Komet iz 1532.
Jutros sam prelistavala tek pristiglu knjigu: Comet/asteroid Impacts and Human Society, koju je objavila ugledna znanstvena izdavačka kuća Springer, i koju su uredili Peter T. Bobrowsky i Hans Rickman. Ova knjiga je zbirka znanstvenih radova predstavljenih na radionici pod okriljem Međunarodnog vijeća za znanost. U uvodu piše:
Međunarodno vijeće za znanost nedavno je uvidjelo da društvene implikacije (društvene, kulturne, političke i ekonomske) udara kometa/asteroida na Zemlju zahtijevaju hitno razmatranje svih zemalja svijeta.
Vau! Ma stvarno!? Hoćete reći da nismo samo mi ovdje na SOTT-u (i nekoliko drugih na internetu) oni koji pratimo sve veći broj Vatrenih kugli i meteorita koji sugeriraju da prolazimo kroz prilično opasna područja svemira ili da možda Nešto Opako Stiže Prema Nama?
Da, čini se da je tako. U poglavlju pod naslovom “Društvene perspektive opasnosti od kometa/asteroida (CAI): Tehnokratski autoritet i geografija društvene ranjivosti” piše:
Sve do nedavno, istraživanje opasnosti od kometa i asteroida bilo je usmjereno na utvrđivanje razmjera i opsega prošlih udara, vjerodostojnih procjena njihova ponavljanja i modela za scenarije fizičkog udara. … CAI opasnosti su se pomaknule daleko izvan područja neutemeljenih spekulacija i apokaliptičnih vizija. Rezultati predstavljaju više od novih otkrića. Oni revolucioniraju, ili se spremaju revolucionirati, neka osnovna shvaćanja o Zemlji, njezinoj povijesti, biološkoj evoluciji i budućnosti. Iako je ljudski život do sada imao malo mjesta u toj priči, čini se da te sile izazivaju našu dugoročnu sudbinu i mogle bi ju odlučiti.
Ma nemoj mi reći.
U poglavlju pod naslovom “Društvene znanosti i objekti u blizini Zemlje: Popis problema” piše:
Bilo bi smiješno, ne tako davno, otvoreno priznati da razmišljate o asteroidima i kometima koji će udariti u Zemlju. Takvi bi događaji mogli značiti kraj svijeta kakvog ga poznajemo – TEOTWAWKI kako ga zovu milenijalisti [eng TEOTWAWKI – The End Of The World As We Know It; hrv. kraj svijeta kakvoga poznajemo, op.prev.] – a takva vrsta izjava se često ismijava. …
Ugledni ljudi razmišljaju o problemima. Na primjer, S. Pete Worden, koji je brigadni general u američkom ratnom zrakoplovstvu i zamjenik ravnatelja stožera za zapovijedanje i kontrolu u Pentagonu, rekao je da vjeruje da “trebamo obratiti više pažnje na objekte tipa ‘Tunguska’ – objekti promjera 100-tinjak metara ili više koji mogu pogoditi i do nekoliko puta u stoljeću s razornošću nuklearnog oružja.”
Pronašla sam generalove komentare i oni su sada u bazi podataka SOTT-a. Čini se da ovo nije sve što je general rekao. Zapravo, on sasvim nedvosmisleno kaže:
Mogu pokazati ljudima dokaze stvarnih udara koji su nanijeli lokalnu i regionalnu štetu prije manje od jednog stoljeća. Još su uvjerljivije česte detonacije na razini kilotona koje naši sateliti za rano upozoravanje viđaju u Zemljinoj atmosferi. … Unutar svemirske zajednice Sjedinjenih Država raste zabrinutost oko “svjesnosti o svemirskoj situaciji”.
General je pisao davne 2000. “Prije manje od jednog stoljeća.” To bi bilo nakon 1900. On je rekao da je od 1900. bilo “pravih udara koji nanose lokalnu i regionalnu štetu”?!
Jesam li nešto propustila? Jesmo li svi nešto previdjeli?
Pa, na tu temu ćemo se uskoro vratiti. Nisam o tome danas željela razgovarati. Danas sam željela nastaviti gdje smo prošli put stali, na kraju Stogodišnjeg rata.
U prethodnim dijelovima ove serije članaka vidjeli smo kako je Crna smrt vjerojatno bila razdoblje bombardiranja fragmentima komete koje je dovelo do masovne smrti u nezamislivim razmjerima. U današnjem svijetu, ekvivalent bi bio smrt dvije, vjerojatno tri milijarde ljudi širom planete, kao i mnogih životinja. Zastrašujuće je samo razmišljati o tome što bi čovječanstvo učinilo s tolikim tijelima koja treba zbrinuti, a da ne spominjemo kako bi društvo nastavilo dalje. Crna smrt također nije poštovala rang: elite su umrle proporcionalno masama običnih ljudi. Ovo ima neke zanimljive implikacije u smislu kako elite sada gledaju na stvar, ali opet, to je nešto na što ćemo se vratiti nakon što pogledamo dokaze.
U našoj raspravi o Stogodišnjem ratu, saznali smo da je na kraju svega izvršeno veliko zataškavanje i to uglavnom kako bi se ponovno uspostavila vjerska kontrola masa jer je, naravno, vjerska kontrola uvijek bila desna ruka prinčeva i vlada.
Budući da se popularno vjerovalo da su uz pomoć zlobe đavla vještice uzrokovale dugogodišnju sterilnost, cijela se zemlja podigla da istrijebi vještice. Ovaj pokret promovirali su mnogi na vlasti, koji su se nadali bogatstvu od progona. I tako, od suda do suda po gradovima i selima cijele biskupije, jurili su posebni tužitelji, inkvizitori, bilježnici, porotnici, suci, policajci, vukući na suđenje i mučenje ljudska bića oba spola i spaljivajući ih u velikom broju. Teško da je itko od optuženih izbjegao kaznu. Ni vodeći ljudi u gradu Trieru nisu bili pošteđeni. Jer su i Sudac, s dvojicom burgomista, nekoliko vijećnika i sudaca suradnika, kanonici raznih sabornih crkava, župnici, seoski dekani, svi su pometeni u ovoj ruševini. Do sada je, na veliko, ovo ludilo bijesnog puka i sudova otišlo u ovu krvožednost, da jedva da je postojao itko koga nije uprljala neka sumnja u ovaj zločin.
U međuvremenu su se obogatili bilježnici, prepisivači i gostioničari. Krvnik je jahao okrvavljenog konja, poput dvorskog plemića, i išao ogrnut zlatom i srebrom; njegova se žena natjecala s plemenitim damama u svom bogatstvu. Djeca osuđenih i kažnjenih poslana su u progonstvo; roba im je zaplijenjena; orač i vinogradar nisu uspjeli pa su ih sterilizirali. Teža pošast ili nemilosrdniji osvajač teško bi mogli opustošiti teritorij Triera od ove inkvizicije i neograničenog progona: mnogi su bili razlozi za sumnju da su svi uistinu krivi. Taj je progon trajao nekoliko godina; a neki od onih koji su predsjedavali provođenjem pravde hvalili su se mnoštvom kolčeva, na svakom od kojih je jedno ljudsko biće bilo predano plamenu. Napokon, iako plamen još nije bio ugašen, narod je bivao sve siromašniji, donosila su se i provodila pravila koja su ograničavala naknade i troškove pregleda i ispitivača, i odjednom, kao kad u ratu propadnu fondovi, zamrla je revnost progonitelja.
Burr: Linden, Gesta Trevirorum (iz njegovog rukopisa u Gradskoj knjižnici Trier.) Latinski. Tiskano u Hontheimovoj Historia Trevirensis diplomatica (iii, str. 170, bilješka) i u Wyttenbachu i Mullerovu izdanju Gesta Trevirorum. Vidi ovaj LINK za mnoge izvještaje iz prve ruke i detalje o progonima vještica.
Doista, pitanje koje je dovelo do progona vještica bilo je religiozno: kako bi svijet koji je stvorio budni, dobronamjerni i angažirani Bog mogao biti u takvom neredu? Odgovor na ovo pitanje doveo je do rasta industrije smrti i uništenja pojedinaca i institucija. Vidimo da se mnogo toga događa u našem svijetu danas: “sigurnosna industrija” cvjeta u mitskom “Ratu protiv Terorizma”.
Reformacija je podijelila Europu između protestantskih regija i onih lojalnih Papi, ali protestanti nisu zločin vještičarenja shvaćali ništa manje ozbiljno – a vjerojatno čak i ozbiljnije – od katolika. Njemačka, prepuna sektaških sukoba, zabilježila je najveću stopu pogubljenja vještica u Europi – veću od onih u ostatku kontinenta zajedno. Histerija vještica zahvatila je Francusku 1571. nakon što je Trois-Echelles, optuženi za vještičarenje na sudu Charlesa IX, objavio sudu da ima preko 100.000 kolega vještica koje lutaju zemljom. Suci su reagirali na paniku koja je uslijedila tako što su optuženima za vještičarenje uzeli većinu zaštite koju su imali drugi optuženici. Jean Bodin u svojoj knjizi iz 1580., O demono-maniji čarobnjaka, otvorio je vrata korištenju svjedočenja djece protiv roditelja, zarobljavanja i instrumente mučenja. (Kratka povijest vještičarskih progona prije Salema)
Problem je, naravno, bio u tome što su primarne mete u svim tim progonima bili oni koji su govorili o samim nesrećama i isticali da je religiozno vjerovanje očiti promašaji i možda bi bilo bolje na svijet gledati racionalno i znanstveno. Takvi pojedinci moraju biti optuženi da su vještice ili “kultovi” i ušutkani, jer takvim izjavama ugrožavaju sam temelj zapadne civilizacije, uniformiranost i fašističku kontrolu čovječanstva.
Znamo što govorimo iz prve ruke! Pogledajte Nestali: SOTT.net i Googleovi uočljivi propusti, a zatim pogledajte ovu konstantnu klevetu koju poduzimaju moderni lovci na vještice: Cassiopejski Kult Laure Knight Jadczyk. Pitali smo se koliko će vremena biti potrebno psy-ops da izvedu 9-11 napad na nas. Kao što sam jučer komentirala, mora da smo uplašili vraga iz PTB-a [engl. PTB – Powers To Be; hrv. moćnici na vlasti, op.prev.] inače se ne bi toliko trudili da nas pokušavaju ugasiti, potisnuti, a ako to ne uspije, oklevetati.
No, vratimo se nazad na trenutnu temu (ako će netko biti oklevetan, mogao bi biti oklevetan i zbog toga što je rekao CIJELU istinu!), u narativnom izvješću Victora Clubea financiranom od strane USAF-a i Oxforda, sljedeće važno razdoblje kometarnih udara je bio Tridesetogodišnji rat. Radi orijentacije, pogledajmo kratku vremensku liniju.
1337. do 1453. – Stogodišnji rat
1347./48. – 1351. – Crna smrt (uključeno u vremensko razdoblje Stogodišnjeg rata)
1400. – Renesansa (počinje kada završi Stogodišnji rat)
1431. – Ivana Orleanka spaljena na lomači pod optužbom da je vještica (uključeno u vremensko razdoblje Stogodišnjeg rata)
1484. – Papa Inocent VIII objavio je da se satanisti u Njemačkoj sastaju s demonima, bacaju uroka koji uništavaju usjeve i uzrokuju pobačaje
1486. – Malleus Maleficarum objavljen
1500. – Počinju progoni vještica
1515. – Počinje histerije vještičarenja, počinju masovna pogubljenjima
1591. – Kralj James odobrava mučenje osumnjičenih vještica u Škotskoj
1600. – “Službeni” završetak Renesanse
1606. – Izveden Shakespeareov “Macbeth”
1616. – Počinje Tridesetogodišnji rat
1642. – Početak Engleskog građanskog rata
1643. – Dogodio se najveći lov na vještice u francuskoj povijesti. U dvije godine, samo u Languedocu, bilo je najmanje 650 uhićenja. U isto vrijeme, dogodio se jedan od najintenzivnijih lovova na vještice u Engleskoj, jer je engleski građanski rat stvorio atmosferu nemira koja je potaknula lov, posebno pod Matthewom Hopkinsom.
1648. – Završetak Tridesetogodišnjeg rata
1651. – Kraj engleskog građanskog rata
1660. – Prestanak progona vještica – u Europi je pogubljeno između 50.000 i 80.000 osumnjičenih vještica. Oko 80% ubijenih bile su žene. Stope izvršenja uvelike su varirale od zemlje do zemlje, od visokih od oko 26.000 u Njemačkoj do oko 10.000 u Francuskoj, 1.000 u Engleskoj i samo četiri u Irskoj. Manji broj smrtnih slučajeva u Engleskoj i Irskoj djelomično je posljedica boljih sudskih mjera zaštite optuženika u tim zemljama. (LINK)
1682. – Engleska pogubljuje svoju posljednju vješticu, Temperance Lloyd, senilnu ženu iz Bideforda. Lord Sir Francis North, glavni sudac i strastveni kritičar suđenja za vještičarenje, istražio je slučaj Lloyd i proglasio ga farsom. Lov na vještice prešao je s jedne strane Atlantika na drugu, s izbijanjem histerije u Salemu 1692. godine.
Nisam baš sigurna zašto se kaže da Renesansa završava 1600. godine; više mi izgleda da ju je završio Tridesetogodišnji rat. Ali, nema veze, to je raspon datuma s kojim se većina znanstvenika slaže.
Tridesetogodišnji rat vodio se između 1618. i 1648., uglavnom na teritoriju današnje Njemačke, i uključivao je većinu velikih europskih sila. Počeo je kao tobožnji vjerski sukob između protestanata i katolika i postupno se razvio u opći rat koji je uključivao veći dio Europe, povezan s rivalstvom Francuske i Habsburga za prevlast u Europi, što je kasnije dovelo do izravnog rata između Francuske i Španjolske.
Napomene za razmišljanje: Tridesetogodišnji rat također je prilično zahvatio vladavinu Luja XIII u Francuskoj (1610.-1643.). Galileo je živio od 1564. do 1642. Mnogi pristaše katarizma, bježeći od papinske inkvizicije pokrenute protiv njihovog navodnog krivovjerja u Francuskoj, migrirali su u Njemačku i Savoju. To je moglo biti u korijenu početnog vjerskog sukoba. Zapravo, katarizam je možda hranio protestantsku reformaciju.
Tridesetogodišnji rat je bio onaj koji je u velikoj mjeri koristio plaćeničke vojske, a za ove unajmljene ubojice se govorilo da su opustošili cijele regije ostavljajući stanovnike da pate od raširene gladi i bolesti koje su desetkovale stanovništvo. To je prije svega zahvatilo njemačke države i, u manjoj mjeri, zemlje Beneluksa (Belgija, Nizozemska i Luksemburg) i Italiju. Istodobno je doveo do bankrota mnogih uključenih vladavina. Zvuči kao ono što se danas događa, zar ne?
Engleski građanski rat, koji je započeo nakon što je Tridesetogodišnji rat trajao oko 25 godina (i ostao je bez snage i ljudi), sastojao se od niza oružanih sukoba i političkih spletkaranja koje su se odvijale između parlamentaraca (poznatih kao okrugloglavi) i rojalisti (poznatih kao kavaliri).
Pitanje je, možemo li naći bilo kakve zapise o kometama ili o drugim čudnim astronomskim pojavama u tom vremenskom razdoblju? I kako to biva, možemo.
David Herlicius je 1619. objavio predavanje o kometu koji se pojavio malo prije, 1618., i nabrojao nesreće koje je ovaj komet, i kometi općenito, donio sa sobom ili ih je nagovijestio:
Sušenje usjeva i neplodnost, kuga, veliki olujni vjetrovi, velike poplave, brodolomi, poraz vojski ili uništenja kraljevstava. . . smrt velikih moćnika i učenjaka, raskoli i rascjepi u religiji, itd. Predznake kometa su trostruke – dijelom prirodne, dijelom političke, a dijelom teološke. [William Whiston i potop]
Sedamnaesto stoljeće bilo je svjedok brojnih viđenja kometa, uključujući ona iz 1618., 1664., 1665. i 1677. Istraživanja ovih kometa proizvela su značajan broj znanstvenih tekstova uključujući onaj Samuela Danfortha Astronomical Description of the Late Comet (1665.), John Gadburyjevu raspravu De Cometis (1665.) i izvješće Roberta Hookea iz 1678. Kraljevskom društvu, Cometa. Ti su izvještaji nadopunili raniji rad Brahea i Keplera i pomogli da se proširi novo tehničko razumijevanje ovog posebnog kozmičkog fenomena.
Još jedna referenca: “Ova godina (1618.) donijela je tri svijetla kometa.”
Vezano za Keplera: Njegova zapažanja o tri kometa iz 1618. objavljena su u De Cometis, istodobno s Harmonice Mundi (Augsburg, 1619.).
Moja potraga za izravnim izvornim materijalom koji svjedoči o neobičnim događajima iz tog vremena bila je prilično frustrirajuća. Otkrila sam da su jedini ljudi koji čitaju izvorne dokumente znanstvenici koji općenito govore o opisima tog vremena kao o hiperbolama, ili u manje-više “religioznoj” metafori, pa je frustrirajuće otkriti da su ti stvarni odlomci citirani u originalnom jeziku – uglavnom na njemačkom. Nisam se dala omesti, te sam poslala materijal njemačkom prijatelju sa SOTT-a i on mi je ubrzo vratio prijevod.
U časopisu Njemački život i Pisma 54:2, Geoffrey Mortimer objavio je članak pod naslovom “Stil i fikcija osobnih iskaza očevidaca Tridesetogodišnjeg rata”. On piše:
Osobni iskazi očevidaca o Tridesetogodišnjem ratu zanimljivi su ne samo zbog svog otvorenog sadržaja, već i kao primjeri kako sam proces pisanja može oblikovati i nastali tekst i značenje koje čitatelj iz njega izvlači. Tehnike koje su, vjerojatno nesvjesno, usvojili pisci koji nastoje dati snagu i ukazati svojim narativima, ovdje zajednički nazvanim ‘fikcionalizacija’, dodaju dobro poznatim problemima svjedočenja očevidaca kako bi utjecali na povijesnu evaluaciju takvih izvora.
Vidjet ćemo da, očito, gospodin Mortimer nije čitao rad Victora Clubea! Nastavlja nekoliko stranica objašnjavajući nam da su ljudi koji su napisali te izvještaje uglavnom jednostavni pojedinci koji nisu imali književne pretenzije, a da su sama djela bila stvari poput dnevnika i zapisa namijenjenih za prenošenje u obitelji. Jedna stavka za koju kaže da je napisana kako bi “stvorila željeni dojam, možda na račun stroge reprezentativne točnosti” je sljedeća:
Zbog rata, pošasti, poskupljenja i gladi, naš narod je toliko smanjen, da će naši potomci teško povjerovati u sve to.
Sada, treba imati na umu značenje riječi “pošast” kao što smo već raspravljali u prethodnom odjeljku. Jon Arrizabalaga, u svom članku uključenom u Praktična medicina od Salerna do crne smrti, raspravlja o etiologiji ove riječi i kako su je shvaćali narodi tog vremena. On piše:
Naglasak koji su različiti liječnici koji su ovdje proučavali na nebeskim uzrocima “pošasti” prilično se razlikovao. … Godine 1340. Augustin iz Trenta, fratar eremit sv. Augustina, opravdao je da je napisao medicinsko i astrološko djelo o ‘pošasti bolesti’ koja se događa posvuda u Italiji, zbog liječničkog neznanja o korijenima bolesti; ovu činjenicu smatrao je ‘štetnom greškom mnogih liječnika’, a za nju je okrivio njihovo ‘neznanje astronomije ‘. …
Radovi iz drugih geografskih područja pridavali su važniju ulogu nebeskim uzrocima u nastanku ‘pošasti’. …
Jacme d’Agramaont … nije rekao ništa o terminu epidemija. Ovom posljednjem terminu dao je vrlo osebujnu etimologiju, u skladu s spoznajom koju je ustanovio Izidor Seviljski (570-636) u svojoj Etymologiae, koja je postala široko prihvaćena u cijeloj Europi tijekom srednjeg vijeka. Podijelio je pojam pestilencia na tri sloga, od kojih svaki ima posebno značenje: pes = tempesta: ‘oluja, oluja’; te = ‘temperature, vrijeme’, lencia = clardat: ‘svjetlina, svjetlost’; stoga je, zaključio je, pestilencia ‘vrijeme oluje uzrokovane svjetlošću zvijezda’.
I tako, imamo bolju ideju o tome što je naš njemački kroničar mislio kad je rekao:
Zbog rata, pošasti, poskupljenja i gladi, naš narod je toliko smanjen, da će naši potomci teško vjerovati u to sve.
Na stranici 5. (101) Mortimerovog rada čitamo da je mladi časnik u vrijeme pljačke Magdeburga 1631. u svojim memoarima napisao:
Jak olujni vjetar podigao se, grad se zapalio na svim mogućim mjestima, tako da je i mala pomoć (spašavanje) bila od pomoći (cijenjena). … tada sam vidio cijeli grad Magdeburg, osim kupole, samostana i Nove tržnice, kako leži u žeravici i pepelu, koji je bjesnio samo oko 3 do 3 1/2 sata, iz čega sam zaključio čudnu Božju svemoć i kaznu.
“Veliki olujni vjetar” i grad koji se odjednom “zapalio” i izgorio za 3,5 sata? Možda će se čitatelj rado vratiti i ponovno pročitati opis kako bi se manifestirala eksplozija komete iznad glave, citiran na početku prethodnog članka, Ratovi, pošast i vještice.
Zabilježite datum gore navedenog događaja: 1631. Kako se to događa, na planeti su se u to vrijeme događale i druge misteriozne stvari. Sara J. Schechner u svojoj knjizi Comets and Popular Culture and the Birth of Modern Cosmology piše:
Komete su, kao i druga čuda, iskorištavali polemičari u knjigama o čudesima. Na primjer, 1661.-1662. radikalni engleski disidenti objavili su senzacionalističke izvještaje o čudesima, uključujući komete, koji su turobno pozdravili obnovu Karla II. … U Europi sedamnaestog stoljeća bilo je vidljivo čak dvadeset i pet ukazanja, a ti su se kometi često pojavljivali u polemičkim listovima i knjigama koje se prodaju na tržnicama…
U to vrijeme, izgleda da su kometi padali posvuda. Jedan od ovih traktata prikazuje komete 1680., 1682., 1683. Drugi prikazuje pet kometa između 1664. i 1682. Drugi govori o kometama iz 1618. Traktat pod naslovom “Znakovi vremena” prikazuje gomilu čudesa koja su pratila komete. Schechner piše:
Svi su ti ispadi bili vezani uz konkretne političke svađe. Neki pamfletari su se, međutim, podigli iznad lokalnih nemirnih voda kako bi ispitali dalji vidik. Mislili su da vide kraj svijeta koji se brzo približava, a njihova djela poprimaju apokaliptični ton. Komet iz 1580. potvrdio je mišljenje Francisa Shakeltona da je Sudnji dan blizu…
Iako su se Regiomontanus i drugi složili da će 1588. biti godina velikih revolucija i svjetskih mutacija, Isus se tek trebao ponovno pojaviti kada je William Lilly gledao na komete iz 1664. i 1665. i 1673. kao znak početka kraja. U kometama poput onog iz 1680., E. Tonge, Christopher Ness i drugi vidjeli su veliku “sjevernu zvijezdu” i mesijanskog navjestitelja posljednjih dana koju su predvidjeli Sibil Tiburtin i Tycho Brahe.
© Unknown
Skica akvarela označena kao ‘komet iz 1532.’, izvorno uvezana u knjigu iz šesnaestog stoljeća. Ovaj posebno svijetli komet je bio vidljiv 119 dana nakon njegovog otkrića krajem 1532. Astronom Edmond Halley (1652.-1742.), poznat po kometu nazvanom po njemu, sugerirao je kasnije da bi ovaj konkretni komet mogao biti povezan sa svijetlim kometom koji smo vidjeli 1661. Proučavajući njegovo kretanje po nebu, Halley je zaključio da su oba kometa jedan te isti, budući da su slijedili identične orbite oko Sunca.Paniku i radost pojačala je velika konjunkcija Jupitera i Saturna u vatrenom trigonu 1682. koji je došao za petama ukazanja kometa. Dok se velike konjunkcije događaju svakih dvadeset godina, ova je bila dio astrološki duboke serije konjukcija koje su započele s klimakteričnim spojem na kraju šesnaestog stoljeća. Po definiciji, klimakterične konjunkcije dogodile su se samo svakih osamsto godina kada se velika konjunkcija Jupitera i Saturna vratila u znak Ovna i u vatreni trigon. Popularni tisak je naširoko izvještavao da su Tycho Brahe, Johannes Kepler i Johann Heinrich Alsted povezivali povijesna razdoblja s klimakterijskim konjunkcijama i vjerovali da ona predstavljaju velike mutacije i reformacije…
Tycho Brahe je smatrao da su sve neparne maksimalne konjunkcije bile povoljne i potaknuo je ljude da se raduju razdoblju subotnjeg ili sedmog klimakterijskog spoja od stvaranja svijeta za koji je vjerovao da će uslijediti konjunkcija u Ovnu 1583. Tijekom konjunkcija u Lavu godine listopada 1682. planeti će navodno biti u istoj konfiguraciji kao što su bili na početku svijeta. Alsted je vjerovao da bi ovo mogla biti posljednja konjunkcija sadašnjeg svijeta i javno je najavio da će Milenij započeti 1694.
Sama po sebi, velika konjunkcija u vatrenom trigonu bila je ozbiljna stvar, ali je njezina moć bila potkrijepljena s nekoliko drugih znakova. Mars se pridružio Jupiteru i Saturnu 1682. Dogodila se pomrčina Sunca. No, što je najvažnije, veliku konjunkciju započeli su kometi iz 1680. i 1682., a za prvu je rečeno da nema premca u osamsto godina. Mnogi su mislili da su kometi nagovijestili Apokalipsu… smak svijeta…
U senzacionalističkoj uličnoj literaturi, radikalni pamfletisti su iskoristili ove komete… Prilikom restauracije, Kruna je razbila almanahe Lilly i drugih, okrivljujući njih zbog poticanja pobune i ne-religije tijekom građanskog rata i interregnuma…
Autor dalje raspravlja o glavnim kontrolama koje su uvedene u ovom trenutku kako bi se zaustavila popularna rasprava o predviđanjima, tumačenjima… “znakova na nebu”. Dakle, možemo razumjeti kako je toliki dio tog razdoblja “panike” kada su “padale vlade” zataškan. Sudeći po broju pamfleta i priloga, mora da je to bilo stvarno ludo vrijeme i svi su mislili da će doći smak svijeta. ALI, dok prolazimo kroz ovaj opis, nalazimo najzanimljiviju stvar koja se odnosi na ono čemu je naš mladi časnik svjedočio pri padu Magdeburga:
Sunčano vrijeme tijekom krunidbe (Charles II.) smatralo se ispunjenjem proročanstva. Godine 1630., u vrijeme Charlesova rođenja, na nebu se navodno pojavila podnevna zvijezda ili suparničko sunce . … Aurelian Cook je u Titus Britannicusus objasnio njegov značaj: ‘Čim se rodio, Nebo ga je primijetilo i proglasio ga zvijezdom, koja se pojavila u suprotnosti sa Suncem u podne…’
Za Cooka, dodatno sunce objavio da je Charles vladao božanskim pravom. Štoviše, vrijeme Charlesova ulaska u London na njegov rođendan bilo je politički izračunato kako bi se ispunilo ono što je bilo nagoviješteno njegovim rođenjem. Abraham Cowley, pjesnik, diplomat i špijun za dvor, je napisao:
Vjerujem da nijedna zvijezda među vama
Takvu snažnu pomoć pruža,
Kao što je to prije trideset godina,
U trenutku rođenja Charlesa, učinilo u preziru ponosnog
Sunčeve podnevne svjetlosti,
Njegove buduće slave, ove godine nagovještava.Edward Matthew posvetio je cijelu knjigu ispunjenju proročanstva proglašavajući Charlesa “zaređenim da bude najmoćniji monarh u svemiru…”
Charlesov povratak smatran je ponovnim rođenjem Engleske i propisno zabilježen posebnim aktom u statutu, koji je proglasio 29. svibnja kao najupečatljiviji dan rođenja njegova Veličanstva i kao čovjeka i princa, pa kao i stvarnoga kralja…
Dakle, vidjelo se “drugo sunce” na dan i danima oko 29. svibnja 1630., a 20. svibnja 1631., godinu dana kasnije, pao je Magdeburg kako ga je opisao naš mladi časnik.
Standardni povijesni opis pada Magdeburga ide otprilike ovako:
Pad Magdeburga užasnuo je Europu. Grad je izgladnjeo, a potom nemilosrdno bombardiran. Artiljerijsko granatiranje je postalo tako jako, da se grad zapalio. Više od 20.000 građana stradalo je u opsadi i kataklizmi koja ju je okončala. Sam grad je spaljen do temelja. Okrutna i besmislena devastacija označila je novo dno, čin kojem se zgražaju generacije već naviknute na užase. [ Link ]
Rat se trebao nastaviti još 17 godina. 20 ili 30 godina kasnije pojavilo se mnogo novih kometa, a ja sam mislila da je ovo “drugo sunce” viđeno u vrijeme rođenja Charlesa II možda bila pojava našeg sunčevog blizanca u udaljenim dijelovima Sunčevog sustava. Međutim, sa znanstvenim informacijama koje su dali Clube i Napier i drugi, promijenila sam svoje gledište.
U svakom slučaju, počinjemo shvaćati zašto je Clube napisao:
[Kad se] ponovno pojavi mogućnost ovakvih globalnih katastrofa, takva je živčana napetost koja je nastala u čovječanstvu da su glavni civilizacijski vođe dugo imali naviku lažirati u pogledu njihovih uzroka (i vjerojatnosti) samo kako bi sačuvali javnost smiriti i izbjeći potpuni slom civilnih poslova. …
Kršćanska, islamska i židovska kultura krenule su od Europske Renesanse prema nerazumnom anti-apokaliptičnom stajalištu, očito nesvjesne rastuće znanosti o katastrofama. Čini se da se povijest ponavlja: trebalo je svemirsko doba da oživi platonistički glas razuma, ali ovaj put se pojavljuje unutar moderne antifundamentalističke, anti-apokaliptičke tradicije nad kojom vlade možda, kao i prije, nisu u stanju vršiti kontrolu. Logičan odgovor je možda predanost vladajućih glasu razuma i odluci da se eliminiraju svi znakovi, kao i počinitelji kozmičkih katastrofa, kako bi se smirila javnost koja nije daleko od bijesnog uniformitarizma. Cinici … bi rekli da nam ne treba nebeska prijetnja za prikrivanje Hladnog Rata; nego nam je potreban Hladni Rat da prikrijemo nebeske prijetnje!
Vidimo da su događaji tadašnjeg vremena zataškani i/ili zaboravljeni, uglavnom u svom povijesnom kontekstu.
Dugo nakon događaja, John Dryden je sugerirao da su kometi iz 1664. i 1665. bili povezani sa Suncem koje je viđeno pri rođenju Charlesa II. On je ovu pojavu opisao kao “Taj svijetli sunčev suputnik…”
Nakon što je Tridesetogodišnji rat završio, kometi su se povezivali s vješticama i oba su otpisana kao praznovjerje od strane protestanata koji se ponose time što su započeli znanstveno doba. Andrew C. Fix, profesor povijesti na LaFayette College, PA, piše:
Blathasar Bekker bio je svećenik u nizozemskoj reformiranoj crkvi prvo u Friziji, a zatim u Nizozemskoj. Obrazovao se u filozofiji i teologiji na sjeverno-nizozemskim sveučilištima Groningen i Franeker, a na Franekeru je postao doktor teologije. Pod utjecajem kartezijanske filozofije, bio je važan kritičar vjerovanja u vještičarenje u svojoj knjizi De Betoverde Weerld (Začarani svijet) u kojoj se založio protiv mogućnosti da bestjelesni duhovi mogu stupiti u kontakt, utjecati ili učiniti zlo ljudskim bićima, a time i protiv mogućnost vještičarenja. …
Nakon što je napisao kritično djelo o utjecaju kometa na Zemlju, Bekker se zainteresirao za druga popularna praznovjerja, uključujući vještičarenje i čarobnjaštvo. On je pristupio ovim temama sa stajališta reformiranog ministra koji podržava moć i zemaljski utjecaj Boga protiv navodne moći vještica i duhova. …
U raspravama oko šabata, zemaljskim učincima kometa i vještičarenja, Bekker je bio motiviran dijelom kartezijanskim racionalizmom, dijelom svojom kalvinističkom idejom o Božjoj svemoći, a dijelom svojim pogledom na biblijsku egzegezu, koja je uključivala doktrina akomodacije, ideja da je Bog na nekim mjestima prilagodio svoj sveti jezik ograničenom shvaćanju ljudi.
U prvom svesku The World Bewitched Bekker je tvrdio da su vjerovanje u đavla i zle duhove, kao i u stvari kao što su proricanje sudbine, čarobnjaštvo i vještičarenje, izvorno bila poganska vjerovanja utemeljena na neznanju, predrasudama i strahu koji su se s vremenom uvukli u Katoličku crkvu, pa čak i u Bekkerovu vlastitu Reformiranu tradiciju.
U drugom svesku djela Bekker je primijenio kartezijanski dualizam kako bi ustvrdio da materijalni i duhovni svijet ne mogu međusobno komunicirati izvan čovjeka i stoga duhovi bez tijela kao što je Đavo ne mogu imati utjecaja ili efekt na ljude. (Andrew C. Fix: Angels, Devils, and Evil Spirits in Seventeenth-Century Thought: Balthasar Bekker and the Collegiants)
I tako je to bilo – zapisi o fenomenima tog vremena koji su imali bilo kakav utjecaj na zemaljska pitanja su bili objašnjeni, zataškani, odbačeni, pripisani praznovjerju i “kultovima”.
Šesti dio iz serije pročitajte ovdje Komet Biela i krava gđe. O’Leary.