Najopasniji kult na svijetu!

28. veljače 2007., SOTT je objavio sljedeći članak:

Ekstremistički rabini pozivaju na povratak žrtvovanja životinja

CNN/Associated Press
Srijeda, 28. veljače 2007. 17:23 EST

Džamija ‘Kupola na stijeni’ ili ‘Hram nad stijenom’ (poznata i kao Umarova džamija ili ‘Zlatna kupola’) u Jeruzalemu

Jeruzalem — Marginalna skupina ekstremističkih rabina želi nastaviti s biblijskom praksom žrtvovanja životinja na eksplozivnom vjerskom mjestu u Jeruzalemu, rekli su članovi u srijedu.

Zahtjev prkosi stoljećima vjerskih zabrana i izazvao je oštar protest muslimanskog vođe.

Kad su židovski hramovi stajali u starom gradu Jeruzalema prije više od 2000 godina, žrtvovanje životinja bilo je središte religije. Nakon uništenja hramova, žrtve su bile zabranjene, a rabinska su učenja zauzela njihovo mjesto kao središte judaizma.

Sada je skupina, nazvana “Ponovno uspostavljeno Veliko vijeće” (eng. “Re-established Sanhedrin”) prema vjerskom visokom sudu iz doba Hrama, odlučila kupiti neke ovce i pokušati pronaći onu koja je ritualno savršena za žrtvovanje, s ciljem obnavljanja prakse na specifičnom mjestu u Jeruzalemu, među Židovima poznatom kao Brdo Hrama.

Ovo mjesto je najosporavanije mjesto na Bliskom istoku, gdje se danas nalazi kompleks džamije Al Aqsa, gdje muslimani vjeruju da je prorok Muhamed uzašao na nebo. […]

Mislili smo da je ovo dobra prilika da preispitamo sljedeći, zastrašujući materijal.

30. srpnja 2005

• Tijekom reformacijske ere, biblijski su se Hebreji povezivali sa svojim suvremenim suvjernicima. Među protestantskim sljedbenicima je u isto vrijeme postalo popularno vjerovanje da će se Židovi, raštrkani u svojoj sadašnjoj disperziji, ponovno okupiti u Palestini kako bi se pripremili za drugi dolazak Krista… Stari zavjet nije samo postao najpopularnija literatura za protestantske laike, već i izvor općeg povijesnog znanja. Ovo je trenutak kada je započeo proces povijesne manipulacije. — Regina Sharif, Nežidovski cionizam

• Tko će biti Antikrist? … Naravno da će biti Židov. — Jerry Falwell

• Proročanski, jedina stvar koja bi to mogla spriječiti (židovski holokaust) je pokajanje Izraela. – Dwight Pentecost u intervjuu s Paulom Boyerom

• Stvaranje Izraela 1948. znači “konačni povratak u biblijsku zemlju iz koje su Židovi istjerani prije toliko stotina godina… Uspostava izraelske nacije je ispunjenje biblijskog proročanstva i sama bit njegovog ispunjenja.” — Bivši predsjednik Jimmy Carter

• Kao kršćanin, vidim povratak Židova u Svetu Zemlju kao samo jedan znak dolaska mesijanskog doba u kojem će svi ljudi uživati ​​u blagodatima idealnog društva. — Bivši senator Mark Hatfield

• Po prvi puta u više od 2000 godina, Jeruzalem (budući da je u rukama Židova) proučavateljima Biblije pruža uzbuđenje i obnavlja vjeru u točnost i valjanost Biblije. — L. Nelson Bell, urednik, Christianity Today
• Velečasni Clyde Lott, Kanton, Mississippi, pentekostni svećenik, tumači odlomke iz Biblije na način da kaže da se treći židovski hram mora podići u Jeruzalemu prije nego što se drugi dolazak dogodi… Lott uzgaja savršene crvene junice, djevičanske krave “bez mrlje” koji bi se mogle žrtvovati za proizvodnju pepela za ritualnu upotrebu u budućem hramu. Da bi se to dogodilo, muslimanska svetišta poput Kupole na stijeni morala bi biti srušena… Lott je uvjeren da će se Bog pobrinuti za to u dogledno vrijeme. — The New York Times, 27. prosinca 1998

Bit će korisno (čak i neophodno) da se čitatelj ovog članka upozna s mojom serijom “Tko je napisao Bibliju“, kao i “Istine ili laži“, a obje se bave mnogim problemima religija i kako su one stvorene i nametnute masama kao sredstvo kontrole. Također je izuzetno korisno pročitati moju recenziju knjige Burtona Macka “The Book of Q and Christian Origins“. Mackovi zaključci o važnosti “događaja mitizacije “Isusa”” za naš svijet prilično su zapanjujući s obzirom na ono što se dogodilo na svjetskoj pozornici otkako je napisao ovu knjigu.

Sada se postavlja pitanje ima li otkriće Q ikakve šanse promijeniti način na koji se kršćanstvo i njegovo evanđelje promatraju u moderno doba? Pitanje je prilično ozbiljno, jer ni na sveučilištu, ni među upućenim ljudima u našem društvu, ni među kršćanskim crkvama, rezultati biblijske znanosti nikada nisu napravili veliku razliku. […]

Komentar: U iznad spomenutom eseju, Laura Knight-Jadczyk objašnjava ‘Q’ izvor:

Q je skraćenica za njemačku riječ Quelle (što znači “izvor”). Q je jedan od dva izvora za Mateja i Luku, gdje je drugi stari Markovi spisi, ali nepoznati izgubljeni izvor se sada zove Q. Iako ova tema zadire u Q hipoteze – (sinoptička kritika), od otkrića Evanđelje po Tomi, to stvarno više nije hipoteza. Ali čini se da će taj predmetni naziv ostati. Istodobno, sve više i više knjiga indeksira Q kao “Sayings Gospel Q” (hrv. “Evanđelje izreka Q”). Prvi sloj Q je poznat kao Q1.

Više o Q izvoru pročitajte ovdje ili ovdje.

Otkriće Q-a učinkovito dovodi u pitanje privilegiju dodijeljenu narativnim evanđeljima kao prikazima povijesnog Isusa. Razlika između narativnih evanđelja i modernih prepričavanja priče više ne može ležati u razlici između povijesti i fikcije. Narativna evanđelja također su proizvodi mitske mašte. […]

Mitovi, mentaliteti i kulture idu zajedno.[…]

Kršćanski mit i zapadna kultura idu zajedno. […]

Javno priznati da [američki san] možda nešto duguje naslijeđu zapadne kršćanske kulture je, s druge strane, tabu.

Zanimljivo je da se iznimka od ovog općeg pravila događa kada pritisak na javnu politiku i domoljublje rezultira pretjeranim izražavanjem onih vrijednosti za koje se naša nacija zalaže. Imamo povijest takvih fraza: novi svijet, nova zemlja, novi ljudi, pravedna nacija, očitovana sudbina, grad na brdu, sloboda koja prosvjetljuje svijet, svjetionik za beskućnike, jedna nacija pod Bogom, moralna većina, branitelji slobodnog svijeta i novi svjetski poredak.

Ovi truizmi [izjava koja je toliko očita ili toliko često izgovorena da se njezina istinitost ne dovodi u pitanje, op.prev.] signaliziraju mesijanski mentalitet. […]

Nedavna povijest svega što smo učinili s našom tehnologijom i moći u cijelom svijetu je zabrinjavajuća, kao i ljudski vapaji za pomoć iz cijelog svijeta koji su postali maleni, a opet preveliki da se njima nosimo. Popis zabrinutosti je premašio stranicu, a mi kao da smo preopterećeni nerješivim problemima i svađama te ekološkom odgovornošću. Za promišljene ljude, problemi se odnose na procjenu šansi za izgradnju zdravih i sigurnih društava u multikulturalnom svijetu uz razumijevanje uvjeta za predatorstvo i predrasude, zlouporabu moći i nasilje. U svakom slučaju, neodgovorno je ne uključiti se u javnu raspravu o vlastitom sustavu kulturnih vrijednosti. […]

Kako bismo razumjeli sebe i registrirali razloge za naše društvene opcije, kulturalna analiza morat će uključiti komparativnu procjenu mitologija. A to znači pažljivo promotriti vlastitu mitologiju.

Q bi trebao pomoći u ovoj analizi razbijanjem tabua koji sada daje privilegiju kršćanskom mitu. To je zato što nam priča o Q daje prikaz kršćanskog podrijetla koji ne ovisi o narativnim evanđeljima. … Kršćanska mitologija sada se može smjestiti među mnoge mitologije i ideologije religija i kultura svijeta. Kršćanski mit može se proučavati kao što se proučava svaki drugi mit. Može se ocijeniti zbog prijedloga načina za rješavanje društvenih problema, izgradnje zdravih društava i simboliziranja ljudskih vrijednosti. […]

Učinak kršćanske mitologije nije uvijek bio humanizirajući. Knjiga Roberta Jewetta, The Captain America Complex, prati naš revni nacionalizam do njegovih biblijskih korijena.

Drugi su duboko razmišljali o kršćanskim uvjerenjima koja su bila pod kolonijalnim imperijalizmom, osvajanjem Zapada, indijanskim ratovima i trgovinom robljem.

A drugi su pak proučavali odnos evanđeoske priče s profilom američkog heroja, američkim snom i destruktivnom politikom pravednosti gdje god smo intervenirali u unutrarnje poslove naroda diljem svijeta.

Čini se da je zaključak da je kršćansko evanđelje, fokusirajući se na raspeće kao jamstvo za apokaliptično spasenje, na neki način dalo svoj blagoslov obrascima osobnog i političkog ponašanja koji su često imali katastrofalne posljedice. […]

Q-ov izazov kršćanima stoga je poziv da se pridružimo ljudskoj rasi, da vidimo sebe s našim mitovima na rukama… [Izgubljeno evanđelje Burtona L. Macka]

Čitatelj bi također mogao poželjeti uzeti primjerke knjigu Gershoma Gorenberga The End of Days: Fundamentalism and the Struggle for the Temple Mount i Forcing God’s Hand: Why Millions Pray for a Quick Rapture and Destruction of Planet Earth Grace Halsell. Ove dvije knjige pružile su velik dio materijala koji je iznesen u ovom članku.

Gershom Gorenberg je pomoćni urednik i kolumnist The Jerusalem Reporta, redoviti suradnik The New Republica i suradnik Centra za milenijske studije na Sveučilištu Boston. Živi u Jeruzalemu, gdje je proveo godine izvještavajući o opasnoj mješavini vjere i politike.

Grace Halsell je tri godine pisala govore predsjedniku Lyndonu Johnsonu. Kao novinarka, izvještavala je i iz Koreje i Vijetnama. Bila je autorica 14 knjiga, uključujući “Prophecy and Politics: Militant Evangelists on the Road to Nuclear War“.

Činjenice koje ova dva autora (jedan kršćanin i jedan Židov) iznose jest da brojni TV evangelisti propagiraju teologiju Armagedona Nove kršćanske desnice, što uključuje Pata Robertsona i Jerryja Falwella, zajedno s vrlo čitanom knjigom “The Late Great Planet Earth” Hala Lindseya i seriju “Left Behind” Tima LaHayesa, te da ova teologija utječe na milijune ljudskih bića diljem svijeta ne samo da vjeruju da će svijet uskoro završiti, već da je njihova dužnost ubrzati događaj na bilo koji način. Upravo u tom kontekstu, mi stječemo bolje razumijevanje politike Georgea W. Busha, iako su obje ove knjige napisane mnogo prije nego što je Bush izvršio državni udar 2000.

Halsell je intervjuirao fundamentaliste, od kojih su svi vjerovali da je njihova dužnost ispuniti biblijsko proročanstvo o borbi protiv Trećeg svjetskog rata kao pripremu za Kristov drugi dolazak. Najviše zabrinjavajuća je njezina rasprava o savezu Nove kršćanske desnice i militantnih Cionista koji dijele zajedničko uvjerenje i entuzijazam za globalni holokaust. Alarmantan je i razmjer političkog utjecaja gore spomenutih TV evangelista, izraelskog lobija i činjenice da je politika Georgea W. Busha u velikoj mjeri podložna njegovom navodnom uvjerenju u neizbježnost božjeg nuklearnog rata. Pretpostavljam da Bush, iza kulisa, nije istinski kršćanin, čak ni u vlastitom umu, već radije slijedi Machiavellijeve ideje koje tvrde da se vođa mora doimati religioznim kako bi potaknuo mase koje su vjernici da ga slijede. S druge strane, Bush i veći dio Kongresa možda uistinu vjeruju u ovu teologiju Armagedona.

I Gorenberg i Halsell detaljno opisuju i dokumentiraju povijest saveza između militantnog cionizma i kršćanskog fundamentalizma i razotkrivaju svrhu saveza koja je povratak cijele Palestine pod izraelsku kontrolu i ponovna izgradnja Hrama u Jeruzalemu, na mjestu gdje sada stoje džamija Al-Aqsa i Kupola na Stijeni. Za religioznog cionistu, ove radnje su preduvjet za Mesijin PRVI dolazak. Za kršćanske fundamentaliste, to je preduvjet za Armagedon i Mesijin DRUGI dolazak. Oslobađanje Izraela od Palestinaca koji su ondje živjeli više od 5000 godina i uspostava židovske hegemonije, uključujući upotrebu nuklearnog oružja (Armagedon), smatraju se događajima koje treba iskreno željeti i podržati.

Kršćanski fundamentalisti vide Armagedon kao “nuklearan i neizbježan”, koji čeka samo na odgovarajuću orkestraciju američkih političkih vođa. Cionisti, naravno, NE uključuju Armagedon u svoje mesijanske težnje. Taj sukob interesa na višoj razini razotkriva Gorenbergova knjiga.

Gorenbergova knjiga je napisana prije 11. rujna i, u tom smislu, bila je izuzetno dalekovidna. Čitatelju koji želi razumjeti što je u korijenu sadašnjeg sukoba koji prijeti obuhvatiti naš planet, njegova će povijest tih soprnih 14 hektara Brda Hrama biti ključna. Gorenberg jasno pokazuje što je u korijenu nestabilnih odnosa između Arapa, Židova i kršćana u Izraelu. Posebnu pozornost posvećuje pažljivom dokumentiranju i analizi djelovanja i uvjerenja fundamentalističkih skupina u sve tri religije.

I židovski mesijanisti i kršćanski milenijalisti vjeruju da je izgradnja Trećeg Hrama, na mjestu gdje su navodno stajali i Salomonov i Herodov hram, ključna za ostvarenje njihovih proročkih scenarija (nema veze to što izgleda da oboje iskorištavaju jedan drugoga i svaki vjeruje da je drugi samo glupo oruđe), dok se muslimanski vjernici boje da će napori da se uništi džamija Al-Aqsa (kako bi se napravilo mjesto za Treći Hram) spriječiti ispunjenje proročanstva o islamskom svetištu u Meki koje će se preseliti u Jeruzalem na kraju vremena.

Gorenberg Brdo Hrama naziva “svetom eksplozivnom kapsulom”.

Problem je, naravno, kao što sam pokazala u Tko je napisao Bibliju, vjerojatno nikada nije ni postojao PRVI “Salomonov Hram”, a Stari zavjet NIJE prava “povijest Židova”. Dakle, problem je: ako se islam temelji na dvije “proizvedene” religije, što to onda govori o vjeri islamskih fundamentalista?

Činjenica je: postoji savezništvo između Amerike i Izraela u ratu protiv Islama. Oboje su odlučni uspostaviti izraelsku kontrolu nad Jeruzalemom i obnoviti Hram na mjestu gdje sada stoji Kupola na stijeni, a Palestinci im smetaju. Ovo je ključni problem iza sadašnjeg “Rata protiv islama” prerušenog u “Rat protiv islamskih terorista” i nedavno, “Rat protiv onih koji mrze našu civilizaciju”. I baš kao što su kršćani i židovi spremni žrtvovati svoje vlastite ljude za ovaj monstruozni plan, tako i muslimani nedvojbeno potiču teroriste da nanesu što je više moguće štete “nevjernicima” kako bi spasili svoje sveto mjesto. Ali da bismo se doista uhvatili u koštac s eksplozivnom situacijom, moramo pripisati glavni dio krivnje za islamski terorizam u današnjem vremenu tamo gdje je moć boravila jako dugo: na Zapadu, kršćanskom Zapadu:

• U Americi postoji novi vjerski kult. Ne sastoji se od takozvanih “luđaka” koliko od većine ljudi, srednje do više-srednje klase Amerikanaca. Oni slušaju – i daju milijune dolara svaki tjedan – TV evanđelistima koji izlažu temelje kulta. Čitaju Hala Lindseya i Tima LaHayea. Imaju jedan cilj: omogućiti Božjoj ruci da ih (oslobođene svih nevolja) digne na nebo, odakle će gledati Armagedon i uništenje planeta Zemlje. Ova doktrina prožima Božje skupštine, Pentekostne i druge karizmatske crkve, kao i Južne baptističke, Neovisne baptističke i bezbrojne takozvane biblijske crkve i mega-crkve. Najmanje jedan od svakih 10 Amerikanaca je poklonik ovog kulta. To je najbrže rastući vjerski pokret u današnjem kršćanstvu. — Dale Crowley Jr., religijski emiter, Washington D.C.

“Uzašašće Crkve” je ideja koju je popularizirao John Darby, britanski propovjednik iz devetnaestog stoljeća. Riječ “Uzašašće” opisuje radost vjernika dok se ostatak čovječanstva suočava s apokaliptičnim terorom, koji bi trajao sedam godina, prije nego što se uspostavi Božje kraljevstvo na zemlji.

Tim LaHaye – sa svojim piscem iz sjene Jerryjem B. Jenkinsom – napisao je seriju knjiga koje nastoje učiniti taj teror stvarnim, prikazati “Uzašašće” u svijetu jumbo jetova i IMAC-a.

LaHayeove knjige su STVARNE ljudima koji žive u zastrašujućim vremenima. Za pravog vjernika, LaHayeove knjige nisu samo točni opisi toga kako će se sve to zapravo dogoditi, one pružaju zadovoljavajuće ukusne scenarije kojima si dokazuju da su U PRAVU. Nevjernici su opisani dugim i razvučenim opisima onoga što će im se dogoditi na zemlji nakon Uzašašća.

Jedan od ključnih elemenata teorije “Uzašašća” je Antikrist. Ova osoba potpisuje sedmogodišnji mirovni ugovor s Izraelom – koji uključuje ponovnu izgradnju Hrama. Očekuje se da će Židovi jednoglasno podržati ovaj projekt, a muslimani će također pristati da se Kupola na stijeni premjesti u “Novi Babilon”.

Ponovna izgradnja hrama u Jeruzalemu je potrebna za scenarij, jer ga Antikrist mora oskrnaviti usred Nevolja koje bi trebale uključivati ​​rat, potrese i skakavce. Treba se nadati svemu ovome kao nužnim preduvjetima za uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji.

Ta teorija zahtijeva i još nešto: da će se Židovi u masama obratiti na kršćanstvo kako bi onda mogli postati “svjedoci” ili obraćeni nežidovi. Darbyjeva teorija inzistira na tome da se Božja obećanja narodu Izraela moraju tumačiti doslovno i da se odnose na doslovne Židove. Dakle, Židovi ĆE se obratiti (jer tako stoji u eshatološkom scenariju).

Na dan “Smaka svijeta”, vjernici tri vjere gledat će istu dramu, ali s različitim programima u rukama. U jednom, Isus je Sin Božji; u drugom je muslimanski prorok. Židovski mesija je u muslimanskom pismu predstavljen kao dajjal – drugo ime za Antikrista, varalicu kojeg predviđa kršćanska tradicija. Nevjernici u jednom scenariju su pravi vjernici drugog. Ako vaš susjed navijesti da je došao kraj, možete mu vjerovati, čak i ako potpuno krivo shvaća što se događa.

Ima smisla: scenaristi kršćanstva su preradili judaizam, a islam je prepisao oboje. David Cook primjećuje da su se od početka apokaliptične ideje kretale naprijed-natrag između vjera; globalno selo je starije nego što mislimo. Neki od ranih glasnogovornika islamskog apokaliptičnog mišljenja bili su obraćeni židovi i kršćani; stigli su s povijestima budućnosti u svojim bisagama.

Štoviše, kraj priče je kada istina izađe na vidjelo, kada prevareni shvate svoju grešku. Duboka zamjerka na početku i kršćanstva i islama je u tome što su židovi odbili novu vjeru – tako da se židovi moraju pojaviti u drami Kraja obje religije, kako bi bili kažnjeni ili prepoznali svoju pogrešku.

A zajednička je i postavka Kraja. Presudni događaji odvijaju se u Jeruzalemu ili u njegovoj blizini. Uostalom, scenarij je počeo s hebrejskim prorocima, za koje je Jeruzalem bio središte ne samo njihovog svijeta nego i Božjeg, a svi su ostali nastavili na njihovim podacima. Izaijina najava Svršetka Dana dolazi neposredno nakon što on oplakuje da je “grad vjere [postao] bludnica”. To postavlja kontrast: u savršenom dobu, “planina Doma Gospodnjega biti će utvrđena kao vrh planina” i “sa Siona će izaći zakon”. Mesijin zadatak je prekinuti progon Židova i ponovno uspostaviti Davidovo kraljevstvo – u njegovoj prijestolnici.

Kršćanstvo je preradilo tu viziju. Isus, kaže Novi zavjet, nije samo razapet i uskrsnuo u gradu, on je uzašao na nebo s Maslinske gore – i obećao da će se tamo vratiti. Bez nacionalne veze Židova sa stvarnim Jeruzalemom, kršćani bi mogli alegorizirati takve stihove. Jeruzalem kraja [svijeta] mogao bi se izgraditi na drugim obalama, a nebrojeni milenijski pokreti nastali su drugdje. Ali doslovno značenje je tu da se ponovno traži, osobito u vremenu doslovnosti, kakvo je naše.

Najupečatljivije od svega je to što je islam prihvatio istu postavku. Za muslimanske apokaliptične vjernike, Jeruzalem je glavni grad u mesijanskom dobu. Na kraju vremena, kažu muslimanske tradicije, Ka’ba – središnje islamsko svetište u Meki – doći će u Jeruzalem. Implikacija je da se u islamu, govoreći o apokalipsi, barem nagovještava Jeruzalem – a borba oko Jeruzalema aludira na posljednju bitku.

Zanimljivo je da akademski stručnjaci često kažu da islam daje malo prostora apokalipsi. U ranim stoljećima religije, vjernici su Proroku pripisivali veliki broj kontradiktornih tradicija. Rani islamski učenjaci su smanjivali broj izreka, utvrđujući koje su najpouzdanije. U međuvremenu, islam je postao vjera carstva, i došlo je vrijeme da se tiho razgovara o rušenju zadanog poretka. Dakle, autori knjiga koje sadrže “najtočnije” predaje, vrhunac kanona, malo su rekli o kraju. “Uzvišeni” islam izgleda da nije bio apokaliptičan. [Gorenberg]

Dakle, vidimo da, za one kršćane koji vjeruju u teologiju Armagedona, jedina stvar koju mogu učiniti jest promovirati dobrobit Izraela novcem, oružjem i drugim vrstama potpore, tako da se Hram može ponovno izgraditi; nema veze da će biti oskrnavljen i da bi Izrael trebao, prema scenariju, biti potpuno uništen u procesu uspostave Božjeg kraljevstva!

Kakva prijevara!

Slušao sam muslimanske šeike kako objašnjavaju kako stihovi u Kuranu predviđaju uništenje Izraela, kao i američke evangeličke svećenike koji inzistiraju na svojoj dubokoj ljubavi prema Izraelu, a unatoč tome željno iščekuju apokaliptične bitke na izraelskom tlu, tako strašne da će se isušena riječna korita, kako predviđaju, napuniti rijekama krvi. Također sam shvatio da središte moje priče mora biti Brdo hrama. Ono što se događa na tom specifičnom mjestu, više nego bilo gdje drugdje, ubrzava očekivanja Kraja u tri religije. I baš na tom mjestu je najveća opasnost od izazivanja katastrofe. […]

Melody, krava koja je mogla donijeti Božje kraljevstvo na zemlju, ili zapaliti cijeli Bliski istok, ili oboje, ovisno o tome koga pitate, provukla je glavu između sivih rešetki štale i žvaće sijeno i klipove kukuruza. […]

Kada se Melody okotila u kolovozu 1996., taj je događaj bio kao da je prkosio prirodi: majka joj je bila crno-bijela Holsteinka. Zapravo, [Gilad Jubi, mljekar iz poljoprivredne škole Kfar Hasidim] kaže da je imao problema s uzgojem krava muzara i da je na kraju uvezao sjeme iz Švicarske, misli on, od crvene pasmine goveda. Ali “crvene” krave su obično pune mrlja. A potpuno grimizna [krava] je izvanredna: Mishneh Tora, Kodeks židovskog vjerskog zakona čiji je autor Mojsije Maimonides iz dvanaestog stoljeća, bilježi da je samo devet krava, “crvenih junica”, u povijesti odgovaralo zahtjevima Knjige Brojeva za žrtvovanje. Ipak, taj rijedak prinos bio je bitan za održavanje bogoslužja u hramu u Jeruzalemu. Deseta će krava, tvrdi Maimonides, stići u vrijeme mesije. To je onda kada židovska tradicija predviđa izgradnju Trećeg hrama na Hramskom brdu. […]

Pronalazak crvene junice jedan je od preduvjeta za izgradnju Hrama. Drugi je, općenito se pretpostavlja, uklanjanje Kupole na stijeni s Brda hrama. […]

Sljedeći dan, novine su objavile priču. [Adir Zik, spiker na doseljeničkoj piratskoj radio postaji poznat po svojoj vatrenoj retorici] govorio je o crvenoj junici u svojoj radio emisiji. Počelo je ludilo oko Melody. […] Stigli su novinari. Rabini, bez junice, pojavili su se na nacionalnoj TV. Novinar iz Boston Globe je napravio priču, a drugi američki dopisnici su ga slijedili. … K crvenoj junici je hodočastila ekipa CNN-a, ekipe ABC-a i CBS-a, te iz Japana, Nizozemske, Francuske.

Iako je velik dio svjetskih medija o Melody izvještavao u zbunjenom tonu, kao o priči o čudnim stvarima u koje ljudi vjeruju, nisu svi tu kravu doživjeli kao šalu. Na stranici o mišljenjima utjecajnog izraelskog dnevnika Ha’aretz, kolumnist David Landau je ustvrdio da bi sigurnosne službe trebale gledati na crvenu junicu kao na “četveronožnu bombu”, potencijalno opasniju od bilo kojeg terorista. Landau… je razumio očekivanja od izgradnje Hrama koje bi krava mogla potaknuti među židovskim vjerskim nacionalistima, i njen potencijal za poticanje rata s muslimanskim svijetom. “Metak u glavu”, napisao je, “je, po najboljem običaju, rješenje sigurnosnih službi u takvim slučajevima…”

Previše oštro? Kao što je Landau aludirao, bezimeni agenti izraelskih snaga sigurnosti Shin Bet, zatečeni ubojstvom premijera Yitzhaka Rabina u studenom 1995., podcijenili su snagu vjere u prošlosti. U Kfar Hasidimu, Melody je premještena iz štale u “samicu” u školskom zoološkom vrtu, gdje je mogla biti malo sigurnija od posjetitelja koji su svakodnevno pristizali. Postavljen je pas da je čuva. Nije je mogao zaštititi od izbijanja bijelih dlaka. [Što je Melody i učinila, diskvalificirajući je i spasivši je od pretvaranja u kravlji tost.]

Bez sumnje, reakcije na Melody se čine bizarnima. Ali postoje tri vrlo čvrsta razloga za strahove i nade koje je izazvala: prošlost, sadašnjost i ponajviše – budućnost.

Brojevi 19 je jedan od najopsežnijih odjeljaka u Svetom pismu. Crvena junica, “besprijekorna, bez mane, i na koju jaram nije pao”, treba biti zaklana, a njeno tijelo potpuno spaljeno u pepeo. Paradoksalno, ova se žrtva mora obaviti izvan Hrama, a ipak pepeo junice postaje ključ svetišta: on jedini može očistiti muškarca ili ženu zaražene dodirom s ljudskom smrću.

Jer, kaže biblijski tekst, svatko tko dotakne leš, ili kost, ili grob, svatko tko čak uđe u istu sobu s mrtvim tijelom, postaje nečist, i ne smije ući u Hram. Ipak, blizina smrti je neizbježan dio života, a žrtve su bile način na koji su Izraelci služili Bogu. Dakle, da biste osobu oslobodili nečistoće, kažu Brojevi, pomiješajte juničin pepeo s vodom i pospite je tom mješavinom. Kako židovska tradicija čita te stihove, junica je doista morala biti besprijekorna. Dvije bijele dlake bi je diskvalificirale. Bila je neophodna najrjeđa moguća zvijer za pročišćavanje svećenika koji je prisustvovao pokopu vlastitog oca ili za dopuštanje bilo kojem Izraelcu koji je bio u nazočnosti leša da sudjeluje u žrtvenom kultu. […]

Posljednji pepeo posljednje crvene junice nestao je negdje nakon što su Rimljani sravnili Hram u Jeruzalemu 70. godine. Svaki je židov postao nečist zbog pretpostavljenog kontakta sa smrću, ali sve to, praktički govoreći, nije bilo toliko važno jer nije bilo svetišta u koje bi se moglo ući, a žrtvovanje je prestalo biti središte judaizma. S toga, deseta junica je logično pripadala zamišljenom vremenu mesije, gdje je pripadao i obnovljeni hram.

Ali danas, odsutni pepeo crvene junice ima novu funkciju. On je ključni čimbenik političke i strateške ravnoteže Bliskog istoka.

Prošlo je više od tisuću i devet stotina godina od uništenja Hrama, ali njegova lokacija – uzmimo manje ili više nekoliko ključnih metara – još uvijek je teška fizička stvarnost. […] U načelu, Brdo hrama ostaje najsvetije mjesto u judaizmu. […]

Ali sama planina nije u ruševinama. Kao Al-Haram al-Sharif, Plemenito svetište, to je treće najsvetije mjesto u islamu. […] Pogled na Brdo svjedoči da bi bilo kakav pokušaj da se izgradi Hram na mjestu gdje je nekoć stajao – jedino mjesto za koje židovska tradicija kaže da se može ponovno izgraditi – značilo bi uklanjanje svetišta, koje je sveto stotinama milijuna muslimana, od Maroka do Indonezije. Pokušaj da se čak i dio ograđenog prostora posveti židovskoj molitvi značio bi odsijecanje tog dijela od islamskog prostora.

Dana 7. lipnja 1967., trećeg dana Šestodnevnog rata, izraelske trupe zauzele su istočni Jeruzalem, čime je Brdo hrama prvi put nakon gotovo 2000 godina dospjelo pod židovsku vlast. Izraelski čelnici odlučili su ostaviti brdo, Al-Haram al-Sharif, u muslimanskim rukama. Odluka je, jedva, odvojila sve potrebne sastojke za sveti rat. […]

Ipak, odvajanje koje je napravila civilna vlada ne bi uspjelo bez pomoći židovskih vjerskih vlasti. Od Šestodnevnog rata nadalje, vodeći izraelski rabini su velikom većinom presudili da Židovi ne bi trebali proći vrata Brda. Jedan od najčešće navođenih razloga je taj što se prema vjerskom zakonu pretpostavlja da je svaki Židov imao kontakt s mrtvima. Zbog nedostatka pepela crvene junice, jednostavno se ništa ne može učiniti u vezi s tim: nema načina da se Židovi očiste da bi ušli na sveti trg, nema načina da judaizam povrati Brdo, nema načina da ponovno sagradi Hram. Vladini dužnosnici i vojni čelnici mogli su potrebu za nestalom junicom smatrati samo pukom srećom koja je spriječila sukob oko Brda. […]

Godine 1984., Shin Bet je naletio na plan židovskih doseljenika iz podzemlja da dignu u zrak Kupolu na stijeni. Jedan od vođa skupine objasnio je da je među “duhovnim poteškoćama”, koje su ih spriječile da izvedu napad, bilo to što je zabranjeno ući na Brdo hrama zbog nečistoće uzrokovane kontaktom s mrtvima – to jest, nedostajao im je pepeo crvene junice. U presudi u tom slučaju, jedan je sudac napisao da bi, da je plan bio proveden, to “izložilo državu Izrael i cijeli židovski narod novom holokaustu”.

Opasnost nije nestala: Brdo hrama je potencijalni detonator rata širokih razmjera, a nekoliko ljudi koji pokušavaju požuriti Kraj moglo bi ga pokrenuti. [Gorenberg]

Prema Gorenbergu, između petine i četvrtine svih Amerikanaca su evangelisti. U Latinskoj Americi, broj protestanata koji se pridržavaju ovih uvjerenja popeo se s 5 milijuna u kasnim šezdesetima na 40 milijuna sredinom devedesetih. “Jedan od razloga uspona [bila je] kampanja Ivana Pavla II protiv ljevičarske vjere teologije oslobođenja. Pošto im je uskraćena veza između religije i nade u bolji svijet, latinoamerički katolici bili su otvoreniji prema katastrofalnim nadama premilenijalizma.”

Južnokorejski apokaliptično orijentirani protestanti su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina sa 15 posto ukupne populacije došli na 40 posto.

Stara stereotipna slika apokaliptičnih vjernika kao skitnica na uglovima ulica s natpisima “Kraj je blizu” više ne stoji. Današnji pristaše teorije Uznesenja nose odijela u sobama za sastanke i koračaju hodnicima moći.

Velečasni Irvin Baxter, pentekostni svećenik iz Richmonda, Indiana, učinio je Melody naslovnom pričom u svom časopisu “Endtime” (hrv. Kraj vremena), koji donosi “Svjetske događaje iz biblijske perspektive”, a zatim je objavio dodatni članak kada je mogao otići i sam je posjetiti. Svojim 40.000 kršćanskih pretplatnika objasnio je Maimonidesovo stajalište da će deseta crvena junica biti žrtvovana u mesijino vrijeme – a zatim je primijetio da prema diplomatskom rasporedu koji je tada bio na snazi ​​za sporazume iz Osla, “konačni status Jeruzalema i Brda hrama treba se riješiti do svibnja 1999. Melody će 1999. imati tri godine…”

Drugim riječima, tele, srednjovjekovni židovski mudrac i mirovni sporazum između Izraela i PLO-a dokazali su da će Hram biti na mjestu kako bi Kraj vremena počeo do kraja tisućljeća.

Televangelist Jack Van Impe također je primijetio da “sveto pismo zahtijeva da se crvena junica žrtvuje u dobi od tri godine” i upitao bez daha: “Može li se Melodyin pepeo koristiti za ceremonije pročišćavanja Hrama već 2000.?”[…]

[U] 1999., ja [Gorenberg] sam svratio u urede Udruženja Al-Aqsa … da vidim Ahmada Agbariaya [koji] je zadužen za napore udruženja razvitku džamije u Al-Haram al-Sharifu. […] Židovi, rekao mi je, “namjeravaju izgraditi Treći hram”

Postoji li ciljani datum? Pitao sam.

“Sve što znam je da su prije tri godine rekli da se rodila crvena junica… i da će za tri godine početi graditi. Tri godine će biti u kolovozu 1999.” […]

Ekipa s kravom ima glavnu ulogu na pozornici Kraja. […]

[Rabin Chaim Richman, zagovornik religijskog cionizma] … tvrdi da ljudska bića djeluju kako bi svijetu donijela konačno iskupljenje. Dio toga je povratak Židova na svoju zemlju i izgradnja države. […]

Velečasni Clyde Lott poznaje krave… Znanje o tome što rabini žele od krave došlo je nedavno. […] Krajem 1980-ih, prisjeća se Lott, “bio je val propovijedanja proročanstava koji je prolazio kroz Mississippi, a pitanje je bilo kada će Izrael izgraditi Hram.” Za to je, Lott je znao, potrebna crvena junica. […] Pitanje ga je mučilo mjesecima. Sve dok jednog dana, kad je radio na polju i kada se dio opreme pokvario, Lott je sjeo u svoj auto da se zaputi prema gradu i auto ga je odveo u glavni grad države Jackson, gdje je nepozvan ušao u ured Raya Manninga, direktora međunarodne trgovine za državu Mississippi. … Bizaran sastanak na kraju je rezultirao pismom atašeu za poljoprivredu u američkom veleposlanstvu u Ateni, koji je po svojoj specijalnosti odgovoran za cijeli Bliski istok.

Manning je objasnio da mu se obratio proizvođač goveda koji je dao ovu ponudu: “Red Angus govedo, pogodno za biblijske žrtve iz Starog zavjeta, neće imati mrlje ili obojenu dlaku, genetski crveno… također izvrsne kvalitete govedine.”

Ono što je Lott učinio je logično. Danas je uzgoj stoke biotehnologija. Bilo je to njegovo životno djelo. Ali je li to nešto značilo? Lott nije jedina tehnička osoba koju privlači vizija izgradnje Hrama, jer ona obećava da je tehnička vještina neophodna za spasenje svijeta. Niti je on jedini u našem tehnološkom dobu koji čitaju samu Bibliju kao tehnički priručnik, instalacijske upute za konačnu, fantastičnu nadogradnju svemira. […]

Lottovo ime je izlazilo u javnost, ljudi koji ga nikad nisu upoznali bili su inspirirani njegovim planom, u jednom značajnom dijelu američkog društva on nije bio lud, već hladno razuman. […]

“Obnova Izraela” – izraz koji su kršćani, zabrinuti za Kraj, koristili generacijama da upućuju na prorečeni povratak Židova u njihovu zemlju – također, odlučio je, mora biti “obnova” izraelske stočne industrije. [Gorenberg]

Godine 1994., rabin Richman posjetio je Lotta u Mississippiju gdje su mu pokazane četiri junice. Jedna mu je privukla pozornost i promatrao ju je petnaestak minuta. Zatim je izjavio: “Vidiš onu junicu. Ta će junica promijeniti svijet.” Bila je to prva krava u 2000 godina koja je zadovoljila Brojeve 19. Lott je “dokazao da može isporučiti”. Međutim, Richman je želio junicu rođenu u Izraelu kako bi osigurao da je “legalno besprijekorna”.

Lott je odustao od obiteljske farme. Na ranču u Nebraski počeo je uzgajati Red Angusa uzgojenog prema najvišim standardima, što znači, objašnjava, “mramoriranje mesa, bijele tragove kroz meso… lako teljenje, otpornost… dugovječnost.” Kako bi pospješilo napore, Udruga uzgajivača goveda u Izraelu osnovala je profesionalni odbor čiji su članovi bili Lott, Richman i nekoliko dužnosnika izraelskog ministarstva poljoprivrede. […]

U proljeće 1998. osnovana je Canaan Land Restoration of Israel Inc., neprofitna organizacija posvećena dovođenju stoke u Izrael, s pastorima raštrkanim od Kalifornije do Pennsylvanije kao službenicima i članovima savjetodavnog odbora. Lott se pojavljivao u crkvama, prikupljao sredstva i na kršćanskoj televiziji. Kartice za donacije, ukrašene fotografijama krava na ispaši u boji sepija, omogućile su pristašama da sponzoriraju kupnju “1 crvene junice – 1000,00 USD”, polujunice ili četvrtine, ili “1 zrakoplovne karte (1 krava) od 341 USD. Pismo za prikupljanje sredstava opominje: “Zapamti, Post. 12:2-3: “Blagoslivljat ću one koji tebe blagoslivljaju, a tko te prokune, proklet ću” stih koji evangelisti često navode kao razlog za podršku Izraelu. […]

Guy Garner … pastor Apostolske pentekostne crkve Porterdalea, Georgia [odustao je od svog posla s prodajom guma] kako bi putovao u Izrael kako bi se bavio poslovima Canaan Landa [Kanaanska Zemlje; op.prev.]. […] Krave su, naglašava Guy, “dar za židovski narod”. Uzgajivači dobivaju njih i telad koju proizvode besplatno, uz samo dvije obveze: nakon niza godina moraju Kanaanskoj zemlji osigurati isti broj mladih krava kao što su ih prvobitno dobili. Usput, Kanaanska zemlja ima pravo pregledati svako novorođeno tele i uzeti ono za koje ocijeni da je “posebno” – vjerojatno da bi se kvalificiralo kao crvena junica i ubrzati uspostavu Hrama. […]

Ipak, tko bi trebao izvući stvarnu korist od dovođenja crvenih junica u Izrael? Garner je uvjeren da iskreno pomaže Izraelu. Ali on se ponizno odlučio za ulogu malog lika u drami Posljednjeg vremena čiji je scenarij nešto grublji prema Židovima nego prema ponovno rođenim kršćanima. Zapravo, kršćani će sigurno izaći na krilima, dok će se na pozornici Židovi naći u središtu apokalipse…. “Nije ugodno razmišljati o tome,” kaže Garner mrzovoljno, “ali Bog čini ono što On namjerava učiniti.” […]

[Lott kaže] “Bog je čekao šest tisuća godina da podijeli s čovječanstvom kako bi dokazao svijetu tko je On. I izabrao je ljude baš poput nas da budu dio najvećeg plana Kraja vremena koje je čovječanstvo možda ikada doživilo.”

Godine 1998., rabin Richman je prekinuo svoje veze s Kanaanskom zemljom nakon što je saznao da je Lott snimljen u crkvi na Floridi kako govori o obraćenju Židova na kršćanstvo. Gorenberg primjećuje da je to bila simbolika stanja mnogo šireg saveza između kršćanske desnice i Izraela. To je “savez u kojem svaka strana pretpostavlja da druga igra ulogu koju sama ne razumije, u kojem svaka onu drugu često smatra nesvjesnim instrumentom za postizanje višeg cilja.”

Richman oštro govori o “teologiji otirača” kršćana koji vide Izrael kao odskočnu dasku do apokalipse od čijih će užasa samo kršćani biti spašeni. … Na kršćanskoj strani su oni koji žele “blagosloviti” Izrael, i osigurati mu ono za što vjeruju da je osigurač za Armagedon. A možda i obratiti Izraelce, što je još jedan “blagoslov” budući da će samo obraćeni proći kroz Posljednje dane. [..]

U pismima nakon prekida [Richmana i Lotta] Richman je rekao da “Institut Hrama ima svoje planove u vezi s crvenim junicama.” […]

Proročanstvo je, objašnjava Guy Garner, “unaprijed napisana povijest.” On nije sam u svom razmišljanju. [Gorenberg]

Pitanje koje trebamo postaviti je: Zašto vjera traži kraj? Kakvu moć ima ovaj koncept nad čovječanstvom. Zašto moderni ljudi ne mogu staviti religije judaizma, kršćanstva i islama u muzej religijskih koncepata odmah uz Zeusa i Ištar?

Gorenberg predlaže djelomičan odgovor: istinski vjernik u Boga (bio on židov, kršćanin ili musliman), jako je uvjeren u moć i DOBROTU svog boga. Bog MORA biti dobar. A za pojedinca odgojenog u određenoj vjeri, koji nije imao izbora u pogledu svoje društvene, kulturne i vjerske uvjetovanosti, ta potreba da Bog bude dobar ima vrlo duboke korijene u njegovoj ili njezinoj psihi. Prirodno je i moćno biti uvjeren da je “vjera naših otaca” DOBRA.

ALI, ovdje je problem: u ovom svijetu se događaju loše stvari koje se NE uklapaju u koncept DOBROG i Svemoćnog boga. I tako, biti vjernik znači postojati u stanju nesklada koji se mora riješiti.

Ljudska se bića svakodnevno bore s ovim problemom; pokušavaju pronaći odgovore koji će riješiti pitanja smrti, bolesti i uništenja; pokušavajući uskladiti svoja iskustva sa svojom vjerom u Dobrog Boga. Gorenberg daje primjer svećenika koji drži beskrajne propovijedi o ljudima čiji su životi spašeni jer su davali u dobrotvorne svrhe, a u pozadini je bila činjenica da mu je vlastita kći umrla u dobi od dvadeset godina od raka.

I tako, najhrabrija ideja od svih je ustvrditi da je svijet pokvaren/slomljen i da ga treba popraviti. Naravno, Bog – budući da je svemoguć i sveprisutan – MORA znati da je svijet pokvaren, i budući da je Dobar, on ga planira jednog dana popraviti. I tako, odgovor milenijalista je “očajnički iskren”: nešto nije u redu sa kreacijom Dobrog i Svemoćnog Boga, a u istom trenutku očaj zbog situacije, kognitivna disonanca Dobrog Boga koji dopušta da se dogode loše stvari – se odbacuje jer će Bog učiniti da sve bude u redu.

Naravno, vaša vizija popravka ovisit će o tome što mislite da je pokvareno. […]

Slika Božjeg kraljevstva slijedi u skladu s time, ali tu je i pitanje koliko su stvari pokvarene/slomljene, da li Bog koji djeluje preko muškaraca i žena već popravlja svijet ili nema izbora nego čekati Popravljača koji će doći da razbije i sruši i da ponovo izgradi svijet onakav kakav je On oduvijek namjeravao da bude. [Gorenberg]

Tijekom godina odrastanja, ljudima se govori da kada se nešto dobro dogodi, to je djelovanje Boga, a kada se dogodi nešto loše da je to Sotona koji je prošao kroz vrata jer vjera te osobe nije bila dovoljno jaka. Uz takvu vrstu uvjetovanja, nije ni čudo da su ljudi snažno uloženi u održavanje “dobrote” svog boga. Inzistirati na tome da mesija ili spasitelj “tek dolazi” je, u biti, odbacivanje SADAŠNJOSTI od sposobnosti odgovora. Milenijalci se čvrsto drže svojih uvjerenja, jer su alternative ili prihvatiti svijet takav kakav jest i odbaciti “hipotezu o dobrom bogu”, ili potpuno napustiti svijet, a oboje bi uništilo njihovu vjeru.

Snaga milenijalizma je ogromna! Međutim, problem s kojim se religije suočavaju jest kako održati tu nadu da gori, kako držati tu mrkvu, a da ne dopuste da im eksplodira u lice.

Jer, kada ljudi daju znakove da znaju kada je došlo vrijeme, a drugi otkrivaju da su se znaci ispunili i da je dan blizu, a drugi kažu da dan JE tu, neodoljiva sila entuzijazma neumitno se razbija o nepokolebljivu stvarnost: svijet ne završava.

I posvuda su samo rijeke krvi. Svaki put.

“Bog ne gleda na svu svoju djecu na isti način”, rekao je dr. John Walvoord, predsjednik Dallas Theological Seminary, mentor Hala Lindseya.

Bog je, kaže mi, imao planove za Židove i kršćane, ali ne i za ostale – osim ako nisu postali kršćani. Bog je, rekao je, imao nebeski plan za kršćane, a zemaljski za Židove.

A, pitam, koji je zemaljski plan za Židove?

“Ponovo stvoriti Izrael.” [Halsell]

Ono o čemu se ne izvještava naširoko, ali je dobro poznato u tim fundamentalističkim krugovima, jest da, kada Izrael učini ono što kršćani žele da učini: ponovno stvore i ponovo izgrade Hram – tada su gotovi. Oni koji se ne obrate bit će uništeni. Tako je jednostavno. Kršćani mogu voljeti i podržavati Židove SADA, ohrabrujući ih i hvaleći ih i šaljući im novac i sve što im je potrebno da “obave posao”. Ali, kad se to jednom ostvari, nemojte ni na trenutak pomisliti da će se ta ljubav i podrška nastaviti sve dok Židovi ostanu Židovi.

Početkom 1999., izraelska policija uhitila je članove dispenzacionalističke skupine iz Denvera u Coloradu pod nazivom Zabrinuti kršćani, stavila im lisice na ruke, zatvorila ih kao obične kriminalce i deportirala natrag u Sjedinjene Države. Izraelska policija ih je optužila da planiraju “krvavu apokalipsu” kako bi ubrzali drugi Kristov dolazak. Sugeriralo se da su planirali uništenje jeruzalemskog najsvetijeg islamskog svetišta.

U žarkoj želji da džamiju zamijene židovskim hramom, članovi kulta iz Denvera ne razlikuju se od drugih dispenzacionalista koji vjeruju da Bog želi da se to učini. Kao što sam saznao od kršćana na turneji koju je sponzorirao Falwell, oni ovu ideju drže prilično svetom. Umirovljeni bojnik po imenu Owen, koji živi u sjevernoj Nebraski, čini se tipičnim [kultistom].

Proveo sam mnogo vremena s Owenom, udovcem, koji je slabo građen i visok oko 165 cm. Stoji uspravno i ima ugodan osmijeh. Dobro odjeven i s punom kosom boje pijeska, izgleda mlađe od svojih godina. Služio je u Europi tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije nekoliko godina u Japanu. Jednog dana, hodao sam uz Owena i naša se grupa kretala prema starom gradu opasanom zidinama. Dok smo prošli Vrata Damaska ​​i hodali popločanim hodnicima, lako je bilo zamisiti da je Isus hodao sličnim putem. Usred brzo mijenjajučeg okruženja, stari grad opasan zidinama, čuvajući sloj po sloj povijesti i sukoba, predstavlja zvjezdanu atrakciju za turiste i ostaje dom za 25 000 ljudi. Kao što mi je ranije rekao palestinski musliman Mahmud, kroz svoju dugu povijest, Jeruzalem je pretežno i velikom većinom bio arapski.

Približavavali smo se Haram al-Sharifu, ili Plemenitom svetištu, koje okružuje Kupolu na stijeni i džamiju Al-Aqsa – mjesta koja sam ranije posjetio s Mahmudom. Oba ova zdanja, na uzdignutoj platformi, općenito se nazivaju jednostavno “džamija” i predstavljaju najsvetije jeruzalemsko islamsko svetište.

Stojimo u nižem dijelu ispod džamije i gledamo prema Zapadnom zidu, 60 m visokim i 487 m dugačkim blokom ogromnog bijelog kamenja, za koji se vjeruje da je jedini ostatak drugog židovskog hrama.

“Tamo – ” rekao je naš vodič, pokazujući prema gore prema Kupoli na stijeni i džamiji Al-Aqsa ” – sagradit ćemo naš Treći hram. Imamo nacrtane sve planove za hram. Čak je i građevinski materijal spreman. Skriven je na tajnom mjestu. Postoji nekoliko trgovina u kojima Izraelci rade, izrađujući artefakte koje ćemo koristiti u novom hramu. Jedan Izraelac tka čisto platno koje će se koristiti za odjeću svećenika hrama.” Zastaje, a zatim dodaje:

“U vjerskoj školi koja se zove Yeshiva Ateret Cohanim, Kruna svećenika, koja se nalazi blizu mjesta gdje mi stojimo, rabini podučavaju mladiće kako žrtvovati životinje.”

Žena u našoj grupi, Mary Lou, stručnjakinja za računala, se zaprepastila kada je čula da se Izraelci žele vratiti obredima starog salomonskog žrtvenog oltara u hramu.

“Vraćate se žrtvovanju životinja?” pitala je. “Zašto?”

“Tako je to bilo i u Prvom i Drugom hramu”, kaže naš izraelski vodič. “A mi ne želimo mijenjati običaje. Naši mudraci nas uče da je zanemarivanje proučavanja pojedinosti hramske službe grijeh.”

Napuštajući mjesto, napominjem Owenu da je naš izraelski vodič rekao da se hram mora ponovno izgraditi na mjestu Kupole na stijeni. Ali nije rekao ništa o muslimanskim svetištima.

“Biti će uništeni”, kaže mi Owen. “Znate da stoji u Bibliji da se hram mora ponovno izgraditi. I nema drugog mjesta za to osim na tom jedinstvenom području. To možete naći u Mojsijevom zakonu.”

Da li se čini mogućim, pitam Owena, da se Pismo o izgradnji hrama odnosi na vrijeme u kojem je napisano – a ne na događaje u sadašnjoj eri?

“Ne, to je povezano s našim dobom”, kaže Owen. “Biblija nam govori da će na Kraju vremena Židovi obnoviti svoja životinjska žrtvovanja.”

Drugim riječima, ponavljam pitanje, mora se izgraditi hram kako bi Židovi mogli nastaviti sa žrtvovanjem životinja?

“Da,” rekao je Owen, citirajući Ezekiela 44:29 da dokaže svoju tvrdnju.

Je li Owen uvjeren da bi Židovi, potpomognuti kršćanima, trebali uništiti džamiju, izgraditi hram i ponovno uspostaviti ubijanje životinja u hramu – sve to kako bi ugodili Bogu?

“Da”, odgovara on. “Tako mora biti. Tako stoji u Bibliji.”

I da li se izgradnja hrama, pitam, uklapa u neki vremenski slijed?

“Da. Mislimo da će to biti sljedeći korak u događajima koji vode do povratka našeg Gospodina. Što se tiče toga da li je hram velik, Biblija nam to ne govori. Sve što nam govori je da će postojati obnavljanje žrtavovanja. A Židovi to mogu učiniti u relativno maloj zgradi.”

Nije li atavistički, pitam, vratiti se žrtvovanju životinja? A što je s mnoštvom zabrinutih za prava životinja u naše moderno doba?

“Ali nas nije briga što oni govore. Važno je ono što Biblija kaže”, naglašava Owen. “Biblija predviđa ponovnu izgradnju hrama. Danas, ljudi koji će to činiti nisu kršćani nego ortodoksni židovi. Naravno, Stari zavjet je dao vrlo specifičnu formulu za ono što Židovi moraju slijediti u vezi sa žrtvovanjem životinja. Oni je ne mogu provodi bez hrama. Promatrali su žrtvovanje životinja do 70. godine nove ere. A kada će imati hram, imat će i neke ortodoksne Židove koji će ubijati ovce ili volove u hramu, kao žrtvu Bogu.”

Dok Owen govori o ponovnom uspostavljanju žrtvovanja životinja – što je korak koji smatra nužnim za vlastitu duhovnu zrelost – čini se da blokira iz svoje svijesti činjenicu da muslimanska svetišta stoje na mjestu za koje kaže da Bog zahtijeva izgradnju hrama.

Te večeri, nakon večere, Owen i ja smo otišli u dugu šetnju. Ponovno sam izrazio svoju zabrinutost zbog opasnosti koje su toj zavjeri da se uništi islamsko svetište.

“Kršćani to ne moraju činiti”, kaže Owen, ponavljajući ono što mi je ranije rekao. “Ali siguran sam da će svetišta biti uništena.”

Ali, inzistiram, to može izazvati Treći svjetski rat.

“Da, tako je. Blizu smo Kraju vremena, kao što sam rekao. Ortodoksni židovi će dići u zrak džamiju i to će isprovocirati muslimanski svijet. Bit će to kataklizmički sveti rat s Izraelom. To će prisiliti Mesiju da intervenira.” Owen govori tako mirno, tiho kao da mi govori da će sutra biti kiše.

“Da”, dodaje dok smo se vraćali u hotel. “Definitivno mora postojati treći hram.”

Kod kuće u Washingtonu,.. razgovarao sam s Terryjem Reisenhooverom, rodom iz Oklahome, koji mi je rekao da je skupljao novac kako bi pomogao židovskim teroristima da unište muslimanska svetišta.

Reisenhoover – nizak, okrugao, ćelav i ponovno-rođeni kršćanin blagoslovljen finim tenorskim glasom – rekao mi je da je često bio pozivan tijekom Reaganove administracije na skupove dispenzacionalista u Bijeloj kući, gdje je bio istaknuti solist.

Reisenhoover mi je otvoreno govorio o svojim planovima da prebaci neoporezive dolare od američkih donatora u Izrael. Godine 1985., služio je kao predsjednik Američkog foruma za židovsko-kršćansku suradnju, uz pomoć Douglasa Kriegera kao izvršnog direktora i američkog rabina Davida Ben-Amija, blisko povezanog s Arielom Sharonom.

Osim toga, Reisenhoover je služio kao predsjednik odbora Jerusalem Temple Foundation, čija je jedina svrha ponovna izgradnja hrama na mjestu današnjeg muslimanskog svetišta. Reisenhoover je za međunarodnog tajnika Zaklade izabrao Stanleya Goldfoota. Goldfoot je 1930-ih emigrirao iz Južne Afrike u Palestinu i postao član ozloglašene bande Stern koja je šokirala svijet svojim masakrima arapskih muškaraca, žena i djece. Takve ličnosti poput Davida Ben-Guriona osudile su bandu kao naciste i stavile ih izvan zakona.

Goldfoot je, prema pisanju izraelskih novina Davar, postavio bombu 22. srpnja 1946. u jeruzalemski hotel “King David” koja je uništila krilo hotela u kojem se nalazilo tajništvo Britanskog mandata i dio vojnog stožera. Operacija je ubila oko 100 britanskih i drugih dužnosnika i, kako su židovski militanti planirali, ubrzala dan kada su Britanci napustili Palestinu.

“On je vrlo čvrst, legitiman terorist”, rekao je Reisenhoover s divljenjem o Goldfootu. “Kvalificiran je za čišćenje mjesta za hram.”

Reisenhoover je također rekao da dok kršćanski militanti djeluju na vjerskom žaru, njihova kohorta Goldfoot ne vjeruje u Boga ili svete aspekte Starog zavjeta. Za Goldfoota, to je pitanje izraelske kontrole nad cijelom Palestinom.

“Sve je to stvar suvereniteta”, objasnio je zamjenik Goldfoota Yisrael Meida, član ultradesničarske stranke Tehiya. “Onaj tko kontrolira Brdo hrama, kontrolira Jeruzalem. A onaj tko kontrolira Jeruzalem, kontrolira zemlju Izrael.”

Reisenhoover mi je rekao da je sponzorirao Goldfoota na nekoliko putovanja u Sjedinjene Države, gdje je Goldfoot govorio na vjerskim radio i TV postajama i u crkvenim zajednicama. Reisenhoover mi je pomogao nabaviti kasetu s govorom Goldfoota koji je snimio u kapeli Chucka Smitha na Kalvari u Costa Mesi u Kaliforniji. Tražeći donacije za hram, Goldfoot nije rekao kršćanima o planovima za uništenje džamije.

Reisenhoover mi je dao nekoliko imena osoba koje su poznavale Stanleyja Goldfoota, među njima i Georgea Giacumakisa, koji je godinama vodio Institut za studije Svete zemlje, dugo uspostavljenu američku evanđeosku školu za studije arheologije i teologije. Prilikom jednog od mojih posjeta Jeruzalemu, dogovorio sam sastanak s Giacumakisom, amerikancem porijeklom iz Grčke s tamnim očima i kultiviranim šarmom.

Može li mi on, upitao sam, nakon što smo se slučajno posjetili uz kavu, pomoći dogovoriti intervju sa Goldfootom?

“Oh, ne”, odgovorio je Giacumakis, spuštajući glavu u obje ruke, kao što ljudi čine kada čuju o nekoj katastrofi. “Ne želiš ga upoznati. On se vraća terorističkoj skupini Irgun!” Podižući glavu i mašući rukom prema hotelu “King David”, dodao je, “Stanley Goldfoot je bio zadužen za tu operaciju. Neće stati ni pred čim. Njegova ideja je obnoviti hram, a ako to znači nasilje, onda on neće oklijevati upotrijebiti nasilje.”

Giacumakis je zastao, a zatim me uvjerio da, iako on sam ne vjeruje u nasilje, “Ako unište džamiju i hram tamo postoji, to ne znači da to neću podržati.”

Terry Reisenhoover mi je također pomogao da se upoznam s velečasnim Jamesom E. DeLoachom, vodećom osobom u ogromnoj Drugoj baptističkoj crkvi u Houstonu. Nakon što smo nekoliko puta razgovarali telefonom, DeLoach se dobrovoljno javio da će biti u Washingtonu. Došao je u moj stan, na moj poziv, i stavio sam kasetu na snimanje – uz njegovo dopuštenje.

“Jako dobro poznajem Stanleyja. Dobri smo prijatelji”, rekao je. “On je vrlo jaka osoba.”

O Reisenhooveru je DeLoach rekao: “Vrlo je talentiran – u skupljanju novca. Skuplja 100 milijuna dolara. Mnogo toga je otišlo na plaćanje odvjetnika koji su oslobodili 29 Izraelaca koji su pokušali uništiti džamiju. Koštalo nas je veliku sumu novaca da dobiju svoju slobodu.”

A kako je on, pitam, usmjerio novac američkih donatora u pomoć židovskim teroristima?

“Pružili smo podršku za Ateret Cohanim Yeshiva.”

To je židovska škola, pitao sam, koja učenike priprema za žrtvovanje životinja?

“Da”, složio se.

A kršćanski donatori to plaćaju?

“Potrebno je puno treninga”, rekao je. Zatim, prilično ponosno: “Upravo sam ugostio u svom domu u Houstonu dva dobra mlada Izraelca koji uče kako žrtvovati životinje u hramu koji će se graditi.” [Grace Halsell]

Doista, Tora posvećuje mnogo riječi žrtvovanju životinja, ali judaizam je preživio bez takvog barbarstva gotovo dvije tisuće godina.

Negdje tijekom rimske opsade Jeruzalema, Yohanan ben Zakkai je pobjegao iz grada i osnovao novi centar židovskog učenja u gradu Yavneh. Ben Zakkai je bio revolucionar koji se predstavljao kao zaštitnik tradicije. Prije se puhalo/trubilo u rog ovna na Rosh Hashanah samo u Hramu; presudio je da se može puhati/trubiti i drugdje. Ali nije rekao to isto o žrtvovanjima. Njegovi nasljednici uveli su molitve koje su zamijenile žrtve paljenice, dijelom moleći se za obnovu Hrama. […]

U nostalgiji, Židovi su idealizirali Hram; predstavljao je izgubljenu utopiju u kojoj su Bog i ljudska bića uživali u savršenom odnosu, izgubljeno djetinjstvo. Njegovo uništenje simboliziralo je gubitak nevinosti. Judaizam je postao religija intelekta, sa proučavanjem kao središnjim vjerskim činom. Zamijenio je žrtve sjećanjem na njih. Moderne denominacije reformskog i konzervativnog judaizma promijenile su svoju liturgiju kako bi umanjile to sjećanje. Ali ponekad staro sjećanje kulture može iznenada oživjeti, poput recesivnog gena koji je čekao generacijama.

Sa svoje strane, kršćanstvo je rušenje Hrama smatralo dokazom da je Bog premjestio svoj savez sa starog Izraela koji je odbacio Isusa na novi Izrael Crkve. Kršćanski filozof iz drugog stoljeća Justin Martyr odbacio je žrtve zajedno sa subotom, obrezivanjem i svim drugim zapovijedima koje su, kako je rekao, bile nevažne nakon Isusa. Osim toga, tvrdili su kršćani, Isusovo raspeće bilo je posljednje pomirenje krvlju – teza koja je istodobno prihvaćala ideju žrtve (čak i ljudske žrtve) i odbacivala je. [Gorenberg]

Pamflet za turiste nam govori:

Ljepota i mir džamije Al-Aqsa u Jeruzalemu privlači tisuće posjetitelja svake godine. Neki vjeruju da je to mjesto gdje se nalazio Solomonov hram, mir bio nad njim … ili mjesto Drugog hrama … iako nema dokumentiranih povijesnih ili arheoloških dokaza koji bi to potvrdili.

Ima se ponešto za reći o ovoj temi, što će čitatelj koji je čitao “Tko je napisao Bibliju” znati. Arheolozi su iskopavali “Svetu zemlju” od devetnaestog stoljeća i do sada nije bilo ni trunke dokaza koji bi podupirali priču o “Salomonovom hramu”, niti bilo što drugo iz Biblije što se može dokazati “kao povijest”.

Unatoč tome, Brdo hrama JEST ondje, zauzimajući gotovo šestinu zidinama ograđenog starog grada Jeruzalema. Svakako je istina da je Herod u blizini izgradio Hram koji je zamijenio raniji hram koji su sagradili Židovi koji su se vraćali iz progonstva u petom stoljeću prije Krista. Oni su pak tvrdili da grade Hram na mjestu gdje je stajao nekadašnji “Salomonov hram”. Kao što otkrivamo u “Tko je napisao Bibliju“, takozvani “Salomonov hram” je vrlo vjerojatno bio paganski Hram koji je neko vrijeme postojao u Jeruzalemu i koji je propao, te ga je obnovio kralj Ezekija kao dio svog projekta vjerske reforme.

No, čak je i Brdo hrama stvar priča, a ne činjenica. Srednjovjekovni filozof, Mojsije Maimonides kaže da ne samo da je Adam rođen tamo gdje je stajao oltar, već su i Kain i Abel tu vršili svoja žrtvovanja, a Noa je učinio to isto nakon potopa (nema veze što je navodno sletio na planinu Ararat u Turskoj). Abrahamu je rečeno da ode na “brdo Moriju” kako bi žrtvovao svog sina Izaka, a planina Morija je mjesto gdje nas Druga knjiga Ljetopisa obavještava da je Salomon izgradio Hram. Kao što je navedeno u “Tko je napisao Bibliju“, Druge kronike su kasnije prepisane židovske kraljevske povijesti i vrlo je vjerojatno da je redaktor uzeo ime “Moriah” i dodijelio ga mjestu gdje je stajao Hram koji je obnovljen kako bi se potvrdila njegova svetost.

Još jedna zanimljiva točka koju Gorenberg ističe je činjenica da se riječ “Jeruzalem” pojavljuje stotine puta u Bibliji, ali NE i u Tori. Najbliži je “Salem”, vjerojatno rano, pagansko ime za grad. Arheolozi nam govore da je Jeruzalem bio sveto središte mnogo prije navodnog vremena Davida i Salomona. Hram je navodno sagrađen na “gumnu”, što može ukazivati ​​na to da je religija koja se prakticirala u regiji, a i hram koji je tamo već stajao, bio posvećen bogovima i božicama plodnosti. [Gumno, guvno ili arman je mjesto za vršidbu ili mlaćenje žita, zaravnjene, glatke površine, kružna ili pravokutna oblika. Nalazi se na otvorenome prostoru, rjeđe u gospodarskoj zgradi. Uglavnom je zemljano, a u krškim je predjelima popločano kamenim pločama i okruženo kamenim zidićem; op.prev.]

U našoj novijoj povijesti, kršćanski španjolci koji su osvojili Cordobu, pretvorili su njenu Veliku džamiju u katedralu, a osmanski sultan koji je osvojio Konstantinopol 1453. pretvorio je crkvu Aja Sofija u džamiju. Najstarija postojeća džamija u srednjoj Aziji u Bukhari, sjeverno od Afganistana, stoji na slojevima za koje su arheolozi pokazali da otkrivaju prethodno postojanje i zoroastrijanskog i budističkog hrama.

Hram koji je bio u Jeruzalemu – koji NIJE bio Salomonov – uništili su Babilonci 586. godine prije Krista. Sedamdeset godina kasnije, prognanici koji su se vratili su dobili zadatak da izgrade novi Hram “na mjestu” starog. Veliko je pitanje: jesu li nakon toliko godina zapravo gradili na pravom mjestu? Jesu li uopće znali gdje je stajao nekadašnji hram u Jeruzalemu? Što se toga tiče, je li ono što je sada poznato kao Jeruzalem doista mjesto koje je prije izgnanstva bilo poznato kao Jeruzalem? Gorenberg ističe da je teško razumjeti zašto je tu uopće stajao neki grad. “Na rubu je pustinje; tlo je kamenito; jedini izvor [vode] je stupnja C [kišnica; op.prev.]; trgovački putovi se križaju prema sjeveru.”

Čini se da je hram koji su izgradili izgnanici koji su se vraćali iz Babilona bio nešto više od platforme koju su sagradili ljudi na vrhu planine, napravljene pomicanjem velike količine zemlje kako bi se smjestilo mnoštvo koje je došlo svjedočiti žrtvovanju. Upravo je na toj zemljanoj platformi Herod sagradio hram koji je ostao u sjećanju Židova.

Josip Flavije opisao je Heroda kao “brutalnog i stranca cijelom čovječanstvu”. Oženio je posljednju princezu iz Hasmonejske dinastije i ubio je i nju i njezine sinove, te još jednog od svojih sinova od druge žene. Ali on je svakako izgradio najveličanstveniji hram koji je Jeruzalem ikada vidio. Svrha hrama, prema različitim izvorima, bila je zaraditi novac. Projekt izgradnje privukao je tisuće hodočasnika – “mušterije za vjeru, jedini proizvod koji je Jeruzalem ikada imao za prodaju”.

Herodov hram nije dugo trajao. Tit ga je sravnio s zemljom u ljeto 70. godine, a šezdeset godina kasnije, car Hadrijan ponovno je izgradio grad kao “Aelia Capitolina, posvećena Jupiteru, Junoni i Minervi”. Vrlo je vjerojatno da je “Zid plača”, toliko štovan od Židova kao posljednji ostatak Herodovog hrama, zapravo dio Jupiterovog hrama koji je sagradio Hadrijan. [vidi Tuvia Sagiv]

Pa ipak, trupe kalifa Umara, drugog zapovjednika vjernika nakon Muhameda, osvojile su Aeliu Capitolinu 638. godine. Tada je kršćanski patrijarh grada, Sophronius, zamoljen da pokaže gdje je prije stajao Hram. Bizantski izvještaj nam govori da je, kad je patrijarh ondje vidio Umara, znao da je kraj svijeta (ali zapamtite, u to vrijeme, ideja ponovne izgradnje hrama nije bila dio kršćanske teologije), pa je ukazao na brdo koje postala hrpa smeća.

Umar je raščistio smeće i sagradio džamiju koja je bila preteča Kupole na stijeni i koju je izgradio kalif Abd al-Malik ibn Marwan 691. godine, a nalazi se u blizini. Problem je u tome što povjesničari zapravo ne mogu objasniti zašto je kalif ondje htio stvoriti “sveto mjesto” budući da je Meka već bila “sveto mjesto” islama.

Gorenberg sugerira da ta bizantska građevina ukazuje na snažan kršćanski utjecaj u svom dizajnu. Zapravo, donekle podsjeća na kasniji templarski stil crkve i moglo bi se s pravom pomisliti da je postojao jak islamski utjecaj na templare, kako u pogledu arhitekture tako i u smislu ezoterije. Trag ove ezoterične struje otkriva se unutar mjesta gdje se mozaički natpis iz Kurana obraća “Ljudima Knjige”, islamskoj oznaci za kršćane, govoreći:

Ne govorite stvari o Bogu nego istinu! Mesija Isus, sin Marijin, zaista je Božji glasnik … Zato vjerujte u Boga i sve poslanike, i prestanite govoriti o trojstvu … Uistinu Bog je Bog jedinstva. Gospodine Svemogući! Da će Bog roditi dijete? Ili na Nebesima ili na Zemlji?”

A i za Židove je također postojala poruka u samoj strukturi: Kupola stoji tamo gdje su svi znali da je prije stajao Hram, i stoga se može vidjeti da je islam vrhunac judaizma i kršćanstva.

Mnoge popularne ideje o lokaciji Hrama u Jeruzalemu potječu od rada Sir Charlesa Warrena.

General-pukovnik Sir Charles Warren rođen je u Bangoru, Sjeverni Wales, 7. veljače 1840. Njegovo rano obrazovanje odvijalo se u gimnazijama Bridgnortha i Wema, te na Cheltenham Collegeu. Zatim je ušao u Kraljevski vojni koledž u Sandhurstu, a nakon toga je prošao kroz Kraljevsku vojnu akademiju u Woolwichu i dobio komisiju za poručnika u Kraljevskim inženjerijama 23. prosinca 1857. Nakon uobičajenog tečaja profesionalne nastave u Chathamu, Warren je otišao u Gibraltar, gdje je proveo sedam godina, i, uz redovne dužnosti podređenog inženjera – brinuo se za svoje ljude i gradio ili poboljšavao utvrde i zgrade vojarni – bio je zaposlen na trigonometrijskom istraživanju Stijene, koje je završio na velikom mjerilu. Konstruirao je dva modela poznate tvrđave, od kojih se jedan danas nalazi u Rotundi u Woolwichu, a drugi na Gibraltaru. Također je nekoliko mjeseci radio na tome da istočnu stranu Stijene učini nedostupnom tako što bi napravio strminu ili dogradio sva mjesta koja bi mogla pružiti uporište neprijatelju.

Po završetku službe u Gibraltaru, vratio se u Englesku 1865., imenovan je pomoćnim instruktorom geodezije na Školi vojnog inženjerstva u Chathamu, a godinu dana kasnije, Ratni ured je iznajmio njegove usluge Fondu za istraživanje Palestine.

Predmet Fonda za istraživanje Palestine bila je ilustracija Biblije, a nastala je uglavnom zahvaljujući naporima Sir Georgea Grovea, koji je formirao utjecajni odbor, a Sir Walter Besant je dugo vremena bio tajnik tog odbora. Kapetan (kasnije Sir) Charles Wilson i poručnik R.E. Anderson su već radili na istraživanju Palestine, a 1867. je odlučeno da se u Jeruzalemu poduzmu iskapanja kako bi se, ako je moguće, razjasnila mnoga sumnjiva pitanja biblijske arheologije, kao što je mjesto Svetoga groba, pravi smjer drugog zida i tijek prvog, drugog i trećeg zida, uključujući mjesta na kojima su se nalazile Hipikove, Faselove, Marijamne i Psefinove kule, i mnoge druge točke od velikog interesa za proučavatelja Biblije.[…]

Warren je bio taj koji je svijetu vratio drevni grad; on je bio taj koji je skinuo smeće sa stijena i pokazao veličanstveni hram koji stoji unutar svojih zidova dugih 305 m i visokih 61 m i napravljen veliöanstvenim zidarstvom: on je bio taj koji je otvorio doline sada prekrivene i skrivene; on koji je otvorio tajne prolaze, drevne akvadukte, most koji povezuje hram i grad. Što god bi se drugo moglo učiniti u budućnosti, njegovo će ime uvijek biti povezano sa Svetim gradom koji je on prvi povratio.” […]

Bio je na putu za Kimberley iz Cape Towna preko Port Elizabeth … i imao je pokojnog gospodina Cecila Rhodesa kao svog suputnika. Dok su se vozili preko smeđeg velda [veld, također se piše veldt, vrsta je širokog otvorenog ruralnog krajolika; ravno područje prekriveno travom ili niskim grmljem; op.prev.] od Dordrechta do Jamestowna, Warren je primijetio da gospodin Rhodes, koji mu je sjedio nasuprot, očito želi nešto naučiti napamet, i ponudio se da ga sluša. Ispostavilo se da je to trideset i devet Članaka Engleske crkve. U dnevniku ovog putovanja, također objavljenom u ‘Good Words’ iz 1900., Warren pripovijeda: ‘Dobro smo se slagali dok nismo stigli do članka o predestinaciji, i tu smo zapeli. On je imao svoje, a ja svoje, a naše suputnike je jako zabavljala tema našeg višesatnog razgovora o jednoj temi. Rhodes uči na diplomi kod kuće i ovdje radi tijekom odmora.’

Sir Charles Warren je kasnije imenovan komesarom metropolitanske policije u Londonu, dužnost koju je obnašao u vrijeme poznatih ubojstava Jacka Trbosjeka. Warren nikada nije dao izjave o tome tko bi mogao biti ubojica, ali je u izvješću Ministarstvu unutarnjih poslova 17. listopada 1888. napisao: “Ovu seriju ubojstava smatram jedinstvenom u povijesti naše zemlje.”

Michael Hoffman je 1996. napisao:

Najnoviji palestinski ustanak, prošlog rujna, započeo je nakon otvaranja jeruzalemskog “Hasmonejskog tunela”, koji se nalazi uz Haram al-Sharif, treće najsvetije islamsko svetište, mjesto na kojem se nekada nalazio Herodov hram, uništen godine 70. poslije Krista od strane rimske legije kojima je zapovijedao Tit.

Iako su mediji u to vrijeme to više puta odbacivali, Palestinci su bili bijesni zbog straha da je otvaranje tunela početak kraja za džamiju Al-Aqsa i početak obnove Trećeg hrama, tj. legendarni cilj kojemu je usmjerena većina ezoteričnih tajnih društava Zapada, a posebno onih redova masonerije (doista, masonska ikonografija je opsjednuta da ponovno izgradi Hram).

Mediji establišmenta, u izvanrednoj demonstraciji uniformnosti i moći svoje monopolske kontrole komunikacija velikih razmjera, uspjeli su ugušiti bilo kakvo značajnije izvješćivanje u rujnu, pružajući dokaze da su palestinski strahovi o ovoj temi imali određenog opravdanja.

U onome što James Shelby Downard naziva “krioničkim procesom” (po metodi kojom se navodno čuvaju posmrtni ostaci Walta Disneya) – operacijom zamrzavanje-čekanje-otapanje – istina o intenzivnoj koncentraciji resursa i ezoteričnog cionizma i ezoteričnog masonstva na ovom kompleksu “Brda hrama”, bilo je zamrznuto dok su nemiri bjesnili. Kad su se stišali, nastupilo je razdoblje čekanja, jer je kriza napustila naslovnice i lagano se pomaknula u pozadinu svijesti grupnog uma masa. Nakon čekanja, došlo je otopljenje, kada je istina izvađena iz dubokog zamrzavanja i predstavljena javnosti. […]

Otvaranje tunela u rujnu 1996., s ritualnim krvoprolićem, pretečom žrtvene krvi koja je određena da poteče ako se Hram ponovno izgradi, organizirano je 1867. Tada je budući general Sir Charles Warren, policijski komesar Engleske i suzavjerenik u okultnom ritualnom ubojstvu poznatom u povijesti kao “Jack Trbosjek”, bio poslan u još jednu masonsku misiju, da postavi temelje za ponovnu izgradnju jeruzalemskog Hrama. I tako je 1867., jedan od najvažnijih masona u Engleskoj, član njegove “istraživačke lože” (Ars Quator Coronatorum), “ponovno otkrio” klaustrofobičan tunel od 458 m.

“Oruđa” starog Hrama, prema Talmudu, bila su skrivena na Brdu hrama prije uništenja Drugog hrama. Budući da je Warrenov tunel sada otvoren, počinje “lov na blago”, kako su mediji establišmenta priznali, između redaka, tijekom njegovog “otopljavanja” sredinom listopada.

U drugom tjednu u listopadu, cionistički fanatici uključeni u zločine terorizma povezane s očekivanim uništenjem džamije Al-Aqsa, iznenada su stupili na središte pozornice sa svojih pozicija opskurnosti koje je nametnuo establišment. U procesuiranju grupnog uma, kronologija je sve. Stoga je sredina listopada bila vrijeme određeno za polagano povlačenje zastora i otkrivanje stvarne igre. U ovom trenutku mediji establišmenta otkrili su gospodina Yehudu Etziona, voditelja Hai Vekayama, predvodnika poriva za ponovnom izgradnjom Herodovog Hrama na ruševinama cijenjene islamske džamije Al-Aqsa. Kao na mig, izraelska policija uhitila je sedam Hai Vekayamovih “aktivista” kada su u listopadu pokušali na silu ući u Kupolu na stijeni.

Također u tom trenutku, u listopadu je predstavljena peticija izraelcima, stavljajući točku na svako “i” i križajući svako “t” svakog palestinskog straha o tome što cionisti namjeravaju sa svojim “tunelom”. Peticija koju je podnijela organizacija Temple Mount Faithful, skupina financirana od strane judeo-crkvenih fundamentalista u SAD-u i tajanstvenih međunarodnih cionističkih i masonskih vreća s novcem, poziva na uklanjanje džamije s Brda hrama. James Shelby Downard i ja imamo izraz za taj poziv: Istina ili Posljedice putem Otkrivenja Metode. Za više o tome, zainteresirani mogu pogledati moje predavanje Istina ili Posljedice, dostupno na audio kaseti. [Michael Hoffman]

Sa svim stvarima koje su se dogodile od 1996., sa svime što su Halsell i Gorenberg otkrili, Hoffman ne zvuči tako ludo, zar ne? Činjenica je da je Warren nakon svoje ekspedicije napisao knjigu pod naslovom “The Land of Promise” (hrv. “Obećana zemlja“), knjigu koja tvrdi da bi britanska Istočnoindijska kompanija trebala kolonizirati Palestinu sa Židovima. Ideja je bila prilično popularna u Engleskoj iz dva razloga:

1. promicala je britanske imperijalne interese i
2. odgovarala je biblijskim proročanstvima.

Ova dva čimbenika motivirala bi Balfourovu deklaraciju iz 1917. u korist židovske domovine.

Svakako, Britanci su imali teritorijalne interese u Palestini, ali ne može se zanemariti pitanje religije i milenijskih težnji prema Britancima. Da, imperijalna logika bi rekla da bi Britanija trebala zauzeti Palestinu, jer su to bila vrata Osmanskog carstva, a također i Afrike, ali primijetite što Gorenberg piše:

Dana 2. studenoga 1917., dva dana nakon što su egipatske ekspedicione snage generala Edmunda Allenbyja zauzele Beershebu od osmanskih Turaka i pripremile se za marš na sjever prema Jeruzalemu, britanska je vlada objavila potpuno drugačije obrazloženje za kampanju: ministar vanjskih poslova Arthur Balfour poslao je pismo britanskom cionističkom vođi Lordu Rothschildu, obavještavajući ga da je kabinet odobrio “izjavu suosjećanja sa židovskim cionističkim težnjama: vlada Njegovog Veličanstva s naklonošću gleda na uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini…”

Pet tjedana kasnije, Allenbyjeva je vojska zauzela Jeruzalem. Dva dana nakon stvarnog osvajanja, generalov dolazak bio je pomno planiran. … Kršćanske vojske vraćale su se u grad prvi put nakon križarskih ratova. Allenby je stigao do Jaffa Gatea jašući na bijelom konju, s pompom kralja. Zatim je, prije nego što je ušao u Stari grad, sjahao i prošetao. Standardni prikaz generalovog razloga: njegov je Spasitelj ušao u ovaj grad pješice, pa tako će i on. [Gorenberg]

Allenbyjev postupak ima smisla za Balfourovu deklaraciju: osvajanje Jeruzalema se moralo ne samo strateški razmatrati, moralo se postići “prema proročanstvu”. Britanska logika bila je ukorijenjena u njihovom žaru za Starim zavjetom i u nadi za tisućljeće. Ta je logika izvedena iz kultnih učenja kristadelfijanaca i premilenijalističke Plymouthske braće Johna Darbyja, kao i nada anglikanaca glavne struje. Želja im je bila obratiti židove i vratiti ih u domovinu. Barbara Tuchman piše o ovim strastima i o utjecajnom grofu od Shaftesburyja, da je “unatoč svoj njegovoj revnosti u korist Židova, dvojbeno je da li ih je Lord Shaftesbury ikada smatrao narodom sa svojim jezikom i tradicijom… Za njega, što se tiče cijele “škole Izrael-za-proročanstvo, Židovi su jednostavno instrument pomoću kojeg se može ispuniti biblijsko proročanstvo. Oni nisu bili narod, već masovna greška koja se mora obratiti na Krista kako bi se cijela lančana reakcija koja vodi do Drugog dolaska … mogla pokrenuti.”

Ni Balfour ni Lloyd George nisu bili milenijalisti, ali su bili produkti Engleske prožete takvim uvjerenjem i žarom koji je proizvela za Stari zavjet. Balfour je branio svoju deklaraciju u parlamentu tvrdeći da kršćanstvo ne smije biti “zanemareno za usluge koje su [židovi] pružili velikim religijama svijeta”. Lloyd George je komentirao da kada je razgovarao o Palestini s Weizmannom, cionističkim apostolom britanske vlade, Weizmann je “nastavio spominjati imena mjesta koja su mi bila poznatija od onih sa Zapadne fronte”. Dvojica državnika mogla su povratak Židova na njihovu zemlju smatrati britanskom zadaćom, jer je engleski milenijalizam to učinio razumnim projektom, čak i za one koji nisu razmišljali o mileniju. Osim što je jednom Engleska stvarno vladala Palestinom, jednostavna obveza Balfourove deklaracije se suočila sa stvarnim svijetom. [Gorenberg]

16. kolovoza 1929. je dan kada palestinski mandat predvidljivo planuo, kako primjećuje Gorenberg. Dan ranije, na godišnjicu uništenja Hrama, stotine Židova prosvjedovale su uz Zapadni zid tražeći prava na to mjesto. Sačuvana fotografija demonstranata je zanimljiva, jer prikazuje neke od njih u kratkim hlačama i običnim cipelama. Zašto je ovo zanimljivo? Jer u znak žalosti u takvim danima, religiozni Židovi ne nose kožne cipele na dan posta. To znači da prosvjednici nisu tražili pravo na Zid plača iz vjerskih, već iz nacionalističkih i teritorijalnih razloga. Podigli su cionističku zastavu i pjevali su cionističku himnu.

A onda su sljedeći dan muslimanski prosvjednici došli i pretukli pobožne židovske vjernike koji nisu imali nikakve veze s demonstracijama od dan prije. Sljedećeg petka, napetosti su porasle do te mjere da su Arapi počeli napadati Židove u starom gradu, naoružani palicama i noževima. U roku od sat vremena, napadi su se proširili na druga područja grada, a bilo je premalo ljudi iz britanskih policijskih snaga tako da nisu mogli učiniti ništa.

Nasilje se proširilo i drugog dana (24. kolovoza), u Hebronu, gdje su pobunjenici išli od kuće do kuće, ubijajući i pljačkajući. Ubijeno je 67 Židova, uključujući desetak žena i troje djece. Većinu gradskih Židova spasili su njihovi arapski susjedi.

Jedan povjesničar bilježi da su Židovi otišli mnogo dalje od samoobrane. U jednom slučaju, iz odmazde, Židovi su provalili u džamiju i uništili svete knjige. Palestinska verzija događaja govori nam da je narod Palestine reagirao na provokaciju židovskih vjerskih ekstremista na svetom mjestu, što se, čini se, i dogodilo.

U tjedan i pol dana terora, ubijena su 133 Židova i 116 Arapa. S bilo koje točke gledišta, događaj je bio prekretnica u borbi za kontrolu nad Palestinom. Činjenica je da je u ovoj ranoj fazi postojalo veliko protivljenje Palestinaca stvaranju židovske države u Palestini, i to je lako razumjeti. Palestinu je zapravo Britanija “dala Židovima”. No, mnogi u Britaniji počeli su misliti da je obećanje “doma nacije” za Židove iz Balfourove deklaracije bila pogreška.

Činjenice su: dvije nacionalne skupine su se borile za jedan komad zemlje. Jedna od grupa bila je tamo jako, jako dugo, a druga je grupa namjeravala doći i preuzeti ono za što su bili uvjereni da je njihovo ili po pravu britanskog mandata, ili po pravu njihovog boga. Britanski plan naseljavanja Židova u Palestinu bio je katastrofa i oni su otrčali podvijenog repa, ostavljajući Palestince i Židove da se sami izbore.

Ali borba nije bila ravnopravna. Želja kršćanskog Zapada da Židovi ostanu u Palestini, da ponovno stvore Izrael, da ponovno izgrade Hram i da ispune proročanstva bila je iza židovske prisutnosti. Palestinci od početka nisu imali šanse.

Avraham Stern je bio buntovnik čak i među buntovnicima, previše ekstreman za prosječnog ekstremistu. Židov rođen u Poliseu koji se divio Mussoliniju, bio je član Irgun Tzva’i Le’umi (Nacionalna vojna organizacija), desničarskog židovskog podzemlja u Palestini. U kasnim 30-ima, palestinski Arapi su se pobunili protiv britanske vladavine; napadi na Židove bili su česti. Irgun je odbacio glavnu politiku suzdržanosti Hagane i pokrenuo osvetničke napade na Arape: pucnjava na autobus ovdje, bomba na tržnici ondje, ubojstva nevinih kao plaćanje za ubojstva nevinih. Odatle se krenulo u borbu s Britancima, koji su nastojali zadovoljiti Arape ograničavanjem imigracije, čak i dok su očajni Židovi pokušavali pobjeći iz Europe. Ali kad je izbio Drugi svjetski rat, Irgun je proglasio primirje: borba protiv Njemačke bila je važnija od istjerivanja Britanaca. Takvo cik-cak kretanje nije bilo za Sterna: u proljeće 1940., on i njegovi sljedbenici napustili su Irgun kako bi stvorili radikalniju skupinu koja će se nastaviti boriti protiv Britanaca. Pljačkali su banke, pokušali ubiti dužnosnike. Na hebrejskom se grupa zvala Lehi… Englezi su je zvali Stern Gang (hrv. Sternova banda), čak i nakon što je policija izvela Sterna iz stana u Tel Avivu 1942. i ustrijelila ga. Među novim vođama skupine bio je Yitzhak Yezernitzky, koji je kasnije promijenio ime u Yitzhak Shamir i desetljećima kasnije postao izraelski premijer. […]

U novinama pod nazivom The Underground, Lehi je objavio svojih osamnaest načela židovske nacionalne renesanse. Broj 18 glasio je: “Izgradnja Trećeg hrama, kao simbola ere Trećeg kraljevstva.” Nakon izraelske neovisnosti, veterani skupine ponovno su objavili načela, s ispravkom. Sada je broj 18 rekao: “Izgradnja Trećeg hrama kao simbola ere totalnog otkupljenja.” Povjesničar Joseph Heller objašnjava da je “Treće kraljevstvo” zvučalo preblizu “Trećem Reichu” – osjetljiva točka budući da je Lehi bio okaljan time što je neuspješno ponudio svoje usluge Osovini protiv Britanije 1941.

Dopuna čini stvar jasnijom: “Oni su bili mesijanski pokret, posebno pod Sternom”, kaže Heller. [Gorenberg]

Gorenberg priča priču o Davidu Shaltielu koji je bio zapovjednik Hagane, vojske koja je postala židovska milicija. Shaltiel je odrastao u ortodoksnoj kući u Hamburgu. Tvrdio je da je “s trinaest godina izašao iz sinagoge na Yom Kippur, jeo svinjetinu i čekao da ga Bog udari”. Kad se ništa nije dogodilo, završio je s religijom. Shaltiel se pridružio francuskoj Legiji stranaca, a kasnije je postao i kupac oružja za Haganu u Europi. Godine 1936., Gestapo ga je uhitio u Aachenu. Kažu da je bio u Dachauu i Buchenwaldu i “još šesnaest zatvora”. Nekako je pušten prije početka Drugog svjetskog rata i vratio se u Palestinu, gdje je postao časnik Hagane.

U studenom 1947., nakon Drugog svjetskog rata (koji je sigurno duboko utjecao na Shaltiela), Ujedinjeni narodi (koji su također bili duboko pogođeni Drugim svjetskim ratom, kao i cijeli svijet) glasovali su za podjelu Palestine između židovske i arapske države. Mogli biste čak reći da je ovo glasovanje bilo izravna posljedica događaja iz Drugog svjetskog rata i mnogi su ljudi sugerirali da je postojalo cionističko suučesništvo u ubojstvu milijuna Židova s ​​izričitom svrhom stvaranja krivnje i suosjećanja prema židovskom narodu, da ih stave u poziciji neosporivog “moralnog prava” na Palestinu.

U svakom slučaju, Arapi su se protivili podjeli (što nije iznenađenje) i borili su se protiv Židova čak i kad su se Britanci povukli ostavljajući Palestinu u rasulu.

28. svibnja 1948., dva tjedna nakon što je cionističko vodstvo proglasilo uspostavu Države Izrael, židovska četvrt Jeruzalema pala je u ruke jordanskih snaga.

U zoru 17. srpnja, UN-ov prekid vatre je trebao stupiti na snagu. Shaltiel, tip koji je ceremonijalno jeo svinjetinu na Yom Kippur prije toliko godina, sada je odlučio da će – prije nego što se mora prestati boriti nakon izvršenja prekida vatre – biti heroj i ponovno zauzeti Stari grad kao njegov posljednji “Hura!”. Stari grad nije imao nikakvu stratešku vrijednost, ali očito je njegov simbolički značaj za Židove bio ogroman. Shaltiel je imao pomoć snaga Irgun i Lehi, kao i posebno eksplozivnu napravu koju je dizajnirao fizičar.

Shaltiel je bio toliko uvjeren u pobjedu da je imao spremno janje za žrtvu na Brdu hrama.

Shaltiel je umro 1969. godine i nitko ne zna je li očekivao nastavak žrtvovanja životinja kao redovite prakse, no sigurno je da je smatrao da je žrtvovanje janjeta pravi način proslave ponovnog preuzimanja Jeruzalema. Shaltiel vjerojatno ne bi prekršio naredbe Davida Ben-Guriona da ne ošteti nijedno muslimansko svetište da je bio uspješan u svom pokušaju da ponovno zauzme planinu, ali isto se ne može reći za zapovjednika snaga Lehi, Yehoshua Zetlera. Ako napad bude uspješan, imao je jasne planove sravniti s zemljom muslimanska svetišta na planini i svoje ljude je opremio eksplozivom da to učine.

Kako to biva, ofenziva nije uspjela. Specijalna bomba napravila je crni trag na četiristo godina starim muslimanskim zidovima, ali ih nije uzrokovala ni pukotinu. U 5 sati, na snagu je stupio prekid vatre.

Yisrael Eldad je pornografski pisao o svojim osjećajima o toj noći, kasnije objavljenima u memoarima:

A srce se zamisli: Možda će noćas puknuti…

Kad bi bar imali smisla za povijest. Oh, kad bi barem! I baš u ovoj noći, u noći prvog uništenja, u noći drugog uništenja, baš u ovoj noći samo da su provalili i stigli tamo – jer oni su sposobni probiti se i stići tamo… Ima dovoljno oružja, i oni su mladići, i tu je Jeruzalem, cijela ona to želi, spremna za strašnu noć poput ove, samo da provale, samo da stignu tamo.

Ka Zidu, ka žalovanju, ka onome što je napušteno.

Probiti se i sve zapaliti. U vatri je pao i u vatri će opet ustati. Da sve to tamo sravni s zemljom, sve osveštane laži i licemjerje. Pročistiti, pročistiti, pročistiti.

(Govoreći o posvećenim lažima i licemjerju, Stari zavjet može biti majka svima njima.)

Ali to se nije dogodilo: židovska država rođena je bez Starog grada koji je ostao u rukama Palestinaca koji su ondje živjeli 2000 godina. Mnogi od njih vjerojatno potječu od izvornih Židova koji su se obratili.

U svojoj knjizi iz 1996. “Beginning of the End: The Assassination of Yitzhak Rabin and the Coming Antichrist” (hrv. “Početak kraja: Ubojstvo Yitzhaka Rabina i nadolazeći Antikrist“), teksaški pastor John Hagee se prisjeća kako je sjedio sa svojim ocem kada su preko radija stigle vijesti da je Izrael nova nacija. Otac mu je rekao: “Upravo smo čuli najvažniju proročansku poruku koja će ikada biti prenijeta sve dok se Isus Krist ne vrati na zemlju.” Za milenijaliste je Balfourova deklaracija bila uzbudljiva, ali “rađanje” Izraela proizvelo je apsolutno pomahnitalu apokaliptičnu ekstazu. Proročanstva o posljednjim danima se OBISTINJUJU!

Osim priča koje sam čuo na vjeronauku u svom djetinjstvu, znao sam malo ili ništa o Jeruzalemu u kojem ljudi žive svakodnevnim životom – gdje se rađaju, idu u školu, vjenčavaju se, imaju djecu, ponekad se smiju i slave, a u ponekim trenucima plaču i tuguju. Zatim, jednoga dana, preselivši se u Jeruzalem, počeo sam iskusiti stvarnost ljudi koji su tamo oduvijek živjeli.

Hodam popločanim ulicama s arapskim muslimanom, Mahmudom Ali Hassanom, koji je rođen u Jeruzalemu, tu je kupio svoj prvi par cipela, prvi put se obrijao kod brijača, obukao svoju prvu odjeću, oženio se, vidio rođenje svoje djeca i gledao ih kako odrastaju – sve u Starom gradu opasanim zidinama.

S Mahmudom hodam uskim ulicama unutar jednog od rijetkih preostalih primjera u svijetu, potpuno opasanog grada. Zidine djelomično stoje na temeljima Hadrijanova trga, izgrađenog 135. godine. Oni uključuju ostatke ranijih zidina, onih kralja Heroda 37. godine prije Krista, Agripe iz 41. godine, i Saladina iz 1187. I konačno, zidine je ponovno sagradio turski musliman, Sulejman Veličanstveni, u šesnaestom stoljeću.

“Ovaj Stari grad opasan zidinama kroz svoju dugu povijest pretežno su naseljavali Arapi”, kaže mi Mahmud. “A arapske tržnice, arapske kuće i arapska vjerska mjesta čine oko devedeset posto Starog grada.

“Kao Arapi, mi smo potomci domorodačkog naroda, naroda koji nikada nije napustio Palestinu, neprestano živeći unutar ovih starih zidina”, nastavlja Mahmud. “Mogu pratiti svoje pretke unatrag više od deset generacija. A u slučaju mog oca i njegovog oca i njegovog oca, naše su obitelji živjele u istoj kući posljednjih tristo godina.” […]

“Ovo je jedan od najstarijih gradova na svijetu”, podsjeća me Mahmud. “Arapi zvani Amorejci došli su ovamo prije četiri do pet tisuća godina. Oni su osnovali ovo mjesto kao vjerski temelj u čast svog boga. I ti rani arapski štovatelji boga kojeg su zvali Shalem, dali su nam ime našem Svetom gradu, Jeruzalemu. Zatim su došli naši drugi preci, Kanaanci iz Kanaana. Oni su Jeruzalem učinili ranim središtem štovanja Jednog Boga. Kanaanci su imali kralja po imenu Melkizedek, a zapisano je da je i on bio svećenik Boga Svevišnjega.

“Sva ta rana povijest stoljećima prethodi dolasku Hebreja… A kada je pleme Hebreja, jedno od mnogih plemena u tom području, zaista stiglo, ostali su manje od 400 godina. I oni, kao i mnogi prije i poslije, bili su poraženi. A prije 2000 godina, bili su protjerani.”

Džamija Al-Aqse

Od Al-Aqse, hodamo malo prema veličanstvenoj Kupoli na stijeni, jednom od najljepših svetišta na cijelom svijetu – često se po svojoj ljepoti uspoređuje s Taj Mahalom.[…]

Kupola na stijeni ili Hram nad stijenom

“Kao Arapi, kao muslimani, naša svađa nikada nije bila sa Židovima kao Židovima, ili s velikom religijom judaizma. Mjesta koja Židovi i kršćani štuju kao sveta, mi poštujemo kao sveta. Proroci koje Židovi i kršćani štuju kao svete, mi štujemo kao svete. Moja poanta je da je svatko u povijesti posuđivao ono što je bilo prije. Nitko ili nijedna skupina nema isključiva prava ovdje. Bilo je bezbrojnih bitaka oko Jeruzalema. A Hebreji su ovdje bili na vlasti samo šezdeset godina.” [Halsell]

Krajem 1998., izraelski bilten objavljen na web stranici “Voice of the Temple Mount” (hr. “Glas Brda hrama”) kaže da je njegov cilj “oslobađanje” od muslimanskih svetišta i izgradnja židovskog Hrama na tom mjestu. “Sada je vrijeme zrelo da se Hram ponovno izgradi”, kaže izraelski bilten. Bilten poziva “izraelsku vladu da prekine pagansku islamsku okupaciju” zemlje na kojoj se nalazi džamija. Dodaje se: “Izgradnja Trećeg hrama je blizu.”

• Ostaje još samo jedan događaj koji će potpuno pripremiti pozornicu za izraelsku ulogu u posljednjem velikom činu njegove povijesne drame. To je ponovna izgradnja drevnog Hrama bogoslužja na njegovom starom mjestu. Postoji samo jedno mjesto na kojem se ovaj Hram može izgraditi, prema Mojsijevom zakonu. Ovo je na planini Moriji. Tu su izgrađena dva prethodna hrama. — Hal Lindsey, The Late Great Plane Earth
• Antisemit “je netko tko mrzi Židove više nego što bi trebao.” — TV evanđelist Jomes Robison.

Kršćanska crkva je kroz veći dio svoje povijesti bila antisemitska. Međutim, s reformacijom, mnogi su se kršćani okrenuli od antisemitizma prema novoj vrsti diskriminacije koja je raširena u današnjem svijetu: filosemitizmu. [Filosemitizam je značajan interes za, poštovanje i uvažavanje židovskog naroda, njegove povijesti i utjecaja židovstva, posebno od strane nežidovskog naroda.] Ovo je stav koji na Židove gleda kao na praktički neophodne KAO Židove, jer oni imaju ulogu u spasenju kršćana! Ta “ljubav prema Židovima” uključuje u svoje parametre samodopadnu sigurnost da su Židovi drugačiji i da su predodređeni za istrebljenje nakon što obave svoj zadatak.

Svakako, među kršćanima postoje osobne i političke razlike koje generalizaciju čine netočnom i možda čak opasnom, ali ostaje činjenica da mnogi fundamentalisti koji danas predvode “pomozimo Izraelu koliko god možemo” i “krenimo na muslimane” optužbe ima utvrđenu povijest poučavanja svojih sljedbenika da Židovi stoje iza svih svjetskih nevolja.

Tek nakon što su razotkriveni potpuni užasi nacističke Njemačke, zapadno je kršćanstvo shvatilo da se promicanje antisemitizma a la Protokoli sionskih mudraca može shvatiti kao simpatiziranje s nacistima. Dakle, oni fundamentalisti, koji su bili očigledni antisemiti, podržani su i pregrupirani.

S rođenjem Izraela 1948., antisemitski kršćani su promijenili svoju taktiku. I dalje su bili antisemiti (i dalje JESU), ali su izvana djelovali drugačije; postali su “puni ljubavi” i “zahvalni”, dobroćudni i pokroviteljski nastrojeni prema Židovima. Hvala bogu da SADA Židovi rade ono što su i trebali: da se okupe u Izraelu kako bi se Isus mogao vratiti i sve ih raznijeti u paramparčad!

Kako se ovo novo uvažavanje židovske uloge spajalo s dispenzacionalističkim uvjerenjima, zapadni su kršćani žestoko podržavali novu židovsku državu. Ništa ne smije stati između Izraela i njegove sudbine! Svatko bi mogao kritizirati bilo koju drugu naciju na svijetu, ali NE i Izrael. Kritiziranje Francuske, Njemačke ili čak SAD-a bilo je samo “političko”. Kritiziranje Izraela bilo je kritiziranje Svemogućeg Boga.

U isto vrijeme dok milenijalisti objavljuju svoju ljubav prema Izraelu, oni često otkrivaju da uopće ne vole Židove.

Stojeći, s pogledom na dolinu Megiddo, Clyde, suputnik, objasnio mi je da je to mjesto gdje će Krist voditi snage dobra protiv zla. “Dvije trećine svih Židova će biti ubijeno”, rekao je Clyde, citirajući Zahariju 13:8-9. Zastajući radi malo matematike, dolazi do devet milijuna mrtvih Židova. “320 kilometara će biti duga rijeka krvi koja će doseći konjima do uzda.”

Kada sam izrazio zabrinutost zbog ovog scenarija, Clyde objašnjava: “Bog to čini uglavnom za svoj drevni narod, Židove. Osmislio je sedmogodišnje razdoblje nevolje uglavnom kako bi očistio Židove, kako bi ih natjerao da vide svjetlo i prepoznaju Krista kao njihovog spasitelja.”

Ali zašto bi, pitam, Bog izabrao narod = “Božjeg miljenika” kako kaže Clyde – samo da bi istrijebio većinu njih?

“Kao što sam rekao, Bog ih mora očistiti”, kaže Clyde. “On želi da se poklone pred njegovim jedinim sinom, našim Gospodinom Isusom Kristom.”

Ali ostat će ih malo? Da pokapaju svoje mrtve?

“Da”, kaže mi Clyde. “Bit će 144 000 onih koji će biti pošteđeni. Tada će se oni obratiti na Krista.” [Halsell]

• Samo 144 000 Židova ostat će živi nakon bitke kod Armagedona. Ovi preostali Židovi – svaki muškarac, žena i dijete među njima – poklonit će se Isusu. Kao obraćeni kršćani, svi će odrasli odjednom početi propovijedati Kristovo evanđelje. Zamislite! Oni će biti poput 144 000 Billyja Grahama koji su odjednom pušteni na slobodu!” — Hal Lindsey

• Sve dok se ne obrate, Židovi su “duhovno slijepi.” — Jerry Falwell

Tradicionalno, Židovi su bili liberalni i podržavali liberalne programe. Spoznavši diskriminaciju i rasizam, bili su u savezu s liberalnim programima. Međutim, 1967. godine, nakon što je Izrael zauzeo arapske zemlje kojih se nije želio odreći, židovska država brzo je krenula konzervativnoj desnici. Američki Židovi, bivši liberalni zagovornici prava drugih, bili su uvjereni da je njihov prioritet broj jedan podrška Izraelu. Pod tim su utjecajem i oni brzo krenuli udesno.

Izraelska desnica i kršćanska desnica postale su čudni prijatelji, svaka s doktrinom usredotočenom na Izrael i kult zemlje. Nathan Perlmutter iz ADL-a objasnio je zašto američki Židovi podupiru kršćansku desnicu u Americi: Prvo, kaže da se osjeća donekle tipičnim američkim Židovom jer svako pitanje u životu važe jednom mjerom: “Je li to dobro za Židove? Dok je to pitanje zadovoljeno, prelazim na sporedna pitanja.”

Američki židovi podržavaju Jerryja Falwella, jer on podržava ekspanzionističke ciljeve Izraela. Perlmutter zna da evangelistički fundamentalisti tumače Sveto pismo na način da svi Židovi na kraju moraju prihvatiti Isusa ili će biti ubijeni. Ali, u međuvremenu, on kaže: “Potrebni su nam svi prijatelji koje imamo da podržimo Izrael… Ako Mesija dođe, tog dana ćemo razmotriti svoje opcije. U međuvremenu, slavimo Gospodina i podijelimo municiju.”

Irving Kristol potiče američke Židove da podrže takve kao što je Falwell, govoreći im da je “u stvarnom svijetu” Židovima bolje da podržavaju desnicu, one koji su snažno proizraelski nastrojeni. Istini za volju, dodaje on, da, fundamentalistički propovjednici će reći da Bog ne čuje molitvu Židova. Ali “uostalom, zašto bi Židovi marili za teologiju fundamentalističkog propovjednika kad ni na trenutak ne vjeruju da on govori s ikakvim autoritetom o pitanju Božje pozornosti na ljudsku molitvu? I što takve teološke apstrakcije imaju protiv svakodnevne činjenice da je isti propovjednik energično proizraelski?”

Douglas Krieger, evanđeoski laički vođa iz Denvera, Colorado, usko povezan s Terryjem Reisenhooverom u prikupljanju novca za uništenje džamije Al-Aqsa i Kupole na stijeni zbog ponovne izgradnje Hrama u Jeruzalemu, rano je pozvao Izrael da surađuje s njim i da potpuno prihvati evangeličko-fundamentalistička pitanja u zamjenu za njihovu potporu Izraelu.

U podužoj analizi pripremljenom za izraelske i američke židovske vođe, Krieger ističe da se kao posljedica njegovih agresorskih ratova Izrael suočio s dva izbora: tražiti mir povlačenjem s “teritorija stečenog ratom” ili nastaviti oslanjati se čak i na veće vojne snage, tj. kršćansku desnicu koja kontrolira SAD.

Ako su Izraelci odabrali drugi izbor, na što ih je Krieger poticao (kao milenijalist, on silno želi da ponovno zauzmu cijelu Palestinu i da ponovno izgrade Hram), tada bi se Izraelci i američki Židovi suočili s opasnošću izbijanja antisemitizma.

Zbog izraelskog vojnog zauzimanja arapskih zemalja, “porast antisemitizma mogao bi naglo porasti na Zapadu”. Međutim, Krieger je rekao da bi se to moglo spriječiti kroz savezništvo s Novom kršćanskom desnicom. Istaknuo je da bi Izrael mogao iskoristiti evangeličke fundamentaliste da kroz svoje (židovske) goleme radijske i televizijske mreže projiciraju sliku Izraela koju bi Amerikanci voljeli, prihvatili i podržali.

Mimo toga, Krieger je rekao: “Vjerska desnica bi Amerikancima mogla prodati ideju da je Bog želio militantni, militarizirani Izrael. I da što je militantniji Izrael postajao, to će američka desnica postajati više podržavajuća i ekstatična u svojoj podršci.

Militantni cionistički Židovi i fundamentalistički kršćani stoga su formirali savez koji prihvaća istu dogmu. Ova dogma nema nikakve veze s duhovnim vrijednostima ili s dobrim životom kao kršćanin ili kao židov. Savez je oko političke moći i svjetovnih posjeda. Radi se o tome da jedna grupa ljudi fizički preuzima zemlju koja je sveta u tri vjere, okupiranu već dvije tisuće godina od strane ljudi koji se sigurno opiru oduzimanju njihove zemlje, njihovih prava i života. To je dogma u čijem središtu je mali politički entitet – Izrael. I izraelski čelnici i kršćanska desnica čine vlasništvo nad tom zemljom najvećim prioritetom u svojim životima, stvarajući kultnu religiju – a svaka skupina to čini cinično, iz vlastitih sebičnih razloga, očekujući da će one druge uništiti njihova vlastita oholost.

• Dispenzacijska vjerovanja svode “složena i raznolika društva Afrike, Azije i Bliskog istoka na uloge Gogovih saveznika u Božjoj velikoj drami posljednjih vremena… konsenzus je bio jasan: proročanski imperativi zahtijevali su uklanjanje Arapa ne samo iz (Jeruzalema) već i iz većeg dijela Bliskog istoka… Stajali su na putu Božjeg obećanja Židovima.” — Paul Boyer, Kad vremena više ne bude

• Evanđeoska nova desnica … sustavno je preuzimala kontrolu nad vodstvom južne Baptističke konvencije, najveće protestantske denominacije … mijenjajući dugotrajne teološke pozicije radi političke prednosti. — Sidney Blumentahal u The New Republic

• Ne znam na koliko budućih generacija možemo računati prije nego se Gospodin vrati. — James Watt, američki ministar unutarnjih poslova, koji govori pred Odborom za unutarnje poslove predstavničkog doma, u očitom pobijanju argumenata za očuvanje prirodnih resursa.

Predsjednik Reagan zastupao je dispenzacionalističko gledište da, budući da je “Krist pred vratima”, potrošnju na domaća pitanja ne treba shvaćati preozbiljno. “Većina Reaganovih političkih odluka”, rekao je James Mills, bivši državni dužnosnik Kalifornije, temeljila se na njegovom “doslovnom tumačenju biblijskih proročanstava”. To je dovelo do Reaganove ideje da nema “nikakva razloga da se uzrujavate oko nacionalnog duga ako će Bog uskoro preuzeti cijeli svijet.”

George W. Bush očito ima isti stav.

Reaganova podrška vatrenim neokonzervativcima može se razumjeti samo u svjetlu predsjednikovog milenijalističkog razmišljanja. “Zašto gubiti vrijeme i novac čuvajući stvari za budućnost? Zašto brinuti o očuvanju?” Iz toga slijedi da se svi domaći programi, posebno oni koji uključuju kapitalne izdatke, mogu i trebaju ograničiti kako bi se oslobodio novac za vođenje Armagedonskog rata.

Dispenzacionalisti koji propovijedaju teologiju Armagedona relativno su novi kult – stari manje od 200 godina. Postoje četiri glavna aspekta njihova sustava vjerovanja:

1. Oni su antisemiti. Oni iskazuju žarku ljubav prema Izraelu. Međutim, njihova potpora Izraelu ne proizlazi iz istinske ljubavi prema Židovima i njihovim patnjama. Umjesto toga, njihova “ljubav i podrška” temelji se na njihovoj želji da Izrael bude “na mjestu” za “Drugi Kristov dolazak”, kada očekuju da će većina Židova biti uništena.
2. Dispenzacionalisti imaju vrlo uzak pogled na Boga i šest milijardi ljudi na planetu. Oni obožavaju plemenskog Boga koji se brine za samo dva naroda:Židove i kršćane, koji su rekli da plemenski Bog namjerava da se oni međusobno sukobe radi svoje naklonosti. Ostalih pet milijardi ljudi na planeti jednostavno nisu na radaru ovog Boga, osim da budu ubijeni u posljednjoj bitci.
3. Dispenzacionalisti su potpuno sigurni i znaju “u kostima” da razumiju Božji um. Oni pružaju scenarij, poput filmskog scenarija, kazalište se odvija s vremenskim sekvencama, epohama ili “razdobljima” koje sve završavaju sretno sa bijegom od Kraja vremena zvanim Uznesenje – za nekolicinu odabranih poput njih samih. Oni se obraćaju onima koji žele osjetiti da su “iznutra” “posebne skupine” s tajnim, dubokim znanjem. Ova želja za sigurnošću uzrokuje da milijuni sljedbenika dispenzacionalizma vjeruju svojim vođama do iznimnog stupnja.
4. Fatalizam je četvrti aspekt dispenzacionalista. Svijet je, kažu, sve gori, a mi ne možemo ništa učiniti po tom pitanju, pa nema smisla išta činiti. Učitelji podučavaju o gnjevu osvetoljubivog boga i izjavljuju da Bog ne želi da radimo za mir, da Bog zahtijeva da vodimo nuklearni rat: Armagedon koji će uništiti planet.

Zastrašujući nusproizvod ovih uvjerenja jest taj da je, budući da je kult na vlasti u Sjedinjenim Državama, tako lako stvoriti upravo opisane situacije, čime se osigurava ispunjenje ideja dispenzacionalista: kult koji želi da stvori Armagedon i treba mu 5 milijardi ljudi na planeti da dobrovoljno odu do žrtvenog oltara, a muslimani su izabrani da budu prvi u redu.

To je najopasniji kult na svijetu.