Tunguska, mjesečevi rogovi i evolucija

Zadnji put kad sam rekla da ću pričati o tome koliko vas vaši “slavni vođe” stvarno mrze i preziru i kako planiraju vašu smrt, dok je većina vas toliko zaluđena da ne samo da to ne vidite, nego zapravo bezbrižno plešete prema katastrofi koja će se dogoditi i vama i vašoj djeci. Pa, doći ću do toga, ali prvo, želim povezati nekoliko labavih krajeva i ponoviti nekoliko točaka.

Kao što sam spomenula u svom prethodnom članku o ovoj temi, dokumentarac Discovery Channela Super komet – Nakon udara, smješta komet koji je izbrisao dinosaure u moderno okruženje, koristeći istu vrstu kometarnog tijela za koje se pretpostavlja da je uzrokovalo izumiranje dinosaura, istu veličinu, isto mjesto udara i koristi sve računalno modeliranje koje su napravili o ovom prošlom događaju kako bi pokušali pokazati što bi se moglo dogoditi (i pokazati što misle da se tada dogodilo).

Proučavanje povijesti Zemlje raznim znanstvenim metodama pokazuje nam da postoje relativno duga razdoblja “evolucije” isprekidana brzim i ogromnim promjenama koje nazivamo katastrofama. Mnogi znanstvenici su primijetili periodičnost ovih punktacijskih događaja. Čini se da nitko sa sigurnošću ne zna koji mehanizam izaziva te definitivno periodične katastrofe.

Pretpostavka je da se periodičnost ovih događaja odnosi na galaktičke cikluse i postoji dovoljno dokaza za ovo gledište koje je iznio Victor Clube u svojoj knjizi The Cosmic Winter (hrv. Kozmička zima). (I možete zaboraviti gluposti koje se vrte oko “Planeta Nibiru” i “Projekta Camelot”). Clube sugerira da galaktičke plime ubacuju divovske komete u naš Sunčev sustav i da ostaci njihovih raspada snažno i izravno stupaju u interakciju sa Zemljom s promjenjivim rezultatima u različitim (i vrlo čestim!) razdobljima što rezultira varijacijama u geološkom zapisu. Clube pokazuje da razbijanje divovskog kometa proizvodi širok raspon krhotina objekata promjera 10 km, preko stotinu ili tisuću objekata veličine 1 km, do višestrukih rojeva objekata veličine ispod kilometra. Mnoga od ovih objekata imaju čađavu, crnu površinu zbog čega ih je gotovo nemoguće vidjeti, a mnogi od njih su u orbiti vrlo sličnoj roju meteora Taurida, iako se neki mogu nalaziti u orbiti zarotiranoj za oko 90 stupnjeva. Clube tvrdi da su se mnogi (ako ne i većina, ili svi) asteroidi u Sunčevom sustavu odvojili od divovskog kometa (ili više njih) prije tisuća ili desetaka tisuća godina, a tokovi tih krhotina predstavljaju najozbiljnije i neposredne prijetnje našem planetu.

Na primjer, jedan od velikih asteroida u orbiti koja prelazi Zemlju zove se Hephaistos. Promjera je oko 10 km, otprilike iste veličine kao asteroid koji je prikazan kako udara u Zemlju u gore spomenutom filmu (model izumiranja dinosaura). Istina je da bi se učinci udarca takvog tijela osjetili globalno, ali nije u potpunosti jasno da bi to bilo baš tako “globalno” kao što je prikazano u filmu.

Ipak, veza između jednog udarca i prošlih masovnih izumiranja je napravljena i naširoko popularizirana, a to može biti nesretno s obzirom na probleme češćih i manje “globalnih” događaja kojima se Clube bavi.

Problem je u tome, kako Clube ističe, da je mala vjerojatnost da bi jedan veliki udar, s astronomske točke gledišta, bio samostalni događaj koji bi djelovao u takvoj vrsti izumiranja. Nadalje, kada se razmatraju detalji dokaza, astronomski i geološki, počinju se pojavljivati ​​mnoga odstupanja u scenariju jednog udara.

Kad su Alvarezi, pere et fils, naišli na sloj iridija na granici K-T događaja izumiranja, najavljujući da se iridij u tim količinama može nagomilati samo u slučaju udara velikog meteorita, ovu šokantnu ideju je rado preuzeo tisak i svi su bili u potrazi za iridijem.

Clube ističe da postoji nekoliko problema s interpretacijom prisutnosti iridija na granici izumiranja “jednog udara”. Prvi problem je što je koncentracija elementa previsoka. Zašto? Pa, kad bi se radilo o jednom, divovskom udarcu, takav bi asteroid iskopao količinu materijala Zemljine kore, nekoliko stotina puta veću od vlastite, i otpuhnuo ga u atmosferu pomiješanog s vlastitim materijalom. To znači da bi iridij bio značajno razrijeđen i da se ne bi taložio na planetu u takvim koncentracijama koje su pronađene. Međutim, na mnogim istraživačkim mjestima primjećuje se da je iridij razrijeđen samo 20 puta od vlastitog volumena (imajući na umu da je iridij u kometu/asteroidu samo postotak ukupnog volumena izvanzemaljskog tijela!)

Osim toga, druge kemikalije povezane s navodnim pojedinačnim udarom ne uklapaju se baš dobro u teoriju kamenih meteorita. Postoji obilje rijetkih elemenata kao što su osmij i remij; golemi i preobilni zajednički elementi kao što su antimon i arsen. S obzirom na ovo otkriće, Clube ističe da je nakon erupcije Kilauee u siječnju 1983. pronađeno da čestice prikupljene iz vulkana imaju visoke koncentracije arsena, selena i drugih elemenata pronađenih u izobilju na granici izumiranja. Također je utvrđeno da su te vulkanske čestice vrlo bogate iridijem. Clube sugerira da bi anomalija iridija stoga mogla poslužiti za veliko odvlačenje pažnje. On napominje: “…zanimljivo je nagađati, da li bi, da je vulkanski izvor iridija bio poznat 1980., Alvarezesovi sugerirali udar meteorita?”

Vjerojatno ne bi.

Dakle, to je vjerojatno bila dobra stvar jer je barem privuklo pozornost medija na to pitanje budući da Clube također ističe da postoji impresivna količina dokaza da izumiranje nije bio samo proces evolucijske promjene i propadanja. Katastrofalne promjene – duboki ekološki šok – dogodile su se preko granice krede i tercijara, a devastacija je svakako bila iznenadna. Tako je Alvarezova teorija otvorila vrata za razmatranje toga u svijetu koji je bio čvrsto vezan u uniformitarizam.

Među zanimljivim nalazima na ovoj razini zemljine povijesti je da su vrlo velike količine čađe prisutne i na granici izumiranja. Zaključak je, naravno, da su globalni požari bijesnili tijekom izumiranja. Dokumentarac je to pokušao dočarati pomoću računalnih modela (napravljenih pod pretpostavkom jednog velikog udara asteroida) koji su zagrijali čitavu Zemljinu atmosferu do točke u kojoj su se stvari spontano zapalile. Možda se stvari ne događaju baš tako čak i uz vrlo veliki udar meteora.

Još jedna stvar koju Clube ističe je da u sedimentima nema ni traga krhotina meteorita u obliku kamenih inkluzija.

Neću ulaziti u sve detalje; dovoljno je reći da počinje izgledati kao da zalutali udar jednog asteroida širokog 10 km ipak nije uzrok globalnog izumiranja.

Što je onda realan scenarij?

Clube predstavlja dokaz da je ovo izumiranje bilo epizoda bombardiranja mnogih, desetaka, stotina, tisuća fragmenata kometa i/ili tijela tipa meteorita, od kojih su neka bila velika, oslobađajući obilne količine meteoritske prašine u zemljinoj atmosferi, a mnogi od njih su eksplodirali u atmosferi u vatrenim kišama. Ti bi rojevi “plivali” u potocima kometarne prašine – tone te prašine – koja bi također opterećivala atmosferu i taložila bi se na zemlju tijekom mjeseci i godina. Visoke koncentracije iridija pronađene na granici izumiranja dinosaura na nekoliko lokaliteta, i odsutnost velikih meteoritskih krhotina, teško je objasniti u terminima jednog velikog praska, ali ih je lako razumjeti u smislu zodijačke prašine kao izvora. Dodajmo ovome da je sve više dokaza za mnogostruke utjecaje na granici izumiranja dinosaura, kao i na drugim točkama globalnih katastrofa kao što je primjerice događaj izumiranja perm-trijasa (P – Tr). Teorija roja također lako objašnjava ogromne količine čađe na granici. Zapaljenje Zemlje mogao bi proizvesti iznimno intenzivan roj, ali vjerojatno više toga nego što može pojedinačni udar objekta širine 10km. Ukratko, vrlo je vjerojatno da je izumiranje dinosaura bilo složeno, traumatično i dugotrajno.

Clube predlaže da je sama Zemlja skladište informacija o svojim interakcijama s Galaksijom, te da je sama Galaksija i Zemljin položaj u njoj ono što pokreće cikluse izumiranja uglavnom zato što ciklusi događaja najbolje odgovaraju poznatim galaktičkim ciklusima.

Najvažnija stvar koja se ističe od svih dokaza je važnost vrlo velikih kometa koji ulaze u Sunčev sustav i raspadaju se, ostavljajući rojeve krhotina koji su u interakciji s našim planetom tisućljećima nakon što su roditeljsko tijelo, ili tijela, zarobljena i rastrgana silama unutar Sunčevog sustava. Da su se takva bombardiranja Zemlje događala i u drugim vremenima postaje sve šire poznato, čemu svjedoči i rad Richarda Firestonea, Alana Westa i Simona Warwick-Smitha koji su zaljeve Carolina identificirali kao kratere nastale od “zračnog udara” – od eksplozija kometa u atmosferi, upravo kao kod Tunguske. Zapravo, slični “krateri” pronađeni su u regiji Tunguska s potpuno istom morfologijom. Zaljevi Carolina su čak datirani prije otprilike 12 500 godina i bili su po opsegu globalni a po učinku kataklizmički. Skoro je došao kraj života na Zemlji. Ono što je najviše zastrašujuće u ovome je veliki broj tih kratera – njih više od 50.000.

Zvijezda pratilja?

Clube ukratko spominje hipotezu o zvijezdi pratilji, napominjući da “Hipoteza o zvijezdi pratilji svakako usvaja središnji galaktički mehanizam, naime stvaranje kometarnih pljuskova kroz redovite poremećaje oblaka kometa.” Zatim odbacuje tu teoriju kao suočavanje s “nepremostivim problemima”. “Nepremostivi problemi” su predloženi orbitalni periodi za pretpostavljenu zvijezdu pratilju i njegova ideja da bi bilo mnogo više kratera da je pokretački mehanizam zvijezda pratilja. Možda je potpuno u pravu i njegova teorija galaktičkih plima i rađanja kometa u hladnim, mračnim dijelovima svemira zasigurno se bavi glavnim elementima onoga što znamo o našem nebeskom okruženju. Kako napominje:

Astronomski okvir, utemeljen na nebeskim promatranjima, temelj je ovdje opisane teorije zemaljskog katastrofizma. … Po našem mišljenju bitno je, ako želimo doći do prave slike, uzeti u obzir sve relevantne dokaze: “tvrdi dokazi” u smislu geologa moraju biti spojeni s određenim poštovanjem i prema čvrstim astronomskim činjenicama. Drugim riječima, ne trebamo asteroid od 1 km da sleti u našoj prisutnosti kako bismo demonstrirali količinu kinetičke energije koju će osloboditi. Konkretno, točna slika mora objasniti nedavne, kao i prošle događaje u zemaljskom zapisu. Stoga su divovski komet i povijesni zapisi bitni elementi u potrazi za općom istinom. Upravo ova neraskidiva veza između vrlo nedavne i vrlo daleke prošlosti daje hitnost studiji: ako krivo shvatimo veliku sliku, sljedeći skup starih kostiju u zemlji mogao bi biti naš.

U ovoj smo seriji članaka iznijeli neke dobre dokaze da su Clubeove ideje vrlo vjerojatno točne ili vrlo blizu: Zemlja je u više navrata i redovito pogađana nekom vrstom izvanzemaljskih krhotina, a ti su pljuskovi općenito bili katastrofalni, od lokalnih do regionalnih, nacionalni, pa čak i kontinentalni. Čini se jasnim iz dokaza da sama povijest nije proces evolucije, već češće, devolucije jer je svaka kozmička kriza ili rezultirala “preživljavanjem sretnika”, za razliku od najsposobnijih, a novije kataklizme su se pojačavale ili su ih koriste vladajuće elite za ostvarivanje vlastitih ciljeva. U drugim slučajevima, Zemlja je pretrpjela udare za koje ljudska populacija nije ni okom trepnula. Tunguska je bila jedan od takvih događaja.

Tunguska

Nešto poslije 7:15 po lokalnom vremenu 30. lipnja 1908. na središnjoj sibirskoj visoravni dogodio se udar žestokog intenziteta. Ipak, ovo je područje tako izolirano i golemo (upola veće od SAD-a), da je prošlo gotovo dvadeset godina prije nego što je zapadni svijet postao svjestan događaja.

Kako je mogao izgledati bolid u Tunguskoj.

U noći s 30. lipnja na 1. srpnja, nebo diljem Europe bilo je neobično sjajno. Diljem Ujedinjenog Kraljevstva, više od 3000 milja (4 828 kilometara) od mjesta udara, bilo je moguće igrati kriket i čitati novine uz sjaj noćnog neba. Iz Belgije su došli opisi golemog crvenog sjaja iznad horizonta, nakon zalaska sunca, kao da bijesni veliki požar. Ovo neobično svijetlo nebo vidjelo se diljem Europe, sa europskog dijela Rusije, sa zapadnog Sibira i sve do juga do Kavkaza. Fotografije su snimljene u ponoć ili kasnije, s ekspozicijom od oko minutu, u Švedskoj, u Škotskoj i sve do istoka do sveučilišnog grada Kazana, na obalama rijeke Volge…

Bilo je mnogo uzbuđenih komentara u novinama i znanstvenim časopisima u to vrijeme. Neki su mislili da su se ledene čestice nekako stvorile visoko u atmosferi i da su reflektirale sunčevu svjetlost. Drugi su smatrali da je riječ o čudnom auroralnom poremećaju. Danski astronom Kohl skrenuo je pozornost na činjenicu da je nekoliko vrlo velikih meteora nedavno opaženo iznad Danske i smatra da bi za taj fenomen mogla biti odgovorna kometarna prašina u visokoj atmosferi. Ali nije bilo dogovora o tome što se dogodilo.

Više od 800 kilometara (500 milja) južno od pada, seizmograf u gradu Irkutsku u blizini Bajkalskog jezera, blizu mongolske granice, zabilježio je jake potrese u zemlji.

Gotovo 650 kilometara jugozapadno od eksplozije, u 7:17 ujutro 30. lipnja, strojovođa na transsibirskom ekspresu morao je zaustaviti vlak zbog straha od iskakanja iz tračnica zbog podrhtavanja i komešanja.

U gradovima udaljenim 480 do 650 kilometara osjetili su se žestoki udari vjetra.

U irkutskim novinama od 2. srpnja objavljeno je da su u selu udaljenom više od 320 kilometara od rijeke Tunguske seljaci vidjeli vatrenu kuglu svjetliju od sunca kako se približava tlu, praćenu ogromnim oblakom crnog dima, račvastim plamenim jezikom i glasnim treskom kao pucnjave.

“Svi su seljani panično istrčali na ulicu. Starice su plakale i svi su mislili da se bliži smak svijeta.”
[…]

Lokalne su sibirske novine prenosile priče o vatrenoj kugli na nebu i strašnoj eksploziji, ali do jeseni 1908. te su priče zamrle i ostale su neopažene u Sankt Peterburgu, Moskvi i na zapadu. Regija je ujedno bila jedno od najnepristupačnijih mjesta na Zemlji, u središtu Sibira. … Međutim, glasine o izvanrednom događaju su se nastavile prenositi od strane geologa i drugih neustrašivih istraživača koji su radili na tom području. To je privuklo pozornost istraživača meteorita, Leonarda Kulika,… Tek je 1927. ekspedicija … pod vodstvom Kulika konačno prodrla do mjesta eksplozije iz 1908. godine.
[…]

Energija eksplozije izračunata je iz opsega sravnjene šume i iz malih tlačnih valova koji su stigli brzinom zvuka i koji su zabilježeni na barografima diljem svijeta. … Valovi u nizu su bili drugačiji od ostalih koji su do tada zabilježeni, te su nalikovali onima dobivenim eksplozijom hidrogenske bombe. Čini se da je udar imao energiju od 30 do 40 megatona, otprilike količina od nekoliko desetaka običnih hidrogenskih bombi….

Datum pada (30. lipnja) odgovara prolasku Zemlje kroz maksimum toka roja Beta Taurida. Iz ovoga i njegove putanje, čini se da je objekt Tunguska bio dio kompleksa Taurida. Vjerojatno je Zemlja prošla kroz roj unutar toka.

© Unknown
Posljedice eksplozije u Tunguski

© Unknown
Posljedice eksplozije u Tunguski

© Unknown
Ovaj dijagram pokazuje smjerove eksplozije

© Unknown
Ovaj dijagram prikazuje područje oštećenja u Tunguskoj u usporedbi s veličinom Washingtona D.C.

Pojava, u ovom stoljeću, udara jačine energije vodikove bombe zaista daje razloga za zabrinutost, a zanimljivo je spekulirati o tome bi li nečija povijesna percepcija bila ista da je bolid udario u urbano područje ili u grad. Međutim, kako to biva, utjecaj Tunguske je poprilično trivijalan:

Ove godine, u nedjelju prije blagdana sv. Ivana Krstitelja, nakon zalaska sunca kada je mjesec prvi put postao vidljiv, čudesnom fenomenu svjedočilo je pet ili više muškaraca koji su sjedili ondje okrenuti prema mjesecu. Bio je to blistav mladi mjesec, a kao i obično u toj fazi, njegovi rogovi bili su usmjereni prema istoku; i odjednom se gornji rog razdvojio. Iz sredine pukotine je niknula plamena buktinja koja je izbacivala vatru na priličnu udaljenost, vrući ugljen i iskre. U međuvremenu se tijelo mjeseca koje se nalazilo ispod grčilo, takoreći, od tjeskobe, i, da se izrazim riječima onih koji su mi to izvijestili i vidjeli svojim očima, mjesec je pulsirao poput ranjene zmije. Nakon toga je povratio svoje stanje. Ovaj fenomen se ponovio desetak ili više puta, plamen je nasumce poprimao različite oblike uvijanja, a zatim se vraćao u normalu. Nakon ovih preobrazbi, mjesec je od roga do roga, odnosno cijelom svojom dužinom, poprimio zatamnjeni izgled. Sadašnjem piscu ovaj izvještaj dali su ljudi koji su ga vidjeli vlastitim očima i spremni su položiti svoju čast na zakletvu da nisu dodali ili krivotvorili gornju pripovijest.

Ovo zanimljivo izvješće zapisano je u kronikama srednjovjekovnog redovnika poznatog kao Gervase od Canterbury. Godina događaja bila je 1178. AD, a datum, 18. lipnja po julijanskom kalendaru, što je zapravo večer 25. lipnja po modernom gregorijanskom. Ako je događaj stvaran, jasno je da se opisuje neki izvanredni događaj na Mjesecu, a stručnjak za meteorite Hartung je predložio da ono što je uočeno i zabilježeno prije 800 godina bio udar tijela na Mjesec. Plamen je, sugerirao je, uvijanje užarenih plinova ili refleksija sunčeve svjetlosti od prašine izbačene iz kratera. Zatamnjeni izgled Mjeseca cijelom svojom dužinom bio je privremena suspenzija prašine koju je potaknula nestalna atmosfera. […]

Hartung je zaključio da ako bi postojao krater, on bi imao bi najmanje 11,3 kilometra u promjeru, imao bi svijetle zrake koje se protežu od njega najmanje 113 kilometara i da bi se nalazio između 30 i 60 stupnjeva sjeverno, te 75 i 105 stupnjeva istočno na Mjesecu. …

Kako to biva, postoji jedan krater s navedenim karakteristikama, krater nazvan po heretiku iz sedamnaestog stoljeća Giordanu Brunu. Ovaj se krater nalazi na 36 stupnjeva S i 105 stupnjeva E, unutar predviđenog područja. Ima 22 kilometara u promjeru i ističe se svojom izvanrednom svjetlinom i briljantnim sustavom zraka koji se protežu stotina kilometara od njega. […]

Treba napomenuti da je NASA pokušala poništiti Hartungovu teoriju, govoreći:

Takav bi udar izazvao jednotjednu meteorsku oluju nalik na mećavu na Zemlji – ali nema izvještaja o takvoj oluji u niti jednom poznatom povijesnom zapisu, uključujući europske, kineske, arapske, japanske i koreanske astronomske arhive.

Pa, iz našeg trenutnog istraživanja, znamo da to nije nužno tako. Moglo je doći do udara na Zemlji za koji nitko nije znao – primjer je Tunguska – a iz toga ne proizlazi nužno da bi objekt koji je udario o Mjesec pokrenuo meteorsku kišu na Zemlju.

Vratimo se na Clube-a:

Sudbina svih vrsta je izumiranje, a većina čovjekolikih vrsta je to već učinila. Osim izumiranja, u prirodi se događaju velike fluktuacije stanovništva, ponekad unutar nekoliko godina. Kontrolirajući faktor često je klima, a na Zemljinu klimu, zauzvrat, može uvelike utjecati njezino astronomsko okruženje.

Pretpostavlja se da su trenutni problemi s “klimatskim promjenama” posljedica kretanja Zemlje kroz oblake kozmičke prašine. Pojave poput “chemtrails-a” mogle bi biti rezultat takvog nakupljanja prašine u gornjoj atmosferi.

Dva i pol stoljeća koja su protekla između Gervazijeve kronike iz 1178. i početka Crne Smrti u Europi 1348. dovela su do “akutne krize koja se razvila u ljudskim aferama”. Najmanje jedan kroničar izvještava o najneposrednijem uzroku kuge 1345. i da je “između Kataje i Perzije padala golema vatrena kiša; padala je u pahuljicama poput snijega i spaljivala je planine, ravnice i ostalu zemlju, zajedno s muškarcima i ženama; a tada su se podigle ogromne količine dima; i tko god je to vidio, umro je u roku od pola dana…” Nema sumnje da je globalno hlađenje Zemlje igralo temeljnu ulogu u tom procesu. Arktička polarna kapa se proširila, promijenivši ciklonski uzorak i dovela do niza katastrofalnih žetvi. To je zauzvrat dovelo do raširene gladi, smrti i društvenih poremećaja.

U Engleskoj i Škotskoj se vidi obrazac napuštenih sela i farmi, rastućih cijena pšenice i pada populacije.

U istočnoj Europi zavladao je niz zima neusporedive jačine i dubine snijega. Kronike samostana u Poljskoj i Rusiji govore o kanibalizmu, zajedničkim grobnicama prepunim leševima i migracijama na Zapad.

Čak i prije nego što je nastupila Crna smrt, tada je, u kasnom srednjem vijeku, bila u tijeku ljudska katastrofa velikih razmjera. Doista, zahlađenje je trajalo i nakon razdoblja … kuge. Brojna takva kolebanja mogu se pronaći u povijesnim zapisima, a postoje i dobri dokazi da su ti klimatski stresovi povezani ne samo s glađu nego i s vremenima velikih društvenih nemira, ratova, revolucija i masovnih migracija.

Unatoč svojim traumatskim učincima, ta globalna zahlađenja vjerojatno nisu iznosila više od jednog stupnja u prosječnim ljetnim temperaturama u usporedbi s današnjim: čak i relativno manji klimatski učinci imali su dubok utjecaj na ljudsku povijest. Veliko klimatsko zahlađenje iznosilo je do nekoliko stupnjeva. Uz modernu ovisnost o usjevima ‘zelene revolucije’, fino podešenim da daju visok prinos u uskom rasponu klimatskih uvjeta, početak takve ‘zime’ prouzročio bi pad svjetske populacije tijekom jednog desetljeća, ili čak unutar jedne godine. Takvi su događaji potpuno izvan normalnog iskustva i njihovo postojanje nije opće priznato, iako predstavljaju opasnost mnogo strašniju od bilo koje od poznatih katastrofa kao što su potres, glad ili poplava. … Štoviše, civilizacija se nalazi u prisutnosti dosad nepriznatog kozmičkog fenomena koji bi ju mogao bez upozorenja gurnuti u mračno doba.

Što se može učiniti?

Nažalost, opseg i epoha sljedeće kozmičke zime u ovom trenutku ovise o nizu nepoznanica koje su izvan okvira postojećeg znanja: sada nije moguće napraviti točnu procjenu onoga što budućnost sprema. Ovo očito nije zadovoljavajuće stanje. Ne možemo očekivati ​​ni da će se Priroda suzdržavati zbog našeg neznanja ili nedostatka pripremljenosti. Međutim, s obzirom na ozbiljnost kozmičkih zima za ljudski opstanak, i primjećujući ogromne izdatke u iznosu od mnogo milijardi dolara na čitav niz priprema za sve vrste manjih opasnosti i nesreća, kako umjetnih tako i prirodnih, bolesti i nuklearni rat nisu isključeni, svakako se mora primijetiti da se niti jedan cent novca poreznih obveznika trenutno ne izdvaja za ovu studiju. […]

Prvi korak stoga mora biti istraživanje. Asteroid u orbiti Taurida, koji nosi 100.000 megatona energije udara, koji dolazi iz noćnog neba, bio bi vidljiv dalekozorom oko šest sati prije udara. Dok bi objekt bio vidljliv golim okom, proći će najviše pola sata od sudara. U svom konačnom poniranju bio bi viđen kao briljantan pokretni objekt otprilike 30 sekundi. Potrebno je više vremena od ovoga da se pripremimo za [Kozmičku] zimu. Temeljno istraživanje Zemljine okoline, te otkrivanje i praćenje vjerojatno desetaka tisuća tijela, bio bi prvi korak. To je tehnički izvedivo.

Nadopunjujući takav program promatranja, potrebno je i novo istraživanje prošlosti, sada naoružano novim astronomskim shvaćanjima; ne samo zbog istraživanja nego i da bi se došlo do boljeg razumijevanja rizika. […]

Za prelazak od puke statističke projekcije do detaljnog predviđanja, biti će potrebna generacija istraživanja, kako Zemljinog okoliša, tako i naše povijesti i prapovijesti. Kao što smo primijetili, takve studije se ne mogu promatrati samo kao akademska igra: nema ničeg akademskog u udaru od 1.000 megatona, a moderni izgledi za nuklearnu pogrešku, da ne spominjemo nuklearno otapanje, pogoršavaju problem.

A ako bi se sirene oglasile, što onda? Možda je marginalno unutar kapaciteta današnje tehnologije da se preusmjeri mali asteroid, uz dovoljno upozorenja, ali ne i njihov roj… Ali barem, za razliku od naših predaka, imamo priliku djelovati: više ne moramo biti bespomoćni u rukama bogova. Glavni problem u ovom trenutku je biti svjestan da problem postoji.

Prije tri tisuće godina, u skladu s prastarom praksom, babilonski kraljevi su još uvijek zapošljavali astronome-svećenike da daju upozorenja o kozmičkim posjetama. Prije tisuću godina kineski su se carevi još uvijek oslanjali na slične vještine, dok je u Europi Papa vidio poruke na nebu i poticao Sveti rat. Ali ovo posljednje bilo je odstupanje; u posljednje dvije i pol tisuće godina vidjeli smo opadanje i konačni pad nebeskih bogova, te rastuću pretpostavku da je kozmos stabilan i pravilan. Promjena paradigme bila je nesvjesna, prikladna, podmukla i temeljita. Vjerojatno se ponovno otkrivanje izgubljene tradicije nebeskih katastrofa nije moglo postići samo analizom drevnih tekstova; ključ je morao biti osiguran, i bio je, pomoću djelovanja moderne znanosti. To je spasonosna lekcija kako o sposobnosti ljudskog rasuđivanja da ga pogreši tijekom dugog vremenskog razdoblja, tako i o bitnom jedinstvu znanja.

Međutim, bilo bi naivno misliti da se samo treba ukazati na duboko ukorijenjene pukotine u strukturi modernog znanja kako bi znanstvenici postavili i izgradili bolji okvir unutar kojeg bi čovječanstvo moglo planirati svoju budućnost. Postoji znatan intelektualni kapital uložen u status quo, dovoljan da osigura da će nam oni koji su zainteresirani za njegovo očuvanje, ‘prosvijetljeni’ i ‘zvanični’, nastaviti predstavljati kozmos u prikladnom nenasilnom obliku. Povijest otkriva da za će pojedine ideje neki ići dalje i djelovati kao svojevrsna misaona policija, šibajući potencijalne devijante u red. Za njih, trenutna moć ima prednost nad sudbinom vrste. (Clube, The Cosmic Winter (hrv. Kozmička zima, op.prev.))

Slavni astronom, Fred Hoyle, Clubeov prijatelj i kolega, na isti je način dao nekoliko zanimljivih primjedbi u svojoj knjizi “The Origin of the Universe and the Origin of Religion” (hrv. “Podrijetlo svemira i podrijetlo religije”, op.prev.).

Znanost je jedinstvena za ljudske aktivnosti po tome što posjeduje ogromna područja određenog znanja. Kolektivno mišljenje znanstvenika ovih područja o svakom problemu koji oni pokrivaju gotovo uvijek će biti točno. Malo je vjerojatno da će se ta područja mnogo promijeniti u budućnosti, čak ni za tisuću godina. A budući da tehnologija počiva gotovo isključivo na ovim područjima, proizvodi tehnologije rade onako kako su namijenjeni.

Ali za područja nesigurnog znanja priča je sasvim drugačija. Doista, priča je sasvim suprotna, s tim da je kolektivno mišljenje znanstvenika gotovo uvijek netočno.

Za ovu tvrdnju postoji jednostavan dokaz. Zbog velikog broja znanstvenika u današnje vrijeme i zbog velike financijske potpore koju uživaju, neizvjesni problemi uglavnom bi već bili raščišćeni da je bilo drugačije. Dakle, možete biti prilično sigurni da gdje god se značajan broj znanstvenika duže vrijeme odupire rješenju problema, ideje korištene za rješenje problema moraju biti pogrešne.

Stoga je pogreška imati bilo kakve veze s popularnim idejama za rješavanje neizvjesnih pitanja, a što su ideje uglednije, to je sigurnije da su pogrešne. […]

Još jedna velika stvar u knjizi je nastanak života, koji se prema uglednom mišljenju dogodio ovdje na Zemlji. Zamislite da povijest Zemlje bude predstavljena jednim danom. Tada se nastanak života nije dogodio u posljednjih 20 sati jer postoje fosilni dokazi da je život postojao u zadnjih 20 sati. Niti je život nastao u prvih 3 i pol sata, jer je u tom ranom razdoblju Zemlja bila toliko snažno bombardirana objektima izvana da su čak i stijene bile tako nasilno usitnjene da nisu mogle sačuvati svoj integritet. Dakle, život je, ako je nastao na Zemlji, to učinio između 03:30 ujutro i 04:00 ujutro. Stoga tražimo dokaz da se nevjerojatno biokemijsko čudo nastanka života dogodilo u ovom relativno kratkom prozoru u povijesti Zemlje. Iz tog perioda je preživjelo nekoliko sedimentnih stijena, ali su se nažalost toliko zagrijali da su svi fosilni dokazi o životu, i njegovom podrijetlu koji su mogli postojati, izgubljeni. Dakle, dokazi za ugledno popularno uvjerenje su nikakvi.

Ovo je jedan izvanredan aspekt/primjer popularnog vjerovanja, koje se temelji na ničemu.

Drugi izvanredan aspekt je intenzitet sramote koji nastaje ukoliko se to poriče. Potrebno je samo malo biokemijskog znanja da se vidi da je ovo još jedna situacija koja izaziva uzbunu.

Biologija je prepuna takvih slučajeva. Rečeno nam je da prirodna selekcija djeluje na širenje malih korisnih mutacija i djeluje na suzbijanje nepovoljnih kostiju. Ali male promjene moraju biti česte ako vrsta želi ići bilo gdje, u tom slučaju u loše i dobro nadređeni jedan drugome, i kako ih onda prirodna selekcija uspijeva razdvojiti? S obzirom da je općenito prihvaćeno da je loše češće nego dobro, sve što prirodna selekcija može učiniti, u svakom slučaju u jednostavnim replikativnim sustavima, jest smanjiti stopu po kojoj se stvari pogoršavaju.

Mislili biste da bi se ovaj problem riješio s malo pažnje oko detalja, ali koliko vidim – nikad nije. Fosilni zapis u posljednjih 500 milijuna godina predstavlja ozbiljnu optužbu biološkog razmišljanja o evoluciji. Pruža dovoljno dokaza o malim promjenama, ali malo ili nimalo o velikim promjenama. Dakle, ako je evolucija točna, kao što pretpostavljam da jest, velike promjene se događaju brzo, a male promjene sporo; velike promjene tako brzo da ih ne mogu uhvatiti slučajni trenuci otkriveni fosilnim zapisom. Kako bi to fizičar mogao reći, evolucija se odvija kroz slijed delta-funkcija, a ne glatko kao što bi trebala prema uglednim znanstvenim akademijama.

Prije više od stoljeća, Alfred Russell Wallace primijetio je da su više kvalitete čovjeka akauzalne, poput samog Univerzuma. Tamo gdje su ljudske kvalitete izbrušene evolucijom i prirodnom selekcijom, postoji vrlo mala razlika između dva pojedinca. Uz jednake mogućnosti za trening, zdravi muškarci od 20 godina teško će se razlikovati u svojim sposobnostima trčanja tempom za više od 10 posto između olimpijskog trkača i prosjeka.

Ali za više kvalitete je sasvim drugačije. Temeljem upita među učiteljima likovne kulture, Wallace je procijenio da na svako dijete koje crta instinktivno i ispravno postoji stotinu onih koji ne crtaju na taj način. U glazbi i matematici omjeri su uglavnom isti. A za one koji su izvanredni u tim poljima, omjeri su otprilike jedan prema milijun. Nakon što je to istaknuo, Wallace je zatim iznio upečatljiv argument da, iako bi sposobnosti s malim rasponom poput trčanja bile važne za opstanak primitivnog čovjeka, više kvalitete uopće nisu imale vrijednost za preživljavanje.

Možda ovo nije sasvim točno? Možda su “više sposobnosti” imale vrijednost preživljavanja u smislu onih pojedinaca koji su mogli “pročitati zapise na zidu” na znanstveno-promatrački način? Ili, što je spekulativno, možda bi više sposobnosti mogle osigurati opstanak upozoravajući pojedince da je katastrofa na putu i time im omogućile da djeluju u pripremi za preživljavanje?

U rasponu od 12 godina provedenih u Amazoni i šumama Istočne Indije, Wallace je navodno otkrio 30.000 novih vrsta šišmiša. Živio je od slanja svojih primjeraka agentu u Londonu koji ih je potom prodavao muzejima. Većinu vremena, dok nije pisao epohalne radove o biološkoj evoluciji, živio je s primitivnim plemenima. Wallace je stoga znao mnogo o načinima preživljavanja primitivnog čovjeka, vjerojatno više od bilo koga drugog iz njegove generacije i vjerojatno više nego itko danas. Njegovi stavovi o tom pitanju stoga imaju važnost. Rekao je da u svom iskustvu nikada nije vidio situaciju u kojoj bi sposobnost za matematiku bila od pomoći primitivnim plemenima. Bilo su tako malo “učenih” da je u 12 godina vidio samo nekolicinu koji su mogli izbrojati do 10.

Njegov zaključak je bio da više kvalitete, kvalitete s velikom varijabilnosti od pojedinca do pojedinca, nisu proizašle iz prirodne selekcije.

Sposobnosti koje proizlaze iz prirodne selekcije su slabo raširene. Sposobnosti koje nisu proizašle iz prirodne selekcije su široko rasprostranjene.

[…]

Mislim da više kvalitete moraju biti genetskog porijekla, isto kao i ostale. Zagonetka je da moramo biti obdareni relevantnim genima prije nego što budu korisni. Vremenski redoslijed događaja obrnut je od onoga što bismo inače očekivali, koncept koji je naravno žučnjak i pelin prema uglednom mišljenju. Prigovor je da to uništava nečije koncepte, podižući sve vrste novih ideja. To je upravo ono što ugledni ne vole, jer samo u vremenima stagnacije ugled cvjeta.[…]

Već 1813. godine, u predavanju Kraljevskom društvu u Londonu, William Wells je opisao proces evolucije prirodnom selekcijom. Početkom 1830-ih postavljalo se pitanje kako bi ovaj proces mogao teći do detalja. Može li to objasniti evoluciju u velikim razmjerima, kao na dobro poznatoj slici evolucije koja se odvija poput razgranatog stabla? Opće mišljenje je bilo da ne može, a razlog zašto bi bio dobar i na koji način, nikada nije odgovoreno od strane kasnijeg entuzijastičnog darvinističkog pokreta.

Uočeno je da biljke i životinje uvijek ili gotovo uvijek imaju ograničena staništa, obično s prilično oštrim granicama u kojima uspijevaju i izvan kojih ne uspijevaju.

Zašto, ako je evolucija mogla proizvesti vrlo velike razlike poput onih između konja, medvjeda i primata, ne bi mogla proizvesti mnogo manje razlike koje bi poslužile da se vrstama omogući proširenje svojih ograničenih stanovnika?

Zašto svaka vrsta nije imala plastičnost (kako su je zvali) da se proširi po cijelom svijetu? Činjenica da se to nije dogodilo sugerira da je odabirom svaka vrsta fino podesila svoje sposobnosti unutar raspona koji joj je dostupan, raspon koji je u svakom slučaju mali, daleko manji nego što bi bilo potrebno da se proizvede razlika između konja i medvjeda. (Hoyle, Postanak svemira i podrijetlo religije)

Gore citirane Hoyleove primjedbe zasigurno postavljaju mnoga pitanja, ali ono koje mi odmah pada na pamet je: jesu li ljudska bića s “višim sposobnostima” mutacije? Srodno bi pitanje također moglo biti: jesu li psihopati također mutacije u drugom smjeru? Ali ne želim još skretati na tu temu, sačuvati ćemo je za neki drugi članak. Opet, želim ponoviti ono što sam napisala u prethodnom članku:

Ako je kratkotrajno bombardiranje našeg planeta kometima ili kometarnom prašinom realnost (kao što se sve više čini); a učinci takvog događaja su krajnje štetni; i ako zapravo kasnimo s takvim ponovnim posjetom (kao što se i to također čini); kakav bi učinak o tome na javnu svijest mogao biti o statusu quo na planeti u ovom trenutku? Ne bi li lažni “rat protiv terorizma” odmah zastario i ne bi li ljudi diljem planeta odmah zahtijevali da njihovi politički vođe ponovno procijene prioritete i poduzmu sve moguće mjere za ublažavanje prijetnje? A kad bi ti politički čelnici to odbili i kada bi se doznalo da je ta teška prijetnja životima milijardi bila dugogodišnja i općepoznata političkim elitama (sa svim tim što implicira), što onda? Revolucija? Posljednji hura! prije 6. izumiranja?

Tko zna. Znamo samo da se to znanje, u svojoj najpotpunijoj eksplikaciji, potiskuje i marginalizira. Razloge za psihološke igre i trikove moglo bi biti zanimljivo istražiti. pa to je ono što ćemo dalje pogledati: Zašto je čovječanstvo tako gluho, nijemo i slijepo?

Doći ćemo do toga!

---

Osmi dio iz serije pročitajte ovdje: Pisma s ruba.