izveštava Diodor sa Sicilije, Kelti i Iberijci su tamo živeli zajedno, na osnovu mirovnog ugovora, i pomešali su se kroz savezništvo. Iz ove mješavine nastala je Keltiberijska nacija u kojoj Iberijska krv i dalje prevladava. Akvitani, koji, prema svojim tradicijama, nisu bili potekli od Kelta, pripadaju Keltiberijskoj porodici, jer ako su bili vrlo bliski Iberijancima po svojim osobinama i običajima, ipak su usvojili navike i institucije Kelta. Kao dokaz nudimo instituciju vojske, koja nam se čini apsolutno keltskim, mada se generalno pripisuje Iberijskoj naciji.
„Institucija koja je specifična za (Akvitanija), a koja je Galima nepoznata,“ kaže veoma cenjeni autor Istorije Gasconni-a, Abbe Monlezun, „jesu soldurieni, ili bolje rečeno, salduni (Escualdunal, zaldi ili saldi, konj; salduna, onaj ko ima konja, konjanika, l’ekues romain); na ovaj način se nazivaju vojnici koji daju zavet nekom poglavaru, da zauvek podeli svoju sudbinu ili se bolje poistoveti sa njim da nema primera jednoga ko je ikada preživeo. Čim je poglavar podlegao, videli smo ih kako traže slavnu smrt u bitci, i ako su je uspeli pronaći, vratili su se i probili se po telima onoga ko je imao svoju veru. ”
Možemo primetiti da u opisu rata protiv Akvitana, Ceasar govori samo o instituciji solduria, ne potvrđujući drugde da su solduri postojali u drugim delovima Galije. Izraz soldures, koji bićima baskijskog jezika ne pada na pamet, predstavlja, naprotiv, u jeziku Technosages, značenje savršeno u skladu sa samom institucijom. To je vojnik posvećen svom načelniku, a ratne nesreće neće ih razdvojiti; život soldura neće nadmašiti život njegovog poglavara. – Duša (sôl), život, âme. – durer (dioura), durer. – U današnje vreme, zar ih anglosaksonci ne zovu soldiers? Otkuda potječe ovaj soldier, ako ne iz soldure (soldioure), i kako bi taj izraz postojao u anglosaksonskom ako je institucija solduria bila jedinstvena za Iberijce? Ova institucija koja je, čini nam se, zajednička Keltima i Keltiberima, ukazuje nam na to kako je na akvitanskom tlu fuzija delovala između dve porodice. Ime Occitania korišćeno je za označavanje Akvitanije. […]
Autor Memoires de l’Hitoire du Languedoc želi, zbog prvog sloga Occitania, da taj termin primeni na Languedoc, ali ovaj izraz, razdvojen i interpretiran keltskim jezikom, pokazuje poslednjim dokazima da su Okcitani bili stanovnici morskih obala koje su okruživale Gaskonski zaliv, odnosno Akvitanci i Kantabrijanci. Ugled Baska i Kantabrijanaca kao neustrašivih mornara nikada nije osporavan i nisu bez razloga sebi pripisivali čast da su prvi lovili kitove. Što se tiče ostalog, ako kitovi retko padaju pod njihovim udarcima, to nije važilo i za pliskavice (porpoise, prim.prev.), a ovaj redovan lov na pliskavice dobio je ime Occitani – hog-sea (hogsi), porpoise, – udariti, frapper, – hand, la main – hogsihithand. – Izraz Occitani je, dakle, opšti naziv koji je označavao ribare u Gaskonskom zalivu.
Keltiberi iz unutrašnjosti zemlje između okeana, Pirineja i Garone, dobili su još jedno generalno obeležje, Akvitance. Kaže se da su Baski svoj jezik zvali Escualdunac: to je jezik konjanika, konjanika sa sumornim i hladnim licem – namrgođeni (skaoul), sumorni vazduh, hladan, – dole (daoun), ukrotiti – hack, konj.
Titula konjanika ne pripada samo Baskima, već je bila deljena sa Akvitancima, a ti zajednički ukusi i običaji deluju nam kao izvanredna osobina srodnosti koju ne treba zanemariti. Akvitancima je bilo teško da budu loši konjanici jer je njihova država bila bogata poznatim konjima. Benediktinski naučnik, Dom Martin, od koga su savremeni autori pozajmili najzanimljivije detalje o moralu, vladi i religiji Kelta, shvatio je da ova proizvodnja veličanstvenih konja ima veliki uticaj na ime Akvitanije. Takođe naglašava da se ova država prvo zvala Ekuitaine, od latinskog, ekuus, konj. Izuzetna pronicljivost religioznog naučnika teško da je bila u krivu, jer su još uvek bili snažni konjanici, ovi Akvitanci. – hak, konj, – kraviti (kaou), zastrašiti, – udariti, lomiti, – ruka, glavno, -kokokovati. – Akvitanija.
Da li je strast prema konjima nestala iz srca savremenih Akvitanaca? Sigurno je da, uprkos promenama koje su vekovima donosile njihove navike, ona i dalje zadržava istu živahnost: vežbe konja bilo kog cirkusa su dovoljne, da bi u duši Akvitanaca i Gaskonaca izazvale interesovanje i entuzijazam koji se ne može obuzdati.
Na Akvitaniji je živelo četrdesetak plemena, od kojih je devet glavnih inspiriralo Rimljane da zemlju nazovu Novempopulanie. Ispitaćemo imena nekih plemena sa imenima iz nekoliko gradova, i primetićemo da sva pripadaju keltskom jeziku. […]
Ausci su formirali najmoćnije pleme u Akvitaniji. Drevni geografi su glavnom gradu dali ime Klimberis. Mi mislimo da je to bila greška sa njihove strane; oni nisu shvatili tačno značenje ovog pojma, svojstveno celoj zemlji, jer Auch nikada nije video da se njegovo ime razlikuje, ime preuzeto od Ausca. Za kraj, čini nam se da istinu možemo otkriti po značenju Climberrisa, koji bi trebalo da se odnosi na celu zemlju, grad Auch kao i grad Eluse. Cela ova zemlja proizvodi bobice i žitarice – klime, region, država, – bobica (berry, prim.prev), žito, – Climeberry.
Zašto bi jednom gradu pripisali proizvodnju žita i grožđa, ako je to proizvodnja celog regiona? I ne treba da se čudimo kada vidimo bobice vinove loze, grožđe, ulaze u sastav Climberrisa jer su loze postojale u Galiji u divljem stanju. Možda je prošlo dosta vremena bez razmišljanja o njegovom uzgoju, a čini se da istorija časti Grke podučavanjem Kelta kako da prave vino, što nam se čini vrlo sumnjivim, jer su Kelti bili napredni koliko i Grci u materijalnoj civilizaciji, i superiorniji od Javanovih sinova u filozofskim i religijskim naukama.
Već smo rekli da je Auch svoje ime dobio od Auscia i da je njihov glavni grad. U želji da Auchu dodijelimo keltski izgovor, primorani smo da kažemo Aouch, i to je verovatno pravo ime ovog grada, napisano na anglosaksonskom kao Ouch, a izgovarano Aoutch.
Ouch označava zlatnu ogrlicu, postavu za dragoceni kamen, a Auscii označava vešte radnike, primenjene da rade sa plemenitim metalima i prave ove veličanstvene zlatne ogrlice kojima su ratnici ukrašavali svoje grudi u radosne dane, koji su za njih bili dani borbe – ouch (aoutch), ogrlica od zlata, – hew (hiou), iseći.
Ausci su lako postali vešti u radu sa zlatom; ovaj metal je bio gotovo kao korov u njihovoj regiji, a različiti istoričari kažu da su pohlepni grčki i feničanski trgovci, vraćajući se u svoje zemlje, koristili zlato sakupljeno u Pirenejima za balast u svojim sudovima. […] [Prevod: Henri See]
“We be berry, berry goood to Lawra“, zaista!
Varro, u svojom djelu Antiquitates rerum humanorum, pominje legendu o Eneju koji spašava svog oca i njegove kućne bogove iz požara u Troji, i kako oni nakon jednog dugog putovanja, stižu na polja Laurentuma, koja su bila cilj njihovog putešestvija.
“Laurente (Laurentium) je kabalistički l’or enté (nakalemljeno zlato)”
Pustiću da ovaj odlomak, zajedno sa ostalim tragovima koje sam otkrila, stoji ovde i navede čitaoca da razmišlja o Auch katedrali kao o glavnoj katedrali Fulcanellijevih Misterija.